1 1 .

Izloi se svomu strahu, nemoj ga nijekati -

Sadraj:

pretvori ga u ivotnu snagu

12. Na se ivot ne sastoji samo iz sunanih dana -

Mala kola ivota

Uvod

12

3.0blikuj svijet,

ali ne gubi se u njemu

4.Trai nutarnju snagu,

koja lei u predanju, a ne u egu

5.Sam preuzmi odgovornost

i podupiri ivotne mogunosti drugih

20

27

34

40

48

7.Voli sadanjost
i naui biti oputen

54

8.ivi svoje vrijednosti

ali ne vrjednuj druge

60

9. Bori se za svoje ciljeve,

ali trai i mir

67

10. Budi dobar prema samomu sebi

i otvori svoje srce za druge

ali ne zaboravi: neizmjerno si ljubljen

15.Opet i opet:

6. Ne gubi se u radu,
ali to ini, ini rado

jer to to jest, nije sve

14. Prihvati da si konaan,

2. Upusti se u svoje vrijeme,

ali trai svoj vlastiti ritam

prihvati krize i kao prilike

88

13.ivi svoju enju,

1 .Budi otvoren za sve to susree,

ali slijedi svoju vlastitu zvijezdu

81

74

potrai tiinu

94

99

104

to jednostavno nutarnji nagon: Vidio je tornjeve i morao

M A L A KOLA IVOTA

je svladati razmak m e u njima. Konano su se sloili mir

nim putem. Artist nije bio kanjen. Ali je morao obeati

Uvod

da e svoje umijee izvesti pred djecom u Central Parku.

Bilo je to ujutro, 7. kolovoza 1974. u Manhattanu.

Njujorani koji su toga dana, malo prije osam sati, kao
i obino nagrnuli iz podzemnih eljeznica i vlakova iz
predgraa da poure na svoja radna mjesta i u svoje ure
de, ostadoe toga jutra stajati u ulinim kanjonima Manhattana. Najprije ih bijae nekolicina, zatim sve vie, koji
s nevjericom upirahu pogled prema gore, prema Twin
Towers, srebrenim tornjevima World Trade Centra, koji je
trebao biti otvoren tek godinu dana kasnije. Ondje gore
u zranim visinama, gdje vrhovi gotovo dodiruju oblake,
lebdio je ovjek. Bio je to francuski umjetnik hodanja po
konopcu na velikim visinama Philippe Petit. Kretao se na
visini od preko 400 metara s motkom za odravanje rav
notee preko finoga elinoga ueta, koje je samostrjelom odapeto od jednoga tornja do drugog.
Tek to je preao na drugu stranu, na licu mjesta tamo
gore se ve nala policija. Kad su slubenici uhitili Philippa Petita, on nije pravo shvatio pitanje o razlogu njegova
ina: Jednostavno sam morao. To je nutarnja potreba.
Kad ugledam tri narane, moram onglirati. I kad ugle
d a m dva tornja, moram poi." I pripovijedao je: Kad je
ugledao dva tornja

Notre D a m e u Parizu, uinio je isto

kao i N e w Yorku. Njujorki policajci nisu mu vjerovali i p o

slali su ga na psihijatriju. Lijenik je ipak potvrdio da Phili
ppe Petit nije lud.Zdrav i u dobroj ivotnoj snazi", bijae
dijagnoza. Policajci su se konano dali uvjeriti u to da nije
iz elje za senzacijom preao preko konopca, niti zato jer
je htio zaraditi novac ili se producirati pred ljudima. Bio je

Svjetski tisak pisao je tada o dogaaju, umjetnici u

itavome svijetu uzeli su ga sebi za uzor. I Henri J. M. Nou w e n , veliki duhovni pisac, koji je uvijek cirkus uzimao i
kao model duhovnoga ivota, bio je oaran Philippom
Petitom, jer je tako nedvojbeno inio to je u sebi osjeao
kao potrebu.
Ne mora to biti njujorka senzacija. Mnogi su oaranost plesaa na uetu doivjeli i u malome cirkusu. Oda
kle ova oaranost? To to oni ine nije korisno, ne donosi
nikakav napredak u spoznaji, nije ni od velike trajnosti,
nego posve letimian prolazan dogaaj. Kad predstava
proe, ostaje jo jedino osjeaj - i uspomena na sliku.
Ali u ovoj emociji i u ovoj slici dodiruje nas neto to se
obraa dubljemu sloju a povezano je sa strahom za nau
sreu. To je enja da u tekim situacijama sauvamo svo
ju uravnoteenost, i nada da unato svoj ugroenosti u
naemu ivotu neemo doivjeti nesreu.
Umijee je pronai pravu uravnoteenost, pravi balans. Plesai na uetu ovladavaju o v o m umjetnou na
visoku uetu, i ubiru za to pljesak i oduevljenje. Posve je
osobito kad svoje umijee pokazuju upravo ondje, gdje
bismo mi od straha izgubili svoju ravnoteu. Za Philippa
Petita bio je to nutarnji nagon pokazati da je m o g u e na
najvioj toci prijei po uetu i pritom se ne survati. I mi
smo kao gledatelji dodirnuti i izazvani ovom mjeavinom
ugroenosti i sigurnosti, mogunosti, lakoe i napetosti
- i u dubini naega duevnoga zapaanja.

Ve govor pokazuje o emu se jo pri o v o m e iskustvu

radi: isti korijen kao u "balans" krije se i u "bilanci". Bilanca
uravnoteuje dugovanje i potraivanje, dobitak i gubitak,
izdatak i primitak. Poduzetnici poravnavaju oboje i nada
ju se da na kraju godine mogu podastrijeti izjednaenu
bilancu. to vrijedi za rezultat poduzetnika, prenijeli smo
i na na osobni ivot. U ovome smislu govori se o "bilanci
ivota". Mi bismo rado, kad inimo takvu bilancu, da se i
ispunjenje i razoaranje, usponi i dubine, radost i trplje
nje izjednae i da ne upadnemo u duevno nesigurnu
situaciju. elimo iznutra ostati u ravnotei i ne biti p o v u
eni silom tee prema dolje.

to smo iskljuili od ivota. Ali dokle god to ostaje u sjeni,

esto se destruktivno odraava na nau duu. Potisnuti

osjeaj pokazuje se u sentimentalnosti u kojoj smo pre

plavljeni osjeajima pa vie ne moemo primjereno p o

stupati prema njima. Potisnuta agresija oituje se u krutu

sudu o drugima ili pak u depresivnim raspoloenjima.

Ona esto drijemaju iza srdane fasade. Ali iza ove srda
nosti opaa se agresivne strjelice koje izlaze od ovoga

ovjeka. U put samonastajanja spadaju prihvaanje sje

ne i njezino integriranje. Moramo uravnoteiti svjesno i

nesvjesno. Ova uravnoteenost ipak nije neto statino.

Psiholozi, naprotiv, govore o "uravnoteenosti na tekuoj

vrpci". O v u ivu uravnoteenost moramo uvijek iznova

Latinci ovdje govore o "aequo animo", o uravnotee

nosti due ili o ravnodunosti. Sveti Benedikt trai od celerara, odgovornoga za gospodarske poslove samostana,
da svoj posao obavlja "aequo animo". Da ono nutarnje i
o n o vanjsko bude usklaeno. Da na kraju godine konventu predoi ne samo dobru bilancu, nego da i u sebi bude
balansiran. Neka ne dopusti da ga problemi upravljanja
izbace iz nutarnje uravnoteenosti, nego da sve prosuu
je smirena i iroka srca. Za Benedikta je uravnoteenost
potrebna za nutarnju irinu. Tko se postavi usko, nema
sposobnost stajati. Lako se moe prevrnuti. Potrebna
n a m je irina kako ne bismo dopustili da nas svako razo
aranje ili uvrjeda izbaci iz ravnotee.
vicarski psiholog Carl Gustav J u n g govori o t o m e da
svaki ovjek ima u sebi dva pola: pol razuma i osjeaja,
ljubavi i agresije, svjesnoga i nesvjesnoga, muevnoga i
enstvenoga. Umijee oovjeenja sastoji se u tome da
uzmemo u obzir jednakomjerno oba ova pola. Pritom se
najee dogodi tako da ovjek u prvoj polovici ivota
svjesno ivi samo jedan pol. Drugi pol tada dospijeva u

nalaziti.

U duhovnoj tradiciji bio je u zadnjemu stoljeu prije

svega filozof religije Romano Guardini taj kojemu je bilo

stalo do prave napetosti i prave ravnotee u ovjeku. Nje

gova duhovnost temelji se pritom na filozofiji suprotnosti

koju je razvio. Guardini u t o m e pokazuje da se sve ivo

prikazuje kao suprotnost: kao suprotnost dinamike i sta

tike, oblika i punine, cjelovitosti i pojedinanosti, izvor

nosti i pravila, imanentnosti i transcendentnosti. ivot

je uvijek dvostran, polaran. Pa ipak ezne za jedinstvom.

Ali ovo jedinstvo ne ukida suprotnost, nego proizvodi

zdravu napetost, dobru ravnoteu. Tako je Guardini bio

zatien od svih pretjerivanja kakva su se svako malo p o

javljivala u katolikoj duhovnosti. Guardini stoji pritom

u dobroj i dugoj tradiciji. Jer ve su prvi monasi mislili:

"Svaka prekomjemost je od demona." Njihova spoznaja:

ako sam samo poboan i preskaem svoje ljudske potre

be, u moju e se pobonost esto umijeati vrlo banalne

potrebe, recimo potreba za priznanjem i naklonou, za

vlau i vaenjem. Na istinitosti ove spoznaje nije se do

danas nita izmijenilo.

nesvjesno. J u n g ovdje govori o sjeni. U sjeni boravi sve

O v u bi se knjiicu moglo oznaiti i kao "Mala kola

ivota". "Ne uimo za kolu nego za ivot", govori se od
davnine. Psiholozi danas govore o uenju itava ivota
kad imaju u vidu uvijek nove zahtjeve modernoga dru
tva. Mi danas uimo puno, ali elementarno ivotno zna
nje biva prikraeno, ono to se ranije prenosilo tradicijom
ili osobnim uzorom. J e r ne radi se samo o primjenjivim
i vrjednovanim vjetinama. Barem ne kad govorimo o
uspjelu i dobru ivotu. Nego se radi, kad pitamo o tome
to ini sretan i osmiljen ivot, i o pravoj balansiranosti, o
izjednaenosti razliitih zahtjeva koji do pojedinca dopi
ru sa svih strana, o pravome stavu koji trebamo da bismo
dobro ivjeli svoj ivot. O "kolovanju" ove balansiranosti
radi se svaki dan. I uvjebavanje u ovu uravnoteenost
svakoje malo ponovno naa zadaa.
Zrelost, razvoj nikada ne prestaje. U koli naega i
vota treba pronai pravu uravnoteenost izmeu polova
u nama samima. Stoga je 15 malih poglavlja ove ivotne
kole uvijek tako formulirano da se s odreenim vidikom
uzima u obzir i suprotni pol.

ta. Kroz uskou dolazi monah u irinu. Benedikt ne eli

nita kruto. Unato tomu trai od svojih monaha stanovi
tu strogost. Potrebna su dakle uvijek dva pola da se p o
stane mudar i zreo ovjek. Benedikt govori o d u h o v n o m e
umijeu, o ars spiritualis. Pod time se misli: monah mora
u o v o m e umijeu zdrava ivljenja postii stanovitu vjeti
nu. Za to treba instrumente i radionicu. Radionica je za
Benedikta ivotni prostor njegovih monaha, samostan.
Instrumenti su upute Biblije i spoznaje duhovne tradici
je.
Naa radionica, nae mjesto uenja jest naa svakodnevica. I ova ivotna kola treba - kao svaka kola i sva
ko uenje - vjebu, askezu. U grkoj filozofiji stoe askeza
znai vjebanje u krjeposti. Askeza je uvijek i vjebanje u
nutarnju slobodu. Benedikt misli da se monasi najbolje
vjebaju u nutarnjoj slobodi i krjeposti ako rabe orue
duhovnoga umijea, i pritom u radionici samostana idu
u kolu kod duhovnoga uitelja.
Zato i tebe, dragi itatelju, draga itateljice, elim p o

M e n e na ovaj nain obvezuje ivotna kola svetoga

Benedikta. On je u svome Pravilu za monahe napisao da
eli osnovati kolu Gospodnje slube. "U toj ustanovi ne

zvati da poe u kolu kod uitelja duhovnoga ivota,

koji su bili i jesu moji uitelji, i naui umijee zdrava iv
ljenja.

namjeravamo zapovjediti nita otra ni teka. No, ako

razbor i pravda ponekad trae malo stroi postupak, da
bi se ispravilo pogrjeke i ouvalo ljubav, tada se nemoj
prestraiti i o d m a h ostaviti put spasenja koji u poetku ne
moe biti nego tijesan. A napredujui u samostanskome
ivotu i vjeri srce nam se iri i putem Bojih zapovijedi hr
limo s neizrecivom slatkoom i ljubavlju" (Pravilo, Prolog
46-49).
Benedikt hoe svoje monahe nauiti polarnosti ivo

tu

11

1.

to mogli odueviti za ivot i za svijet. Zanimali smo se za

povijest, jer nas se nije preplavljivalo samo injenicama,
nego nam se posredovalo i uitak upoznati misli velikih

BUDI OTVOREN ZA SVE TO SUSREE,

filozofa i duhovni svijet Grka i Rimljana. S ovom otvoreno-

ALI SLIJEDI SVOJU VLASTITU ZVIJEZDU

se za prve monahe. Bio sam opinjen njihovim radikal

"Uenje je kao more bez obale". Ova reenica potjee

od kineskoga mudraca Konfucija. On govori o nemjerlji
voj otvorenosti stvarnosti koja nas prati itav ivot. Tko
hoe uiti, mora biti otvoren za sve to susree. To zapo
inje vrlo rano u djetinjstvu i vrijedi za itav ivot. U koli
je uenje institucionalizirano. Ali dobra kola posreduje
ne samo grau i sadraje za uenje razliitih predmeta.
Ona posreduje i temeljnu sposobnost za uenje itava
ivota, za samostojno uenje i stvara za to preduvjete da
se u svome ivotu snaemo i onda kad napustimo zati
ujui prostor institucije kole. Ta ve se u koli ne radi
uvijek odmah o koristi koju poluujemo neposredno iz
uenja i konkretnoga znanja. Naprotiv, radi se o tome da
se uvjebamo u mnogim podrujima da bismo se u i
votu upoznali sa svom njegovom raznolikou i snali u
njegovoj irini. Vano je i dobro ovladati odreenim t e h
nikama uenja. Ali je za stvarnu ivotnu valjanost potreb
no i neto drugo i neto posve temeljno: stav otvorenosti
i radoznalosti.

u i radoznalou iao sam i u samostan i oduevljavao

nim nainom ivota, njihovom odlunom askezom, iako
mi je puno toga ostalo nerazumljivo. Budui da su me oni
zanimali, htio sam ih dublje razumjeti. U studiju teologije
otvorio mi se misaoni i duhovni svijet. Htio sam ne samo
uiti poradi znanja ili da dobro poloim ispit. Htio sam
doi iza onoga s t o j e stajalo u napisanim reenicama. Z a
nimalo me zato su teolozi prolih stoljea razmiljali tako
a ne drukije i koja su egzistencijalna, socijalna i duhovna
iskustva stajala iza njihovih misli, to ih je pokretalo u naj
dubljoj dubini. Nije to bilo nita apstraktno, nego je bilo
povezano sa m n o m i s mojim vlastitim pitanjima.
Nakon Prvoga svjetskog rata upravo je m e u mladi
ma bilo veliko posebno raspoloenje za pokret. Kad je
Romano Guardini tada za mlade drao dane razmiljanja
na brdu Rothenfelsu, naveer su se okupljali mnogi mladi
oko njega i dugo s njim raspravljali o pitanjima vjere i i
vota. Bila je to tada mlade eljna znanja. Natezalo se oko
pravoga lika vjere, oko smisla ivota, oko temeljnih pita
nja ovjeka. Danas se ne samo profesori teologije ale da
mnogi studenti vie uope ne ele raspravljati. Oni hoe
samo nauiti gradivo za ispit da bi ondje dobro proli. Sve

Takav stav moe i jako veseliti. Kad se sjetim svoga

vlastitog vremena kolovanja, bio sam jednostavno za
interesiran za ono to su uitelji pripovijedali. kola me
nije odbijala niti sam se u njoj dosaivao. Htio sam s t o j e
m o g u e vie znati. ivot je bio toliko napet, toliko razliit

drugo ini se da ih nije zanimalo. To dovodi do suivanja

misli i duhovnoga obzora, do gubljenja duhovne ivot
nosti. Potrebna je otvorenost za probleme ovoga svijeta
da bi se za sama sebe prepoznalo put koji pojedincu o d
govara.

i arolik. Naravno bilo je predmeta koji su me manje zani

mali. Alija sam danas zahvalan da su nas nai uitelji oi

12

I otvorenost moe naravno dovesti do problema.

13

Nesnalaljivost na otvorenu moru moe biti opasna po

ivot. Opasnost otvorenosti u smislu nedostatka orijenta
cije i obveze u naemu vlastitom ivotu jest da trimo za
svakim pomodnim strujanjem. "Na sve strane biti o t v o

malo uskoim u novi vlak, bit u dodue neprestano u

pokretu, ali nikada neu proi kroz tjesnac kroz koji bih
mogao iskusiti preobrazbu.

ren" moe takoer znaiti da se radije izmie razrauna

vanjima, da se zazire od odreenja i time prikriva da se
uope nema vlastitoga sigurna i vrsta stajalita. I tako se
danas s nekim opravdanjem govori: "Tko je na sve strane
otvoren, nije potpuno tijesan." Kod ovjeka, koji je u ovo
me smislu "otvoren", ima se dojam da ne dri vodu. On ne
moe ostati pri sebi. On nema vrsta stajalita. Kad smo
u o v o m e smislu "otvoreni" onda to znai ovo: zanimamo
se za sve, ali ne provjeravamo nita. Idemo ukorak s m o
d o m , trimo za duhom vremena i svake dvije godine m i
jenjamo svoje miljenje i svoj stil ivota. Putamo da nam
duhovni uitelji, koji su upravo en vogue, propisuju kako
moramo ivjeti. Oni zatim govore to moramo initi da
bi nam ivot navodno uspio. Danas, kako na religiozno
me, tako i na psiholokome podruju postoje neprestano
nova strujanja za kojima se tri i od kojih se oekuje spa
senje. esto nedostaje osobno razraunavanje, vlastito,
to znai osobno odgovorno bistrenje. Poneki misle da bi

S a m susret moe proizvesti udo otvaranja. Kad se lju

di - mukarci i ene, mladi i stari, prijatelji i stranci - istin
ski susretnu, tada se otvara vei obzor, koji daje gledati
svijet novim oima. Susret mijenja ljude i istinska blizina,
koja iz toga nastaje, daje im veu irinu. A ona mijenja i
svijet, ini ga svjetlijim. Ali ja ne mogu prijei u drugo
ga i stopiti se s njim. U susretu, ako on uspije, iskusujem
i sama sebe intenzivnije i bolje. I uza svu otvorenost za
novo u svijetu i za nove puteve, bilo na duhovnome, psi
holokome ili medicinskome podruju, moram slijediti
svoj vlastiti trag. Kao to je u m o m e osobnome razvoju
i m o m e odnosu prema drugim ljudima uvijek potrebno
oboje, blizina i odmak, trvenje i povlaenje, obvezatnost
i slobodni prostor, samoa i zajednitvo, tako je i zadaa
itava ivota izmeu dva pola nalaziti pravo sredite: iz
meu otvorenosti za sve to me pokree i spoznaje o n o
ga to je samo za mene odluujue i vano za moj ivot.

neto propustili ako bi promaili najnoviji trend zdrava i

vota. Ali oni skau s jednoga kolosijeka na drugi, a ne idu
dalje. Neprestano se kreu a nemaju nikakva pravca. Oni
su bez cilja.

Moram postati osjetljiv za o n o s t o j e za m e n e u redu.

I trebam osjeaj za svoju jedinstvenost. Svaki je ovjek
jedinstven. Svaki ima zadau utisnuti u ovaj svijet svoj
jedinstveni ivotni trag. 0 t o m e se naposljetku radi u

Mistik Johannes Tauler pronaao je za fenomen d u

evnoga i duhovnoga razvoja lijepu sliku. On rabi sliku
zmije koja svlai svoju kou. Odbacuje pokoicu da bi
nova koa mogla rasti. Trai dva kamena koji su tijesno
jedan uz drugi i provlai se kroz ovaj tjesnac. Na ovaj na

m o m e ivotu, u ogranienu vremenu koje mi je na raspo

laganju. O v u spoznaju treba uzeti ozbiljno. Da bih otkrio
svoj iskonski ivotni trag pomae mi otvoriti se stvarno
sti ivota u svoj njegovoj punini i pustiti da me potakne
puno toga to izvana upoznajem.

in moe svui svoju staru kou. Tako i mi u svom ivotu

moramo kroz poneki tjesnac. Tada e se na ivot istin
ski preobraziti. Tada emo se iznutra obnoviti. Ako svako

Ali jo je vanije osluhnuti u sebe:

-

Gdje iskusujem sklad?

Gdje kod m e n e tee ivot?

15

Ali mi moramo takoer nauiti u samima sebi otkriva

Tko sam ja?

J e s a m li sebe stisnuo u steznik koji su mi nametnuli
drugi svojim oekivanjima koja su mi upravili?

to je jedinstvena slika koju je Bog o meni nainio?

Ili to je rije koju je Bog izgovorio samo nada m n o m

ti jedinstvenost i slijediti vlastitu zvijezdu koja stoji samo

nad naim ivotom. Ako se previe usmjerimo prema d r u
gima, postat emo ili nezadovoljni ili razoarani jer time
ne poluujemo uinak koji elimo. Ili emo pak postati is

i koju bi po meni trebalo uti u o v o m e svijetu?

crpljeni. Potroit emo svoje energije za projekt ili cilj koji

O v o su pitanja koja me m o g u dovesti na moj iskon

za vlastiti ivot i osobni ivotni trag. Iscrpljenost je esto

ski ivotni trag. Na ova pitanja ne mogu, naravno, o d m a h

odgovoriti konkretnim reenicama. Da bih ovo u sebi
osjetio, potrebno mi je vremena i strpljenja. Potrebno je
i iskustva koje se ne stjee od dana do dana. Ali ako se
izloim ovim pitanjima, polagano u sve vie dolaziti u
dodir sa sobom i svojom jedinstvenou. Dobit u osjeaj
za svoje nezamjenjivo bie. Moda se oblikuju i rijei koje
izraavaju moj ivotni trag.

nama ne odgovara. Tada nam vie nee preostati energije

znak toga da ne slijedimo vlastiti ivotni trag, nego se
stiemo u oblik koji nije za nas. A ponekad postajemo i
bolesni kad ivimo protivno svomu tragu.
Slijediti vlastitu zvijezdu i u ovaj svijet utisnuti svoj
vlastiti ivotni trag, to ne znai da moram ostvariti neto
veliko ili u oima svoje okoline neto znamenito. Radi se
o neemu drugome: radi se o t o m e da sam u dodiru sa
svojim najnutarnjijim biem i zraim u ovaj svijet. Za j e d

Za m e n e osobno je jedna takva rije: irina. elim iro

kim srcem zraiti irinu i slobodu i oko sebe.
Netko drugi uje u sebi rije: jasnoa. On svoj ivotni
trag vidi u t o m e da bude u sebi jasan i oko sebe stvara
jasnou i pridonosi jasnoi nejasnoga i smuenoga.
Drugi se opet osjeaju izazvani vrijednou ljepote.
Jedna ena, koju sam u razgovorima smio pratiti u njezi
nu traenju njezine vlastite zadae u ivotu, osjetila je u
sebi ovu rije: ljepota. Njoj je bilo vano oko sebe obliko
vati lijepe prostore i svojoj djeci za koju je radila stvarati
ugodno ozraje, pripremati im lijepe trenutke.
U koli ivota trebamo nauiti to nas susree i to
odreuje svijet koji je oko nas. S a m o onaj tko svoju okoli
nu poznaje i razumije, moe s njom i komunicirati i iskusi
ti zajednitvo.

16

noga je to zraenje vedrine, ivotne radosti, za drugoga

zraenje mudrosti i dubine, nade i pouzdanja.
Svako malo ujem jadanje: "Ja ne mogu nita poseb
no. Nisam napisao nikakvu knjigu, nisam ostvario nika
kav projekt, nisam ostavio nikakva vanjska djela."
Ali svatko od nas ujutro ustaje i susree druge ljude.
U svakom susretu imam zraenje. Moja je zadaa vidjeti
ovu zadau. Na meni je hou li susretati ljude kao rastre
sen i u sebe zarobljen ovjek, kao nezadovoljan i mrzovo
ljan ovjek ili pak kao otvoren, zainteresiran i srdaan. Na
meni je hou li se ograditi od drugih ili ih sluati, hou li
zraiti blagost i ljubav.
Pozitivno zraenje moe uvijek, i u tekim uvjetima,
uspjeti. Jedna depresivna ena mislila je u razgovoru sa
m n o m posve rezignirano da ne moe zraiti nita. Do-

17

statno trpi od svoje depresije. Pokuao sam joj posredo

vati drugu perspektivu: nitko od nje ne oekuje da zra
i veselost i optimizam. Ali njezina je odluka hoe li se
pomiriti sa svojom depresijom. J e r pomiri li se sa svojim
trpljenjem, ona e unato esto potitenu raspoloenju

Razvijaj dobar osjeaj

za svoj vlastiti identitet.
Budi pozoran za ono
to te ini posve osobnim.
Ti si jedinstven i neponovljiv.

zraiti neto nade i dubine. Na njoj e se tada osjetiti da

ivot nije tako jednostavan, da ima nedokuivu dubinu.
U susretu s takvim ovjekom nasluujemo neto od taj
ne ovjetva i od ponora due. Ova ena moe, naravno,
druge uiniti odgovornima za svoju depresiju, jer ju ne
razumiju ili ju ne posjeuju. Ali ona bi tada zraila gorinu
i za sve postala ivim prigovorom. Ona ima alternativu.
Odluka je u njezinoj ruci.

Dobro se ogradi
prije nego pone gubiti sama sebe.
Postavi granice,
kad iz tebe izlazi energija.
Zastani
kad prijeti opasnost da izgubi
svoje vlastite konture.

Za sve nas vrijedi: sami sebi ne moemo traiti svoj

iskonski ivotni trag. Ali pomirimo li se sa svojim ivotom i
svjesno ivimo svoj ivotu u njegovoj veliini i u njegovoj
slabosti, ostavit emo trag koji i druge poziva na ivot.

Oslukuj u sebe.
Osjeti to je za tebe ispravno.
ivi onako kako je za tebe u redu.
Ne ravnaj se prema drugima.
ivi onako kako je primjereno tvojoj
najintimnijoj

Budi u svome ivotu otvoren za sve.

Ali uvijek slijedi svoju zvijezdu.
Daj se potaknuti od svega to susree.
Udi u tajnu ivota.

dubini.

Uvijek pazi na to
to ini tvoju bit.
Prepoznat e to
ako si u skladu sa samim sobom.

Trai ju svim osjetilima.

Pokuaj istraiti visine i dubine ivota.

Ako u sebi osjea dubok mir.

Budi prije svega otvoren za mnoge susrete

Osjetit e to

koje svaki dan smije doivjeti.

ako u tebi tee tvoj ivot.

Pusti da te svaki susret mijenja.

Urastaj sve vie u svoj vlastiti jedinstven oblik
preko svakoga ovjeka
kojega susree na svome putu.
Ali pritom uvijek slijedi i svoj vlastiti put.
Gledaj na svoju vlastitu zvijezdu.
Budi paljiv prema samomu sebi.

18

2.

gue je ak i nedjeljom da se monasima, koji nisu sposob

ni itati ili se posvetiti meditiranju, dodijeli posao. Oni se
i na ovaj nain m o g u vezati uz Boga. Ako sam potpuno

UPUSTI SE U SVOJE VRIJEME,

ALI TRAI SVOJ VLASTITI RITAM

u trenutku, vrijeme nikada ne doivljavam kao skueno

i ogranieno. Ja sam sada u o v o m e trenutku. I ovaj tre
nutak mi je darovan. Pokuavam potpuno biti nazoan.
Ali nisam pod pritiskom. Ne gledam na sat da to je m o
gue bre obavim svoj posao. Poneki misle da trebamo

"ivjeti" netko je j e d n o m tako rekao, "to prije svega

znai: postupati s vremenom." ivjeti ne znai samo j e d
nostavno provoditi vrijeme, "ubijati ga". Mi oblikujemo
svoj ivot, dajemo mu oblik i smisao i time da svjesno p o
stupamo sa svojim vremenom. Mi nismo podeeni samo
prema samima sebi i nismo uvijek gospodari svoga vla
stitog ivota. To upravo osjeamo u radnome ivotu. Ne

vremenski pritisak da bismo uinkovito radili. Ali ako sam

slobodan za ovaj trenutak, posao e jednostavno iz mene
tei. Ja sam slobodan od prisile. I ova nutarnja sloboda
daje mi da u stvarnosti radim uinkovito, umjesto da n e
prestano gledam na sat i pokuavam to je mogue bre
sve obaviti. ivjeti potpuno u trenutku, vana je pretpo
stavka za sreu.

moemo sebi traiti to emo svakodnevno raditi. M n o

go toga nam je zadano i trai nae vrijeme. U vrlo rijet
kim sluajevima nam je priuteno slobodno raspolagati
svojim v r e m e n o m . Moramo se upustiti u to koje zahtjeve
pred nas stavlja svaki dan. Ali radi se o t o m e kako se u p u
tam u vrijeme i postavljam prema o n o m u to naie. Vri
j e m e m o g u smatrati protivnikom. Tada u se neprestano
boriti sa svojim vremenom. Iskoristit u ga stoje mogue
bolje, i pokuati radno vrijeme to je m o g u e bre osta
viti iza sebe da bih imao vie vremena za sebe. Ali i tada,
kad za sebe imam vremena, ponovno u ga zatrpati n o
vim aktivnostima.

Ako vrijeme nije moj protivnik, nego moj prijatelj,

i vrijeme u doivljavati drukije. Imam volje iskoristi
ti radno vrijeme i potpuno se u njega upustiti. Tada je i
radno vrijeme moje vlastito vrijeme. Ono pripada meni.
Nije mi strano. To je vrijeme u kojemu sam podeen na
rad i predajem mu se. Ja tada m o g u radno vrijeme uivati
isto tako kao i slobodno vrijeme. Vrijeme u dananjemu
smislu nije postojalo u ranome monatvu. Ali mi smo u
stvarnosti esto postali robovi svoga slobodnog v r e m e
na. J e r ne znamo to bismo zapoeli sa slobodnim v r e
menom, moramo ga zatrpati slobodnim aktivnostima.
Slobodno vrijeme postaje radnim v r e m e n o m , samo s

Prvi su monasi izabrali jedno drugo postupanje s v r e

m e n o m . Oni su pokuali biti u svakome trenutku p o t p u
no prisutni. Shvatili su: vrijeme koje imamo od Boga nam
je darovano vrijeme. I nije toliko vano to tono inimo.
Odluujue je da smo u svakome trenutku pred Bogom.
A radim li - u o v o m e trenutku pred B o g o m - ili meditiram,
to nije odluujue. Prema Pravilu svetoga Benedikta mo-

20

drugim predznakom. Tada smo isto tako aktivni, samo je

to naa vlastita aktivnost koju smo sami izabrali. To nema
nikakve veze s dokolicom. Rimljani su govorili o"otium", o
dokolici. Za njih je dokolica neto posebno: sveto vrijeme
koje njima pripada, koje oni uivaju. Nitko ga ne moe
remetiti. Ja sam u o v o m e svetom vremenu potpuno pri
sebi. Tada sam u dodiru sa samim sobom, sa spaenim i

21

Polaganost sama po sebi, naravno, nije nikakva vrijed

svetim prostorom u sebi.

nost. Ali ni brzina nije vrijednost sama po sebi. Upravo u

Svatko u svome ivotu treba takve zone koje su mu

svete i koje su izvan dometa drugih. O v e zone moramo
tititi. One stvaraju sveti prostor, slobodan od nepresta
nih zahtjeva koji otuuju a koji na nas navaljuju. O n e za
m e n e tite vrijednost koju ni jedna druga vrijednost ne
moe uiniti spornom. U ovome svetom vremenu m o g u
odahnuti, tu dolazim u dodir sa samim sobom i tu sam u
dodiru s Bogom.Tu osjeam kako sam zdrav i itav. Sveto
vrijeme ini mi dobro. Ozdravlja moje rane. Bistri u meni
zamuenost koja se nakupila.
O n o ima spasonosan uinak jer gospodarski interesi
ovdje nemaju vlasti i nitko ne smije nada m n o m odrei
vati. Ovdje smijemo initi ono to ini dobro naoj dui i
naemu tijelu. Polazei od ovoga svetog vremena m o g u
se opet iznova upustiti u vrijeme koje je proeto izazovi
ma izvana.

vremenu, u kojemu je sve vei pritisak i ubrzanje postaje

sve snanije, trebalo bi to svako malo imati u vidu.
Poneke stvari trebaju svoje vrijeme. Grozniavost i
prevelika urba otrov su za neke vane stvari u ivotu.
Tada moramo imati sposobnost ekati da doe vrijeme
za to. O v o vrijedi za razvoj djece isto kao i za prijateljstvo
izmeu ljudi ili za ljubav izmeu mukarca i ene. Ali to
vrijedi i za vane korake u naemu ivotu. Ponekad mora
mo ekati dok sazrije vrijeme za odluku.
Bjeanje u tempo nije put do sree. I kada zahtjev gla
si: sve istodobno, sve odmah i u svako vrijeme, tada to
nije deviza za pravu sreu. Ima ljudi koji ne m o g u ostati
pri jednoj stvari. Oni sluaju glazbu i pritom itaju. Ili jedu
i istodobno gledaju televiziju. Putuju i pritom telefonira
ju. Negdje su a zapravo nisu nigdje. Nikada nisu ondje
gdje se upravo sada kreu. Oni i slobodno vrijeme ispu

Postoji sveto i profano vrijeme. I postoji brzo i pola

gano vrijeme. Kad radim, posao se treba odvijati brzo i
od ruke. To je znak za zdravu duhovnost u kojoj nisam
iznutra zakoen nekim nutarnjim blokadama. I postoji
polagano vrijeme u kojemu svjesno usporavam vrijeme.
Idem svjesno polagano etati. Tada svaki korak pripada
meni. Ostavljam si vremena za itanje, za sluanje glazbe,
za razgovor. Kad itam, itam. Kad sluam glazbu, sluam
glazbu. I kad s nekim razgovaram, tu ne postoji nita to
me odvraa od moga nasuprotnika. Tada ne gledam na

njavaju aktivnostima bez odmora. Neumjereno u svoje

vrijeme trpaju puno toga to uope ne m o g u probaviti.
Hoe nadmudriti vrijeme inei sve vie i iskoritavajui
svaku minutu. Ipak, tko tako postupa, kad-tad postaje
nesposoban vrijeme uope opaati i uivati. Neto takvo
nas na kraju krajeva niti ini zadovoljnim niti nam ini d o
bro. esto nas to ini ak bolesnima, kad vie ne nalazimo
ravnoteu. Sve to moglo bi se smatrati boleu m o d e r n o
ga vremena koje pokuava ukinuti granice koje nam je
postavila priroda.

sat. Tada uivam vrijeme. To nije izgubljeno vrijeme, nego

darovano vrijeme. Uputam se u trenutak, primam ga
svim osjetilima i uivam polaganost vremena u kojemu u
meni moe sazreti neto novo.

Stari su uvijek ivjeli u ustaljenu ritmu. Ritam je za

davala priroda. Moderna to ponovno otkriva. U medici
ni danas govorimo o bioritmu. Primjeren, to znai nama
prilagoen i zdrav, nain ivota ovisi o ritmu prirode, ali

22

23

i o nutarnjemu ritmu svake pojedine osobe. Nijedan o

vjek nije kao drugi. Mukarci su drukiji od ena. Djeca
su drukija od starih ljudi. Moram otkriti svoj osobni ri
tam da bi moj ivot donosio rod i ja se tako u vremenu
osjeao ugodno. To ima posve konkretne uinke i to nije
m o g u e normirati: jednomu odgovara ritam rano ustati i
iskoristiti jutarnje sate. Drugomu odgovara kasnije ustati
ali zato veer provesti kao kreativno vrijeme. J e d a n moe

moe nauiti. Ali to je put do sree. Sreu ne postiemo

trei za njom. Ne postiemo ju nemirom i urbom, nego
zastajui, smirujui se u svome srcu i opaajui ju kao dar
koji nam je Bog poloio u srce. Srea je kao jezero: samo
ako je posve mirno, u njemu se odraava ljepota svijeta. I
u nama e se, ako se smirimo, odraziti slava koja nas okru
uje.

raditi pet sati bez prekida. Drugi treba svaka dva sata
kratak prekid. Ne bismo se trebali podvrgnuti nikakvoj
mjernoj letvi nego osluhnuti u sebe da bismo otkrili koji
je ritam primjeren nama. Za m e n e je vano rano ustati i
svje duh iskoristiti ujutro za meditaciju i itanje i pisanje.
Ali zato trebam u podne pola sata podnevnoga sna. Ja
se u ovo kratko vrijeme regeneriram. Naveer mogu pisa
ti jedino onda kad prije Veernje oko 18 sati jo j e d n o m
deset minuta prilegnem i odloim teret dana. Ali tada se
m o g u naveer jo j e d n o m ponovno podesiti na duhovno
injenje. Ali znam da mi to ne uspijeva ako sam umoran
ili ako nisam imao podnevnoga sna. S a m o ako ne vrimo
nasilje nad sobom, nego razborito postupamo sa sobom
i svojim nutarnjim ritmom, na e ivot postati plodan.
Mi emo u kreativnim trenutcima uiniti vie nego ako se
primoramo da dulje vrijeme nastavimo raditi bez preki
da.

Upusti se u svoje vrijeme,

ali potrai
sebi primjeren ritam.
Dobro postupaj sa svojim vlastitim vremenom.
Ono je tvoje ivotno vrijeme.
Mnogo toga se od tebe trai.
Pokuaj to initi tako
da to odgovara tvomu vlastitome ritmu.
Oekivanja

drugih

pokuavaju te odrediti.
Ne daj se odreivati terminima.
Ostavi pritisak koji te optereuje.
Sve ima svoje vrijeme.
Usredotoi se na trenutak.
On pripada tebi.
Ostavi si vremena.

Upravo bismo u naemu uurbanome vremenu s nje

Gledaj svoje vrijeme pozitivno.

govim sve jaim vanjskim zahtjevima trebali traiti svoj

vlastiti ritam. Upravo kad imamo osjeaj da se ritam nae
ga vremena odreuje izvana, radom, mnogim obvezama,
i upravo jer si jednostavno ne moemo sami izabrati to
e m o i koliko initi, naa je iskonska zadaa uza sve vanj
ske zahtjeve ipak pronai vlastiti ritam i tako doi k sebi.

Ne ali se da nema vremena.

Pozdravi ujutro dan.
On ti je danas darovan.
Nai svako malo vremena za sebe.
I promiljeno postupaj sa svojim vremenom.
Pusti neka ono tee.

Dobro se postupati s v r e m e n o m , umijee je koje se

24

Opaaj ga

25

i tako outi njegovu tajnu.

3.

Opaaj razliitu kvalitetu vremena.

polagano

vrijeme

jedenja i uivanja,

OBLIKUJ SVIJET,

mirno vrijeme

ALI NE GUBI SE U NJEMU

hodanja i meditiranja
i brzo vrijeme
brza i uinkovita rada,
u kojem uiva u tome

Nitko nije otok. Mi smo dio svijeta u kojemu ivimo.

da ti posao ide od ruke.

Svijet u kojemu ivimo postavljen nam je i kao zadaa i

Oslobodi se fiksiranja.

uzmemo ovu zadau. Ali se ne trebamo u njoj izgubiti.

preputen naoj odgovornosti. Sazrijevamo ako ozbiljno

Svako malo se radi o pravoj uravnoteenosti izmeu dva

Tada e iskusiti:
ti ima dostatno vremena.
Radi se samo o tome

ju polova: molitva i rad, borba i kontemplacija ili anga

iranost i duhovnost, mistika i politika. I ovdje se radi o
pravome odnosu a balansiranost ne uspijeva uvijek. Ken

kako ga gleda,

Wilber, ameriki filozof i autor brojnih duhovnih knjiga,

kako ga sreuje,

misli da je duhovna scena posljednjih dvadeset godina

kako s njime postupa.

u USA bila u opasnosti da bude jedno jedino narcisoid

no nazadovanje. Tu se uvijek radilo samo o tome da se

Vrijeme ti je darovano.

osjeamo ugodno. Ali od takve duhovnosti, koja zazire

Uivaj ga.
Promatraj ga kao prijatelja.
Ono je aneo

od svih drugih i ima u vidu samo sebe, ne izlazi snaga za

na svijet. Ljudi, koji se posveuju tako shvaenoj duhov
nosti, vrte se samo oko sebe i svoje vlastite ugode, oko

koji te prati kroz tvoj dan.

svojih vlastitih nutarnjih iskustava. A oni nemaju energije

Aneo koji te uvodi

oblikovati ovaj svijet.Tko slua samo sebe, nema nikakva

u tajnu tvoga ivota.

izgleda uti onaj tihi glas koji me odvodi od kruenja oko

vlastitoga ivota. Tko se vrsto dri samo svojih vlastitih
iskustava, taj se ne moe pustiti, taj nije slobodan upustiti
se u svijet i njegove probleme. Svijet ga samo ometa u
njegovu bavljenju samim sobom. Samo onaj tko nadvla
da svoj ego i doe u dodir sa svojim vlastitim temeljem,
iskusit e istinsku slobodu. I polazei od ove slobode moi
e se upustiti i u ovaj svijet.

26

27

Kranstvo kao religija inkarnacije uvijek se uputao

i u ovaj svijet. Ono je suoblikovalo ovaj svijet. Pavao je
dodue uvijek upozoravao na to da oblije ovoga svijeta
prolazi. Takva spoznaja vodi dotle da nae djelovanje u
o v o m e svijetu stoji uvijek uz ogranienje. Mi ne moemo
polaziti otuda da to to stvaramo ostaje vjeno. Ali una
to tomu naa je zadaa suraivati na oblikovanju ovoga
svijeta. Ne moemo se osloboditi odgovornosti za na
svijet.

u zajednici. A esto se ovo ostajanje shvaalo i kao osta

janje na istome mjestu. To je dovelo dotle da su kultivirali
ovo mjesto, ali ujedno tako oblikovali da su dolazee g e
neracije mogle ondje dobro i rado ivjeti. U njihovu poti
caju, koji povezuje oblikovanje svijeta i odmak od svijeta,
krije se neto to je jo i danas vano.
Za m o n a h e bijae odluujue da ive u svijetu, ali da
nisu od svijeta. U Ivanovu Evanelju Isus govori o t o m e

ak su i monasi, koji su se povukli iz svijeta, suoblikovali ovaj svijet. To je vrijedilo ak i za pustinjake u egi
patskoj pustinji. Oni su svjesno odlazili u pustinju koja se
tada smatrala podrujem gospodstva demona. Imali su
ambiciju na najtamnijemu mjestu svijeta pobijediti svo
je strasti i d e m o n e . I vjerovali su da e svijet tako postati
svjetliji i mirniji. Njihovo djelovanje nije ostalo skriveno
ljudima u irokome svijetu. Ljudi su iz Rima i Atene hodoastili k pustinjacima da u razgovoru s njima dobiju
upute za svoj vlastiti ivot. Od monaha, koji su tako ivjeli
posve drukije, izlazilo je neto s t o j e mijenjalo svijet, to
je probijalo uske strukture tadanjega drutva za neto
novo.

da su njegovi uenici u svijetu. Svijet ih mrzi, "jer nisu od

svijeta kao to ni ja nisam od svijeta" (Iv 17,14). Oni nisu
od ovoga svijeta. Isus ih je unato tomu poslao u svijet:
"Kao to ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svi
jet. I za njih posveujem samog sebe da i oni budu p o
sveeni u istini" (Iv 17,18-19). Mi smo u svijetu, ali ne od
svijeta. Ipak imamo zadau u svijetu i za svijet. J e r nismo
od svijeta, moemo s njim slobodnije postupati. Mi se ne
poistovjeujemo sa svijetom. Stoga na osjeaj vlastite
vrijednosti ne ovisi o uspjehu nae zadae u svijetu.
Kad sam prije nekoliko godina jo drao teajeve za
one koji obavljaju civilnu slubu vojnoga obveznika, pri
povijedao mi je jedan, koji sebe smatra ateistom, da bi se

Velika tradicija benediktinaca posve je izrijekom obli

kovala ovaj svijet. Ovi su monasi upravo povezanou
molitve i rada, ora et labora, uvelike proeli kulturu Z a
pada. Nisu samo slavili bogosluje, nego su krili polja,
osnivali obrtnike kole, prepisivali tekstove antike i dalje
ih prenosili u svojim kolama. Bez samostana na bi krajo
lik, sva naa kultura izgledali drukije. M n o g e umjetnine
nastale su u samostanima i za njih. Samostani su stvorili
vlastitu kulturu poljodjelstva i graenja i zanatstva. I bit
no su suoblikovali liturgiju. Benediktinci su ostajali na
j e d n o m e mjestu. Hvalili su stabilitas, stalnost, ostajanje

28

posvuda zauzeo za zatitu okolia jer mu je to vano. Ali

on sam je sve nezadovoljniji i nepodnoljiviji. Jedva moe
vie sama sebe podnijeti i drugima postavljati nepraved
ne zahtjeve. Osjeao je da tu neto nije u redu. U razgo
voru mu je postalo jasno da je u svijetu sav izgorio. On se
sa svojom zauzetou toliko poistovjetio da ga je svako
razoaranje potpuno izbacilo iz kolosijeka. Slutio je to
bi moglo znaiti imati stajalite izvan svijeta. I osjetio je:
s takvim stavom, koji bi mu omoguio vie oputenosti,
mogao bi se istodobno zauzetije boriti za zatitu okoline i
za mir, ne smatrajui osobnim ponienjem to da njegova
zauzetost nije o d m a h okrunjena uspjehom.

29

Oputenost je dakle krjepost upustiti se u stvarnost

onakvu kakva jest, potpuno prilagoeno. Ona je suprot
nost odvraanju od svijeta koje je ravnoduno prema tije
ku stvari i sudbini ljudi i koja se ne da dodirnuti nevoljom
drugih. Ova oputenost je i suprotnost zajedljivoj strasti,
koja je u opasnosti da prijee u fanatizam i nasilje, lako
oputenost znai moi ostaviti i ne drati se vrsto ciljeva
kad oni postanu nedostini, to ne znai da time umire i
enja i da san o boljemu svijetu jednostavno nestaje.
Osobno smatram svojom zadaom zauzimati se za
ovaj svijet. Dakako da sam napustio iluziju da m o g u izmi
jeniti itav svijet. Ja se mogu zauzeti samo na nekim p o

Zamisli si: ide na posao, angairan si na nekome va

nu projektu u svojoj tvrtki. Surauje u politikoj zajedni
ci ili u upnoj zajednici i preuzima odgovornost. Ali pri
svemu to ini, zamisli si takoer: u meni postoji neto
to nije dodirnuto ovim radom. Ponekad promatram
stvari koje mi dolaze - kao u kazalitu. Promatram to se
oko mene dogaa. Ja sam kao reiser koji daje da se igra
odvija i zahvaa samo ondje gdje stvar kree u krivome
smjeru. Moda misli da je to neodgovorno. Ali ja ovaj
nain doivljavam kao utedu energije. Ja se ne gubim
Ijutei se zbog problema. Ne d a m da mi sukobi otimaju
energiju. Ja sam izvan sukoba. Zato mogu na to reagirati
dobro i s nutarnjom slobodom.

drujima i pokuati odrati ivotnim san o ovjenijemu

svijetu. Meni je vano ljudima, koji tragaju za zdravom
duhovnou, ponuditi pomo da nadvladaju svoju sva-

Obliku} svijet,

kodnevicu polazei od vjere. I moja je nakana poduprijeti

ali ne gubi se u njemu.

ljude koji u svome zvanju nose odgovornost da idu n o

vim putevima voenja, da u vrijednostima predvode, da
svojom vodeom ulogom bude u ljudima ivot. Ali uvijek
vidim i granice svoje djelotvornosti.

Razmisli:
Gdje oblikuje ovaj svijet?
Gdje se angaira?
Gdje si u nekim stvarima ve uspio?

Trebali bismo dakle neto uiniti za svijet, ali se ne b i

smo smjeli u njemu izgubiti. O n o pravo jest neto d r u
go: pravi put za mene je duhovni put. To je put sve vee

A zatim si zamisli:
Kako izgleda tvoja angairanost
kad si, dodue, u svijetu,

propusnosti za Isusa Krista, put meditacije i tiine na ko

ali ne i od svijeta?

j e m u se otvaram nedokuivoj tajni Boga. Kontemplacija

Kad sve to ini i to ti se iznese,

za m e n e naime nije alternativa zauzimanju za zdraviji i

gleda kao izvana, kao u kazalitu?

mirniji svijet. Ona ve jest put ozdravljenja. J e r osjetimo

li da je prava stvarnost dublje, postat e m o slobodniji i u
svome djelovanju. U meditaciji i kontemplaciji moemo
uroniti u prostor tiine u kojemu je sve ve zdravo i itavo,
u kojemu osjeamo dubok mir, usred svega nemira i svih
boletina koje odreuju na svijet. I polazei od ovoga
mira crpit e m o i snagu oblikovati svijet na bolje.

30

Moda misli da je to bjeanje.

Tada si zamisli:
Ti si kazalini redatelj.
Ne doputa drugima
da te primoraju na pravila igre.
Promatra i sam odluuje

I sam e pritom ostati oputen.

kada e zahvatiti u igru.

Ima nutarnji odmak prema mnogim igrama
koje se igraju oko tebe.
Ne da se primorati u svaku igru.

Nee se satrti.
I imat e dostatno energije
da se lati problema i rijei ih.

Slobodan si.
Samo e tada igru oblikovati tako
da to za tebe bude u redu.
Moe si zamisliti i neto drugo:
Ti si potpuno u skladu sa sobom.
uti sebe i ima osjeaj:
ti si potpuno u svome sreditu.
Tada si zamisli:
Ide na svoj posao.
to bi najprije zapoeo?
Kako bi stvar uzeo u ruke?
Kako bi reagirao na sukobe?
Doivjet e da si puno mirniji,
da bi puno jasnije radio svoj posao.
To posao ini uinkovitijim.
Tada bi stvarno suoblikovao svijet
umjesto da puta
da te pritisak pojede.
Ako si pri sebi,
u dodiru sa svojim sreditem,
na dobru odmaku prema onome
to se dogaa oko tebe,
tada ima dobar pregled,
tada ima i veu neovisnost
i slobodu.
Tvoja angairanost za svijet
donijet e vie blagoslova.
Razvit e nove ideje.

32

33

4.
TRAI NUTARNJU SNAGU,
KOJA LEI U PREDANJU, A NE U EGU
Ne daj se ivjeti. ivi! Ne daj se odreivati i utjecati na
sebe izvana. Budi ti! Budi iznutra autentian i pokuavaj
uvijek postati jae ono to jesi: to je cilj svakoga ivota. To
je cilj i duhovnoga puta. I ovdje se radi o t o m e da doe
do vie samopouzdanja i do snanijega osjeaja vrijedno
sti o samome sebi. Mnogi u tome vide proturjeje i misle
da je ostvariti sebe suprotno kranskomu putu samozatajnosti. Ali nije tako. Ne radi se o t o m e da se svoj ego
stavi u sredite i ostvari na raun drugih. Naprotiv: trebali
bismo dospjeti do svoga pravoga sebstva, do jedinstvene
slike koju je Bog o nama nainio. I trebali bismo raditi na
svome samopouzdanju. J e d n o ne iskljuuje drugo. Kad
se pouzdajem u Boga, raste i moje samopouzdanje. Kad
osjeam vrst temelj u njemu, sigurniji sam. Istinska si
gurnost i prava nutarnja snaga ne ovisi o t o m e da budem
jak prema v a n . Ona ovisi o t o m e znam li da sam noen i
prihvaam li sebe onakvim kakav jesam. To daje samopo
uzdanje koje ni nevolje ne m o g u razoriti. J e r to je dublje
od javno pokazane sigurnosti.

finira samo polazei od vanjskoga uinka ili polazei od

vlastitih potreba: Ja sada hou to. Ja nemam volje.
Radi se o tome da se dospije od ja do sebstva. Sebstvo
je najnutarnjija jezgra osobe, naa prava bit. Put do o v o
ga sebstva vodi preko toga da zauzmemo odmak prema
egu.
Grka rije za samozatajnost "aparneisthai" zapravo
znai: oduprijeti se tendencijama ega da sve zarobi za
sebe. Rei "ne" e g u . Pronai odmak od ega, osloboditi se
gospodstva ega koje sve odreuje da bi se dolo vie u
dodir sa sebstvom.
U zdrav ivot spada to da ivot u nama tee. Ali on
tee jedino ako se predamo, ako se upustimo u ljude i u
posao, ako se radujemo tomu to smo se angairali.
Mnogi, koji su previe zaokupljeni svojim vlastitim
granicama, nikada ne otkriju snagu koja se u njima krije.
Iz straha da bi j e d n o m mogli biti preoptereeni, ne isko
ritavaju potencijal koji im je Bog darovao. Ali ujedno su
esto nesretni jer se nitko za njih ne zanima ili ih nitko
ne pita kad se radi o izazovnoj zadai. Oni oko sebe ire
zraenje da nitko uope ne dolazi na ideju zamoliti ih za
uslugu. Kad razgovaram s takvim ljudima, najee je to
strah od predanja koji ih progoni. Oni se boje da same
sebe vie ne dre u rukama, da vie ne m o g u odreivati

Samoostvarenje znai dakle onu nutarnju jakost koja

0 samima sebi. Ovaj strah je sigurno opravdan. Ali ima

moe ivjeti vlastiti ivot i ne mora ivjeti od drugih ili ne

1 ljudi kojima je teko drati se granica ili koji se gube u

eli kopirati druge.

radu ili u svojoj angairanosti. I ovdje su potrebna oba

pola: pol ograivanja i pol predanja. Potrebna je dobra

Samozatajnost ne znai protivno od ovoga, nego o p i

suje dopunu ovomu. Ne trebam se neprestano vrtjeti oko
svoga ja. Ego hoe neprestano imponirati. On sebe de-

34

uravnoteenost granice i prekoraivanja granice, zatite

i otvaranja, ograivanja i predanja. Ali ja ih moram sva
ko malo prekoraivati da bih priao drugomu i susreo ga,

35

dodirnuo ga u susretu i u tome, po mogunosti, iskusio

trenutak sjedinjenja.

biti naa plaa.

Isus interpretira o v u plau jo j e d n o m drukije: Bit
emo sinovi i keri Svevinjega. Imat e m o dijela na

Ako jednostrano naglaujemo jedan pol, gubimo rav

Bogu. Takvim emo ponaanjem osjetiti u sebi boanski

noteu. Ako se previe forsira pol granice, ivot nam p o

ivot. A ovaj boanski ivot je neiscrpiv. Osjetit e m o se

staje sve ui. Ako se samo predajemo, u opasnosti smo da

premjeteni u Boga. Nema iskustva koje bi vie obogatilo

nas svako predanje zavede i da na ovaj nain izgubimo

na ivot.

sebe ili sebe raskomadamo. Potreban nam je dobar osje

aj za to gdje je predanje primjereno. Ali ondje, gdje se
predajemo, ne smijemo bojaljivo brojiti trenutke ili ener
giju koju ulaemo. Ako u predanju crpimo iz nutarnjega
izvora Duha Svetoga, neemo se iscrpiti. I samo predanje
nam postaje darom. Osjetimo li da ivot tee, to je onda
dobar osjeaj. On nas ini sretnima.
U Lukinu govoru na ravnu govori Isus: "Ako ljubite
one koji vas ljube, kakvo li v a m uzdarje?Ta i grjenici lju
be ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro inite svojim
dobroiniteljima, kakvo li v a m uzdarje? I grjenici to isto
ine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate
dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grjenici grjenicima pozaj

Doivljavam ljude koji iz straha da bi se mogli predati

i u predanju se moda izgubiti, postaju smrtno nesretni.
Oni se uvijek vrte samo oko sebe i svoga probitka. Ali sam
ivot im postaje teret. Ve je ustajanje ujutro naporno.
Oni nemaju nikakve motivacije za dan. Brinuti se samo
za sebe, nije dostatna motivacija da jutro zapone s p o
letom. Ako pak osjetim da se isplati upustiti se u posao, u
ljude, predati se, ivot tada postaje plodan. On e tei. I u
o v o m e teenju osjetit u se ivotan, a ponekad moda i
sretan. Oslobodit u se svoga ega s njegovim bojaljivim
kruenjem oko sebe. Tek ova sloboda od ega dovodi me
stvarno u dodir s mojim pravim sebstvom i s ispunjenim i
sretnim ivotom.

mljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje

svoje. inite dobro i pozajmljujte ne nadajui se odatle
niemu. I bit e vam plaa velika, i bit ete sinovi Svevi

Trai nutarnju jakost.

njega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema

Ona je u predanju, a ne u egu.

opakima" (Lk 6,32-35).

Nai pravu ravnoteu

izmeu predanja i vlastitoga ja,

to ovo mjesto hoe rei? Ako dajemo samo s rauni

c o m , neemo primiti uzdarja. U grkome stoji ovdje "charis", to ne znai samo hvala, nego i radost i milost. Ako

izmeu sebe sauvati i sebe ograditi.

To nije uvijek jednostavno.
Alije dobro traiti ovu izbalansiranost.

se predajemo samo iz raunice, da bismo ponovno dobili

isto toliko, iz toga ne nastaju ni radost ni milost. Takvim

Dobro pripazi na svoje osjeaje,

ponaanjem neemo biti obdareni. Sve je samo raunica.

da bi za sebe otkrio pravu izbalansiranost.

Ali ako se predamo ne pitajui za plau, na ivot tada

tee. I plaa se sastoji ve u o v o m e teenju. Sam e ivot

36

Osluhni u sebe.

Kako se predanje odraava na tebe?

Dobro je da se u predanju osjeti ivotnim.
Ali ako se osjea iskoritenim,
ako u sebi osjeti gorinu,
onda je i to vana napomena:
Dobro je da se bolje ogradi.

snage i ljubavi?
I osjetit e:
Ako crpi iz boanskoga izvora,
iz tebe e tei,
a da te ne iscrpi.
Jer boanski izvor je neiscrpiv.

Vano je da se osjea slobodnim.

Moda ti je predanje postalo
puka dunost?
Predanje tada postaje prisila.
I ti gubi svoje sredite.
Moda ti je ograivanje
postalo potreba?
Osluhni u sebe
i pokuaj istraiti
kako se tvoja ograenost
odraava na tebe.
Pitaj se:
Dariva li ti ograivanje nutarnji mir?
Ili tvoj ivot postaje tako neplodan?
Osluhni u sebe:
Odluujue je da tvoj ivot tee.
Kad god tvoj ivot struji
i kad si pritom u skladu sa sobom,
smije se pouzdati
da si pronaao pravu ravnoteu
izmeu ograivanja i predanja.
Osluhni u sebe i pazi na to:
Crpi li iz nutarnjega izvora
boanskoga Duha?
Ili crpi iz svoga vlastitoga spremnika

38

39

5.

Tko od drugoga neto trai, vrlo esto iskusi otpor ili kriti
ku. A odgovorni postaje ponekad i rtveni jarac. Na njega
se projicira sve probleme koje se ima ili one koji se pojave

SAM PREUZMI ODGOVORNOST

I PODUPIRI IVOTNE MOGUNOSTI DRUGIH
Ameriki predsjednik J o h n F. Kennedy j e d n o m je prili
kom mladima svoje zemlje upravio sljedeu reenicu:"Ne
pitajte to vaa zemlja moe uiniti za vas. Pitajte se to
vi moete uiniti za svoju zemlju." Ima sve vie ljudi koji
takav stav odgovornosti trae i od nas. Pascal Bruckner,
francuski filozof, kao temeljni stav naega sadanjeg
drutva opisao je kao sve veu infantilnost koja se sastoji
upravo u t o m e da se ne preuzima odgovornost. Ima se
samo elje prema drutvu, prema Crkvi, prema tvrtki, pre
ma obitelji. Ali nije se spremno preuzeti odgovornost niti
za svoj vlastiti ivot niti za druge ili za zajedniko dobro.
Dijete ne preuzima jo nikakvu odgovornost. Ono u i
vot ulazi sa eljom da bude zbrinuto i voljeno. Kad dijete
odraste, odgovorno je tada za sama sebe. Ono je slobod
no. Ali u ovu slobodu spada i to da se preuzme odgovor
nost za sama sebe i za sve to se ini. Tko odgovorno j a m
i za sebe, takoer je spreman prihvatiti odgovornost u
drutvu, recimo kao otac ili majka u obitelji ili u udruzi, u
tvrtki, u politici.

u udruzi ili tvrtki. Uvijek je lako probleme natovariti dru

g o m u . A ef je za to najprikladniji. Tada svi imaju osjeaj
da su u pravu. ef je kriv da sve ide tako loe. Od ovoga
iskustva hoe se zatititi oni koji odbijaju odgovornost.
Oni hoe imati svoj mir. Ali esto su onda zavidni onima
koji nose odgovornost. Zatim ih susreu s prekomjernim
zahtjevima. Od efa oekuju nadljudsko. Jer sami nisu
spremni preuzeti odgovornost, svoje nezadovoljstvo sa
samima sobom prenose na efa. On je tada odgovoran za
sve. On bi morao raditi bez prestanka i imati oko za sve.
Poneki se nesvjesno opravdavaju s takvim oekivanjima
od efa za ono to su sami zabrljali.
Prva zadaa, koju pred nas postavlja odrastanje, sasto
ji se u tome da za same sebe preuzmemo odgovornost. A
i tu ima ljudi koji na to nisu spremni. Oni itav svoj ivot
optuuju roditelje. Roditelji su krivi da od njih nije posta
lo nita. Oni ive s neprestanim predbacivanjem roditelji
ma. Predbacivanje ih uva od toga da sami uzmu svoj i
vot u ruke. Oni nisu spremni boriti se. Plae se posljedica
borbe, bolnih iskustava koja ih oekuju.Tko se bori, bude
i ranjen. Kad pokuam sam oblikovati svoj ivot, uvijek u
naii i na svoje granice. Neke stvari mi nee uspjeti ona
ko kako sam se nadao. Ali ako, umjesto da strpljivo dalje
radim na sebi, radije predbacujem svojim roditeljima da

Sociolozi ustanovljuju da u naemu drutvu opada

spremnost na odgovornost. J e d a n graevinski poduzet
nik mi je pripovijedao da mu je ve teko zidara pokrenu
ti na to da postane graevinski poslovoa. M n o g i kau:

su oni krivi to mi ivot ne uspijeva, ako dakle ustrajavam

u stavu predbacivanja, nikada neu odrasti. Tko to ini,
ostat e itav svoj ivot naduren u kutu i optuivati druge
da su nanijeli tetu njegovu ivotu.

n e m a m volje natovariti sebi ljutnju. Radije u zaraivati

manje, nego se uokolo svaati s radnicima. Tko preuzme
odgovornost, uvijek naravno nudi i podruje za napad.

40

Ima, naravno, ljudi koji su u djetinjstvu bili jako ranje

ni. I nije uvijek jednostavno unato svemu oblikovati svoj

41

ivot. Hildegarda iz Bingena kae: "Umijee oovjeenja

sastoji se u t o m e da rane pretvorimo u bisere." Prihvatim
li sebe sa svojim ranama, one se tada m o g u preobraziti.
Ja u tada osjetiti da sam ondje gdje sam ranjen, poseb
no osjetljiv i za druge. M o g u druge bolje razumjeti. I u
sebi razvijam sposobnosti, pratei i unaprjeujui slino
ranjene ljude.

preuzeti odgovornost moe imati i zamki. M o g u se i pre

napregnuti. Poznajem ljude koji, gdje god bili, preuzima
ju odgovornost i pritom se sami umisle. esto su to naj
starija braa i sestre koje roditelji prerano primoraju na
to da budu odgovorni za svoju mlau brau i sestre. Oni
kasnije esto nemaju pravoga osjeaja za to gdje se nji
hova odgovornost stvarno trai. esto prebrzo preuzima

Druga zadaa bi bila preuzeti odgovornost na p o

drujima na koja sam postavljen. Za jednoga je to o d
govornost brinuti se kao otac ili majka za obitelj i djecu
i zauzimati se za njih. Drugi preuzimaju odgovornost u
poduzeima. U tvrtkama nema nikoga tko bi samo tre
bao sluati druge. Svatko je odgovoran za svoje podruje
rada. Za mene to znai da sam razmislim to m o g u p o
boljati, da iz svoga posla uinim najbolje. Kad bi u svomu
ivotu inio samo ono to mi drugi kau, moj ivot ne bi
nikada postao plodan. Ja sebi, recimo, nisam sam traio
posao ekonoma, nego sam odgovorio na poziv opata. I
odgovor mi u poetku nije bio lagan. Ali kad sam pristao,
kad sam rekao "da", takoer sam pokuao kao celerar ii
novim putevima, ne samo u zajednikome radu, nego i u
nainu kako financirati mnoge zadae opatije. Ja sam se
svim silama zauzeo da ljudi u nas rade rado i da na rad
slui ljudima. Da sam svoju zadau obavljao samo iz p o
slunosti, ne bih bio postao sretan. Ali jer sam se upustio
u posao, on me i veseli i dariva mi zadovoljstvo.

ju odgovornost za svoju okolinu. Stoga je potreban onaj

drugi pol: postaviti granice, pronai svoju vlastitu mjeru.
Preuzeti odgovornost za m e n e uvijek znai i o d g o
voriti na pitanja i enje ljudi. to trebaju dananji lju
di? U Crkvi? Na radnome mjestu? to su enje mladih
i kako na njih odgovoriti? Dati odgovor na potrebe ljudi
za m e n e ne znai zadovoljiti svim njihovim potrebama,
nego poduprijeti njihove mogunosti. to ovjeka uisti
nu ini dobrim? Ponekad su njihove elje i jako povrne.
Moram se uivjeti u njih i razmisliti to oni stvarno trebaju
da bi im ivot uspio, da bi im na njihovu najdublju enju
bilo odgovoreno.
Kao celeraru vano mi je u suradnicima buditi ivot,
podupirati njihovu nadarenost, dati im prostora u koje
mu m o g u ostvariti nove ideje i sami uivati u t o m e da
preuzimaju odgovornost za svoje podruje i oblikuju ga,
tako da ono postane uinkovito, ali i veseli suradnike da
ondje rade. Tu je prije svega vano povjerenje i osjeaj za
mogunosti koje se nalaze u svakome pojedincu.

Za m e n e u osmiljen i sretan ivot spada to da netko

sam uzme svoj ivot u svoje ruke i pokua oblikovati ga
tako da donosi rod. Tko preuzme odgovornost i uini n e
to jer osjeti da je to potrebno i ispravno, vie e uivati
u o n o m e to ini, nego onaj tko je pustio da mu zadatak
bude povjeren izvana. On nikada nee osjetiti teret, nego
e puno vie dobiti na dar. Naravno, znam da spremnost

42

Kao duobrinik pokuavam odgovoriti na enju lju

di opaajui najprije vlastitu enju i pitajui se: to ustva
ri ispunjava moju enju? Koji odgovor mogu dati samo
mu sebi na svoja pitanja? Zadovoljava li me ovaj odgovor
stvarno ili je on samo izmiljen? Moda samo lijepo zvui,
ali mi stvarno dalje ne pomae? A zatim pokuavam ui-

43

vjeti se u druge. Promatram ljude, sluam to mi pripo

vijedaju. Pokuavam osjetiti enju iza njihovih rijei. A

ga u slobodu i ivot.

zatim sebi zamislim kako bih o v o m u ovjeku odgovorio

tako da on to shvati i da to prihvati i da od toga moe
ivjeti. Pritom uvijek osjetim i svoju ogranienost. Nikada
n e m a m osjeaj da sam pronaao uistinu pravi odgovor.
To je neprestano natezanje oko rijei koje dodiruju srce i
otvaraju ga za Boga koji jedini moe utaiti njihovu naj
dublju enju.
Odgovornost, koju u duobrinitvu preuzimam za
druge, za m e n e nije teret nego me odrava ivim. Ja,
dakako, ne m o g u drugima oduzeti njihova tereta. O d g o
vornost ne znai biti mjerodavan za to da drugomu bude
dobro. Za to se on sam mora pobrinuti. Ja ga m o g u samo
pratiti i zajedno s njim traiti put kojim bi mogao dalje
ii. Ali ii, to ipak mora on sam. Tada takoer svako malo
doivim da se ljudi upuste u razgovor i ele na mene sva
liti odgovornost da im bude bolje. Oni nisu spremni sami
preuzeti odgovornost za sebe i raditi na sebi. To je zamka
u koju sam ranije bivao esto uhvaen. U meni se onda u
meuvremenu javlja srdba. A ona me zadrava od toga
da ne upadnem u zamku. Sluati pitanja i nevolje drugo
ga i m e n e ini ivotnim jer me primorava da i sebe svako
malo pitam: kako se ti odnosi prema o v o m u problemu,
prema ovoj potrebi? to tebi uistinu pomae? ini li ti
ono to drugima savjetuje? I ponekad smijem zatim ste
i usreujue iskustvo da se u drugomu budi ivot, da on
za sebe nalazi put koji ga uvodi u veu slobodu i ljubav
i ivotnost. Tada ga mirne savjesti m o g u pustiti da sam
ide dalje. Samo ako zapne, m o g u ga ponovno ohrabriti
da nastavi dalje ii svojim putem. J e r smisao svakoga o d
nosa trebao bi se sastojati u ovome: u drugome ovjeku
koga susreem ili koji m i j e povjeren buditi ivot, podupi
rati njegovu ivotnost, promicati njegov ivot i otpustiti

II

Sam preuzmi odgovornost

i podu piri ivotne mogunosti drugih.
Osluhni svoje vlastito ponaanje:
izmie li radije odgovornosti?
Ili posvuda i bez pitanja preuzima odgovornost?
Jesi Uza sebe stvarno pronaao

pravu mjeru?

Kad se slomi od odgovornosti,

onda je to znak:

Pretjerao si.

Ali ako bjei s puta

svakomu

problemu

i uvijek se pouzda u druge

i oekuje da e oni rijeiti sukobe,
tada bi se trebao vjebati u odgovornosti.
Nee ni tebi initi dobro
ako posvuda bjei od odgovornosti.
Pitaj se:
gdje bi se rado prihvatio posla?
Zamisli si:
Kako bi bilo da u ovoj ili onoj stvari,
za ovoga ili onoga ovjeka
preuzme

odgovornost?

Moda se onda jave i strahovi.

Ui s njima u razgovor.
Oni e se tada relativizirati.
Ali moda osjeti da odgovornou raste

45

u snazi i samopouzdanju.

koji su ti povjereni

Tada je to poziv.

i s kojima se svaki dan susree:

Prihvati ovaj poziv.

Preuzmi vie odgovornosti.
To e ti initi dobro.
I to e biti dobro za druge ljude.
Budi pozoran na svoje vlastito ponaanje:
kako postupa prema sebi i prema ljudima?
ali li se na svoju prolost?
Ili si se s njom pomirio?

to u njima eli doi do ivota?

Pokuaj pronai klju do drugih.
Otvori vrata za potencijal drugoga,
da bi u njima poeo tei ivot.
Pomozi ovjeku do vie ivota.
Sam e tada biti obdaren.
Sam e postati ivotniji.

Jesi li zahvalan za darove

koje si dobio od svojih roditelja?
Ili se samo ali na sve
to ti nisu dali?
Razmisli kako postupa prema drugima:
budi li u njima ivot?
Ili ih sprjeava u tome
da razviju ono to je u njima?
Ako ih sprjeava u ivotu,
shvatit e
da blokira svoj vlastiti ivot.
Opazi li da je tako:
tada se nemoj uplaiti takve spoznaje.
Shvati i to kao poziv.
Kako bi bilo
da s njima postupi drukije?
Kako bi bilo
da u njima probudi ivot?
Kako bi pri tome bilo tebi?
A kako drugima?
Meditiranjem se uivi u ljude

46

47

6.

danost, vjernost, jasnou i pravednost.

Upravo danas, u vrijeme u kojemu je rad postao dra

NE GUBI SE u RADU,
ALI TO INI, INI RADO

gocjeno dobro, koje vie nije po sebi razumljivo, osje

amo koliko on pripada ovjetvu. Svakako je on upra
vo stoga postao i problem. Oni, koji imaju posao i trpe
zbog toga da sve manje ljudi mora sve vie ostvarivati i
proizvoditi, stjeu iskustvo: rad ima dvije strane, on ima

Rad nije samo ostvarenje sebe i izraz kreativne potre

be za stvaranjem i ivotnom radou. On ima i drugo lice.
Rad je doveden u vezu s izgonom iz raja i smatran teretom
koji izaziva znoj, mukom, pa ak i prokletstvom. U antici

uvijek i dvostruko lice. I u dananjemu radu postoje dva

pola, upustiti se i ograditi, raditi i poinuti. Postoji uitak i
teret, radost raditi i radost ostaviti rad. Umijee je ova dva
pola izjednaiti po teini.

su, barem vii slojevi drutva rad vrjednovali negativno.

Dokolica, ne pokazani uinak u radu, odlikovala je recimo

O v o umijee ne uspijeva svakomu. Ima ljudi koji se

Grke starine kao slobodne graane pred robovima. Ali

gube u radu jer ih posao veseli. Dokle god ih veseli, posao

ve je vrlo rano postojalo gledanje na rad kao na sudje

je za njih i dobar. Ali oni onda ponekad preuju osjeaje

lovanje na stvaranju, koje je naravno imalo svoje ograni

iskoritenosti, razdraljivosti i osjetljivosti. Takvi osjeaji

enje u suboti koja pripada Bogu. O v o gledanje nalazimo

su uvijek znaci za uzbunu. Govore mi da neto moram

u Bibliji i ono je u kranskoj tradiciji postalo odreujue.

skratiti, da trebam pronai i druga mjesta na kojima se

Sveti Benedikt je u svome Pravilu davao prednost fiziko

mogu radovati a ne samo u radu.

mu radu monaha. Njemu Zapad zahvaljuje vrjednovanje

rada.

Drugi se gube u radu jer se iza njega kriju. Oni trebaju

rad da ih drugi ne bi mogli napasti. Rade toliko puno da

Rad je za m o n a h e imao tri funkcije. O n e jo i danas

odreuju nae ponaanje prema o n o m u to u svakome
zvanju inimo: radom zaraujem za svoje vlastito odra
nje ivota i tako postajem neovisan o drugima. Rad nada
lje slui ovjeku. To vrijedi ne samo za ostvarenje sluenja,
nego isto tako i za poljodjelstvo i zanatstvo.
Rad je naposljetku i duhovni izazov. U njemu sam iza
zvan ostaviti kruenje oko sama sebe i upustiti se u Boga.
U t o m e kako obavljam posao, pokazuje se moja duhov
nost. Radom uvjebavam bitne stavove koje od m e n e
trai i duhovni put: nesebinost, ljubav, predanje, pouz-

48

ih nitko ne bi mogao kritizirati. Ta vie od toga ne m o g u

uiniti. Ali mnoina posla jo nita ne govori o kvaliteti
posla. Ljudi, koji se kriju iza rada, ire oko sebe agresivno
ozraje. Oni mnoinom svoga posla predbacuju drugima
da rade premalo. Drugi su pak pohlepni za radom. Treba
ju rad kao drogu jer se bez rada osjeaju nevrijednima.
Oni se moraju radom omamiti, inae bi osjetili nutarnju
prazninu. Ali ne m o g u izdrati ovu prazninu. Stoga treba
ju rad kao drogu koja im zatvara oi pred vlastitom isti
nom.
Ne trebam se gubiti u svome radu. Kako to moe

49

uspjeti? Za mene osobno vano je svoj rad ograniiti vre

menski. Ja sebi, kako za rad u upravljanju tako i za preda
vanja i za teajeve, postavim jasne granice. Ponekad se
granice prekorae. Tada sluam svoje osjeaje. Ima prekoraivanja granica koje u meni izazovu rijeku ivotnosti.
Tada imam osjeaj d a j e to bilo dobro. Ali ima i povrjeda
granica koje u meni proizvode ljutnju i nezadovoljstvo.
Tada znam da opet moram bolje paziti na granice.
Ali vremensko ograniavanje samo je put da se ne
gubim u radu. Drugi put sastoji se u postavljanju prema
radu. Ne smijem sebe definirati preko svoga rada. Rad je
lijep. M o g u se u nj upustiti. Tada se osjeam ivotnim. Ali
ja trebam i nutarnji odmak prema radu. Moram uvijek biti
svjestan to je pravi cilj moga ivota. A to se ne sastoji u
t o m e da ostvarim to je mogue vie, nego u t o m e da u
ovaj svijet utisnem svoj posve osobni ivotni trag. A da
ovaj trag otkrijem, trebam vremena i tiinu. Sveti Benedikt
vidi najvaniju monahovu zadau u t o m e da itav ivot
trai Boga. O v o traenje dri me ivotnim. Ono relativizira
moj rad. Pokazuje mi da ono najvanije nije moja zrelost,
moje ostvarivanje sebe, moj ivotni trag, nego Bog. On je
stvarni cilj moga ivota. Njega traiti u tiini, u molitvi, u

postaju vie rutinski. Ali i ove poslove mogu raditi spre

mno ako je moj temeljni stav prema radu pozitivan. Tu se
ne radi samo o motivaciji, nego i o t o m e da sam slobo
dan od pritiska da se radom moram dokazivati ili da se u
radu pred drugima moram praviti osobito zanimljiv. Ipak,
ako sam slobodan od ega koji se mora dokazati, m o g u se
tada upustiti u rad. Tada radim rado. Rad mi ide od ruke.
U rad spada i to da se izmjenjuju zahtjevne i vie j e d n o
stavne djelatnosti. I o v e potonje u tada obaviti rado. J e r
ne radi se o meni, nego o radu. A on je uvijek sluenje
drugima. I jednostavne djelatnosti, koje se obave pouz
dano, sluenje su drugima. Oni se mogu pouzdati u moju
pouzdanost.
Radost je gledati kako nekomu posao ide od ruke. Ali
ako netko radi s nutarnjim otporom, njemu je svaki potez
rukom previe. I njega se vie izbjegava. Jer u njegovoj
blizini osjea se nezadovoljstvo i agresivnost. A od rada
koji se rado obavlja, dolazi uitak.Tu su i drugi zaraeni da
se upuste u rad. Nastaje ozraje radosti u radu, u zajed
nikome ivotu, u zajednikome uspjehu. Takvo ozraje
svakomu ini dobro. I bitno pridonosi njegovu zdravlju i
njegovu duevnome dobru raspoloenju.

blinjemu i u radu, to trai otvorenost, osjetljivost za nje

g o v u nazonost u svemu to jest, i spremnost pustiti da
me on nae. Ne mogu traiti Boga radei s t o j e mogue
vie na tome. I traenje je dodue dio rada, ali drukiji od
onoga koji obavljam upravljanjem ili pisanjem. To je n u
tarnji rad, rad na mojoj dui, izgledanje za posve drugim,
otvaranje sebe prema nedokuivoj tajni.

Sveti Benedikt trai u svome Pravilu od ekonoma da

pazi na svoju duu. Ova reenica moe nekomu zvuati
staromodno. Ali izraava istinu koja nije zastarjela. V o d e
e snage velikoga industrijskog poduzea, koje na neko
liko dana dou u samostan, upravo ovu reenicu uzimaju
sa sobom kui. Ona govori neto to se tie svih nas: vani
su ostvarenje i napor. Ali ne bismo svoju duu smjeli pro

Ali unato svoj slobodi prema radu ipak se radi i o

tome da svoj rad rado vrim. Obavljam li rado svoj rad,
to ne ovisi samo o vrsti rada, nego prije svega o m o m e

dati za uspjeh. Nikada ne bismo smjeli zaboraviti paziti na

ono to vrijedi vie od svega vanjskog ostvarenja i svakog
vanjskog uspjeha: zdravlje i spasenje nae due.

stavu. Naravno, ima poslova koji nisu toliko zanimljivi i

50

51

Budi svjestan:

Nemoj se gubiti u radu,

rad nije uvijek ugodan.

ali to ini, ini rado.

Samo tako pazi na svoju duu.

Ali u ivot spada i to

da svoj kruh moramo zaraivati
u znoju svoga lica.

to to za tebe znai:
paziti na svoju duu?

Tvoja je odgovornost

motivirati sebe za rad,

Osluhni u sebe:

da bi ga rado vrio.

kad ujutro ide na posao:

ide li rado ili se u tebi javlja otpor?

Da bi samomu sebi priutio najvei uitak.

emu se odupire?
Jesu li to ljudi kojih se plai?
Je li to vie osjeaj da si u radu iskoritavan?
Ili ti otpor pokazuje
da se mora bolje pobrinuti za sama sebe,
da je to za tebe jednostavno previe?
Pazi na poticaje svoje due.
Oni ti govore to je za tebe ispravna mjera.
Nikada ne idi na posao
s ljutnjom u srcu.
Tada e nakoditi i sebi i drugima.
Tvoja je vlastita odgovornost
da se motivira za svoj dananji rad.
Pokuaj sebe pozitivno raspoloiti:
Rekao sam "da" ovomu poslu.
Dakle, danas u ga rado obavljati.
Ako otpor unato tomu ostane,
tada bi trebao ili posao drukije organizirati
ili neke stvari odrezati,
ili pak zauzeti drugi stav prema radu.

52

53

7.

lima, tada osjea tajnu ivota. To mu je dostatno. Ne tre

ba uvijek nove poticaje izvana. On je jednostavno tu. I u
o v o m e smislu je sve zakljueno: Bog, isto bie, stvorenje

VOLI SADANJOST
I NAUI BITI OPUTEN

oko njega i tajna vlastitoga ivota i vlastite osobe.

Isus nas opominje na ovu istu prisutnost kad nas
poziva na budnost. Svako malo pripovijeda nam prispo
dobe u kojima nas poziva da b u d e m o budni. U Lukinu

"Danas je najbolje vrijeme", kae poslovica. A druga:

"to moe uiniti danas, ne odgaaj za sutra." Iza toga
se moda krije upozorenje da ne ljenarimo. J o postoji
tradicija koja naglaava vrijednost sadanjosti ne zbog
vrijednosti rada. Ova tradicija ima u vidu neto drugo.
Duhovni autori svih stoljea nas opominju da b u d e m o
potpuno u trenutku, da ivimo u ovdje i sada. Umijee je
biti u sadanjosti. Oslobaam se neprestana suda i razmi
ljanja o prolosti i slobodan od straha za budunost. To
nije jednostavno. Potrebna je vjeba dok m o g n e m osta
viti misli na prolost i budunost i potpuno se posvetiti
sadanjemu trenutku. Potrebna mi je nutarnja sloboda da
b u d e m u sadanjosti. Ali ako mi to uspije, ja tada osjeam
stvarni ivot. Tada je svaki trenutak dragocjen. Ja diem,
miriem, sluam, gledam. Ja sam potpuno prisutan. Ako
sam prisutan, tada iskusujem stvarnost u njezinoj dubini.
Trenutak tada obuhvaa sve: nebo i zemlju, vrijeme i vje
nost, Boga i ovjeka. Ja tada ivim istinski.
M n o g i su danas nesposobni za o v u istu prisutnost.
Teko im je to, to upravo jest, doivljavati intenzivno.
Stoga trebaju poticaje izvana, moraju putovati sve dalje,
doivljavati sve uzbudljivije 'evente' (dogaaje), oni i na
godinjemu odmoru trebaju zabavljae da bi osjetili i
vot. Budui da nisu sposobni istinski ivjeti, moraju d o
ivljavati to je mogue vie. Tko ivi u trenutku, za njega
je punina ivota iskusiva. Ako je potpuno u svojim osjeti-

54

Evanelju Isus nas prispodobom opominje na budnost:

"Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi
slini ljudima to ekaju svoga gospodara kad se vraa sa
svadbe da mu o d m a h otvore im stigne i pokuca. Blago
onim slugama koje gospodar, kada doe, nae b u d n e "
(Lk 12,35-37). to to znai: trebamo pustiti da nam svje
tiljke neprestano gore? To znai: trebamo ivjeti svjesno,
a ne provoditi vrijeme povrno i nesvjesno. Prispodoba
jasno pokazuje: trebamo ivjeti u iekivanju Gospodi
na koji se vraa sa svadbe. Onaj tko se vraa sa svadbe, u
posebnu je raspoloenju. On eli izvijestiti o o n o m u to
je vidio. Razoarao bi se ako bi doao u pospanu kuu.
Sluge, koji su budni, otvaraju mu vrata im doe i pokuca.
To je postala slika ispravna ivota. Kranin je kao netko
tko eka Gospodina. On rauna s time da on u svakome
trenutku pokuca na vrata njegova srca. Ako mu otvori, u
njegovu e srcu biti svadba, sve suprotno u njemu e biti
jedno, vrijeme i vjenost, Bog i ovjek.
Ali panja i budnost ne znae da ekamo samo na ono
to dolazi. Isus nas naprotiv poziva da ekajui Gospodi
na budemo odgovorni u svakodnevici i svojim svakod
nevnim dunostima i brino ih ispunimo - u ovdje i sada.
Budnost nije bjeanje od realnosti, nego uputanje u o n o
to je upravo na redu. Ljubav prema trenutku kao pret
postavku treba oputenost. Moram pustiti svoj ego i biti
tako slobodan da sam posve prisutan.

55

Stav oputenosti je, polazei od grke filozofije, znak

mudra i zrela ovjeka. Mudar ovjek je oputen. Njime ne
gospodare afekti. On je slobodan od ovisnosti i privre
nosti. Oputenost se u njemakoj mistici smatra vanom
d u h o v n o m krjepou. Uitelj Eckehart govori o opute
nu ovjeku. On je netko tko ostavlja ne samo materijalne
stvari i ne da se njima vie zarobiti. On ostavlja i ovje
ka. Sposoban je za dobre prijateljske odnose. Ali ne visi
o njima. Duhovan ovjek treba na kraju krajeva pustiti i
Boga. O v o zvui paradoksalno. Ali Uitelj Eckehart zna da
se esto vrsto vezujemo uz svoje slike. Da bismo postali
otvoreni za posve drugoga Boga, moramo pustiti Boga
radi Boga, moramo pustiti svoje slike o Bogu.
ovjek mora pustiti prije svega sama sebe, svoj ego,
svoju potrebu za imponiranjem. Jer u vrstu dranju uz
sama sebe korijen je svakoga vezivanja uza se. O v o vrsto
dranje uza se dovodi do zgrenosti, do pritiska morati
se dokazivati. Tko je slobodan od ovoga pritiska, oputen
je: on moe bezbrino stajati uza se, bez gra, bez priti
ska, bez naprezanja. Putanje je uvjet da drugoga uistinu
susretnemo u slobodi i pritom ga i sami pustimo slobod
na. Putam ga takva kakav jest. Takav je stav preduvjet
stvarne kulture. Nekulturnost nastaje kad god se sve
hoe rabiti za sebe, umjesto tomu se diviti, to pogledati,

trenje. Tajna bia pokazuje se ovoj oputenosti u njezinoj

punini.
Stav oputenosti Rimljani imenuju stoikim pojmom
"aequo animo". Sve to ini ovjek treba initi ravnodu
no, s duom koja je u ravnotei, koja se ne da tako lako
navlaiti tamo-amo, koja se ne da izbaciti iz ravnotee.
O v o je lake rei nego uiniti. To trai ostaviti svoju pri
vrenost stvarima, svoju oholost, svoju potrebu za vae
njem, svoju osjetljivost.Tada neu dopustiti da me nemiri
oko mene istrgnu iz vlastitoga sredita. Ja sam oputen,
umjesto da pustim da budem odreivan izvana.
Do istinske oputenosti doi e samo onaj tko moe
ostaviti sebe. Na se ego mijea u sve to inimo. On se
nikada ne smiruje. On hoe uvijek sjati, uvijek vladati, uvi
jek sve imati. Stoga je teak posao svako malo ga ostaviti.
Pritom se ne radi o t o m e da ego slomimo, jer bez ja ne
moemo ivjeti. Ali ego se izraava u mnogim iluzijama
koje smo sebi stvorili o ivotu. Mi u sebi hranimo iluziju
da smo svime ovladali, da smo najbolji, da emo posti
i to hoemo. Samo onaj tko ostavi svoj ego s mnogim
iluzijama, postaje istinski oputen. On je postao iznutra
slobodan.

upravo: to pustiti. Martin Heidegger govori i o oputeno

sti koja proizlazi iz biti razmiljanja. Razmiljati ne znai,
gospodariti stvarima, nego pustiti da budu, pustiti da se
pojavljuju u svojoj biti. Oputenost spada dakle u pravo
razmiljanje. Ona je temeljna pretpostavka da se m o g u
potpuno upustiti u trenutak, ne podvrgavajui ga svrsi
koju sam postavljam. Ja sam jednostavno tu. Ja j e d n o
stavno jesam. I ovo isto bie sjaji u m o m e razmiljanju, u
sluanju glazbe, u motrenju stvorenja i umjetnosti. To je
oputeno razmiljanje, oputeno sluanje i oputeno mo-

56

Ljubi sadanjost i naui

biti oputen.
Pokuaj uvjebati oputenost,
jednostavno

promatrajui

stvari

koje gleda.
Pogledaj svoju sobu,
a da na njoj nita ne poeli izmijeniti.

57

Raduj se onomu to jest.

/ otkrit e to se u njemu, to se u njoj krije;

Osjeti stvari.

mudrost, snaga, enja, ljubav.

Sluaj to ti one govore.

Oputenost e te bogato obdariti.

Pogledaj krajolik,
a da ga ne poeli zadrati u slici.
Pogledaj stvarnost,

Ona e ti biti dobar voa

da ljubazno postupa s ljudima.
Oputen moe biti potpuno prisutan.

a da ju ne preoblikuje.

Oputen moe uivati trenutak.

Opaaj to jest,

Oputen si slobodan od pritiska.

i pusti da to bude tako.

Ne mora doivljavati sve mogue.

Budi oputen

I osjetit e:

Ti iskusuje ivot u punini.

i stei e nova iskustva.

Osjetit e dubok nutarnji mir.

vie od toga ne postoji.

U svemu e prepoznati ljepotu.

Otkrit e nutarnju povezanost.
I postat e sve slobodniji od prisile
da sve mora mijenjati
prema svojim predodbama.
Ostavi svari kakve jesu.
Ostavi svoje predodbe.
Stvari e tada procvjetati.
Pusti drugomu da bude takav kakav jest.
Bio to tvoj prijatelj ili pak tvoj neprijatelj:
odreci se toga da hoe drugoga promijeniti.
Jednostavno

ga promatraj.

Meditiraj o njemu:
On je takav kakav jest.
Ona je takva kakva jest.
Tvoja nestrpljiva oekivanja e otpasti.
On smije biti takav kakav jest.
Dobro je da je takva, kakva jest.
Dobro je da je takav kakav jest.

58

59

Za grkoga filozofa Platona bile su etiri temeljne vri

jednosti: pravednost hrabrost, umjerenost i mudrost.
U pravednosti ne radi se samo o socijalnoj pravedno

IVI SVOJE VRIJEDNOSTI,

sti, da svim ljudima udovoljim i dobra svijeta pravedno

ALI NE VRJEDNUJ DRUGE

podijelim. Pravednost zapoinje vie s time da udovoljim

razliitim duevnim snagama. Moram dakle uzeti u obzir
sve to je u meni da bih mogao ispravno ivjeti. Moram

Kritiari suvremenih pojava danas rado govore o

promjeni vrijednosti ili ak o gubljenju vrijednosti. Ipak
vrijednosti se ne mogu izgubiti. O n e postoje i ne daju se
ukinuti. O n o to se mijenja jest stav ljudi. Moemo izgu
biti svoj odnos prema vrijednostima. Od grke filozofije
opisivalo se temeljne vrijednosti ovjeka, ak ovjekovo
ovjetvo po njima utvrivalo. Tradicija se slae u ovome:
vrijednosti ine ovjeka vrijednim. Vrijednosti daju nae
mu zajednikom ivotu, naemu radu, naemu razmilja
nju visoku vrijednost. Grci kod vrijednosti govore o arete,
0 vjetini, daru i o snazi. Latinci naglaavaju ovaj posljed
nji vidik kad govorimo o virtutes, o izvorima snage iz kojih
moemo crpiti. Engleski izraz za vrijednosti "value" dolazi
od valere, to znai "biti jak, biti zdrav". Vrijednosti daju
naem ivotu jakost i snagu i ine nas zdravima. ivot bez
vrijednosti postaje bezvrijedan. Vrijednosti darivaju o
vjeku dostojanstvo.

udovoljiti samomu sebi. Tada sam sposoban udovoljiti i

drugima i pravilno postupati prema njima.
Hrabrost je najprije krjepost ratnika i portaa. Za filo
zofe i politiare hrabrost se sastoji u tome da to to smo
spoznali kao ispravno i zastupaju, makar pritom iskusili i
otpor i bili povrijeeni. Danas ima puno politiara i gos
podarskih voa za koje su vrijednosti odobravanja jedine
vrijednosti koje od puanstva primaju. Oni ne ive nutar
nje vrijednosti, nego sebe definiraju preko vrjednovanja
koju iskusuju izvana. Populisti se dre jedino vanjskoga
odobravanja. Iznutra oni nemaju nikakve vrijednosti. Tu
se oni pojavljuju prazni, uplji. Ali ova upljost izdubljuje
nae zajednitvo.
Pronai pravu mjeru preduvjet je za zdrav ivot. Prava
mjera ne znai osrednjost. S t o j e moja mjera, prepoznat
u tek kad prijeem svoju mjeru. Ali trajno ne m o g u ivje

Ne pomae samo se aliti na gubljenje vrijednosti.

Takoer ne trebamo vrijednosti moralizirajui tuiti sudu
1 podignutim kaiprstom upozoravati na to da trebamo
vrijednosti, inae se nae dostojanstvo gubi. Moralizira
njem ne m o g u ni jednoj vrijednosti dati valjanost. Vri
jednosti moramo promicati. Kad netko stvarno osjeti da
neka vrijednost daje vrijednost njegovu ivotu, tada e se
prije upustiti u to, nego kad mu netko eli dokazati nei
stu savjest.

GO

ti preko svoje mjere. Inae u se razboljeti i sruiti. A m j e

ra je danas vana za nae upravljanje gospodarstvom. Ne
moemo rasti neumjereno. Moramo sauvati mjeru koju
nam zadaje stvorenje. Inae pljakamo prirodu i smanju
j e m o mjeru koja pripada potomcima.
I mudrost je krjepost koju trebamo da bi nam ivot vri
jedio. Ona je umijee trenutano donijeti pravu odluku
i u d a n o m e trenutku uiniti ono to je primjereno. Ona

je povezana sa sposobnou gledanja.Toma Akvinski d o

vodi u vezu "prudentia" (mudrost) s "providentia" (gleda
ti unaprijed, providnost). Mudrac treba vei obzor da u
pravi trenutak shvati ono pravo. A mudrost znai: ivjeti
svjesno, ne ivjeti tupo. Isus u o v o m e smislu hvali mudra
ovjeka koji je svoju kuu sagradio na stijeni, i mudre d j e
vice koje su sa svjetiljkama uzele sa sobom i ulja, jer rau
naju s time da bi zarunik mogao zakasniti.

dolazi procjena: "Ljuti me ta glupa i nezrela osjetljivost."

Oni govore o ljutnji koja ih je drala itavo poslije podne.
A ljute se zbog ljutnje i misle da je to bolesno. Uza sve to
o sebi govore, odzvanja vrjednovanje: toga ustvari uope
ne bi smjelo biti. To je znak nezrelosti, bolesti ili pak kriv
nje. Tada uvijek pokuavam posredovati: "Prestanite sebe
vrjednovati. To je tako kako jest. Ljutite se, ljubomorni
ste i kivni ste. Sve smije biti. Samo se radi o tome kako se
prema tomu odnosite. Vi niste odgovorni za misli i osje

Tko ivi vrijednost, postaje neovisan o vrjednovanju

izvana. On stoji o sebi. Zna da mu nitko ne moe uzeti
njegova dostojanstva, ni vrijednosti odobravanja koja je
posljednje ispitivanje dao infratestom. Tko nema vrijed
nosti u sebi, poznaje kao jedinu vrijednost vrjednovanje
od strane drugih. A in uovjeenja jest postati slobodan
od vrjednovanja od strane drugih. Inae se neprestano
ravnam prema miljenju drugih i iznutra se iskrivljujem.
Ne ivim vie sam, nego sam ivljen. Moram potajno
gledati na miljenje drugih umjesto da vjerujem vlasti

aje koji se u vama javljaju, nego samo za to kako na to

reagirate."Ja m o g u izmijeniti samo ono to sam prihvatio.
Najprije moram prihvatiti ono to je u meni, a da to ne
ocjenjujem. Ako to o d m a h ocijenim kao negativno, time
snizujem vrijednost i samomu sebi. A obezvrjeivanje
me sprjeava u t o m e da pronaem put kako zaobii svoj
gnjev, svoj strah, svoju depresivnost. Obezvrijeenoga
bih se najradije oslobodio. Ali ono e me tada neprestano
progoniti. Samo se prihvaeno moe preobraziti. Obezvrjeeno me vue prema dolje. I nedostaje mi da ivim.

tomu znanju i osjeanju. Vie se ne odluujem za pravo

i pravednost niti prema mjeri vrijednosti koje ivot ine
vrijednima, nego samo prema o n o m e to se prihvaa od
drugih. Mjerodavna je veina miljenja, a ne vie kvaliteta.
Tako ne m o g u sazreti nove spoznaje. Savija se i iskrivljuje
prema naizmjeninim raspoloenjima. Ipak, ono to ljudi
trebaju, to je ispravnost i odvanost zaloiti se za ono to
su shvatili kao ispravno.

esto susreem ljude koji sami sebe optuuju da loe

misle o drugima. im dou u neku prostoriju, poinju
ocjenjivati: "Ovaj ovdje izgleda tako smijeno. Ovaj je pak
runo odjeven. ena je, ini se, malo inteligentna. Druga
je nesigurna. Ona mi nije simpatina."Odmah padne sud
o vrijednosti. A pritom esto sniavamo vrijednost i sami
ma sebi. Nita ne moemo uiniti protiv prvoga dojma.
On je jednostavno tu. Prvi je dojam ponekad ak i dobar

U osobnome razgovoru esto doivljavam kamo odre

ivanje vrijednosti vodi.Tu susreem ne samo puno ljudi,
koji su potpuno ovisni o vrjednovanju njihove okoline,
nego i mnoge koji sami sebe neprestano ocjenjuju (pre
ma zasluzi). Oni pripovijedaju o svojoj ljubomori. I ve
dolazi prigovor: "Sa 50 godina ipak zapravo ne bih smio
biti ljubomoran." I govore o svojoj osjetljivosti. I o d m a h

62

signal. Ako nam je netko smjesta nesimpatian, onda je

to poticaj da mu se vie maknemo s puta, a ne da traimo
njegovu blizinu. Ali ne smijem pustiti da moj dojam p o
stane sud o drugima. Ne smijem sniavati vrijednost n e
simpatinomu. Moda je osjeaj ak povezan i sa m n o m .
To je jednostavno prvi osjeaj. Moda me drugi podsjea
na ljude s kojim sam imao negativna iskustva. Ako onda

63

moram s ovim ovjekom skupa raditi, tada ne smijem

ostati pri prvome osjeaju. Moram pokuati bar j e d n o m
opaati ga u njegovoj jedinstvenosti. Moram mu dati pri
liku. Moe biti da se on pokae posve drukijim nego to
to proizlazi iz prvoga dojma. Nije na nama ocjenjivati d r u
ge. Ne smijemo donositi sudove o drugima. Najvie to
smijemo jest vrjednovati ponaanje i nainiti odmak od
njega. Ali nije nae vrjednovati ovjeka kao osobu.

svoju vrijednost, nema potrebe ocjenjivati druge.

Opat J o h n Eudes Bamberger nizozemskomu je teologu i
psihologu Henriju N o u w e n u prilikom njegova boravka u
samostanu dao da meditira o sljedeoj reenici: "Ja sam
Slava Boja." O v o moda zvui pomalo preveliko. Ali to je
Boje obeanje nama u Isusu Kristu, Obeanje koje mije
nja na ivot.

U gospodarstvu se suradnike neprestano prosuuje

i vrjednuje (procjenjuje). Ve se uenike u koli ocjenju
je. Zapravo, ove prosudbe ili ocjene odnose se samo na
ostvarenja uenika i suradnika. Ali postoji opasnost da
time ocjenjujemo i vrjednujemo i ljude. A to dovodi do
ozraja koje nikomu ne ini dobro. Uvijek imamo dojam
da u svome poslu moramo postii dobre ocjene. Tako i
vot postaje naporan. I mi se ravnamo samo prema ocje
njivanju i procjenjivanju, umjesto da pitamo za nutarnje
vrijednosti i iz njih ivimo. Sebe definiramo polazei od
suda drugih. To nas ini neslobodnima. I to u nama vrlo
esto proizvodi strah da nismo u skladu s vrijednosnim
mjerilima drugih. Osjeamo se obezvrijeenima i posta
j e m o nesigurni. Takav stav zrai i na druge. Stoga je p o
trebna odvanost osloboditi se vlastitih i tuih procjena i
prepoznati svoju najdublju vrijednost u nedodirljivu d o
stojanstvu koje smo kao ljudi dobili od Boga. To nas ini
slobodnima. I ako se prema drugima ne odnosimo pro
cjenjujui, pomaemo i njima da d o u do vee slobode.
Paradoksalno je: da otkrije svoje vrijednosti, mora
ocjenjivati (prema zasluzi). Mora odluiti to je vrijedno
a to ne. Vrijednosti su dakle povezane s ocjenjivanjem.
Ta Bog nam je i dao snagu rasuivanja. Pa ipak - tako nas
poziva Isus - ne smijemo suditi da ne b u d e m o sueni
(usp. Lk 6,7). Ali vrijedi i drugo iskustvo: tko je pronaao

ivi svoje vrijednosti,

ali ne vrjednuj druge.
Pokuaj
konkretno iskusiti vrijednost reenice:
"Ja sam Slava Boja."
to znai ova reenica
kad o njoj meditira?
Osluhni,
outi to ona za tebe znai.
Osjeti svoju dragocjenu vrijednost.
Pitaj se:
to su vrijednosti
koje su mi svete?
to moj ivot ini vrijednim ?
Osjetiti vlastitu vrijednost oslobaa.
Vrjednovanje drugih postaje nevano.
Ti sam ne mora prosuivati druge.
Oni smiju biti kakvi jesu.

Zna:
I oni imaju nedodirljivo dostojanstvo.
Osjea:

/ 1 / njima sjaji Boja slava.

Prvi vrijednosni sud moda ne moe sprijeiti.
On se moe spontano oblikovati u tvojoj glavi.
Ali se ne mora nastaviti.

BORI SE ZA SVOJE CILJEVE,

ALI TRAI I MIR.

Pusti, neka bude.

Reci samomu sebi:
Nije na meni suditi o drugima.
Oni su takvi kakvi jesu.

ivot je borba. O v u rije danas ne sluamo ba rado.

Radije bismo da nam je ugodnije. Wellness znai arob

Bog ih poznaje.
Ja ih ne moram proniknuti
u njihovoj najdubljoj intimi.

na rije. Potrebno je prije svega pokuati postati sretan,

osjeati se ugodno. ivot ipak nije ugodan kutak u koji

Procjenu preputam Bogu.

e se skutriti i od kruenja oko vlastite ugode izlazi malo

Ostavi svoje sudovanje.

janje ili razaranje. Pod tim se u prvome redu misli neto

I sam e postati slobodniji

i oputeniji.

snage. A to i po sebi djeluje slabo. Borba ne znai osva

drugo: budnost, snana odlunost i spremnost ne samo
lijepo govoriti, nego se i djelima zauzeti za ono to je
vano. U velikim pripovijestima ovjeanstva i mitovima
religija rije je o borbama. A u tajanstvenoj borbi Jakova
s anelom pokazuje se o emu se ovdje radi: o dokaziva
nju. I prvi monasi govore o "militia Christi", o ratnoj slubi
za Krista. Oni su duhovni ivot shvaali kao borbu, prije
svega kao borbu s demonima. Kao d e m o n e oznaavali
su nutarnje sile u ovjeku koje ih hoe zadrati od toga
da njima slobodno raspolau. Demoni su nutarnje prisi
le, modeli ivota, strasti i emocije koje nastoje zaposjesti
ovjeka. Od duhovne borbe, koju su sami monasi ivjeli
i opisivali, izlazila je tada velika snaga. Mnogi mladi m u
evi odlazili su u pustinju da vide "Boje atlete", kako se
oznaavalo monahe. J e d n o m e mladiu, koji je starca Arsenija pitao za savjet, ovaj odgovara: "Bori se dokle god
ima snage da tvoje nutarnje djelovanje bude u skladu s
B o g o m . Tada e nadvladati i potekoe izvana." (Apo 47).
Monasi se ne bore samo naizvan s nepogodama pustinje
i s opasnostima izvana. Oni v o d e prije svega unutranju

r,ii

67

borbu. Oni hoe tako oblikovati nutrinu da u njoj ima

prostora za Boga. I oni konano hoe da ih Bog prome.
Ali za to su morali pobijediti sve strasti, ne doputajui da
one njih odreuju.

jasne ciljeve i opisati njihovu dostiivost. To zvui p o n e

kad pomalo mehaniki. Ali ni tvrtka ne moe opstati bez
ciljeva. Svatko tko preuzima odgovornost, povezuje svo
ju zadau s ciljevima koje je postavio. Da se postigne ove
ciljeve, mora se svom snagom zauzeti i za to boriti. Nije

Naa borba danas sigurno izgleda drukije od one

u vrijeme prvih monaha u etvrtome stoljeu. Ali i naa
borba treba nutarnje i vanjske ciljeve. Nutarnji ciljevi su
borba za autentinost i vlastiti identitet.Trebamo se bori
ti za to da se iznutra oslobodimo i ne dopustimo da nama

dostatno samo uvjeriti suradnike u ciljeve. Suradnici ele

vidjeti kako se vodea snaga bori za to da se ovi ciljevi
postignu. Da, voenje se i sastoji upravo u umijeu da se
ove ciljeve ne samo uini jasnima, nego da ih se i provede
tako da se unaprjeuje ivot.

ovladaju kojekakva raspoloenja. Za m e n e je borba to da

se svako malo izloim svojim pogrjekama i slabostima i
od njih se distanciram da bih postao proputan za Isusa
Krista. Drugi se bore s ovisnou ili osjetljivim mjestima
koja ih ljute. Drugi se opet bore za to da pronau svoj
vlastiti put ili se probiju do svojih najdubljih izvora. P o n e
ki imaju i dojam da se uzalud bore. Radili su terapije. Ili
duhovnim putevima. A imaju osjeaj da nita nije p o m o
glo, da ih jo uvijek odreuju njihove depresije i strahovi.
Moda su se previe borili protiv samih sebe umjesto sa
sobom i svojim depresijama. Tko bjesni na sebe, budi u
sebi toliko snanu protivnu snagu, da svu svoju energi
ju spiska na borbu. Monasi ne misle na ovaj nain borbe.
To nije bila borba protiv sebe, nego za sebe. Ali i pri ovoj
borbi potrebno je puno strpljivosti da se u borbi ne klo
ne, nego da ju se uvijek iznova na sebe preuzima i sama
sebe ne napusti. Potrebno je i iskustvo i spoznaja da ta
kva nutarnja borba moe i raniti, kao stoje bilo s J a k o v o m
na potoku J a b o k u . I da takva ranjenost ne mora nuno
oslabiti, nego ga dapae moe ojaati.

Na vrhu jednoga pothvata, j e d n e udruge, j e d n e or

ganizacije, svejedno koje boje, moe stajati jedino netko
tko zauzetou svoje osobe stvari vodi naprijed. Inae bi
se u grupi opazila sila tea i sve povukla prema dolje. Pri
ovoj borbi potrebna je snaga i jasnoa, ali isto tako i str
pljivost i pouzdanje. Zauzimajui se za svoje ciljeve uvijek
u doivjeti i razoaranje. Razlozi su razliiti: suradnici ili
pojedini lanovi ne surauju onako kako sam se nadao. Ili
se bore protiv moje strategije ili mojih ciljeva. Pokuavaju
spletkama dovesti me do pada. Tko se bori, uvijek e biti i
ranjen. Tko se eli zatititi od svake povrjede, ne moe se
boriti.
Ali borba nije sve. Ali i ni prema cilju, za koji se ispla
ti zauzeti, ne smije se teiti svim sredstvima. Sve se vie
provodi spoznaja da je vano voditi ne samo sa "Power",
snagom, nego i s vrijednostima. Ne posveuje cilj svako
sredstvo. Ima ljudi koji ovo u svojoj borbi izgube iz vida. A
svako malo nae se ljudi, koji u svojoj borbi postaju slijepi
za dobru stvar. Tipian primjer je Michael Kohlhaas, koji

Ali potrebni su i vanjski ciljevi za koje se zauzimamo.

U gospodarstvu se govori o dogovorenim ciljevima o
kojima vodea snaga razgovara sa suradnicima. Vodee
snage trebaju razvijati vizije. A iz vizija treba formulirati

68

se bori za plemenite svrhe, ali u svojoj zaslijepljenosti i

tvrdoglavosti stvara zapravo jako puno trpljenja. Ne smi
j e m se u svojoj borbi jako gristi. Inae uope neu opaziti
kada je borba postala bezizgledna. U borbi je uvijek po-

69

treban i kontakt s ljudima s kojima se borim i razmjena

miljenja s onima koji stoje izvan, da bih shvatio isplati
li se boriti i treba li nastaviti. Tko samo ponovno izlazi u
borbu, postaje slijep. I ratnik se povlai da bi se ponov

grije Pontijski, naziva apatheiju zdravljem due. Zdravlje

due znai: strasti se ne bore niti protiv samih sebe niti
protiv ljudi. O n e ive u meusobnu miru i slue mi da bi
moj ivot imao udjela na njihovoj snazi.

no borio. I sporta - recimo boksa - treba odmak, da bi

zapoeo s novim napadima. On se ne moe boriti protiv
zida. Inae e imati samo okrvavljenu glavu.
Suprotni pol borbe jest mir. Vojnika borba svrava
sklapanjem mira.Tko je u borbi postao slijep, nikada nee
prestati. I nikada nee priznati da je izgubio bitku. U bor
bu spada i sposobnost moi izgubiti. Poten borac moe

Sveti Benedikt postavlja u Proslovu svoga Pravila pi

tanje novopridoloj brai: "Tko ima volju ivjeti?" Tko
potvrdno odgovori na ovo pitanje, njemu Benedikt o d
govara rijeju Psalma:"eli li posjedovati istinski i vjeni
ivot, onda jezik svoj oda zla susprei i usne svoje od rijei
prijevarnih. Zla se kloni i ini dobro, trai mir i za njim idi!"
(Pravilo, Proslov 17)

priznati da je drugi bio jai i da borba u jednoj tvrtki nije

dovela do cilja. Sklopiti mir znai priznati da vie nema
nikakva smisla dalje se boriti. Ako borba kodi svim s u
dionicima, preostaje jedino put do sklapanja mira. Ali pri
sklapanju mira ne smije biti ni pobjednika ni poraenih
inae se mir nee odrati. Svatko se mora osjeati poto
van. I svatko mora moi ivjeti s dogovorenim mirom.
Boriti se i stvarati mir takoer su dva pola, koje svaki
ovjek mora u samomu sebi povezati. Ima ljudi kojima je
dobro jedino ako imaju to je m o g u e vie neprijatelja
protiv kojih se m o g u boriti. im neprijatelji otpadnu, nji
ma vie nije dobro. Oni su sada suoeni sa samima so
b o m . I za kratko vrijeme trebaju novoga protivnika. Ako
vani nikoga ne nalaze, bore se protiv samih sebe i tada
esto postaju depresivni. U borenje se mora ukljuiti i
spremnost sklopiti mir. Ali mir je m o g u e stvoriti jedino
ako ivim u miru sa samim sobom.
Prvi monasi su dodue govorili o vrijednosti borbe,
ali borbu nisu smatrali konanim ciljem. Cilj borbe bio je
naprotiv apatheia, stanje nutarnjega mira i nutarnje slo
bode. Veliki psiholog m e u prvim monakim oima, Eva-

/()

Odvratiti se od zla u skladu je s borbom u koju se m o

nah uputa svojim ulaskom u zajednicu. Ali na strani ove
borbe mora stajati traenje mira, da bi uistinu postao m o
nah. I Benedikt govori sa psalmistom da monah mora ne
samo traiti mir, nego za njim i ii. Benedikt shvaa ovaj
hod za mirom najprije kao dio duhovnoga puta svakoga
pojedinca. Svatko ima za cilj pronai nutarnji mir i doi
u sklad sa samim sobom. U t o m e se sastoji stvarna volja
za ivotom. Drugo, monah mora takoer biti i spreman
pridonositi miru u zajednici. Stoga se Benedikt bori protiv
poroka mrmljanja. J e r ovo mrmljanje bi otrovalo zajedni
cu.
U srednjemu je vijeku pax benedictina, benediktinski
mir, postao poslovian. Da jedna zajednica moe ivjeti
u miru, nije po sebi razumljivo. Za to je potrebna poru
ka monaha: ivjeti zajedno u miru. I potrebna je mudrost
opata, koji sve ureuje tako "da jaki budu time zadovoljni,
a slabiji da se ne obeshrabre". (Pravilo 64,19)

T
Bori se za svoje ciljeve,

Ondje, gdje duboko u svome srcu

ali trai i mir.

osjeti mir,

Borba i mir su polovi svakoga ivota.

ondje nalazi ono pravo.

To vrijedi iza tvoj ivot.

Moe biti da osjeti:
Budi svjestan:

radi se o tome da se izdri sukob.

Mir nije samo rezultat borbe.

Tada se bori za svoje ciljeve.

Ali takoer moe biti

Naui razlikovati:

da duboko u svojoj nutrini outi:

to je u konkretnoj situaciji nareeno?

Borba ili sklapanje mira?
Ponekad se ne isplati boriti se.

ne isplati se boriti se dalje.

Dolazi vrijeme mira.
Tada vjeruj miru i idi za njim.

Tada je vanije
sklopiti mir sa sobom i situacijom
oko sebe.
Ostani jasan i dosljedan.
Prebrzo sklopljen mir
moe biti lani kompromis.
Ne izbjegavaj nuno sueljavanje.
esto izdrani sukob
vodi do pravoga rjeenja.
Razvijaj dobar osjeaj za ovo:
to tebi odgovara sada, u ovome trenutku?
Budi uvijek svjestan:
Borba nije cilj.
Cilj je mir.
Uvijek se pitaj:
Kada je vrijeme za borbu?
A kada je vrijeme za sklapanje mira?
Osluhni u svoju nutrinu:

72

73

10.

starozavjetnu zapovijed iz Ponovljenoga zakona 19,18.

Krani su u ranija vremena opaali samo prvi dio. M n o
gi sveci su se potroili u slubi ljubavi prema blinjemu i

BUDI DOBAR PREMA SAMOMU SEBI

I OTVORI SVOJE SRCE ZA DRUGE
Anthony de Mello pripovijeda jednu pripovijest koja
vrlo dobro govori o emu se radi u odnosu ljudi jednih
prema drugima i u odnosu sa samim sobom. Neki p o
slovni ovjek doe k uitelju hotei od njega saznati to
je tajna uspjena ivota. Uitelj ree: "Uini svaki dan j e d
noga ovjeka sretnim!" I doda, nakon kratke stanke:"...ak
i onda kad si taj ovjek ti." A malo kasnije dopuni: "Prije
svega onda kad si ti taj ovjek."
Nitko od nas ne ivi sam. " S a m o sabrani ljudi ive
ono ljudsko", rekao je j e d n o m Goethe u j e d n o m e pismu
Schilleru. O v o zvui po sebi razumljivo, a ipak nije tako.
Moje Ja i drugi - uvijek se odnose j e d n o prema drugome.
esto mislimo da se dobro ponaanje odnosi samo na
druge. Dobro postupati prema samomu sebi, za m n o g e
krane zvui kao posudba iz ezoterije. Drugi misle, ovdje
se navijeta meko oprano kranstvo. Ipak nije tako. Isus
nas poziva da b u d e m o milosrdni. A milosre nije nita
drugo, nego dobrota i blagost prema samomu sebi i pre
ma ljudima. Bilo bi krivo vjerovati da je u kranstvu rije
samo o ljubavi prema blinjemu. Mi se smijemo brinuti
samo za druge, a ne i za sebe. Milosrdan je tko ima srca za
unesreene i siromane. Ali prije nego to moe imati srca
za unesreene i siromahe, mora imati srca za o n o unesre
eno i siromano u samomu sebi. Svatko je ljubav prema
blinjemu vezao uz ljubav prema samomu sebi: "Ljubi
svoga blinjega kao sebe samoga" (Mt 22,39). Time citira

74

pritom ostvarili velike stvari. Ali nije svatko postao junak

ljubavi prema blinjemu. Mnogi, koji su se rtvovali samo
za druge i tako vjerovali da su ispunili Isusovu zapovijed,
postali su ogoreni i tvrdi i nezadovoljni. Stekli su dojam
da su tu samo za druge, ali kad oni nekoga trebaju, za njih
nema nikoga tu. A i oni su kad-tad trebali pomo. Tada su
bili razoarani. Njihova potreba za pomou i naklonou
pokazuje da ne mogu uvijek samo davati. Mi nismo Bog
koji uvijek crpi iz punine. Mi moemo davati jedino ako i
primamo. Potrebna nam je naklonost drugih. A prije sve
ga potrebna nam je i naa vlastita naklonost. Na to misli
Isus s ljubavlju prema samomu sebi. Trebamo se ljubei
odnositi prema sebi. S a m o e tada iz naega srca struja
ti ljubav prema blinjemu. Ona e i nas uiniti ivotnima
umjesto da nas preoptereti.
to onda znai biti dobar prema samomu sebi? To
ne znai staviti ruke u depove i jednostavno pustiti da
budem takav kakav jesam. Ta ja hou i rasti. Ja jo uvijek
nisam onakav kakav bih rado bio. Biti dobar prema sa
m o m u sebi znai ponajprije: sebe prihvatiti takva kakav
jesam. Samo ono to sam prihvatio mogu promijeniti.
Moram se dakle najprije pomiriti sa svojom povijeu,
sa svojim karakterom, sa svojim jakim i sa svojim slabim
stranama. A prije svega moram se pomiriti sa svojim tije
lom, onakvim kakvo ono jest.
U razgovoru doivljavam svako malo ljude koji iznutra
bijesne protiv sebe i na silu hoe biti drukiji. Ali ako sam
kivan na sebe, ako sebe osuujem to sam takav kakav j e
sam, ja se tada ne m o g u promijeniti.Tada ostajem u borbi
protiv samoga sebe. To to na sebi osuujem, odsijecam.

75

O n o se nee promijeniti. Moram prihvatiti da imam ove

ili one slabosti i pogrjeke. Slabosti e mi uvijek ostati.
Stoga moram prema njima postupati ljubazno. Tada e
se promijeniti.

dalje jedino ako se s ljubavlju odnosim prema samomu

sebi. Tada prestajem aliti se na sebe i svoje ogranieno
sti. Prihvaam svoje granice. Ali imam volje raditi na sebi
da bi se granice malo proirile i dale mi vie prostora za

Ako sebi ne m o g u oprostiti pogrjeke, ostat u na njih

usredotoen. Ako sam osjetljiv i nasilno postupam prema
svojoj osjetljivosti, ona e se svako malo javljati. A ja u
se neprestano ljutiti to sam je se tako malo oslobodio.
Ali ako se s njom pomirim, ona e se dodue i dalje svako
malo javljati. Ali ja u prema njoj postupati ljubazno. Rei
u s a m o m u sebi: Da, osjetljiv sam. Ali ondje, gdje sam
osjetljiv, ja sam i osjeajan. Tada m o g u dobro razumjeti i
druge ljude. Ili u svoju osjetljivost staviti pred Boga.Tada
u na osjetljivu mjestu osjetiti toplinu Boje ljubavi. I tako
e se moja osjetljivost malo pomalo mijenjati. Ljubav, b o
anska i ljudska ljubav, je snaga koja preobrazuje. Ljubav
moe sasueno dovesti u novi ivot. Ona moe pustiti da
suho ponovno procvate. Ona moe smekati tvrdo, pre
zrenomu dati sjaj ljepote i u tamu donijeti svjetlo. Ona je
vatra koja zagrijava ohladnjelo a i sagorjelo srce ponovno
ini mjestom svjetla i ivota.

ivot. I obratno, ispravno shvaena askeza jest umijee

uvijek se moi radovati. Da, askeza poveava volju za i
votom.
Psiholozi govore o "zamci sebinosti": ljudi, koji ele
ljubiti samo same sebe, ali koji ljubav prema sebi zamje
njuju s kruenjem oko sama sebe, zaostaju sami kod sebe.
Oni sebi ispunjavaju sve potrebe. Ali i kad predbiljeavaju Wellness-vikend jedan za drugim, na kraju se osjeaju
osamljeni i prazni. Uistinu se dobro osjeam tek ako sam
i svoje srce otvorio za druge, ako se priklonim drugima.
Tada esto doivljavam dar susreta.
Dakako, ne smijem drugoga uiniti svrhom. Otvaram
li drugomu svoje srce samo za to da bih ja bio obdaren,
odlazim prazan. Otvorim li svoje srce zato jer me drugi
zanima, jer osjeam njegovu nevolju, jer osjeam s njime,
jer mu elim pomoi, tada u biti bogato obdaren. Ako
dajem jer sam trebam privrenost i potvrdu, tada u se

Ali ja svojoj slabosti nisam beznadno izloen iz jo

brzo osjetiti potroenim. Ali ako dajem jer sam i sam pri

jednoga drugog razloga. Ja mogu na njoj raditi. Ona e

mio dostatno ljubavi i uvijek iznova od Boga primam, i

me tada mijenjati. I moda tada iz moje slabosti nastane

sam tada postajem obogaen dajui. Ako se drugi osjea

jakost. Dobro se odnositi prema s a m o m u sebi nije s u

od m e n e shvaen i od mene odlazi rastereen, i ja u se

protnost askezi. Askeza znai vjebanje. Askeza postaje

tada osjeati obdarenim. Preko m e n e je netko doao do

nasilnom jedino onda kad bjesnim na sebe umjesto da

vie ivota. U meni to budi osjeaj zahvalnosti i radosti. Ja

se borim sa sobom. Sporta trenira ispravno jedino onda

m o g u iznutra Bogu zahvaliti za to s t o j e ovaj susret tako

kad prihvati svoje vlastito tijelo s njegovim granicama.

dobro uspio, da je drugi mogao poi kui ojaan i preo-

Tada e moi granice malo pomaknuti. Ako se askeza ne

braen.

dogaa iz ljubavi prema meni, dovest e me do mrnje

prema samomu sebi. A mrnja prema samomu sebi spr
jeava me i u t o m e da ljubim blinjega. Askeza me vodi

76

Dva pola, ljubavi prema sebi i ljubavi prema blinje

mu, ne dolaze jedan iza drugoga, oni ne stoje u odnosu

77

nadreenosti ili podreenosti jednoga prema drugomu,

nego se povezuju, spajaju. Ne mogu ekati s ljubavlju pre
ma blinjemu dok mi uspije ljubav prema sebi. Jer na to
bi morao oito ekati do smrti. U svojoj u ljubavi prema
s a m o m u sebi uvijek imati i deficite. Kaem li: ljubav pre
ma sebi i ljubav prema blinjemu se povezuju, spajaju,
onda to znai: ponekad se vie okreem j e d n o m u , p o n e
kad vie drugomu polu. Ali esto su oba pola i istodobno
tu. Pomaui drugomu, ja osjeam i novu kvalitetu ljuba
vi prema sebi. Zahvalan sam za sama sebe i za to to me
je Bog obdario sposobnostima i srdanou.
Poznajem medicinske sestre koje rado pomau i u
ljubavi prema blinjemu postupaju ispravno. Njima kao
generalno pravilo rei da se trebaju bolje pobrinuti za
same sebe, samo bi zakoilo njihovu ljubav. Ali ima i ljudi
koji se u Ijubeoj naklonosti za druge potroe. Oni trebaju
vremena u kojemu e se moi ljubazno okrenuti samima
sebi da ne bi sagorjeli u svojoj ljubavi prema blinjemu.
Trebamo dobar osjeaj za to to se dogaa u naoj dui.
Kao to stoji u pripovijesti Anthonija de Mello: Pobrini se
i za sebe kad se brine za druge. Usreuj druge, i to e
umnoiti tvoju vlastitu sreu i tvoje nutarnje bogatstvo.
Tada e se dogoditi ono to stoji u jednoj kineskoj p o
slovici: "Uzajamna pomo ini bogatima ak i siromane
ljude."

tvoj ivot moe tada uspjeti.

Pokuaj za sama sebe istraiti:
Ima li u sebi osjeaj
da je jedna strana prikraena?
Istrai:
Kako se moe ponovno uspostaviti ravnotea?
Osluhni u sebe kako se osjea:
Osjea li se iskoritenim?
To je znak za uzbunu.
Tada mora bolje postupiti prema samomu sebi.
Raduje li te zauzetost za druge?
Tada uivaj u tome.
Tada je to dobro za tebe i za druge.
Osjeti i negativne misli:
Stvara li ti neto neistu savjest:
"Ipak bi morao uiniti malo vie za druge."
Ili:
"Sebi neto priutiti je sebinost."
Dobro pogledaj takve misli:
Jesu li one opravdane?
Ili te podsjeaju na tvoje djetinjstvo?
Jesu li odreivane tvojim odgojem?
Jesu li ti izbili iz glave

Budi dobar prema samomu sebi

i otvori svoje srce za druge.

da misli na sama sebe?

Odnosi li se to na tebe?

imati srce za sama sebe

Tada je vano

i svoje srce otvoriti za druge

da se pomiri s modelom svoga ivota,

nije

ali istodobno i distancira od njega.

uvijek jednostavno.

Ali ipak su to dvije strane jedne stvarnosti.

Posrei li se balansiranje izmeu toga dvoga,

78

Ove misli e se svako malo

u tebi javljati,

79

11.

im uini neko dobro.

Ali tada reci samomu sebi:
"Da, poznajem ove misli

IZLOI SE SVOMU STRAHU, NEMOJ GA NIJEKATI

kad se brinem za sebe.

- PRETVORI GA U IVOTNU SNAGU

Ali sada u se distancirati

od ove neiste savjesti.
Priutit u sebi vrijeme za sebe.
Usudit u se udovoljiti potrebi

Svatko poznaje strah. On spada u ivot. Ali ne izlae

koju sam sebi dugo branio."

se svatko svomu strahu. Strah ima dvostruko lice: "Vjeruj

Postupaj na ovaj nain dobro prema sebi.

- on te moe unititi", tako o t o m e stoji u j e d n o m e sta

I ponovno e u sebi imati potrebu

brinuti se za druge.

svomu strahu - on te moe spasiti. Ne vjeruj svomu strahu

rom tekstu. A na starome Istoku poznata je izreka j e d n o
ga mudraca. O n o m u koji je u njega potraio savjet alei
se na svoj strah je rekao: "Pomisli na to kad pas laje i ti se
toga plai: moe biti da pas eli signalizirati na opasnost
- dok ti vjeruje da laje na tebe. Krivo si ga razumio."
Tako se radi o t o m e da se i svoj vlastiti strah shvati
ispravno. Zato g a j e potrebno najprije opaati. I potrebno
je shvatiti: postoji puno oblika straha, i postoji puno nai
na da se izbjegne strah. J e d a n se baci na aktivnosti da ne
mora osjetiti strah koji u sebi osjea. Drugi ga potiskuje ili
pokuava njime vjeto ovladati uz pomo psihofarmaka.
Ipak, to vie nijeemo ili potiskujemo strah, to on posta
je jai. Prati nas u sva podruja ivota. Potrebno je puno
energije da se strah suzbije. A kad-tad vie neemo imati
potrebne energije. Strah e nas tada preplaviti. Napadi
panike nastupit e iz vedra neba. Mi ne znamo odakle.
Najgori je tada strah od straha. im se u nama javi osjeaj
straha, javlja se strah da bi nas mogla uhvatiti panika i da
vie neemo dorasti situaciji. Svi bi vidjeli na strah. Tada
preostaje jedino bijeg. Ipak to vie izbjegavamo strah,
on se to vie iri u naemu ivotu. Sve vie e nas stjenjivati. I vrlo brzo e sva naa ivotna ispunjenja biti praena

80

81

strahom koji nas prijei i sapinje u ivotu. Ugroava nas,

prijeti nam. Takvi strahovi mogu biti razorni i djelovati
kao tamnica iz koje ne moemo izii. Na se ivot sve vie
reducira. Strah sprjeava ivot u punini kao to nam g a j e
obeao Isus. Mi se elimo osloboditi takva straha.
Koji izlaz postoji iz straha? Najvaniji put jest: ne nije
kati strah nego mu se izloiti. Ali to uspijeva jedino ako
strah pogledam drugim oima. Umjesto da ga gledam
kao neto neprijateljsko i bolesno, to u svakome sluaju
moram ili prikriti ili se protiv toga boriti, trebam ga pogle
dati kao prijatelja. Moram vidjeti hoe li mi on rei neto
to je za m e n e vano, neto to me upuuje na neku gra
nicu. Ili me pak upuuje na bolestan oblik u m o m e pona
anju. Kad ne bih imao straha, ne bih imao ni mjere. Tada
bih se neprestano nezdravo preoptereivao. Strah moe
dakle imati vanu i spasonosnu funkciju. Bajka "o nekomu
tko je krenuo nauiti bojati se" pokazuje kako je ovjek

Ali ako u molitvi preskoim svoj strah i molim Boga da me

on od njega oslobodi, to nee pomoi. Prava molitva se
izlae strahu i stavlja strah pred Boga da ga pred B o g o m
pogleda. Nakon to ga je pogledao, dolazi razgovor sa
strahom. Najprije pitam ega se konkretno bojim. Bojim
li se ljudi? Kojih? Je li to strah od njihova suda? Bojim li se
da se pred njima ne osramotim, da ne uinim pogrjeku
i da me oni zatim negativno gledaju ili prosuuju? Ili je
to strah da mi ivot vie ne uspijeva, strah da ne izgubim
draga ovjeka, da u ostati sam bez branoga druga i biti
preoptereen ivotom? Ili je to strah od bolesti, od raka
ili strah od smrti? I ako malo bolje pogledam svoj strah,
odnosi li se on onda na ostavljanje ili na bespomonost,
na boli, na konanost rastanka ili na ono nepoznato smrti
i onoga to dolazi iza toga? Je li to strah od prokletstva?
Razgovor sa strahom konkretizira strah i uzima stoga od
njega ono nesreeno koje nas esto preplavljuje i od
ega se ne moemo braniti.

bez straha nesposoban za stvarne odnose. Dva sina, od

kojih je jedan pametan a kukavica, drugi pak, mlai, glup
ali neustraiv. Otac ga odbacuje jer navodno nita ne vri
jedi. Kad ode da naui strah, to je njegov pokuaj da p o
stane ovjean. Na putu ga jedan vozar upita: "Tko si ti?"
"Ne znam", odgovori mladi. Tko se niega ne boji, kae
pria, nije pravi ovjek. Strah dakle spada u ovjenost.
On u nekim situacijama povlai granice prema drugomu i
stvara sigurnosni odmak koji nas titi i daje nam tek pravo
doi k sebi. ini, kako pokazuje bajka, tek pravo ovje
nim a time i sposobnim za odnos.

U razgovoru sa strahom pitam ne samo Od ega,

nego i emu. to mi strah hoe rei? Koja se enja krije u
m o m e strahu? Strah od suda drugih hoe mi rei da kuu
svoga ivota ne smijem graditi na pijesku miljenja d r u
gih, nego na vrstu temelju, na stijeni koja me nosi. A ta
stijena ne m o g u biti drugi ljudi, to je konano Bog.
Strah od zatajenja hoe mi ukazati na to da n e m a m
nikakva jamstva da sve inim ispravno. Ali zar je to zai
sta toliko vano? Strah me poziva da relativiziram temelj
na miljenja svoga ivota. esto u sebi imamo nutarnja

Vaan putza odnos prema strahu jest: dopustiti si strah.

Strah smije biti. Ne vrjednujem ga, nego ga pogledam.
to obezvrijedim, to ne elim ni pogledati. M n o g i ne ele
pogledati svoj strah, nego protiv njega o d m a h uzimaju
psihofarmake. Ili se pak mole Bogu da uzme strah od njih.

miljenja koja nam ne ine dobro. Tako je j e d n o od t e

meljnih miljenja:"Napravim li pogrjeku, nisam vrijedan.
Blamiram li se, drugi e mi uskratiti svoju simpatiju ili me
smatrati ludim." Formuliram li ovo temeljno miljenje, pri
mjeujem da ono nije u redu. Strah me poziva da razvi-

j e m pozitivnija temeljna miljenja, kao: "Ja sam vrijedan

makar sam poinio poneku pogrjeku. Ja imam nedodir
ljivo dostojanstvo koje mi nitko ne moe oduzeti." Raz
govor sa strahom dovodi me na kraju krajeva u dubinu
vlastite due. Strah sapinje grlo ili zahvaa srce. Ali ispod
moga straha je prostor tiine u koji strah nema nikakva
pristupa. Ondje u meni stanuje Bog. A gdje u meni sta
nuje Bog, strah ne moe m n o m e ovladati.To od m e n e ne
uzima moj strah, ali ga relativizira. U meni postoji podru
je u koje strah ne moe prodrijeti, podruje na kojemu mi
strah ne moe postati ugroza.
Pitanje, koje m o g u postaviti svakomu strahu, jest:
"Koja se enja u tebi krije?"
U strahu se krije enja da se oslobodim miljenja i
odobravanja drugih, da se oslobodim temeljnih miljenja
koja me preoptereuju. U strahu se krije enja za nutar
njim mirom, da se m o g u povjeriti i da m o g u biti noen.
To je enja da uistinu mogu duboko povjerovati. Povje
renje ne m o g u nainiti tek tako. Ali osluhnem li u svoju
enju, u enji za povjerenjem ve u nai povjerenje. I
dok osjeam povjerenje u svojoj enji, ono moe rasti. I
konano u strahu se krije enja za B o g o m koji me oslo
baa moga straha. Pripovijedao mi j e d n o m jedan svee

nas moe potaknuti na najvia ostvarenja. Ako se plaim

sjednice, posebno u se dobro pripraviti. Strah nam dakle
daje krila upravo tako da nas primorava da se potpuno
koncentriramo na zadau i svom se snagom u nju u p u
stimo. Dakako, uvijek se radi o mjeri straha. Postoji strah
koji me sapinje. On mi tada oduzima snagu. Strah me sa
pinje kad god ga elim ili zanijekati ili potisnuti. Ako mu
se izloim, on moe u meni izmamiti snagu. Strah od zatajenja primorava me da se brino pripravim ili intenzivno
uim. Strah od bolesti daje mi ivjeti svjestan zdravlja. A
strah od smrti je poziv da svaki trenutak ivim intenzivno,
umjesto da povrno ivotarim. im strah pogledam kao
prijatelja, on me moe dovesti u ivot i u dodir sa snaga
ma i mogunostima koje se u meni nalaze.
Kad se ivotinje boje, one tada reagiraju brzo bjeei
ili skupljajui svu svoju energiju za borbu. Strah bi i u nas
trebao imati ovu funkciju. Strah tada, kako je to j e d n o m
rekao filozof Soren Kierkegaard, postaje kamen kunje
svakoga ivota: postaje pustolovina kroz koju mora proi
svaki ovjek: nauiti bojati se da ne izgubim, ili jer se ni
kada nisam plaio, ili jer sam upao u strah." Kierkegaard
nastavlja: "Ali tko je nauio pravo se bojati, nauio je o n o
najvie."

nik koji je bio jako obuzet strahom da je na trenutak bio

potpuno slobodan od straha. Za njega je to bilo duboko
iskustvo Boga. Kad iskusim Boga, moj strah se tada pre
tvara u pogoenost, u intenzivnost, u slobodu.
Cilj u odnoenju prema strahu jest pretvoriti ga u
ivotnu snagu. Mnogi glumci, koji imaju strah pred na
stupom na pozornici, iskusuju ovu preobrazbu. Strah od
nastupa na pozornici ih ne sapinje, nego izaziva da nastu
pe posebno pozorno i potpuno se upuste u ulogu. Strah

Naui pravilno se odnositi prema svome strahu.

Izloi se svomu strahu,
nemoj ga nijekati preobrazi ga.
Strah je ivotna snaga.
Hoe ti neto rei.
Posluaj ga.

85

Nemoj bjeati od svoga straha.

Nemoj se grevito pripiti uza svoj strah.
Pogledaj ga, bez straha od njega.

pokazujui ti ovu granicu

i posvjeujui ti tvoju konanost.
I strah ti moe dati naputak
da nad ide svoju ogranienost.

Pitaj se:
Za to te tvoj strah eli osposobiti?
Gdje te tvoj strah poziva da pobjegne?
Gdje od tebe trai da napusti neku zadau
jer bi te ona preopteretila?

Opaaj i ono neshvatljivo

na granici svoga vlastitog postojanja,
koje je tajna tvoga vlastitog ivota.
Tako strah moe postati ivotna snaga
koja ti ini dobro.
Snaga

I gdje je strah izazov?

koja

Gdje te sprjeava

teneskuuje,

nego oslobaa.

pogledati u oi stvarnosti?
Gdje te poziva
da se izloi razraunavanja?
Gdje te motivira
da se upusti u borbu,
pozorno
i uz naprezanje svih snaga i sposobnosti?
Paljivo se odnosi prema svomu strahu.
Tada e iskusiti neto vano.
Iskusit e
da tvoj strah postaje tvoj prijatelj.
Ti se uope ne mora boriti protiv njega.
Ne treba sebi ga zabranjivati.
Strah smije biti.
Strah ima vanu zadau u tvome ivotu.
eli te dovesti u dodir
sa mjerom u tebi.
To je mjera koja tebi odgovara.
Tvoj te strah podsjea na tvoju ogranienost.
Upuuje te na konanost.
Ali tako te i titi

86

87

12.

to je stav koji nije u skladu s naim ovjetvom. On poti

N A SE IVOT NE SASTOJI SAMO IZ SUNANIH

To ne mijenja stvarnost postavimo li ruiaste naoale, i

DANA - PRIHVATI KRIZE I KAO PRILIKE

stvarnost oko m e n e podlona mojoj volji, trajno neu p o

skuje loe strane koje se u nama takoer nalaze. U nau

stvarnost spada i to: mi imamo oboje, jake i slabe strane.
s miljenjem da je sve samo stvar volje a takoer da je i
stii nikakav uspjeh niti postati sretan. Ako to vjerujem,

"ini kao sunani sat, broji samo lijepe sate." Ova sta
ra kalendarska izreka poziv je na pozitivno razmiljanje.
Ispravno u ovoj izreci jest: ivot nipoto nije samo sumo
ran. U ivotu ima divnih trenutaka, sunanih dana. Ima
trenutaka kad sebe doivljava u skladu sa svime i sebe
iskusuje kao dio cjeline. Postoji iskustvo da se osjeam
noenim, da sam j e d n o sa zemljom gdje se ivot, koji u o
kolo cvjeta, nalazi i u meni i proima me.
A u ivotu ovjeka je kao u prirodi. Na ivot poznaje i

oluje, a nikako samo sunev sjaj.

Pozitivno razmiljanje moe biti vrlo vano i korisno,

ali takoer moe i krivotvoriti stvarnost. Danas esto vla
da prevelik pritisak oekivanja koji sugerira da sve mora
uspjeti. Tada nas poneki hoe obmanjivati da trebamo
razmiljati pozitivno pa e sve dobro svriti. A poneki to
i vjeruju. Susretao sam poduzetnika koji se nalazio pred
steajem i koji jednostavno nije htio vidjeti realnost. Z a
tvorio je oi pred stvarnou i pripovijedao mi da mora
volju za pobjedom pustiti duboko u svoju svijest, tada
e uspjeti. Ipak ova "vjera" strovalila ga je zapravo u ru
evinu. Mislio je da moe sve to hoe. Ali to ga je uinilo
slijepim za stvarni opi poloaj tvrtke. S ovim shvaanjem
da bih samo trebao pozitivno razmiljati i u svoju podsvi
jest pripustiti misli o pobjedi, i sve bi tada bilo dobro a ja
bih bio uistinu najvei, sigurno u se kad-tad nasukati. Jer

88

prelazim mjeru koju mi je Bog postavio.

U naemu se ivotu ne radi samo o enji za uspje
hom, nego i o naoj enji za sreom. Svaki ovjek eli
biti sretan. Tako je shvatio i formulirao ve Platon, najvei
grki filozof, prije 2400 godina. itava se grka filozofija u
biti vrti oko pitanja kako ovjek moe postati sretan. Grci
su pritom poznavali tri rijei za "sreu":
Eudaimonia znai dobar odnos prema daimonu u
meni. Daimon je za Sokrata aneo koji prati moju duu.
Daimon moe biti i boansko podruje moje due. Sretan
dakle postajem jedino ako u sebi izgradim dobar odnos
prema svojoj dui i prema boanskoj jezgri.
Drugi pojam je: eutyche.Tyche je sudbina, ono to je
mene zapalo. Ovdje me je zapala srea. Ponekad kaemo:
Imao sam sree. Zapalo me je neto lijepo. Ali i ovdje je
potrebna ovjekova spremnost opaati to me svaki dan
od sree zapada, dobar susret, uspjeli razgovor, lijepo vri
jeme, nova spoznaja i jo puno toga.
Trei pojam za sreu, makarios, pridran je bogovima.
Jedino su bogovi u o v o m e smislu sretni i blaeni jer su
slobodni i neovisni o svemu. Oni poivaju u samima sebi.
U skladu su sa samima sobom. Ovaj pojam makariosa Isus
je obeao nama ljudima u Propovijedi na gori. Ali on v e
zuje sreu uz odreene stavove. Ostvarimo li ove stavove,

89

imamo dijela na srei Boga, tada smo u skladu sa samima

sobom i sa svojom pravom biti.
Svaki ovjek hoe biti sretan.To danas dostatno doiv

ovjekovu sreu je takoer vano da ovjek nadvlada te

ke izazove i pritom osjeti da njegove snage i sposobnosti
ak rastu.

ljavamo. Ima puno knjiga o srei koje na brz nain obea

Slino i mistika gleda krize pozitivno. Johannes Tau-

vaju sreu. Ipak, tko uvijek tri samo za svojom sreom,

ler, njemaki mistik, u krizi vidi na djelu Bojega Duha. On

promai je. Tko hoe biti bezuvjetno sretan, postaje vie

misli, ako se ovjek previe udobno ugnijezdio u svome

nesretan. Postoji dodue izreka: "Svatko je kova svoje

ivotu, esto gubi odnos prema svome pravome sebstvu.

sree." Dakako da moemo neto uiniti za svoju sreu.

Tauler tumai prispodobu o izgubljenoj drahmi kao sli

Ali nju ne moemo tek tako uiniti doputajui da nam u

ku krize. Bog tada postupa kao ona ena koja neto tra

j e d n o m Wellness-hotelu bude dobro ili se drimo odre

i. Ona itavu kuu okree naglavce i trai drahmu.Tako

enih dijeta. Srea pretpostavlja nutarnji stav, stav pustiti

Bog prodire u nau kuu i isprevre sve da nas dovede do

da bude obdaren i stav zahvalno prihvatiti ono to mi

dna nae due. Ondje, na dnu nae due, moemo nai

Bog dariva. I srea je mogua jedino prihvatim li cjelo

drahmu, svoje pravo sebstvo. Tauler govori o krizi kao o

vitost svoga ivota. I o v a m o spadaju i loe strane moga

nevolji kroz koju moramo proi. Ona nas primorava da se

ivota. O v a m o spada i trpljenje i tama. O v a m o spadaju i

s povrine spustimo u vlastitu dubinu i kuu svoga ivota

krize i neuspjesi. Nema sree bez boli kao to ne postoji

sagradimo na n o v o m e temelju. Kriza pokazuje da raniji

ljubav bez straha od gubitka. Moram oboje pripustiti u

temelj ne dri.

svoj ivot i ne smijem se hermetiki zatvoriti pred bolju.

Inae e me ona kad-tad zadesiti, a ja u biti potpuno n e
pripravan.

Upravo onda kad pomislimo da smo najsigurniji moe

se dogoditi provala. Jako rairena kriza u koju upadaju
ljudi jest kriza srednje dobi. Ranija ravnotea sasvim se

J e r ivot se jednostavno ne odvija glatko samo zato

jer pozitivno razmiljam. Moj e ivot biti osujeen b o
leu, trpljenjem, nesreom, gubitkom dragih ljudi. Sve
to nas snae izvana ili iznutra, strovaljuje nas u krizu.Tko
iskljui ove t a m n e strane ivota, slomit e se. Ali tko krizu
gleda kao priliku, sazret e kroz nju.
Odluujui je i ovdje nain gledanja i tumaenje koje
krizi dajem. Ako kriza ne smije biti, moram ju potisnuti.
To e za neko vrijeme uspjeti. Ali kriza e kad-tad postati
toliko snana da u itavu zgradu svoga ivota staviti u
pitanje ili ak dovesti do ruenja. Rast se dogaa samo
preko kriza. Krize spadaju u na ivot. Psihologija zna: Za

90

rasklima. Samouvjereni mukarci odjednom su uzdrmani

osjeajima ili kuani morama koje im vie ne daju mirno
spavati. Za rije se javlja ono ranije potisnuto. ene, koje
su se ranije s ljubavlju brinule za obitelj, odjednom izlaze
iz skuenosti i hoe ostvariti same sebe. A mukarci i ene
u srednjoj ivotnoj dobi pitaju se: "Zar je sve to trebalo
biti?" Namee im se pitanje o smislu cjelovitosti. Nema
nikakva smisla potiskivati ovu krizu. J e r ivot bi se tada
sve vie reducirao. Kriza je uvijek i prilika da izraste neto
novo. Kriza srednje ivotne dobi stavlja nas pred izazov
da uspostavimo ravnoteu izmeu razuma i osjeaja,
dunosti i volje za ivotom, izmeu odgovornosti i slobo
de, izmeu svjesnoga i nesvjesnoga.

91

Kriza je prilika za rast. Starenje nas poziva da se okrene

mo nutarnjemu rastu. Mi u sebi imamo vrijednosti. Najka
snije od srednje ivotne dobi moramo prestati izgraivati
samo vanjsko bogatstvo. Jer ono nas nee usreiti. P o
trebno nam je nutarnje bogatstvo nae due, blago koje
moljac ne moe rastoiti, kako to izraava Isus (usp. Lk
12,33). Tko osluhne u sebe, otkrit e u sebi blago sjeanja,
ali i blago tiine i Boga kao dragocjen biser, koji njegovu
sebstvu daje izvorni sjaj.

Ali ne uzimaj ih samo kao prijetnju.

Otkrij u njima i mogue prilike.
ivot svih nas ne odvija se glatko.
Kad upadnemo u krizu,
najee u tome ne vidimo vie nikakva smisla.
Mi se tomu odupiremo.
eljeli bismo ponovno stei staru sigurnost.
Kriza najee dolazi neoekivano, iznenada.
Kad doe, nemoj stvarati paniku.

To je takvo iskustvo koje nije m o g u e zaobii: na i

vot poznaje dobre i loe dane. Znati da je to tako i, makar
nam koji put nije tako dobro, negativno ne smatrati a p
solutnim, to moe pomoi i u krizama. J e r to moe uiniti
oputenim. Oputen je ovjek koji zrai vrstinom. Koji se
ne da tako lako uznemiriti. Ni miljenjima drugih ni kriti
nim situacijama. To ne znai da je on kao betonski stup,
ukoen i nepomian. Oputen ovjek je vie kao stablo
koje vjetar dodue zanosi tamo-amo, ali koje ipak stoji
vrsto u zemlji. Ono poiva u sebi. Kriza mu ne moe ni
ta nauditi. Kad gledam staro i vrsto ukorijenjeno stablo,
osjetim neto od snage koju zrae i oputeni ljudi. I osje
tim pri takvu pogledu: krize mogu dati i snagu.

Sprijatelji se sa situacijom.
Pitaj se to ti ona eli rei.
Nemoj kopkati jesi li uinio neto krivo.
Prestani krivnju traiti samo u sebe
ili samo u drugih.
Nema ivota bez potekoa.
Ne vjeruj, ako te tko u to ovjerava.
Krize sadravaju prilike za rast.
Pitaj se
to ti situacija eli rei.
Pitaj se
gdje si ranije ivio jednostrano.
Razmisli,
na to ubudue treba paziti.

Gledaj realistino na svoj ivot.

On se ne moe sastojati samo iz svijetlih dana.
Budi zahvalan
ako si poteen velikih kriza.
Gledaj na svoj vlastiti ivotni put.
I ti si proao kroz teka vremena.
Ona su se naknadno pokazala
kao put u veu zrelost i mudrost.
I u tvome ivotu e biti kriza.

Prihvati situaciju kao izgled

da prodre u nova podruja
svoga ovjetva.
Gledaj na nju kao na priliku
da se ponovno otvori
za temelj svoga ivota.
Budi za sve zahvalan.
Gledaj naprijed.

13.

mirom i neizmjernom slobodom, za sreom i sigurnou.

Ispunjenje budi novu enju. A enja me dri na ivotu
da bih sve vie posezao za puninom ivota. Ali i razoara

IVI SVOJU ENJU,

nje budi enju. Poznajem mnoge koji se neprestano ale

JER TO TO JEST, NIJE SVE

ili u tvrtku ili u upnu zajednicu. To moe biti stranka ili

na to da su se razoarali, ili u branome drugu ili u djeci,

udruga u kojoj se angairaju. Razoaranje esto vodi d o

"Ipak mora postojati vie od svega."To je reenica e

nje. Religija se ranije obraala naoj enji za beskrajnim.
Danas je reklama otkrila mnoge nae enje i rabi ih, isko
ritava da gotovo neizmjerno mnotvo svojih proizvoda
donese konzumentima. Tada se uini da je sve mogue
kupiti. Naa enja za sreom, za slobodom, za mirom, za
ljepotom, za neizmjernim uivanjem bude izazvana. Ipak
ni j e d a n ljudski proizvod, ni sredstvo za pranje, ni auto
mobil, haljina, dijamant, uistinu ne m o g u trajno ispuniti
nau najdublju enju. enja uvijek nadilazi sve ono to
ovdje gledamo i doivljavamo. enja je na kraju krajeva
usmjerena prema Bogu. I jedino Bog moe ispuniti nau
najdublju enju. Ali nae su enje ipak usmjerene na
uspjeh, na posjedovanje, na ljubav, na sreu, na uspjeli
ivot. Ako do kraja domislimo svoju enju, ona ipak na
dilazi ovaj svijet. U nama je neto to nadilazi ovaj svijet. I
to nam daje pravu slobodu.
Poneki misle da je enja bjeanjeod realnosti naega
svijeta. Budui da ovdje ne moemo izdrati, eznemo za
zdravim svijetom. Za mene je enja ipak osposobljenost
moi ivjeti u o v o m e nesavrenu svijetu, a ne slomiti se
zbog nesavrenosti. J e r enja mi govori da niti moj p o
sao, niti moje partnerstvo ili prijateljstvo, niti moja tvrtka
niti moja obitelj ili zajednica ne mora biti sve. Ja u u svo
me radu i u svome prijateljstvu doivjeti ispunjenje i ra
zoaranje. Oboje u meni budi enju za viim, za pravim

tle da se okrenemo od partnera, od zajednice. Ali ni time

se ne postaje sretan. Dopustim li pak da razoaranje pro
budi moju enju, tada se mogu s njime pomiriti. enja,
koja se u razoaranju u meni javlja, usmjerena je konano
na Boga. enja pripada meni. Nju mi nitko ne moe uze
ti. enja ini moje srce irokim. enja je neto sveto u
meni. Sveto je ono s t o j e oduzeto svijetu, nad ime svijet
nema nikakve vlasti. Grka rije za sveto "hagios" moe se
prevesti i s udoban. Ondje, gdje u sebi imam sveto, osje
am se ugodno. Sveto je ograda, ograen prostor, u koje
mu se osjeam sigurno. Razoaranje ne prodire do ovoga
svetog prostora. Naprotiv, ono me u njega vodi. Vodi me
od razine na kojoj sam razoaran i upuuje me na posve
drugo, na sveto u kojemu sam zatien od svega to me
eli raniti.
Njemaka rije "Sehnsucht", enja, dolazi od " S e h n e "
ila, tetiva. ila se napinje. enja u ovjeku proizvodi
zdravu napetost izmeu onoga to jest i onoga za ime
se ezne. U ovoj se napetosti iri srce. ovjek bez enje
gubi svoju napetost. Postaje kao odstajalo pivo. Vie ne
prija. enja daje ivotu dobar okus. Pokraj ovjeka, koji
je izgubio enju, ne osjeamo se ugodno. Od njega izlazi
hladnoa i beznae. S ovjekom punim enje moemo
dobro razgovarati. Tu razgovor postaje napet. Prodire u
dubine ovjetva. enja nas vodi na dno nae due, do
naega pravog sebstva, do potencijala koji se nalazi u na
oj dui.

Svaki ovjek poznaje enju ljubiti i biti ljubljen. A i u

ovoj enji emo iskusiti ispunjenje i razoaranje. Nika
da neemo doivjeti da netko dolazi tko nas tako ljubi
da smo zauvijek siti. Duboko iskustvo ljubavi budi enju
za intenziviranjem. Cilj je oaravajuih i razoaravajuih
iskustava ljubavi da mi jesmo ljubav. Ponekad smijemo
stei ovo iskustvo. Tada jesmo puni ljubavi. Tada ljubimo
ne samo odreenoga ovjeka, nego ljubav u nama struji
prema svemu to jest. U takvim trenutcima nasluujemo
kamo nas enja eli dovesti. U takvim trenutcima smo
u ljubavi i konano u Bogu. Tada razumijemo ono to
Ivan pie u svojoj Poslanici: "Bog je ljubav i tko ostaje u
ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu" (1 Iv 4,16). ene,
koje su bile zaljubljene u nekog mukarca, svako malo mi
pripovijedaju kako su nesretne jer mukarac ne uzvraa
na njihovu ljubav. O n e eznu za njegovom ljubavlju. Ali
ne iskusuju ispunjenje svoje enje. Tada uvijek o d g o v o
rim rijeju Exuperyja:"U enji za ljubavlju ve se nalazi

kle put da iskusim Boga usred svijeta koji trpi zbog odsut
nosti Boga. Bog je u enji u moju duu poloio neto to
nadilazi ovaj svijet i to ovaj svijet stoga ne moe razoriti.
Zato vrijedi rije irskoga pjesnika 0 ' D o n o h o u a : " O n o naj
ljepe to uope posjedujemo, jest naa enja." enja
je ta koja posveuje ovjeka i daje mu njegovo dostojan
stvo. U enji ovjek dopire do u Boga. Tu on stanuje u
Bogu. I tako moe upravo u enji iskusiti duboki nutarnji
mir koji mu nikakve vanjske protivtine ne mogu uzeti.
Korisno je svako malo sebi svjesno postaviti pitanje:
"to je moja najdublja enja?" Nije potrebno na to o d
mah odgovoriti. Ali ovo nas pitanje vodi duboko u nau
nutrinu. Javljaju se slutnje koje nas dovode u dodir s na
om najdubljom biti. I mi odjednom osjetimo: Ovaj svijet
nije sve. Makar na ivot jo nije tako bogat - postoji jo
jedna stvarnost, koja je bogatija. Naa nas enja dovodi
u dodir s njom.

ljubav." enja, koju budi mukarac u zaljubljenoj eni,

pripada eni. Nju joj nitko ne moe oduzeti. I ona u e
nji u sebi iskusuje ljubav. Pomisao na mukarca dovodi

ivi svoju enju,

je u dodir s ljubavlju koja je na dnu njezine due. Kad ovu

jer to to jest, nije sve.

ljubav u sebi svjesno iskusi, postaje neovisna od ovoga

Upitaj sebe svaki dan

konkretnog mukarca. Ako mukarac uzvrati ljubavlju,

kako moe ivjeti svoju enju.

ona je smije zahvalno uivati. Ali i ako on na nju ne o d g o

vori, ena zbog toga ne mora biti nesretna. Ona je iskusila
neto to joj nitko ne moe oduzeti. I ova enja ju je d o
vela na dno njezine due u kojoj je ljubav ona sama. Ova
ljubav joj se ne moe oduzeti. Ona je njezin posjed. Ona
se moe probuditi, ali drugi ju ne moe utiati.

Pripusti svoju enju.

Osjetit e:
Mi u sebi nosimo neto
to nadilazi svijet.
Izrazi svoju enju pjevanjem.
Iskusi je u plesu.

Drugi se ale da ne osjeaju Boga. Boga stvarno ne

moemo izravno vidjeti ili uti. Ali Bog je u enji u nae
srce utisnuo trag. U enji za Bogom v e se nalazi Bog. U
enji m o g u u svome srcu osjetiti Boji trag. enja je da-

Osjeti ju pri promatranju slike.

uvaj u sebi plamen.
Pokuaj svakom enjom,
koja se u tebi javlja,

9/

pogledati svoj ivot.

14.

Osjeti svoju enju.

Tada e otkriti:
enja nije bjeanje od ivota.
enja je intenzivniji ivot.
Ona nije neto to te lano tjei.
Ona te vodi u sredite pravoga ivota.
Ovdje i sada.

Da je ovjek svemoan i besmrtan, krivo je vjerovanje

voga doba. Ova predodba je napast, stara gotovo koliko
i ovjeanstvo. Eugen Drewermann je pripovijest o padu

buka svakodnevice.

u grijeh, kako ju pripovijeda Knjiga Postanka, ovako inter

Ne daj da ju zatrpa

pretirao: Prvi grijeh je uskrata prihvaanja svoga ovje-

konzumiranja.

tva u njegovoj konanosti i ovisnosti o Bogu. ovjek hoe

Ne daj da te lano tjee

prazna,

ALI NE ZABORAVU NEIZMJERNO SI LJUBLJEN

koje se nije pojavilo tek s tehnikim mogunostima n o

Ne daj da ju zatomi

banalnost

PRIHVATI DA SI KONAAN,

biti kao Bog. Biblija nam ovom pripovijeu hoe rei da

varava obeanja.

Osjeti u sebi visove i dubine

svoga ivota.

trebamo prihvatiti svoju konanost. Uzeti smo od zemlje

i vratit e m o se k zemlji. Moramo u znoju svoga lica j e
sti svoj svagdanji kruh (usp. Post 3,9). itav Stari zavjet

Poi i slijedi ono

to ti pokazuje tvoja enja:
trag nepojmljive tajne

stavlja nam svako malo pred oi ovjekovu konanost,

njegovu smrtnost, njegovu nesposobnost ivjeti prema

tvoga ivota.

Bojoj volji a time i u skladu sa svojom biti. ovjek se sva

enja e te dovesti

va ropstva. Mora ga istrgnuti iz mulja njegovih emocija i

ko malo nasue. Bog ga mora ponovno izvlaiti iz njego

do pravoga bogatstva tvoje due.

Ona e te dovesti do onoga,
koji tvoje srce ispunjava svjetlom i ljubavlju.
Do onoga
koji je cilj svih tvojih enja.

njegove nesvijesnosti koji ga hoe progutati. ovjek ovisi

o Bojemu spasonosnome i ozdravljujuemu djelovanju.
Ali ovjeku je teko priznati svoju upuenost na Boga. On
bi htio sam svime ovladati. Htio bi konano biti kao Bog,
u sebi smiren, da nikomu ne duguje raun, da ni o komu
ne ovisi.
Monasi su stoga poniznost smatrali vanom ovjeko
v o m krjepou. Poniznost - latinski humilitas - znai o d
vanost sii u vlastitu konanost i zemljanost. Poniznost
znai hrabrost prihvatiti da smo uzeti od zemlje, obliko-

98

99

vani iz praha. Tko uskrauje ovo silaenje u vlastitu isti

nu, postaje preuzetan i slijep. Oholost ga dovodi dotle
da pred svojom konanou zatvori oi. On se vrsto dri
svoje idealne slike, svoje slike idola koju je o sebi nainio.
Ali to dovodi dotle da ivi u neprestanu strahu da bi dru
gi mogli zaviriti iza njegove fasade. Isus ozdravlja slijepca
od roenja pljujui na zemlju, na humus, pravei iz blata i
pljuvake kau i njome premazujui slijepcu oi.Time mu
hoe rei: samo ako se pomiri sa svojom zemljanou, s
blatom koje je i u tebi, moi e vidjeti (usp. Iv 9).
Novi zavjet ipak ne ostaje stajati pri t o m e da nas
o p o m e n e da prihvatimo svoju ovjenost i konanost.
On nam navijeta Radosnu vijest da je sam Bog siao
da postane ovjekom. Neizmjerni Bog postaje konaan
ovjek. U Isusu Kristu povezuje se Boja neizmjernost s
ovjekovom konanou. Stoga n a m vie nije potrebno
htjeti biti kao Bog. Jer sam Bog nas je poboanstvenio
svojim uovjeenjem.To je tumaenje koje grki crkveni
oci uvijek iznova daju: Bog je postao ovjekom da bi se
ovjek poboanstvenio. Bog je u nau smrtnost posadio
klicu besmrtnosti, u nau prolaznost svoju neprolaznost,
u nau konanost svoju beskonanost.
ovjekovo poboanstvenjenje nekima zvui previe
apstraktno. Moemo ga izraziti i osobnim pojmovima.
Tada to znai: ti si neizmjerno od Boga ljubljen. Poboan
stvenjenje znai proetost Bojom neizmjernom ljubav
lju. Mi eznemo za tim da budemo ljubljeni, neizmjerno
i bezuvjetno. Ali esto stjeemo iskustvo da svoju ljubav
moramo iskupiti ostvarujui neto, tako da smo posebno
dobri i svima inimo pravo. Ipak, samo ako sam ljubljen,
ako ispunjavam uvjet, tada je to - misli Karl Frielingsdorfsamo preivljavanje. Ja razvijam strategije preivljavanja.
Posvuda se prilagoujem da bih ostao obljubljen. Ostva-

100

rujem uvijek vie da bi me se voljelo. I mudrujem to dru

gi od mene oekuju i to rado od m e n e ele, kako bi me
najradije doivjeli. Ne ivim iz svoga vlastitoga temelja,
nego ivim polazei od drugih. Tada je spasonosno isku
siti: ja sam neizmjerno ljubljen, bezuvjetno prihvaen.
Za krane je ova bezuvjetna ljubav vidljiva u krtenju.
Kad je Isus u Jordanu krten od Ivana, nad njim se otvo
rilo nebo i odjeknuo Boji glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni,
u njemu mi sva milina" (Mk 1,11). Ova je rije na krtenju
izgovorena i nad nama: "Ti si moj ljubljeni sin, moja lju
bljena ki, u tebi uivam. Ljubim te takva kakav jesi. Lju
bim te jer jesi." Iskustvo neizmjerne Boje ljubavi koja nije
vezana ni uz kakve uvjete, temelj je na kojemu moemo
graditi. To je nosiv temelj. Zgrada naega ivota se nee
sruiti ako od jednoga ili drugog ovjeka ne iskusimo lju
bav.
Stoika filozofija govori: Ne ranjavaju nas ljudi, nego
predodbe koje o njima stvaramo. Ako od ovoga ili onog
ovjeka oekujem ljubav, tada razvijam odreenu pre
dodbu o njemu. Ako je taj drugi ne ispuni, ja se osjeam
povrijeen. Jedna je ena velikom zauzetou obnavljala
kunu veu. Sva ponosna ekala je dolazak svoga mua.
Ali kad se ovaj vratio s posla, bio je toliko pun problema
s posla da uope nije opazio to je sve njegova ena na
pravila. Nju je to duboko povrijedilo. Ali to ju je zapravo
povrijedilo? Mu ju nije htio povrijediti. Ali nju je povri
jedila predodba koju je ona sebi o njemu stvorila, da bi
mu morao opaziti to je ona napravila. Jer njezin mu
nije ispunio njezinu predodbu. Mi o d m a h mislimo da
vie nismo ljubljeni ako drugi ne ispuni nae predod
be o ljubavi. Mu, koji se vratio kui izgubljen u mislima,
ljubio je svoju enu isto kao i ranije. Ali ena nije mogla
vidjeti to jer je bila toliko usredotoena na svoju predod-

101

bu o ljubavi. Stoa na stanovit nain ima pravo: Drugi me

na kraju krajeva ne moe povrijediti. On ne moe sruiti

da sam bezuvjetno ljubljen.

kuu sagraenu na temelju Boje ljubavi. J e r ona je noe

Moda misli:

na neizmjernom Bojom ljubavlju koja se ne moe uma

Ja ipak ne mogu sebe ljubiti takva

njiti uskraivanjem neizmjerne ljubavi.

I jo u posljednjemu iskustvu nae konanosti, u isku
stvu granice smrti koja nas podsjea na to da smo smrtni
ljudi mi, a ne Bog, prebrazujemo se iskustvom neizmjerne
ljubavi. Naa enja za vjenim ivotom i vjenom ljubav
lju postaje upravo tada ispunjena. Kad se na ovoj posljed
njoj granici susretnemo s Bogom, neemo se rasplinuti
u nitavilo, nego e se tu naa najnutarnjija jezgra, naa
osoba spasiti. U o v o m e konanom susretu s B o g o m , koji
je ljubav, izvorna i neokrnjena slika koju je on utisnuo u
nau duu zasjat e u svome pravome sjaju. Zauvijek.

kakav jesam.
Kako da me drugi ovjek prihvati takva
i kako da Bog s time bude zadovoljan?
Mogu dobro razumjeti tvoje dvojbe.
Nutarnji sudac u nama je nemilosrdan.
I on nas neprestano obezvrjeuje.
Ipak pokuaj razlikovati
izmeu nemilosrdnoga suca u sebi
i milosrdnoga Boga.
Pokuaj pustiti
da protiv ovoga nemilosrdnog suca u tebi
vrijedi Boje obeanje:
"Ti si moj ljubljeni sin,
moja ljubljena ki,

Prihvati da si konaan.

u tebi uivam."

Ali ne zaboravi:
neizmjerno si ljubljen.

Pusti da ove rijei prodru u tvoje dvojbe.

Svoju konanost moe prihvatiti jedino

ako se osjea neizmjerno ljubljenim.
Svoje tamne strane
prihvatit e tek onda kad sazna
da si sa svime to je u tebi

Kad-tad e te rijei onda postati

u tebi stvarnost.
I ti e moi sebi priznati:
Da, ja sam neizmjerno ljubljen.
I sve e biti dobro.

od Boga ljubljen.
Bog prihvaa ak i ono
to ti sam ne moe prihvatiti.
Moda govori:
Da, to zvui lijepo, ali ja to ne iskusujem.
Moda ima osjeaj:
Ja ne mogu vjerovati

102

103

ba majku koja e ga nahraniti. Tiina hrani duu. Budui

da ne osjeamo rado svoju nutarnju glad, ostajemo tako
malo stajati. Uvijek smo u bijegu pred samima sobom.

OPET I OPET:
POTRAI TIINU

Potrebna je odvanost ostati stajati, zaustaviti se i izloi

ti vlastitome nedostatku. Ali smognemo li ove hrabrosti,
isplatit e se. Iznutra e m o se smiriti. Doi emo u dodir
sa samima sobom. Osjetit emo sebe. I u sebi e m o osje

"Tiina nahrani, buka istroi", rekao je j e d n o m Reinhold Schneider. Danas moda zato toliko eznemo za
tiinom, jer buka sadanjosti, koja toliko snano nepre
stano do nas dopire, toliko troi snage. Iskustvo Reinholda Schneider nije nita novo. Iz staroga Egipta sauvana
nam je izreka koja kae: "Tko se umara do iznemoglosti,
nikada nee postignuti savrenstvo. Uz to idu mir i tiina."
A prije oko 150 godina danski filozof i filozof religije Soren
Kierkegaard buku sve bunijega svijeta opisao je kao onu
koja ini bolesnim. Da je lijenik, mislio je on, savjetovao
bi lijek: "Stvarajte utnju!" Na svijet nije postao tii i mir
niji. To vie trebamo ovaj lijek. J e d i n o tako moemo doi
k sebi. K samima sebi dolazimo jedino ako se smirimo,
ako ne dopustimo da na nas ne djeluju ometajui utje
caji izvana. Potrebna nam je tiina da postanemo mi, da
b u d e m o potpuno pri sebi. Samo e tako biti mogu ivot
dostojan ovjeka.

titi glad. Ali to nije glad koja se mora smjesta utoliti jelom
i pilom, nego se tu u nama javlja duboka enja. A enja
nije samo glad. "enja je", misli Arthur Schnitzler, ta koja
hrani nau duu, a ne ispunjenje." U utnji postajemo da
kle nahranjeni i utaeni, ali ne izvanjskim stvarima, nego
enjom. enja je neto sveto u nama. Ona nas dovodi u
dodir s nutarnjim bogatstvom nae due.
U buci naega svijeta i u buci naih vlastitih misli e
znemo svako malo za tim da se smirimo, da svoju duu
kupamo u utnji. Meni je esto tako nakon razgovora
i predavanja. Moja potreba za komunikacijom tada je
potpuno utaena.Tada jednostavno eznem za tiinom.
Tiina je nenamjerna. Tada ne moram donositi nita, ne
moram nita davati. Tada mogu jednostavno biti kakav
jesam. U tiini dolazim k sebi.Tada dolazim u vlastito srce.
Trajna buka ini bolesnim.To su utvrdila mnoga istraiva
nja. Tiina ini dobro ne samo dui, nego i tijelu. U tiini

Ali esto ne nalazimo ovu tiinu. Pritom je do nas sa

mih hoemo li ju nai. Iskustvo tiine nije neto to bi u
svijetu naega ivota bilo po sebi razumljivo. Potrebno je
da sami neto uinimo za to da ga naemo i iskusimo. I
iskustvo tiine vezano je uz uvjete. Prvi uvjet da se smiri
mo jest: ostati stajati.Tiina dolazi od "stellen"postaviti se,
smjestiti. Ja se postavljam. Ostajem nepokretljiv. Ostajem
stajati. Ostanem li stajati, u meni se javlja glad. Ona me
upuuje na to to je ivotno potrebno. Gladno dijete tre-

104

moemo regenerirati.
Ali tiina ima i jedan drugi uinak. Ona proiuje i
bistri. Nae se emocije svako malo mijeaju s emocijama
drugih. I mi se vrlo esto osjeamo iznutra uprljanima.
Tada je potrebna kupelj utnje. Ako u sebi utim misli o
subrai koje me ljute ili osjeaje gorine nakon razoa
ranja, tada trebam tiinu. Tiina bistri smuenost u meni.
U jednoj kineskoj pjesmi se pita: "Tko moe smoi toliko
tiine da u sebi razbistri smuenost?" Vino mora ostati

105

stajati da bi se smuenost slegnula. Tako se i mi moramo

smiriti da bi se smuenosti u nama izbistrile i ponovno na
nov nain zasjao izvorni sjaj nae due.
U tiini se susreem sa svojom vlastitom istinom. A
ovaj susret nije uvijek ugodan. M o g u ga izdrati jedino
prestanem li sam sebe vrjednovati. Ako jednostavno opa
am s t o j e u meni, m o g u to pripustiti i s time se pomiriti.
Za m e n e uz tiinu ipak spada jo neto drugo. Ono to
je u m e n i j a stavljam na svjetlo Boje ljubavi. To ne m o
ram jednostavno izdrati. Pogledam to u Bojemu svje
tlu. A to na o v o m e svjetlu izgleda drukije. To je obuhva
eno Bojom ljubavlju. To smije biti takvo kakvo jest. Ali
se preobrazuje Bojom ljubavlju i mojim vlastitim blago
naklonim pogledom. I gubi ono ugroavajue, prijetee.
To smije biti. Ali vie nada m n o m nema nikakve vlasti. U
susretu s B o g o m , koji me bezuvjetno prihvaa, ja m o g u
izdrati tiinu. Ako bih se nemilosrdno suoio samo sa
samim sobom, pobjegao bih. Bilo bi mi teko izdrati tii
nu.

dima i jedno s poelom svega bia, s B o g o m . U o v o m e

iskustvu jedinstva vrijeme stane. Vrijeme i vjenost se
tada podudaraju. Bog i ovjek su tada jedno. Nebo i z e
mlja se povezuju.
To su trenutci duboke sree, mogui samo u tiini. Ali
ja ih ne m o g u zadrati. Njih se uvijek osjeti samo nakrat
ko. Tada sam u mislima ponovno negdje drugdje. Izvana
je tada dodue tiho i mirno. Ali u m o m e razumu bue m i
sli. Tada je potrebna disciplina da se ne pobjegne, nego
mirno ostane sjediti. Samo ako u tiini izdrim i nutarnju
buku, ona se moe ponovno smiriti. Ili pak sebi zamislim:
misli su kao valovi koji uskomeaju povrinu mora. to
dublje dospijem prema dolje, to postaje mirnije. Japanci
sebi to zamiljaju drukije. Ja sjedim tu kao sveto brdo
Fudijama. Vjetar i oluja, oblaci i pljusak dolaze i odlaze.
Ali brdo ostaje nepokretno i ne da se time uznemiriti.
Ne moram ja initi tiinu. Ona je ve tu. Kad hodam
umom, daleko od cesta, okruuje me tiina. Moram ju
samo opaati. Ona e me tada spasonosno obaviti i smiri
ti moju duu.

Tiina je za mene ujedno mjesto najdubljega iskustva

Boga. U tiini prestajem stvarati misli o Bogu ili predod
be o njemu. Ja sam jednostavno tu pred B o g o m . Sjedim
u njegovoj nazonosti, okruen njegovom spasonosnom
i Ijubeom blizinom.To m i j e dovoljno. U tiini se osjeam
potpuno ljubljen.

Ali tiina nije samo izvan mene. Ona je i u meni. Misti

ci su uvjereni u to da je u nama prostor tiine u kojemu
stanuje Bog. Mi ne moramo stvarati tiinu. Ona je u nama.
Ali mi smo esto od nje odsjeeni. Stoga je dobro u v a n j
skoj tiini u sebi otkriti nutarnji prostor utnje i povui se
onamo. U ovaj prostor tiine ne m o g u prodrijeti ljudi sa

Razliita su iskustva koja u tiini stjeem. Ponekad

imam osjeaj da me Bog gleda. A pod njegovim okom
smijem biti takav kakav jesam. Drugi put ne vidim Boga
kao nasuprotnika. U tiini sam jednostavno j e d n o sa sa
mim sobom. I u o v o m e jedinstvu osjeam se istodobno
j e d n o sa svime to jest, jedno sa stvorenjem, jedno s Iju-

106

svojim oekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i

prosudbama. Ondje me nitko ne moe povrijediti. U ovaj
prostor tiine nemaju pristupa ni vlastite misli i osjeaji,
ni moji strahovi, ni moje brige, ni moje samoprocjene i
samoosuivanja.
Monasi nazivaju ovo mjesto tiine svetim. To je neto

107

nad ime svijet nema nikakve vlasti. Grka rije za sve

to "hagios" vodi do njemake rijei "Gehege", od svijeta
ograeni prostor. I ja se ondje osjeam ugodno. U t o m e
svetom prostoru tiine m o g u izdrati pri sebi. Ja sam tu
kod kue, tu iskusujem svoj nutarnji zaviaj. "Heim", d o m ,
dolazi od "liegen, sich lagern, sich bergen", leati, o d m a
rati se, zatititi se. Gdje sam obavijen Bojom tajnom, tu
sam kod kue, tu se m o g u sigurno odmoriti, tu sam zati
en. Tako je tiina neto spasonosno. Dovodi me u dodir s
tajnom Boga i s tajnom moga ivota i moga sebstva. I d o
vodi me u prostor u kojemu sam spaen i cjelovit, bistar i
ist, bez ljage i neokaljan, autentian i izvoran, u kojemu
u meni sjaji Boja slava. Ovdje je mjesto prave sree.

Opet i opet.
Trai je osobito
kad si iznutra nemiran.
I nemoj se uditi
ako nemir ne iezne smjesta.
Opaa li
da uope ne moe utjeti,
ne uznemiruj se.
Tada tek pokuaj hodati.
Hod te moe osloboditi nutarnje buke.
Pri hodu ne razmiljaj o problemima.
Jednostavno

slobodno

hodaj.

Potpuno se prepusti hodu.

On e te onda odvesti u tiinu.

Potrai tiinu, opet i opet.

Potrai mjesto

Kad nakon hoda zastane,

na kojemu si rado.

osjeti svoju nutrinu.

Odaberi si mjesto
na kojemu se moe dobro smiriti.

Pazi na promjenu.
Odjednom e opaziti tiinu.

Moda je to za tebe crkva,

Moi e ju uivati.

daleko od buke ulica

I osjetit e:

crkva u kojoj su ljudi

U tiini sam obavijen

ve stoljeima molili.

ozdravljujuom i Ijubeom blizinom.

Na jednome takvu mjestu

tiina je ponekad tjelesno opipljiva.
Moda i u prirodi poznaje mjesta
na kojima je posve mirno.

Osjetit e: Ovdje sam potpuno tu.

Ovdje ne moram initi nita.
Ja sam u tiini.

Mirnu umu.

Ja sam pri sebi.

Osamljen krajolik.
Zabitne poljske puteljke kojima ide samo ti.
Na kojima nee susresti nikoga.

Ja sam u Bogu.
A u Njemu je sve
za ime eznem.

Trai tiinu.

108

109