Dejms Bouven

Fantastini maak Bob

Naslov originala:
James Bowen
A Street Cat Named Bob

Prevela s engleskoga
Mirjana ani

Copyright James Bowen and Gary Jenkins 2012

Sva prava pridrana

Posveeno Bryn Fox... i svakome tko je izgubio prijatelja

PRVO POGLAVLJE

Suputnici

Negdje sam proitao poznatu izreku koja kae da nam se svima, svaki dan u ivotu, prua druga
prilika. Tu nam je, nadohvat ruke, samo to obino za njom ne poseemo.
Velik dio mog ivota dokaz je toj izreci. Imao sam gomilu prilika, katkad i svakodnevno. Dugo
nisam uspijevao ugrabiti nijednu, ali onda, u rano proljee 2007., to se napokon poelo mijenjati. Tada
sam se sprijateljio s Bobom. Kad danas o svemu razmiljam, neto mi govori da je to mogla biti i njegova
druga prilika.
Prvi put sam ga ugledao jedne tmurne veeri u oujku. London jo uvijek nije sasvim otresao zimu
sa svojih ulica i vladala je ledena hladnoa, naroito kad je vjetar ibao s Temze. U zraku je te noi ak
bio nagovjetaj leda, zbog ega sam se i vratio u svoj novi socijalni stan u Tottenhamu malo ranije nego
inae nakon sviranja na Covent Gardenu.
Kao i uvijek, sa sobom sam imao crni kofer za gitaru i ruksak prebaen preko ramena, no te je
veeri sa mnom bila i moja najbolja prijateljica Belle. Davno smo izlazili zajedno, ali sad smo bili samo
prijatelji. Kanili smo pojesti jeftini curry i pogledati film na malom crno-bijelom televizoru koji sam
uspio nabaviti u trgovini s rabljenom robom iza ugla.
Dizalo u stambenoj zgradi bilo je u kvaru, kao i obino, pa smo krenuli prema stubitu, pripremivi
se na dugotrajan i mukotrpan uspon do petog kata. Rasvjeta na hodniku nije radila i dio prizemlja bio je
obavijen tamom, no dok smo se uspinjali stubitem, nisam mogao a da ne primijetim par blistavih oiju u
mraku. Zauvi njeno, pomalo moleivo mijaukanje, shvatio sam to je to bilo.
Oprezno se pribliavajui, u polutami sam ugledao riu maku sklupanu na pragu pred jednim od
stanova u prizemlju, u prolazu to je vodio prema hodniku.
Odrastao sam s makama i uvijek sam pomalo bio slab na njih. Kad sam se primaknuo i uspio je
dobro osmotriti, mogao sam vidjeti da je rije o maku, mujaku.
Nisam ga prije vidio da se mota ovuda, no ak i u mraku mogao sam uoiti da ima neto u njemu,
ve sam tada shvatio da ima odreenu osobnost. Nije bio ni najmanje nervozan, tovie, upravo suprotno.
Zraio je tim spokojnim, staloenim samopouzdanjem. Doimao se prilino udomaenim ovdje u sjenama
i sudei po tome kako me je fiksirao upornim, znatieljnim i inteligentnim pogledom, ja sam bio taj koji
je stupio na njegov teritorij. Kao da mi je govorio: Tko si ti i to te dovodi ovdje?
Nisam mogao odoljeti a da ne kleknem i ne predstavim se.
Bok, drakane. Nisam te prije viao, ivi li ovdje? rekoh.
On me je samo gledao onim pronicljivim, pomalo ravnodunim pogledom, kao da me procjenjuje.

Odluio sam ga pomilovati po vratu, dijelom kako bismo se sprijateljili, ali i kako bih otkrio ima li
ogrlicu ili neto drugo po emu bih ga mogao identificirati. Bilo je teko razabrati u tami, ali otkrio sam
da nema nita takvoga, to mi je smjesta dalo na znanje da je rije o lutalici. London je takvih imao
napretek.
inilo se da mu godi panja pa se poeo blago trljati o mene. Kad sam ga ponovno jo malo
podragao, osjetio sam da mu je krzno u prilino bijednom stanju, s neravnomjernim ogoljenim djeliima
koe. Bilo je jasno da mu je potreban dobar obrok. A po nainu kojim se trljao o mene, takoer mu je
trebalo i malo panje i njenosti.
Siroti momak, mislim da je lutalica. Nema ogrlicu i stvarno je mrav, rekao sam pogledavi Belle
koja je strpljivo ekala u podnoju stuba.
Znala je da sam slab na make.
Ne, James, ne moe ga uzeti, rekla je kimnuvi prema vratima stana pred kojima je sjedio. Ne
vjerujem da je samo zalutao i smjestio se na otira, sigurno pripada nekome tko tu ivi. Vjerojatno eka
da se vrate doma i puste ga unutra.
Nevoljko sam se sloio s njom. Nisam mogao tek tako uzeti maka i odvesti ga sa sobom, iako je
sve govorilo u korist injenice da nije udomljen. Tek to sam se i sam doselio ovamo i jo uvijek sam
pokuavao urediti stan. Sto ako je stvarno pripadao stanarima iz ovog stana? Nee im se ba svidjeti da
netko odnese njihovog ljubimca, zar ne?
Uostalom, posljednje to mi je tada trebalo bila je dodatna odgovornost za maka. Bio sam propali
glazbenik i bivi ovisnik koji je jedva spajao kraj s krajem i ivio u socijalnom stanu. Bilo mi je dovoljno
teko brinuti se za samoga sebe.
Sljedeeg jutra, u petak, dok sam silazio stubitem, ugledao sam rieg maka kako i dalje sjedi pred
vratima. inilo se kao da se nije ni pomaknuo s mjesta u proteklih dvanaest sati.
Opet sam kleknuo i pomilovao ga. I opet je bilo oito da mu se to svidjelo. Preo je, uivajui u
panji koju je dobivao. Jo uvijek mi nije stopostotno vjerovao. Ali mogao sam osjetiti da je mislio da
sam okej.
Na dnevnoj svjetlosti vidio sam da je uistinu predivno stvorenje. Imao je zbilja zapanjujue lice s
nevjerojatno prodornim zelenim oima, iako, poblie ga pogledavi, uoio sam da se s nekim potukao ili
je doivio kakvu nezgodu, jer je na glavi i nogama imao brazgotine. Kao to sam i sino pretpostavio,
krzno mu je bilo prilino ofucano. Dlaka mu je na nekim mjestima bila izrazito rijetka i tanka, s barem
desetak ogoljenih dijelova gdje se mogla nazrijeti koa. Sad sam ve bio iskreno zabrinut za njega, ali
opet sam se podsjetio da imam vlastitih briga preko glave te da i sebe moram dovesti u red. Zato sam,
prilino nevoljko, krenuo uhvatiti autobus od Tottenhama do centra Londona i Covent Gardena kamo u
svirkom jo jednom pokuati zaraditi koju kintu.
Kad sam se te veeri vratio, bilo je prilino kasno, gotovo deset sati. Smjesta sam krenuo prema
hodniku gdje sam vidio maka, ali od njega nije bilo ni traga. Bio sam pomalo razoaran. Nekako mi se
svidio. No veim sam dijelom osjetio olakanje. Pretpostavio sam da ga je vlasnik morao pustiti u stan
kad se vratio.

Srce mi je pomalo potonulo kad sam se idueg dana ponovno spustio i ugledao ga na istome mjestu.
Sad je ve bio pomalo osjetljiviji i raupaniji nego prije. Doimao se promrzlim i gladnim i blago se
tresao.
Sjedni ovdje, rekao sam milujui ga. Danas mi ne izgleda ba dobro.
Zakljuio sam da sve ovo ve traje predugo.
Pa sam pokucao na vrata stana. Osjeao sam da moram neto rei. Ako je ovo bio njihov kuni
ljubimac, ovako se nije smjelo s njime postupati. Trebao je neto pojesti i popiti - moda je ak trebao i
veterinarsku skrb.
Na vratima se pojavio tip. Bio je neobrijan, odjeven u pamunu majicu i donji dio trenirke i
izgledao kao da se netom probudio iako je bilo rano popodne.
Oprosti na smetnji, prijatelju. Je li ovo tvoj maak? upitao sam.
Na trenutak me je pogledao kao da sam prolupao.
Kakav maak? rekao je prije nego to e spustiti pogled i ugledati rieg maka sklupanog u
lopticu na pragu.
Oh. Nije, rekao je i nezainteresirano slegnuo ramenima. Nemam nita s njime, stari.
Ovdje je ve danima, rekao sam i ponovno izmamio tupi pogled.
Stvarno? Mora da je nanjuio mirise od kuhanja ili neto takvoga. Pa, kako rekoh, nemam nita s
njime.
Potom je zalupio vratima.
Uas sam donio odluku.
Okej, drue, ide sa mnom, rekao sam prekapajui po ruksaku i izvadivi kutiju keksa koju sam
nosio kako bih davao neto makama i psima to su mi prilazili dok bih svirao na ulici.
Zatresao sam kutijom prema njemu, a on se smjesta podigao na sve etiri noge i stao me slijediti.
Mogao sam vidjeti da je pomalo nestabilan te da udno vue jednu od stranjih nogu pa se nismo
urili uspinjui se uz pet spletova stuba. Nekoliko minuta kasnije bili smo na sigurnom u mome stanu.
Stan je bio rupa, da pravo kaem. Osim telke, imao sam samo polovni kau na rasklapanje, madrac
u kutu male spavae sobe, a u kuhinjskom dijelu hladnjak koji jedva da je radio, mikrovalnu penicu,
ajnik i toster. Nije bilo kuhala. Jedine druge stvari u mom stanu bile su knjige, videokasete i kojekakve
sitnice.
Ja sam poput neke svrake; skupljam svakojake stvari s ulice. U to sam vrijeme imao pokvareni
mjera za parking u jednom kutu te polomljenu lutku iz izloga s kaubojskim eirom na glavi u drugom.
Jedan je prijatelj nazvao moju gajbu starim duanom zanimljivosti, ali dok je istraivao svoje novo
okruenje, maku je bila zanimljiva jedino kuhinja.
Izvadio sam mlijeko iz hladnjaka, ulio u tanjuri i pomijeao s malo vode. Znam da - nasuprot
uvrijeenom miljenju - mlijeko moe nakoditi makama, jer one zapravo nisu tolerantne na laktozu.
Polizao je sve za nekoliko sekundi.

U hladnjaku sam imao i malo tunjevine pa sam je pomijeao s keksima i to mu takoer dao. Opet,
smazao je sve. Sirotan, mora da skapava od gladi, pomislio sam.
Nakon onog hladnog i mranog hodnika, stan je, to se njega ticalo, bio luksuzni apartman s pet
zvjezdica. Doimao se vrlo zadovoljnim ovdje i, poto se nahranio u kuhinji, uputio se u dnevnu sobu gdje
se sklupao na podu uz radijator.
Dok sam sjedio i pomno ga promatrao, nisam ni na trenutak dvojio da neto nije u redu s njegovom
nogom. Dapae, kad sam sjeo na pod pored njega i stao ga pregledavati, otkrio sam da ima veliku gnojnu
ranu na stranjoj desnoj nozi. Ozljeda je bila veliine golemog onjaka. Sto mi je dalo ideju kako ju je
zadobio. Vjerojatno ga je napao pas, ili moda lisica, koji je zabio zube u nogu i vrsto ga drao dok je
pokuavao utei. Imao je, k tomu, i puno ogrebotina, jednu blizu oka, a druge po tijelu i nogama.
Dezinficirao sam ozljedu kako sam najbolje umio, najprije ga smjestivi u kadu, a potom nanijevi
bezalkoholni losion na podruje oko rane te malo vazelina na samu ozljedu. Veina bi se maaka
izbezumila da ih pokuam tako tretirati, ali on je bio miran kao bubica.
Ostatak je dana uglavnom proveo sklupan na mjestu koje mu je ve postalo omiljeno, uz radijator.
No, takoer bi se tu i tamo motao po stanu, skakuui i grebui sve ega se mogao doepati. Premda ju je
prije ignorirao, sad mu je lutka u kutu postala pomalo privlana. Nije mi smetalo. Mogao je raditi to god
je elio.
Znam da mujaci maaka mogu biti vrlo ivahni i osjetio sam da je prepun potisnute energije. Kad
sam ga krenuo pomilovati, poskoio je i poeo pruati kande prema meni. U jednom je trenutku postao
prilino nestaan, bjesomuno grebui i umalo me ne ogrebavi po ruci.
Okej, drue, sad se smiri, rekao sam skinuvi ga sa sebe i spustivi na pod. Znao sam da mladi
mujaci koji nisu bili kastrirani mogu postati ekstremno nemirni. Pretpostavljao sam da je jo uvijek
itav i dobrano zaao u pubertet. Nisam mogao biti siguran, jasno, ali ponovno me je proeo neodreen
osjeaj da je morao doi s ulice, a ne iz nekog doma.
Veer sam proveo gledajui televiziju dok je maak bio sklupan pored radijatora, naizgled
zadovoljan svojim mjestom. Pomaknuo se samo kad sam krenuo u krevet, podigavi se i slijedei me u
spavau sobu gdje se sklupao pored mojih stopala na rubu kreveta.
Dok sam u tami oslukivao njegovo njeno predenje, bilo mi je drago to je bio sa mnom. Bio mi je
nekakvo drutvo, valjda. Toga nisam imao previe u posljednje vrijeme.
U nedjelju ujutro ustao sam se prilino rano te odluio izii vani i vidjeti mogu li pronai vlasnika.
Palo mi je na um da je netko moda oblijepio letke za izgubljenog maka. Gotovo je uvijek posvuda bilo
tih umnoenih letaka o nestalim ljubimcima, zalijepljenih na ulinim svjetiljkama, oglasnim ploama pa
ak i na autobusnim stanicama. inilo se kao da ima toliko puno nestalih maca da bih se katkad pitao
postoji li ovdje u kvartu nekakva banda koja ih otima.
U sluaju da brzo pronaem vlasnika, uzeo sam maka sa sobom, privrstivi mu oko vrata uzicu
koju sam napravio od vezice za cipele kako bih ga drao na sigurnom. Rado je hodao uz mene dok smo
silazili stubitem na prizemlje.
Ispred zgrade maak je poeo navlaiti uzicu kao da eli otii nekamo dalje. Pretpostavio sam da je
elio obaviti svoje. I bome je odjurio na zelenu tratinu pa meu grmlje pored susjedne zgrade i nestao na
minutu- dvije kako bi se odazvao zovu prirode. Potom se vratio meni i sretno se uvukao pod omu uzice.

Oito mi stvarno vjeruje, pomislio sam. Smjesta sam osjetio da mu se moram oduiti za ukazano
povjerenje i pokuati mu pomoi.
Moj prvi pokuaj bila je gospoa koja je ivjela preko puta ulice. Bila je poznata po svojoj brizi za
make. Hranila je lutalice iz susjedstva i po potrebi ih odvodila na kastriranje. Kad je otvorila vrata,
unutra sam vidio najmanje pet maaka. Bog zna koliko ih je jo imala otraga. inilo se da svaka maka u
krugu od nekoliko kilometara dolazi u njezino dvorite znajui da je to najbolje mjesto gdje moe dobiti
neto za jelo. Nisam znao kako si je mogla priutiti da ih sve hrani.
Ugledala je maka i odmah joj se svidio pa ga je ponudila zalogajom.
Bila je vrlo ljubazna, ali nije znala odakle je doao. Nije ga viala po susjedstvu.
Kladim se da je doao iz nekog drugog dijela Londona. Ne bi me iznenadilo da ga je netko
odbacio, rekla je. Obeala je i da e drati oi i ui otvorenima u sluaju da neto vidi ili nauje.
Imao sam osjeaj da je bila u pravu kazavi da je doao odnekud daleko od Tottenhama.
Iz znatielje sam mu skinuo uzicu ne bih li vidio hoe li znati u kojem smjeru treba krenuti. No, dok
smo koraali ulicama, bilo je sasvim jasno da ne zna gdje se nalazi. Doimao se sasvim izgubljenim.
Pogledao me je kao da eli rei: Ne znam gdje sam; elim ostati s tobom.
Bili smo vani nekoliko sati. U jednom je trenutku mugnuo u grmlje kako bi ponovno obavio svoje,
ostavivi me da pitam svakog prolaznika prepoznaje li ga. Samo su slijegali ramenima i dobacivali mi
prazne poglede.
Bilo je oito da me nije elio napustiti. Dok smo tumarali uokolo, nisam mogao a da se ne pitam
kakva je njegova pria: odakle je doao i kakav je ivot vodio prije nego to se pojavio i sjeo na otira u
prizemlju?
Dijelom sam bio uvjeren da je dama s makama preko puta ulice bila u pravu i da je bio neiji
kuni ljubimac. Izgledao je dobro i vjerojatno je donesen kao poklon za Boi ili neiji roendan. Rii
maci znaju biti pomalo mahniti ako nisu kastrirani, kao to sam ve imao priliku vidjeti. Znaju postati
prilino dominantni, puno vie od ostalih maaka. Slutio sam da, kad postane naprasit i obijestan, takoer
postaje malo prenaporan.
Pretpostavio sam da su roditelji rekli: E, sad je dosta, i - umjesto da ga odvedu u azil ili sklonite
za nezbrinute ivotinje - strpali su ga u automobil i izbacili na ulicu ili negdje usput.
Make se izvrsno snalaze u prostoru, ali oito su ga odveli predaleko od kue pa se nije znao vratiti.
Ili, moda je znao da to zapravo i nije bio dom pa je odluio pronai novi.
Druga mi je teorija bila da je pripadao nekoj vremenoj osobi koja je preminula.
Dakako, lako je mogue da sam bio u krivu. injenica da nije bio dresiran bila je glavni argument
protiv toga da je bio kuni maak. No, to sam ga vie upoznavao, to sam vie bio uvjeren da je navikao
biti u drutvu ljudi. inilo se kako se vee za ljude za koje misli da e se brinuti o njemu. Tako je bilo i sa
mnom.
Najvea zagonetka u vezi njegove prolosti bila je ozljeda koja je izgledala prilino gadno.
Nesumnjivo ju je zaradio u nekoj borbi. Kako je iz rane jo uvijek curio gnoj, morala je biti stara nekoliko
dana, moda ak i tjedan. A to mi je dalo naslutiti jo jednu mogunost.

London je oduvijek vrvio ulinim makama, lutalicama koje su se motale po ulicama i preivljavale
od odbaenih ostataka hrane i milosti dobrih ljudi. Prije nekih petsto godina, mjesta poput ulice Gresham
u Cityju, Clerkenwell Greena i Drury Lanea bile su poznate kao ulice maaka i bile su preplavljene
njima. Te su lutalice bile poput naplavina, jurcajui uokolo i svakodnevno se borei za preivljavanje.
Mnoge su bile poput ovog maka: pomalo ofucana, oronula stvorenja.
Moda je u meni vidio srodnu duu.

DRUGO POGLAVLJE

Put prema oporavku

Bio sam okruen makama jo od djetinjstva i imao sam osjeaj da ih prilino dobro razumijem.
Tijekom odrastanja moja je obitelj imala nekoliko sijamskih maaka i pamtim da imo u jednom razdoblju
imali i jednu prelijepu arenu maku. Moja su sjeanja na sve njih openito ugodna, no rekao bih da je
ono koje mi se najsnanije urezalo u pamenje ujedno bilo i najtunije.
Djetinjstvo sam proveo u Engleskoj i u Australiji, a neko smo vrijeme ivjeli u mjestacu po imenu
Cragie u Zapadnoj Australiji. Dok smo bili tamo, imali smo ljupku, bijelu makicu pahuljastog krzna. Ne
mogu se tono prisjetiti od koga smo je nabavili, ali imam osjeaj da je to moglo biti od mjesnog
seljanina. Odakle god dola, bivi joj je dom bio uasan. Iz nekog razloga nije bila na pregledu kod
veterinara prije nego to je dospjela kod nas. Ispostavilo se da je sirotica bila prepuna buha.
To se nije odmah dalo uoiti. Nevolja je bila u tome to je makica imala toliko gusto bijelo krzno
da su se buhe unutra namnoile a da nitko nije primijetio. Buhe su nametnici,dakako. Crpe ivot iz drugih
stvorenja kako bi sebe odrale na ivotu. Toj su sirotoj makici doslovce isisali svu krv. U trenutku kad
smo to shvatili, bilo je prekasno. Moja ju je majka odvela kod veterinara, no reeno joj je da su stvari
izmakle kontroli i da joj nema pomoi. Imala je sve mogue vrste infekcija kao i druge tegobe. Uginula je
nekoliko tjedana nakon to smo je dobili. Tada sam imao pet ili est godina i bio sam shrvan - kao i moja
majka.
Tijekom godina esto sam razmiljao o toj makici, obino kad bih opazio kakvu bijelu maku. No
tog mi je vikenda neprestano bila u mislima dok sam provodio vrijeme s makom. Jasno sam vidio da mu
je dlaka u loem stanju. Na nekim je mjestima bila strahovito ofucana. Pratio me je jeziv osjeaj da e
doivjeti istu sudbinu kao i bijela makica.
Sjedei u svom stanu s njim te nedjelje uveer, donio sam odluku: neu dopustiti da se to ponovi.
Nisam kanio pretpostavljati da e mu za oporavak biti dovoljna samo moja njega. Nisam elio nita
uzimati zdravo za gotovo.
Morao sam ga odvesti veterinaru. Znao sam da moji improvizirani lijekovi nee biti dovoljni da
zalijee ranu. I nisam imao blage veze kakve jo zdravstvene tegobe moda ima. Nisam elio riskirati i
ekati pa sam odluio ustati rano ujutro i odvesti ga do najblieg centra za naputene ivotinje, dolje na
drugom kraju Seven Sisters Roada prema parku Finsbury.
Navio sam budilicu i ustao kako bih maku dao zdjelu sa zdrobljenim keksima i tunjevinom. Bilo je
jo jedno sivo jutro, ali znao sam da mi to ne moe biti izgovor.
S obzirom na stanje njegove noge, znao sam da nee moi hodati sat i pol pa sam ga odluio nositi i
smjestio ga u zelenu plastinu kutiju. Nije to bilo idealno rjeenje, ali nisam mogao pronai nita

prikladnije. Nedugo nakon to smo krenuli, postalo je oito da mu se ne svia. Neprestano se vrpoljio,
izbacujui apu preko ruba kutije i pokuavajui se iskobeljati. Naposljetku sam odustao.
Doi ovamo, nosit u te, rekoh podigavi ga slobodnom rukom dok sam u drugoj nosio kutiju.
Odmah mi se uspentrao na rame i tamo se namjestio. Pustio sam ga da tako sjedi dok sam nosio praznu
kutiju cijelim putom do centra.
Unutra je bilo kao da sam kroio u kakav prizor iz pakla. Mjesto je bilo pretrpano, uglavnom psima
i njihovim vlasnicima, od kojih su veina na prvi pogled bili mladi momci obrijanih glava i s agresivnim
tetovaama. Sedamdeset posto pasa bili su stafordi koji su gotovo sigurno bili ozlijeeni u borbama s
drugim psima, i to najvjerojatnije samo kako bi zabavili ljude.
O Britancima se esto govori kao o naciji ljubitelja ivotinja. Ovdje, meutim, nije bilo previe
ljubavi, to je bilo sigurno. Zbilja mi se gadio nain na koji su neki tretirali svoje ljubimce.
Maak mi je sjedio ili u krilu ili na ramenu. Osjetio sam da je nervozan i nisam mu mogao
zamjeriti. Veina pasa u ekaonici je reala na njega. Nekoliko njih je snano zatezalo svoje uzice dok su
se napinjali ne bi li mu se pribliili.
Jednog po jednog, pse su odvodili u ordinaciju. Svaki put kad bi se pojavila veterinarska tehniarka,
meutim, bili smo razoarani. Na koncu nam je trebalo etiri i pol sata da nas prime.
Napokon, rekla je: Gospodine Bowen, veterinar e vas sad primiti.
Bio je to mukarac srednje dobi. Imao je onaj ravnoduan pogled to se vidi na licima nekih, a koji
je odavao da je svata vidio. Moda je to bilo zbog sve te agresije kojom je bio okruen, ali smjesta sam
osjetio napetost u njegovoj prisutnosti.
Onda, u emu je problem? upitao me je.
Znao sam da tip samo radi svoj posao, ali elio sam mu rei: Pa, kad bih znao, ne bih ni dolazio
ovamo. Ipak, odolio sam iskuenju.
Rekao sam da sam pronaao maka u hodniku svoje zgrade i pokazao mu apsces na stranjoj strani
noge.
Okej, pogledajmo na brzinu, rekao je.
Vidio je da maak trpi bol pa mu je dao malu dozu sredstva za smirenje kako bi mu olakao. Potom
je objasnio da e izdati recept za dvotjednu kuru amoksicilinom.
Vratite se ako se stvari ne poboljaju za dva tjedna, rekao je.
Pomislio sam iskoristiti priliku i upitati ga za buhe. Kratko mu je pregledao krzno, rekavi da nije
mogao uoiti nijednu.
No, vjerojatno ne bi kodilo da mu date neke tablete za to. To moe biti problem za mlade
make, dodao je.
Ponovno sam odolio iskuenju da mu kaem kako sam toga svjestan. Promatrao sam ga dok je
pisao recept za tablete protiv nametnika.
Valja mu se priznati, takoer je provjerio je li maak mikroipiran. Nije bio, to mi je opet ukazalo
na to da je rije o ulinom maku.

Trebali biste to obaviti im vam se ukae prilika, rekao je. Mislim da bi ga takoer trebalo to
prije kastrirati, dometnuo je predavi mi brouru i letak za besplatno kastriranje ulinih maaka. S
obzirom na to kako je jurcao po kui i bio onako ivahan, kimnuo sam sloivi se s njegovom
dijagnozom. Mislim da je to dobra ideja, nasmijeio sam se oekujui da e barem uslijediti pitanje:
zato?
No, inilo se da veterinar nije bio ni najmanje zainteresiran. Bio je zadubljen u tipkanje svojih
biljeki u raunalo i ispisivanje recepta. Oito smo bili kao na proizvodnoj traci koja je morala biti
obraena pa smo izgurani prema vratima gdje su ve ekali novi pacijenti. Nije bio kriv veterinar - nego
sustav.
Za nekoliko minuta smo bili gotovi. Iziavi iz veterinarske ordinacije, otiao sam do prijamnog
pulta u dispanzeru i predao recept.
ena u bijeloj kuti to je tamo sjedila bila je neto prijaznija.
Kako je ovo zgodan momak, rekla je. Moja je mama neko imala rieg maka. Bio je najbolji
prijatelj kojeg je ikad imala. Nevjerojatan karakter. Obiavao je samo sjediti uz njezine noge i promatrati
svijet kako prolazi mimo njega. Mogla je p.isti bomba, a on je ne bi napustio.
Utipkala je podatke i ispisala raun.
To e biti dvadeset dvije funte, molim lijepo, duo, rekla je.
Srce mi je potonulo.
Dvadeset dvije funte! Stvarno? rekao sam. U tom trenutku, sve to sam imao na cijelom svijetu
nije bilo vie od trideset funti.
Bojim se da jest, duo, rekla je tehniarka doimljui se suosjeajno, no istodobno i neumoljivo.
Predao sam trideset funti u gotovini i uzeo ostatak.
Za mene je to bila gomila novca. Jedna dnevnica, takorei. No, znao sam da mi nema druge: nisam
mogao iznevjeriti svog novog prijatelja.
ini se da smo zapeli zajedno idua dva tjedna, rekao sam maku dok smo izlazili kroz vrata i
otpoeli dugu etnju do stana.
Bila je to istina. Nije bilo anse da u se rijeiti maka najmanje dva tjedna, sve dok ne dovri svoju
kuru lijekovima. Nitko drugi se ne bi brinuo hoe li popiti svoje tablete, a nisam ga mogao pustiti na ulicu
pa da zaradi kakvu infekciju.
Ne znam zato, ali bio sam pomalo prestravljen pomilju da sam sad odgovoran za njega. Imao sam
dojam kao da sam dobio novu svrhu u ivotu, priliku da uinim neto pozitivno za nekoga - ili neto osim za sebe.
To sam se popodne uputio u oblinju trgovinu za kune ljubimce i kupio hranu dostatnu za
nekoliko tjedana. U centru su mi dali primjerak propisane formule i pokuao sam mu je dati prethodne
noi. Svidjela mu se pa sam kupio itavu vreicu toga. Takoer sam mu nabavio dovoljnu koliinu maje
hrane. Sve me je to kotalo nekih devet funti, to je uistinu bio posljednji novac koji sam imao.
Te sam ga noi morao ostaviti samog i uputio sam se do Covent Gardena sa svojom gitarom. Sad je
valjalo prehraniti dvoja usta.

Tijekom iduih nekoliko dana, dok sam ga njegovao, upoznao sam ga malo bolje. Dotad sam mu
ve nadjenuo ime: Bob. Ime mi je palo na um dok sam na DVD plejeru gledao jednu od mojih omiljenih
televizijskih serija, Twin Peaks. U njoj se jedan lik zove Ubojica Bob. Bio je zapravo shizofrenik, pomalo
kao doktor Jekyll i gospodin Hyde. U jednom bi trenutku bio sasvim normalan, razuman tip, a ve u
iduem sumanut i izvan kontrole. Maak je donekle bio takav. Kad je bio sretan i zadovoljan, niste mogli
poeljeti mirnijeg i draesnijeg maka. No, kad bi postao udljiv, znao je biti potpuni manijak, jurcajui
uokolo po stanu. Razgovarao sam sa svojom prijateljicom Belle jedne veeri kad mi je sinulo.
On je neto kao Ubojica Bob iz Twin Peaksa, rekao sam izmamivi njezin zaueni pogled.
No, nije bilo vano. Ostao je Bob.
Tada mi je ve postalo prilino jasno da je Bob morao ivjeti na otvorenom. Kad bi dolo vrijeme
za nudu, apsolutno je odbijao odlaziti do posude s pijeskom koju sam mu kupio. Umjesto toga, morao
sam ga odnositi dolje i pustiti da obavi svoje u vrtovima oko zgrade. Smugnuo bi u grmlje, obavio ono to
je trebao pa potom raskopao zemlju kako bi prikrio dokaze.
Promatrajui ga jedno jutro dok je ponavljao svoj ritual, upitao sam se nije li moda pripadao
kakvoj putujuoj trupi. Bilo ih je nekoliko na podruju Tottenhama. tovie, imali su svoj kamp na jednoj
ledini u blizini mog bloka. Moda je uistinu bio dio putujue trupe i nekako zaostao za njima kad su otili
dalje. Definitivno nije bio kuni maak. Toliko sam sad ve bio siguran.
Nije bilo dvojbe da mi je postao privren to sam i sam, uostalom, poeo osjeati za njega. Isprva je
pokazivao odanost, ali i dalje je bio pomalo bojaljiv. No, kako su dani prolazili, postajao je sve sigurniji
u sebe i sve vie pokazivao bliskost. Jo uvijek je znao biti prilino naprasit, katkad ak i agresivan. No,
sada sam znao da je to bilo zbog toga to nije bio kastriran.
ivot nam je pomalo preao u rutinu. Ostavio bih Boba ujutro u stanu i krenuo prema Covent
Gardenu gdje sam svirao sve dok ne bih zaradio dovoljno novca. Po povratku doma, zatekao bih ga kako
me eka na ulaznim vratima. Zatim bi me slijedio do kaua u dnevnoj sobi i sa mnom gledao televiziju.
Dosad sam ve poeo shvaati koliko je bio inteligentan. Mogao sam uvidjeti da razumije sve to
sam mu govorio.
Kad bih potapao kau i pozvao ga da doe i sjedne uz mene, posluao bi. Znao je i to mislim kad
bih mu rekao da je vrijeme za njegove lijekove. Svaki put bi me pogledao kao da eli rei: Moram li?
Ali ne bi se opirao kad bih mu stavio tabletu u usta i njeno mu ekao grlo sve dok je ne bi progutao.
Veina bi maaka pobjesnila kad biste im pokuali otvoriti usta. No, on mi je ve u potpunosti vjerovao.
Otprilike u tom trenutku poeo sam shvaati kako u njemu ima neto doista posebno. Sasvim je
sigurno da nikad nisam susreo maka nalik Bobu.
Nije bio savren, dodue. Znao je gdje je spremljena hrana i redovito bi se razletio po kuhinji,
prevaljujui lonce i tave dok ju je traio. Kuhinjski ormarii i vrata hladnjaka ve su bili prepuni
ogrebotina kad bi mahnito pokuavao pristupiti neemu ukusnom to bi mogao pojesti.
No, ruku na srce, posluao bi me kad bih rekao ne.
Morao sam samo rei: Ne! Mii se odatle, Bobe, i on bi mugnuo. Tada bih jo jednom uvidio
koliko je inteligentan. I opet bi se u meni probudila svakojaka pitanja o njegovom porijeklu. Zar bi divlji
ili ulini maak obraao panju na ono to mu kazuje ljudsko bie? isto sumnjam.

Zbilja sam uivao u Bobovom drutvu, no znao sam da moram biti oprezan. Nisam smio razviti
preveliku bliskost jer e se, prije ili kasnije, poeljeti vratiti na ulicu. Nije bio tip maka koji bi uivao biti
trajno zatvoren medu etiri zida. Nije bio kuni maak.
Kratkorono gledajui, meutim, bio sam njegov uvar i bio sam odluan pokuati ispuniti taj
zadatak to sam najbolje umio. Znao sam da mi valja poduzeti sve kako bih ga pripremio za povratak na
ulicu pa sam jednog jutra ispunio obrazac za besplatno kastriranje koji mi je dao veterinar u centru.
Ubacio sam ga u potanski sandui i, na moje blago iznenaenje, ve za nekoliko dana dobio sam
odgovor. Pismo je sadravalo potvrdu koja nam omoguuje besplatno kastriranje.
Idue sam jutro odveo Boba vani kako bi ponovno obavio nudu. Kutija s pijeskom koju sam
nabavio ostala je ista i neupotrijebljena. Jednostavno mu se nije sviala.
Uputio se prema istom mjestu u grmlju pred susjednom zgradom. inilo se da mu je to zbog nekog
razloga bilo omiljeno podruje. Pretpostavljao sam da ima neke veze s oznaavanjem teritorija, neto to
sam proitao u jednom novinskom lanku.
Kao i obino, bio je tamo minutu ili dvije, a zatim je neko vrijeme proveo istei za sobom. istoa
i urednost maaka uvijek me iznova zapanjuju. Zato im je to toliko vano?
Uvjerio se da je sve ostalo u redu i krenuo natrag kad se najednom ukipio u mjestu i napeo, kao da
je neto ugledao.
Kanio sam otii do njega i vidjeti to ga je omelo kad je postalo prilino oito to je posrijedi.
Najednom, Bob se brzinom svjetlosti bacio naprijed. Sve se dogodilo u tren oka. Prije nego sam se
snaao, Bob je neto epao u travi uz ivicu. Pribliio sam se kako bih poblie pogledao i vidio malog
sivog mia, ne duljeg od pet centimetara.
Malian je oito pokuavao utei mimo njega, ali nije imao ansu. Bob je nasrnuo brzinom munje,
precizno, i stvorenje je ve bilo stisnuto medu njegovim zubima. Prizor nije bio najugodniji. Mije su se
noice batrgale na sve strane, a Bob je oprezno premjestio njegovo tijelo u zubima kako bi ga mogao
dokrajiti. Nije prolo dugo prije nego se dogodilo ono neizbjeno i malena se ivotinjica predala. U tom
ga je trenutku Bob pustio i poloio na tlo.
Znao sam to e se zatim najvjerojatnije dogoditi, ali nisam elio da ga Bob pojede. Mievi su bili
pravi rasadnik svakojakih boletina. Zato sam kleknuo i pokuao mu uzeti lovinu. Nije bio presretan i
ispustio je zvuk koji je bio mjeavina rezanja i siktanja. Zatim je ponovno podigao mia.
Daj mi ga, Bobe, rekao sam odbijajui se povui. Daj mi ga.
Nije bio voljan i uputio mi je pogled kao da je elio rei: Zato bih?
Prekapao sam po depovima kaputa i pronaao zalogaji, ponudivi mu ga kao sredstvo razmjene.
Uzmi ovo, Bobe, bit e ti bolje.
Jo uvijek nije bio uvjeren, ali nakon nekoliko trenutaka njegov je otpor popustio i on se predao.
im se odmaknuo, podigao sam mia za rep i odbacio.
Bio je to jo jedan podsjetnik, barem meni, na jednu od brojnih fascinantnih stvari o makama: one
su po prirodi smrtonosni grabeljivci. Veina ljudi nerado misli o svojim ljupkim maiima kao o
masovnim ubojicama, ali to je ono to make jesu, samo kad se nau u prilici. U nekim dijelovima

svijeta, ukljuujui i Australiju, postoje stroga pravila o putanju maaka nou zbog pokolja koje naprave
nad pticama i glodavcima.
Bob je to dokazao. Njegova hladnokrvnost, brzina i vjetina ubojice bila je krajnje zapanjujua.
Znao je tono to valja uiniti i kako.
Ponovno sam poeo razmiljati o ivotu koji je vodio prije nego to je dolutao do haustora moje
zgrade. Kako i gdje je ivio? Kako je preivio? Je li se oslanjao na svakodnevni lov poput ovoga? Je li
odrastao u nekom domainstvu ili je oduvijek ivio na ulicama? Kako je postao maak kakav je danas?
Volio bih kad bih to znao. Bio sam siguran da bi mi moj prijatelj uliar imao tota za ispripovijedati.
Na mnogo naina, ovo je bilo jo neto to smo Bob i ja imali zajednikoga.
Sve otkako sam zavrio na ulici, ljudi su se pitali o mojoj prolosti. Kako sam se doveo u taj
poloaj, pitali su me. Neki su to radili profesionalno, dakako. Razgovarao sam s desetak socijalnih
radnika, psihologa pa ak i policijskih slubenika koji su me ispitivali kako sam zavrio na ulici. No
zanimalo je to i veliki broj obinih ljudi.
Ne znam zato, ali ljudi, ini se, poto-poto ele doznati kako neki pripadnik drutva dotakne dno.
Mislim da je to dijelom zbog osjeaja kako smo svi pod Bojom milou, i da se takvo to moe svakome
dogoditi. Ali mislim i da se zbog toga osjeaju bolje u vlastitoj koi. Tjera ih da pomisle: Pa, moda
mislim da je meni loe u ivotu, ali moe biti i gore, i ja bih mogao biti taj jadnik.
Odgovor na pitanje kako oni poput mene zavre na ulicama je uvijek drukiji, jasno. Ipak, obino
postoje odreene slinosti. Vrlo esto veliku ulogu odigra ovisnost o drogama ili alkoholu. No, u jezivo
velikom broju sluajeva, put koji ih odvede do lutanja po ulicama see sve do njihovog djetinjstva i
obiteljskih odnosa. To je sasvim sigurno bio moj sluaj.
Djetinjstvo mi je uglavnom bilo lieno stabilnosti, ponajvie stoga to sam vei dio proveo
seljakajui se izmeu Engleske i Australije. Roen sam u Surreyju, no kad sam imao tri godine, obitelj se
preselila u Melbourne. Dotada su moja majka i otac ve bili razvedeni. Dok mi je otac ostao u Surreyju,
moja je majka pobjegla od svih nevolja pronaavi posao trgovakog putnika za tvrtku Rank Xerox,
proizvoaa fotokopirnih strojeva u Melbourneu. Bila je vrlo dobra u svome poslu, jedna od najboljih
trgovaca.
Moja je majka, meutim, bila nemirna duha i nije prolo ni dvije godine, a mi smo se iz
Melbournea preselili u Zapadnu Australiju. Ostali smo tamo nekih tri do etiri godine dok nisam navrio
devet. ivot u Australiji je bio prilino ugodan. ivjeli smo u komfornim bungalovima u nizu, od kojih je
svaki otraga imao golemi prostrani vrt. Imao sam sav prostor koji bi djeak mogao poeljeti za igru i
istraivanje svijeta i oboavao sam australski krajolik. Problem je bio to nisam imao prijatelja.
Teko sam se uklapao u koli, uglavnom, rekao bih, jer smo se esto selili. Prilika da se napokon
uklopim u ivot u Australiji nestala je kad smo se, u mojoj devetoj godini, vratili u Englesku, u Sussex u
okolici Horshama. Svialo mi se to smo se vratili u Englesku i imam neke vrlo sretne uspomene na to
razdoblje. Tek to sam se poeo vraati u ivot na sjevernoj polutki kad smo se morali ponovno preseliti natrag u Zapadnu Australiju, kad sam imao dvanaest.
Ovaj smo put zavrili u mjestacu po imenu Quinns Rock. Mislim da je upravo tamo poela veina
mojih problema. Zbog svog tog seljakanja, nikad nismo ivjeli u jednoj kui vie od nekoliko godina.

Moja je majka uvijek neto kupovala i prodavala, cijelo se vrijeme selei s jednog mjesta na drugo. Nikad
nisam imao obiteljsku kuu niti sam odrastao na jednome mjestu. Definitivno smo ivjeli poput nomada.
Nisam psiholog, iako sam ih dovoljno upoznao tijekom ivota. Nimalo ne sumnjam u to da smo
preesto mijenjali domove, to nipoto nije dobro za dijete u razvoju. To mi je uvelike otealo prilagodbu.
U koli sam teko sklapao prijateljstva. Uvijek sam se previe trudio. arko sam elio ostaviti dobar
dojam, to nije dobro kad si dijete. Rezultat je bio upravo suprotan: u svakoj koli koju sam pohaao trpio
sam zlostavljanja. A naroito je gadno bilo u Quinn's Rocku.
Vjerojatno sam se isticao svojim engleskim naglaskom i gorljivom eljom da svakome udovoljim.
Bio sam, zapravo, idealna meta. Jednog su me dana odluili kamenovati. Doslovce. Quinn's Rock svoje
ime nosi s razlogom, a ti su klinci iskoristili sve ono divno grumenje vapnenca koje se nalazilo kamo god
si pogledao. Nakon to su me jednom bombardirali na povratku iz kole, zaradio sam potres mozga.
Nije mi pritom pomogla ni injenica to se nisam slagao s tadanjim ouhom, tipom koji se zvao
Nick. Po mom mladenakom miljenju, bio je papak. Tako sam ga zvao. Papak Nick. Moja majka ga je
upoznala kad se zaposlila u policiji tamo u Horshamu i on je doao za njom u Australiju.
Nastavili smo s tim nomadskim ivotom i tijekom mojih tinejderskih godina. Seljakanje je obino
bilo povezano s majinim poslovnim pothvatima. U jednom je razdoblju poela snimati videouratke za
obuavanje u telemarketingu, to joj je neko vrijeme prilino dobro ilo. Zatim je pokrenula enski
asopis City Woman, koji pak nije ba najbolje poslovao. Nekad bismo imali gomilu novca, a nekad smo
jedva spajali kraj s krajem. No, to nikad ne bi dugo potrajalo; bila je, naime, prava poduzetnica.
Kad sam bio u svojim srednjim tinejderskim godinama, uglavnom sam ve odustao od kolovanja.
Napustio sam kolu jer mi je nasmrt dojadilo maltretiranje kojemu sam bio izloen. Nisam se slagao ni s
Nickom. A bio sam vrlo svojeglav.
Postao sam huligan, divljak koji je uvijek dokasna ostajao vani, uvijek prkosei majci i openito
svakoj vrsti autoriteta. Ne udi stoga to sam ubrzo razvio dar da se uvalim u nevolje, neto ega se nikad
nisam uspio do kraja otarasiti.
Oekivano, poeo sam se drogirati, najprije snifajui ljepilo, vjerojatno kako bih pobjegao od
stvarnosti. Nisam postao ovisan o tome. Uinio sam to svega nekoliko puta nakon to sam vidio jednog
klinca kako to radi. No, bio je to tek poetak. Nakon toga poeo sam puiti travu i snifati toulen,
industrijsku otopinu koja se koristi u proizvodnji lakova za nokte i ljepila. Bio je to klasian obrazac
devijantnog ponaanja, jedno je vodilo drugome, to je ponovno vodilo onome prvome i tako ukrug. Bio
sam bijesan. Imao sam osjeaj kao da su mi otkazale konice.
Kau: pokaite mi sedmogodinjaka i pokazat u vam mukarca. Nisam toliko siguran da biste
mogli predvidjeti moju budunost kad sam imao sedam, ali zasigurno biste mogli pogoditi to me je
ekalo kad sam imao sedamnaest. Bio sam na putu samounitenja.
Moja me je majka pokuavala na sve naine udaljiti od droge. Mogla je jasno uvidjeti tetu koju
sam si nanosio - ak i gore nevolje koje u prouzroiti sebi ne rijeim li se ovisnosti koju sam razvio.
Radila je sve ono to bi i svaka majka. Prekapala mi je po depovima pokuavajui pronai narkotike, a
ak me je nekoliko puta zakljuala u sobu. No kljuanice su u naoj kui bile od one vrste to imaju gumb
u sredini. Nauio sam ih lako otpustiti ukosnicama. Samo bi iskoile i bio sam slobodan. Nisam kanio
dopustiti da me zatoi, ni ona ni bilo tko drugi. Tada smo se jo vie svaali, naravno, i stvari su

neizbjeno postale jo gore. Mama me je u jednom trenutku odvukla kod psihijatra. Dijagnosticirali su mi
tota, od shizofrenije do manine depresije, ak i ADHD sindrom, odnosno poremeaj hiperaktivnosti i
deficita panje. Ja sam, dakako, smatrao da je sve to sranje. Bio sam zbunjeni tinejder koji je mislio da je
pametniji od drugih. S dananjeg stajalita, jasno mi je da je moja majka morala biti nasmrt preplaena i
zabrinuta. Mora da se osjeala nemonom i bila je prestravljena pomilju to bi mi se sve moglo dogoditi.
No, nisam mario za tue osjeaje. Nije me bilo briga i nisam nikoga elio sluati.
Nai su odnosi toliko zahladili da sam neko vrijeme ivio u crkvenom prihvatilitu. Tamo sam
samo besposliario, drogirao se i svirao gitaru. Ne nuno tim redom.
Negdje oko mog osamnaestog roendana, objavio sam da se elim preseliti u London kako bih ivo
s polusestrom iz oeva prvog braka. Bio je to poetak moje propasti.
Tada mi se inilo da odlazim u svijet poput bilo kojeg normalnog mladia. Majka me je odvezla u
zranu luku automobilom. Zaustavili smo se na semaforu, a ja sam iskoio cmoknuvi je u obraz i
odmahnuvi joj na pozdrav. Oboje smo mislili da u biti odsutan nekih est mjeseci. Takav je bio plan.
Ostat u pola godine, druiti se s polusestrom i naganjati svoje snove da u postati veliki glazbenik. No
stvari se nisu odvijale sasvim prema planu.
U poetku sam stanovao s polusestrom u junom dijelu Londona. Moj dolazak nije bio po volji
njezinom suprugu. Kako rekoh, bio sam buntovni tinejder koji se oblaio u darkersku odjeu i bio sam vrlo vjerojatno - pravi dave, naroito jer nisam pridonosio kunom budetu.
U Australiji sam radio kao informatiki tehniar i prodavao sam mobitele, ali ovdje u Engleskoj
nisam mogao pronai pristojan posao. Prvo zaposlenje koje sam uspio dobiti bilo je ono ankera. No moja
im se njuka nije svidjela i izbacili su me nakon to sam im posluio kao zamjena za godinje odmore
tijekom Boia 1997. godine. Kao da to nije bilo dovoljno loe, poslali su dopis socijalnoj slubi rekavi
da sam svojevoljno napustio posao, to je znailo da nisam mogao primati naknadu na koju sam imao
pravo s obzirom da sam roen u Engleskoj.
Nakon toga sam bio jo manje dobrodoao u kui svojega zeta. Naposljetku su me polusestra i on
izbacili iz kue. Stupio sam u kontakt s ocem i nekoliko mu puta otiao u posjet, ali bilo je jasno da se
neemo uspjeti sloiti. Jedva da smo se poznavali pa ivot s njime nije dolazio u obzir. Poeo sam spavati
kod prijatelja, na podovima i kauima. Uskoro sam poeo voditi nomadski ivot, vukui za sobom svoju
vreu za spavanje po raznoraznim londonskim stanovima i skvotovima. Nedugo potom ponestalo mi je
podova pa sam se preselio na ulice.
Stvari su otada strmoglavo krenule prema dolje.
ivot na londonskim ulicama zguli ti dostojanstvo, identitet - sve, zapravo. Najgore od svega,
utjee na miljenje drugih o tebi. Vide te kako ivi na ulici i ophode se prema tebi kao da nisi ljudsko
bie. Ne ele imati posla s tobom. Vrlo brzo ostane bez pravih prijatelja. Dok sam spavao na ulici, uspio
sam pronai posao kao pomonik u kuhinji. No rijeili su me se im su otkrili da sam beskunik, iako
nisam nita zgrijeio na poslu. Kad si beskunik, anse su ti prilino male.
Jedino to me je moglo izbaviti bio je povratak u Australiju. Imao sam povratnu kartu, no izgubio
sam putovnicu dva tjedna prije leta. Nisam uza se imao dokumente, a pored toga, nisam imao novca da si
pribavim nove. Svaka nada da u se vratiti doma u Australiju je nestala kao, na izvjestan nain, i ja sam.

Idua faza mojega ivota bila je zapravo izmaglica droge, alkohola, sitnih kraa - i, pa, beznaa.
Nije mi pomogla ni injenica da sam se navukao na heroin.
Isprva sam ga uzimao samo kako bi mi pomogao da prespavam no na ulici. Omamio bi me do te
mjere da ne bih osjeao hladnou ni osamljenost. Odvodio me je na neko drugo mjesto. Naalost, takoer
mi je epao duu. Do 1998. godine bio sam sasvim ogrezao u ovisnosti. Vjerojatno sam nekoliko puta
bio na rubu smrti, iako, ruku na srce, bio sam toliko nafiksan da nisam imao pojma.
Tijekom tog razdoblja nijednom mi nije palo na um stupiti u kontakt s bilo kime iz moje obitelji.
Nestao sam s lica zemlje - i bilo mi je svejedno. Bio sam previe zaokupljen preivljavanjem. Gledajui
unatrag, mogu samo zamisliti kakav su pakao morali prolaziti. Mora da su bili premrli od straha i brige.
Traak alosti koju sam uzrokovao osjetio sam otprilike godinu dana od mojega dolaska u London i
nekih devet mjeseci nakon to sam zavrio na ulici.
Bio sam stupio u kontakt s ocem im sam stigao u London, ali proli su mjeseci otkako sam
posljednji put s njime razgovarao. Bilo je vrijeme boinih blagdana kad sam ga odluio nazvati. Njegova
ena - moja maeha - odgovorila je na poziv. Odbijao se javiti i ostavio me je da ekam nekoliko minuta
jer je bio strahovito ljut na mene.
Gdje si bio dosad, dovraga? Svi umiremo od straha zbog tebe, rekao je kad se dovoljno pribrao
da moe razgovarati.
Dao sam mu nekakvo patetino opravdanje, no on je samo urlao na mene.
Rekao mi je da je majka u kontaktu s njim i da oajniki pokuava otkriti gdje sam. Bio mi je to
jasan pokazatelj njezine zabrinutosti. Njih dvoje nikad nisu razgovarali. Psovao je i derao se na mene
punih pet minuta. Sad shvaam da je to bila mjeavina olakanja i bijesa. Vjerojatno je mislio da sam
mrtav, to sam, na odreen nain, i bio.
To je razdoblje mog ivota potrajalo neto vie od godinu dana. Naposljetku su me volonteri centra
za beskunike odveli s ulice. Stanovao sam po raznoraznim prihvatilitima, a Connections na kraju ulice
St Martin bilo je jedno od njih. U to sam vrijeme obiavao spavati na oblinjoj trnici.
Zavrio sam na takozvanom popisu za nuni smjetaj, to me je kvalificiralo kao prioritet za
dodjelu socijalnog stana. Nevolja je bila u tome to sam vei dio idueg desetljea ivio po jezivim
hostelima i prenoitima, dijelei svoj prostor s ovisnicima o heroinu i cracku koji bi krali sve ega su se
mogli domoi. Sve to sam imao u jednom je trenutku bilo ukradeno. Dok bih spavao, morao bih
najvanije osobne stvari strpati pod odjeu. Preivljavanje je bilo sve na to sam mogao misliti.
Neizbjeno, moja se ovisnost pogorala. Kad sam bio u kasnim dvadesetima, ovisnost je postala
toliko gadna da sam zavrio na rehabilitaciji. Nekoliko sam mjeseci proveo pokuavajui se oistiti, a
onda su me stavili u program za odvikavanje. Neko vrijeme, svakodnevni odlasci u ljekarnu i vonja
autobusom svakih dva tjedna do centra za ovisnike u Camdenu postali su mi sredite ivota. Radio sam to
gotovo automatski. Ustao bih iz kreveta i radio stvari kao da sam podeen na autopilotu, kao u izmaglici,
u kojoj sam, iskreno govorei, i bio.
Tamo sam u sklopu tretmana imao i savjetovanje. Vodio sam beskonane razgovore o mojoj
ovisnosti, kako sam poeo - i kako u je se rijeiti.

Lako je smisliti opravdanje za ovisnost, ali siguran sam da znam pravi razlog za svoju. Rije je bila
o najobinijoj usamljenosti. Heroin mi je doputao da se uljuljkam u svojoj izolaciji i injenici da nemam
obitelj niti irok krug prijatelja. Bio sam preputen samome sebi i, koliko god to veini ljudi zvualo
udno i nepojmljivo, heroin mi je bio prijatelj.
U dubini due, meutim, znao sam da me heroin ubija, doslovce. Tako sam se tijekom iduih
nekoliko godina prebacio s heroina na metadon, sintetski opijat koji slui kao nadomjestak za morfij i
heroin. U proljee 2007., imao sam plan da se s vremenom ponem skidati i s metadona i postanem
potpuno ist.
Selidba u stan u Tottenhamu bila je kljuni dio tog procesa. Bila je to skromna stambena zgrada,
puna obinih obitelji. Znao sam da sam dobio priliku da tamo pokuam vratiti ivot na pravi kolosijek.
Kako bih mogao plaati reije, poeo sam svirati u Covent Gardenu. Nije bilo bogzna to, ali
pomoglo mi je da imam hranu na stolu i platim plin i struju. Takoer mi je pomoglo da drim glavu nad
vodom. Znao sam da je to bila moja prilika da okrenem novi list. I znao sam da je ovaj put moram
ugrabiti. Da sam bio maak, bio bi to moj deveti ivot.

TREE POGLAVLJE

Rez

Kako se pribliavao kraj drugog tjedna Bobove kure lijekovima, doimao se puno veselijim. Rana na
nozi je lijepo zacjeljivala, a ogoljeni komadi koe s prorijeenom dlakom poeli su nestajati i bili
zamijenjeni novim, guim krznom. Takoer se doimao zadovoljnijim u licu, a oi su mu bile blistavije.
U njima je bio predivan zeleno-uti sjaj koji prije nije postojao.
Bio je definitivno na putu prema ozdravljenju, a njegovo jurianje po stanu bilo je konani dokaz
tomu. Poput dervia koji se vrti oko svoje osi, juriao je po stanu od prvog dana, no tijekom prolog
tjedna bio je jo vea kugla energije. Mislio sam da takvo to nije mogue. Ponekad bi skakao i jurcao
uokolo poput kakvog manijaka. Bjesomuno bi grabio kandama sve na to bi naiao, ukljuujui i mene.
Svaka drvena povrina u stanu bila je izgrebena. ak sam i ja imao ogrebotine na nadlanici i ruci.
Nisam za to mario, znao sam da nije zloest nego samo zaigran.
Postao je takva poast za kuhinju, kamo bi se hvatao kandama za ormarie i hladnjak u pokuaju
da se doepa zaliha hrane, da sam morao kupiti nekoliko plastinih djejih katanaca.
Morao sam, k tomu, i paziti da za sobom ne ostavljam nita to bi mu moglo posluiti kao igraka.
Par cipela ili neki odjevni predmet mogli su biti izgrebeni i isparani u tren oka.
Sve te Bobove nepodoptine ukazivale su na to da se neto mora poduzeti. Bio sam s dovoljno
maaka u ivotu da prepoznam znakove potrebe za parenjem. Bio je mladi mujak s previe testosterona
koji mu je jurcao tijelom. Nisam ni asa dvojio trebam li ga kastrirati. Zato sam, nekoliko dana prije
zavretka kure lijekovima, odluio nazvati oblinjeg veterinara u klinici Abbey u Dalston Laneu.
Bio sam svjestan argumenata za i protiv toga da ga sauvam itavog, ali oni protiv su prevagnuli.
Ako ga ne kastriram, doi e vrijeme kad e Bobovi hormoni sasvim podivljati i nee biti u stanju
suspregnuti poriv da po ulici naganja make. To bi moglo znaiti da ga nee biti danima - ak i tjednima.
Takoer bi postojala velika mogunost da ga netko pregazi ili da se potue s drugim makama. Koliko
sam znao, onu ozljedu je vrlo vjerojatno i zaradio u nekoj borbi. Mujaci su vrlo zatitniki nastrojeni
prema svome teritoriju i isputaju prepoznatljiv miris kako bi oznaili svoje podruje. Bob je moda
bio zalutao na neiji teritorij i to skupo platio. Znam da sam vjerojatno bio paranoian, no takoer je
postojao rizik, makar i vrlo mali, da se zarazi FeLV-om, majom leukemijom, te FlV-om, majom
varijantom HIV-a, ako nije kastriran. I posljednje, ali nipoto ne i manje vano, ostane li uz mene, bio bi
mnogo mirniji, krotkiji ljubimac. Ne bi toliko trao uokolo kao mahnit.
Nasuprot tomu, argumenti protiv kastracije sveli su se na vrlo kratak popis. Izbjegao bi mali
kirurki zahvat. I to je bilo otprilike sve.
Nisam trebao previe mozgati.

Nazvao sam veterinarsku kliniku i razgovarao s veterinarskom tehniarkom.

Objasnio sam situaciju i pitao postoji li mogunost za besplatni zahvat. Odgovorila je potvrdno u
sluaju da imam potvrdu veterinara, to sam pribavio nakon prvog posjeta kad smo se pobrinuli za
ozljedu noge i uzeli lijekove za buhe i nametnike.
Jedino me je brinulo to to je jo uvijek uzimao lijekove. Pojasnio sam da je pri kraju kure
antibioticima, ali ona je rekla da to ne bi trebalo predstavljati problem. Preporuila je da mu zakaemo
zahvat za dva dana.
Samo ga dovedite tijekom jutra i ostavite kod nas. Ako sve bude po planu, moi ete doi po njega
do kraja dana, rekla je.
Rano sam se ustao na dan operacije, znajui da ga moram odvesti veterinaru do deset sati ujutro.
Bio je to prvi put da zajedno odlazimo dalje od stana nakon posjeta centru za nezbrinute ivotinje.
Nisam ga putao iz stana osim kad bi trebao obaviti nudu, jer je jo uvijek bio na antibioticima.
Zato sam ga stavio u onu istu plastinu zelenu kutiju kao i prije dva tjedna kad sam ga nosio do centra.
Vrijeme je bilo oajno, pa sam uzeo poklopac i prislonio ga na kutiju jednom kad smo izili. No tog se
dana nije osjeao previe ugodno, ba kao ni prvi put kad sam ga stavio unutra. Neprestano je provirivao
glavom i promatrao svijet oko sebe.
Klinika Abbey je skuena ambulanta, stijenjena izmeu trafike i zdravstvenog centra na etnici s
trgovinama na Dalston Laneu. Stigli smo tamo puno prije dogovorenog termina i zatekli mjesto prepuno
ljudi i ljubimaca. Prizor je, kao i uvijek, bio kaotian, sa psima to su navlaili uzice svojih vlasnika i
reali na make u malim prijenosnim kavezima. Bob je strio kao palac na ruci u svojoj improviziranoj
kutiji pa je smjesta postao meta za njihovu agresiju. I ponovno je tu bilo nekoliko staforda sa svojim
vlasnicima neandertalcima.
Neke bi make odmah utekle glavom bez obzira, siguran sam, no Bob se nimalo nije dao smesti.
inilo se da mi je u potpunosti vjerovao.
Kad su me prozvali imenom, prila mi je mlada tehniarka u svojim srednjim dvadesetima. Nosila
je nekakve spise i povela me u prostoriju gdje mi je stala postavljati oito standardna pitanja.
Jednom kad se zahvat obavi, nema povratka. Dakle, jeste li sigurni da ne elite u budunosti pariti
Boba? upitala je.
Samo sam se nasmijeio i kimnuo.
Aha, prilino sam siguran, rekao sam ekajui Bobovu glavu.
Njezino me je idue pitanje, meutim, zateklo.
A koliko je star Bob? nasmijeila se.
Ah. Stvarno ne znam, rekao sam prije nego to sam joj ukratko prepriao njegovu priu.
Hmm, dajte da pogledam. Pojasnila mi je da to to jo nije kastriran moe pomoi da mu se
otkrije dob.
Mujaci i enke maaka spolno sazrijevaju otprilike u dobi od est mjeseci. Ako nisu kastrirani
nakon toga, prolaze kroz oite tjelesne promjene. Primjerice, mujaci postaju punaniji u licu, naroito u
podruju obraza. Koa im takoer postaje deblja i openito postanu prilino krupni, sasvim sigurno

krupniji od onih maaka koji su kastrirani, rekla je. On nije toliko krupan pa bih rekla da mu je nekih
devet do deset mjeseci, dometnula je.
Kad mi je predala obrazac, objasnila je da postoje stanoviti rizici zahvata, ali da su anse zbilja
minimalne. Najprije emo ga pregledati i moda obaviti krvne pretrage prije nego nastavimo, rekla je.
Ako se pojavi nekakav problem, obavijestit emo vas.
Okej, rekao sam donekle posramljeno. Nisam, naime, imao mobitel pa e im biti teko stupiti sa
mnom u kontakt.
Potom mi je objasnila sami postupak. Zahvat e se odvijati pod opom anestezijom i obino je
prilino jednostavan. Testisi se uklanjaju kroz dva mala reza koja se naprave na monjama.
Jao, Bobe, rekao sam zaigrano ga pomilovavi.
Ako sve bude u redu, moete doi po Boba za est sati, rekla je pogledavi na svoj runi sat.
Dakle, negdje oko etiri i trideset. Je li to okej?
Aha, sjajno, kimnuo sam. Vidimo se onda.
Nakon to sam jo jednom zagrlio Boba, uputio sam se vani na sumorne ulice. Ponovno je poela
sipiti kia.
Nisam imao vremena otii do centra Londona. Dok se smjestim i odsviram nekoliko pjesama, ve
e biti vrijeme za povratak. Zato sam odluio okuati sreu ispred najblie eljeznike postaje, Dalston
Kingsland. Nije to bilo najsjajnija svirka ikad, no zaradio sam neto love i imao sam kako ubiti vrijeme
dok sam ekao Boba. Uostalom, u blizini postaje je bio jedan vrlo ugodan postolar kod kojeg sam znao da
se mogu skloniti od neizbjene kie.
Pokuao sam izbaciti Boba iz misli dok sam svirao. Nisam elio razmiljati o njemu u operacijskoj
sali. Vjerojatno je ivio na ulicama i ve mu se moglo kojeta dogoditi. uo sam prie o psima i makama
koji su odlazili veterinarima na najjednostavnije mogue zahvate i nikad nisu ivi izili. Borio sam se
zauzdati najcrnje misli. Nije mi pomoglo ni to to su se nada mnom poeli skupljati tusti crni oblaci.
Vrijeme je prolazilo strahovito sporo. Najzad je sat otkucao 4 i 15 i poeo sam se pakirati.
Posljednjih sam nekoliko stotina metara do klinike maltene pretrao.
Tehniarka koju sam vidio ranije bila je za prijamnim pultom razgovarajui s kolegicom te me je
pozdravila toplim osmijehom.
Kako je? Je li sve prolo u redu? pitao sam jo uvijek zadihan.
Dobro je, sasvim dobro. Ne brinite, rekla je. Doite do daha pa u vas odvesti do njega.
Bilo je to ba udno, nisam bio ovoliko zabrinut zbog nekog - ili neeg - godinama.
Uao sam u operacijsku salu i ugledao Boba kako lei u lijepom toplom kavezu.
Zdravo, Bobe, prijatelju. Kako si? rekao sam.
Bio je jo uvijek prilino omamljen i pospan pa me neko vrijeme nije prepoznavao, no kad jest,
uspravio se i poeo kandama grepsti po vratnicama kaveza kao da eli rei: Pustite me odavde.
Tehniarka mi je dala da potpiem otpusno pismo, a zatim je jo jednom pomno pregledala Boba
kako bi se uvjerila da je u dobrom stanju za otpust.

Bila je zbilja draga i vrlo ljubazna, to je bila ugodna promjena nakon prethodnog iskustva s
veterinarom. Pokazala mi je gdje su napravljeni rezovi. Ostat e nateeni i crveni jo nekoliko dana, ali
to je normalno, rekla je. Samo tu i tamo provjerite kako ne bi dolo do gnojenja ili neeg slinog. Ako
to uoite, nazovite nas ili ga dovedite ovamo da ga moemo pregledati. Sigurna sam da e sve biti u
redu.
Koliko e dugo biti omamljen? upitao sam je.
Moglo bi proi nekoliko dana prije nego povrati bistar pogled i ivahnost, rekla je. To uvijek
ovisi od maka do maka. Neki se, primjerice, odmah oporave. Drugima je pak potrebno nekoliko dana
prije nego ponovno ivnu. No obino su kao novi unutar etrdeset i osam sati. Vjerojatno nee htjeti jesti
mnogo dan poslije, ali apetit e mu se prilino brzo vratiti. Ali, ako nastavi biti ovako pospan i letargian,
nazovite nas ili ga dovedite na pregled. To se vrlo rijetko dogaa, ali make katkad znaju dobiti infekciju
nakon operacije, rekla je.
Sa sobom sam ponovno donio kutiju i taman sam kanio podii Boba kad mi je rekla neka priekam.
Stanite, rekla je. Mislim da imamo neto bolje.
Izgubila se na nekoliko minuta, a onda donijela krasan nebeskoplavi prijenosni kavez.
O, to nije moje, rekao sam.
Ma nita ne brinite, u redu je. Imamo ih gomilu i moete uzeti ovaj. Samo nam ga dobacite kad
budete u prolazu.
Stvarno?
Nisam imao pojma kako je kavez dospio ovamo. Moda ga je netko zaboravio. Ili, moda je netko
u njemu donio svoju maku i po povratku ustanovio da mu vie nee trebati. Nisam elio previe razbijati
glavu oko toga.
Bilo je oito da je zahvat prilino iscrpio Boba. Na putu do kue samo je leao u polusnu. Onog
asa kad smo uli u stan, polako je otapkao do svog omiljenog mjesta uz radijator i legao. Spavao je tamo
cijelu no.
Idueg sam dana uzeo slobodno kako bih se pobrinuo za njega. Veterinar je savjetovao da bi trebao
biti pod nadzorom dan-dva nakon operacije zbog eventualnih nuspojava. Imao sam naroito paziti na
kontinuiranu pospanost, to nije bio dobar znak. Kako se pribliavao kraj tjedna, znao sam da e mi
trebati neto novca. Ali nikad ne bih mogao oprostiti sebi da neto poe po zlu pa sam ostao u stanu i
budno pazio na Boba.
Sreom, s njim je sve bilo u najboljem redu. Idue jutro bio je neto ivlji i pojeo je malo za
doruak. Kako je tehniarka i predvidjela, nije imao uobiajen apetit, no pojeo je zdjelicu svoje omiljene
hrane, to je bilo ohrabrujue. Takoer se malo motao po stanu, iako, opet, nije bio onaj pravi.
Tijekom iduih nekoliko dana poeo je nalikovati sebi. Trei dan nakon operacije slistio je do kraja
svoju porciju hrane kao i prije. Mogao sam uoiti da i dalje povremeno trpi bol. Tu i tamo bi se trgnuo i
iznenada zastao, ali to nije bio veliki problem.
Znao sam da e ga jo uvijek katkad uhvatiti uta minuta, no bilo mi je drago da sam neto
poduzeo.

ETVRTO POGLAVLJE

Odlazna karta

Kako se dvotjedni oporavak bliio kraju, shvatio sam da moram poeti razmiljati o Bobovom
povratku na ulicu. Odatle je doao - i pretpostavljao sam da e se tamo eljeti i vratiti.
Nastavio se izuzetno dobro oporavljati i doimao se daleko zdravijim nego kad sam ga prvi put
ugledao. Usto, prilino se udebljao.
Tako sam, dan-dva nakon zavrene kure lijekovima i oporavka od zahvata, odveo Boba dolje i
proveo ga kroz hodnik. Vodio sam ga niz stazu pa kroz vrata, a zatim pokazao u smjeru ulice.
On je samo ostao stajati kao ukopan, zbunjeno me gledajui, kao da eli rei: to eli od mene?
Ajde, ajde, odlazi, rekao sam odmahujui rukom.
Nisam, meutim, nita time postigao.
Jedan sam trenutak samo stajao tamo, natjeui se s njime u buljenju. Tada se samo okrenuo i
otapkao dalje, ali ne prema ulici nego prema dijelu zelenila kamo je volio obavljati nudu. Zatim je
iskopao rupu, prekrio je i lagano doetao do mene.
Ovaj mu je put izraz lica govorio: Okej, obavio sam svoje. to sad?
Tada se, prvi put, u mojoj glavi poela kristalizirati misao.
Mislim da se eli nastaviti druiti sa mnom, tiho sam mu rekao.
Dio je mene bio zadovoljan. Uivao sam u njegovom drutvu, a sasvim je sigurno kako je bio
prilino osebujan. No, budui da sam bio razuman, znao sam da ne smijem to dopustiti. Jo uvijek sam se
mukom muio brinuti za sebe. Jo uvijek sam bio u programu odvikavanja i tako e biti u doglednoj
budunosti. Kako u se, pobogu, brinuti za maka, makar bio inteligentan i neovisan kao to je to bio
Bob? Nije to bilo poteno ni za jednog od nas.
Zato sam, teka srca, odluio da ga moram poeti polako putati iz stana tijekom dana. Kada bih
ujutro odlazio raditi, vie ga ne bih ostavljao u stanu. Izveo bih ga vani sa sobom, a onda ostavio u
dvoritu.
Ljubav boli, rekao sam sebi.
Nije mu se to nimalo svidjelo.
Prvi put kad sam to uinio, prostrijelio me je pogledom kojim je govorio da sam izdajica. Dok sam
odlazio s gitarom preko ramena, slijedio me je, tiho me pratei i lunjajui plonikom poput kakvog
pijuna, pokuavajui ostati neprimjetan. Samo, bilo je lako uoiti njegovo izrazito rie krzno kako
skakue i tumara uokolo.

Svaki put kad bih ga ugledao, zastao bih i teatralno mlatarao rukama, pokuavajui ga otjerati. On
bi se povukao, nevoljko, dobacujui mi pritom povrijeene poglede. Naposljetku bi shvatio poruku i
nestao.
Kad bih se vratio kojih est sati kasnije, ekao bi me na ulazu u zgradu. Dijelom sam ga elio
sprijeiti da ue, no taj je dio bio svladan onim koji ga je elio pozvati unutra kako bi se jo jednom
sklupao uz moje noge.
Tijekom iduih nekoliko dana nas smo dvojica stekli odreenu rutinu.
Svaki dan bih ga ostavljao vani i svake veeri kad bih se vratio sa svirke, pronaao bih ga kako me
eka, bilo na prilazu ili - ako bi ga netko pustio unutra tijekom dana - kako sjedi na otirau pred mojim
stanom. Nije kanio otii, bilo je to oito.
Zakljuio sam da moram poduzeti posljednji korak i ostaviti ga vani tijekom noi. Prve noi kad
sam to uinio, vidio sam ga kako se mota oko kontejnera za smee. Pokuavao sam se uuljati bez da me
opazi. Bio je to glup potez. Bio je maak, imao je vie izotrenih osjetila u svojim brkovima nego ja u
itavom tijelu. Nisam ni otvorio ulazna vrata, a on je ve bio tu i progurao se unutra. Te sam ga noi
ostavio u hodniku, ali bio je na mom otirau kad sam se ujutro pojavio na vratima. Iduih nekoliko dana
ponavljali smo istu predstavu.
Svakog dana kad bih iziao iz stana, on bi se motao po hodniku ili bi me ekao na otirau. Svake je
noi pronalazio naina kako e ui u zgradu.
Naposljetku je odluio pobijediti u ovoj bitki. Tako da sam se uskoro suoio s novom nevoljom.
Poeo me je, naime, slijediti niz ulicu.
Prvi put je dospio sve do glavne ulice, no vratio se u kvart kad sam ga otjerao. Idui mi je put bio za
petama nekih stotinjak metara niz ulicu, prema Tottenham High Roadu, gdje sam uhvatio autobus do
Covent Gardena.
Iako sam se divio njegovoj ilavosti i neumoljivosti, svejedno sam ga proklinjao. Jednostavno ga se
nisam mogao otarasiti.
Svakog dana nakon toga dospijevao je sve dalje i dalje - postajui sve odvaniji. Pitao sam se hoe
li jednog dana, nakon to ga napustim, nastaviti dalje i pronai neki drugi dom. No svake veeri kad bih
se vratio kui, on je bio tamo - ekajui. Znao sam da se na kraju neto mora dogoditi. I dogodilo se.
Jednog sam se dana uputio na posao, kao i obino. Spremio sam svoju veliku crnu akustinu gitaru
s crvenim arama na rubovima njezina tijela, prebacio je preko ramena zajedno s ruksakom i krenuo niz
stubite.
Vidio sam Boba kako sjedi na prilazu i pozdravio ga. Kad me je stao slijediti, otjerao sam ga kao i
obino.
Ostani ovdje, ne moe ii sa mnom, rekao sam.
Ovaj put se inilo da je shvatio poruku pa je mugnuo. Dok sam odlazio niz ulicu, povremeno bih
se osvrnuo ne bih li ga ugledao, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa. Moda je napokon shvatio, rekao
sam sebi.

Kako bih doao do autobusne stanice za Covent Garden, morao sam prijei Tottenham High Road,
jednu od najprometnijih i najopasnijih ulica u sjevernom dijelu Londona. Tog jutra, kao i uvijek,
automobili, kamioni i motocikli tiskali su se ulicom pokuavajui se probiti kroz prometne epove.
Dok sam stajao na ploniku, pokuavajui uhvatiti pravi trenutak kako bih mogao pojuriti prema
autobusu koji je bio udaljen nekih stotinjak metara niz ulicu i pribliavao se, osjetio sam nekog - ili neto
- kako mi se trlja o nogu. Automatski sam spustio pogled i ugledao poznati lik kako stoji pored mene. Na
vlastiti uas, shvatio sam da Bob pokuava isto to i ja, ekajui priliku da prijee ulicu.
Kog vraga radi ovdje ? rekao sam mu.
Samo me je prezrivo pogledao, kao da sam mu postavio stvarno glupo pitanje. Zatim se opet
usredotoio na ulicu, dovukavi se blie rubniku kao da se sprema jurnuti.
Nisam smio dopustiti taj rizik. Bilo bi to ravno samoubojstvu. Zato sam ga dograbio i stavio na
rame, tamo gdje sam znao da voli sjediti. Smjestio se i priljubio mi se uz glavu kad sam kroio na cestu te
se stao probijati kroz promet kako bih preao na drugu stranu.
U redu, Bobe, sad si prevrio svaku mjeru, rekao sam mu dok sam ga sputao na plonik i
ponovno ga pokuao otjerati. Progurao se niz ulicu i nestao meu mnotvom. Moda je ovo posljednji put
da ga vidim, pomislio sam. Sad je stvarno bio daleko od doma.
Nekoliko trenutaka kasnije doao je autobus. Bio je to staromodni crveni autobus na kat u koji se
moe uskoiti otraga. Uao sam i sjeo na sjedalo na kraju autobusa te spustio kofer s gitarom na mjesto
gdje je stajao kondukter, kada sam iza sebe odjednom ugledao bljesak rieg krzna. Nisam se ni snaao, a
Bob je uskoio i sletio na mjesto pored mene.
Bio sam zaprepaten. Konano sam shvatio da se nikad neu rijeiti ovog maka. No, tada sam
shvatio jo neto.
Pozvao sam Boba da mi skoi u krilo, to je uinio u tren oka. Trenutak ili dva kasnije, pojavila se
kondukterka. Bila je to vesela Indijka i nasmijeila se Bobu, a onda i meni.
Je li va? upitala je pomilovavi ga.
Valjda jest, rekao sam.

PETO POGLAVLJE
U centru panje

Iduih etrdeset i pet minuta, Bob je sjedio mirno uz mene, njuke pritisnute o staklo prozora,
promatrajui svijet kako prolazi mimo njega. inilo se da je fasciniran svim onim automobilima,
biciklistima, kombijima i pjeacima to su huali mimo nas; i nije bio nimalo preplaen.
Jedini trenuci kad bi se odmaknuo od prozora i pogledao me traei utjehu, bili su kad bi negdje u
blizini zavijala sirena policijskog automobila, vatrogasnih ili ambulantnih kola. To me je donekle
iznenadilo i jo sam se jednom upitao gdje je dosad proveo svoj ivot. Ako je odrastao na ulicama, trebao
se ve odavna naviknuti na ovakvu buku.
Nema se zato brinuti, rekao sam mu i svaki bih ga put podragao po vratu. To su samo zvukovi
iz centra Londona, Bobe, bolje ti je da se navikne.
Bilo je to udno i, premda sam znao da je zapravo lutalica i da moe svaki as utei, proimao me
je taj duboki osjeaj da e ostati u mome ivotu. Nekako sam osjetio da ovo nije posljednji put da ovako
putujemo zajedno.
Kanio sam kao i uvijek izii u blizini stanice podzemne eljeznice na Tottenham Court Roadu. Kad
mi je dola u vidokrug, uzeo sam gitaru, dohvatio Boba i krenuo prema izlazu. Na ploniku sam prekapao
po depovima kaputa i pronaao improviziranu uzicu koju sam ostavio tamo nakon to sam veer prije
izveo Boba da obavi nudu.
Nataknuo sam mu je oko vrata i spustio ga dolje. Nisam elio da negdje odluta. Krianje ulica
Tottenham Court i New Oxford vrvjelo je prolaznicima koji su odlazili u kupnju, turistima i obinim
Londoncima. Izgubio bi se zaas - ili, jo gore, pregazio bi ga autobus ili kakav taksi koji bi dojurio iz
ulice Oxford.
Razumljivo, sve je ovo bilo pomalo zastraujue za Boba. Bio je mu je ovo nepoznat teritorij - pa,
barem sam tako pretpostavio. Dok smo napredovali, po njegovom govoru tijela i po nainu kojim je
gledao mogao sam zakljuiti da je napet. Zato sam odluio krenuti jednim od preaca kroz sporedne ulice
kako bih stigao do Covent Gardena.
Doi, Bobe, udaljit emo se od ove guve, rekao sam.
ak ni tada nije bio sasvim sretan. Probijajui se kroz mnotvo, neprestano je sijevao pogledom
prema meni kao da eli rei kako nije sasvim siguran. Nakon samo nekoliko metara shvatio sam da eli
da ga podignem.
U redu, ali nemoj da ti ovo prijee u naviku, rekao sam podigavi ga i smjestivi na rame ba i
kao kad smo prelazili Tottenham High Road. Ubrzo se udobno smjestio pod blagim kutom preko mojega
desnog ramena, s prednjim apama prebaenim preko moje nadlaktice, izgledajui poput ptice u gnijezdu

na kakvoj piratskoj lai. Nisam mogao suspregnuti smijeh. Mora da sam izgledao kao Dugi John Silver
samo to sam, umjesto papige, imao maka.
inio se da mu je udobno. Osjetio sam kako blago prede dok smo se probijali kroz vrevu, preli
ulicu New Oxford i krenuli manjim ulicama to su vodile prema Covent Gardenu.
Dotad se guva smanjila i nakon nekog vremena poeo sam zaboravljati da mi je Bob na ramenu.
Utonuo sam u svoje uobiajene misli koje su mi esto prolazile glavom na putu do posla. Hoe li me
vrijeme posluiti da barem pet sati mogu svirati? Odgovor: vjerojatno. Bilo je tmurno, no oblaci su bili
bijeli i visoko na nebu. Nije bilo previe izgleda za kiu. Kakvi e se ljudi motati po Covent Gardenu?
Pribliavao se Uskrs pa e
zasigurno biti puno turista. Koliko e mi trebati da namaknem dvadesetak funti da se mogu - a sad i
Bob - skrpati iduih nekoliko dana? Pa, juer mi je za to trebalo skoro pet sati. Moda e danas biti bolje,
a moda i nee. Tako je to sa ulinom svirkom; nikad se ne zna.
Sve sam to mozgao kad sam iznenada postao svjestan neega.
Inae mi se nitko na ulici ne bi obratio, ne bi mi ak niti uputio pogled. Bio sam ulini svira, a ovo
je bio London. Nisam postojao. Bio sam osoba koju valja izbjegavati. No, dok sam rog popodneva hodao
ulicom Neal, gotovo me je svaka osoba s kojom sam se mimoiao pogledala. Pa, tonije, gledali su Boba.
Nekolicina je imala onaj upitni, pomalo smeteni izraz na licu to je, valjda, bilo razumljivo. Mora
da sam izgledao pomalo neprimjereno: visoki dugokosi tip koji ee uokolo s krupnim, riim makom na
ramenu. Nesvakidanji prizor - ak i na londonskim ulicama.
Veina je prolaznika, meutim, reagirala prilino dobroduno. Istog asa kad bi ugledali Boba, lica
bi im se razvukla u irok osmjeh. Nije prolo dugo prije nego to su nas poeli zaustavljati.
Ah, ma pogledaj samo vas dvojicu, rekla je jedna skupocjeno odjevena sredovjena gospoa ruku
punih vreica iz trgovine. Kako je krasan. Smijem li ga pomilovati?
Naravno, rekao sam pomislivi kako je ovo izdvojen dogaaj.
Spustila je vreice i unijela mu se u lice. Ma kako si ti samo divan momak, rekla je. Mujak je,
zar ne?
Jest, rekao sam.
I, nije li ba sjajno to vam ovako sjedi na ramenu? To se ne via esto. Mora da vam silno
vjeruje.
Tek to sam pozdravio gospou, kad su nam prile dvije djevojke. Vidjele su kako se gospoa
raznjeila na Boba pa su valjda pomislile da bi i same mogle probati. Ispostavilo se da su to dvije vedske
tinejderice na praznicima.
Kako se zove? Smijemo li ga fotografirati? upitale su okinuvi fotoaparatom istog asa kad sam
kimnuo.
Zove se Bob, rekao sam.
Ah, Bob. Super.

avrljali smo tako nekoliko minuta. Jedna od njih je i sama imala maku pa mi je pokazala njezinu
fotografiju. Morao sam se pristojno ispriati nakon nekoliko minuta, inae bi satima slinila nad njime.
Nastavili smo prema dnu ulice Neal u smjeru Long Acrea. No, sporo smo napredovali. Nedugo
poto su posljednje oboavateljice otile, opet se dogodila ista stvar - i opet iznova. Jedva da bih uspio
proi deset metara a da me ne zaustavi netko tko bi elio pomilovati Boba ili mu se obratiti.
Uskoro je ovo neobino ponaanje postalo uestalo. Poeo sam shvaati da ovako neu daleko stii.
Obino mi nije trebalo vie od deset minuta od autobusne postaje do mog mjesta na Covent Gardenu. Ali
tada je ve gotovo prolo dvadeset minuta, jer se inilo kako ba svatko eli zastati i obratiti se Bobu. Bilo
je to pomalo suludo.
Kad sam konano doao do Covent Gardena, kasnio sam gotovo sat vremena.
Ba ti hvala, Bobe, vjerojatno si me skratio za nekoliko funti, uo sam kako govorim sebi, napola u
ali.
Bio je to, meutim, ozbiljan problem. Ako e me ovako usporavati svakoga dana, stvarno ga ne bih
smio pustiti da me prati do autobusa, pomislio sam. Nije prolo dugo prije nego to sam donekle
promijenio miljenje.
U to sam vrijeme ve nekih godinu i pol svirao na ulicama Covent Gardena. Obino bih zapoinjao
oko dva-tri poslije podne i nastavio do osam sati uveer. Bili su to najbolji sati za uhvatiti turiste i domae
koji su tada zavravali s kupovinom ili se vraali s posla. Vikendima bih dolazio ranije i svirao negdje u
vrijeme ruka. etvrtkom, petkom i subotom produio bih prilino dokasna, pokuavajui iskoristiti vei
broj Londonaca koji su se vrzmali uokolo nakon radnog tjedna.
Nauio sam biti fleksibilan u pronalaenju publike. Glavno mjesto za svirku bio je komadi
plonika tono ispred ulaza u podzemnu eljeznicu u ulici James. Tamo bih bio negdje do 6 i 30 kad je
bio vrhunac veernje pice. Zatim bih se posljednjih nekoliko sati motao oko tamonjih puhova gdje su
ljudi stajali vani, ispijajui svoja pia i puei. Za ljetnih mjeseci ovo je znalo biti prilino isplativo, jer bi
se slubenici oputali nakon radnih sati s kriglom piva i pljugom na popodnevnom suncu.
Katkad je znalo biti i riskantno. Nekima bi smetalo to bih im prilazio te su znali biti grubi, a
ponekad ak i nasilni. Odjebi, prosjae, govorili bi. Ili: Pronai si pristojan posao, lijeni gade. Takve
stvari. Ali, takvo je to bilo podruje grada. Navikao sam na to. Bilo je sasvim dovoljno onih koji bi me
rado posluali i potom mi dobacili koju funtu.
Sviranje u ulici James takoer je do odreene mjere bilo kockanje. Tehniki govorei, nisam smio
biti tamo.
Podruje Covent Gardena je vrlo precizno podijeljeno kad je rije o ulinim izvoaima te je pod
nadzorom mjesnog vijea, slubenika koje zovemo uvari Coventa.
Moje bi mjesto trebalo biti na istonoj strani Covent Gardena, u blizini Kraljevske opere i ulice
Bow. Prema pravilniku uvara Coventa, tamo bi trebali svirati ulini svirai. Suprotna strana trga, ona
zapadna, bila je mjesto za ostale uline izvoae koji bi tamo trebali zaraditi koju kintu. ongleri i ostali
zabavljai obino bi se namjestili ispod terase puba Punch and Judi kamo su nailazili na glasnu publiku
voljnu promatrati njihove izvedbe.

Ulica James, gdje sam poeo svirati, bila je predviena za pantomimiare. Bilo ih je nekoliko
uokolo, jedan je tip bio odjeven kao Charlie Chaplin i neko mu je sasvim dobro ilo, no sad bi samo
povremeno radio. Njegovo je mjesto, stoga, najee bilo prazno pa bih to iskoristio i pronaao svoje
mjesto. Znao sam da uvijek postoji opasnost da me otjeraju uvari Coventa, no riskirao bih i obino bi mi
se isplatilo. Broj ljudi koji je izlazio iz podzemne bio je ogroman. Ako bi mi samo jedan od tisuu neto
tutnuo, mogao bih dobro zaraditi.
Bilo je tek tri sata poslijepodne kad sam napokon stigao do svojega mjesta. Tek to smo skrenuli u
ulicu James, bili smo zaustavljeni po bogzna koji put. Ovaj put je to bio jedan homi koji se, sudei po
znojnoj trenirci, upravo vraao iz teretane.
Napravio je itavu strku oko Boba i ak me je upitao - mislim da se ipak alio - moe li ga otkupiti
od mene.
Ne, stari, nije na prodaju, rekao sam pristojno, tek za sluaj da je mislio ozbiljno. Udaljavajui se
od njega, samo sam pogledao Boba i zavrtio glavom. Samo u Londonu, stari moj, samo u Londonu.
Doavi do svoga mjesta, najprije sam provjerio je li zrak ist. Na vidiku nije bilo uvara Coventa.
Znalo bi se tu nekad vrzmati nekoliko ljudi koji su operirali oko postaje podzemne eljeznice i koji bi mi
ponekad stvarali neprilike, znajui da ne bih smio biti ovdje. No, inilo se kako nema ni njih. Spustio sam
Boba na plonik uz jedan zid, otvorio svoj kofer, svukao jaknu i pripremio se kako bih natimao gitaru.
Obino bi mi trebalo desetak minuta da je natimam, krenem svirati i natjeram ljude da me ponu
primjeivati.
Toga dana, meutim, nekoliko je prolaznika zastalo preda mnom i ubacilo nekoliko kovanica u
kofer prije nego to sam odsvirao prvi akord. Ba su velikoduni, pomislio sam.
Samo sam neto petljao, namjetajui gitaru, a novii su zveckali.
Bio sam leima okrenut koferu kad sam ponovno uo poznati zveket kovanica kako se sudaraju
jedna o drugu. Iza sebe sam zauo muki glas: Lijep maak, stari, rekao je.
Okrenuo sam se i ugledao naizgled obinog mukarca u svojim srednjim dvadesetima kako podie
palac gore i odlazi sa smijekom na licu.
Bio sam zaprepaten. Bob se sklupao i udobno namjestio usred praznog kofera za gitaru. Znao sam
da je armer. Ali ovo je bilo neto sasvim drugo.
Nauio sam svirati gitaru jo dok sam kao tinejder ivio u Australiji. Ljudi bi mi pokazali nekoliko
akorda, a onda bih ih sam uvjebavao. Prvu sam gitaru dobio kad sam imao petnaest. Bilo je to prilino
kasno za poeti svirati, rekao bih. Kupio sam polovnu elektrinu gitaru u jednoj zalagaonici u
Melbourneu. Dotada sam uvijek svirao na prijateljevoj akustinoj gitari, ali vie su mi se sviale
elektrine. Oboavao sam Jimija Hendrixa, mislio sam da je fantastian i elio sam svirati poput njega.
Repertoar koji sam osmislio za ulinu svirku sastojao se od nekih stvari koje sam godinama s
uitkom izvodio. Kurt Cobain mi je oduvijek bio uzor, tako da su tu bile i neke stvari od Nirvane. No,
takoer sam izvodio neto od Boba Dvlana, kao i Johnnvja Casha. Jedna od najpopularnijih pjesama koju
sam svirao bila je Hurt, koju su u originalu izvodili Nine Inch Nails, ali kasnije ju je obradio Johnny
Cash. Bilo mi je lake svirati

tu obradu jer je bila akustina. Takoer sam esto svirao i Cashovu The Man in Black. Bila je to
sjajna pjesma za ulinu izvedbu - tovie, vrlo primjerena. Najee sam, naime, nosio crnu odjeu. Ipak,
daleko najpopularnija pjesma na mom repertoaru bila je Wanderwall od Oasisa. Ta bi uvijek najbolje
prolazila, naroito kad bih je izvodio ispred pubova kasnije uveer.
Uglavnom sam uvijek iznova svirao iste stvari. Bilo je to ono to se ljudima svialo. Ono to su
turisti eljeli uti. Obino bih poeo s Nirvaninom pjesmom About a Girl, ne bih li malo razgibao prste.
Tako je bilo i danas, dok je Bob sjedio ispred mene promatrajui gomilu koja je izlazila iz stanice
podzemne eljeznice.
Jedva da sam svirao vie od nekoliko minuta kad se zaustavila grupica klinaca. Bilo je oito da su iz
Brazila, jer su svi nosili nacionalne nogometne dresove i razgovarali jezikom koji sam prepoznao kao
portugalski. Jedna mlada djevojka iz skupine se sagnula i poela milovati Boba.
Ah, gato bonita, rekla je.
Kae da ima lijepog maka, preveo je jedan od momaka.
Bili su to samo klinci na izletu u London, no bili su opinjeni. Gotovo odmah poeli su se
zaustavljati drugi ljudi ne bi li vidjeli to se dogaa. Otprilike pet Brazilaca, ali i ostali prolaznici, poeli
su prekapati po depovima i zasuli kofer kiom kovanica.
ini mi se da moda ipak nisi tako loe drutvo, Bobe. Pozvat u te ee da sa mnom provede
dan, nasmijeio sam mu se.
Kako ga nisam planirao povesti sa sobom, nisam mu imao to dati za jelo. U ruksaku sam imao
polupraznu kutiju njegovih omiljenih keksa pa bih mu tu i tamo dao jedan. Kao i ja, morat e priekati
dok ne doe vrijeme za pristojan obrok.
Kad je kasno popodne prelo u ranu veer, a guva postala vea zbog ljudi koji su se vraali s posla
ili su odlazili prema West Endu na veernji izlazak, bilo je sve vie i vie onih koji bi usporavali u naoj
blizini kako bi pogledali Boba. Oito je imao neto u sebi ime ih je sve oarao.
Kad se stao sputati mrak, jedna je ena srednjih godina zastala kako bi malo porazgovarala.
Koliko ga ve imate? upitala je nagnuvi se i pomilovavi Boba.
Oh, tek nekoliko tjedana, odgovorio sam. Rekao bih da smo, u neku ruku, nabasali jedan na
drugoga.
Nabasali? Zvui zanimljivo.
Isprva sam bio pomalo sumnjiav. Pitao sam se nije li ona volonterka iz nekog sklonita za
naputene ivotinje pa bi mi mogla rei da ga nemam pravo zadrati ili neto takvoga. No, na koncu se
ispostavilo da je jednostavno bila ljubiteljica maaka.
Nasmijeila se kad sam joj ispriao kako smo se sreli i kako sam ga dva tjedna njegovao.
Imala sam vrlo slinog maka prije nekoliko godina, rekla je doimljui se iskreno ganutom.
Naas sam pomislio da bi mogla briznuti u pla. Sretni ste to te ga pronali. To su naprosto najbolji
prijatelji, toliko su mirni i posluni. Pronali ste pravog prijatelja, rekla je.
Mislim da ste u pravu, nasmijeio sam se.

Spustila je pet funti u kofer prije nego to je otila.

Bob je definitivno bio magnet za dame, shvatio sam. Procijenio sam da su barem sedamdeset posto
od onih koji su se zaustavili bile ene.
Nakon samo sat vremena, zaradio sam onoliko koliko bih obino namaknuo nakon cjelodnevnog
sviranja, neto vie od dvadeset i pet funti.
Pa ovo je fantastino, pomislio sam.
No neto mi je govorilo da ne bih trebao jo otii, da bih trebao nastaviti svirati.
Istina je bila da sam jo uvijek bio u nedoumici u vezi Boba. Unato onom osjeaju u dubini due
kako smo ja i ovaj maak predodreeni da budemo zajedno, jo uvijek sam slutio da bi mogao nakon
nekog vremena otii svojim putem. Bilo je to jedino logino. Uetao je u moj ivot i isto tako e u jednom
trenutku iz njega ietati. Ovo nije moglo biti dugorono. I dok su se prolaznici i dalje zaustavljali divei
mu se, zakljuio sam da bih trebao izvui ono najbolje iz situacije. Iskoristi dan, ugrabi to moe, i tomu
slino.
Ako eli izii i zabavljati se sa mnom, onda super, rekao sam u sebi. A ako usput zaradim koju
funtu, jo bolje.
Samo to je zarada ve sada bila puno vea od koje funte.
Navikao sam se zaraivati dvadesetak funti dnevno, to mi je bilo sasvim dovoljno da se snaem
nekoliko dana i pokrijem sve trokove za stan. No te veeri, do trenutka kad sam zavrio svirati oko 8 i
30, bilo je jasno da sam zaradio puno vie od toga.
Nakon to sam spremio gitaru, trebalo mi je barem pet minuta da zbrojim sve kovanice koje su se
dotad skupile.
Bilo je tamo na stotine kovanica svih apoena, kao i nekoliko novanica razbacanih meu njima.
Kad sam ih napokon sve skupio, nijemo sam vrtio glavom. Prikupio sam velianstvenu svotu od
63,77 funte. Veini onih koji se motaju po Covent Gardenu to se moda ne bi inilo kao veliki iznos. Ali
meni je bio ogroman.
Prebacio sam sve kovanice u ruksak i namjestio ga na ramena. U njemu je zveketalo kao da je
golema kasica-prasica. K tomu, teila je itavu tonu. No bio sam ushien. Bio je to najvei iznos koji sam
ikad zaradio svirajui na ulici, barem trostruko vei od onoga to bih obino prikupio.
Podigao sam Boba i pomilovao ga po stranjem dijelu vrata.
Bravo, prijatelju, rekao sam. To ja zovem dobro obavljenim poslom.
Zakljuio sam kako nema potrebe da odlazim do oblinjih puhova. Uostalom, znao sam da je Bob
gladan - kao i ja. Trebali smo poi doma.
Krenuo sam pjeice prema Tottenham Court Roadu i autobusnoj postaji s Bobom ponovno
smjetenim na mome ramenu. Nisam elio biti nepristojan prema bilo kome, ali odluio sam da se neu
zaustavljati ba sa svakim tko bi stao i uputio nam osmijeh. To jednostavno nije bilo mogue. Bilo ih je
previe. elio sam stii doma prije ponoi.

Veeras emo neto fino pojesti, Bobe, rekao sam kad smo se smjestili u autobus na povratku u
Tottenham. Opet je zabio njuku u prozorsko staklo, promatrajui jarka svjetla i promet.
Iziao sam iz autobusa blizu jednog stvarno dobrog indijskog restorana na Tottenham High Roadu.
Prolazio sam pored njega mnogo puta, privuen bogatim jelovnikom, ali nikad nisam imao dovoljno
novca da si priutim neko jelo. Uvijek bih se morao snalaziti s neim iz jeftinijih zalogajnica u blizini
moje zgrade.
Uao sam i naruio pileu tikka masalu s riom i limunom, peshivari naan i sag paneer. Konobarice
su mi dobacile nekoliko veselih pogleda kad su ugledale Boba na uzici uz moje noge. Rekao sam im da u
navratiti za dvadeset minuta i krenuo s Bobom prema supermarketu nie niz ulicu.
S novcem koji sam zaradio poastio sam Boba s finom vreicom kvalitetne hrane za make,
nekoliko kutija njegovih omiljenih grickalica i neto majeg mlijeka. Poastio sam i sebe s par limenki
piva.
Malo emo se raspitoljiti, Bobe, rekao sam mu. Bio je ovo dan za pamenje.
Nakon to smo preuzeli moju veeru, umalo da nisam otrao doma, bio sam toliko preplavljen
privlanim mirisima koji su dopirali iz smee papirnate vreice iz indijskog restorana. Kad smo se nali
unutra, i ja i Bob smo slistili nau veeru kao da ne postoji sutra. Nisam tako dobro jeo mjesecima - pa,
moda ak i godinama. Prilino sam siguran da nije ni Bob.
Zatim smo se sklupali na nekoliko sati, ja sam gledao televiziju dok se on smjestio na svoje
omiljeno mjesto pored radijatora. Te smo noi obojica spavali kao klade.

ESTO POGLAVLJE
Jedan ovjek i njegov maak

Idueg me je jutra probudio iznenadan, glasan tresak. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se

priberem, ali kad jesam, odmah sam znao to je posrijedi. Metalni zveket dopirao je iz kuhinje. A to je
vjerojatno znailo da Bob opet pokuava otvoriti ormarie u kojima sam drao njegovu hranu te je usput
neto sruio.
kiljei sam pogledao na sat. Bilo je kasno prijepodne. Nakon sinonjih uzbuenja, malo sam se
izleavao, no Bob je oito odluio da vie ne moe ekati. Ovim mi je elio poruiti: Ustaj se, elim svoj
doruak.
Izvukao sam se iz kreveta i doteturao do kuhinje. Na podu je leao metalni loni u kojem sam
podgrijavao mlijeko.
im me je ugledao, Bob je znaajno krenuo prema svojoj zdjeli.
Okej, stari, skopao sam, rekao sam otkljuavajui ormari i posegnuvi za vreicom njegove
omiljene pilee hrane. licom sam izvadio malo u zdjelicu i promatrao ga dok nije u trenu sve po
tamanio. Zatim je iskapio vodu iz zdjelice, oblizao se i oistio apama pa potom odgegao do dnevne sobe
gdje je, naizgled vdo samozadovoljno, zauzeo svoj omiljeni poloaj ispod radijatora.
Da su barem nai ivoti ovako jednostavni, pomislio sam.
Isprva sam se bavio milju da danas ne odem na posao, ali onda sam malo bolje promislio. Moda
sino jesmo imali poetniku sreu, ali taj novac nee potrajati zauvijek. Uskoro e dospjeti rauni za
struju i plin. S obzirom na hladnou koja je vladala proteklih mjeseci, iznosi na raunima e me zasigurno
razveseliti. Takoer mi je poelo svitati da sad imam novu odgovornost. Valjalo mi je prehraniti jo jedna
usta - i to prilino gladna i zahtjevna.
Zato sam se, nakon to sam i sam smazao neto za doruak, poeo spremati.
Nisam bio siguran hoe li Bob opet danas htjeti poi sa mnom. Jueranji dan je moda bila
iznimka, moda je samo elio zadovoljiti znatielju i doznati kamo to odlazim svakoga dana. No,
svejedno sam stavio neto hrane u vreicu za sluaj da me ponovno odlui slijediti.
Krenuo sam na posao u rano poslijepodne. Bilo je oito to radim; uzeo sam ruksak i prebacio
gitaru preko lea. Ako nije elio izlaziti iz stana sa mnom, to je bila rijetkost, obino bi mi to dao do
znanja kliznuvi iza kaua. Na trenutak sam pomislio da e isto ponoviti i danas. Kad sam skinuo lanac s
ulaznih vrata, krenuo je u smjeru kaua. Ali onda, taman kad sam kanio zatvoriti vrata za sobom, on je
pojurio prema meni i stao me slijediti niz hodnik pa prema stubitu.

Kad smo sili u prizemlje i izili na zrak, mugnuo je u grmlje kako bi obavio svoje. Nakon toga,
umjesto da krene prema meni, otiao je do dijela gdje su bili kontejneri za otpad.
Kontejneri su ga poeli sve vie zanimati. Sam Bog zna to je sve pronalazio - i jeo - unutra.
Pomislio sam da je to zapravo razlog zato je elio izii sa mnom. Nije mi bilo po volji to rovari po
otpadu pa sam otiao provjeriti to se dogaa. Nikad ne zna kad mogu naii smetlari. Sreom, oito su
pokupili oi pad ranije tog jutra jer uokolo nije bilo razbacanog smea. Izbor je bio siromaan i Bob se
nee previe razveseliti. Kad sam se u to uvjerio, odluio sam krenuti bez njega. Znao sam da e se ve
nekako vratiti u zgradu, naroito sad kad ga je veina susjeda poznavala. Nekoliko ih je ak poelo praviti
itavu strku oko njega kad bi ga ugledali. Jedna gospoa, primjerice, to je ivjela ispod mene, uvijek bi
mu dala neto za pojesti.
Vjerojatno e me ekati na odmoritu stubita kad se uveer vratim doma.
Poteno, pomislio sam odlazei prema Tottenham High Roadu. Juer mi je Bob uinio golemu
uslugu. Nisam imao namjeru iskoritavati na odnos zahtijevajui od njega da svaki dan odlazi sa mnom.
Bio je moj prijatelj, a ne zaposlenik!
Nebo je bilo sivo i u zraku se osjeala kia. Ako ovako bude u centru, tada e to biti gubitak
vremena. Ulina svirka za kinih dana nikad ne bi dobro zavrila. Umjesto da suosjeaju, ljudi obino jo
bre projure mimo tebe. Bude li kiilo u centru grada, rekao sam sebi, jednostavno u se okrenuti i vratiti
doma. Kadije u provesti dan druei se s Bobom. Dio novca koji smo prethodne noi zaradili elio sam
iskoristiti kako bih mu kupio pristojnu ogrlicu i uzicu.
Nakon to sam proao nekih dvjestotinjak metara niz ulicu, osjetio sam neto iza sebe. Okrenuo
sam se i ugledao poznati lik kako tapka plonikom.
Aha, promijenili smo miljenje, je li? rekao sam kad mi se pribliio.
Bob je nagnuo glavu blago u stranu i uputio mi jedan od onih saaljivih pogleda, kao da mi eli
rei: Pa, zato bih inae bio ovdje?
Jo uvijek sam imao vezicu od cipele u depu. Nataknuo sam mu je oko vrata pa smo krenuli
zajedno plonikom.
Ulice Tottenhama se uvelike razlikuju od onih u Covent Gardenu, ali ba kao i prethodnog dana,
ljudi su gotovo odmah poeli zuriti u nas. I ba kao i prethodnog dana, nekolicina mi je uputila poglede
neodobravanja. Oito su pomislili da sam skrenuo pameu kad vodim rieg maka na vezici od cipela.
Ako ovo postane redovito, stvarno u ti morati nabaviti pravu uzicu, tiho sam rekao Bobu, jer mi
je najednom postalo neugodno.
No na svaku osobu koja bi me poprijeko pogledala, dolazilo je pet drugih koji su se smijeili i
kimali. Jedna Indijka, ruku punih vreica iz trgovine, obasjala nas je irokim, toplim osmijehom.
Vas ste dvojica ba divan prizor, rekla je.
Tijekom svih ovih mjeseci koliko sam ovdje ivio, nitko nikad nije sa mnom zapoinjao razgovor
na ulicama oko moje zgrade. Stoga sam bio zapanjen ovom promjenom. Kao da mi je moj nevidljivi plat
Harrvja Pottera kliznuo s ramena.

Dospjevi do raskrija u Tottenham High Roadu, Bob me je pogledao kao da mi eli rei: Hajde,
zna to ti je sad initi, pa sam ga namjestio na rame.
Uskoro smo bili u autobusu, a Bob je zauzeo svoj poloaj s njukicom pritisnutom o prozorsko
staklo. Bili smo ponovno na putu.
Bio sam u pravu to se tie vremena. Uskoro je poela obilna kia, stvarajui zamrene uzorke na
staklu gdje je Bob pritisnuo lice. Vani se moglo razaznati samo more kiobrana. Ljudi su uurbano hodali
i trali, razbjeavi se po ulicama ne bi li pronali zaklon od pljuska.
Sreom, kia je popustila dok smo dospjeli do gradskog centra. Unato vremenu, tamo je bilo jo
vie ljudi nego prethodnog dana.
Probat emo nekoliko sati, rekao sam Bobu kad sam ga stavio na rame i krenuo prema Covent
Gardenu. Ali, ako ponovno pone kia, vraamo se doma, obeavam.
Prolazei ulicom Neal, ljudi su nas opet neprestano zaustavljali. Rado sam im dopustio da se
vrzmaju oko Boba, ali u razumnoj mjeri. U razdoblju od deset minuta barem nas je petero ljudi zaustavilo
i barem ih je troje pitalo smiju li ga fotografirati.
Uskoro sam shvatio da mi nema druge doli samo nastaviti hodati, inae bih za tren oka bio opkoljen
sa svih strana.
U trenutku kad smo dospjeli do kraja ulice Neal, blizu raskrija na kojem skreem u ulicu James,
dogodilo se neto zanimljivo.
Odjednom sam osjetio kako Bob premjeta ape na mom ramenu. Nisam se ni snaao, a on mi je
kliznuo s ramena i stao mi se sputati niz ruku. Kad sam ga pustio da skoi na plonik, poeo je koraati
ispred mene. Produljio sam uzicu koliko je bilo mogue i pustio ga da hoda. Bilo je jasno da je prepoznao
okruenje i oito je kanio preuzeti vodstvo.
Marirao je tako ispred mene cijelim putom do mjesta gdje smo bili prethodne veeri. Zatim je stao,
ekajui da izvadim gitaru i poloim kofer dolje za njega.
Evo ga, Bobe, rekao sam. Smjesta je sjeo u mekanu unutranjost kofera kao da tamo pripada.
Smjestio se tako da moe promatrati svijet kako prolazi, a tako je - s obzirom da je ovo bio Covent
Garden - doslovce i bilo.
Jedno sam vrijeme imao ambicije uspjeti kao glazbenik. Sanjario sam da u postati novi Kurt
Cobain. Koliko god to sada zvualo naivno i glupo, bio je to dio mog velikog plana kad sam se iz
Australije vratio u Englesku.
To je ono to sam rekao majci i svima ostalima kad sam odlazio.
Imao sam svoje trenutke i, neko krae vrijeme, imao sam osjeaj da bih stvarno mogao neto
postii.
Jedno je vrijeme bilo teko, ali onda su se stvari promijenile negdje tijekom 2002. godine, kad sam
se maknuo s ulice u jedno prihvatilite za beskunike u Dalstonu. Malo po malo i okupio sam bend s
nekim momcima koje sam tamo upoznao. Bili smo etverolana grupa po imenu Hyper Fury, to je jasno
ocrtavalo nae stanje uma u to vrijeme. Ime me je zasigurno sjajno opisivalo - bio sam gnjevan mladi.

Zbilja sam bio hiperbijesan - na ivot openito, ali i na osjeaj da nisam imao poten poetak. Moja mi je
glazba bila ispuni ventil za nakupljeni gnjev i srdbu.
Zbog toga se ne bi ba moglo rei da smo bili pop bend. Glazba nam je bila tjeskobna i mrana, a
tekstovi jo i vie. Teko da je to bilo neobino, rekao bih, s obzirom da su nam uzori bili bendovi poput
Nine Inch Nailsa i Nirvane.
Zapravo, uspjeli smo snimiti dva albuma, iako bi moda bilo tonije rei da se radilo o EP-u. Prvi je
objavljen u rujnu 2003., s jo jednim bendom imena Corrision. Naziv albuma je bio Corrision vs. Hyper
Fury, na kojem smo predstavili dvije prilino teke pjesme, Onslauhgt i Retaliator. I ponovno, naslovi su
prilino snano ukazivali na nau glazbenu filozofiju. est mjeseci kasnije, u oujku 2004., snimili smo
trei album, Profound Destruction Unit, na kojem su bile tri pjesme, Sorry, Profound i druga verzija
pjesme Retaliator. Prodao se u nekoliko primjeraka, ali nije ba da smo zapalili svijet. Recimo to ovako:
nisu nas pozvali da nastupamo na festivalu u Glastonburyju.
Imali smo neto oboavatelja, dodue, i uspjeli smo ugovoriti nekoliko gaa, uglavnom u Londonu i
mjestima poput Camdena. Postojala je ta velika darkerska scena u koju smo se dobro uklapali; definitivno
smo izgledali i zvuali kao da tamo pripadamo. Svirali smo po pubovima, na tulumima i u skvotovima,
zapravo, svirali smo svugdje gdje bismo bili pozvani. U jednom smo trenutku mogli ak i napredovati.
Najvei nastup koji smo imali bio je u Dublin Castleu, uvenom glazbenom pubu u sjevernom dijelu
Londona gdje smo svirali nekoliko puta. tovie, nastupili smo i na Gothic Summer festivalu, to je u to
vrijeme bila prilino velika stvar.
U jednom trenutku stvari su se tako dobro odvijale da sam se udruio s Peteom, tipom koji je bio
lan Corrisiona, i osnovali smo vlastitu neovisnu izdavaku etiketu, Corrupt Drive Records.
Ipak, nije nam ilo ba najbolje, odnosno, tonije, ja nisam najbolje funkcionirao.
U to vrijeme moja najbolja prijateljica Belle i ja smo bili u kratkoj ljubavnoj vezi. Sjajno smo se
slagali kao prijatelji. Ona je izrazito brina osoba i brinula se o meni, ali naa je ljubavna veza bila
osuena na propast od samog poetka. Nevolja je bila u tome to je i sama bila na heroinu. To mi nije ni
najmanje pomoglo - kao ni njoj - dok sam se borio rijeiti ovisnosti. Dok se jedno pokuavalo oistiti,
drugo se drogiralo, i obratno. Bili smo suovisnici u pravom smislu te rijei.
Zbog toga mi je bilo vrlo teko prekinuti taj zaarani krug.
Pokuavao sam, ali gledajui s odmakom, ne bih rekao da sam se previe trudio. Mislim da zapravo
nisam vjerovao da e to ikad postati stvarnost. Psihiki, barem, bend je bio neto to sam ostavio po
strani. Bilo je suvie lako vratiti se starim navikama - prilino doslovno.
Do 2005., pomirio sam se s time da mi je sviranje u bendu samo hobi, a ne neto ime u zaraivati
za ivot. Pete je nastavio voditi izdavaku etiketu i mislim da se jo uvijek time bavi. No, ja sam se toliko
gadno borio s ovisnou da sam dotaknuo samo dno - opet. Postala je to jo jedna od onih drugih prilika
koju sam pustio da mi procuri kroz prste. Valjda nikad neu doznati to je moglo od mene postati.
Nikad nisam odustao od glazbe, meutim. ak i kad se bend raziao i kad je postalo jasno da neu
nikamo stii u profesionalnom smislu, provodio bih sate i sate svirajui na gitari, improvizirajui pjesme.
Bio mi je to sjajan ispuni ventil. Bog zna gdje bih sad bio da nije bilo toga. A sviranje na ulicama sasvim
mi je sigurno promijenilo ivot tijekom ovih posljednjih nekoliko godina. Bez toga - i novca koji sam

zaradio - jeim se i pomisliti na koje bih sve naine pokuavao neto zaraditi. Ta mi je pomisao zaista
nepodnoljiva.
Te veeri, dok sam se pripremio za svirku, ponovno je sve vrvjelo turistima.
Ponovio se jueranji dan. Onog asa kad sam sjeo - ili, tonije, kad je Bob sjeo - ljudi koji su inae
urili, poeli su zastajati i komunicirati s njime.
I opet su ene bile one koje su za njega pokazivale vee zanimanje.
Nedugo nakon to sam poeo svirati, pored nas je prola prilino smrknuta prometna policajka.
Vidio sam kako je pogledala Boba i promatrao kako joj lice otapa topli osmijeh.
Ah, ma vidi ti njega, rekla je zastavi i kleknuvi kako bi pomilovala Boba.
Jedva da me je i okrznula pogledom i nije nita spustila u koveg. No, bilo je to u redu. Poeo mi se
sviati nain kojim je Bob, ini se, bio u stanju uljepati ljudima dan.
Bio je zaista prekrasno stvorenje, u to nije bilo sumnje. Ali, nije bila rije samo o tome. Bilo je jo
neto u Bobu. Svojom je osobnou privlaio panju. Ljudi su mogli osjetiti neto u njemu.
I sam sam to mogao osjetiti. Bio je poseban. Imao je neobino prisan odnos s ljudima, pa, barem je
mislio da su ljudi koje susree dobronamjerni.
Tu i tamo opazio bih kako bi se pomalo ukoio kad bi ugledao neto to mu nije po volji. Kad smo
se smjestili, pored nas je proao vrlo zgodan i naizgled imuan tip, oito odnekud sa Srednjeg istoka,
rukom pod ruku s izrazito atraktivnom plavuom. Mogla je vrlo lako biti manekenka.
O, gledaj. Kakav divan maak, rekla je najednom zastavi i povukavi momkovu ruku kako bi ga
zaustavila. Tip se nije doimao ni najmanje zadivljenim, i prezrivo je odmahnuo rukom, kao da eli rei:
Pa to?
Istog trenutka Bobov se govor tijela promijenio. Blago je izvio lea u luk i premjestio se, pribliivi
mi se nekoliko centimetara. Bilo je to vrlo diskretno - ali za mene prilino znakovito.
Pitam se podsjea li ovaj tip Boba na nekog iz njegove prolosti? Pomislio sam to dok se par
udaljavao. Pitam se je li ve prije vidio taj pogled?
Dao bih sve na svijetu da mogu doznati njegovu priu, otkriti to ga je one veeri dovelo do mog
bloka zgrada. No, bilo je to neto to nikad neu otkriti. Uvijek e mi biti zagonetka.
Kad sam nastavio sa svojim repertoarom, bio sam mnogo oputeniji nego prije dvadeset i etiri sata.
Mislim da mi je Bobovo drutvo donekle dalo krila, psiholoki govorei. Navikao sam komunicirati i
privlaiti panju drugih. I bio je to naporan posao. Bilo je teko izvui svaki novi. S Bobom je bilo
sasvim drukije. Ispoetka mi je bilo neobino kako je zapravo privlaio publiku. Usto, osjeao sam i
veliku odgovornost s obzirom da je bio okruen tolikim mnotvom. Covent Gardenom - kao i ostatkom
Londona - mota se prilian broj udaka. Bio sam prestravljen pomilju da bi ga netko mogao jednostavno
dograbiti i pobjei s njime.
Ipak, tog se dana sve doimalo drukije. Tog sam dana imao osjeaj da smo sigurni, kao da na neki
nain ovdje pripadamo.
Kad sam poeo pjevati, a kovanice stale zveckati u koferu istim ritmom kao i juer, pomislio sam
kako zapravo uivam u ovome.

A davno je bilo kad sam posljednji put to pomislio.

Kad smo se tri sata kasnije uputili doma, ruksak mi je ponovno zveketao pod teinom kovanica.
Opet smo prikupili vie od ezdeset funti.
Ovaj put nisam kanio sve potroiti na skupi curry. Namijenio sam taj novac za neto praktinije.
Idueg dana vrijeme je bilo jo gore, a vremenska prognoza najavljivala je obilnu kiu te veeri.
Zato sam odluio potroiti neto vremena na Boba umjesto na svirku. Ako e me redovito pratiti,
valjalo mu je nabaviti bolju opremu. Nisam mogao hodati uokolo s njime privezanim za uzicu
napravljenu od vezice za cipele. Pored svega ostalog, bila je neudobna - da ne kaem opasna.
Bob i ja smo uskoili u autobus i krenuli u smjeru Archwaya. Znao sam da je tamo
sjevernolondonski ogranak poznatog lanca trgovina s opremom za make.
Bob je, ini se, smjesta osjetio da ovo nije ista ruta kojom smo ili proteklih nekoliko dana. Svako
malo bi se okrenuo i pogledao me kao da eli rei: Pa, gdje me to vodi danas? Nije bio nervozan, tek
znatieljan.
Duan s opremom za make bilo je zgodno, moderno opremljeno mjesto sa svom moguom
opremom, igrakama i prirunicima o makama. Bila je tu i gomila besplatnih letaka te broura o svim
aspektima brige za make - poevi od mikroipiranja do toksoplazmoze pa do prehrambenih savjeta te
onih o kastriranju. Pokupio sam nekoliko kako bi ih kasnije u miru prouio.
Unutra su bile samo dvije zaposlenice i mjesto je bilo mirno. Nisu mogle odoljeti pa su mi prile i
stale avrljati sa mnom dok sam razgledavao naokolo s Bobom na ramenu.
Ba je zgodan momak, nije li? rekla je jedna gospoa pomilovavi Boba. On je osjetio da je u
sigurnim rukama, jer se oslonio tijelom o nju dok mu je gladila krzno i tepala.
Zatim smo zapodjenuli razgovor o tome kako smo se Bob i ja sreli. Potom sam joj ispriao to se
sve dogaalo prethodna dva dana. Obje ene su se smijeile i kimale.
Puno maaka voli odlaziti u etnju s vlasnicima, rekla mi je jedna od njih. Vole odlaziti u park
ili u kratke etnje ulicom. Ali moram primijetiti da je Bob pomalo neobian maak, zar ne?
Stvarno jest, rekla je njezina kolegica. Mislim da ste pronali pravi dragulj. Oito je odluio da
vam bude privren.
Bilo je lijepo uti potvrdu onoga to sam duboko u sebi ve znao. Svako malo, probio bi me alac
sumnje trebam li se vie potruditi i vratiti ga na ulicu te inim li pravu stvar to ga drim u stanu sa
sobom. Njihove su mi rijei bile pravi melem za duu.
Ono to nisam znao, meutim, bilo je kako na najbolji nain uvati Boba ako e biti moj stalni
sudrug na londonskim ulicama. To nije bilo najsigurnije okruenje, blago reeno. Pored oite opasnosti
od prometa, na ulicama su vrebale svakojake prijetnje.
Najbolje to moete uiniti jest da nabavite sigurnosni pojas za make, poput ovoga ovdje, rekla
je jedna od njih, skinuvi lijepi plavi, najlonom protkani pojas, ogrlicu i pripadajui povodac.
Objasnila mi je dobre i loe strane kupovine pojasa.
Nije najbolje rjeenje samo prikvaiti uzicu za ogrlicu. Nekvalitetne ogrlice mogu otetiti maji
vrat pa ak ga i uguiti. A problem s kvalitetnijim ogrlicama jest taj to su napravljene od elastike,

odnosno rije je o rastezljivim ogrlicama tako da se make mogu osloboditi ako se ogrlica za neto
zakai. Postoje dobri izgledi da ete se u jednom trenutku zatei s praznom ogrlicom kako vam zvecka u
ruci, pojasnila je. Mislim da vam se daleko vie isplati maji pojas i uzica, naroito ako puno vremena
provodite vani, dometnula je.
Zar mu to nee biti udno? upitao sam. Nee se osjeati prirodno.
Morat ete ga nekako naviknuti, sloila se. Moda e potrajati tjedan ili dva. Ponite tako to
ete mu ga staviti nekoliko minuta dan prije nego to odluite zajedno izii. I onda ga pomalo
privikavajte. Mogla je vidjeti kako se premiljam. Zato ga ne biste isprobali?
Zato ne? rekao sam.
Bob je bio udobno smjeten i nije se previe opirao, iako sam mogao vidjeti da nije bio sasvim
siguran to se dogaa.
Samo ga ostavite na njemu i pustite da se privikne na osjeaj da mu je na tijelu, rekla je gospoa.
Pojas, uzica i ogrlica kotali su gotovo trinaest funti. Komplet je bio jedan od najskupljih u ponudi,
ali zakljuio sam da ga je zasluio.
Da sam bio kojim sluajem poduzetnik, glavni direktor tvrtke James & Bob d.o.o., razmiljao bih
na nain da se isplati pobrinuti za svoje zaposlenike i da se mora uloiti u ljudske resurse - samo to je
ovom sluaju bila rije o majim resursima.
Trebalo mi je svega nekoliko dana da naviknem Boba na sigurnosni pojas. Najprije sam ga pustio
da ga nosi u stanu, katkad s prikaenom uzicom. Isprva je bio pomalo zbunjen s tim su-perdugakim,
konatim repom to se vukao za njime. No ubrzo se privikao. Svaki put kad bi ga imao na sebi, pobrinuo
bih se da ga nagradim. Znao sam da je najgore to mogu uiniti podviknuo na njega, ali to ionako nisam
nikad radio.
Nakon nekoliko dana napredovali smo i odlazili u kratke etnje s pojasom. Dok sam svirao na ulici,
uglavnom sam mu stavljao staru uzicu, ali onda bih mu povremeno navukao pojas jednim dijelom puta.
Polako ali sigurno, postalo mu je sasvim prirodno nositi pojas.
Bob je i dalje svakoga dana odlazio sa mnom na svirku.
Nismo predugo ostajali vani. Nisam mu to elio nametati, lako sam ve imao osjeaj da bi me
slijedio i na kraj svijeta, i iako bi mi uvijek sjedio na ramenima i nije morao hodati, nisam mu kanio to
uiniti.
Bio je trei tjedan naeg zajednikog sviranja, kad je prvi put odluio da mi se ne eli pridruiti.
Obino bi, onog asa kad bi vidio da navlaim kaput i spremam ruksak, ustao i krenuo prema meni,
spreman da mu nataknem uzicu. Ali onda je, jednoga dana dok sam se spremao kao i obino, samo na
trenutak mugnuo iza kaua, a potom otiao i legao ispod radijatora. Kao da mi je elio poruiti da e
uzeti slobodan dan.
Vidio sam da je umoran.
Danas ti se ne ide, Bobe? rekao sam pomilovavi ga.
Uputio mi je onaj svoj znaajni pogled.

Nema frke, rekao sam krenuvi u kuhinju i stavivi malo hrane u zdjelicu kako bi imao dovoljno
dok se ne vratim doma te veeri.
Negdje sam proitao lanak o tome kako se s ukljuenim televizorom ljubimci osjeaju manje
usamljenima dok su im vlasnici vani. Nisam znao je U to tono, no za svaki sluaj sam ga ukljuio.
Smjesta se dovukao do svog omiljenog mjesta i zapiljio u ekran.
Izlazak tog dana jasno mi je ukazao na promjene koje je Bob unio u moj ivot. Kad mi je bio na
ramenu ili koraao preda mnom na povodcu, svi su se za nama okretali. Ovako sam ponovno bio
nevidljiv. Dosad smo ve postali toliko poznati u susjedstvu da je nekolicina izrazila zabrinutost.
Gdje je maak danas? upitao je vlasnik jednog kioska kad je proao pored mene te veeri.
Uzeo je slobodan dan, rekao sam.
O, dobro. Zabrinuo sam se da se nije neto dogodilo tom malii, nasmijeio se i podigao palac
gore.
Nekoliko me je ljudi zaustavilo s istim pitanjem. im bih im rekao da je Bob dobro, nastavili bi
svojim putom. Nitko nije bio previe zainteresiran za avrljanje kao kad bi Bob bio sa mnom. To mi se
moda nije svidjelo, ali sam prihvatio. Jednostavno je bilo tako.
Na ploniku u ulici James, zvuk kovanica kako padaju u koveg postao je glazba za moje ui;
nisam to mogao zanijekati. No bez Boba, nisam mogao a da ne primijetim kako se ta glazba znaajno
utiala. Dok sam svirao, postao sam svjestan da neu zaraditi ni priblino onoliko novca. Trebalo mi je
nekoliko sati vie da namaknem priblino polovicu svote koju bih za dobrih dana zaradio s Bobom, no
bilo je to okej.
Te veeri, na povratku kui, neto mi je poelo dopirati do mozga. Nije sve bilo u zaradi. Neu
sasvim sigurno gladovati. A moj je ivot bio puno bogatiji s Bobom.
Bilo je neizmjerno zadovoljstvo imati tako sjajnog kompanjona. No pratio me je i odreeni osjeaj
kako mi je pruena prilika da vratim svoj ivot na pravi kolosijek.
Nije nimalo lako raditi na ulici. Ljudi ti naprosto ne ele pruiti ansu. Prije Boba, ako bih u
pubovima pokuao pristupiti ljudima s gitarom u ruci, govorili bi mi: Ne, ao mi je, prije nego to bih
imao priliku i pozdraviti ih.
Moda bih samo elio nekoga pitati koliko je sati. No, oni bi mi odmah govorili: Nemam sitnoga,
ao mi je, prije nego to bih otvorio usta. I to se stalno dogaalo. Naprosto mi nisu eljeli pruiti priliku.
Ljudi te ne ele sasluati. Vide samo nekoga tko eli besposliariti. Ne razumiju da ja ne prosim
nego radim. Zapravo elim zaraditi za ivot. Samo zato to ne nosim odijelo, kravatu, aktovku ili laptop,
samo zato to nemam platnu listu ni porezni obrazac, ne znai da sam mukta.
No s Bobom sam imao priliku komunicirati s ljudima.
Raspitivali bi se o Bobu, a ja bih istodobno dobio mogunost objasniti svoju situaciju. Pitali bi me
odakle mi, a ja bih onda mogao ispriati kako smo pronali jedan drugoga i kako zaraujemo da platimo
najamninu, hranu i reije. Ljudi bi me sasluali.
Psiholoki gledano, ljudi su me takoer poeli gledati u drukijem svjetlu. Za make je ope
poznato kako su prilino izbirljive kad je rije o vlasnicima. A ako se maki ne svia vlasnik, otii e i

pronai drugog. Make to stalno ine. Jednostavno odu i ponu ivjeti s nekim drugim. Kad me ljudi vide
s mojim makom, u njihovim oima postanem meki. Postanem ljudsko bie. Naroito nakon to sam bio
toliko dehumaniziran. Na odreeni nain, Bob mi je vratio identitet. Bio sam nevidljiv; sad sam ponovno
postao osoba.

SEDMO POGLAVLJE
Dva muketira

Bob nije samo promijenio stav drugih prema meni; promijenio je i moj stav prema drugima.
Nikad nisam imao nikakvu odgovornost ni obveze prema nekome. U Australiji sam neto
povremeno radio, a bio sam i u bendu, to je podrazumijevalo odreeni timski rad. No istina je bila da
sam, otkako sam kao tinejder otiao od kue, bio usmjeren samo na sebe. Uvijek sam sebi bio na prvome
mjestu, jednostavno zato to nisam imao nikoga drugoga. Stoga sam vodio prilino sebian ivot. Sve se
vrtjelo oko moje svakodnevne borbe za preivljavanje.
Bobov dolazak u moj ivot to je dramatino promijenio. Najednom sam dobio novu odgovornost.
Na mene se sruila briga za dobrobit i zadovoljstvo jednog drugog ivog bia.
Isprva sam bio pomalo okiran, ali poeo sam se prilagoavati. tovie, u tome sam uivao. Znam
da e ovo veini ljudi zvuati aavo, ali prvi put sam stekao dojam kako bi to bilo brinuti se o djetetu.
Bob je bio moja beba i briga o tome da je na toplom, da je sit i na sigurnom, pruala mi je istinsko
zadovoljstvo. No, ujedno je bilo i pomalo zastraujue.
Neprestano sam bio zabrinut, naroito kad bismo bili na ulici. U Covent Gardenu, ali i drugdje,
uvijek sam se drao prilino zatitniki, instinkti su mi uvijek govorili da na svakom koraku moram paziti
na njega. I to s razlogom.
Nisam bio uljuljkan u lani osjeaj sigurnosti samo zato to su se ljudi ljubazno ophodili prema
meni kad bih bio s Bobom. Po londonskim ulicama nisu samo hodali dobroduni turisti i ljubitelji
maaka. Nee svatko reagirati isto kad ugleda dugokosog ulinog sviraa i njegovu maku kako sviraju
na ulinom uglu ne bi li zaradili za veeru. Sad kad sam imao Boba, to se, dodue, rjee dogaalo, ali jo
uvijek bih povremeno nailazio na nasilne, obino pripite mulce koji su smatrali da su na neki nain iznad
mene jer su na kraju tjedna primali plau.
Mii dupe i pronai si poten posao, ti dugokosa ljenino, govorili bi, dodue gotovo uvijek
slikovitijim izrazima od ovoga.
Pustio sam da me obasipaju uvredama. Navikao sam na to. No, drugo je bilo kad bi svoju agresiju
iskaljivali na Bobu. Tada bi me preplavili zatitniki instinkti.
Neki su u meni i Bobu vidjeli laku metu. Gotovo svakoga dana prili bi nam nekakvi kreteni,
dobacujui nam glupe komentare, ili bi samo stajali i smijali nam se. Povremeno bi postojala prijetnja da
postanu i nasilni.
Jednog petka uveer, nedugo nakon to smo se Bob i ja prvi put pojavili zajedno na Covent
Gardenu, svirao sam u ulici James kad je mimo nas prola grupica mladih i vrlo bunih crnaca. Bili su

izrazito nabrijani i oito su traili razlog za kavgu. Nekolicina je opazila Boba kako sjedi na ploniku uz
mene i poela lajati na njega, na veliko veselje svojih kompia.
S time sam se mogao nositi. Bile su to najobinije glupave, djetinjaste besmislice. Ali onda, bez
ikakvog razloga, jedan je od njih utnuo nogom kofer u kojem je sjedio Bob. Nije to bilo zaigrano
lupkanje stopalom, nego zaista podli udarac, a kofer je - zajedno s Bobom - otklizao nekoliko metara
dalje niz plonik.
Bob se strahovito uznemirio. Ispustio je glasan zvuk, gotovo vrisak, i iskoio iz kofera. Sreom,
njegova je uzica bila privezana za kofer, inae bi sasvim sigurno pobjegao i nestao n mnotvu. Moda ga
vie nikad ne bih vidio. Umjesto toga, zauzdan uzicom, nije imao druge doli skriti se iza mog ruksaka koji
je bio u blizini.
Smjesta sam ustao i suoio se s tipom.
Kojeg si vraga to uinio? rekao sam unijevi mu se u lice. Prilino sam visok pa sam se nadvio
nad njime, no ini se da ga to nije nimalo smelo.
Samo sam elio vidjeti je li maak pravi, rekao je smijui se kao da je prosuo najsmjeniju alu.
Meni, dakako, nije uope bilo smijeno.
Ba si pametan, jebeni idiote, rekao sam mu.
Bilo je to dovoljno da se i ostali umijeaju. Okruili su me, a jedan od njih me je poeo naguravati
ramenima i prsima, no nisam uzmaknuo nego sam mu uzvratio. Naguravali smo se tako nekoliko sekundi,
no onda sam pokazao na ulinu nadzornu kameru za koju sam znao da je smjetena na uglu u blizini.
Ajde, napravi to eli. Ali upamti: snima te kamera pa emo vidjeti koliko e daleko dospjeti.
Volio bih da sam mogao snimiti izraz na njihovim licima - bilo kamerom ili neim drugim. Oito su
bili dovoljno upueni da znaju kako se nee moi izvui s nasiljem snimljenim nadzornim kamerama.
Jedan od njih me je prostrijelio pogledom kao da eli rei: Platit e za ovo.
Dakako, nisu se mogli povui a da me jo jednom ne zaspu uvredama. No ubrzo su krenuli dalje,
odmahujui rukama i pokazujui mi svaku moguu uvredljivu gestu. Srednji prst i fige i tako to. Nisam
bio zabrinut. tovie, bio sam zadovoljan to sam ih otjerao. Ali, te veeri nisam predugo ostao na ulici.
Znao sam od koje su vrste. Takvi nisu voljeli kad bi ih netko ispraio.
Taj mi je incident dokazao nekoliko stvari. Prvo, bilo je pametno uvijek stajati u blizini ulinih
nadzornih kamera. Jedan mi je drugi svira dao savjet da se uvijek nastojim smjestiti u blizini jedne od
njih. Tu e ti biti sigurnije, kazao je. Dakako, u to sam vrijeme mislio da sam najpametniji na svijetu.
Nee li to, izmeu ostalog, pruiti dokaz da ilegalno sviram? Neko sam vrijeme ignorirao savjet. Ipak,
polako, ali sigurno, uvidio sam mudrost u njegovim rijeima, a incidenti poput ovoga samo su to
podvukli.
Bila je to pozitivna stvar. Ona negativna, meutim, bila je da me je incident podsjetio na neto to
sam takoer vrlo dobro znao. Kad bi iskrsnuli ovakvi problemi, bio sam preputen samome sebi.
Nijednog policajca nije bilo na vidiku. Nije bilo ni traga nijednom uvaru Coventa niti sam mogao
raunati na bilo kakvu pomo od osoblja stanice podzemne eljeznice. Unato injenici da se uokolo
vrzmala gomila ljudi, kad me je ta banda napala, nijedan od prolaznika se nije umijeao. tovie, ljudi su

se svim silama trudili samo nestati u gomili. Nitko mi nije elio priskoiti u pomo. U tom se smislu nita
nije promijenilo. Osim to sam, jasno, sad imao Boba.
Dok smo se te veeri autobusom vraali u Tottenham, stisnuo se uz mene. Sami smo, ti i ja protiv
svijeta, rekao sam mu. Mi smo dva muketira.
Pritiskao je njuku o mene i blago preo, kao da se slae sa mnom.
Sumorna stvarnost jest da je London prepun onih kojih smo se morali uvati. Jo otkako sam poeo
dovoditi Boba sa sobom, primjerice, morao sam biti na oprezu zbog pasa. Bila ih je gomila, oito, i nije
bilo iznenaenje to je veina odmah bila zainteresirana za Boba. Ruku na srce, u velikoj veini sluajeva,
ljudi bi primijetili ako bi se njihov pas previe pribliio i blago bi ih povukli na uzicama. Ipak, neki bi
nam prilazili preblizu za moj ukus.
Sreom, Bobu, ini se, nisu previe smetali. Samo ih je ignorirao. Ako bi mu prili, on bi samo
neumoljivo zurio u njih. To je jo jednom probudilo moju sumnju u to da je ivio na ulici i da se nauio s
time nositi. Kako se dobro znao snai, meutim, otkrio sam nekih dva tjedna nakon incidenta s bandom
mulaca.
Sjedili smo u ulici Neal kasno popodne kad nam se u vidokrugu ukazao tip sa stafordom. Supci
uvijek imaju staforde, to je injenica londonskog ivota, a ovaj je lik izgledao upravo kao upak. Glava
mu je bila obrijana, potezao je iz limenke pivo i na sebi imao iznoenu trenerku. Sudei po tomu kako je
krivudao plonikom, ve je dobrano bio pod gasom, iako jedva da je bilo etiri sata popodne.
Usporili su kad su nam se pribliili samo zato to je staford zatezao uzicu dok je pokuavao krenuti
u smjeru Boba i mene.
Pas po svoj prilici nije bio prijetei raspoloen, samo je elio onjuiti Boba. Odnosno, ak niti to:
elio je zapravo onjuiti kekse koje je Bob imao pred sobom. U tom ih trenutku nije jeo pa se staford
poeo pribliavati zdjeli, uzbueno slinei na mogunost besplatnog zalogaja.
Nisam mogao povjerovati u ono to se potom dogodilo.
Dotad sam esto bio u prilici promatrati Bobovo ponaanje u blizini pasa. Uobiajena mu je politika
bila da ne obraa panju na njih. Ovaj put, meutim, mora da je osjetio kako je odreena akcija ipak
nuna.
Nepomino je dremuckao pored mene. No, kad je staford krenuo prema keksima, mirno je podigao
glavu, ustao se i onda jednostavno lupnuo apom psa po njuki! Dogodilo se to brzinom munje, toliko
brzo da bi se udarcem ponosio i Muhammad Ali.
Pas nije mogao vjerovati. Samo je u oku odskoio unatrag, a zatim nastavio svojim putom.
Bio sam i sam gotovo podjednako okiran, rekao bih. Nisam se prestao smijati.
Vlasnik me je pogledao, a onda spustio pogled na svog psa. Mislim da je bio toliko pijan da nije
sasvim ni shvatio to se netom zbilo, naroito jer se sve dogodilo u tren oka. Lupnuo je psa po glavi, a
onda stao navlaiti uzicu da krenu dalje. Mislim da je bio posramljen to je njegovu opaku zvijer
osramotio obini maak.
Bob je tiho promatrao dok je pas odlazio, glave pognute od srama. Za nekoliko sekundi se vratio u
svoj prethodni poloaj, drijemajui uz moje noge. Ponaao se kao da ga je omelo neto sasvim

beznaajno, kao da je otjerao dosadnu muhu. No meni je to bilo pravo otkrie. Reklo mi je toliko toga o
mom drugu i njegovom ivotu prije naeg sudbonosnog susreta na dnu stubita. Nije se plaio obraniti.
tovie, prilino se dobro znao pobrinuti za sebe. Morao je to negdje nauiti, moda u okruenju gdje je
bilo mnogo pasa - i to onih agresivnih.
Jo sam jednom bio zaokupljen istim starim pitanjima. Gdje je odrastao? Kakve je sve
dogodovtine proivio prije nego to mi se pridruio i postao drugi muketir?
ivot s Bobom je bio silno zabavan. Kao to je dokazao na mali susret sa stafordom, nikad nije
bilo dosadnih trenutaka. Imao je pravu osobnost, u to nije bilo sumnje. Karakter mu je bio prilino
osebujan, to sam svakog dana sve vie otkrivao.
Vie nisam nimalo dvojio u to da je morao odrasti na ulici, i to ne samo zbog njegovih obrambenih
vjetina. Stvar je bila u tome to ni na koji nain nije bio kuni maak. Bio je takorei grubijan. ak i tad,
nakon to je sa mnom ivio skoro mjesec dana, jo uvijek nije elio koristiti kutije s pijeskom koje sam
mu kupio. Stvarno ih nije podnosio i svaki put bi utekao kad bih stavio jednu ispred njega. Umjesto toga,
susprezao bi se sve dok me ne bi vidio kako idem prema vratima, a onda bi obavio svoje dolje u dvoritu
ispred zgrade.
Nisam elio da nastavi s time. Za poetak, nije bilo bogzna kako zabavno silaziti - pa se penjati - s
petog kata kako bih odveo maka kad god treba obaviti nudu. Zato sam odluio pokuati i ne ostaviti mu
drugu mogunost nego da se slui kutijom. No, suvereno je pobijedio i u tom natjeaju. Susprezao bi se i
ekao - ekao i ekao, sve dok ne bih morao izii. Tada bi se progurao pored mene, iziao kroz vrata i
sjurio se niz stubite kako bi iziao vani. Gem, set, me za Boba. Shvatio sam da je to bitka u kojoj teko
da u odnijeti pobjedu.
Njegova je osobnost imala i onu pomalo divlju stranu. Bio je mirniji nego kad je tek doao, uvelike
zahvaljujui injenici da je bio kastriran. No, jo uvijek se znao ponaati kao manijak, esto bi rasturao po
stanu, igrajui se sa svime ega se mogao doepati. Jednog dana sam promatrao kako se gotovo itav sat
zabavlja s epom od boce, prevrui ga apama po podu dnevne sobe. Jednom je pronaao bumbara. Bio
je oito ozlijeen - jedno mu je krilce bilo oteeno - pa se koprcao na stoliu u dnevnoj sobi. Kotrljao se
uokolo i tu i tamo bi pao sa stolia na sag. Svaki put kad bi se to dogodilo, Bob bi ga vrlo njeno podigao
zubima i vratio natrag na stoli. Bilo je uistinu zadivljujue kako je oprezno mogao podii bumbara za
krilce i sigurno ga premjestiti na ravnu plohu stola. Zatim bi ga promatrao kako se ponovno koprca. Bio je
to stvarno smijean prizor. Nije ga elio pojesti. Samo se elio igrati s njime.
Ulini instinkti su i dalje bili oiti kad se radilo o hrani. Sada bi, kad bih ga odveo dolje da obavi
nudu, odlazio najkraim putom do dijela iza zgrade gdje su bili kontejneri za smee. Poklopci su im
esto bili otvoreni i povremeno bi u njima bile odbaene crne plastine vree koje bi rastrgale gradske
lisice ili psi lutalice. Bob bi uvijek odlazio tamo i istraivao ne bi provjerio ima li kakvih ostataka.
Jednom prilikom sam ga uhvatio kako navlai pilei batak koji je nekako promaknuo drugim leinarima.
Starih se navika teko rijeiti, zakljuio sam.
I bila je to istina, naravno. Unato injenici da sam ga redovito hranio, jo uvijek se prema svakom
obroku odnosio kao da mu je posljednji. Doma u stanu, onog trenutka kad bih istresao neto maje hrane
u njegovu zdjelu, zabio bi glavu u nju i poeo prodirati jelo kao da ne postoji sutra.
Uspori i uivaj u hrani, Bobe, rekao bih, ali uzalud. Ponovno sam zakljuio kako se oito morao
toliko esto snalaziti za hranu i pritom iskoristiti to vie, da se jednostavno jo nije mogao naviknuti da

ivi na mjestu gdje mu je zajamen dnevni obrok. Bio mi je poznat taj osjeaj. Velik sam dio ivota i sam
proveo na isti nain. Nisam mu mogao zamjeriti.
Bob i ja smo imali toliko toga zajednikoga. Moda smo se upravo zato tako brzo i snano
povezali.
Najiritantnija stvar, meutim, bila je injenica da se poeo linjati, ostavljajui dlaku gotovo
posvuda po stanu.
Bilo je to neto savreno prirodno, dakako. Bliilo se proljee i oslobaao se zimskog krzna. Ali,
dlaka mu je poela nevjerojatno ispadati. Kako bi pripomogao procesu linjanja, trljao se tijelom o sve to
je mogao pronai u stanu. Kao ishod, gotovo je sve u stanu postalo prekriveno gustim slojem dlake. Bila
je to prava gnjavaa.
Ipak, bio je to dobar znak da mu se dlaka - kao i ostatak tijela - oporavila. Jo uvijek je bio pomalo
mrav, ali rebra mu se nisu nazirala onako kao kad sam ga prvi put ugledao. Dlaka mu je bila prirodno
tanka zbog okruenja u kojem je najvjerojatnije odrastao - ulice. Lijekovi su mu pomogli da se dlaka
obnovi na onim ogoljenim mjestima dok su antibiotici svakako zalijeili ozljede. One su sad gotovo
sasvim nestale,zapravo, da nisam znao gdje su bile, vjerojatno ih ne bi ni primijetio.
Sve u svemu, inilo se da je u daleko boljem stanju nego prije mjesec dana.
Nisam ga kupao. Make se same iste, a on je u tom smislu bio tipian maak, redovito se liui i
istei. Zapravo, Bob je bio najpedantniji maak kojeg sam ikad vidio. Promatrao bih ga kako obavlja
svoj ritual, pomno liui ape. Bio sam zadivljen, naroito injenicom da je tako snano povezan sa
svojim drevnim precima.
Bobovi daleki roaci potjecali su iz toplih krajeva i nisu se znojili, pa je lizanje bio nain kojim su
oslobaali slinu i hladili se. Bila je to takoer njihova varijanta nevidljivog ogrtaa.
Sa stajalita grabeljivaca, tjelesni vonj nije nimalo poeljan. Make su pritajeni lovci i svoj plijen
napadaju iz zasjede pa moraju biti to je mogue vie neupadljivi. Zoolozi su dokazali da make koje
lizanjem uklanjaju svoj miris, dulje preivljavaju i imaju brojnije potomstvo. Time se takoer skrivaju od
grabeljivaca poput golemih zmija, gutera i ostalih mesodera.
Jasno, najvaniji razlog zato se Bob i svi njegovi preci oduvijek liu jest ouvanje dobrog
tjelesnog i zdravstvenog stanja. Make se time uinkovito iscjeljuju. Liui rane smanjuju broj nametnika,
poput ui, crva i krpelja koji im mogu nauditi. Time takoer spreavaju infekcije otvorenih rana, jer maja
slina sadri antiseptike agense. Dok sam ga jednog dana promatrao, sinulo mi je da bi to mogao biti
razlog zato se Bob tako esto lie. Znao je da mu je tijelo bilo u loem stanju i na taj je nain elio
ubrzati proces oporavka.
Druga smijena navika koju je razvio bila je gledanje televizije. Najprije sam primijetio da
netremice bulji u zaslon kad god bih neto pretraivao na raunalu u oblinjoj knjinici. esto bih tamo
navraao na putu do Covent Gardena ili kad ne bih odlazio svirati. Poveo bih usput i Boba u etnju.
Odluio je sjediti na mome krilu i buljiti u zaslon zajedno sa mnom. Zamijetio sam da bi, dok sam
pomicao miem, on pokuavao lupnuti kursor apom. Tako sam, natrag u stanu, kao eksperiment, samo
upalio TV i napustio prostoriju kako bih neto obavio u spavaoj sobi. Vratio sam se i zatekao Boba
opruenog na kauu kako gleda televiziju.

uo sam neto o tome od prijatelja iji je maak oboavao gledati televizijsku seriju Zvjezdane
staze: Idua generacija. Kad god bi zauo poznatu glazbu uvodne pice, dojurio bi u sobu i skoio na
kau. Svjedoio sam tomu nekoliko puta i bilo je urnebesno smijeno. Ne alim se.
Vrlo brzo, Bob je i sam postao pomalo ovisan o telki. Ako bi mu neto privuklo panju, odjednom
bi se zalijepio za ekran. Bilo mi je zbilja zabavno promatrati kako gleda prijenose konjskih utrka na
Channel Fouru. Zaista je oboavao konje. Nisam to inae gledao, ali bio mi je pravi uitak promatrati
kako sjedi sav opinjen.

OSMO POGLAVLJE
Slubeni vlasnik

Jednog etvrtka ujutro, nekoliko tjedana nakon to smo zapoeli nae glazbeno partnerstvo u
Covent Gardenu, ustao sam se ranije no obino, obojici nam pripravio doruak i uputio se prema vratima
zajedno s Bobom. Umjesto da nastavimo prema centru grada kao i uvijek, iskrcali smo se u blizini
Islington Greena.
Donio sam odluku. Kako me je sad ve gotovo svakodnevno pratio na ulici, valjalo mi je prihvatiti
odgovornost i odvesti Boba na mikroipiranje.
Mikroipiranje pasa i maaka nekad je, za razliku od danas, bilo prilino komplicirano. Rije je o
jednostavnom kirurkom zahvatu tijekom kojeg veterinar umee siuan ip u potkoje majeg vrata. ip
ima serijski broj koji se potom unosi u bazu zajedno s podacima o vlasniku. Tako, ako netko pronae
zalutalu maku, moe vidjeti ip i lako doznati kome pripada.
S obzirom na ivot kakav smo Bob i ja vodili, zakljuio sam kako bi bilo pametno da to obavim.
Ako se, ne daj boe, ikad razdvojimo, moi emo se pronai. Ako stvari krenu po zlu i meni se neto
dogodi, barem e podaci pokazati da Bob nije divlji ulini maak; nekad je imao dom.
Kad sam u knjinici tek poeo istraivati o postupku mikroipiranja, vrlo brzo sam shvatio da si ga
ne mogu priutiti. Veina je veterinara naplaivala lihvarski iznos od ezdeset do osamdeset funti za
umetanje ipova. Jednostavno nisam imao taj novac, a i da sam imao, ne bih toliko platio iz principa.
Ali onda sam jednoga dana razgovarao s gospoom preko puta ulice.
Trebao bi jednog etvrtka poi do mobilne veterinarske stanice Plavog kria u Islington Greenu,
rekla je. Oni samo naplauju troak ipa. Ali pobrini se da doe ranije. Red je uvijek nepregledan.
Zato sam se danas rano ustao kako bih na vrijeme stigao u tu jutarnju ambulantu, za koju sam znao
da je otvorena od deset do podne.
Kao to je susjeda i predvidjela, stigavi u Islington Green, naili smo na dugaak red koji se
protezao sve do velike knjiare Waterstones. Sreom, jutro je bilo vedro pa mi nije bio problem ekati.
Tamo je bilo aroliko drutvo kakvo se i inae zatie na takvim mjestima: ljudi sa svojim makama
u minkerskim prijenosnim kavezima, psi koji njukaju jedan drugoga i openito se dosauju.
No, kvadra je bila prilino drutvena te svakako pristojnija i ljubaznija od one u centru za
naputene ivotinje kamo sam prvi put odveo Boba na pregled.
Kako je Bob bio jedina maka koja nije bila u prijenosnom kavezu, privukao je prilinu panju kao i obino. Bilo je tu nekoliko starijih gospoa koje su bile sasvim oarane i nisu se prestajale vrzmati
oko njega.

Nakon otprilike sat i pol ekanja u redu, Bob i ja smo dospjeli do poetka gdje nas je doekala
mlada veterinarska tehniarka s kratkom kosom oianom na bob frizuru.
Koliko e me kotati mikroipiranje? upitao sam je.
Petnaest funti, odvratila je.
Bilo je prilino oito po mojoj pojavi da nisam ba plivao u lovi pa je brzo dometnula: Ali ne
morate sve odmah platiti. Rok otplate je nekoliko tjedana. Recimo dvije funte tjedno, to mislite?
Zakon, rekao sam ugodno iznenaen. To mogu.
Brzo je pregledala Boba, vjerojatno kako bi procijenila je li u dovoljno dobrom stanju, to je i bio.
Ovih je dana izgledao puno zdravije, naroito sad kad je u potpunosti odbacio zimsku dlaku. Bio je vitak i
atletski graen.
Odvela nas je do dijela gdje su se obavljali zahvati i tamo nas je doekao veterinar. Bio je to mlad
momak, vjerojatno u kasnim dvadesetima.
Jutro, pozdravio nas je prije nego to se okrenuo tehniarki. Tiho su porazgovarali u kutu, a
potom se stali pripremati za postupak mikroipiranja. Promatrao sam kako tehniarka sreuje papirologiju
dok je veterinar vadio pricu i iglu kojom e umetnuti ip. Veliina igle mi je oduzela dah. Bila je to
golema stara igla. Ali onda sam shvatio da mora biti takva ako e s njome umetnuti ip koji je bio veliine
veeg zrna rie. Morala je biti dovoljno velika da ip prodre u kou ivotinje.
Bobu se prizor nije ni najmanje svidio i nisam mu mogao zamjeriti. Tehniarka i ja smo ga drali i
pokuali mu okrenuti glavu od veterinara kako ne bi mogao vidjeti to ovaj radi.
Bob nije bio glup, meutim, i znao je da se neto kuha. Postao je prilino nemiran i pokuao se
iskobeljati iz mog stiska. Sve e biti okej, stari, rekao sam milujui ga po trbuhu i stranjim nogama
kad mu je priao veterinar.
Kad je igla probila kou, Bob je glasno zacvilio. Probolo me je poput noa i na trenutak sam
pomislio da u poeti cmizdriti kad se poeo tresti od bola.
No drhtavica je ubrzo prestala i on se smirio. Dao sam mu keks iz ruksaka, a zatim ga paljivo
podigao i krenuo prema prijamnom pultu.
Bravo, drue, rekao sam.
Tehniarka me je zamolila da popunim nekoliko naizgled kompliciranih obrazaca. Sreom, podaci
koje je traila bili su prilino jednostavni.
Okej, moramo ispuniti vae osobne podatke kako bih ih mogla unijeti u bazu, rekla je. Trebat e
nam vae ime i prezime, adresa, dob, telefonski broj i takve stvari, nasmijeila se.
Gledao sam tehniarku kako popunjava obrazac i tek mi je tada sinulo. Znai li ovo da sam sad
slubeno Bobov vlasnik?
Dakle, zakonski govorei, znai li to da sam sad registriran kao njegov vlasnik? upitao sam
djevojku.
Ona je samo podigla pogled s obrasca i nasmijeila se. Da, je li to u redu? rekla je.
Aha, to je sjajno, rekao sam pomalo zateen. Zbilja sjajno.

Dosad se Bob ve malo primirio. Pomilovao sam ga po glavi. Bilo je oito kako jo uvijek osjea
bol od injekcije pa mu nisam dodirivao vrat jer bi me ogrebao po ruci.
Jesi li uo ovo, Bobe? rekao sam. ini se da smo sad slubeno postali obitelj.
Siguran sam da sam privlaio jo vie pogleda nego inae kad smo kasnije prolazili Islingtonom.
Mora da mi je lice obasjao osmijeh irok poput Temze.
Bob je ve bio unio odreena poboljanja u moj ivot. Natjerao me je da se promijenim na vie od
jednog naina.
Kao to mi je pruio vei osjeaj za odgovornost i svakodnevne obaveze, takoer me je natjerao da
se dobro pogledam. I nije mi se svidjelo ono to sam vidio.
Nisam se ponosio injenicom da sam bivi ovisnik, a svakako nisam bio ponosan ni na to to sam
svakih dva tjedna morao odlaziti u kliniku te svakodnevno podizati metadon iz ljekarne. Zato sam donio
odluku da ga neu, osim ako ne bude apsolutno nuno, voditi sa sobom. Znam da moe zvuati aavo, ali
nisam elio da svjedoi tom dijelu moje prolosti. To je bilo jo neto u emu mi je pomogao; zbilja sam
na to gledao kao na prolost. Vlastitu sam budunost vidio kao bivi ovisnik koji vodi normalan ivot.
Morao sam samo privesti kraju dugotrajno putovanje koje je vodilo do te toke.
Bilo je jo uvijek mnotvo podsjetnika na moju prolost i na to koliko me dalek put jo eka.
Nekoliko dana nakon to sam ga odveo na mikroipiranje, preturao sam po spavaoj sobi traei novu
pokaznu kartu koja mi je dola potom, kad sam poeo prazniti sadraj nonog ormaria.
Tamo, u dnu ladice, ispod hrpe starih novina i odjee, bila je plastina Tuppenvare kutija. Smjesta
sam je prepoznao, iako je ve neko vrijeme nisam vidio. U njoj je bilo svakojakog pribora koji sam
skupio dok sam se fiksao heroinom. Bila je tamo gomila prica, igala, svega to mi je trebalo da
zadovoljim svoju potrebu. Imao sam osjeaj kao da sam ugledao duha. Prizvalo mi je to hrpu runih
uspomena. Glavom su mi se vrtjeli prizori za koje sam se svim srcem nadao da u ih uspjeti zauvijek
protjerati iz misli.
Odmah sam zakljuio da tu kutiju vie ne elim drati u kui. Nisam elio da me podsjea pa ak i
da me moda dovede u napast. A definitivno je nisam elio u Bobovoj blizini, premda je bila dobro
skrivena.
Bob je sjedio uz radijator kao i obino, ali je ustao vidjevi kako oblaim kaput i spremam se izii.
Slijedio me je sve do odlagalita smea i promatrao kako bacam kutiju u kontejner za reciklau opasnog
otpada.
Eto ga, rekao sam okrenuvi se Bobu koji me sad fiksirao jednim od svojih pronicljivih pogleda.
Samo sam napravio neto to sam odavno trebao uiniti.

DEVETO POGLAVLJE

Majstor bijega

ivot na ulici nikad nije dosadan. Uvijek moe oekivati neoekivano. To sam prilino brzo
nauio. Socijalni radnici najee koriste izraz kaotian kad govore o osobama poput mene. Nazivaju
na ivot kaotinim, jer nije u skladu s njihovim poimanjem normalnog ivota, ali nama je to sasvim
normalno. Zato nisam bio iznenaen to je, kako se prvo ljeto s Bobom bliilo kraju i poinjala jesen,
ivot na Covent Gardenu postao sloeniji. Znao sam da ne mogu ostati isti jer se sve u mome ivotu
promijenilo.
Bob je i dalje bio pravi mamac za publiku, naroito turiste. Odakle god doli, zaustavljali bi se i
tepali mu. Dotad sam ve mislio da sam uo svaki jezik pod suncem, od burskog do welkog - i nauio
kako se kae maka na svakome od njih. Znao sam eki izraz, kocka, i ruski, koshka; znao sam i turski,
kedi, te meni najdrai, kineski - mao. Bio sam silno iznenaen otkrivi da je njihov veliki voa bio
maka!
No, bez obzira kako neobinim ili prelijepim jezikom bila izgovorena, poruka je uvijek bila ista svi su voljeli Boba.
Imali smo svoju grupicu stalnih oboavatelja, ljude koji su radili u blizini i koji bi naveer prolazili
pored nas na povratku s posla. Nekoliko njih bi se ba uvijek zaustavili i pozdravili nas, a neki su ak
poeli donositi Bobu sitne darove.
No, bili su tu i oni drugi lokalci koji su stvarali nevolje.
Za poetak, u ulici James su me poesto maltretirali uvari Coventa. I dalje sam svirao odmah uz
ulaz u stanicu podzemne eljeznice. Nekoliko je puta uvar doao i razgovarao sa mnom. Iznio bi mi
pravila, pojasnivi da je ovo podruje za pantomimiare. injenica da u tom trenutku ne bi bilo ni jednoga
od njih na vidiku ne bi ga omela. Zna pravila, stalno bi ponavljao. I znao sam. Ali znao sam i to da se
pravila katkad mogu i prekriti. Ponavljam, ovo je bio ivot na ulici. Da smo bili oni koji su potivali
pravila, ne bismo ni bili tu gdje jesmo.
I zato, svaki put kad bi mi uvar naredio da se pomaknem, otiao bih nekamo na nekoliko sati, a
potom se ponovno kriomice douljao u ulicu James. Sto se mene ticalo, vrijedilo je riskirati. Nikad ih
nisam uo da zovu policiju kako bi prijavili nekoga tko izvodi na pogrenom mjestu.
No puno vie me je gnjavilo osoblje stanice podzemne eljeznice, a naroito nekoliko konduktera.
ini se da im je smetalo to sviram ispred njihovog radnog mjesta. Poelo je s prijeteim pogledima i
pokojom runom primjedbom kad bih se smjestio uza zid pored ulaza u podzemnu. Ali onda mi je jednog
dana priao jedan stvarno neugodan kondukter, krupni znojni tip u plavoj uniformi, i poeo mi prijetiti.

Dotada sam ve shvatio kako Bob izvrsno ita ljude. Mogao je ve iz daljine uoiti tko nema
sasvim dobre namjere. Opazio je ovog tipa istog trenutka kad je krenuo prema nama i stisnuo se uz mene
dok nam je prilazio.
Je l' sve uredu, stari? upitao sam.
Ne ba. Ne. Bolje ti je da se gubi odavde - inae..., rekao je.
Inae to? odvratio sam ne trepnuvi.
Vidjet e, rekao je oito me pokuavajui zastraiti. Upozoravam te.
Znao sam da nema ovlatenja izvan stanice podzemne eljeznice i da me samo pokuava prepasti.
No, kasnije sam zakljuio kako bi moda bilo pametnije da se neko vrijeme drim dalje od toga mjesta.
Zato sam se najprije premjestio na vrh ulice Neal, u blizini krianja s Long Acreom, ne toliko
daleko od podzemne, ali dovoljno da osoblju budem izvan vidokruga. Tuda nije prolazilo onoliko ljudi niti su uvijek bili onako dobroduni - kao oko trga na Covent Gardenu. esto bi mi, dok sam svirao,
nekakav kreten nogom utnuo koveg ili bi pokuao prepasti Boba. Mogao sam jasno uvidjeti da mu tamo
nije bilo ugodno: sklupao bi se u obrambeno klupko i zakiljio svaki put kad bismo se tamo namjestili.
Time mi je elio poruiti: Ne svia mi se ovdje.
I tako smo nakon nekoliko dana, umjesto da kao i obino krenem prema Covent Gardenu, Bob i ja
sili s autobusa i krenuli kroz Soho u smjeru Piccadilly Circusa.
Dakako, nismo se udaljili od centra grada - niti iz opine Westminster - pa smo i dalje morali biti
spremni na razna pravila i odredbe. Na Piccadillyju su stvari funkcionirale slino kao i na Covent
Gardenu; postojala su jasno odreena podruja predviena za uline svirae. Ovaj sam se put odluio
pridravati pravila. Znao sam da je predio istono od Piccadillvja, na ulici prema trgu Leicester, dobra
lokacija, naroito za svirae. Zato sam se tamo uputio.
Po dolasku sam odabrao mjesto svega nekoliko metara dalje od glavnog ulaza u podzemnu
eljeznicu, ispred galerije Ripleys Beleive It or Not.
Tijekom kasnog popodneva i veeri na ulicama je vladala velika guva, s tisuama turista koji su se
kretali u smjeru kina i kazalita u West Endu. Ubrzo nam je dobro krenulo, unato tomu to su ljudi oko
nas urili i trali niz stube prema podzemnoj. Kao i obino, usporili bi, a katkad i zastali im bi opazili
Boba.
Vidio sam da je Bob bio malo nervozan, jer se sklupao i jo snanije stisnuo uz moju gitaru.
Razlog tomu vjerojatno je bilo mnotvo ljudi, ali i injenica da se nalazio u nepoznatom okruenju. Bio je
definitivno oputeniji kad je bio na mjestima koje je poznavao.
Ljudi sa svih strana svijeta milili su uokolo, razgledavajui znamenitosti sredita Londona. Bilo je
osobito mnogo japanskih turista, od kojih je veina bila zadivljena Bobom. Ubrzo sam nauio jo jedan
izraz za maku: neko. Sve je bilo u redu do nekih est sati popodne, kad se guva pojaala s poetkom
veernje pice. U tom je trenutku promotor iz Ripley sa iziao na ulicu. Na sebi je imao ogroman kostim
na napuhavanje koji je bio triput vei od njega, i mlatarao je rukama pozivajui ljude da posjete Ripleys.
Nisam imao pojma kakve veze ima njegov kostim s izlobom u galeriji. Moda je tema bila najdeblji ljudi
na svijetu? Ili, moda, najaaviji poslovi na svijetu?

Ali mogao sam odmah vidjeti da se nije svidio Bobu. Osjetio sam kako se stisnuo blie uz mene
kad se tip prvi put pojavio. Nije imao povjerenja u tog lika i zurio je u njega pomalo prestraeno. Tono
sam znao kamo ovo ide; tip je stvarno izgledao pomalo zastraujue.
Na moje olakanje, Bob se nakon nekog vremena smirio i inilo se da je zaboravio na tipa. Neko
smo ga vrijeme jednostavno ignorirali dok je on nastavio dalje uvjeravati prolaznike da uu u Ripley's.
Bio je prilino uspjean pa nas nije gnjavio. Pjevao sam pjesmu Johnnyja Casha Ring of Fire, kad nam je
promotor, bez naroitog razloga, najednom poeo prilaziti pokazujui na Boba kao da ga eli malo
pomilovati. Nisam ga uoio sve dok nam se nije sasvim pribliio, saginjui se u svom napuhanom
kostimu. Ali tada je ve bilo prekasno.
Bobova reakcija je bila trenutana. Samo se napeo i skoio, odjurivi u gomilu dok je za njime
vijorila uzica. Prije nego to sam uspio i reagirati, nestao je u smjeru ulaza u podzemnu eljeznicu.
Jao, sranje, rekao sam sebi dok mi je srce estoko nabijalo. Nestao je. Izgubio sam ga.
Reagirao sam instinktivno, smjesta poskoivi i pojurivi za njime. Ostavio sam gitaru. Bio sam
vie zabrinut za Boba nego za instrument. Jednu od takvih gitara mogao bih pronai bilo gdje.
Odmah sam se naao u moru ljudi. Uglavnom su to bili smrknuti slubenici na povratku s posla, ili
ljudi to su eljni zabave pristizali u West End te, kao i uvijek, gomila turista, neki s naprtnjaama, drugi
vrsto drei gradske karte, svi se doimljui silno uzbuenima to se nalaze u pulsirajuem srcu Londona.
Morao sam skakutati i tiskati se kroz njih, ak i kako bih dospio do ulaza u podzemnu. Tako sam
neizbjeno naletio na nekoliko ljudi, pritom umalo ne sruivi jednu gospodu.
Bilo je nemogue vidjeti bilo to kroz nepregledni zid ljudi koji mi se primicao, ali kad sam
napokon dospio do dna stubi ta u ekaonici, guva se donekle prorijedila. Jo uvijek je tu bilo mnotvo
ljudi, ali sad sam barem mogao zastati i pogledati oko sebe. Spustio sam se u uanj i promotrio razinu
tla. Nekoliko me je ljudi oinulo zauenim pogledom, ali to me nije suvie zabrinjavalo.
Bobe, Bobe, gdje si, stari? u jednom sam trenutku povikao, smjesta ustanovivi koliko je to bilo
besmisleno s obzirom na svu onu buku.
Morao sam odluiti u kojem u smjeru nastaviti. Da odem prema rampama koje su vodile prema
pokretnim stubama pa dolje prema vlakovima ili da krenem prema drugim izlazima?
Kojim bi putom otiao Bob? Slutio sam da ne bi krenuo dolje prema vlakovima. Nikad nismo bili
ovdje i imao sam dojam da bi ga pokretne stube preplaile.
Tako sam krenuo prema izlazima na drugoj strani Piccadilly Circusa.
Nakon nekoliko trenutaka spazio sam neto, tek najbljei bljesak rieg krzna na jednom od spleta
stuba. Zatim sam ugledao uzicu.
Bobe, Bobe, ponovno sam povikao tiskajui se kroz gomilu dok sam urio u tom smjeru.
U jednom sam trenutku bio samo desetak metara udaljen od njega, ali mogao sam biti i kilometar,
jer je guva bila nesnosna. Stubama se sputala rijeka ljudi.
Zaustavi ga, stanite mu na uzicu, doviknuo sam, uhvativi jo jedan bljesak rieg krzna na
veernjem svjetlu iznad sebe.
Ali nitko nije obraao panju. Nitko se nije obazirao.

Za nekoliko sekundi uzica je nestala i vie nije bilo ni traga od Boba. Oito je dospio do izlaza koji
je vodio do dna ulice Regent i odjurio dalje.
Dosad mi je ve milijun misli bljeskalo glavom, nijedna pozitivna. to ako je otrao na ulicu prema
Piccadillyju? to ako ga je netko vidio i uzeo? Kad sam se napokon uspio probiti do vrha stuba i ponovno
se naao na ulinoj razini, bio sam izvan sebe.
Istinu govorei, mogao sam lako briznuti u pla, bio sam potpuno uvjeren da ga vie nikad neu
vidjeti.
Znao sam da nisam kriv, ali osjeao sam se uasno. Kog vraga nisam privezao uzicu za svoj ruksak
ili za pojas hlaa tako da ne moe pobjei? Zato nisam uoio koliko se uspaniio, kad se onaj tip iz
Ripley-sa prvi put pojavio, i pomaknuo se nekamo drugdje? Bilo mi je muno.
Opet sam morao donijeti odluku. Kojim bi putom krenuo kad se jednom naao na ulici? Mogao je
skrenuti lijevo prema Piccadillyju ili ak otii u onu golemu trgovinu Tower Records. Opet sam slijedio
svoje instinkte i pretpostavio da bi vjerojatno nastavio ravno - niz iroki plonik ulice Regent.
Jo uvijek obuzet posvemanjom panikom, stao sam si kriti put niz ulicu u nadi da ga je netko
vidio.
Znam da sam morao izgledati potpuno izbezumljeno, jer su me ljudi podozrivo pogledavali. Neki
su mi se ak i micali s puta, kao da sam kakav poremeeni tip u ubilakom pohodu.
Sreom, nije ba svatko tako reagirao.
Nakon kojih tridesetak metara, zaustavio sam mladu djevojku koja je dolazila prema meni s
vreicom iz Appleovog duana na krianju ulica Oxford i Regent. Oito je prela cijelu ulicu pa sam je
upitao je li vidjela maka.
O, da, rekla je. Vidjela sam maka kako krivuda plonikom. Imao je uzicu. Jedan tip je pokuao
nagaziti na nju i uhvatiti ga, ali maak je bio prebrz.
Moja trenutana reakcija je bila ista radost. Mogao sam je poljubiti. Znao sam da je to bio Bob. No
radost je brzo ustupila mjesto paranoji. Tko je taj tip koji ga je pokuao uhvatiti? Sto je kanio uiniti s
njime? Je li to jo vie preplailo Boba? Je li se sad skrio negdje gdje ga vie nikad neu pronai?
Sa svim ovim novim mislima to su mi jurcale glavom, nastavio sam ulicom Regent, zabijajui
glavu u svaku trgovinu pored koje sam proao. Veina je trgovaca izgledala prestravljeno, ustuknuvi kad
bi vidjeli dugokosog lika koji stoji na pragu. Drugi bi me tek oinuli praznim pogledom i polako
odmahivali glavom. Mislili su da sam samo komad smea to ga je vjetar nanio s ulice.
Nakon to sam tako zavirio u otprilike pet trgovina, moje se raspoloenje poelo ponovno mijenjati,
ovaj put prema rezignaciji. Nisam imao pojma koliko je vremena prolo otkako je Bob utekao. Vrijeme
kao da se zaustavilo. Kao da se sve odvijalo u usporenom kadru. Bio sam na rubu odustajanja.
Nekoliko stotina metara niz ulicu Regent nalazi se sporedna uliica koja vodi natrag na Piccadilly.
Otuda je mogao krenuti u bilo kojem od desetak smjerova: u Mayfair, ili ak ponovno prijei cestu dolje
prema St Jamesu i Haymarketu. Ako je otiao tako daleko, znao sam da sam ga izgubio.

Taman sam kanio odustati i krenuti niz sporednu ulicu, kad sam zavirio glavom u jedan butik sa
enskom odjeom. Unutra su bile dvije prodavaice koje su izgledale pomalo zbunjeno i gledale su prema
stranjem dijelu butika.
Okrenule su se kako bi me pogledale i istog asa kad sam izgovorio rije maak njihova su se
lica razvedrila.
Rii maak? rekla je jedna od njih.
Da, ima ogrlicu i uzicu.
Eno ga tamo otraga, rekla je jedna od njih pozvavi me rukom da uem i zatvorim vrata.
Zato smo zatvorile vrata, rekla je druga. Nismo htjele da pobjegne.
Zakljuile smo da ga netko trai im smo vidjele uzicu.
Povele su me prema redu otvorenih ormara ispunjenih minkerskom odjeom. Zamijetio sam cijene
na nekim od odjevnih predmeta. Svaki je kotao vie nego to sam mjeseno zaraivao. Ali onda, u kutu
jednog od ormara, vidio sam Boba sklupanog u klupko.
Kako se vrijeme tijekom proteklih nekoliko minuta usporavalo, dijelom sam se pitao nije li pokuao
pobjei od mene. Moda sam mu dojadio? Moda vie nije elio voditi ivot kakav sam mu nudio? Zato
sam, dok sam mu prilazio, bio spreman da e ponovno poskoiti i mugnuti. Ali nije.
Samo sam njeno proaptao: Hej, Bobe, to sam ja, prije nego to mi je skoio ravno u ruke.
Svi moji strahovi da me se eli rijeiti isparili su dok je duboko preo i trljao se o mene.
Tako si me uplaio, drue, rekao sam milujui ga. Mislio sam da sam te izgubio.
Podigao sam pogled i ugledao dvije prodavaice kako stoje u blizini i promatraju nas. Jedna od njih
je tapkala po oima, na rubu suza.
Ba mi je drago to ste ga pronali, rekla je. Izgleda kao tako divan maak. Pitale smo se to
emo s njime ako se nitko ne pojavi do kraja radnog vremena.
Prila je blie i malo pogladila Boba. Zatim smo nekoliko minuta avrljali dok su se ona i njezina
kolegica spremale zatvoriti butik.
Bok, Bobe, rekle su uglas dok sam odlazio natrag u mnotvo oko Piccadillyja s Bobom na
ramenu.
Kad sam se vratio do Ripley's-a, otkrio sam - na vlastito zaprepatenje - da mi je gitara jo uvijek
tamo. Moda ju je zatitar drao na oku. Ili, moda se jedan od lokalnih pozornika pobrinuo da je nitko ne
dira. U trenutku kad je pobjegao, u naoj blizini je bila prometna policija. Svi policajci i pozornici su
oboavali Boba. Postao je vrlo popularan medu policijskim redovima. Nisam imao pojma tko je dobri
Samaritanac, ali, iskreno govorei, nisam ni mario. Bio sam samo sretan to smo se Bob i ja ponovno
pronali.
Nisam gubio vrijeme nego sam odmah pokupio svoje stvari i odlui poi doma. Nismo zaradili
previe, ali to me nije ni najmanje brinulo. Svratio sam u jednu trgovinu mjeovitom robom i gotovo sav
novac koji sam imao uza se potroio na malu kopu za pojas koju sam prikvaio najprije za sebe, a potom
za uzicu. Tako sam bio siguran da emo cijelo vrijeme biti povezani. U autobusu, umjesto da sjedne pored

mene kao i obino, smjestio mi se u krilo. Znao je on biti zagonetan momak, ali nekad bih tono znao to
mu je na umu. Te veeri je bio jedan od takvih trenutaka. Bili smo zajedno i nijedan od nas to nije htio
promijeniti.

DESETO POGLAVLJE
Djed apa

Tijekom tih prvih nekoliko dana nakon drame na Piccadillyju, Bob i ja smo se drali jedan uz
drugog poput dvojice brodolomaca na splavi nasred puine. Obojica smo bili gadno potreseni zbog
nemilog dogaaja.
Zbog toga sam dugo i duboko promiljao o naem prijateljstvu. Neko sam vrijeme neprestano
mislio nije li njegov bijeg bio znak da se eli udaljiti od mene. Duboko u sebi znao sam da ga niim
nisam mogao sprijeiti ako se eli vratiti na ulicu - ili tamo odakle je doao.
ak sam razmiljao i o tome to bih trebao uiniti ako opet pokae znakove da eli pobjei. U tom
sluaju, ako ga uspijem uhvatiti prije nego to nestane, odluio sam da u ga odvesti u jedan od
londonskih azila za ivotinje gdje su se prilino dobro skrbili za make. Bio mi je predobar prijatelj da bih
mu oduzeo pravo na slobodu. Takvo to nije zasluio.
Sreom, meutim, to se nije dogodilo.
Jednom ili dvaput nakon incidenta, odluio je da nee poi sa mnom. Kad bih ujutro izvadio njegov
pojas, mugnuo bi iza kaua ili se skrio pod stol kako bi mi poruio da nije raspoloen za izlazak. I
ostavio bih ga. No uglavnom bi rado odlazio sa mnom svakoga dana. A kad jest, bio je poneto drukiji,
oprezniji, ali, na jedan neobian nain, i oputeniji.
Unato svemu to se dogodilo na Piccadilly Circusu, nije se plaio mnotva kao to bi to znao prije.
Moda je razlog tomu bio to je bio privren za moj pojas i to sam ga vrsto drao na uzici kad smo
bili vani. Istina je bila da sam osjeao kako sad zna da smo blii. Na je odnos bio na iskuenju - i
preivio. Stekao sam dojam da sada, vie no ikad, eli ostati uz mene.
Dakako, nije sve bilo med i mlijeko; kad svira na londonskim ulicama, osuen si na opasne
trenutke. Nekoliko tjedana nakon dogaaja s onim neobinim likom u napuhanom kostimu, na Covent
Gardenu smo vidjeli trupu ulinih izvoaa na gigantskim tulama. Bili su to staromodni francuski
zabavljai s uistinu jezivim, olienim licima.
Istog asa kad ih je Bob opazio kako krivudaju naokolo nad naim glavama, osjetio sam kako se
prepao i stisnuo uz mene. Pokuavao sam se usredotoiti na pjevanje, ali on bi me tu i tamo omeo kad bi
preao repom po vratu gitare.
Prestani, Bobe, rekao sam ispriavi se nekolicini turista koji su zastali kako bi me posluali.
Dakako, njima je to bilo zabavno i mislili su da je sve to dio izvedbe. Kad bih barem mogao tako
lako natjerati Boba da radi ono to elim.

im su likovi na tulama nestali, bila je to sasvim druga pria, naravno. Nakon to su otili,
ponovno se opustio i malo udaljio od mene. Kao da je znao da je na sigurnom, a meni je bilo drago to
sam mu mogao pruiti taj osjeaj.
Kako se pribliavao Boi 2007., a time i kraj prve kalendarske godine zajednikog ivota, na je
ivot preao u pravu rutinu. Svakog bi se jutra probudio i zatekao ga kako strpljivo eka pored svoje
zdjele u kuhinji. Slistio bi doruak, a zatim se propisno oistio, liui si lice i ape. Bob je i dalje nerado
obavljao nudu u stanu i uglavnom bih ga odveo dolje kako bi se olakao. Nekad bih ga ostavio vani i
pustio da sam pronae najpogodnije mjesto negdje u grmlju. Sam bi se vratio gore bez ikakvih problema.
Ja bih se potom spremio, spakirao ruksak, dograbio gitaru i krenuli bismo u grad.
Kako nas je do Boia dijelilo svega nekoliko dana, guva na Covent Gardenu je bila sve vea, a
time i broj porcija hrane i darova koje je Bob dobivao. Jo od samog poetka, ljudi su stekli naviku
darivati ga kojeime.
Prvi dar dobio je od sredovjene gospoe iji je ured bio nedaleko od ulice James i koja bi redovito
zastala i avrljala s nama. I sama je imala slinog maka prije mnogo godina i rekla mi je da je Bob
podsjea na njega.
Jedne je veeri dola sa irokim osmijehom na licu i lijepom vreicom iz neke otmjene trgovine za
kune ljubimce. Nadam se da nee imati nita protiv, ali kupila sam Bobu jednu sitnicu, rekla je.
Naravno da nemam nita protiv, odvratio sam.
Nije nita naroito, rekla je izvadivi malu plianu igraku mia.
Ima na sebi malo maje metvice, nasmijeila se. Ali ne previe, ne brini.
Bio sam u neprilici. Maja metvica, izmeu ostalog, stvara ovisnost kod maaka. itao sam
svakakve prie o tome kako ih zna izluditi ako se naviknu na to. Kao da nije bilo dovoljno gadno to sam
se i sam pokuavao odviknuti. Nisam elio da i Bob postane ovisnik.
Ali bila je previe draga da bih je razoarao. Ostala je s nama neko vrijeme, s uitkom promatrajui
Boba kako se igra s malini plianim miem.
Kad su se vremenske prilike pogorale, ljudi su poeli darivati Boba praktinijim darovima.
Jednog dana jedna se druga gospoa, naizgled Ruskinja, progurala do nas uz osmijeh.
Nadam se da mi neete zamjeriti, ali kad je zahladilo, pomislila sam isplesti Bobu neto kako bi se
zagrijao, rekla je izvadivi iz svoje torbice prelijep svijetloplavi al.
Ajme, rekao sam, iskreno ganut. Sjajan je.
Smjesta sam ga omotao oko Bobovog vrata. Savreno mu je pristajao i izgledao je fantastino. ena
je bila na sedmom nebu. Pojavila se tjedan ili dva kasnije s pripadajuim plavim prsluiem. Nisam bio
strunjak za modu, to je bilo jasno svakome tko bi me vidio, ali ak sam i ja uvidio koliko je Bob
fenomenalno izgledao u tome. Ljudi su ubrzo stajali u redu kako bi ga fotografirali u njegovom novom
odijelcu. Trebao sam to naplaivati; zaradio bih bogatstvo.
Otada je barem jo petero ljudi - odnosno, ena - donosilo raznorazne pletene stvarice za Boba.

Jedna je gospoa ak izvezla njegovo ime na malenom alu koji mu je isplela. Jednog mi je dana
sinulo kako je Bob postao maneken. Redovito je nosio nove kreacije koje su mu isplele te dobre due.
Time je izraz catwalk dobio i sasvim novo znaenje.
I samo je podvuklo ono to sam ve dotad bio shvatio: nisam bio jedini koji je razvio duboku
naklonost prema Bobu. inilo se kako bi se sprijateljio gotovo sa svakim koga bi susreo. Bio je to dar koji
sam i sam elio imati. Nikad mi nije bilo tako lako povezati se s ljudima.
Ipak, nitko se nije vie zaljubio u Boba od moje bive djevojke Belle. Jo uvijek smo bili dobri
prijatelji, vjerojatno i bolji nego dok smo bili u vezi, i redovito je navraala do mog stana. Dijelom je to
bilo kako bi se druila sa mnom, ali bio sam prilino siguran da je dolazila i zbog Boba.
Njih bi se dvoje satima igrali na kauu. Bob ju je volio, bilo je to oito. Otprilike tri tjedna prije
Boia, pojavila se s plastinim vreicama u ruci i irokim osmijehom na licu.
to to ima? upitao sam osjeajui daje neto naumila.
Nije za tebe nego za Boba, odvratila je zadirkujui me.
Bob je sjedio na svom uobiajenom mjestu ispod radijatora, no trznuo se istog asa kad je uo svoje
ime.
Bobe, doi ovamo, imam za tebe jedno iznenaenje, rekla je Belle sruivi se na kau s
vreicom. Ubrzo je dotapkao do nje, znatieljan otkriti to je unutra.
Belle je izvukla nekoliko malih ivotinjskih majica. Na jednoj je bio crte slatke male makice. Ali
druga je bila crvena sa zelenim uzorkom. Na prednjici su golemim slovima bile ispisane rijei Djed
apa s velikom apom otisnutom ispod.
Cool, to je ba super, Bobe, nije li? rekao sam. Kakva savrena majica za blagdanske dane na
Covent Gardenu. To e stvarno razveseliti ljude.
I bome, tako je i bilo.
Nisam znao je li razlog bio boino ozraje ili jednostavno prizor Boba u toj majici, ali uinak je
bio nevjerojatan.
Ajme, gledajte Djeda apu, uo sam ljude kako govore gotovo svake minute.
Veina bi ih se zaustavljala i bacala novie u moj kofer za gitaru, dok su drugi eljeli neim
darivati Boba.
Jednom je prilikom ta iznimno otmjena ena zastala i poela tepati Bobu.
Predivan je, rekla je. to bi volio dobiti za Boi?
Ne znam, gospoo, odvratio sam.
Pa, recimo to ovako, to mu treba? upitala je.
Ne bih imao nita protiv novog pojasa, valjda. Ili neeg to bi ga utoplilo kad jo vie zahladi. Ili
mu samo donesite neku igrakicu. Svaki deko voli dobiti igrake za Boi.
Izvrsno, rekla je ustavi i otiavi.

Nisam previe mislio na to, ali onda, nekih sat vremena kasnije, ena se ponovno pojavila. iroko
se osmjehivala nosei lijepu, rukom ispletenu arapu s crteom maka. Pogledao sam unutra i vidio kako
je dupkom puna svakojakim sitnicama: hranom, igrakama i jo kojeime.
Morate mi obeati da je neete otvoriti prije Boia, rekla je. Morate je drati pod drvcem sve
do boinog jutra.
Nisam joj imao srca priznati da nemam dovoljno novca za boino drvce niti za bilo kakve druge
ukrase za stan. Najvie to sam si mogao priutiti bio je USB koji je projecirao sliku boinog drvca, a
koji sam ukljuio u staru Xbox igrau konzolu to sam je nedavno pronaao u trgovini rabljenom robom.
U danima to su slijedili, meutim, donio sam odluku. Gospoa je bila u pravu. Barem jednom bih
trebao nabaviti drvce. Imao sam to proslaviti. Imao sam Boba.
Pretpostavljam da sam postao neosjetljiv na Boi jer ga godinama nisam proveo kako spada. Bio
sam jedan od onih koji su ga se aktivno grozili.
Tijekom prolog desetljea veinu sam boinih blagdana proveo po raznoraznim sklonitima, gdje
bi pripravljali veliki boini ruak za beskunike. Bilo je to s dobrim namjerama i znao bih se sjajno
zabaviti. Ali samo bi me podsjealo na sve ono to nisam imao: normalan ivot i normalnu obitelj.
Podsjealo me je na to koliko sam toga uprskao u svom ivotu.
Jednom ili dvaput proveo sam Boi sam, nastojei zaboraviti injenicu da mi je obitelj na drugome
kraju svijeta. Odnosno, veliki dio obitelji. Nekoliko puta proveo sam taj dan s ocem. Nakon to sam bio
nestao na godinu dana kad sam zavrio na ulici, kasnije sam povremeno odravao kontakt s njime. S
vremena na vrijeme bih ga nazvao pa bi me on pozvao kod sebe doma u juni dio Londona. Ali nisu to
bili najsretniji trenuci. Nije imao bogzna kakvo miljenje o meni i nisam mu mogao zamjeriti. Nisam ba
bio slika i prilika sina kojim se moe ponositi.
Bio bih mu zahvalan na obilnom ruku i nekoliko pia i, ponajvie, na dobromu drutvu. Ali, kad se
sve zbroji i oduzme, posjeti nisu bili ba uspjeni pa ih vie nismo ponavljali.
Ove je godine, meutim, bilo drukije. Pozvao sam Belle kod sebe na Badnjak na pie. Zatim sam
na sam Boi izvadio gotova purea prsa s raznim prilozima. Nisam ba bio vjet u kuhanju, a i da jesam,
nisam imao pravu opremu. Bobu sam kupio neke vrlo ukusne maje delicije, ukljuujui i njegovo
omiljeno jelo od piletine.
Kad je svanulo boino jutro, ustali smo se prilino rano i otili u kratku etnju kako bi Bob mogao
obaviti svoje. Na ulici je bilo dosta susjeda koji su odlazili u posjete obiteljima i prijateljima. Sa svima
sam razmijenio estitke i osmijehe. ak mi je i to bilo puno vie nego to sam odavno doivio.
Natrag u stanu, dao sam Bobu njegovu arapu. Uoio ju je danima prije i oito je pogodio da je
namijenjena njemu. Polako sam ispraznio sadraj. Bilo je tu slatkia, igraaka, loptica i raznih stvarica s
majom metvicom. Bio je oduevljen i uskoro se igrao sa svojim novim igrakama poput ushienog
djeteta na boino jutro. Prizor je bio vrlo draestan.
Pripravio sam nam ruak ranije popodne, zatim nam obojici nataknuo kapu na glavu, uzeo sebi
limenku piva i ostatak popodneva i veeri proveo gledajui televiziju. Godinama nisam proveo tako dobar
Boi.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Zamjena identiteta

Do proljea i ljeta 2008., sviranje na ulici je postajalo sve tee, katkad gotovo i nemogue.
Razloga je bilo nekoliko. Znam da ljudi pretpostavljaju kako gospodarska kriza ne utjee suvie na
one koji rade na ulicama, ali to nimalo nije tono. Recesija - koja je u tom trenutku bila tek u zaecima prilino je gadno pogodila mene i ostale u slinom poloaju. Dobroduni ljudi, koji bi inae bez
razmiljanja ostavljali pokoju funtu meni i Bobu, sada bi dobro promislili prije nego bi se maili za dep.
Jedno ili dvoje stalnih muterija ak mi je to otvoreno priznalo. Rekli su kako se brinu za svoja radna
mjesta. I nisam im mogao zamjeriti. Posljedica je bila ta to sam esto morao raditi puno dulje da bih na
koncu zaradio manje novca za hranu i topli dom sebi i Bobu.
S time sam jo nekako i mogao ivjeti, no vei mi je problem bila injenica to su predstavnici
vlasti poeli gnjaviti uline izvoae koji nisu izvodili na predvienim mjestima. Nisam bio siguran zato
su tako odluili, naroito sad, ali znao sam da su mi poeli zadavati velike glavobolje.
Veina uvara Coventa bila je uglavnom razumna. Upadao sam u nevolje s najagresivnijima od
njih, ali openito govorei nikad me nisu previe gnjavili. No ak su mi i oni poeli oduzimati stvari ako
bi osjetili da ih nisam previe ozbiljno shvaao. Ne bih rekao da su dobili vee ovlasti, samo im je reeno
da ozbiljnije pristupaju svom poslu.
Meu njima je bilo i nekoliko novih lica. Jedan od agresivnijih novajlija nekoliko mi je puta
zaprijetio da e mi oduzeti gitaru. Uspio bih ga odvratiti obeanjem da u svirati na odreenom mjestu ili da u otii iz susjedstva. Zatim bih se skrio iza ugla na pola sata prije nego to bih se ponovno vratio u
ulicu James.
Postala je to neprestana igra skrivaa, ali ponestalo mi je mjesta na koje sam se mogao skloniti.
Novi uvari kao da su znali gdje u biti. Veinu dana bi me u nekom trenutku preselili, ili bi me upozorili.
Duboko u sebi znao sam da se moji dani ulinog sviraa pribliavaju svome kraju. Dogaaj koji se zbio
jednog popodneva u svibnju te godine bila je kap koja je prelila au.
Osoblje podzemne eljeznice na stanici Covent Garden bilo je jo jedan od razloga koji su mi
oteavali sviranje na ulici. Loa vibra koju sam primao od njih postajala je sve neugodnija. Ne znam ni
sam zato, ali jednostavno nisu eljeli da tamo sviram. Sad se tu motalo sve vie konduktera koji bi
redovito prelazili ulicu preko puta ulaza u podzemnu i obasipali me uvredama.
Mogao sam se s time nositi. Bio sam itekako navikao na takve rijei. Ali oito su raspravljali o
meni i skovali plan kako bi se urotili protiv mene. Svako malo bi pozvali prometnu policiju koja bi se
potom pojavila i gnjavila me. Jo mi je samo to trebalo u ivotu. Nauio sam kako se nositi s njima na isti

nain kao i ostalim predstavnicima zakona: pokunjio bih se, obeao kako vie nikad neu osvanuti na
njihovom kunom pragu, a potom bih se opet vratio na poloaj kad bi se zrak raistio.
Nisam u tome vidio nita loe. Nije da sam kome nanosio zlo, zar ne?
Sve se to promijenilo jednog popodneva.
Bio sam na putu prema Covent Gardenu, kao i obino, s Bobom na ramenu. Tih dana je kod mene
boravio jedan prijatelj, Dylan se zove, kojeg sam upoznao jo u vrijeme dok sam svirao u bendu. Izbacili
su ga iz dotadanjeg stana jer je odbio platiti lihvarski iznos najamnine koji mu je nametnuo njegov
beutni najmodavac. Trebalo mu je mjesto gdje e prespavati nekoliko tjedana, a kako sam i sam znao
biti u takvoj situaciji, nisam ga mogao odbiti. Spavao je na mome kauu.
Bob se ispoetka nije ba radovao Dylanovom dolasku. Mislim da je imao osjeaj kako u se manje
brinuti za njega. Ali im je shvatio da je Dylan ustvari jo jedan ljubitelj ivotinja te otkrio da e primati
jo veu panju, primirio se. Bob je, naime, udio za panjom.
Tog popodneva Dylan je odluio poi s nama do centra i malo se promuvati po Covent Gardenu.
Bio je predivan sunan dan i elio je malo uivati na zraku. Igrao se s Bobom dok sam se pripremao na
uglu ulice James. Gledajui unatrag, ne mogu vjerovati koliko sam zapravo imao sreu to je bio tamo.
Tek to sam prebacio remen gitare preko ramena kad je dojurio kombi prometne policije u punoj
brzini i zaustavio se uz plonik. Iskoila su trojica policajaca i krenuli ravno prema meni.
to se ovdje dogaa? upitao je Dylan.
Nemam pojma. To je manje-vie uobiajeno, rekao sam spreman na jo jedan ples obeanja i
selidbe na drugo mjesto.
Prevario sam se.
Ej ti, polazi s nama, rekao je jedan od policajaca pokazujui na mene.
Zato? upitao sam.
Privodimo te pod sumnjom nasilnog ponaanja.
Molim? Koga sam napao? Nemam pojma koji vrag...
Prije nego to sam uspio dovriti reenicu, zgrabili su me. Dok mi je jedan od njih itao moja prava,
drugi mi je stavio lisiine.
Objasnit emo ti u postaji. Skupi svoje prnje i ulazi u maricu prije nego to ti jo vie zapaprimo,
rekao je.
A to je s mojim makom? rekao sam pokazavi na Boba.
Imamo neke tenare u postaji pa emo ga tamo strpati, rekao je jedan drugi policajac. Osim ako
nema nekog tko e ga pokupiti.
U glavi mi se vrtjelo. Nisam imao pojma to se dogaa. Ali onda, krajikom oka opazio sam
Dylana. Izgledao je bojaljivo i nije se elio uplitati.
Dylane, hoe li se pobrinuti za Boba? rekao sam. Odvedi ga natrag u stan. Kljuevi su u mom
ruksaku.

Kimnuo je i poeo se primicati Bobu. Promatrao sam kako ga je podigao i stao tjeiti. Mogao sam
opaziti izraz na Bobovom licu; bio je prestravljen onim to mi se dogaalo. Kroz reetke na stranjem
dijelu kombija vidio sam oblija Dylana i Boba kako stoje na ploniku i nestaju mi iz vidokruga.
Odvezli smo se do postaje prometne policije. I dalje nisam imao blage veze to se dogaa.
Nakon nekoliko minuta stajao sam ispred stola policijskog slubenika i bio zamoljen da ispraznim
depove i odgovorim na kojekakva pitanja. Zatim sam odveden u eliju gdje mi je reeno da priekam
dok me ne posjeti jedan od slubenika. Sjedei u pustoj eliji, zidova iaranih grafitima i podovima to su
zaudarali na ustajalu mokrau, stala su mi navirati jeziva sjeanja.
Ve sam i prije imao susrete s policijom, mahom zbog sitnih kraa.
Kad si beskunik ili ovisnik, pokuava pronai najlaki nain za namaknuti koju kintu. A, iskreno
govorei, malo je toga lake od krae. Najvie sam krao meso. Maznuo bih janjee butove i skupe
odreske. Onakve kakve koristi Jamie Oliver. Koljenice. Dimljenu unku. Nikad piletinu, piletina nije na
cijeni. Ono to sam krao bilo je najskuplje meso. I dobivao bih pola od trine cijene. Prodaje li takvo
meso po pubovima, toliko moe oekivati. Pubovi su solidna mjesta za prodaju ukradenog mesa. To je
ope poznato.
Prvi put kad sam to uinio kako bih skupio lovu za drogu bilo je negdje 2001. ili 2002. Prije toga
sam prosio kako bih zadovoljio svoju ovisnost. A prije toga? Bio sam na terapiji metadonom. Oistio sam
se, ali onda sam ponovno zaglibio jer su stvari oko mene bile gadne. Bio sam prebaen u neko bijedno
prihvatilite gdje su svi oko mene bili navueni pa sam se vrlo brzo vratio loim navikama.
Jo uvijek pamtim trenutak kad su me prvi put priveli. Bilo je to u robnoj kui Marks and Spencer
na Angelu u Islingtonu. Obiavao sam se lijepo i uredno oblaiti te zalizati kosu unatrag, poput kakvog
potara koji na kraju dnevne ihte navraa kupiti karton mlijeka ili neto za pregristi na putu do doma.
Sve je bilo u pojavi. Valjalo je biti dovitljiv. Ako bih uetao s ruksakom ili platnenom vreicom za
kupovinu, nikad ne bih imao ansu. Nosio sam sa sobom potarsku torbu. Danas su stvari poneto
drukije, no tada te nitko ne bi ni pogledao ako si imao jednu od takvih torbi prebaenu preko ramena.
Kako bilo, jednog su me dana presreli. Sa sobom sam imao koliinu mesa u vrijednosti oko stotinu i
dvadeset funti.
Odveden sam u pritvor. Tada su mi na licu mjesta zaraunali kaznu od osam funti za krau. Imao
sam sreu jer mi je to bilo prvi put.
Dakako, to me nije zaustavilo. Bio sam ovisnik i morao sam se snalaziti. Bio sam na heroinu i
povremeno na cracku. Jednostavno mora riskirati.
Kad te uhvate na djelu, to je sranje. Ali mora progutati metak. Sjedi tamo i kuka nad vlastitom
sudbinom, ali ne smije se opirati vioj sili.
Pokuava se nekako izvui, prosipa lai, ali ti ne vjeruju. Nikad ti ne povjeruju. Kada si na rubu,
uvuen si u jedan opaki krug.
Upravo je zato sviranje na ulicama bilo tako dobro za mene. Bilo je legalno. I pomagalo mi je da
ostanem ist. Ali evo me opet u uzi. Bilo mi je kao da me je netko udario u trbuh.
Bio sam u eliji nekih pola sata kad su se vrata najednom otvorila i policajac u bijeloj koulji me je
izveo vani.

Kreni, rekao je.

Kamo me sad vodite? upitao sam.
Vidjet e, rekao je.
Bio sam odveden u praznu prostoriju s nekoliko plastinih stolaca i stolom.
Dva su policijska slubenika sjedila suelice meni. Doimali su se nezainteresiranima, iskreno
govorei. Ali onda me je jedan poeo ispitivati.
Gdje si bio juer naveer oko 6 i 30? upitao je.
Ovaj, svirao sam na Covent Gardenu, rekao sam.
Gdje tono?
Na uglu ulice James, preko puta ulaza u podzemnu, rekao sam istinu.
Jesi li se tijekom veeri sputao dolje u podzemnu? upitao je murjak.
Nisam, nikad tamo ne idem, odgovorio sam. Putujem autobusom.
Pa, kako to da imamo najmanje dvoje svjedoka koji su izjavili da si bio dolje te verbalno napao i
pljunuo slubenicu koja prodaje karte?
Stvarno nemam pojma, rekao sam, zbunjen.
Vidjeli su te kako se uspinje pokretnim stubama iz podzemne i pokuava preskoiti okretnu
rampu bez karte.
Pa, kako rekoh, to nisam mogao biti ja, odvratio sam.
Kad ti se obratila, verbalno si je napao.
Samo sam sjedio odmahujui glavom. Ovo je bilo suludo.
Zatim su te odveli do kioska za karte i zahtijevali da kupi jednu, nastavio je on. Kad si to
uinio, protiv svoje volje, pljunuo si na prozori kioska.
Ovo je prevrilo svaku mjeru, pukao sam.
ujte, ovo je sranje, rekao sam. Rekao sam vam da nisam bio u podzemnoj prole noi. Nikad
ne idem tamo. I nikad ne putujem podzemnom eljeznicom. Ja i moj maak svugdje idemo autobusom.
Oni su me pak gledali kao da prosipam najvee lai na svijetu.
Upitali su me elim li dati izjavu, to sam uinio, objasnivi da sam cijelu veer svirao. Znao sam
da e snimka s nadzornih kamera to potvrditi. No glavom su mi se rojile svakojake paranoine misli.
to ako je ovo bila namjetaljka? to ako su montirali snimke u podzemnoj? to ako zavrim na
sudu i bude moja rije protiv troje ili etvero slubenika londonske podzemne eljeznice?
Najgore od svega, zatekao sam se kako tjeskobno razmiljam to e se dogoditi s Bobom. Tko e se
brinuti o njemu?
Hoe li uope htjeti ostati s tom osobom ili e se vratiti lutanju po ulicama? A to bi mu se tek tamo
dogodilo? Zavrtjelo mi se u glavi i na samu pomisao.

Drali su me tamo jo nekih dva do tri sata. Ubrzo sam izgubio pojam o vremenu. U prostoriju nije
dopirala dnevna svjetlost tako da nisam imao pojma je li se ve smrklo. U jednom trenutku u eliju je ula
policajka zajedno s jednim vrlo samouvjerenim kolegom.
Moramo napraviti DNK test, rekla je dok je on zauzeo poloaj u kutu i prekriio ruke, netremice
me promatrajui.
Okej, rekao sam ignorirajui ga. Zakljuio sam da nemam to izgubiti. to moram uiniti?
upitao sam policajku.
Samo sjedni, a ja u ti uzeti uzorak pljuvake iz usta, rekla je.
Izvadila je nekakvu torbicu s gomilom boica s uzorcima sline.
Odjednom sam imao osjeaj kao da sam kod zubara.
iroko rastvori usta, rekla je.
Zatim mi je u usnu upljinu zabila dugaki tapi s pamukom, malo zastrugala po sluznici obraza i
to je bilo to.
Gotovi smo, rekla je stavivi tapi u boicu i spremivi stvari.
Naposljetku sam bio puten iz elije i odveden do prijamnog pulta u postaji gdje sam se potpisao i
preuzeo svoje stvari. Morao sam potpisati i obrazac u kojem sam izjavio da sam uvjetno puten te mi je
reeno da se moram vratiti za nekoliko dana.
Kad u znati za to sam slubeno optuen? upitao sam deurnog policajca pretpostavljajui da mi
nee znati odgovoriti. Na moje iznenaenje, rekao mi je da u to vjerojatno saznati kad se vratim za
nekoliko dana.
Stvarno? upitao sam.
Vrlo vjerojatno, rekao je.
Bilo je to ujedno i dobro i loe, smjesta sam zakljuio. Dobro, jer neu morati ekati mjesecima da
doznam za to me zapravo terete, ali loe jer, ako e me zaista za neto teretiti, tada bili se vrlo brzo
mogao nai zatvoren na neko vrijeme.
Ta me je mogunost prestravila.
Kad su me napokon pustili, zatekao sam se u uliici iza ulice Warren gdje je bilo mrano kao u
grobu. Grupica beskunika ve se okupila, traei zaklon u okolnim sporednim uliicama.
Bilo je skoro jedanaest sati. Dok sam dospio do stanice podzemne eljeznice Seven Sisters, ve se
primaknula pono, a ulice su bile prepune pijanaca i beskunika izbaenih iz podzemne.
Duboko sam uzdahnuo od olakanja kad sam se naao natrag u stanu.
Dylan je gledao televiziju, a Bob je bio sklupan na svom mjestu ispod radijatora. Istog asa kad
sam uao kroz vrata, poskoio je i dotapkao do mene, nakrivivi glavu u stranu i gledajui me.
Bok, stari moj, jesi li dobro? rekao sam kleknuvi i pomilovavi ga.
Smjesta mi se uspentrao na koljena i poeo mi se trljati o lice.
Dylan je otiao u kuhinju, no ubrzo se vratio s limenkom piva iz hladnjaka.

E, ba mi ovo treba, hvala, rekao sam otkinuvi otvara i potegnuvi gutljaj hladnog piva.
Ostao sam sjediti jo nekoliko sati s Dylanom, pokuavajui pronai smisao u svemu to se
dogodilo. Znao sam da me osoblje podzemne na Covent Gardenu ne voli - ali nije mi bilo ni u peti da e
otii tako daleko i pokuati mi smjestiti za prekraj koji nisam poinio.
Nema anse da mogu namjestiti da se DNK podudara s tvojim, stari, Dylan me je tjeio.
Volio bih da sam i sam mogao biti tako siguran.
Te sam noi nemirno spavao. Bio sam uistinu potresen itavim iskustvom. Ma koliko se pokuavao
uvjeriti da e na koncu sve biti u redu, nisam mogao otjerati misli o tome kako bi mi se itav ivot mogao
jezivo preokrenuti naglavake. Osjeao sam se nemonim, bijesnim - i zbilja preplaenim.
Idueg sam dana odluio zaobilaziti Covent Garden u irokom luku. Bob i ja smo svirali u ulici
Neal te na jo nekoliko mjesta u blizini Tottenham Court Roada. Ipak, nisam svirao srcem, bio sam
previe zabrinut to e se dogoditi kad se pojavim u policijskoj postaji idueg dana. Te sam noi ponovno
jedva oka sklopio.
Morao sam se prijaviti u policijsku postaju u podne, ali krenuo sam ranije kako bih stigao na
vrijeme. Nisam im elio pruiti dodatnu priliku da me gnjave. Ostavio sam Boba doma - za sluaj da me
ponovno budu satima tamo drali. On je osjetio moju uznemirenost dok sam koraao gore-dolje po stanu i
jeo tost za doruak.
Ne brini, drue, vraam se dok si rekao keks, tjeio sam ga na odlasku. Da sam barem uistinu bio
toliko siguran koliko sam zvuao.
Trebalo mi je neko vrijeme da pronaem postaju koja je bila zabaena u sporednoj ulici u blizini
Tottenham Court Roada. Tamo su me dovezli u stranjem dijelu policijskog kombija,a otiao sam kad se
ve smrailo, pa i ne udi to sam je sad jedva uspio pronai.
Kad sam je napokon pronaao, morao sam sjediti i ekati otprilike dvadeset minuta tijekom kojih
mi je bilo teko usredotoiti se na bilo to. Najzad su me pozvali u prostoriju gdje me je ekalo dvoje
policijskih slubenika, mukarac i ena.
Pred njima su bili spisi koji su izgledali zlokobno. Pitao sam se to su sve iskopali o mojoj
prolosti. Sam Bog zna koliko sam kostura skrivao u svom ormaru.
Mukarac mi se prvi obratio. Rekao mi je da me nee teretiti za nasilno ponaanje. Pretpostavio
sam razlog tomu.
DNK se nije podudarao s pljuvakom sa stakla kioska za karte, zar ne? upitao sam odjednom se
osjetivi monim zbog onoga to mi je maloas rekao.
On me je samo gledao s krutim osmijehom na licu. Nije mi imao to rei; znao sam to. Ali nije ni
morao. Bilo je oito da mi je netko od osoblja podzemne eljeznice pokuavao smjestiti, no nije uspio u
naumu.
Ako je to bila dobra vijest, ubrzo je stigla i ona loa.
ena mi je rekla da e me teretiti zbog nezakonitog sviranja na ulici, odnosno, slubenim jezikom
reeno prosjaenja s ciljem zarade.
Tutnuli se pred mene list papira i rekli da se imam pojaviti na sudu za tjedan dana.

Napustio sam postaju s olakanjem. Prosjaenje je bilo relativno beznaajan prekraj, naroito u
usporedbi s nasilnim ponaanjem. Bude li sree, izvui u se s manjom novanom kaznom i packom po
prstima, nita vie.
Podizanje optunice za nasilno ponaanje bilo bi neto sasvim drugo, dakako. Prijetila bi mi tea
novana kazna, moda ak i pritvor. Zapravo, dobro sam proao.
Dio se mene elio osvetiti za nepravdu koja mi je uinjena. Opis osobe koja je pljunula na prozori
kioska nije imao veze sa mnom. Drao sam se izvijea i razmiljao o tome da ih tuim zbog nezakonitog
privoenja.
Ipak, dok sam tog popodneva odlazio prema stanu, preplavio me je osjeaj olakanja jer sam imao
dojam da sam okrenuo novu stranicu u ivotu. Samo, i dalje nisam bio siguran o emu se tono radi.
Jo uvijek sam morao proi to sasluanje na sudu. Otiao sam do lokalnog savjetovalita kako bih
dobio kakav pravni savjet. Vjerojatno sam to trebao i prije uiniti, ali bio sam previe smuen da bih se
sjetio.
Ispostavilo se da sam, zato to sam bio u programu odvikavanja te ivio u socijalnom stanu, imao
pravo na besplatnu pravnu pomo. Svejedno, mislio sam da mi nee zatrebati odvjetnik koji bi me
zastupao na sudu pa sam samo dobio odreene savjete to moram rei.
Sve je bilo prilino jednostavno. Trebao sam se samo pojaviti i priznati krivnju za sviranje na ulici;
bez uvijanja. Zatim sam trebao uloiti prigovor i nadati se da sudac nije nekakav sadist koji osobito mrzi
uline svirae.
Kad je svanuo taj dan, odjenuo sam istu koulju preko pamune majice s natpisom Izrazito
nesretan, i obrijao se prije nego to u se uputiti na sud. ekaonica je bila prepuna ljudi svih profila, od
nekih vrlo jezivih likova s obrijanim glavama i istonoeuropskim naglaskom pa do nekolicine
sredovjenih tipova u sivim odijelima koji su tu doli zbog prometnih prekraja.
James Bowen. Sudac poziva Jamesa Bowena, metalni glas je najzad objavio. Duboko sam
udahnuo i uao.
Sudac me je gledao kao da sam zadnje smee koje je vjetar unio s ulice. No, po zakonu mi nisu
mogli nita, naroito ako mi je ovo bila prva prijava za nezakonito sviranje na ulici.
Dobio sam tri mjeseca uvjetno. Nisu mi odredili novanu kaznu.
No, jasno su mi dali do znanja da bih se, ponovim li prekraj, mogao suoiti s novanom kaznom,
pa ak i zatvorom.
Nakon sasluanja, Belle i Bob su me ekali ispred sudnice. Bob je odmah skoio s njezinog krila i
priao mi. Nije elio biti previe melodramatian, ali bilo je oito da je sretan to me vidi.
Kako je prolo? upitala je Belle.
Dobio sam tri mjeseca uvjetno, ali ako me ponovno uhvate na djelu, nagrabusio sam, rekao sam.
Pa, to e sad? upitala je.
Pogledao sam je, a potom dolje u Boba. Na licu mi se jasno vidio odgovor.

Naao sam se na kraju slijepe ulice. Svirao sam na ulicama ve gotovo itavo desetljee. Vremena
su se promijenila - kao i moj ivot, naroito nakon to je u njega kroio Bob. Zato mi je postajalo sve
jasnije da nisam mogao dalje nastaviti s ulinim sviranjem, jer vie nije imalo smisla na niti jednoj razini.
Bilo je dana kad ne bih zaradio niti toliko novca da spojim kraj s krajem. Bilo je dana kad bih doveo sebe
- i vanije, Boba - u zbilja opasne situacije. A sad je postojala i realna opasnost da bi me mogli strpati iza
reetaka ako me ponovno uhvate kako sviram na pogrenom mjestu. Jednostavno nije vrijedilo riskirati.
Ne znam ni sam to u, Belle, odvratio sam. Ali znam jedno - neu vie svirati na ulicama.

DVANAESTO POGLAVLJE

Broj 683

Iduih nekoliko dana sam bio sasvim izbezumljen. U meni su se mijeale svakojake emocije.
Dijelom sam jo uvijek bio gnjevan zbog nepravde koja mi je uinjena. Imao sam dojam da sam
izgubio posao kojim sam zaraivao za kruh samo zato to se nekoliko ljudi urotilo protiv mene.
Istodobno, meutim, poeo sam uviati kako bi ovo mogao biti i blagoslov.
U dubini due znao sam da neu moi cijeli ivot ovako svirati. Bilo je sasvim sigurno da si neu
preokrenuti ivot naglavce svirajui pjesme Johnnyja Casha i Oasisa na ulinim uglovima. K tomu, ne bih
bio u stanju ni skupiti dovoljno snage da se u potpunosti odviknem oslanjajui se samo na svoju gitaru.
Poelo mi je svitati da sam na raskriju i da imam priliku ostaviti prolost za sobom. Ve sam bio u
ovakvoj situaciji, ali prvi put nakon tko zna koliko godina osjeao sam da sam spreman iskoristiti tu
priliku.
Sve je to bilo sjajno u teoriji, jasno. Takoer sam znao i brutalnu istinu: moje su mogunosti bile
prilino ograniene. Kako u sad zaraivati za kruh? Nitko me nee zaposliti. Ali ne zato to sam bio
glup; toliko sam znao. Zahvaljujui poslovima s raunalima koje sam obavljao kao tinejder u Australiji,
bio sam prilino informatiki potkovan. Kad god bih se naao u prilici, provodio sam vrijeme za
laptopima svojih prijatelja ili za raunalima u kvartovskoj knjinici gdje bih unapreivao svoje znanje.
Ali nisam imao nikakvih preporuka niti relevantnog iskustva u Engleskoj, a kad bi me potencijalni
poslodavac upitao gdje sam bio proteklih deset godina, nisam ba mogao rei da sam radio za Google ili
Microsoft. Tako da sam na to mogao zaboraviti.
Nije imalo previe smisla ni da se prijavim za poduku za rad s raunalima, jer me ne bi primili na
takvo radno mjesto. Slubeno sam jo uvijek bio u programu odvikavanja. ivio sam u socijalnom stanu a
nisam imao ni zavrenu srednju kolu. Ne bi htjeli - a vjerojatno ni mogli - imati posla sa mnom. Sve u
svemu, nisam imao odakle poeti kad se radilo o normalnom poslu, ma to to znailo.
Brzo sam shvatio da mi je otvorena samo jedna realna mogunost. Nisam imao taj luksuz da mogu
sjediti i ekati dok neto ne iskrsne. Morao sam zaraditi novac i brinuti se za sebe i Boba. Zato sam,
nekoliko dana nakon sasluanja na sudu, otiao s Bobom do Covent Gardena - prvi put nakon tko zna
koliko godina bez gitare na leima. Stigavi na trg, krenuo sam ravno prema mjestu gdje sam znao da u
vjerojatno zatei djevojku po imenu Sam, koordinatoricu prodaje asopisa Big Issue.
Ve sam jednom pokuao prodavati taj asopis, tamo krajem devedesetih, kad sam prvi put zavrio
na ulici. Prijavio sam se i operirao po ulicama oko Charing Crossa i trga Trafalgar. Nije mi ba ilo
najsjajnije. Odustao sam nakon manje od godinu dana.
Jo uvijek sam pamtio koliko je to bio naporan posao.

Dok sam prodavao Big Issue, previe bi mi ljudi prilazilo i realo na mene nai si posao. To bi
me znalo zbilja uzrujati.
Nisu shvaali da prodavanje asopisa jest posao. tovie, kolporteri Big Issuea zapravo vode svoj
vlastiti biznis. Prodavanje tog asopisa podrazumijeva odreena ulaganja. Morao sam otkupljivati
primjerke koje bih potom prodavao. Tako bih se svakog dana pojavio na tandu koordinatora kako bih
otkupio nekoliko primjeraka asopisa. Za prodavae Big Issuea vrijedi ona stara izreka, koliko i za
svakog drugog: bez ulaganja nema zarade.
Previe ljudi misli da je rije o poslu koji je pod nadzorom socijalnih ustanova te da se asopisi
besplatno ustupaju kolporterima. To, meutim, naprosto nije sluaj. Da jest, ljudi bi ga puno vie
prodavali. Njihova je filozofija da pomau ljudima da pomognu samima sebi. No, u to vrijeme nisam bio
sasvim siguran elim li bilo kakvu pomo. Oito nisam bio dovoljno spreman.
Jo uvijek se mogu sjetiti sumornih i beznadnih dana koje sam proveo sjedei na nekom vlanom i
vjetrovitom uglu ulice, pokuavajui uvjeriti Londonce da se pozdrave sa svojom gotovinom i zauzvrat
dobiju primjerak asopisa. Bio je to uistinu teak zadatak, naroito jer je mojim ivotom u to vrijeme jo
uvijek upravljala droga. Sve to bih najee dobio za svoj trud bile su uvrede ili pokoji udarac pod rebra.
No, ponajvie je bilo teko jer sam zapravo bio nevidljiv. Veina ljudi mi naprosto ne bi pruila
priliku. tovie, inili bi sve samo da me izbjegnu. Zato sam se okrenuo sviranju jer sam tako barem imao
glazbu kojom bih mogao privui panju drugih i pokazati im da sam i sam, zapravo, ivo bie. ak bi me
i tada veina ignorirala.
Ne bi mi bilo ni na kraj pameti da se vratim prodavanju asopisa Big Issue da nije bilo Boba. Bilo
je nevjerojatno koliko mi je zapravo donio sreu na ulicama - i promijenio duh. Ako bi mi prodavanje
asopisa s Bobom ilo onako dobro kao sviranje, tada bih se moda mogao odluiti na taj veliki iskorak.
Dakako, postojao je samo jedan problem: najprije se moram pobrinuti da me prime.
Pronaao sam Sam na mjestu gdje su se inae okupljali kolporteri Big Issuea kako bi nabavili svoje
primjerke asopisa, u sporednoj ulici nadomak glavnog trga u Covent Gardenu. Tamo je bilo nekoliko
kolportera, sve mukarci, i neke od njih sam prepoznao. Meu njima je bio i momak koji se zvao Steve, a
za kojeg sam znao da radi kao dostavlja za Big Issue. Viao bih ga tu i tamo kako isporuuje asopise
ponedjeljkom kad bi iziao novi broj.
Registrirali bismo jedan drugog na Covent Gardenu nekoliko puta i bili bismo pomalo suzdrani.
Imao sam dojam da mu nije bilo ba drago kad me je ugledao, ali nisam mario. Ionako nisam doao
vidjeti njega; Sam je bila ta s kojom sam elio razgovarati.
Bok, zar vas dvojica danas ne svirate? rekla je prepoznavi mene i Boba i prijateljski ga
potapavi.
Ne, s time u morati zauvijek prestati, odgovorio sam. Upao sam u neke probleme s murjom.
Ako me ponovno uhvate da sviram, nadrljao sam. Ne mogu to riskirati sad kad se moram brinuti za Boba.
Zar ne, stari moj?
Okej, rekla je Sam, a lice joj je odavalo da sluti to slijedi.
Dakle, nastavio sam njiui se na petama. Pitao sam se...
Sam se nasmijeila i prekinula me. Pa, sve ovisi zadovoljava li uvjete, rekla je.

O da, itekako, rekao sam, znajui da kao socijalni sluaj imam pravo na prodaju asopisa.
Ali morat e proi uobiajenu proceduru, nabaviti potvrdu o svom statusu i zatim otii do
Vauxhalla kako bi se prijavio, rekla je.
Dobro.
Zna li gdje su uredi? upitala je posegnuvi za posjetnicom.
Nisam siguran, rekao sam. Bio sam uvjeren da su bili na nekom drugom mjestu kad sam se proli
put prijavljivao.
Uzmi autobus do Vauxhalla i sidi kod eljeznike postaje. Uredi su odmah preko puta, u
jednosmjernoj ulici nedaleko od rijeke, pojasnila je. Kad dobije iskaznicu, samo se vrati ovamo i
moe poeti.
Uzeo sam posjetnicu i uputio se doma zajedno s Bobom. Trebali bismo se organizirati, Bobe,
rekao sam. Idemo na razgovor za posao.
Morao sam rijeiti nekakvu papirologiju prije nego to u otii do ureda Big Issuea, tako da sam
idueg dana otiao do svoje socijalne radnice. S njom sam se ionako trebao redovito viati. Objasnio sam
joj trenutanu situaciju kao i incident s policijom. Rado mi je izdala potvrdu u kojoj je napisala da sam
korisnik nunog smjetaja te da bi mi prodaja asopisa pomogla da se ponovno socijaliziram.
Idueg dana sam se uredio, svezao kosu u rep, odjenuo pristojnu koulju i krenuo prema Vauxhallu
sa svime to mi je bilo potrebno.
Poveo sam i Boba sa sobom. Mislio sam da bi mi mogao pomoi pri prodaji asopisa kao to mi je
pomagao da zaradim svirkom. Bit e dio mog tima, tako da sam elio i njega prijaviti ako to uope bude
mogue.
Uredi Big Issuea nalaze se u obinoj uredskoj zgradi na junoj obali Temze, u blizini mosta
Vauxhall i zgrade MI6-a.
Prvo to sam zamijetio kad sam doao na recepciju bio je golemi natpis zabranjen ulaz psima.
Navodno je prije bio doputen, no zabranili su kad su se psi poeli meusobno napadati. Nije, meutim,
pisalo nita za make.
Nakon to sam ispunio nekoliko obrazaca, reeno mi je da sjedim i ekam. Nakon nekog vremena
pozvali su me unutra na razgovor s momkom u jedan od ureda. Bio je vrlo pristojan tip i neko smo
vrijeme neobavezno avrljali. I sam je neko davno bio na ulicama te je iskoristio prodaju Big Issuea
kako bi ponovno stao na noge.
Objasnio sam mu svoju situaciju. Bio je vrlo suosjeajan.
Znam kako je tamo vani, James, vjeruj mi, rekao je.
Prolo je svega nekoliko minuta prije nego to je podigao palac gore i rekao mi neka odem po
iskaznicu u drugi ured.
Morao sam se fotografirati, a potom priekati dok mi ne izrade iskaznicu i dodijele kolporterski
broj. Pitao sam momka koji je izraivao iskaznice moe li i Bob dobiti jednu.

ao mi je, rekao je odmahujui glavom. Ljubimcima nije doputeno da nose iskaznice. Imali
smo sline zahtjeve za pse, ali jo nikad za make.
Pa, to mislite, moe li onda barem biti na slici zajedno sa mnom? upitao sam.
Namjestio je izraz lica kao da eli rei: Nisam ba siguran. Ali, na koncu je popustio. Dobro,
moe, pristao je.
Nasmijei se, Bobe, rekao sam kad smo se namjestili ispred objektiva.
Dok je ekao da se fotografija izradi, momak je nastavio s postupkom registracije. Kad postaje
kolporter Big Issuea, dodjeljuje ti se nasumian broj. Brojevi se ne izdaju po redu, jer bi inae sad moj
broj bio nekoliko tisua. Toliko se, naime, osoba prijavilo za prodaju asopisa tijekom svih ovih godina
da bi potom jednostavno nestali s lica zemlje. Zato, ako se netko odreeno vrijeme ne pojavljuje u
izvjeima, broj se vraa u opticaj. Nema druge. Nakon to sam ekao petnaestak minuta, momak se
vratio.
Izvolite, gospodine Bowen, rekao je predavi mi plastificiranu iskaznicu.
Vidjevi fotografiju, nisam mogao suspregnuti iroki osmijeh. Bob je bio s moje lijeve strane. Bili
smo tim. Kolporteri asopisa Big Issue, broj 683.
Povratak do Tottenhama je bio dug, morali smo promijeniti dva autobusa. Zato sam tih sat i pol
vremena proveo prouavajui brouru koju su mi dali. Neto slino sam itao i prije desetak godina, ali
nisam nita zapamtio. Iskreno govorei, tada to nisam uzimao za ozbiljno. Veinu sam vremena bio
sasvim nezainteresiran. Ovaj put sam vrsto odluio da svemu pristupim ozbiljnije.
Uvodne rijei predstavljale su glavnu filozofiju asopisa:
asopis Big Issue postoji kako bi beskunicima i osobama u programu posebne skrbi ponudio
mogunost legalne zarade, i to prodajom asopisa. Vjerujemo da drutvo pojedincu mora pruiti ruku, a
ne okretati glavu, te mu omoguiti da preuzme nadzor nad svojim ivotom.
Ovo je upravo ono to elim, rekao sam sebi, da mi netko prui ruku. I ovaj put u je prihvatiti.
U iduoj reenici navedeno je da moram proi poetnu obuku i potpisati izjavu o kodeksu
ponaanja. Znao sam da ovo prvo znai kako u morati raditi na probnom prodajnom mjestu, gdje e
podruni koordinatori nadzirati i ocjenjivati moj rad.
Dobijem li prolaznu ocjenu, dodijelit e mi fiksno podruje rada. Dobit u takoer i deset
besplatnih primjeraka asopisa kako bih imao s ime poeti. Jasno su mi dali do znanja da nakon toga sve
ovisi o meni. Jednom kad rasprodaju te primjerke, kolporteri mogu otkupiti nove za jednu funtu i potom
ih prodati za dvije te time zaraditi funtu po primjerku.
Pravilnik je nadalje objanjavao kako su kolporteri u slubi asopisa Big Issue. Trokovi za
neprodane primjerke se ne nadoknauju, stoga svaki pojedinac mora oprezno voditi prodaju i vlastite
financije. Te su vjetine, zajedno sa samopouzdanjem i samopotovanjem koje stjeu prodajom asopisa,
kljune u procesu drutvene reintegracije beskunika.
Bila je to njihova jednostavna ekonomija. No, podrazumijevala je i mnogo vie od toga, to u vrlo
brzo i otkriti.

Idue jutro uputio sam se do Covent Gardena kako bih se naao s koordinatoricom Sam. Jedva sam
ekao poeti sa svojom obukom.
Je li sve bilo okej dolje u Vauxhallu? upitala je kad smo joj Bob i ja prili.
Valjda jest. Dali su mi ovo, nacerio sam se, ponosno pokazavi plastificiranu iskaznicu ispod
kaputa.
Sjajno, rekla je Sam nasmijeivi se kad je ugledala fotografiju mene i Boba. Onda, bolje mi je
da te im prije pripremim za poetak.
Poela je prebrojavati mojih deset besplatnih primjeraka.
Izvoli, rekla je. Zna da nakon ovih primjeraka druge mora kupovati?
Aha, jasno mi je, odgovorio sam.
Nekoliko je minuta prouavala papire.
Samo pokuavam skuiti koje u ti probno podruje dodijeliti, rekla je ispriavajui se.
Trenutak kasnije mogao sam uvidjeti da je donijela odluku.
Neto si pronala? upitao sam prilino uzbuen.
Mislim da jesam, rekla je Sam.
Nisam mogao vjerovati u ono to je potom izgovorila.
Okej, neka ti probno prodajno mjesto bude upravo tamo, rekla je pokazujui u smjeru stanice
podzemne eljeznice Covent Gardena, nekoliko metara dalje uz ulicu James.
Nisam se mogao suzdrati i prasnuo sam u smijeh.
Jesi li okej? Je li ti to problem? upitala je doimljui se smetenom. Mogu provjeriti radi li tamo
jo netko.
Ne, nije mi nikakav problem, odvratio sam. Bit e mi sjajno tamo. Bit e to prava etnja ulicom
uspomena. Odmah poinjem.
Nisam gubio vrijeme i odmah sam se pripremio. Bilo je rano prijepodne, nekoliko sati prije nego
to bih se inae smjestio za svirku, ali mnotvo je ljudi mililo uokolo, mahom turista. Bilo je vedro,
sunano jutro, zbog ega su, kako sam znao iz iskustva, ljudi uvijek bili bolje raspoloeni i velikoduniji.
Kad sam svirao, uvijek sam imao osjeaj da sam se morao braniti od predstavnika zakona jer tamo
sviram. No prodaja asopisa Big Issue bila je sasvim druga stvar. Bio sam slubeno ovlaten da budem
tamo. Zato sam se smjestio to sam mogao blie ulazu u stanicu podzemne eljeznice. Nisam mogao
odoljeti a da ne zavirim unutra ne bih li vidio ima li koga od osoblja koje mi je prije stvaralo nevolje. I
dakako, ugledao sam jednog krupnog, oznojenog i gojaznog mukarca u plavoj koulji. Bio je previe
zauzet poslom da bi me u tom trenutku uoio, ali znao sam da e kad-tad doi i to toga.
U meuvremenu sam nastavio sa svojim poslom pokuavajui prodati svojih deset primjeraka Big
Issuea.
Znao sam da e mi dodijeliti ovo prodajno mjesto jer je, to se tie iskusnih prodavaa asopisa,
ovo podruje bilo prava nona mora. Ulaz i izlaz iz podzemne eljeznice nije mjesto gdje ljudi inae

imaju vremena usporiti i baviti se nekim tko im neto prodaje. U urbi su, moraju nekamo stii, moraju se
s nekim sastati. Iskusan bi kolporter proao dobro ako bi uspio zaustaviti jednog od tisuu prolaznika koji
jure mimo njega. Bio je to nezahvalan zadatak. Tijekom svih ovih godina koje sam proveo svirajui preko
puta ulice, previe sam vremena proveo promatrajui itav niz kolportera kako bezuspjeno pokuavaju
privui panju prolaznika a da ne bih znao realnu situaciju.
Ali, znao sam i to da nisam obian prodava Big Issuea. Imao sam tajno oruje, ono koje je ve
jednom oaralo Covent Garden. I koje je ubrzo poelo ponovno bacati svoje ini.
Spustio sam Boba na plonik gdje je sjedio i zadovoljno promatrao oko sebe. Puno ga prolaznika ne
bi ni zamijetilo kad bi prohujali mimo nas razgovarajui na mobitel ili prekapajui po depovima u
potrazi za kartama. Ali isto tako, bilo je puno onih koji su ga zamijetili.
Nije prolo ni nekoliko minuta otkako smo se smjestili, a nekolicina se mladih amerikih turistkinja
zaustavila i poela pokazivati na Boba.
Ajme, rekla je jedna smjesta posegnuvi za fotoaparatom.
Smijemo li fotografirati tvog maka? upitala je druga.
Naravno, zato ne? rekao sam zadovoljan to su, za razliku od mnogih drugih, bile barem toliko
pristojne da pitaju. Biste li eljele kupiti primjerak Big Issuea kad ste ve tu. Time biste nam pomogle da
zaradimo za veeru.
O, naravno, rekla je druga djevojka doimljui se gotovo posramljenom to se sama nije toga
sjetila.
Nema problema ako nemate novca, rekao sam. Nije obavezno.
No, prije nego to sam dospio bilo to drugo rei, pruila mi je novanicu od pet funti.
Oh, nisam siguran da imam sitno. Doslovno sam tek poeo, rekao sam zbunjeno. Znam da
mnogo ljudi misli kako kolporteri ovo izgovaraju rutinski, ali zaista nisam imao puno u depovima. Kad
sam sve izbrojio, skupio sam tek neto manje od jedne funte u sitnim kovnicama i predao joj.
U redu je, rekla je. Zadri ostatak i kupi svome maku neto fino za jelo.
Kad su Amerikanke otile, prola je i druga grupica turista, ovaj put Nijemci. I oni su poeli tepati
Bobu. Nisu kupili asopis, ali to nije bilo ni vano.
Ve sam znao da mi nee biti problem prodati tih deset primjeraka. tovie, moda se do kraja dana
budem morao vratiti do Sam po novu zalihu.
I bome, ve sam u prvih sat vremena prodao est primjeraka. Veina mi je kupaca davala toan
iznos, ali jedan stariji gospodin u lijepom odijelu od tvida, dao mi je novanicu od pet funti. Ve sam se
bio pripremio na ovaj potez. Znao sam da neu uvijek dobro proi, i da e biti uspona i padova. Ali ve
sam imao osjeaj da sam napravio veliki korak u novom smjeru.
Dotad je dan ve bio prilino uspjean, ali lag na torti je uslijedio neto kasnije, nakon to sam
proveo tamo nekih dva i pol sata. Ostala su mi samo jo dva primjerka asopisa. Odjednom sam postao
svjestan blagog komeanja. Odmah zatim, usred metea, pojavilo se nekoliko slubenika londonske
podzemne eljeznice i imali su otvoren pogled na mene. inilo se kako su zaokupljeni razgovorom, a
nekoliko ih je imalo voki-toki prislonjen na uho.

Nisam mogao a da se ne sjetim onoga to mi se nedavno dogodilo. Pitao sam se hoe li se dogoditi
novi incident i hoe li nekom drugom jadniku smjestiti za prekraj koji nije poinio.
Kako bilo da bilo, guva je ubrzo prola i oni su se poeli razilaziti. U tom trenutku onaj krupni,
oznojeni lik primijetio je mene i Boba ispred ulaza. Smjesta je stao marirati u naem smjeru.
Izgledao je nasilno i gadno raspoloen, a u licu je bio crven kao cikla. Kau da je osveta jelo koje se
najbolje posluuje hladno pa sam odluio ostati pribran.
Kog vraga ti radi ovdje? rekao je. Mislio sam da su te strpali iza reetaka. Zna da ne bi smio
biti ovdje.
Isprva nisam nita odgovorio. Umjesto toga, polako sam i paljivo izvadio svoju iskaznicu Big
Issuea i pokazao je.
Samo radim svoj posao, stari, rekao sam uivajui u mjeavini zaprepatenja i bijesa koje mu se
odmah poelo iriti licem. Predlaem da i ti nastavi sa svojim.

TRINAESTO POGLAVLJE
Savrena lokacija

U ivotu nisam donio previe dobrih odluka. Tijekom proteklih deset godina, kad god bi mi se za to
ukazala prilika, poteno bih zaribao. Nekoliko dana nakon to sam odluio biti kolporter, meutim, bio
sam prilino siguran da sam barem jednom krenuo u dobrom smjeru.
Uinak je bio gotovo trenutaan na moj i Bobov ivot. Za poetak, imali smo mogunost da se
dobro ustrojimo. Imao sam redovan posao od ponedjeljka do petka, odnosno, bolje reeno, od ponedjeljka
do subote.
Prva dva tjedna Bob i ja smo radili na Covent Gardenu od ponedjeljka do subote, to je bilo
povezano s novim izdanjem asopisa. Novi broj je izlazio svakog ponedjeljka ujutro.
Doli bismo tamo sredinom jutra, i obino bismo bili gotovi do kraja veernje pice, negdje oko
sedam sati uveer. Ostajali smo sve dok ne bismo prodali svoju dnevnu zalihu.
Druenje s Bobom ve me je podosta poduilo odgovornosti, ali prodaja asopisa je sve to podigla
na jednu viu razinu. Da nisam bio odgovoran i organiziran, ne bih zaradio novac. A da nisam zaraivao,
Bob i ja ne bismo imali to za jesti. Zato sam od samog poetka morao smisliti nain kako u voditi
prodaju Big Issuea kao svoj vlastiti posao.
Za nekoga iji je ivot posljednjih desetak godina bio kompletno neorganiziran, ovo je bio golemi
skok. Nikad nisam bio vjet s novcem i morao sam preivljavati od danas do sutra. Iznenadio sam sebe
kako sam se dobro prilagodio novim uvjetima.
Bilo je tu i negativnih strana, jasno. Nije postojala mogunost povrata neprodanih primjeraka pa
sam ubrzo nauio da bih, preraunam li se u koliini otkupljenih asopisa, mogao prilino izgubiti.
Zaglavi li s pedeset primjeraka u subotu uveer, bio bi u golemom gubitku. Doe li ponedjeljak, a ti
nema sredstva za otkup novih primjeraka, nitko te nee kreditirati, a oni neprodani primjerci su zapravo
kart. Istodobno, nije pametno otkupiti ni premalu koliinu primjeraka. Ima li ih premalo i proda ih
prebrzo, prepustit e sve one koji bi ga htjeli kupiti. itav se posao zapravo nije previe razlikovalo od
upravljanja Marks and Spencerom - pa, barem teoretski.
Druga stvar koju valja imati na umu jest golema razlika u kvaliteti pojedinih izdanja. Katkad bi bila
rije o izvrsnom broju prepunom zanimljivih lanaka. Drugim bi tjednima pak bio prilino dosadan pa bi
se stvarno jedva prodavao, naroito ako na naslovnici ne bi bio nekakav poznati film ili rock zvijezda.
Borba je, dakle, katkad bila prilino nepotena.
Trebalo je proi neko vrijeme prije nego to su stvari dole na svoje.
Dok sam smiljao najbolji nain za prodaju asopisa, jo uvijek sam ivio od danas do sutra. Ono
to bih zaradio izmeu ponedjeljka i subote uveer obino bi se istopilo do ponedjeljka ujutro. Ponekad

bih se na poetku tjedna pojavio na tandu koordinatora sa svega nekoliko funti. Ako bi tamo bila Sam,
zamolio bih je da mi uini uslugu i otkupi desetak primjeraka uz uvjet da u joj vratiti novac im neto
zaradim. Obino bi na taj nain izlazila u susret kolporterima kojima je mogla vjerovati da e joj vratiti
novac. Tako sam i ja to uinio nekoliko puta kad sam bio oajan i uvijek bih joj vratio novac ve za
nekoliko sati. Znao sam da je novac bio iz njezinog depa, a ne Big Issuea, i tako je jedino bilo poteno.
Onda bih se, kad bih prodao te primjerke, vratio do nje, platio ono to sam dugovao i otkupio nove
primjerke. Tek od tog trenutka zarada bi bila samo moja.
Sve u svemu, objektivno gledajui, zapravo sam zaraivao bitno manje nego dok sam svirao s
Bobom. Ali kad sam se malo privikao, zakljuio sam da je to cijena koju moram platiti. injenica da sad
radim legalan posao na ulicama puno mi je znaila. Ako bi me zaustavila policija, mogao sam im pokazati
iskaznicu i ostavili bi me na miru. Nakon onog iskustva s prometnom policijom to mi je puno znailo.
Iduih nekoliko mjeseci rada pred ulazom u podzemnu eljeznicu prohujalo je za as. Na mnogo je
naina bilo slino sviranju. Bob i ja smo privlaili istu vrst ljudi: gomilu sredovjenih i starijih gospoa,
grupice studentica, homia, ali takoer i osobe iz svih slojeva drutva.
Jednog dana, poetkom jeseni 2008. godine, priao nam je jedan vrlo neobian tip. Imao je
izblajhanu kosu i nosio je traperice i kaubojske izme. Odmah sam uoio da su njegova konata jakna i
traperice kotale itavo bogatstvo. Bio sam uvjeren da je bio nekakva amerika rock zvijezda; barem je
tako izgledao.
Prolazei pored nas, smjesta je opazio Boba. Zaustavio se i nasmijeio.
Ovo je ba jedan cool maak, otegnuo je nekim prekooceanskim naglaskom.
Izgledao mi je poznato, ali nisam ga nigdje mogao smjestiti. Umirao sam od elje da ga pitam tko
je, ali sam pomislio da bi to bilo nepristojno. I bilo mi je drago to nisam.
itavu je minutu kleao na koljenima i milovao Boba.
Jeste li vas dvojica dugo zajedno? upitao je.
Hm, joj, moram promisliti, rekao sam. Pa pronali smo jedan drugog u proljee prole godine,
tako da smo sada zajedno otprilike godinu i pol.
Super. Izgledate ba kao da ste srodne due, nasmijeio se. Kao da pripadate zajedno.
Hvala, rekao sam sad ve oajniki elei znati tko je taj tip.
Prije nego to sam ga stigao pitati, ustao je i pogledao na sat.
Ej, moram ii, vidimo se, rekao je posegnuvi u dep i izvadivi snop novanica.
Zatim mi je spustio tenera u ruku.
Zadri ostatak, rekao je kad sam poeo petljati traei sitni. Lijepo se provedite.
Hvala, hoemo, obeao sam. I tako je i bilo.
Sad kad sam radio legalan posao ispred ulaza u podzemnu eljeznicu, situacija je bila uvelike
povoljnija. Ponovno sam znao doivjeti pokoji neugodan trenutak, uvijek s istim djelatnicima od kojih me
je nekolicina i dalje ibala prijeteim pogledima. Ignorirao sam ih. Ostatak je osoblja zapravo bio sasvim

u redu. Znali su da radim svoj posao i sve dok nisam vrijeao niti maltretirao druge, nisu imali nita
protiv.
Neizbjeno, Bob i ja smo privukli panju ostalih kolportera Big Issuea koji su prodavali na tom
podruju.
Nisam bio ba toliko naivan mislei da e sve tei glatko s drugim kolporterima i slinim ulinim
radnicima. ivot na ulici nije bio takav. Nije to bila zajednica izgraena na meusobnom uvaavanju, bio
je to svijet u kojem je svatko gledao samo na sebe. Ali, za poetak, barem je veliki dio kolega kolportera
reagirao ljubazno na pojavu novog momka s makom na ramenu.
Oduvijek su se uokolo vrzmali kolporteri sa psima. Neki su bili ba upeatljivi likovi. Ali, koliko
sam znao, na Covent Gardenu - niti bilo gdje drugdje u Londonu - nikad prije nije postojao prodava Big
Issuea s makom.
Neki od kolportera su bili prilino dragi. Prilazili bi nam i dragali Boba, raspitujui se o tome kako
smo se nali i to sam znao o njegovom porijeklu. Odgovor je bio, dakako, nita. Bio je prazna ploa,
prava zagonetka, to je, ini se, samo jo vie privlailo ljude.
Nitko nije bio previe zainteresiran za mene osobno, jasno. Prvo to bi pitali kad bi nas sreli, bilo je:
Kako je Bob danas? Nitko ne bi pitao kako sam ja. Ali bilo je to u redu. Prilino oekivano. Ipak, znao
sam da prijateljsko ozraje nee dugo potrajati. Tako je to bilo na ulicama.
S Bobom pored sebe, otkrio sam da mogu prodati izmeu trideset i pedeset primjeraka dnevno. Uz
cijenu od dvije funte, koliko je tada kotao primjerak, mogao sam prilino dobro zaraditi. Naroito s
napojnicama koje su mi neki ostavljali - ili, bolje reeno, Bobu.
Jedne veeri, poetkom jeseni, Bob je sjedio na mom ruksaku upijajui posljednje zrake dnevnog
sunca, kad je jedan naizgled imuan par prolazio ulicom. Sudei prema njihovoj odjei, uputili su se u
kazalite ili operu. On je nosio smoking i leptir-manu, a on je imala crnu svilenu haljinu.
Vas dvoje ba lijepo izgledate, rekao sam kad su se zaustavili i razgalili na Boba.
ena mi se nasmijeila, ali tip me je ignorirao.
Predivan je, rekla je gospoa. Jeste li dugo zajedno?
Prilino, rekao sam. U neku ruku smo se pronali na ulici.
Evo, izvoli, rekao je tip, odjednom izvukavi novanik i izdvojivi novanicu od dvadeset funti.
Prije nego to sam uspio uope posegnuti u dep kaputa kako bih izvadio sitni, on me je otpravio
rukom. Ne, u redu je, zadri ostatak, rekao je smijeei se svojoj pratilji.
Pogled koji mu je uputila govorio je tisuu rijei. Imao sam dojam da su na prvom spoju. Oito je
bila zadivljena to mi je dao toliko novca.
Dok su se udaljavali, zamijetio sam kako se oslonila na njega i uhvatila ga pod ruku.
Nije mi bilo vano je li njegova gesta bila iskrena ili ne. Bilo je to prvi put da mi je netko dao
dvadeset funti odjednom.
Nakon jo nekoliko probnih tjedana ispred stanice podzemne eljeznice, shvatio sam da to prodajno
mjesto ne samo da nije bilo loe, nego je zapravo bilo idealno za Boba i mene. Zato sam bio silno

razoaran kad je Sam objavila da je moj probni rok zavrio i da e me za dva tjedna premjestiti nekamo
drugdje.
Nisam bio toliko iznenaen. Stvar je bila u tome da, kad si lan kolporterske zajednice Big Issuea,
svatko moe vidjeti kako ti ide posao. Kad kolporteri dou do tanda koordinatora, mogu vidjeti tko
kupuje koje koliine na popisu koji je svima izloen. Vrlo lako moe proitati i uoiti tko sve kupuje
asopis u svenjevima od deset ili dvadeset primjeraka, kao i koliko svenjeva kupuje. Tako su tijekom
tih prvih dva tjedna mogli lako vidjeti da kupujem gomilu asopisa.
Ubrzo je postalo oito da su to uoili neki drugi kolporteri. Tijekom tog drugog tjedna, zamijetio
sam gotovo neprimjetnu, ali definitivno prisutnu promjenu u njihovom odnosu prema meni.
Stoga nisam bio sasvim iznenaen kad mi je Sam rekla da e me po zavretku probnog rada
preseliti na drugo mjesto. Naa nova lokacija bila je nedaleko od stanice podzemne eljeznice, na uglu
ulice Neal i Short s Gardena, ispred trgovine cipela Size.
Stekao sam odreeni dojam da su neki stariji kolege zamrzili mene i Boba, i nije im bilo po volji to
nam tako dobro ide na prodajnom mjestu koje bi trebalo biti nepovoljno. Ali ovaj sam put, meutim,
drao jezik za zubima i bez pogovora prihvatio nove okolnosti. Biraj svoje bitke, James, savjetovao sam
sebe.
I ispostavilo se da je to bio dobar savjet.

ETRNAESTO POGLAVLJE

Zimske boljke

Te je godine jesen bila hladna i kiovita. Stabla su brzo ostala bez lia, ogoljena estim hladnim
vjetrovima i kiom. Jednog jutra, dok smo Bob i ja odlazili od nae zgrade prema autobusnoj stanici,
sunca nije bilo ni za lijeka i padala je lagana, sitna kiica.
Bob nije naroito oboavao kiu pa sam najprije pomislio da je to razlog njegovom pospanom i
usporenom hodu. inilo se kao da lijeno stavlja nogu pred nogu, jedva se pomiui. Moda se premilja
bi li me danas pratio, pomislio sam. Moda je istina kad kau da make mogu osjetiti u zraku kako se
sprema nevrijeme. Kad sam bacio pogled gore na nebo, gigantski elinosivi oblaci skupljali su se nad
sjevernim Londonom poput kakvog gorostasnog svemirskog broda.
Vjerojatno e cijeli dan biti ovako. Bilo je sigurno da prijeti pljusak. Moda je Bob bio u pravu i
trebali bismo se okrenuti i vratiti doma, pomislio sam na trenutak. Ali onda sam se podsjetio da je kraj
tjedna i da nemamo dovoljno novca. Tko prosi, nema to birati - makar nemao trokova, rekao sam sebi
pokuavajui se razvedriti.
Nikad nisam s uitkom radio na londonskim ulicama, ali danas mi se to inilo jo veom gnjavaom
nego inae.
Bob se i dalje kretao puevim korakom i trebalo nam je nekoliko minuta da prijeemo stotinjak
metara niz ulicu.
Hajde, stari, ukrcaj se na mene, rekao sam okrenuvi se i pozvavi ga da se popne na svoje
omiljeno mjesto.
Uspentrao mi se na rame pa smo se odvukli prema autobusnoj stanici na Tottenham High Roadu.
Kia je postajala sve jaa. Debele, krupne kapi odskakivale su o plonik. Bob je izgledao u redu dok smo
napredovali dalje, traei zaklon pod svakom moguom nadstrenicom na koju smo putem naili. Ali kad
smo se smjestili u autobus, shvatio sam da nisu samo vremenske neprilike razlog njegovom
neraspoloenju.
Inae, najdrai trenuci u danu bili su mu kad bismo se vozili autobusom. Bob je vrlo znatieljan
maak. Svijet bi mu obino bio beskrajno zanimljivo mjesto. Ma koliko to esto inili, nikad mu ne bi
dojadilo pritisnuti njukicu na prozorsko staklo autobusa. Ali toga dana nije elio niti zauzeti mjesto
pored prozora - dodue, nije da bi bogzna to i vidio kroz zamagljene prozore i potoie kie koji su
prijeili pogled na vanjski svijet. Umjesto toga, samo se sklupao na mome krilu. Doimao se umornim.
Tijelo mu je odavalo da je iscrpljen. Pogledavi mu u oi, vidio sam da je pomalo omamljen, kao da
napola spava. Svakako nije bio onako uobiajeno ivahan.

Ipak, tek kad smo skrenuli iz Tottenham Court Roada, stanje mu se znaajno pogoralo. Sreom,
dotad je kia bila malo popustila i mogao sam gacati kroz sporedne uliice u smjeru Covent Gardena. Nije
to bio lagan put, neprestano sam poskakivao kako bih izbjegao vee lokve i gigantske kiobrane koji su
me svako malo salijetali.
Prolazei ulicom Neal, najednom sam postao svjestan kako se Bob udno ponaa na mom ramenu.
Umjesto da kao i inae sjedi mirno, stalno se trzao i vrpoljio.
Jesi li dobro tamo gore, drue? upitao sam usporivi.
Iznenada se strahovito uznemirio i stao isputati udne zvukove, kao da se gui ili pokuava
proistiti grlo. Bio sam uvjeren da e skoiti ili pasti pa sam ga spustio na plonik kako bih provjerio to
nije u redu. No, prije nego to sam uspio i kleknuti, poeo je povraati. Nije to bilo nita kruto, samo u.
Ali nije prestajao. Mogao sam vidjeti kako mu se tijelo gri dok je hroptao i pokuavao izbaciti ono to
mu je izazvalo muninu, ma to to bilo. Na trenutak-dva pitao sam se jesam li sam kriv za ovo stanje jer
sam onako krivudao ulicama.
Ali onda je ponovno stao povraati, kaljucajui i izbacujui jo vie ui. Bilo je sasvim oito kako
se radi o neem ozbiljnijem od obine kinetoze, odnosno bolesti kretanja. Vrlo brzo nije imao vie to za
izbaciti, to je bilo neobino s obzirom na to da je dobro jeo i sino i jutros. U tom sam trenutku shvatio
da mora biti u pitanju neto drugo. Mora da je ve ranije toga dana osjeao muninu, ak i prije nego to
smo napustili stan, vjerojatno dok je bio dolje u dvoritu obavljajui nudu. Sigurno mu je bila muka i
tijekom vonje autobusom, sinulo mi je. Krivio sam sebe to nisam to ranije primijetio.
udno je kako ovjek reagira u ovakvim situacijama. Siguran sam da su se u meni probudili
instinkti kao to bi u svakom roditelju, ali i vlasniku kunih ljubimaca. Svakojake sulude, ak i
proturjene, misli rojile su mi se glavom. Je li jutros pojeo neto to mu je nakodilo? Je li progutao neto
u stanu ili je bila rije o neem opasnijem? Hoe li mi sad uginuti, tu pred nosom? uo sam prie kako bi
make kolabirale pred vlasnicima nakon to bi sluajno popile nekakvo sredstvo za ienje ili se uguile
komadiem plastike. U trenutku mi je u glavi bljesnuo prizor Boba kako je uginuo. Uspio sam se nekako
pribrati prije nego to mi misli nisu sasvim podivljale.
Ma daj, James, budi razuman, rekao sam sebi. Znao sam da sve to povraanje, kao i injenica da
vie nije imao to za povratiti, znai da je dehidrirao. Ako nita ne poduzmem, mogao bi otetiti jedan od
organa. Zakljuio sam da bi bilo pametno nabaviti neto hrane, i vanije - vodu. Zato sam ga podigao i
nosio u rukama dok smo nastavili prema Covent Gardenu i oblinjoj trgovini. Nisam uza se imao mnogo
novca, ali skupio sam dovoljno da mu kupim tekui obrok od piletine koji je volio i neto mineralne vode.
Nisam elio riskirati i dati mu vjerojatno kontaminiranu vodu iz slavine. To bi mu moglo samo jo
dodatno pogorati stanje.
Nosio sam ga sve do Covent Gardena i smjestio na plonik blizu naeg uobiajenog mjesta.
Izvukao sam iz ruksaka Bobovu zdjelicu i licom izvadio piletinu.
Izvoli, drue, rekao sam pomilovavi ga kad sam spustio zdjelicu ispred njega.
Obino bi smjesta navalio i slistio porciju u tren oka, ali ne i danas. Umjesto toga, samo je stajao i
neko vrijeme gledao prije nego to je odluio kuati. ak je i tada bio prilino neodluan. Samo bi tu i
tamo neto gricnuo. Pojeo je samo hladetinu, a meso nije ni dotaknuo. I ponovno su u meni zazvonila
zvona na uzbunu. Ovo nije bio Bob kojeg sam poznavao i volio. Neto definitivno nije bilo kako valja.

Nevoljko sam se natjerao da ponem prodavati asopis. Trebalo nam je barem neto novca da
preivimo iduih nekoliko dana, naroito ako budem morao odvesti Boba veterinaru i platiti za neke
lijekove. Ali nisam radio sa srcem. Bio sam vie zaokupljen motrenjem Boba nego to sam nastojao
privui panju prolaznika. Leao je tamo, miran kao bubica, nezainteresiran za bilo to. Nije bilo udno
to se nije previe ljudi zaustavilo pored nas i dalo nam donaciju. Skratio sam radni dan, odustavi nakon
manje od dva sata. Bob vie nije imao muninu, ali sasvim sigurno nije bio u redu. Morao sam ga odvesti
doma na toplo i suho.
Rekao bih da sam, sve do tog dana, imao sreu s Bobom. Sve otkako sam ga primio pod svoj krov,
zdravlje mu je bilo besprijekorno. Bio je u vrhunskoj formi. U poetku je imao buhe, ali takvo to se i
oekuje kod ulinih maaka. Kako sam se za to pobrinuo i na vrijeme mu dao lijekove protiv nametnika,
nije imao nikakvih zdravstvenih tegoba.
Tu i tamo bih ga odveo do mobilne veterinarske stanice Plavog kria na Islington Greenu, gdje sam
ga odveo i na mikroipiranje. Veterinari i tehniarke ve su ga dobro poznavali i uvijek bi primijetili kako
je u dobrom stanju. Zato je ovo za mene bilo nepoznat teritorij. Bio sam prestravljen da nije rije o
neemu ozbiljnom. Dok je leao na mome krilu u autobusu na putu do Tottenhama, osjetio sam kako me
preplavljuju emocije. Jedva sam se uspijevao suspregnuti da ne briznem u pla. Bob mi je bio neto
najbolje to mi se dogodilo u ivotu. Pomisao da bih ga mogao izgubiti bila mi je strana. Nisam je
mogao izbaciti iz glave.
Kad smo stigli doma, Bob je smjesta krenuo prema radijatoru kamo se sklupao i odmah zaspao.
Nije se satima micao odatle. Te noi nisam oka sklopio od brige. Bio je previe slab da bi me mogao
slijediti do kreveta i drijemao je ispred radijatora u dnevnoj sobi. Stalno sam se izvlaio iz kreveta kako
bih ga provjerio. Douljao bih se u mraku i oslukivao mu disanje. U jednom sam trenutku bio uvjeren da
je prestao disati pa sam kleknuo i poloio mu ruku na dijafragmu kako bih se uvjerio: nisam mogao
povjerovati vlastitom osjeaju olakanja kad sam shvatio da njeno prede.
Bio sam toliko kratak s novcem da sam jednostavno morao otii na posao idueg dana. Bio sam u
silnoj nedoumici. Trebam li ostaviti Boba samog u stanu? Ili bih ga trebao umotati i utopliti te odvesti sa
sobom u centar grada kako bih ga mogao drati na oku?
Sreom, tog je dana vrijeme bilo puno bolje. Sunce se najzad odluilo promoliti. A kad sam iziao
iz kuhinje sa zdjelom pahuljica u ruci, vidio sam Boba kako me gleda. Danas je izgledao malo ivlje, a
kad sam mu ponudio malo hrane, stao ju je grickati s poneto boljim apetitom.
Odluio sam ga povesti sa sobom. Bio je tek poetak tjedna pa sam svakako morao priekati
nekoliko dana prije nego to ga budem mogao odvesti na pregled u kombi Plavog kria. Zato sam odluio
malo proakati pa sam se uputio u oblinju knjinicu gdje sam se sjeo za raunalo i poeo pretraivati
internet o Bobovim simptomima.
Zaboravio sam koliko je zapravo loa ideja pretraivati internetske medicinske stranice. Uvijek te
zaspu najgorim moguim scenarijima.
Utipkao sam neke kljune rijei i nabasao na nekoliko stranica koje su mi se inile dovoljno
pouzdane. Kad sam utipkao glavne simptome - letargija, povraanje, gubitak apetita i jo nekoliko pojavila se sva sila moguih boletina.

Neke nisu bile toliko ozbiljne, primjerice, uzrok je mogao biti kuglica dlake ili ak tei oblik
nadutosti. Ali onda sam stao pretraivati druge mogunosti. Ve su one koje su poinjale slovom A bile
jezive, poput Addisonove bolesti, akutne upale bubrega ili, primjerice, trovanja arsenom. Kao da to nije
bilo dovoljno zastraujue, druge su mogunosti na dugakom popisu navodile maju leukemiju, kolitis,
dijabetes, trovanje olovom, salmonelu i tonzilitis. A najgore od svega, barem to se mene ticalo, jedna je
stranica navodila da bi to mogao biti prvi simptom raka crijeva.
Nakon kojih petnaestak minuta itanja bio sam nervozan k'o sam vrag.
Odluio sam promijeniti kljune rijei u pretrazi i potraiti najbolje naine za ublaavanje
povraanja. To je ve bilo neto optimistinije. Stranice koje sam itao predlagale su unos tekuine,
odmor i nadzor, to sam i imao u planu za idua dva dana. Jednostavno u ga neprestano drati na oku.
Ako ponovno pone povraati, jasno da u ga smjesta odvesti veterinaru. A ako ne bude povraao, u
etvrtak ga svakako vodim u Plavi kri.
Idui dan sam odluio ostati doma sve do kasnog popodneva kako bi se Bob mogao dobro odmoriti.
Spavao je kao klada, sklupan na svom omiljenom mjestu. elio sam ga budno paziti. Izgledao mi je okej
pa sam ga odluio ostaviti na dva-tri sata i pokuati barem neto prodati. Nisam imao previe mogunosti.
Bauljajui ulicama to su vodile prema Tottenham Court Roadu i Covent Gardenu, ponovno sam
postao svjestan vlastite nevidljivosti. Kad sam stigao na Covent Garden, svi su me samo pitali za Boba.
Kad sam rekao ljudima da je bolestan, svi su bili iskreno zabrinuti. Hoe li biti dobro?; Je li neto
ozbiljno?; Vodi li ga veterinaru?; Moe li ostati sam kod kue?
I tada mi je sinula jedna ideja. Sjetio sam se veterinarske tehniarke Rosemary. Njezin deko Steve
radio je u trgovini sa stripovima u blizini mjesta gdje smo Bob i ja nekad znali prodavati asopis. esto
bismo navratili do njega i brzo smo se sprijateljili. Jednog dana je kod Stevea bila i Rosemary te smo
zapodjenuli razgovor o Bobu.
Odluio sam svratiti do tamo kako bih vidio ima li koga od njih dvoje. Sreom, u trgovini je bio
Steve i dao mi je Rosemaryn broj telefona.
Nee imati nita protiv ako je nazove, rekao je. Naroito ako se radi o Bobu. Oboava ga.
Kad sam potom s njom razgovarao, stala me je reetati pitanjima.
to je jeo? Jede li ikad neto drugo kad je vani?
Pa, nekad zna prekapati po koevima za smee, odgovorio sam.
Bila je to navika koje se nikad nije sasvim rijeio. Bilo je to neizdrivo. Uhvatio bih ga kako u
kuhinji trga vreice za smee. Morao sam ih na kraju staviti ispred ulaznih vrata. Bio je on ulini maak.
Moe istjerati maka s ulice, ali ulicu iz maka nikad.
Mogao sam uti olakanje u njezinom glasu, kao da joj se upalila lampica.
Hm, rekla je. To bi moglo biti objanjenje.
Predloila mi je neke probiotike, zatim neke antibiotike te nekakvu posebnu tekuinu kako bi mu se
smirio eludac.
Daj mi svoju adresu, rekla je. Dobacit u ti ih kad budem prolazila biciklom.
Bio sam zapanjen.

Oh, nisam siguran da si to mogu priutiti, Rosemary, rekao sam.

Ma ne brini, nee te nita kotati. Samo u ih pridodati drugim dostavama na tom podruju, rekla
je. Veeras, moe?
Da. Super, rekao sam.
Bio sam ganut. Tako spontan i velikoduan in nije neto s ime sam se esto susretao posljednjih
godina. Povremeno nasilje, da; ljubaznost, ne. Bila je to jedna od najveih promjena koje je Bob donio sa
sobom. Zahvaljujui njemu, ponovno sam otkrio dobru stranu ljudske prirode. Ponovno sam poeo
vjerovati ljudima.
Rosmary je bila dobra kao i njezine rijei. Nisam ni na as u to posumnjao. Dovezla se biciklom
ranije te veeri i odmah sam mu dao prvu dozu lijekova.
Bobu se nije svidio okus probiotika. Iskrivio je lice i malo ustuknuo kad sam mu dao licu.
Nema sree, stari moj, rekao sam. Da nisi zabijao njuku u koeve za smee, ne bi morao
uzimati ovo.
Lijek je imao gotovo trenutaan uinak. Te je noi spavao mirno i bio puno ivlji idueg jutra.
Morao sam mu drati glavu u rukama kako bih bio siguran da e progutati probiotike.
Do etvrtka se prilino oporavio. Ali, zbog predostronosti, odluio sam s njime skoknuti do
kombija Plavog kria na Islington Greenu.
Deurna tehniarka ga je odmah prepoznala i doimala se zabrinutom kad sam joj rekao da se Bob
ne osjea najbolje.
Na brzinu emo ga pregledati, moe? rekla je.
Izvagala ga je i provjerila mu usnu upljinu, a potom ga dobro ispipala po tijelu.
ini se da je sve u redu, rekla je. Mislim da se poeo oporavljati.
avrljali smo jo nekoliko minuta prije nego to sam otiao.
Samo prestani kopati po tim koevima, Bobe, rekla je tehniarka dok smo naputali
improviziranu kliniku.
Bobova bolest je ostavila dubok dojam na mene. Dotad mi se inio neunitivim. Nikad nisam ni
pomiljao da bi se mogao razboljeti. okiralo me je otkrie da je i on smrtnik.
To je samo jo vie potaknulo odluku koja je ve neko vrijeme sazrijevala u meni. Dolo je vrijeme
da se u potpunosti oistim.
Dozlogrdilo mi je ovako ivjeti. Dojadila mi je zatupljujua rutina odlazaka u kliniku svakih dva
tjedna, kao i svakodnevni odlasci u ljekarnu. Iscrpio me je neprestani osjeaj da bih svaki as mogao
ponovno zaglibiti u ovisnosti.
Zato sam za idueg posjeta svome savjetniku, upitao za mogunost skidanja s metadona i
poduzimanje posljednjeg koraka prema potpunom odvikavanju. Ve smo i prije o tome razgovarali, ali
mislim da me nikad nije shvaao suvie ozbiljno. Danas je, pak, mogao uvidjeti da sam prilino ozbiljan.
Nee biti lako, James, rekao je.

Aha, to znam.
Morat e uzimati lijek Subutex. Zatim moemo poeti polako smanjivati dozu kako bi nakon
odreenog vremena mogao sasvim prestati, nastavio je.
Okej, odvratio sam.
Prijelaz moe biti gadan, moe imati ozbiljne apstinencijske simptome, rekao je nagnuvi se
naprijed.
To je moj problem, rekao sam. Ali elim to uiniti. elim to zbog sebe i zbog Boba.
Okej, onda, pokrenut u postupak i poet emo za nekoliko tjedana.
Prvi put nakon tko zna koliko godina, osjeao sam kako vidim najtanji snop svjetlosti na kraju vrlo
mranog tunela.

PETNAESTO POGLAVLJE

Crna lista

Mogao sam osjetiti da neto nije u redu istog asa kad sam stigao na tand koordinatora u Covent
Gardenu jednog vlanog, hladnog ponedjeljka ujutro. Nekoliko drugih kolportera se motalo tu u blizini,
tapkajui nogama u mjestu ne bi li se ugrijali i ispijajui aj iz kartonskih alica. Kad su ugledali mene i
Boba, stali su se doaptavati i dobacivati mi prijetee poglede kao da sam kakav uljez.
Kad se koordinatorica Sam pojavila iza distribucijskih kolica gdje je preslagivala svenjeve
asopisa, smjesta je uperila prst u mene.
James, moram porazgovarati s tobom, strogo je rekla.
Naravno, u emu je problem? upitao sam priavi joj s Bobom na ramenu.
Gotovo bi ga uvijek pozdravila i podragala, ali ne i danas. Imam jedan prigovor na tebe. Zapravo,
vie prigovora.
Zato? upitao sam.
Nekoliko kolportera je reklo da zalazi na tui teren. Uoen si nekoliko puta na podruju oko
Covent Gardena. Zna da time kri pravila.
To nije istina, rekao sam, ali ona je samo podigla dlan kako bi me na klasian nain uutkala.
Nema smisla prepirati se sa mnom. Uprava eli da ode do njih na razgovor.
Pretpostavio sam da je to bilo sve i krenuo sam prema svenjevima asopisa koji su netom stigli.
ao mi je, ali ne moe otkupljivati nove asopise sve dok ne rijei problem tamo u Vauxhallu.
Molim? Znai danas ne mogu dobiti niti jedan asopis? prosvjedovao sam. Kako u zaraditi
novac za sebe i Boba?
ao mi je, ali suspendiran si dok ne rijei problem s upravom.
Bio sam silno uzrujan, ali ne i sasvim iznenaen. Stvari su se kuhale ve neko vrijeme.
Jedno od glavnih pravila koje valja potovati kao prodava Big Issuea jest da se strogo dri
prodavanja na svom odreenom prodajnom mjestu. Ne smije prodavati na tuem. I ne smije vrludati,
odnosno prodavati dok hoda ulicom. Apsolutno sam se slagao sa svim tim pravilima. Ne bih ni sam volio
da mi se netko pone motati oko mog prodajnog mjesta i mahati s primjerkom Big Issuea. Bilo je to
najpotenije i najjednostavnije pravilo u londonskoj vojsci kolportera.

Ali tijekom proteklih nekoliko mjeseci nekoliko se kolportera poalilo da vrludam. Zakljuili su
da su me vidjeli kako prodajem asopis dok hodam uokolo s Bobom. To, dakako, nije bila istina, ali bilo
mi je jasno zato su to mogli pomisliti.
Hodanje po ulicama s Bobom oduvijek je podrazumijevalo neprestano zastajanje. Kamo god bismo
poli u Londonu, svakih nekoliko metara bi nas netko zaustavio elei ga pomilovati, obratiti mu se ili ga
fotografirati.
Jedina razlika je bila to bi sad usput netko zatraio i primjerak Big Issuea.
Kako sam objasnio drugim kolporterima, to me je znalo dovesti u zbilja nezgodne situacije. Ono to
sam pritom tehniki mogao rei bilo je: ao mi je, ali morat ete svratiti do mog prodajnog mjesta, ili
kupiti primjerak od najblieg kolportera. Ali znao sam kakav bi bio krajnji ishod: potencijalni kupac bi
odustao, to nikome u konanici ne bi koristilo.
Nekoliko kolportera s kojima sam razgovarao imali su razumijevanja za to. Nekolicina drugih,
meutim, nisu.
Odmah sam pretpostavio tko me je prijavio. Nisam zato trebao biti genij.
Otprilike mjesec dana prije nego to mi je Sam izdala zabranu prodaje; prolazio sam niz Long Acre,
pored trgovine Body Shop gdje je bilo prodajno mjesto kolportera koji se zvao Geoff. Gordon Roddick,
ija je supruga Anita utemeljila Body Shop, otpoetka je bio tijesno povezan s Big Issueom, tako da su
pred njegovim trgovinama uvijek bili kolporteri. Povrno sam poznavao Geoffa i taj dan sam ga
pozdravio u prolazu. Ali onda, nekoliko trenutaka kasnije, stariji par Amerikanaca zaustavio je mene i
Boba na ulici.
Bili su izrazito ljubazni, klasini brani par s amerikog Srednjeg zapada.
Oprostite, gospodine, rekao je suprug, ali bi li mogao snimiti fotografiju vas i vaeg
kompanjona? Naa ki oboava make i silno bi je razveselilo kad bi vidjela tu fotografiju.
Bio sam vie no sretan da im udovoljim. Nitko me nije nazvao gospodinom ve godinama - ako i
ikad!
Toliko sam se navikao pozirati turistima da sam usavrio nekoliko poza u kojima je Bob najbolje
izgledao. Podigao bih ga na desno rame i okrenuo mu lice prema objektivu, glavu mu priljubivi uz svoju.
Tako sam uinio i tog jutra.
Par Amerikanaca je bio presretan. Joj krasno, ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Naa ki e biti
naprosto oduevljena ovom fotografijom, rekla je ena.
Nisu se prestajali zahvaljivati te su ponudili kupiti primjerak asopisa. Uljudno sam odbio i
pokazao na Geoffa koji je bio udaljen nekoliko metara.
On je slubeni kolporter Big Issuea za ovo podruje pa biste trebali kupiti od njega, rekao sam.
Oni su se predomislili i krenuli dalje. Ali onda, taman na odlasku, ena se nagnula prema meni i
tutnula mi pet funti u aku.
Izvolite, rekla je. I poastite sebe i svog divnog maka.
Bila je to jedna od onih klasinih situacija u kojim se percepcija i stvarnost potpuno sukobljavaju.
Svatko tko je bio na licu mjesta mogao je vidjeti da nisam traio novac te da sam ih svojski pokuao

uputiti na Geoffa. Njemu je, s druge strane, izgledalo kao da sam uzeo novac bez da sam im prodao
asopis, jo neto to je bilo strogo zabranjeno, a k tomu i jo vie zgrijeio rekavi im da ga zaobiu.
Odmah sam znao da je to izgledalo loe pa sam otiao do njega i pokuao mu objasniti. No bilo je
prekasno. Poeo je obasipati uvredama mene i Boba prije nego to sam mu se uspio i pribliiti. Znao sam
da Geoff ima gadnu narav i da je se ne libi pokazati. Nisam elio riskirati. Bio je toliko bijesan da nisam
niti pokuao raspravljati nego sam krenuo dalje svojim putom i ostavio ga na miru.
Uskoro je bilo prilino oito da je incident morao postati, pa, velika stvar meu kolporterima Big
Issuea. Nakon toga su vjerojatno pokrenuli kampanju protiv mene.
Poelo je sa zlobnim primjedbama.
Opet vrluda danas, je li? rekao mi je ironino jedan kolporter kad sam jednog jutra prolazio
pored njegovog prodajnog mjesta. No, barem je bio donekle pristojan.
Drugi kolporter, u blizini St Martins Lanea, bio je puno izravniji.
iju ete zaradu ti i ta tvoja maketina danas oteti? zareao je na mene.
Opet sam pokuao objasniti situaciju, ali kao da sam govorio zidu. Bilo je oito da me kolporteri
traaju medu sobom, donosei sasvim pogrene zakljuke.
Isprva se nisam previe brinuo, ali situacija je ubrzo eskalirala.
Nedugo nakon incidenta s Geoffom, poeli su mi prijetiti i ostali kolporteri, esto u pripitom stanju.
Kolporteri Big Issuea ne bi nipoto smjeli piti tijekom radnog vremena. Bilo je to jedno od najosnovnijih
pravila. Ali, veina njih su bili alkoholiari i uvijek su imali limenku piva u depu. Drugi bi skrivali
pljoskice s neim jaim i tu i tamo otpijali iz nje kako bi lake izdrali hladnou. Moram priznati: i sam
sam jednom to uinio, jednog osobito hladnog dana. Ali ovi deki su bili drukiji. Bili su pijani kao ep.
Jednog dana Bob i ja smo etali trgom kad se jedan od njih zaletio prema nama, frfljajui i
mlatarajui rukama.
Ti vraji gade, jebeno emo te srediti, rekao je. Volio bih kad bih mogao rei da je to bio izoliran
sluaj, ali slino se poelo ponavljati gotovo svakoga tjedna.
Konani zakljuak da neto doista nije u redu sinuo mi je jednog popodneva kad sam se vrzmao
oko tanda koordinatora na Covent Gardenu. Samin kolega Steve esto bi je znao zamijeniti u
popodnevnoj smjeni.
Uvijek je bio dobar prema Bobu. Mislim da se nisam previe sviao Steveu, ali uvijek bi se razgalio
kad bi vidio Boba. Toga dana, meutim, bio je neugodan prema obojici.
Sjedio sam na klupi i gledao svoja posla kad mi je priao Steve.
Da se mene pita, ti ne bi prodavao, rekao je s primjetnom zlobom u glasu. to se mene tie, ti si
najobiniji prosjak. To je ono to ti i taj tvoj maak zapravo radite.
Ovo me je strahovito uzrujalo. Preao sam toliki put i toliko sam se silno trudio uklopiti u obitelj
Big Issuea na Covent Gardenu. Po tko zna koji put pokuao sam objasniti to se dogaa kad sam s
Bobom, ali uzalud. Kao da bi im na jedno uho ulo, a na drugo izilo.

Stoga, kako rekoh, nisam bio suvie zauen kad mi je Sam objavila vijest da moram otii do
uprave. Ali svejedno mi se zavrtjelo u glavi.
Udaljio sam se od Covent Gardena, zbunjen i prilino oamuen. Stvarno nisam znao to u sad kad
sam dospio na crnu listu.
Te noi smo Bob i ja pojeli nau veeru, a onda otili ranije na poinak. Sad je ve dobrano
zahladnjelo, a s ovako beznadnom financijskom situacijom nisam elio previe troiti struju. Zato sam se,
dok se Bob sklupao u podnoju kreveta, uukao ispod pokrivaa oajniki pokuavajui smisliti to i
kako dalje.
Nisam imao pojma to zapravo znai suspenzija. Moda mi je zauvijek zabranjeno prodavati? Ili je
to bila tek packa po prstima? Nisam imao blage veze.
Dok sam tako leao, u meni su navirala sjeanja na nepravdu zbog koje sam morao prestati sa
sviranjem na ulicama. Nisam mogao podnijeti pomisao da mi je drugi put zaredom, zbog tuih lai,
oduzeto pravo da zaradim za koricu kruha.
Ovaj put mi se nepravda inila jo veom. Dotad nisam upadao u nevolje, za razliku od brojnih
drugih kolportera Big Issuea koje sam viao oko Covent Gardena i koji su uestalo krili pravila, stalno
se prepirui sa Sam i ostalim koordinatorima.
Znao sam jednog tipa koji je bio ozloglaen meu svim prodavaima asopisa. Bio je to krupni,
jeziavi lik vrlo gadne naravi; doslovce bi reao na ljude, i to zbilja zastraujuim glasom. Naroito bi se
znao okomiti na ene, prilazei im s rijeima: Ajde, mala, kupi asopis. Bilo je to gotovo kao da im je
prijetio. Kupi asopis, ili...
Navodno je imao obiaj smotati asopis i onda ga u prolazu ljudima ugurati u torbu. uo sam i da
bi ih potom zaustavio i govorio: To e biti dvije funte, molim lijepo, a onda bi ih slijedio sve dok mu na
koncu ne bi dali novac samo kako bi ga se rijeili. Takvo ponaanje teti svima nama. rtve bi uglavnom
odmah odbacile asopis u najblii ko za smee. Novac koji su mu davali ionako nije troio na hranu.
Prialo se, naime, da je taj grubijan ovisnik o kocki i ostali su kolporteri govorili kako bi sve odmah
istresao u poker-automate.
On je, recimo, oito prekrio toliko osnovnih pravila da je to bilo suludo, pa ipak, koliko mi je bilo
poznato, nikad nije bio pozvan na red.
Kakav god da sam prekraj navodno poinio, nije se mogao s time usporediti. Uostalom, ovo je prvi
put da sam za neto bio prijavljen. Sigurno e mi to ii u prilog? Sigurno nee biti jedan prekraj - i leti
vani? Ali, jednostavno nisam znao. to je bio razlog zato sam poeo paniariti.
to sam vie razmiljao o tome, sve sam se vie osjeao zbunjenim i bespomonim. Ali znao sam
da ne mogu sjediti prekrienih ruku. Zato sam odluio kako u idue jutro najnormalnije izii i
jednostavno pokuati objasniti situaciju koordinatoru u drugom dijelu Londona. Bio je to rizik, znam, ali
zakljuio sam da vrijedi pokuati.
Kao prodava Big Issuea vrlo brzo upozna sve koordinatore u gradu i cijelu mreu zaposlenika,
naroito oko ulica Oxford i Liverpool te King's Crossa. Zato sam odluio okuati sreu tamo u ulici
Oxford gdje sam jo prije upoznao nekoliko ljudi.

Stigao sam do tanda neto prije podne i pokuao biti to diskretniji. Pokazao sam iskaznicu i kupio
sveanj od dvadeset primjeraka. Momak je bio zaokupljen drugim stvarima pa jedva da me je i zamijetio.
Ipak, nisam se predugo zadravao kako mu ne bih pruio priliku. Samo sam se uputio prema mjestu gdje
nije bilo ni traga nekom drugom prodavau i odluio pokuati.
U svemu tome, bilo mi je strahovito ao Boba. Bio je prilino nervozan i doimao se izgubljenim,
to je bilo razumljivo. Volio je rutinu, uivao je u stabilnosti i predvidljivosti. Nije elio da mu kaos jo
jednom zavlada ivotom. Kao ni ja, iskreno govorei. Mora da se pitao zato je naa svakodnevna rutina
tako iznenada i neobjanjivo promijenjena.
Toga sam dana uspio prodati pristojan broj primjeraka - to sam ponovio i sutradan. Cijelo vrijeme
sam mijenjao poloaj, zamiljajui kako mi je za petama tim Big Issuea. Znao sam da je to bilo nelogino
i pomalo blesavo, ali bio sam paranoian i prestravljen pomilju da bih mogao ostati bez posla.
Glavom su mi jurcali prizori kako me odvlae pred nekakav odbor i oduzimaju iskaznicu te potom
izbacuju na ulicu. Zato nam se ovo dogaa? rekao sam Bobu dok smo jedne veeri odlazili prema
autobusu. Nismo nita loe napravili. Zato nas jednostavno ne ostave na miru? Pomirio sam se s time
da u iduih nekoliko tjedana morati iskuavati sreu u drugim londonskim etvrtima, nadajui se da
koordinatori nee otkriti da sam persona non grata.
Sjedio sam pod slomljenim starim kiobranom na ulici u blizini stanice Victoria jednog subotnjeg
popodneva, kad sam napokon priznao sebi da sam pogrijeio. Pa, pravo govorei, Bob je bio taj koji mi je
na to ukazao.
Kia je lila kao iz kabla gotovo ve etiri sata i jedva da se itko zaustavio kako bi kupio asopis.
Nisam im mogao zamjeriti. Samo su eljeli im prije pobjei od potopa.
Kako smo poeli prodavati ranije tog popodneva, jedini koji su pokazali nekakvo zanimanje za
mene i Boba bili su zatitari okolnih zgrada pred kojima smo se zaustavljali ne bismo li pronali zaklon
od pljuska.
ao mi je, momak, ali ne moe ostati ovdje, redovito bi govorili monotonim glasom.
Pronaao sam kiobran odbaen u kou za smee i odluio ga upotrijebiti u posljednjem pokuaju
da sprijeim jo jednu katastrofu tog dana. Nije mi uspjelo.
Dotad sam ve mjesec dana uspjeno prodavao asopis na prodajnim mjestima mnogih kolportera.
Oprezno sam birao kome u prii i kad god bih imao priliku, nagovorio bih nekog kolportera da otkupi
asopis od mene. Mnogi su znali tko sam. Ali bilo je dovoljno i onih koji nisu znali da sam pod
suspenzijom pa su od mene otkupljivali svenjeve od deset i dvadeset primjeraka kako bi mi progledali
kroz prste. Nisam im elio stvarati nevolje. Ali, kako nisu znali da mi je zabranjen rad, nitko ih nije
mogao ni ukoriti. Zakljuio sam da je situacija sigurna. Nakon svega to sam pretrpio posljednjih
nekoliko mjeseci, samo sam elio zaraditi za kruh i skrbiti o Bobu.
Nije nam ba sjajno ilo, meutim. Najvei problem bio je pronalazak dobre lokacije, najee zato
to veina tih mjesta nisu bila ovlateni prodajni punktovi. Bob i ja selili smo se od ugla do ugla oko ulice
Oxford, Paddingtona, King's Crossa, Eustona i oblinjih stanica podzemne eljeznice. Jednog dana, nakon
to me je isti policajac triput zamolio da odem nekamo drugdje, dobio sam polu-slubeno upozorenje da
e me idui put privesti. Nisam elio ponovno prolaziti to iskustvo.

Bio je to zaarani krug. Vodio sam rauna o tome da se drim podalje od glavnih prodajnih mjesta i
pokuavao odlaziti na ona koja su bila pomalo zabaena, ali zato sam jedva uspijevao prodati koji
primjerak, ak i s Bobom. Big Issue nije sluajno odredio svoja glavna prodajna mjesta. Tono su znali na
kojim e se podrujima asopis prodavati - a na kojima nee. A to su bila upravo ona podruja na kojima
sam operirao.
Bob je i dalje privlaio prolaznike, dakako, ali lokacija jednostavno nije bila dobra. Neizbjeno, to
je me udarilo po depu i otealo mi upravljanje financijama. tovie, te veeri sam dotaknuo samo dno.
Ostalo mi je nekih petnaestak primjeraka i znao sam da ih neu uspjeti prodati te da u ponedjeljak, kad
izie novi broj, vie nee biti aktualni. Bio sam u nevolji.
Kad se poela sputati no, a kia nije prestajala padati, rekao sam sebi da u probati na jo
nekoliko mjesta u nadi da u rasprodati preostale primjerke. Nisam pomiljao na Boba, meutim.
Sve dotad, bio je miran kao bubica, stoiki podnosei sve, ak i tijekom ovog najsumornijeg dana.
Podnosio je i redovito zapljuskivanje automobila i ljudi u prolazu, iako sam znao da mrzi biti mokar i na
hladnoi. Ali kad sam pokuao stati i sjesti na prvom ulinom uglu koji sam uoio, odbio se zaustaviti.
Bilo je izuzetno rijetko da navlai uzicu poput psa, ali upravo je to radio.
Okej, Bobe, skuio sam, ne eli se ovdje zaustavljati, rekao sam mislei kako mu se jednostavno
ne svia lokacija. Ali kad je isto to ponovio na iduem mjestu, a onda opet i na iduem, napokon mi je
sinulo.
eli poi doma, Bobe, zar ne? rekao sam. Jo uvijek je navlaio uzicu, ali kad je uo moje rijei,
usporio je i gotovo neprimjetno nagnuo glavu prema meni, uputivi mi maju verziju podignute obrve.
Zatim se zaustavio i uputio mi poznati pogled kojim mi je poruio kako eli da ga podignem.
U tom sam asu donio odluku. Sve dosad, Bob je bio poput stijene, bio mi je odan i ostao je uz
mene unato injenici da je posao zapinjao i da mu je zdjela zbog toga bila neto manje puna. To mi je
samo jo vie dokazalo njegovu privrenost. Sad sam ja morao pokazati odanost i pokuati ispraviti
nesporazum s upravom Big Issuea.
Znao sam da je to bila ispravna odluka. Prodaja asopisa Big Issue bila je za mene veliki iskorak.
Odavno nisam imao takav poticaj, odnosno, sve otkako je Bob doao u moj ivot. Jednostavno sam morao
raistiti situaciju s njima. Nisam ih mogao vie izbjegavati i morao sam se suoiti s problemom, kako
zbog Boba, tako i zbog sebe. Nisam mu to vie mogao raditi.
I tako sam se idueg jutra, u ponedjeljak, lijepo istuirao, odjenuo pristojnu koulju i zaputio u
Vauxhall. Poveo sam i Boba sa sobom kako bi mi pomogao objasniti sluaj.
Zapravo, nisam znao to mogu oekivati. Najgori scenarij, jasno, bio bi da mi oduzmu iskaznicu i
zabrane prodaju asopisa, to bi bilo strahovito nepravedno. Ali znao sam da moram biti na neki nain
kanjen ako me uistinu okrive za vrludanje. Nadao sam se svim srcem da u ih uspjeti uvjeriti u
suprotno.
Stigavi u urede Big Issuea, objasnio sam razlog dolaska te mi je reeno da priekam.
Bob i ja smo sjedili nekih dvadesetak minuta prije nego to su nas pozvali. Mlaahan tip i starija
ena odveli su nas do bezlinog ureda i zamolili da zatvorim vrata za sobom. Zadrao sam dah, oekujui
najgore.

Tada su me zasuli drvljem i kamenjem. Tvrdili su da sam prekrio nekoliko osnovnih pravila.
Dobili smo pritube da si vrludao i prosio, izjavili su.
Znao sam tko se alio, ali nisam nita rekao. Znao sam da ovo ne smijem pretvoriti u osobni sukob.
Kolporteri su se trebali drati zajedno, i zaponem li tuakati druge kolege, neu nita postii. Umjesto
toga, pokuao sam objasniti kako je teko s Bobom prolaziti Covent Gardenom a da mi netko ne ponudi
novac za asopis.
Naveo sam nekoliko primjera, kao kad me je pred pubom zaustavila nekolicina mladia i divila se
Bobu pa su mi ponudili pet funti za tri primjerka asopisa. U tom je broju bio intervju s glumicom koju su
voljeli, rekli su.
Takve mi se stvari stalno dogaaju, rekao sam im. Ako me netko zaustavi pred pubom, bilo bi
jednostavno nepristojno da mu odbijem prodati primjerak.
Sluali su s razumijevanjem i kimali glavom na neke injenice koje sam istaknuo.
Jasno nam je da Bob privlai panju. Razgovarali smo s nekolicinom kolportera koji su potvrdili
da je magnet za ljude, rekao je mladi s nagovjetajem simpatije u glasu.
Ali kad sam dovrio s iznoenjem obrane, nagnuo se naprijed i objavio mi lou vijest. Pa, ipak
emo ti morati dati usmeni ukor.
Oh, okej. Usmeni ukor, to to znai? upitao sam iskreno iznenaen.
Pojasnio je da mi time nee zabraniti prodaju asopisa. Ali da bi se situacija mogla promijeniti ako
me ponovno netko optui za isti prekraj.
Poslije sam se osjeao pomalo blesavo. Usmeni ukor nije bio nita naroito. Shvatio sam da sam se
potpuno uspaniio i, tipino, odmah zakljuio ono najgore. Nije mi bilo jasno to e se dogoditi. Bio sam
prestravljen mogunou da izgubim posao. Prizori kako se nalazim pred nekakvim odborom koji mi
oduzima iskaznicu i izbacuje me bili su samo djeli onoga to sam zamiljao. Nisam shvaao da stvari
zapravo nisu toliko ozbiljne.
Vratio sam se na Covent Garden kako bih vidio Sam, osjeajui se pomalo neugodno zbog svega
to se dogodilo.
Kad je ugledala mene i Boba, znaajno se nasmijeila.
Nisam bila sigurna hou li ikad vie vidjeti vas dvojicu, rekla je. Jesi li rijeio situaciju u
upravi?
Objasnio sam joj to se dogodilo. Zatim sam predao list papira koji su mi dali na kraju sastanka.
Izgleda da su te ponovno vratili na probni rad, rekla je. Nekoliko tjedana radit e samo nakon 4
i 30 popodne, i to nedjeljom. Onda te moemo vratiti u normalnu smjenu. Samo se pobrini da ne
ponavlja pogreke. Ako netko prie tebi i Bobu i eli kupiti asopis, reci mu da ih nema kod sebe, a
bude li oito da ima, reci da su rezervirani za redovite kupce. I nemoj se previe prepirati s kolegama.
Bio je to dobar savjet, jasno. Samo, nevolja je bila ta da e se drugi vjerojatno htjeti prepirati sa
mnom. A tako je i bilo.

Jedne nedjelje popodne Bob i ja smo bili na putu do Covent Gardena kako bismo odradili nekoliko
sati. S obzirom na ogranienja, morali smo ugrabiti svaku priliku.
Sjedili smo u blizini tanda koordinatora u ulici James kad sam najednom postao svjestan golemog i
prilino prijeteeg prisustva. Bio je to tip koji se zvao Stan.
Stan je bio itekako poznat lik u krugovima Big Issuea. Godinama je radio za tvrtku. Nevolja je bila
u tome to je bio pomalo nepredvidljiv. Kad je bio dobro raspoloen, znao je biti najljubazniji momak
kojeg ste ikad upoznali. Sve bi uinio za tebe, to je mnogo puta i dokazao.
Vie puta me je izvukao i dao mi nekoliko besplatnih primjeraka.
Meutim, kad je Stan bio loe raspoloen, ili jo gore, pijan, znao je biti najgrintaviji, najsvadljiviji
i najagresivniji dave na svijetu.
Ubrzo sam uvidio da je ova potonja verzija Stana sada stajala preda mnom.
Stan je bio krupan tip, visok najmanje metar i devedeset. Nadvio se nada mnom i zagrmio: Ne bi
smio biti ovdje, zabranjena ti je prodaja na ovom podruju.
Mogao sam mu nanjuiti alkohol u dahu, zaudaralo je kao iz bave.
Morao sam ostati priseban.
Ne, Sam je rekla da mogu dolaziti nedjeljom ili nakon 4 i 30 popodne, rekao sam.
Sreom, drugi momak koji je radio sa Sam, Peter, bio je takoer tamo pa me je podrao, to je
Stana jo vie iivciralo.
Odmaknuo se na trenutak, a onda se ponovno nadvio nad mene, zapahnuvi me alkoholnim parama.
Sad je gledao Boba i to nimalo prijateljski.
Da se mene pita, odmah bi pridavio tog tvog maka, rekao je.
Njegove su me rijei zbilja prestravile.
Da je krenuo prema Bobu, smjesta bih ga napao. Branio bih ga kao to majka brani dijete. To je ista
stvar. Bob je bio moja beba. Ali znao sam da bi to bila fatalna pogreka to se tie uprave Big Issuea. Bio
bi to kraj.
Zato sam na licu mjesta donio dvije odluke. Podigao sam Boba i krenuo na neko drugo mjesto.
Nisam kanio raditi u blizini Stana kad je bio onako raspoloen. K tomu, odluio sam otii iz Covent
Gardena.
ekala nas je teka borba. Bob i ja smo tamo imali bazu odanih kupaca i, uza sve ostalo, bilo je to
zabavno mjesto za rad. Ali neizbjena je istina bila, meutim, da je postalo neugodno, ak i opasno
mjesto za rad. Bob i ja smo se morali preseliti u dio Londona s manjom konkurencijom, negdje gdje
nismo bili toliko poznati. Postojala je samo jedna oita mogunost.
Nekad bih znao svirati oko stanice podzemne eljeznice Angel u Islingtonu prije nego to bih otiao
do Covent Gardena. Bila je dobra etvrt, dodue ne toliko popularna kao Covent Garden. Zato sam
odluio idueg dana posjetiti tamonjeg koordinatora, sjajnog momka koji se zvao Lee, a kojeg sam
povrno poznavao.
Postoji li ansa da mi ovdje pronae dobro prodajno mjesto? upitao sam ga.

Pa, prolaz Camden je prilino prometan, kao i Green, ali moe pokuati pred stanicom podzemne,
ako eli, rekao je. Tamo nitko ne voli raditi.
Imao sam osjeaj kao da se povijest ponavlja. Bilo je to kao u Covent Gardenu. Drugim su
prodavaima Big Issuea stanice podzemne eljeznice bile prava nona mora, najgora mogua mjesta za
prodaju asopisa. Imali su teoriju da ljudi u Londonu uvijek nekamo jure, nemajui vremena da uspore i
odlue posegnuti u dep kako bi neto kupili. Ve moraju biti negdje drugdje, uvijek u urbi.
Kako sam otkrio u Covent Gardenu, meutim, Bob je imao tu arobnu sposobnost da ih uspori.
Ljudi bi ga ugledali i najednom vie ne bi bili u tako silnoj urbi. Kao da im je pruao djeli olakanja,
djeli topline i prijateljstva u njihovim inae mahnitim, otuenim ivotima. Siguran sam da je gomila
ljudi kupovala Big Issue u znak zahvalnosti to bi im pruio takav trenutak. Zato sam vie nego objeruke
prihvatio ono to je navodno bilo loe prodajno mjesto, tono ispred ulaza u stanicu podzemne eljeznice
Angel.
Poeli smo istog tjedna. Ostavio sam Covent Garden ostalim kolporterima. Gotovo smo odmah
uspjeli natjerati ljude da uspore i pozdrave Boba. Ubrzo smo nastavili tamo gdje smo stali u Covent
Gardenu.
Nekoliko nas je ljudi prepoznalo. Jedne veeri, lijepo odjevena gospoa u poslovnom odijelu
zastala je i malo se zamislila.Zar vas dvojica ne radite na Covent Gardenu? upitala je.
Vie ne radimo, gospoo, odvratio sam uz osmijeh, vie ne radimo.

ESNAESTO POGLAVLJE
Dobre due Angela

Selidba na Angel Bobu je definitivno bila po volji; trebao sam samo promatrati govor njegovog
tijela na putu do posla.
Kad bismo sili iz autobusa na Islington Greenu, ne bi traio da ga stavim na rame kao to je
obiavao u centru Londona. Umjesto toga, veinu bi jutara odvano koraao ispred mene na uzici, niz
prolaz Camden, pored trgovina s antikvitetima, kafia, puhova i restorana, pa niz ulicu Islington High i
iroku poploanu etnicu oko ulaza u podzemnu eljeznicu.
Katkad bismo morali otii do tanda koordinatora u sjevernom dijelu Greena, pa bismo krenuli
drugim putom. U tom bi sluaju uvijek krenuo preicom prema zatvorenom podruju s parkovima u srcu
Greena. ekao bih i gledao ga kako eprka po grmlju, njuei i traei glodavce, ptice ili bilo koje drugo
siroto, nevino stvorenje na kojem bi mogao iskuati svoje predatorske vjetine. Dotad je bio neuspjean,
ali ini se da nije izgubio poetni polet, zabijajui glavu u svaki kutak i procjep u okolici.
Kad bismo najzad dospjeli do njegovog omiljenog mjesta, nasuprot tandu s cvijeem i trafici u
blizini jedne od klupa kod ulaza u podzemnu, stajao bi tamo i promatrao kako obavljam svoj ritual,
sputam torbu na plonik i ispred nje stavljam jedan primjerak Big Issuea. Jednom kad bih dovrio, on bi
se posjeo, polizao se i oistio od puta te pripremio za radni dan.
I samome mi se podjednako svialo nae novo radno okruenje. Nakon svih nevolja koje sam
pretrpio na Covent Gardenu tijekom godina, Islington mi se inio kao novi poetak za obojicu. Imao sam
dojam kao da smo kroili u novo doba, i da e ovaj put to potrajati.
Angel je bio drukiji od Covent Gardena i ulica oko West Enda na mnogo suptilnih naina. U
centru Londona, ulice su danju uglavnom bile prepune turista, a naveer svima onima koji su se slijevali u
West End, u tamonje klubove i kazalita. Angel nije bio toliko prometan, ali ipak je mnotvo prolaznika
svakodnevno naviralo iz stanice podzemne eljeznice.
Ali razlika meu ljudima je bila znaajna. Jo uvijek je tu bilo puno turista, jasno, mnogi su bili
privueni restoranima, kazalitem Sadler's Wells ili Islington Bussiness Design Centerom.
No, ozraje je, takoer, bilo puno poslovnije; ili, u nedostatku bolje rijei, otmjenije. Svake veeri
zamijetio bih horde ljudi u poslovnim odijelima kako izlaze i ulaze u stanicu podzemne. Loa vijest je bila
ta da veina njih jedva da bi i zamijetila rieg maka kako sjedi pred ulazom u stanicu. Dobra vijest pak
bila je da se gomila njih ipak zaustavljala jer bi ih Bob u trenu oarao. Odmah sam uoio da su napojnice
u prosijeku bile neto vee od onih u Covent Gardenu.
Stanovnici Angela takoer su bili velikoduniji na jedan drukiji nain od onih iz Covent Gardena.
Gotovo odmah kad smo poeli prodavati Big Issue, ljudi su poeli donositi hranu za Boba.

Prvi put kad se to dogodilo, bio je na drugi ili trei radni dan. Lijepo odjevena gospoa zaustavila
se i stala s nama avrljati. Pitala nas je hoemo li sad svakodnevno biti ovdje, zbog ega sam postao malo
sumnjiav. Zar e se na neto poaliti? Bio sam sasvim u krivu, meutim. Idueg dana pojavila se s
malom vreicom iz trgovine Sainsbury's s majim mlijekom i vreicom maje hrane.
Izvoli, Bobe, veselo je rekla smjestivi poslastice ispred Boba.
Vjerojatno u mu to dati veeras kad doemo doma, ako nemate nita protiv, rekao sam
zahvalivi joj.
Naravno, rekla je. Najvanije je da uiva u tome.
Nakon toga, sve vie i vie domaeg svijeta poelo je darivati Boba svakojakim sitnicama.
Nae prodajno mjesto bilo je neto dalje niz ulicu od velikog supermarketa Sainsbury's. Ubrzo je
postalo oito da ljudi, koji tamo odlaze u svakodnevnu kupovinu, usput kupuju i neto ime bi poastili
Boba. Zatim bi na povratku ostavljali svoje darove.
Jednog dana, svega nekoliko tjedana nakon naeg poetka rada na Angelu, otprilike desetak ljudi
mu je neto kupilo. Do kraja dana, nisam imao kamo sa svim tim limenkama majeg mlijeka, vreicama
hrane, konzervama tunjevine i druge ribe to su se natiskale u mome ruksaku. Naposljetku sam sve morao
ostaviti u jednoj velikog vreici iz supermarketa. Kad sam se vratio u stan, napunio sam cijelu policu u
jednom od kuhinjskih ormaria. Bilo je tu hrane dovoljno za najmanje tjedan dana.
Jo neto to se znaajno razlikovalo od Covent Gardena bilo je ponaanje osoblja podzemne
eljeznice. Na Covent Gardenu sam bio sam Neastivi, gotovo da su me oboavali mrziti. Mogao bih na
prste jedne ruke nabrojati s koliko sam se ljudi sprijateljio tijekom svih onih godina sviranja i prodavanja
Big Issuea. tovie, nisam morao ak ni to. Mogao sam se sjetiti najvie dvoje.
Nasuprot tomu, osoblje stanice na Angelu od samog je poetka bilo uistinu ljubazno i velikoduno
prema Bobu. Jednog dana, primjerice, sunce je nemilosrdno prilo. iva je u jednom trenutku morala biti
blizu 40 stupnjeva. Svi su hodali u kratkim rukavima iako je kalendarski ve bila jesen. Znojio sam se kao
lud u svojim crnim trapericama i crnoj majici.
Namjerno sam smjestio Boba u sjenu oblinje zgrade kako mu ne bi bilo prevrue. Znao sam da
vruina kodi makama. Nekih sat vremena nakon to smo se smjestili za rad, uskoro mi je postalo jasno
da u morati nabaviti neto vode za Boba. No prije nego to sam uspio bilo to poduzeti, pojavila se ena
iz stanice podzemne s lijepom, istom metalnom posudicom punom vode. Smjesta sam je prepoznao.
Zvala se Davika, jedna od slubenica za prodaju karata, koja se dotad bezbroj puta zaustavila kako bi
pozdravila Boba.
Izvoli, Bobe, rekla je pomilovavi ga po zatiljku dok je sputala posudicu ispred njega. Ne
bismo htjeli da dehidrira, zar ne? dodala je.
Nije gubio vrijeme nego se bacio i za tili as sve polizao.
Bob je oduvijek imao tu sposobnost da se svidi ljudima, ali nikad me nije prestajalo iznenaivati
koliko je bilo onih koji su mu bili istinski privreni. Osvojio je ljude na Islingtonu za samo nekoliko
tjedana. Bilo je to zaista zapanjujue.
Dakako, nije sve bilo savreno na Angelu. Na kraju krajeva, ovo je London. Nikad ne moe sve biti
med i mlijeko. Najvei problem je bio broj onih koji rade u blizini stanice podzemne eljeznice. Za

razliku od Covent Gardena, gdje su sve okolne ulice prtale ivotom, na Angelu je sve bilo koncentrirano
oko stanice. Zbog toga je puno drugih ulinih radnika operiralo uokolo, poevi od onih koji su dijelili
besplatne asopise pa do onih koji su volontirali za razne dobrotvorne organizacije, takozvani milosrdni
otimai.
Bila je to je jedna od najveih promjena koje sam uoio otkako sam poeo raditi na ulici prije
gotovo desetljea. Konkurencija na ulicama bila je daleko vea nego tada. Volonteri su bili mahom
poletni mladi ljudi koji su radili za dobrotvorne organizacije. Zadatak im je bio da oblijeu oko naizgled
imunih prolaznika i turista i pokuaju ih natjerati da sasluaju njihove monologe o dobroinstvu. Potom
bi ih nastojali uvjeriti da potpiu za direktan prijenos sredstava sa svojih bankovnih rauna. Bilo je to kao
da te pljakaju oni iz Karitasa - odatle im i ime: milosrdni otimai.
Neki su prikupljali sredstva za Trei svijet, drugi pak za medicinske svrhe, poput raka ili drugih
bolesti kao to je cistina fibroza i Alzheimerova bolest. Nije mi nimalo smetalo to to se vrzmaju uokolo
nego nain kojim su maltretirali prolaznike. Imao sam svoju vlastitu spiku za prodaju Big Issuea, jasno.
No nije bila ni blizu toliko nametljiva niti dosadna kao njihova. Slijedili bi ljude niz ulicu i tjerali ih na
razgovor u kojem ovi nisu eljeli sudjelovati.
esto bih svjedoio kako ljudi naviru iz podzemne i nalete na zid tih gnjavatora, obino u majicama
dreavih boja, te bjee glavom bez obzira. Gomila njih bili su potencijalni kupci Big Issuea pa me je to
strahovito ivciralo.
Ako bi netko ba oito otjerao moje potencijalne kupce, prigovorio bih. Neki su imali
razumijevanja. Potovali su me i ostavljali mi dovoljno prostora za rad. No, drugi nisu.
Jednog dana sam se uvukao u unu raspravu sa studentom s busenom kovrave kose kao u Marca
Bolana, pjevaa grupe T. Rex. Stvarno je ivcirao ljude skakuui uokolo i hodajui uz njih dok su oni
pokuavali umaknut! Odluio sam porazgovarati s njime.
Ej, stari, oteava posao ostalima koji rade ovdje, rekao sam pokuavajui biti pristojan. Moe
li se samo pomaknuti nekoliko metara dalje i ostaviti drugima malo prostora?
On se naroguio. Imam svako pravo biti ovdje, rekao je. Nee mi ti govoriti to da radim, i
radit u to hou.
elio sam da me shvati pa sam ga odmah suoio s injenicom da, dok on pokuava neto na brzinu
zaraditi kako bi popunio rupe u svom studentskom budetu, ja s druge strane pokuavam zaraditi kako bih
platio raune i zadrao krov nad glavom za sebe i Boba.
Lice mu se malo objesilo kad sam mu to na taj nain objasnio.
Ostali koji su mi stvarno dizali ivce bili su oni koji su dijelili one besplatne asopise to se danas
uvelike tiskaju. Neki od njih - poput StyleLista i ShortLista - zapravo su bili i kvalitetni pa su mi time
prouzroili beskrajne probleme, od kojih se najjednostavniji sveo na pitanje: zato bi itko od mene kupio
asopis kad od ovih tamo mogu dobiti besplatne primjerke?
Zato, kad god bi netko od njih uetao na moje podruje, pokuao bih mu to objasniti. Rekao bih bez
okolianja: Svi mi trebamo raditi, tako da mi mora dati malo prostora da radim svoj posao, mora biti
barem dvadeset metara dalje od mene. Ne bi uvijek upalilo, dakako, najee zato to veliki broj tih
kolportera nije govorio engleski. Trudio sam se objasniti situaciju, ali nisu razumjeli to im pokuavam
rei. Drugi jednostavno nisu eljeli sluati moje pritube.

No, daleko najiritantnije osobe koje su radile na ulici oko mene bili su volonteri dobrotvornih
organizacija koji bi se pojavili s onim golemim plastinim kantama u koje su skupljali sredstva za
kojekakve dobrotvorne akcije.
Dakako, podravao sam veinu akcija za koje su pokuavali prikupiti novac: Afrika, zatita okolia,
prava ivotinja. Sve su to bili sjajni, hvale vrijedni ciljevi. Ali, ako su prie koje sam nauo o tome koliko
novca zapravo zavri u depovima nekih od ovih tipova bile istinite, nisam imao nimalo simpatija. Mnogo
njih nije imalo ovlatenja niti bilo kakvu akreditaciju. Kad bi malo bolje pogledao u njihove plastificirane
iskaznice oko vrata, mogle su biti i s nekog djejeg roendana. Bile su kompletno amaterski izraene.
Ipak, unato tomu, bio im je doputen rad u stanicama podzemne eljeznice, mjestima koja su bila
apsolutno zabranjena zona za prodavae Big Issuea. Zbilja bi me razbjesnilo kad bih ugledao nekog od
njih dolje u podzemnoj kako maltretira ljude. Katkad bi se namjestili tono ispred okretnih rampa. Kad bi
izili iz stanice, prolaznici i posjetitelji obino ne bi bili raspoloeni sluati jo i momka koji prodaje Big
Issue.
Bila je to, pretpostavljam, stanovita zamjena uloga. Na Covent Gardenu sam bio izopenik koji se
nije pridravao propisanih podruja i pomalo zaobilazio pravila, a sad sam ja bio taj koji je sve to morao
trpjeti.
Bio sam jedini ovlateni kolporter na podruju oko stanice podzemne eljeznice Angel. A radio sam
na podrujima gdje sam lako mogao zalutati na teren drugih prodavaa - naroito kolportera dnevnih
novina i cvjeara. Svi oni volonteri i ulini prodavai bezobzirno su krili ta pravila. Pretpostavljam da e
neki pomisliti kako je to ironino, ali katkad, moram priznati, nisam uspijevao uvidjeti smijenu stranu
prie.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
etrdeset osam sati

Mladi lijenik na odjelu za lijeenje ovisnosti o drogama navrljao je svoj potpis na dnu recepta i
predao mi ga sa strogim izrazom na licu.
Zapamti, uzmi ovo, a onda se vrati ovamo etrdeset i osam sati nakon to osjeti simptome
apstinencijske krize, rekao je netremice me gledajui u oi. Bit e gadno, ali bit e ti jo gadnije ako se
ne bude pridravao mojih uputa, okej?
Okej, shvatio sam, kimnuo sam ustavi i krenuvi prema vratima njegove ordinacije. Samo se
nadam da u uspjeti. Vidimo se za nekoliko dana.
Pojavljivao sam se na svojim redovitim konzultacijama svakih dva tjedna ve nekoliko mjeseci
otkako smo prvi put razgovarali o mom skidanju s metadona. Mislio sam da sam spreman, ali savjetnici i
lijenik oito nisu dijelili moje miljenje. Svaki put kad bih doao, oni bi odgaali. Nisam dobivao
nikakvo objanjenje zato je tomu tako. Sada su napokon zakljuili daje dolo vrijeme: upravo u
poduzeti posljednji korak prema potpunom odvikavanju.
Recept koji mi je lijenik netom prepisao bila je moja posljednja doza metadona. Metadon je
pomagao suzbiti moju ovisnost o heroinu. Ali dosad sam smanjio dozu do te mjere da je doao trenutak
da ga zauvijek prestanem uzimati.
Kad idui put doem ovamo, za nekoliko dana, dat e mi moju prvu dozu puno blaeg lijeka,
Subutexa, koji e mi u potpunosti olakati odvikavanje. Savjetnik je usporedio postupak sa prizemljenjem
zrakoplova, to je po mom miljenju bila izvrsna analogija. Tijekom sljedeih mjeseci polako e mi
smanjivati dozu, sve do minimuma. Pritom u se, rekao je, polako sputati na zemlju te - nadao se njeno sletjeti.
Dok sam ekao da mi tog dana recept bude prepisan, nisam naroito mozgao oko znaenja svega
toga. Bio sam previe zaokupljen mislima o onome to me je ekalo iduih etrdeset i osam sati.
Lijenik mi je potanko objasnio to mogu oekivati. Skidanje s metadona nije bilo lako. tovie,
bilo je neopisivo teko. Savladat e me drhtavica i takozvano cvokotanje, serija neugodnih fizikih i
mentalnih simptoma apstinencijske krize. Morao sam ekati da simptomi postanu prilino snani prije
nego to se budem mogao vratiti u kliniku kako bih dobio prvu dozu Subutexa. U suprotnom, riskirao sam
jo teu apstinencijsku krizu. Nisam mogao podnijeti pomisao na to.
U tom sam trenutku bio uvjeren da u uspjeti. No, istodobno, imao sam taj jezivi uporni osjeaj da
bih mogao pokleknuti i zatei se kako se poto-poto elim domoi neeg to e mi pomoi da se bolje
osjeam. Ali stalno sam govorio sebi da moram to uiniti, da moram svladati tu posljednju prepreku.
Inae e sve biti isto idueg dana, i idueg, i dan nakon toga. Nita se nee promijeniti.

Napokon sam postao svjestan stvarnosti. Ovako sam ivio ve deset godina, i vei dio ivota mi je
jednostavno procurio kroz prste. Potratio sam toliko vremena sjedei i gledajui kako dani prolaze. Kad si
ovisnik, minute postaju sati, a sati dani. Sve samo prolazi mimo tebe; vrijeme postaje nevano, brine
samo o tome kako e doi do idueg uta.
No tada poinje biti jezivo. Tada moe samo misliti na to kako se domoi novca da nabavi jo.
Postigao sam golem napredak otkako sam pao u bezdan heroinske ovisnosti. Uz pomo djelatnika centra
za odvikavanje uspio sam se vratiti na pravi put. Ali sad mi je jednostavno sve to dojadilo. Svakodnevni
odlasci do ljekarne, posjeti centru svakih dva tjedna, dokazivanje da se ne drogiram. Bilo mi je dosta
svega. Sada sam imao osjeaj da moram neto poduzeti sa svojim ivotom.
Na odreeni sam nain oteao sebi inzistirajui na tome da sve proem sam. Nekoliko puta su mi
ponudili da odem na grupnu terapiju, ali meni se nije sviao program odvikavanja u dvanaest koraka.
Nisam mogao prolaziti kroz te kvazi-religijske stvari. Imao sam dojam da bih se tamo morao prepustiti
nekoj vioj sili. To jednostavno nisam bio ja.
Shvatio sam da bih time sebi jo vie oteao ivot. Razlika je bila u tome to vie nisam mislio da
sam sam. Imao sam Boba.
Kao i obino, nisam ga poveo sa sobom u kliniku. Nisam ga elio voditi na to mjesto. Bio je to dio
mojega ivota kojim se nisam ponosio, iako sam osjeao da sam postigao puno od mojeg prvog posjeta.
Kad sam stigao doma, bilo mu je drago to me vidi, naroito jer sam svratio u supermarket na putu
do kue i napunio punu vreu namirnica kako bismo preivjeli nekoliko iduih dana. Svatko tko se ikad
pokuao rijeiti neke ovisnosti, zna kako je to. Bilo da je rije o duhanu, ili alkoholu, prvih etrdeset i
osam sati je najtee. Toliko si navikao na svoju dozu da nisi u stanju misliti ni na to drugo. Kvaka je u
tome da neim drugim zaokupi misli, oito, i nadao sam se da u uspjeti. Bio sam jednostavno silno
zahvalan to sam imao Boba koji e mi pritom pomoi.
U vrijeme ruka sjeli smo pred televizor i zajedno objedovali i - ekali.
Djelovanje metadona obino traje oko dvadeset i etiri sata pa je prvi dio dana proao prilino lako.
Bob i ja smo se igrali te otili u kratku etnju kako bi mogao obaviti svoje. Igrao sam neku stvarno
prastaru verziju originalne Halo 2 igrice na mom starom Xboxu. U tom trenutku inilo se da sve ide
glatko. Znao sam da nee potrajati.
Vjerojatno je najpoznatiji prikaz apstinencijske krize onaj iz filma Trainspotting kad se lik kojeg
glumi Ewan McGregor, Renton, odlui rijeiti ovisnosti. Zakljuan je u svojoj sobi sa zalihama hrane i
pia dostatnih za nekoliko dana i ostavljen da se sam snalazi kako zna i umije. Prolazi kroz najuasnija
psihika i tjelesna iskustva koja se mogu zamisliti - ne prestaje se tresti, halucinirati, povraati i tomu
slino. Svi pamte onu scenu kad umilja kako se probija kroz zahodsku koljku.
Ono kroz to sam prolazio tih etrdeset i osam sati bilo je deset puta gore od toga.
Simptomi apstinencijske krize poeli su me lupati samo dvadeset i etiri sata nakon to sam uzeo
posljednju dozu metadona. Niti osam sati nakon toga poeo sam se obilno znojiti i nekontrolirano griti.
Dotad je ve bilo gluho doba noi i trebao sam spavati. Povremeno bih zakljuao, ali imao sam osjeaj da
sam cijelo vrijeme bio pri svijesti. Bila je to vrlo neobina vrsta sna, ispunjena komarima ili, tonije,
halucinacijama.

Teko mi je tono se prisjetiti, ali sjeam se da sam imao te lucidne snove kako nabavljam heroin.
Takvih je snova bilo napretek i uvijek su bili isti: ili bih ga nabavio pa rasuo, ili bih ga nabavio pa ne bih
mogao pogoditi ilu, ili bih ga nabavio pa bio uhien prije nego to bih ga stigao ubrizgati. Bilo je to
uvrnuto. Oito je moje tijelo na taj nain registriralo injenicu da mu je uskraena supstanca koju je inae
naviklo dobivati svakih dvanaest sati. No bila je to i moja podsvijest koja me je pokuavala uvjeriti da bi
moda bilo dobro da se ponovno ponem drogirati. Duboko u mom mozgu oito je postojao taj kolosalni
sukob volja. inilo se gotovo kao da sam promatra koji sa strane gleda kako se sve to dogaa nekome
drugome.
Sve mi je to bilo silno udno. Skidanje s heroina prije toliko godina nije bilo ni upola ovoliko
gadno. Prijelaz na metadon bio je prilino jednostavan. Ovo je, sve u svemu, bilo sasvim drukije
iskustvo.
Vrijeme nije imalo nikakvo stvarno znaenje, no idueg jutra dobio sam strahovitu glavobolju,
gotovo na razini migrene, zbog ega mi je bilo naporno podnositi svjetlost i buku. Pokuao sam sjediti u
mraku, ali onda bih poeo sanjariti ili halucinirati i elio sam se probuditi. Bio je to opaki krug.
Vie od ieg trebao sam neto to e mi odvratiti misli od svega, a tada mi se Bob dokazao kao
pravi spasitelj.
Postojali su trenuci kad bih se pitao nije li izmeu mene i Boba vladalo nekakvo telepatsko
razumijevanje. Katkad mi je nedvojbeno mogao proitati misli, i inilo se da je tako bilo i tada. Znao je da
ga trebam pa se neprestano motao oko mene, njukajui i gurkajui me kad bih ga pozvao, no drei se
podalje kad bi mi bilo ba loe.
Kao da je znao kako se osjeam. Tu i tamo bih zakljuao, a on bi mi priao i unio mi se u lice, kao
da eli rei: Jesi li dobro, stari? Ja sam tu ako me zatreba. Drugi put bi samo sjeo uz mene, predui i
trljajui repom po meni i povremeno mi lickajui lice. Dok sam tako uranjao i izranjao iz udnog
halucinogenog univerzuma, bio je moje sidro stvarnosti.
Bio je bogom dan i na druge naine. Za poetak, imao sam to raditi. Jo uvijek sam ga morao
nahraniti, to nisam preskakao. Postupak odlaenja u kuhinju, otvaranja vreica s hranom i mijeanja u
zdjeli bio je upravo ono to mi je trebalo da odvratim misli od svega kroz to sam prolazio. Nisam imao
volje niti sam bio sposoban odlaziti s njime dolje kako bi obavio nudu, ali kad bih ga pustio vani, on bi
odjurio i vratio se stubitem gore kroz nekoliko minuta. inilo se da me nije elio predugo ostavljati
samoga.
Imao sam razdoblja kad se ne bih osjeao toliko loe. Nekoliko sati tijekom drugog jutra,
primjerice, osjeao sam se zaista bolje. Bob i ja smo se igrali. Malo sam i itao. Bilo je naporno, ali time
sam zaokupio misli. itao sam stvarno dobru knjigu o amerikoj mornarici koja je spaavala pse u
Afganistanu. Bilo je dobro razmiljati o neemu to se odnosilo na tude ivote.
Do popodneva i rane veeri drugog dana, meutim, apstinencijski simptomi su ponovno podivljali.
Najgora od svega bila je fizika kriza. Bio sam upozoren da u, kad me svlada drhtavica, osjetiti ono to
se naziva sindrom nemirnih nogu. Zapravo, neprestano osjea neopisivo neugodno, nervozno pulsiranje
koje struji tijelom, zbog ega je nemogue mirno sjediti. Kad je poelo, noge su mi se odjednom i protiv
moje volje stale bacakati na sve stane - ne zove se ovo bez razloga odbacivanje navike. Mislim da je to
malo prestrailo Boba. Nekoliko puta me je zaueno, iskosa pogledao. Ali, nije me napustio. Ostao je tu,
uz mene.

Ta je no bila najgora. Nisam mogao gledati televiziju, jer su mi svjetlost i buka probijali glavu.
Kad sam ugasio svjetla, misli su mi jurcale, punei me svakojakim ludim, a katkad i jezivim stvarima.
itavo su se vrijeme moje noge trzale i neprestano su se izmjenjivale vruica i zimica. U jednom mi je
trenutku bilo toliko vrue da sam imao dojam kao da sam u pei, a ve u iduem smrzavao bih se do
kosti. Znoj mi je navirao iz svake pore, a onda bih se odjednom sledio i poeo tresti. Tada bih se morao
pokriti pa bih opet poeo gorjeti. Bio je to pakleni krug.
Povremeno bih imao trenutke lucidnosti i jasnoe. Sjeam se da sam razmiljao kako istinski
razumijem zato je tolikom broju ljudi teko odbaciti ovisnost. To je fizika stvar podjednako kao i
psihika. Ta bitka volja koje se odvija u mozgu je vrlo nepotena. Sile ovisnosti nedvojbeno su jae od
onih koje te pokuavaju odvratiti od droge.
U drugom trenutku pak bio sam u stanju sagledati svoj ivot tijekom proteklog desetljea i jasno
uvidjeti to mi je droga uinila. Vidio sam - a katkad i nanjuio - sve one prolaze i mjesta pod mostovima
na kojima bih prespavao, hostele gdje sam se bojao za vlastiti ivot, uasne stvari koje sam inio i mislio
napraviti samo kako bih si pribavio dozu dovoljnu da izdrim iduih dvanaest sati. S nevjerojatnom sam
jasnoom vidio koliko ti ovisnost uniti ivot.
Nekad bi mi misli bile sasvim udne, gotovo nerealne. Primjerice, u jednom mi je asu palo na um
da bih, probudim li se s amnezijom, mogao izdrati apstinencijsku krizu, jer ne bih znao to mi se dogaa.
Veliki je dio mojih problema proizlazio iz injenice da mi je tijelo tono znalo to nije u redu i ime bih
to mogao popraviti. Ne elim zanijekati da su postojali trenuci slabosti kad bi mi prolo mislima kako
nabavljam drogu. No bio sam u stanju odbaciti takve misli prilino lako. Bila je ovo moja prilika da se
oistim, moda posljednja. Morao sam ostati snaan, morao sam sve podnijeti: proljev, greve,
povraanje, glavobolje, divljanje tjelesne temperature.
Ta druga no kao da je trajala vjeno. Pogledao bih na sat i katkad bi mi se uinilo kao da se
kazaljke vrte unatrag. Vani se inilo kao da no postaje sve dublja i sve crnja umjesto da poinje svitati.
Bilo je uasno.
No imao sam svoje tajno oruje. Bob me je ponekad strahovito ivcirao. U jednom sam trenutku
leao to je mogue mirnije, samo se pokuavajui iskljuiti iz svijeta. Najednom sam osjetio Boba kako
mi je zario pandu u nogu, zakopavi mi je kroz kou prilino bolno.
Bobe, kog vraga radi? dreknuo sam moda previe agresivno, na to je on poskoio. Smjesta
sam se pokajao.
Pretpostavljam da je bio pomalo zabrinut jer sam bio previe miran i tih pa je elio provjeriti jesam
li jo uvijek iv.
Najzad, tanki traak sive svjetlosti poeo se promaljati kroz prozor, naznaujui da je jutro napokon
svanulo. Izvukao sam se iz kreveta i pogledao na sat. Bilo je skoro osam sati. Znao sam da se klinika
otvara tek u devet. Vie nisam mogao ekati.
Ispljuskao sam lice hladnom vodom. Osjeaj je bio krajnje uasan na mojoj ljepljivoj koi. U zrcalu
sam mogao vidjeti da izgledam izmodeno i da mi je kosa znojna i neuredna. Ali u tom trenutku nisam za
to mario. Umjesto toga, nabacio sam na sebe odjeu i krenuo ravno prema autobusnoj stanici.
Put od Tottenhama do Camdena u to doba dana uvijek je bio pravo muenje. A danas mi se inilo
jo i gorim.

Na svakom je semaforu bilo crveno svjetlo. Svaka ulica kao da je bila ispunjena nepreglednim
redom automobila. Bilo je to putovanje iz pakla.
Dok sam sjedio u autobusu, jo uvijek sam imao one goleme promjene u tjelesnoj temperaturi, u
jednom se trenutku znojei, a u iduem drhtei, udovi su mi se svako malo grili, iako ne onako gadno
kao tijekom noi. Ljudi su me gledali kao da sam siao s uma. Vjerojatno sam izgledao neopisivo loe. U
tom me trenutku nije bilo ni briga. Samo sam se elio im prije domoi centra za lijeenje ovisnosti.
Stigao sam tamo neto iza devet i otkrio da je ekaonica ve napola puna. Nekoliko je ljudi
izgledalo podjednako loe kao i ja. Pitao sam se jesu li i sami upravo proivjeli paklenih etrdeset i osam
sati.
Bok, James, kako se osjea? upitao je lijenik kad sam uao u ordinaciju. Trebao me je samo
pogledati i odmah bi mu sve bilo jasno, ali cijenio sam ljubaznost i brigu.
Ne ba sjajno, odvratio sam.
Pa, dovoljno si dobro da si uspio prebroditi posljednja dva dana. To je golemi napredak,
nasmijeio se.
Pregledao me je i uzeo uzorak mokrae. Zatim mi je dao jednu tabletu Subutexa i napisao za njega
novi recept.
Od ovoga bi ti trebalo biti puno bolje, rekao je. Sad emo ti poeti postupno smanjivati dozu
kako bi se mogao u potpunosti osloboditi toga - i ovog mjesta.
Ostao sam tamo neko vrijeme kako bismo provjerili hoe li novi lijek imati neke neobine
nuspojave. Ali nije. Upravo suprotno, zapravo, osjeao sam se tisuu puta bolje.
Dok sam stigao natrag u Tottenham, bio sam kompletno preporoen. Bio je to sasvim drukiji
osjeaj od onoga kad bih uzeo metadon. Svijet mi se inio ivljim mjestom. Imao sam dojam kao da sve
mogu jasnije vidjeti, uti i namirisati. Boje su bile svjetlije i intenzivnije. Zvukovi ii. Bilo je to ba
neobino. Moda zvui udno, ali ponovno sam se osjeao ivim.
Usput sam svratio u trgovinu i kupio Bobu nekoliko vreica maje hrane s novim okusima koji su
se pojavili na tritu. Takoer sam mu kupio i malu igraku, gumenog mia.
Natrag u stanu, napravio sam itavu strku oko njega.
Uspjeli smo, drue, rekao sam. Uspjeli smo.
Osjeaj uspjeha bio je neopisiv. Tijekom iduih nekoliko dana, preobrazba mog zdravstvenog
stanja, ali i ivota openito, bila je nesaglediva. Imao sam dojam kao da je netko rastvorio zastore i pustio
sunevu svjetlost u moj ivot.
to je, dakako, na odreeni nain tako i bilo.

OSAMNAESTO POGLAVLJE
Povratak kui

Mislio sam da se Bob i ja ne moemo vie zbliiti, ali iskustvo koje smo upravo zajedno prebrodili
jo je vie uvrstilo spone meu nama. U danima to su slijedili, drao me se kao priljepak, gotovo kao da
me je elio imati na oku u sluaju da se neto slino ponovi.
Za takvo to, meutim, nije postojala opasnost. Odavno se nisam ovako dobro osjeao. Pomisao da
se vratim mranim ovisnostima prolosti tjerala me je da zadrhtim. Predaleko sam dospio da bih se tome
vratio.
Odluio sam proslaviti oporavak time to u malo urediti stan. Zato smo Bob i ja svakog dana radili
nekoliko sati due ispred ulaza u podzemnu eljeznicu, a potom zaradom kupili boju, nekoliko ukrasnih
jastuia te nekoliko plakata koje sam kanio objesiti na zid.
Zatim sam otiao do jednog dobrog salona s rabljenim namjetajem u Tottenhamu i kupio lijepi
novi kau. Bio je boje burgundca, presvuen kvalitetnom tkaninom koja e, uz malo sree, uspjeno
odoljeti Bobovim kandama. Onaj stari je bio do kraja otrcan, dijelom zbog dugotrajne upotrebe, ali
takoer i zbog Bobove navike da mu grebe noge i jastuke. Bobu je bilo zabranjeno grepsti ovaj novi.
Kako su tjedni prolazili, a noi postajale sve tamnije i hladnije, sve smo vie i vie vremena
provodili sklupani na kauu. Ve sam se radovao lijepom Boiu koji emo zajedno provesti, ali, kako
se na koncu ispostavilo, bilo je to malo preuranjeno.
Rijetko sam potom dobivao bilo to drugo osim rauna pa kad sam ugledao pismo u potanskom
sanduiu u hodniku, jednog jutra poetkom studenog 2008., smjesta sam ga primijetio. Bila je to
omotnica s potanskom markom avionske poiljke iz Tasmanije u Australiji.
Pismo je poslala moja majka.
Godinama nismo bili u kontaktu. Unato otuenosti koja se stvorila meu nama, pismo je bilo
veselo i toplo. Obavijestila me je da se preselila u novu kuu u Tasmaniji. inilo se da je tamo vrlo sretna.
Poanta pisma, meutim, bio je poziv. Ako ti platim povratnu avionsku kartu do Australije, bi li mi
doao u posjet? pitala je u pismu. Objasnila je da mogu doi tijekom boinih blagdana. Predloila je da
bih mogao takoer otii do Melbournea, u posjet svojim kumovima s kojima sam neko bio iznimno
blizak.
Obavijesti me o svojoj odluci, napisala je na kraju i potpisala pismo rijeima: Voli te mama.
Nekad prije, bacio bih pismo ravno u ko za otpatke. Bio sam prkosan i tvrdoglav, previe ponosan
da bih prihvatio pomo obitelji.

Ali promijenio sam se, glava mi je sad bila na drukijem mjestu. Poeo sam jasnije gledati na ivot
i gotovo da sam mogao osjetiti kako sav onaj bijes i paranoja nestaju iz mene. Zato sam odluio o svemu
promisliti.
Nije to bila jednostavna odluka, daleko od toga. Bilo je mnogo razloga za moju nedoumicu.
Najvei razlog za odlazak, dakako, bilo je to to bih ponovno vidio majku. Bez obzira na uspone i
padove koje je na odnos pretrpio tijekom godina, bila mi je majka i silno mi je nedostajala.
Nekoliko puta smo stupili u kontakt otkako sam zaglibio i zavrio na ulici, ali nikad joj nisam
iskreno priznao to se dogaa. Jednom smo se i sreli u ovih deset godina, kad je nakratko doputovala u
Englesku. Sastali smo se u pubu u blizini Epping Foresta. Otiao sam tamo podzemnom i proveo s njom
tri do etiri sata. Kad se nisam vratio nakon est mjeseci, kao to je oekivala, prodao sam joj priu da
sam osnovao bend u Londonu i rekao da se nemam namjeru vratiti u Australiju dok pokuavamo neto
napraviti.
Drao sam se te prie i kad smo se nali u pubu.
Nije mi bilo lako izgovoriti sve te lai, ali nisam imao hrabrosti ni snage priznati da spavam gdje
stignem, da sam zakaen na heroin i da, zapravo, unitavam svoj ivot.
Nisam imao pojma je li mi povjerovala. U tom trenutku svog ivota nisam ni mario.
Povremeno bismo se uli nakon toga susreta, ali najee bi proli mjeseci bez ikakvog kontakta,
zbog ega je oito bila silno alosna.
Poduzimala je sve i svata ne bi li stupila sa mnom u kontakt. Nisam joj se sjetio javiti ni kad se
dogodio teroristiki napad u Londonu, u srpnju 2005. Sreom, nisam bio nigdje u blizini, ali ona tamo na
drugom kraju svijeta nije imala pojma jesam li dobro. Nick, s kojim je i dan-danas, u to je vrijeme radio u
tasmanijskoj policiji. Nekako je uspio nagovoriti jednog slubenika londonske policije da uini njemu i
mojoj majci uslugu. Potraili su me u svojim dosjeima i jednog jutra poslali patrolu do mog prihvatilita u
Dalstonu.
Nasmrt su me isprepadali kad su stigli i stali mi lupati po vratima.
Ne brini, momak, nisi nita skrivio, rekao je jedan od njih kad sam otvorio vrata, vjerojatno
skamenjen od straha. Samo, to dvoje ljudi na drugoj polutki ele znati jesi li iv.
Bio sam u iskuenju naaliti se kako su me umalo stajali sranog udara, ali predomislio sam se.
Nisu izgledali previe oduevljeni time to su dobili zadatak da me provjere.
Nazvao sam mamu i uvjerio je da sam dobro. Opet, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi netko
mogao biti zabrinut za mene. U to vrijeme nisam na taj nain razmiljao. Bio sam preputen sam sebi i
zanimalo me je jedino vlastito preivljavanje. Ali, sad sam se promijenio.
Nakon svih tih godina zanemarivanja i laganja, ovo bi bila prilika da joj nekako nadoknadim i
pokuam ispraviti stvari. Imao sam osjeaj da to moram uiniti.
Druga oito pozitivna stvar jest da bih konano otiao na pravi godinji odmor pod suncem, neto
to sam si godinama uskraivao ivei u Londonu i uglavnom radei naveer. Jo uvijek sam osjeao
iscrpljenost nakon prelaska na novi lijek i znao sam da bi mi nekoliko tjedana u ugodnom okruenju
itekako dobro dolo. Majka mi je rekla da ivi na maloj farmi usred niega, a blizu rijeke. Zvualo mi je

idilino. Australija, odnosno bolje reeno, australski krajolik uvijek je imao posebno mjesto u mome srcu.
Boravak tamo bio bi melem za moju duu.
Popis razloga za odlazak je bio podugaak. Popis razloga protiv, meutim, bio je jo dulji. A na
vrhu popisa bila je moja najvea briga: Bob. Tko bi se brinuo za njega? Kako mogu biti siguran da e me
ekati kad se vratim? Na kraju krajeva, zar zaista elim tjednima biti razdvojen od svoje srodne due?
Odgovor na prvo pitanje sinuo mi je gotovo odmah.
Istog asa kad sam to spomenuo, Belle je rado pristala uvati Boba u svome stanu. Znao sam da joj
u potpunosti mogu vjerovati i da e se dobro brinuti o njemu. No jo uvijek sam se pitao kakav e to
uinak imati na Boba.
Druga velika briga je bila novac. Moja majka mi jest ponudila platiti kartu, ali ipak, i dalje me ne bi
pustili u Australiju bez gotovine. Malo sam se raspitao i doznao da mi treba najmanje petsto funti u
gotovini da bih dobio doputenje za ulazak u zemlju.
Nekoliko dana sam vagao, no na koncu sam ipak odluio poi. Zato ne? Promjena okoline i malo
sunca samo mi mogu goditi.
Imao sam tota za obaviti. Za poetak, morao sam nabaviti novu putovnicu to nije bilo lako s
obzirom da mi je ivot bio u rasulu proteklih godina. Socijalna radnica mi je priskoila u pomo i
pomogla mi prikupiti potrebnu dokumentaciju, ukljuujui i rodni list.
Zatim sam morao rijeiti detalje oko leta. Daleko najpovoljniji bio je let kompanijom Air China do
Pekinga, a zatim odatle do Melbournea. Bilo je to puno dulje putovanje i podrazumijevalo je dugo
ekanje u Pekingu. Ali bilo je i puno jeftinije nego bilo to drugo u ponudi. Moja mi je majka dotad ve
dala svoju e-mail adresu. Poslao sam joj podatke o letu, ukljuujui broj moje nove putovnice. Nekoliko
dana kasnije dobio sam potvrdu od internetske stranice preko koje je majka kupila kartu. Bio sam na
korak blie odlasku kui.
Sad mi je samo jo preostalo prikupiti petsto funti. Nita lake.
Let koji sam pronaao za Australiju bio je u prvom tjednu prosinca. Zato sam tijekom iduih
nekoliko tjedana radio po cijele dane u svim vremenskim uvjetima. Bob je veinom odlazio sa mnom,
iako bih ga ostavio doma uvijek kad je padala jaka kia. Znao sam da to ne voli i nisam elio riskirati da
se prehladi ili razboli prije nego to odem. Nije bilo anse da bih mogao otputovati u Australiju znajui da
je ponovno bolestan.
Uskoro sam pritedio neto novca koji sam skupljao u maloj limenoj kutijici za aj to sam je
jednom negdje pronaao. Polako, ali sigurno, poela se puniti. Kad se pribliio dan mog odlaska, imao
sam dovoljno za putovanje.
Uputio sam se na Heathrow teka srca. Pozdravio sam se Bobom u Bellinom stanu. Nije se doimao
previe zabrinutim, ali opet, nije da je znao kako u biti odsutan gotovo est tjedana. Znao sam da e kod
Belle biti na sigurnom, ali ni to mi nije umanjilo brigu. Stvarno sam se pretvorio u paranoinog roditelja.
Ako sam zamiljao da e put u Australiju biti oputajua, lijepa pustolovina, grdno sam se prevario.
Trideset i est sati, koliko je trajalo putovanje, bili su prava nona mora.
Poelo je prilino mirno. Let Air Chinom do Pekinga trajao je jedanaest sati i bio je uglavnom
nezanimljiv. Pogledao sam nekakav film i neto pojeo, ali bilo mi je teko zaspati jer se nisam ba

najbolje osjeao. Bilo je to dijelom zbog mojih lijekova, ali dijelom i zbog vlanog londonskog vremena.
Moda sam previe sati proveo prodajui Big Issue dok je lijevalo kao iz kabla. Navukao sam jezivu
prehladu i cijelim letom kihao. Stjuardese su me udno pogledavale, kao i neki suputnici svaki put kad bi
me svladali gadni napadaji kihanja, ali nisam time previe razbijao glavu sve dok nismo sletjeli u Peking.
Dok je zrakoplov rulao pistom prema terminalu, preko raz-glasa nam se obratio kapetan. Najprije je
govorio na kineskom, a onda je uslijedio engleski prijevod. Sve u svemu, obavijestio nas je da bismo
trebali ostati na sjedalima sve dok nas se ne zamoli da napustimo zrakoplov.
udno, pomislio sam.
Zatim sam ugledao dvojicu kineskih slubenika u odorama i s maskama na licu. Hodali su niz
prolaz - uputivi se ravno prema meni. Kad su mi se pribliili, jedan od njih je izvadio toplomjer.
S njima je bila stjuardesa koja je prevodila.
Ova gospoda su iz kineske vlade. Moraju vam izmjeriti temperaturu, rekla je.
Okej, sloio sam se osjetivi kako nije vrijeme za prepirku.
Posluno sam otvorio usta i mirno sjedio dok je jedan od slubenika neprestano provjeravao sat.
Nakon to su promumljali neto na kineskom, stjuardesa je rekla: Morat ete poi s ovom gospodom
kako bi vas podvrgli rutinskim zdravstvenom pregledu.
Bila je to 2008., kad je paranoja zbog svinjske gripe bila na vrhuncu, a naroito je Kinom vladala
histerija. Gledao sam izvjea u vijestima nekoliko dana ranije u kojima je reeno kako su ljude
deportirali iz Kine ako je postojala i najmanja sumnja u zarazu. Gomila ljudi je bila smjetena u karantene
gdje su ih drali danima.
Zato sam bio pomalo preplaen dok sam odlazio s njima. Glavom su mi se vrtjeli prizori kako me
itav mjesec dre u nekakvoj kineskoj eliji.
Podvrgli su me svakojakim pretragama, od onih krvnih do raznih brisova. Vjerojatno su pronali
svakojake zanimljive stvari - ali nisu pronali ni traga svinjskoj gripi, SARS-u niti bilo emu zaraznom.
Nakon nekoliko sati, jedva se ispriavi, slubenik mi je objavio da sam slobodan.
Jedini je problem bio to sam se sad morao vratiti na svoj let, a bio sam sasvim izgubljen u
ogromnom prostoru pekinke zrane luke koja je nalikovala kakvom hangaru.
Imao sam otprilike tri sata za pronai prtljagu i terminal. Prole su godine otkako sam posljednji put
bio u zranoj luci. Zaboravio sam koliko su ogromne i nehumane, a ova je bila gora od svih. Morao sam
uzeti vlak s jednog kraja terminala do drugog.
Nakon nekoliko pogrenih skretanja, najzad sam pronaao svoj izlaz, stigavi tamo nekih sat
vremena prije nego to sam trebao poletjeti.
Duboko sam uzdahnuo od olakanja kad sam utonuo u svoje sjedalo u zrakoplovu i spavao sam kao
klada na letu do Melbournea, uglavnom zbog iscrpljenosti. Ali onda sam u Melbourneu naiao na novu
prepreku.
Dok sam napredovao u redu za carinsku kontrolu, odjednom sam postao svjestan labradora kako
ivahno njuka oko moje prtljage.
Oprostite, gospodine, biste li poli s nama ovamo, rekla je slubenica na carini.

O, Boe, pomislio sam. Nikad neu stii do majke.

Odveli su me u posebnu prostoriju gdje su stali prekapati po mojim stvarima. Prelazili su
elektrinim detektorom za drogu preko moje torbe. Po izrazu na njihovim licima, mogao sam vidjeti da
postoji problem.
Bojim se da smo u vaoj prtljazi otkrili tragove kokaina, rekao je carinik.
Bio sam zaprepaten. Nisam imao pojma kako je to uope bilo mogue. Nikad nisam troio kokain
niti sam poznavao nekoga tko jest. Nitko od mojih prijatelja nije si ga mogao priutiti.
Kako se kasnije ispostavilo, zapravo nije bilo protuzakonito posjedovanje malih koliina kokaina za
osobnu uporabu.
Ako ste povremeni korisnik, i ako je to zbog osobne konzumacije, samo nam morate rei i moete
otii, rekao je carinik.
Objasnio sam svoju situaciju. Ja sam u programu odvikavanja tako da nita ne uzimam
povremeno, rekao sam. Zatim sam im predoio pismo mog lijenika koje je objanjavalo zato sam na
Subutexu.
Naposljetku su morali popustiti. Potapali su me po ramenu i pustili. Kad sam konano iziao iz
carine, prolo je skoro sat vremena. Morao sam uhvatiti drugi avion za Tasmaniju koji je trebao poletjeti
za nekoliko sati. Kad sam konano sletio, bila je rana veer i bio sam krajnje iscrpljen.
Susret s majkom bio je fantastian. Doekala me je u zranoj luci u Tasmaniji i nekoliko me puta
dugo i vrsto zagrlila. Plakala je. Mislim da je bila sretna to me vidi ivog.
I sam sam bio jako sretan to je vidim, iako nisam plakao.
Njezina je kuica bila upravo onako divna kao to ju je opisala u pismu. Bio je to komforan,
prozraan bungalov s golemim vrtom u stranjem dijelu, okruen prostranom livadom i rijekom to je
obrubljivala zemljite. Mjesto je bilo iznimno mirno i pitoreskno. Tijekom idueg mjeseca, samo sam se
odmarao, oporavljao i punio baterije.
Nakon dva tjedna osjeao sam se kao sasvim nova osoba. Londonske tjeskobe bile su - doslovce tisuama kilometara daleko, odnosno, da budem sasvim precizan, vie od petnaest tisua kilometara.
Mamu su preplavili majinski osjeaji pa se brinula da sam uvijek sit. Mogao sam osjetiti kako mi se
vraa snaga. Takoer sam mogao osjetiti kako majka i ja obnavljamo na odnos.
Isprva nismo preduboko zalazili u razgovore, ali s vremenom sam se poeo otvarati. Jedne veeri,
dok smo sjedili na verandi i promatrali zalazak sunca, popio sam nekoliko pia i odjednom je sve
provalilo iz mene. Nije to bilo nikakva velika ispovijed, nije bilo holivudske dramatike. Samo sam
govorio... i govorio.
Emocionalne brane ve su neko vrijeme prijetile da e popustiti. Godinama sam se drogirao ne bih
li pobjegao od vlastitih osjeaja, zapravo, elio sam se pobrinuti da ne osjeam nita. Polako, ali sigurno,
to sam promijenio. A sad su se moji osjeaji poeli vraati.
Dok sam joj opisivao neke od situacija koje sam proivio tijekom posljednjih godina, moja je majka
djelovala zgroeno, kao to bi i svaki roditelj.

I pretpostavila sam da nisi u najboljem stanju im sam te ugledala, ali nikad ne bih mogla ni
zamisliti da je situacija bila toliko loa, rekla je na rubu suza.
Povremeno bi samo sjedila s glavom u rukama, tu i tamo promumljavi Zato?.
Zato mi nisi rekao da si izgubio putovnicu?
Zato me nisi zvao da ti pomognem?
Zato nisi nazvao oca?
Dakako, svu je krivnju svalila na sebe. Kazala je da ima osjeaj kao da me je iznevjerila, ali rekao
sam da je ne krivim ni za to. Istina je bila da sam sebe iznevjerio. U konanici, nisam mogao kriviti
nikoga drugog.
Nisi ti odluila spavati na kartonskim kutijama i svake se veeri fiksati, nego ja, rekao sam joj u
jednom trenutku. A to ju je ponovno natjeralo u pla.
Jednom kad smo razbili led, takorei, lake smo razgovarali. Prisjeali smo se prolosti i mog
djetinjstva u Australiji i Engleskoj. Bilo mi je ugodno to konano mogu biti iskren s njom. Rekao sam joj
da sam prije imao dojam kako je otuena te da su na mene veliki utjecaj ostavile stalne selidbe, ali i to to
su me odgajale dadilje.
To ju je, dakako, uznemirilo, ali istaknula je da se samo trudila kako bi nam priskrbila dovoljno za
ivot te da zadrimo krov nad glavom. Shvatio sam to je eljela rei, no svejedno bih volio da je mogla
biti vie uz mene.
Puno smo se smijali, takoer; nije se sve vrtjelo oko sumornih i tekih razgovora. Priznali smo
jedno drugome koliko smo slini i hihotali smo se nad nekim naim svaama dok sam bio tinejder.
Sloila se da se radilo o velikom sukobu osobnosti.
Ja sam snane osobnosti, kao i ti. Od mene si to naslijedio, rekla je.
Ali, dosta smo vremena proveli razgovarajui o sadanjosti umjesto o prolosti. Raspitivala se o
procesu rehabilitacije te o tome to elim postii sad kad sam gotovo ist. Objasnio sam joj da me jo
uvijek eka postupno odvikavanje, ali da u, uz malo sree, za godinu dana biti potpuno ist. Nekad bi me
jednostavno samo sluala, to nije esto radila u prolosti. Kao ni ja, uostalom. Mislim da smo oboje
nauili puno jedno o drugome, a ponajvie injenicu da smo duboko u sri bili vrlo slini, to je bio razlog
naih uestalih sukoba dok sam bio mlai.
Tijekom tih dugih razgovora, esto sam spominjao Boba. Ponio sam i njegovu fotografiju koju sam
pokazivao svakome tko bi iole pokazao zanimanje.
Izgleda mi kao mudro stvorenje, nasmijeila se majka kad ga je vidjela.
O, itekako, rekao sam ozaren od ponosa. Ne znam gdje bih bio danas da nije bilo Boba.
Boravak u Australiji je bio divan. Omoguio mi je da proistim misli. Takoer mi je omoguio da
uvidim gdje sam i kamo elim stii.
Dio je mene udio da se ponovno preselim ovamo. Ovdje mi je bila obitelj. Sasvim sigurno, ovdje
bih imao daleko veu potporu nego u Londonu. No nisam prestajao misliti na Boba i injenicu da bi bio

izgubljen bez mene podjednako kao i ja bez njega. Nisam predugo razmiljao o toj ideji. Kad je poeo
moj esti tjedan boravka u Australiji, ve sam u mislima bio u avionu za Englesku.
Ovaj put sam se propisno pozdravio s majkom. Dovezla me je u zranu luku i mahala mi dok sam
ulazio u zrakoplov za Melbourne, kamo sam kanio provesti neko vrijeme sa svojim kumovima. Oni su
bili prilino znaajne figure u mom djetinjstvu. Bili su vlasnici najvee privatne tvrtke za
telekomunikacijske usluge u Australiji i prvi koji su osnovali tvrtku za proizvodnju radio-pagera u dravi
pa su u jednom trenutku bili iznimno imuni. Kao djeak, naravno, oboavao sam provoditi vrijeme u vili
koju su izgradili u Melbourneu. ak sam i neko krae vrijeme ivio s njima kad mojoj majci nije
najsjajnije ilo s poslom.
Njihova reakcija na moju priu bila je kao i majina - bili su okirani.
Ponudili su mi financijsku pomo, ak i mogunost da mi pronau posao u Australiji. Ali opet,
morao sam im objasniti da imam odgovornosti natrag u Londonu.
Putovanje kui proteklo je bez znaajnih dogodovtina. Osjeao sam se mnogo bolje, zdravije i
snanije, a vjerojatno sam tako i izgledao pa nisam privlaio pozornost na carini. Boravak u Australiji me
je toliko odmorio i oporavio da sam spokojno spavao vei dio puta.
Umirao sam od elje da opet vidim Boba, iako je dio mene bio zabrinut da se promijenio ili ak da
me je zaboravio. Ipak, nisam se morao brinuti.
Istog asa kad sam uao u Bellin stan, podigao je rep i skoio s kaua pojurivi prema meni. Donio
sam mu nekoliko darova, meu ostalim i dvije pliane figurice klokana. Ubrzo je eprkao pandama po
jednoj od njih. Kad smo te veeri krenuli doma, smjesta mi se uspentrao uz ruku i smjestio na moje rame
kao i inae. Emotivno i tjelesno putovanje na drugi kraj svijeta u trenu je bilo zaboravljeno. Opet smo bili
ja i Bob, sami protiv svih; imao sam dojam kao da nikad nisam ni otiao.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Miljenik Angela

U Australiji je bilo sjajno, oporavio sam se tjelesno i psihiki. Natrag u Londonu, osjeao sam se
snanijim i sigurnijim u sebe nego to sam to bio godinama. A ponovni susret s Bobom jo mi je vie
podigao duh. Bez njega, kao da je jedan dio mene nedostajao tamo dolje u Tasmaniji. Sad sam se
ponovno osjeao itavim.
Uskoro smo se vratili staroj rutini, dijelei svaki aspekt svakodnevice. ak i sad, nakon gotovo
dvije godine zajednikog ivota, ostao mi je nepresuan izvor iznenaenja.
Dok smo bili razdvojeni, nisam prestajao govoriti o Bobu i tome koliko je pametan. U nekim
trenucima, siguran sam, ljudi su me gledali kao da sam prolupao. Maak ne moe biti ba toliko
pametan, uvjeren sam da su mislili.
Nekoliko tjedana nakon mog povratka, meutim, shvatio sam da sam ga ak i podcijenio.
Obavljanje nude Bobu je oduvijek bila rutinska stvar. Nikad nije koristio kutije s pijeskom koje
sam mu kupio. Jo uvijek imam nekoliko takvih posuda koje u ormariu skupljaju prainu. Tamo su od
prvog dana.
Bila je prava gnjavaa sputati se stubama s petog kata i odlaziti do dvorita gdje bi obavio svoje
svaki put kad mu je bila sila. No, tijekom proteklih nekoliko mjeseci, prije mog odlaska u Australiju, ali i
sad opet kad sam se vratio, primijetio sam kako vie ne odlazi toliko esto dolje niz stube.
Neko vrijeme sam se pitao nije li u pitanju kakav zdravstveni problem pa sam ga odveo do
veterinarske stanice Plavog kria na Islington Greenu kako bi ga pregledali. Veterinar nije otkrio nita
neobino, rekavi da bi mogla biti rije o promjenama u metabolizmu kako postaje stariji.
Objanjenje, meutim, nije bilo nimalo bioloke prirode, nego se radilo o neem daleko
zabavnijem. Jednog jutra, nedugo nakon povratka iz Australije, probudio sam se ranije, negdje oko 6 i 30.
Moj tjelesni sat je jo uvijek bio poremeen zbog vremenske razlike. Izvukao sam se iz kreveta i krenuo,
mamuran, prema zahodu. Vrata su bila odkrinuta i mogao sam uti blagi zvuk nalik zveckanju. udno,
pomislio sam. Napola sam oekivao da se netko uuljao u stan kako bi se posluio zahodom, ali kad sam
blago gurnuo vrata doekao me je prizor koji me je ostavio sasvim bez teksta: Bob je zaposjeo zahodsku
koljku.
Prizor je bio upravo poput onog iz filma Dozvola za brak, kad maak Roberta de Nira, gospodin
Jinxie ini to isto. Samo to u ovom sluaju to nije bila fikcija. Bob je oito zakljuio da mu je odlazak
dolje prevelika gnjavaa. Zato se, vidjevi mene kako idem na zahod mnogo puta tijekom ovih godina,
dovinuo to mora napraviti i jednostavno me je oponaao.

Kad me je ugledao kako zurim u njega, Bob je sijevnuo jednim od svojih ozbiljnih pogleda, kao da
eli rei: to si se zapiljio? Samo obavljam nudu, ima li to normalnije i prirodnije od toga? I, dakako,
bio je u pravu. Zato sam uope bio iznenaen? Bio je sposoban za bilo to, to sam dosad ve shvatio.
Na vietjedni nedolazak na posao definitivno je upao u oi mnogim stanovnicima Angela. Kad
smo se vratili na svoje uobiajeno prodajno mjesto, cijeli taj prvi tjedan ljudi su nam prilazili sa irokim
osmijehom na licu. Govorili bi: Ah, vratili ste se. Ili: Mislili smo da ste osvojili zgoditak na lutriji.
Bili su to gotovo bez iznimke iskreni i topli izrazi dobrodolice.
Jedna nam je gospoa ak ostavila estitku na kojoj je pisalo Nedostajali ste nam; bio je sjajan
osjeaj ponovno biti doma.
Kao i uvijek, naravno, nalo se tu dvoje-troje onih koji nisu bili presretni to nas vide.
Jedne sam se veeri zapleo u prilino unu raspravu s jednom Kineskinjom. Ve sam je prije
zamijetio kako s oitim neodobravanjem gleda mene i Boba. Ovaj put mi je prila, uperivi prst u mene.
To nije dobro, nije dobro, bijesno je reala.
Oprostite, to nije dobro? upitao sam iskreno zbunjen.
Taj maak, to nije normalno, nastavila je. On previe miran, ti njega drogirati. Ti drogirati
maak.
Bila je to kap koja je prelila au. Ovo sam morao raspraviti.
Daleko da je to bio prvi put da je netko takvo to insinuirao. Jo tamo na Covent Gardenu, dok smo
svirali, jedan mrkavac s izgledom profesora, zaustavio se pored nas jednog dana i rekao mi prilino
nedvosmisleno da me je skuio.
Znam ja to ti radi. I mislim da znam to mu daje da bude ovako miran i posluan, rekao je
prilino samozadovoljno.
A to bi to bilo, gospodine? upitao sam.
Ah, kaem li ti, bit e u prednosti i kasnije e to moi iskoristiti, rekao je pomalo zateen jer
sam mu se suprotstavio.
A ne, ne moe to tako. Optuili ste me, i sad to povucite, rekao sam u samoobrani.
Prilino je brzo ispario, to je bilo mudro, pretpostavljam, jer mislim da sam ga mogao jednom
poteno odalamiti da je nastavio istim tonom.
Kineskinja je u osnovi iznijela iste optube. Pa sam joj se na isti nain suprotstavio.
A to mislite da mu dajem da bude ovakav? upitao sam.
Ne znam, odvratila je. Ali neto mu daje.
Pa, kad bih ga drogirao, zato bi ostao sa mnom sve ovo vrijeme? Zato ne bi pokuao pobjei kad
doe u priliku? Ne mogu ga drogirati ispred svih.
Pih, rekla je, okrenuvi se na peti i mlatarajui rukama. Nije dobro, nije dobro, ponovila je
prije nego to e nestati u mnotvu.

Bila je to stvarnost koju sam odavno prihvatio. Znao sam da e uvijek biti onih koji e sumnjati da
na neki nain zlostavljam Boba, kao i onih koji nisu voljeli make ili im je jednostavno smetala injenica
da kolporter Big Issuea ima maku umjesto psa, to nije bila rijetkost. Nekoliko tjedana nakon prepirke s
Kineskinjom, bio sam uvuen u jo jedan sukob, ali ovaj put prilino drukiji.
Jo od samih poetaka na Covent Gardenu, redovito su mi nudili novac za Boba. Svako toliko,
netko bi mi priao s pitanjem: Koliko trai za maka? Obino bih im rekao neka se nose dovraga.
I ovdje gore na Angelu esto su mi prilazili s istim prijedlozima, a naroito jedna ena. Nekoliko
puta mi je prila, svaki put neobavezno avrljajui prije nego to bi prela na razlog svog posjeta.
uj, James, rekla bi. Mislim da Bob ne bi smio boraviti na ulici. Mislim da bi trebao biti u
lijepom, toplom domu i bolje ivjeti.
Svaki put bi privela razgovor kraju istim pitanjem: Koliko bi traio za njega?
I svaki put bih je odbio, a ona bi se potom stala nabacivati iznosima: poela bi sa stotinu funti, da bi
na kraju dola do petsto.
Jedne veeri, nema tomu dugo, dola je do mene i izjavila: Dat u ti tisuu funti za njega.
Samo sam je pogledao i upitao: Imate li djece?
Ovaj, da, zapravo imam, zamucala je pomalo iznenaena.
Znai imate. U redu. Koliko traite za svoje najmlae dijete?
O emu ti to?
Koliko traite za najmlae dijete?
Ne bih rekla da to ima ikakve veze s...
Presjekao sam je u pola reenice. Zapravo, mislim da itekako ima veze s ovim. to se mene tie,
Bob je moje dijete, moja beba. I kad me pitate elim li ga prodati, to je upravo isto kao da ja pitam vas
koliko traite za svoje najmlae dijete.
Samo je bez rijei odjurila dalje. Nikad je vie nisam vidio.
Stav osoblja podzemne eljeznice u potpunosti je bio suprotan ovome. Jednog dana sam razgovarao
s jednom od kontrolorki, Vanikom. Voljela je Boba i smijuljila se dok se bezbroj ljudi zaustavljao, sa
eljom da ga pozdrave ili fotografiraju.
Zbog njega je stanica Angel postala ba popularna, zar ne? nasmijala se.
Bome jest, trebali biste ga zaposliti, poput onog maka u Japanu koji je ef stanice. ak ima i
svoju kapu, rekao sam.
Nisam sigurna da imamo slobodnih mjesta, zahihotala se.
Pa, onda biste mu barem trebali izdati iskaznicu ili neto slino, alio sam se.
Pogledala me je sa zamiljenim izrazom na licu i otila. Nisam vie o tome razmiljao.
Nekoliko tjedana kasnije, Bob i ja smo sjedili ispred stanice jedne veeri kad se Vanika ponovno
pojavila. Odmah sam neto posumnjao.

to ima? rekao sam.

Nita, samo sam eljela dati ovo Bobu, nasmijeila se. Zatim je izvadila plastificiranu putnu kartu
s Bobovom fotografijom.
Pa ovo je fantastino, rekao sam.
Skinula sam sliku s interneta, rekla je na moje golemo zaprepatenje. Kojeg vraga Bob radi na
internetu?
Pa, to zapravo znai ova karta? upitao sam.
Znai da moe besplatno putovati podzemnom, nasmijala se.
Mislio sam da je prijevoz za make ionako besplatan, nasmijeio sam se.
Pa, zapravo znai da nam je svima iznimno drag. Smatramo ga lanom nae obitelji.
Morao sam prikupiti svu snagu kako ne bih briznuo u pla.

DVADESETO POGLAVLJE
Najdua no

Bliilo se proljee 2009., ali veeri su jo uvijek bile mrane i sumorne. Do trenutka kad bih zavrio
s prodajom asopisa na Angelu, obino oko sedam sati uveer, mrak bi se ve spustio, uline svjetiljke
upalile, a plonici bi oivjeli.
Nakon to je prvih mjeseci u godini bilo prilino tiho, jer je bilo i manje turista, Angel je najednom
ivnuo. Za veernjih pica inilo se kako tisue i tisue ljudi naviru iz stanice podzemne eljeznice.
Moda je to bilo zbog imunijeg svijeta, ali promjene su privukle i druge na ovo podruje naalost.
ivot na ulicama Londona prilino ti izotri instinkte i vrlo dobro umije procijeniti koga treba
izbjegavati u irokom luku. Bilo je izmeu pola sedam i sedam uveer, vrijeme kad sam obino imao
najvie posla, kad mi se u vidokrugu pojavio tip koji je ve nekoliko puta dotad ukljuio moj radar.
Ve sam ga opazio jednom ili dvaput, sreom u daljini. Vidjelo se na prvi pogled da je nekakav
grubijan. Znam da nisam najdraesniji tip koji se moe sresti na londonskim ulicama, ali ovaj je izgledao
ba opako. Vjerojatno je spavao na ulici, a koa mu je bila crvena i prljava, kao i odjea. Ono najstranije
u vezi njega, meutim, bio je njegov pas, krupni rotvajler. Dlaka mu je bila crna, mjestimice proarana
smeim arama, i im sam ga prvi put ugledao, znao sam da je agresivan. Prizor njih dvojice kako hodaju
zajedno podsjetio me je na Billa Sikesa i njegovog krvolonog psa iz filma Oliver Twist. Vidjelo se na
njima da su sama nevolja.
Pas je bio s njim i te veeri kad je doao pred ulaz u podzemnu i pridruio se nekolicini podjednako
opakih likova koji su sjedili i ispijali pivo ve otprilike nekih sat vremena. Nisu mi se nimalo sviali.
Gotovo odmah sam mogao vidjeti kako je rotvajler uoio Boba i stao natezati povodac, umirui od
elje da se otrgne i napadne ga. inilo se da je pas pod kontrolom vlasnika, ali to nipoto nije znailo da
e tako i ostati. Ovaj se pak doimao kao ga vie zanima razgovor s drugim tipovima - kao i to da se
domogne njihove cuge.
Ja sam se ionako bio poeo pakirati. Dolazak te bande samo je zacementirao moju odluku. Pratio
me je osjeaj nelagode, zbog njih - i zbog psa. elio sam da Bob i ja odemo to dalje od njih.
Poeo sam spremati primjerke Big Issuea i ostale stvari u ruksak. Iznenada sam uo stvarno glasan,
prodoran lave. Dogaaj to je uslijedio odvijao se kao u usporenom kadru, poput loe akcijske scene u
loem akcijskom filmu.
Okrenuo sam se i opazio bljesak neeg crno-smeeg kako juri prema meni i Bobu. Onaj tip oito
nije pravilno namjestio uzicu i rotvajler se oslobodio. Moja prva instinktivna reakcija bila je da zatitim
Boba, pa sam samo skoio ispred psa. Prije nego to sam se snaao, nasrnuo je na mene i bacio me s

nogu. Dok sam padao, uspio sam ga obujmiti rukama pa smo zavrili na tlu u klinu. Vikao sam i psovao,
pokuavajui ga to bolje epati tako da me ne moe ugristi, ali pas je bio jednostavno presnaan.
Rotvajleri su moni psi i nisam nimalo sumnjao da bih izvukao deblji kraj samo da je borba
potrajala nekoliko sekundi due. Sam Bog zna kakve bi mi sve ozljede nanio. Sreom, najednom sam
postao svjestan drugog glasa kako urla i osjetio sam kako mu snaga poputa kao da ga netko odvlai u
drugom smjeru.
Dolazi ovamo, gade, urlikao je vlasnik povlaei uzicu to je snanije mogao. Zviznuo je psa po
glavi neim tupim. Ne znam to je to bilo, ali zvuk je bio gadan. U drugim okolnostima, zabrinuo bih se
za psa, ali moj prioritet je bio Bob. Mora da je bio prestravljen onim to se netom dogodilo. Okrenuo sam
se kako bih ga provjerio, ali sam otkrio da je mjesto gdje je do maloas sjedio bilo prazno. Okrenuo sam
se oko svoje osi da vidim nije li ga netko moda podigao kako bi ga zatitio, ali od njega nije bilo ni traga
ni glasa. Nestao je.
Najednom sam shvatio to sam uinio. uvao sam sveanj Big Issuea nedaleko od mjesta na kojem
sam prodavao, ispod jedne klupe. Bobova uzica nije dotamo dosezala pa sam, zbog urbe da im prije
odemo, otkopao uzicu s pojasa. Trajalo je to tek koju sekundu dok nisam skupio sve stvari, ali bilo je
dovoljno.
Strahovito sam pogrijeio. Rotvajler je vjerojatno sve to gledao i ugrabio priliku. Zato se oslobodio
i napao nas upravo u tom trenutku.
Odmah me je obuzela bezumna panika.
Nekoliko se ljudi okupilo oko nas kako bi vidjeli jesam li u redu.
Dobro sam. Je li netko vidio Boba? rekao sam iako, zapravo, nisam bio dobro. Povrijedio sam se
dok me je pas bacio i po rukama sam imao ugrize. U tom trenutku mi je prila stalna muterija,
sredovjena ena koja je esto Bobu donosila hranu. Oito je primijetila sav onaj mete.
Upravo sam vidjela Boba kako bjei u smjeru prolaza Camden, rekla je. Pokuala sam mu
zgrabiti uzicu, ali bio je prebrz.
Hvala, rekao sam, dograbio ruksak i odjurio dok mi je srce snano nabijalo u grudima.
U mislima mi je odmah bljesnulo sjeanje na trenutak kad je pobjegao na Piccadilly Circusu. Zbog
nekog razloga, meutim, ova mi se situacija inila ozbiljnijom. Tada ga je prestraio ovjek u aavom
odijelu. Ovaj put je bio u stvarnoj opasnosti. Da se nisam umijeao, rotvajler bi ga gotovo sigurno napao.
Tko zna kakav je uinak imao na njega prizor razjarenog psa? Moda ga je podsjetilo na neto to mu se
dogodilo u prolosti? Nisam imao pojma to je osjeao, iako sam pretpostavljao da je bio prestravljen i
rastrojen kao i ja.
Odjurio sam ravno prema prolazu Camden, izbjegavajui ranoveernju guvu etaa koji su milili
oko pubova, barova i restorana.
Bobe, Bobe, nisam prestajao dozivati, privlaei poglede prolaznika. Je li netko vidio rieg
maka kako bjei ovuda s uzicom? u prolazu sam upitao skupinu ljudi koja je stajala pred glavnim
pubom.
Oni su samo slegnuli ramenima.

Nadao sam se da e Bob, ba kao to je uinio i onaj put tamo na Piccadilly Circusu, pronai
sklonite u nekom duanu. Ali dosad su gotovo svi ve bili zatvoreni. Jedino su barovi, restorani i kafii
bili otvoreni. Dok sam trao uskom uliicom i raspitivao se, doekivalo me je samo odmahivanje
glavama. Ako je otiao dalje od prolaza Camden, prema sjeveru, onda e zavriti na Essex Roadu, glavnoj
ulici koja vodi prema Dalstonu i jo dalje. Ve je prije prolazio jednim dijelom tog puta, ali nikad nou i
nikad sam.
Poeo sam oajavati kad sam nabasao na enu na kraju prolaza, u blizini dijela gdje se iri prema
Islington Greenu. Pokazala je dolje na cestu.
Vidjela sam maka kako bjei dolje onim putom, rekla je. Jurio je poput rakete, i inilo se da
nije imao namjeru stati. Skrenuo je prema glavnoj ulici i izgledalo je kao da e je prijei.
Na kraju prolaza, izronio sam na otvorenu ulicu i pogledom skenirao podruje. Bob je volio
Islington Green i esto bi tamo negdje obavio nudu. Bilo je to takoer i mjesto gdje je bio parkiran
kombi Plavog kria. Vrijedilo je pogledati. Brzo sam preao cestu i pojurio u ograeni travnati dio s
grmljem ispod kojeg je znao esto eprkati. Kleknuo sam i pogledao dolje. Iako je dnevna svjetlost
nestala i jedva da sam mogao vidjeti prst pred nosom, nadao sam se da bih mogao ugledati par sjajnih
oiju kao zure u mene.
Bobe, Bobe, jesi li tu drue? Ali nije bilo nikog. Otiao sam do drugog ugla ograenog parka i
jo ga nekoliko puta zazvao. No, osim gunanja nekolicine pijanca koji su sjedili na jednoj od klupa, sve
to sam mogao uti bilo je uporno brujanje prometa.
Napustio sam Green i zatekao se pred velikom knjiarom Waterstones. Bob i ja smo znali esto
tamo navratiti i osoblje bi mu se uvijek radovalo. Znao sam da je ovo sad stvarno posljednja slamka
spasa, ali moda je otiao tamo potraiti sklonite.
U knjiari je bilo tiho i osoblje se pripremalo za zatvaranje. Tek pokoji kupac pretraivao je po
policama.
Prepoznao sam jednu gospou za pultom. Sad sam se ve znojio, bio sam zadihan i oito sam
izgledao izbezumljeno.
Jeste li dobro? upitala je.
Izgubio sam Boba. Pas nas je napao i Bob je pobjegao. Nije li sluajno doao ovamo?
Jao, nije, rekla je doimljui se iskreno zabrinutom. Bila sam ovdje i nisam ga vidjela. Ali, dajte
da se raspitam gore.
Podigla je telefonsku slualicu i birala broj drugog odjela.
Jeste li kojim sluajem gore vidjeli maka? upitala je. Polagano odmahivanje glavom koje je
uslijedilo reklo mi je sve to sam trebao znati. Stvarno mi je ao, rekla je. Ali ako ga vidimo, pobrinut
emo se da ga zadrimo.
Hvala, odvratio sam.
Tek tada, dok sam izlazio iz knjiare u sad ve mrklu no, sinulo mi je. Izgubio sam ga.
Bio sam shrvan. Iduih nekoliko trenutaka bio sam kao u bunilu. Nastavio sam koraati niz Essex
Road, ali dotad sam ve odustao od raspitivanja po kafiima, restoranima i pubovima.

Bila je ovo ruta kojom smo svaki dan prolazili na putu do posla - i kojom smo se svake veeri
vraali kui. Kad sam ugledao autobusnu liniju za Tottenham, jedna se misao oblikovala u mom
izmuenom umu. Nije valjda? Zar je mogue?
Na autobusnoj stanici je stajao kondukter i pitao sam ga je li moda vidio maka kako ulazi u
autobus. Znao sam Boba, bio je dovoljno inteligentan da to uini. Pitao sam ga je li ga vidio kako ulazi u
autobus broj 73. No, on je samo odmahnuo glavom i okrenuo mi lea.
Znao sam da make imaju izvanredan osjeaj za prostor i bile su poznate po tomu da mogu prijei
velike razdaljine. Ali nije bilo nikakve anse da pronae put natrag sve do Tottenhama. Morao bi prijei
dobrih sedam kilometara, i to kroz neke prilino opasne dijelove Londona. Nikad nismo ili pjeice tim
putom nego uvijek autobusom. Odmah sam zakljuio da to vie jednostavno nema smisla.
Iduih pola sata bio sam na vrtuljku razliitih emocija. Jednog asa bih se uvjerio da ne moe
pobjei daleko jer e ga netko pronai i identificirati. Gomila ljudi ovdje ga je poznavala. A ak i da ga
pronae netko tko ga ne poznaje, bude li imalo promuuran, vidjet e da je mikroipiran i znat e da su
podaci o njemu zavedeni u registru.
No, odmah potom odustao bih od takvog razmiljanja pa bi me preplavila struja vrlo razliite
svijesti kad bi mi, odjednom, jezive misli poele odzvanjati glavom.
Ovo se moglo dogoditi i prije tri godine. Zbog ovakve se situacije mogao zatei u mojoj zgradi one
proljetne veeri. Moda mu je ovakvo to bilo okida da zakljui kako je vrijeme da ponovno ode dalje.
Bio sam razapet izmeu dviju krajnosti. Logika i razum govorili su mi: Bit e sve okej, vratit e ga.
Ali ona divlja, iracionalna strana govorila je neto puno turobnije: Otiao je, vie ga nee vidjeti.
Gotovo sat vremena tumarao sam gore-dolje po Essex Roadu. Sad je bilo mrano kao u grobu, a kolone
vozila vijugale su sve do kraja ulice Islington High. Bio sam izbezumljen. Nisam znao to u. Ne
razmiljajui, samo sam krenuo pjeice niz Essex Road u smjeru Dalstona. Stan moje prijateljice Belle
bio je udaljen nekih dva kilometra odatle. Krenuo sam tamo.
Prolazio sam mimo jedne sporedne uliice kad sam ugledao bljesak majeg repa. Bio je crn i tanak,
vrlo razliit od Bobovog, ali bio sam u takvom stanju da se moj um poigravao sa mnom pa sam uvjerio
sebe da to mora biti on.
Bobe, povikao sam utonuvi u mraan prostor. Nisam nita otkrio.
Negdje u tami uo sam mijaukanje. Nije zvualo kao da je on. Nakon nekoliko minuta, nastavio
sam dalje.
Dotad se ve prometna guva prorijedila. No je najednom postala zlokobno tiha. Prvi put sam
primijetio da su se na nebu pojavile zvijezde. Nije bilo mirno kao australsko nono nebo, ali jo uvijek je
bilo prilino dojmljivo. Prije samo nekoliko tjedana zurio sam u zvijezde tasmanijskog neba. Svima sam u
Australiji govorio da se vraam kako bih se brinuo za Boba. Odlino si to obavio, rekao sam, u sebi se
proklinjui.
Na trenutak sam se upitao nije li moda moj produeni boravak u Australiji zapravo utjecao na sve
ovo. Je li razdvojenost otpustila spone izmeu mene i Boba? Je li ga injenica da sam bio odsutan est
tjedana natjerala da preispita moju privrenost? Kad je rotvajler krenuo u napad, je li zakljuio da se vie
ne moe pouzdati u mene da u ga zatititi? Umalo da nisam zaurlao od muke.

Kad mi se Bellina ulica pojavila u vidokrugu, jo uvijek sam bio na rubu suza. to u ja bez njega?
Nikad vie neu pronai maka poput Boba. A onda se dogodilo i to - prvi put nakon tko zna koliko
godina, preplavila me je udnja za drogom.
Odmah sam je pokuao otjerati, ali jo jednom je u mojoj podsvijesti buknuo rat volja. Negdje u
mojoj glavi, mogao sam osjetiti kako mislim da sam zaista izgubio Boba, da se neu moi s time nositi te
da moram neim ublaiti ovu bol koju sam ve poeo osjeati.
Belle se, poput mene, godinama borila s ovisnou. Ali znao sam da se njezina cimerica jo
povremeno drogira. to sam se vie pribliavao njezinoj ulici, to su me spopadale strasnije misli.
Kad sam dospio do Belline kue, bilo je skoro ve deset uveer. Satima sam tumarao ulicama. U
daljini su sirene opet zavijale, murja je bila na putu da prekine jo jednu tunjavu u nekom od pubova.
Ali, nije me ni najmanje bilo briga.
Dok sam koraao puteljkom prema slabo osvijetljenom ulazu, uoio sam oblik kako mirno sjedi u
sjeni s bone strane zgrade. Bila je to nedvojbeno silueta make, ali tada sam ve bio odustao od svake
nade pa sam pretpostavio da je to zasigurno jo jedna lutalica koja je potraila zaklon od hladnoe. Ali
onda sam ugledao to lice, to nezamjenjivo lice.
Bobe.
Moleivo je mijauknuo, ba kao i onda u hodniku prije tri godine, kao da eli rei: Pa gdje si
dosad? ekam te stoljeima.
Podigao sam ga i vrsto privio uza se.
Dobit u srani udar ako nastavi tako bjeati od mene, rekao sam dok sam grozniavo pokuao
shvatiti kako li je samo dospio ovamo.
Nije prolo dugo prije nego to mi je sve sjelo na svoje mjesto. Osjeao sam se kao budala zato to
nisam na to ranije pomislio. Nekoliko puta smo zajedno bili u Bellinom stanu, a ovdje je proveo est
tjedana dok sam bio u Australiji. Bilo je logino da e doi ovamo. Ali, kako je, pobogu, stigao? Morao je
prijei najmanje tri kilometra od naeg prodajnog mjesta na Angelu. Zar je cijelo vrijeme hodao? Ako
jest, koliko je dugo bio tu?
No nita od toga vie nije bilo vano. Dok sam ga grlio, lickao mi je ruku, a jezik mu je bio grub
kao brusni papir. Trljao se licem o moje i povio je rep.
Pozvonio sam na Bellina vrata i otvorila je. Moje se raspoloenje preobrazilo od oaja do delirija.
Bio sam na vrhu svijeta.
Bellina je cimerica takoer bila tamo i upitala je: eli li neto da malo proslavimo? Znaajno se
smijuljila.
Ne, u redu je, hvala, odvratio sam povukavi Boba dok me je zaigrano grebao po ruci. Pogledao
sam Belle. Jedno pivo bi bilo sjajno.
Bobu nije trebala droga da preivi no. Samo je trebao prijatelja: mene. A u tom sam trenutku
zakljuio da mi je i samom samo on bio potreban. Trebao sam Boba, i ne samo te veeri nego sve dok
budem imao taj privilegij da je dio mojega ivota.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Bob, Big Issue maak

Dok je oujsko sunce zalazilo, a sumrak se stao sputati nad Angelom, London se jo jedanput
pripremio za veer. Promet je ve bio gust na Islington High Roadu, a trubljenje automobilskih sirena se
prolamalo u kakofoniji zvukova. I plonici su vrvjeli prolaznicima, takoer, a rijeke ljudi navirale su oko
stanice podzemne eljeznice. pica je bila na vrhuncu, kao i obino, i svi su nekamo urili. Pa, zapravo,
ne ba svi.
Upravo sam provjeravao imam li dovoljno primjeraka asopisa da mogu doekati ovu navalu za
koju sam znao da se sprema, kad sam krajikom oka opazio grupicu klinaca kako se okuplja oko nas. Bili
su tinejderi, pretpostavio sam, trojica mladia i dvije djevojke. Izgledali su kao Junoamerikanci, ili
moda panjolci ili Portugalci.
U tomu, dakako, nije bilo nita neobino. Nije ovo bio ba Covent Garden, trg Leicester ili
Piccadilly Circus, ali Islington su takoer pohodili turisti i Bob je, kao i uvijek, za njih bio pravi magnet.
Teko da bi proao dan bez da ga ne okrui ushiena skupina mladih, ba poput ovih.
Ono to je te veeri bilo drukije, meutim, jest da su ivo pokazivali na njega i neto govorili.
Ah, si, Bob, rekla je jedna tinejderica na jeziku za koji sam pretpostavio da je panjolski.
Si, si. Bob, Big Issue maak, prihvatila je druga.
udno, pomislio sam kad sam shvatio to je rekla. Kako znaju da se zove Bob? Nije imao ploicu s
imenom. I to misle pod onim Big Issue maak?
Vlastita me je znatielja ubrzo svladala.
Pardon, nadam se da mi neete zamjeriti na pitanju, ali kako znate za Boba? upitao sam nadajui
se da barem jedno od njih donekle govori engleski. Moj je panjolski, naime, bio nikakav.
Sreom, jedan deko je odgovorio: O, vidjeli smo ga na YouTubeu, nasmijeio se. Bob je vrlo
popularan.
Stvarno? rekao sam. Netko mi je rekao da postoji snimka na YouTubeu, ali nisam imao pojma
koliko ga je ljudi vidjelo.
Puno njih, mislim, nasmijeio se.
Odakle ste?
Espana, panjolska.
Znai Bob je popularan u panjolskoj?

Si, si, rekao je drugi deko kad mu je ovaj preveo na razgovor. Bob es una estrella en Espana.
Oprosti, to je rekao? upitao sam deka.
Rekao je da je Bob zvijezda u panjolskoj.
Bio sam okiran.
Znao sam da je gomila njih fotografirala Boba tijekom svih ovih godina, i dok sam svirao i dok sam
prodavao Big Issue. Znao sam se katkad u ali zapitati bih li ga trebao prijaviti u Guinnessovu knjigu
rekorda: kao najvie fotografiranu maku na svijetu.
Nekoliko je ljudi snimilo i filmie, neki mobitelima, drugi videokamerama. Poeo sam se prisjeati
svih onih koji su ga snimali tijekom posljednjih mjeseci. Tko je mogao snimiti filmi koji je sad bio
postavljen na YouTubeu? Bilo je nekoliko oitih kandidata, ali rekao sam sebi da moram provjeriti prvom
prilikom.
Idue jutro uputio sam se s Bobom u kvartovsku knjinicu i spojio se na internet.
Utipkao sam kljune rijei: Bob Big Issue maak. I bome, odmah se pojavio link za YouTube, na
koji sam kliknuo. Na vlastito iznenaenje, tamo je bila ne jedna, nego dvije snimke.
Ej, Bobe, pogledaj, bili su u pravu. Ti si zvijezda na YouTubeu.
Nije bio naroito zainteresiran sve do tog trenutka. Na kraju krajeva, nije da su to bile utrke na
Channel Fouru. Ali kad sam kliknuo na prvi video i ugledao i uo sebe kako govorim, skoio je na
tipkovnicu i uperio pogled u zaslon.
Dok sam pregledavao prvu snimku koja se zvala Maak Bob i ja, preplavilo me je sjeanje. Priao
mi je jednom taj student reije. Nekoliko me je dana slijedio dok smo prodavali Big Issue u ulici Neal.
Bila je to lijepa snimka koja je prikazivala kako ulazimo u autobus i kako hodamo ulicama. Film prilino
dobro saima svakodnevicu jednog kolportera asopisa Big Issue. Zatim, bilo je tu i snimaka na kojima se
ljudi motaju oko Boba, ali i isjeak na kojem se prepirem s jednim tipom koji ne vjeruje da je Bob
pripitomljeni maak. Pripadao je istoj skupini onih koji su bili uvjereni da ga neim drogiram.
Jedan od fllmia snimio je neto kasnije, na Angelu, jedan Rus. Kliknuo sam na link i vidio da ga je
nazvao Bob, Big Issue maak. Bila je to vjerojatno snimka koju su gledali panjolski tinejderi. Mogao
sam vidjeti i to da je imao desetke tisua pregleda. Bio sam zaprepaten.
Osjeaj da Bob na odreeni nain postaje poznat ve je neko vrijeme sazrijevao u meni. Svako
malo, netko bi rekao: Ah, je li to Bob? uo sam za njega. Ili: Je li ovo taj uveni maak Bob? Uvijek
sam pretpostavljao da je rije o usmenoj predaji. A onda, nekoliko tjedana prije susreta sa panjolskim
tinejderima, objavljen je lanak o nama u lokalnom listu, Islington Tribune. Prila mi je jedna
Amerikanka, agentica, koja me je pitala bih li razmislio o tome da napiem knjigu o sebi i Bobu. Dapae!
Klinci iz panjolske natjerali su me da shvatim kako je postao neto puno vie od lokalne atrakcije.
Bob je postajao maja zvijezda.
Na putu prema autobusnoj stanici, dok sam probavljao to sam netom otkrio, nisam se mogao
prestati smijeiti. Na jednoj sam snimci rekao da mi je Bob spasio ivot. Kad sam to prvi put uo,
pomislio sam da zvui pomalo patetino, ak i pretjerano. No, dok sam koraao ulicom i o svemu
razmiljao, poelo mi je sve sjedati na svoje mjesto: bila je to istina, zaista mi je spasio ivot.

U dvije godine otkako sam ga pronaao kako sjedi u polumranom hodniku, promijenio je moj
svijet. Tada sam bio ovisnik o heroinu u programu odvikavanja, i ivio od danas do sutra. Bio sam u
kasnim dvadesetima, a jo uvijek nisam znao to bih sa sobom. Nisam imao drugu svrhu osim pukog
preivljavanja. Izgubio sam kontakt s obitelji i jedva da sam imao prijatelja. ivot mi je bio u totalnom
kaosu. I sve se to promijenilo.
Odlazak u Australiju nije mi izbrisao iz sjeanja sve nedae iz prolosti, ali sam se ponovno susreo
s majkom. Rane su zacijelile. Imao sam osjeaj da emo se opet zbliiti. Mojoj se bitki s ovisnou
napokon nazirao kraj, barem sam se tomu nadao. Doza Subutexa koju sam uzimao sve se vie smanjivala.
Dan kada ga vie neu morati uzimati poeo se nazirati na obzoru.
Napokon sam vidio kraj svojoj ovisnosti. A nekad prije nisam mogao ni zamisliti da je takvo to
uope mogue. No, najvie od svega, napokon sam pustio korijenje. Moda to veini ljudi nee djelovati
kao neto naroito, ali moj stani u Tottenhamu pruio mi je osjeaj stabilnosti i sigurnosti za kojom sam
oduvijek potajice eznuo. Nikad nisam toliko dugo ivio na jednome mjestu: bio sam tamo vie od etiri
godine i kanio sam ostati i dulje. Nisam ni na trenutak dvojio - sve se to ne bi dogodilo da nije bilo Boba.
Bio sam odgojen u katolikom duhu, ali nisam bio praktini vjernik. Nisam bio agnostik ni ateist.
Moje je miljenje da bismo svi trebali uzeti djeli iz svake religije i filozofije. Nisam ni budist, ali
budistika filozofija mi je najblia jer prua izvrsnu okosnicu na kojoj sam moe ponovno izgraditi
vlastiti ivot. Primjerice, definitivno vjerujem u karmu, u koncept: sve se vraa, sve se plaa. Pitao sam se
nije li Bob moja nagrada zbog neeg dobrog to sam nekad uinio u svom problematinom ivotu.
Katkad se pitam jesmo li se Bob i ja poznavali u nekom prolom ivotu. Nain kako smo se
pronali i ona trenutana povezanost koju smo osjetili, vrlo su neuobiajeni. Netko mi je jednom rekao da
smo reinkarnacija Dicka Whittingtona i njegovog maka, samo to su se ovaj put uloge zamijenile - Dick
Whittington se vratio kao Bob, a ja sam bio njegov drug. Nije mi to smetalo, tovie, svidjela mi se ta
ideja. Bio je moj najbolji prijatelj i onaj koji me je vodio prema drukijem - i boljem - nainu ivota.
Zauzvrat nije traio nita komplicirano niti nerealno. Samo je trebao da se brinem o njemu. I to je ono to
sam radio.
Znao sam da put pred nama nee biti lagan. Bilo je sasvim izvjesno da emo se povremeno suoiti s
tekoama. Uostalom,jo uvijek sam radio na londonskim ulicama, to nikad nee biti lako. No, sve dok
smo zajedno, imam osjeaj da e sve biti u redu.
Svatko zasluuje priliku, svatko zasluuje tu drugu ansu. Bob i ja smo svoju ugrabili...

ZAHVALE

Ova knjiga plod je iznimnog timskog rada u kojem je veliki broj ljudi odigrao svoju ulogu.
Najprije bih volio zahvaliti svojoj obitelji, naroito mami i tati, jer su u mene usadili ustrajnost koja
me je poticala u nekim najmranijim trenucima ivota. Takoer bili volio zahvaliti svojim kumovima,
Terryju i Merilyn Winters na divnom prijateljstvu.
Na londonskim ulicama toliko je mnogo ljudi pokazalo ljubaznost prema meni svih ovih godina, ali
volio bih izdvojiti Sam, Toma, Lee-a i Ritu, koordinatore asopisa Big Issue koji su prema meni uvijek
bili izrazito velikoduni. Volio bih takoer zahvaliti socijalnim radnicima Kevinu i Chrisu na njihovom
suosjeanju i razumijevanju. Hvala i Plavom kriu i centru za naputene ivotinje RSPCA na njihovim
dragocjenim savjetima, te Daviki, Leanne i ostalom osoblju stanice podzemne eljeznice na Angelu koji
su uvijek pruali iznimnu potporu meni i Bobu.
Hvala i osoblju bistroa Food Of Thought i Pix u ulici Neal gdje bi nas uvijek poastili toplom
alicom aja i tanjuriem mlijeka, kao i Daryl iz salona za tetoviranje Diamond Jacks u Sohou te Paulu i
Danu, postolarima koji su mu uvijek bili dobri prijatelji. Volio bih takoer spomenuti i Petea Watkinsa iz
Corrupt Drive Recordsa, DJ-a Cavey Nika iz Mosaic Homesa, i Rona Richardsona.
Ova knjiga nikad ne bi nastala da nije bilo moje agentice Mary Pachnos. Ona je bila ta koja mi je
prva prila s idejom za knjigu. Tada je to zvualo sasvim ludo, a da nije bilo nje, kao ni pomoi pisca
Garryja Jenkinsa, nikad ne bih bio u stanju sve to staviti na papir i pretvoriti u smislenu priu. Zato iz
dubine srca zahvaljujem Mary i Garryju. Volio bih zahvaliti Roweni Webb, Ciari Foley, Emmi Knight i
ostatku fenomenalne ekipe iz nakladnike kue Hodder & Stoughton. Hvala i Alanu i djelatnicima
knjiare Waterstone's u Islingtonu koji su meni i Garryju omoguili da u miru radimo na gornjem katu.
Takoer, velika hvala Kitty, bez ije bismo ustrajne potpore bili sasvim izgubljeni.
Potom, volio bih se zahvaliti Scottu Hartfordu-Davisu te Dalaj Lami koji su mi, tijekom posljednjih
godina, pruili uvid u sjajnu filozofiju i pokazali mi kako da ivim svoj ivot, te Leigh Anne, koja je u
mojim mislima.
I na kraju, dakako, moram zahvaliti tom malom frajeru koji mi je doao u ivot 2007. godine i koji
se - od trenutka kad smo se sprijateljili - pokazao kao nevjerojatno pozitivna sila koja mi je promijenila
ivot. Svatko zasluuje prijatelja poput Boba. Ja sam imao neizmjernu sreu to sam jednog takvog
pronaao...

James Bowen, London, sijeanj 2012.

Proitajte najnovije vijesti i prie o Jamesu i Bobu na: www.hodder.co.uk, te na Bobovom

Twitteru: @streetcatbob