1

U ovom broju donosimo prijevod prvog dijela dijaloga Parmenid, koji obuhvaa jednu etvrtinu cjelokupnog
teksta. Prijevod je pokuao u to veoj mjeri ispratiti grki izvornik, vrlo esto i po cijenu hrvatske sintakse,
to ga ini znatno zahtjevnijim od postojeih prijevoda.
Prijevod je sainjen prema izdanju izvornika u: Platon, Parmenides, Reclam Universal-Bibliothek, Stuttgart
1987. Izvornik je prema francuskom izdanju (Collection Bud, ur. A. Dis) priredio i na njemaki preveo
Ekkehard Martens.

Platon

Parmenid
[126a-137c]

Lica: Kefal, Adeimant, Glaukon, Antifon, Pitodor, Sokrat, Zenon,

Parmenid, Aristotel

Kefal sa grupom svojih sugraana dolazi iz Klazomene u Atenu kako bi uo razgovor kojeg su negda vodili Sokrat, Zenon i
Parmenid. Oni susreu Adeimanta i Glaukona, polubrau Antifona koji pamti pripovijest koju mu je vie puta ispriao Pitodor,
Zenonov prijatelj, koji je sam prisustvovao razgovoru izmeu trojice filozofa. Dakle, pripovijest ima etiri razine: (1) Kefalovo
izlaganje, (2) Antifonova pripovijest koju je pak uo od Pitodora, a (3) Pitodor je vie puta Antifonu spominjao (4) razgovor
izmeu Sokrata, Zenona i Parmenida.

[126a] Kad u Atenu od kue iz Klazomene stigosmo, na trgu susretnusmo Adeimanta i

Glaukona; i uzevi me za ruku, Adeimant ree: Zdravo, Kefale! Ako ti treba neto odavde, a to je u
naoj moi, samo reci!
Zapravo, rekoh ja, radi toga i jesam ovdje; budui vas trebam.
Slobodno kai, ree, to treba.
[b] I ja rekoh: Bratu vaem po majci kako bi ime? Jerbo se ne sjeam. Jamano je bio jo dijete
kada prvi puta svratih ovamo iz Klazomene, al' mnogo je vremena prolo od tada. Njegovu je ocu, ini
mi se, ime Pirilamp.
Dakako, ree; a njemu Antifon. Nego, zato me ba to pita?
Ovi ovdje, rekoh ja, moji su sugraani, vema u filozofiju upueni, a uli su da se taj Antifon
mnogo druio sa nekim Pitodorom, Zenonovim drugom, [c] i da se prisjea onih govora koje jedno
Sokrat, Zenon i Parmenid razglabahu, jer ih je esto sluao od Pitodora.
Istinito, ree, govori.
Upravo te govore, rekoh, trebamo presluati.
No, to bar nije teko, ree; jer ih je jo kao momi veoma dobro uvjebao, a sada se uglavnom
bavi konjanitvom, poput svog djeda imenjaka. Ali ako treba, hajdemo do njega; jer je maloas odavde
kui krenuo, a stanuje blizu, u Meliti1.
[127a] To rekavi, mi se uputismo, pa zatekosmo Antifona u kui kako daje kovau opremiti neke
uzde. Kad je s njim zavrio, braa su mu rekla radi ega smo doli, a on me prepozna iz ranije posjete i
prijazno pozdravi. Kada smo ga zaiskali da nam ispripovijeda te govore, isprva je oklijevao - jer velik
je to posao, ree - a potom je ipak ispripovijedao.

Ree dakle Antifon kako je Pitodor priao kako su Zenon i Parmenid jednom doli na velike
Sveatenske sveanosti. [b] Parmenid je tada ve bio poprilino star, gotovo posve sijed, u dobi od kojih
65 ljeta, lijepe i plemenite pojave. Zenon je pak bio blizu svoje etrdesete, visok i zgodan za vidjeti, te
se prialo da je on bio Parmenidov ljubimac. [c] Ree da su odsjeli kod Pitodora izvan gradskih zidova
u Kerameiku2; kamo su onda doli Sokrat i mnotvo nekih drugih s njime, koji su htjeli uti Zenonove

1Melita je bio naziv jugoistonog atenskog kotara, koji je po svoj prilici leao negdje izmeu Dipila i Museja (prema Sencu).
2Kerameik - lonarsko trite u Ateni. Veliki prostor kojega je jedan dio leao u gradu, a drugi izvan gradskih zidina. Unutranji je dio
bio u sjeverozapadnom dijelu grada te je bio ukraen hramovima, trijemovima i lijepim kipovima. Iz ovog unutranjeg vodila su Trijasijska

2
spise, jer tom ih je prilikom on po prvi puta k njima donio. Sokrat je pak tada bio jo vrlo mlad. Spise
im je itao Zenon sam, dok je Parmenid bio vani. A kad je ostalo jo sasvim malo govora za proitati,
[[d] uto izvana uu, ree, sam Pitodor, a sa njim Parmenid i Aristotel, /onaj koji e kasnije postati jedan
od tridesetorice/, i samo su neto malo jo uli od spisa; Pitodor ih zacijelo nije itao sam, nego ih je
ve ranije uo od Zenona.
Sokrat, dakle, saluavi, predloi da se ponovno proita prva pretpostavka prvog govora, i kad
ona bi proitana... [e] Kako, ree, Zenone, to zbori? Misli, ako su bia mnoga, da bi stoga ona morala
biti slina i neslina, a to je zacijelo nemogue; jer niti ona neslina mogu biti slina, niti ona slina
mogu biti neslina? Ne misli li tako?
Tako, ree Zenon.
Dakle, ako je nemogue i da ona neslina budu slina i ona slina neslina, onda je jamano
nemogue i da budu mnoga. Jer ako bi mnoga bila, trpjela bi nemonosti. Dakle to jest to hoe tvoji
govori, nita drugo nego boriti se do kraja protiv svih tvrdnji (oko toga) da mnoga nisu? I dri da je
tog istog potvrda svaki od tvojih govora, tako da i smatra da si pruio upravo toliko potvrda, koliko
si govora napisao, da mnoga nisu? [128a] Tako zbori, ili ja ne razaznajem pravo?
Ne, nego, rekao je Zenon, krasno si dokuio to hoe cijeli spis.
Vidim, ree Sokrat, Parmenide, da se ovaj Zenon ne samo u ostalim radostima hoe s tobom
druiti, nego i u svojim pripisima. Jer on je na neki nain napisao isto to i ti; a prevrui (rijei)
pokuava nas izvarati da drugo to govori. Jer ti u svojim spjevovima kae da jedno jest sve, i za to
lijepo i valjano prua potvrde. [b] No ovaj opet kae da mnoga nisu, pa i sam prua svu silu i obilje
potvrda. Dakle, jedan kae da jedno jest, a drugi da mnoga nisu, i tako svaki govori kao da nita od
toga ve nije reeno, dok se zapravo doima da zbore neto gotovo isto, pa vam se ini da je kazivanje
tih rijei iznad nas ostalih.
Da, rekao je Zenon, Sokrate, ali dakle (ni) ti nisi posve uoio istinu mog spisa. Iako [c] poput
spartanskih pasa proganja i njui to je reeno; no, prvo previa to da se spis uope onako ne
uzoholjuje, kao to ti kae pripisujui mu naum da ljude zavaravajui eli postii neto znaajno. Ali
ti si rekao tek neki prigodak, iako jest istina da su ovi spisi neka potpora Parmenidovom zboru protiv
onih koji se laaju ismijavanja njega [d] (time) da ako jedno jest, mnoge i smijene stvari slijede na tetu
njegovom zboru i usuprotne njemu samom. Dakle, to bar protuzbori taj spis protiv onih koji zbore da
mnoga jesu, i uzvraa im istom mjerom pa i jae, hotei pokazati to da bi jo smjenija bila njihova
pretpostavka da mnoga jesu, nego ona da jedno jest, ako netko pravo razmisli. Zbog takvog
slavoljublja, jer sam bio mlad, on bi napisan i netko ukrade isti spis, tako te nit ne promislih da li da ga
iznova stvorim pa da odluim da li ga treba objelodaniti ili ne. [e] To dakle previa, Sokrate, jer ne
smatra da je on napisan od mladenakog slavoljublja, nego od starakog astoljublja; iako, kao to
rekoh, nisi loe naslutio.
No prihvaam, ree Sokrat, i drim da je tako kako kae. No, ovo mi reci: ne smatra li da jest
sam po sebi neki vid
slinosti [129a] i takvome opet drugi neki usuprotan, koji jest neslinost;
budui u ovim dvama i ja i ti i ostala (bia), koja mnoga zovemo, udjela uzimamo? Te da ona koja
udjela uzimaju u slinosti slina bivaju time i utoliko koliko bi udjela uzela, a ona u neslinosti
neslina, a ona u oba oboje? Ako pak i sva (bia) uzimaju udjela u oba ona usuprotna bia, i putem
sudjelovanja u oba jesu sama sebi slina i neslina, to je udno? [b] No ako bi sama ona slina netko
pokazao kao neslina, ili ona neslina kao slina, drim da bi bilo pravo udo; ako se pak pokae da
ona u oboma tima sudjelujua trpe i jedno i drugo, meni se bar nita, Zenone, neumjesno ne ini, niti
pak ako netko pokae da su jedno sveukupna bia putem sudjelovanja u jednom i da su ista ta mnoga
opet putem sudjelovanja u mnotvu. Ali ako ono koje odista jest jedno (netko) prokae da je ono samo
mnoga i opet da su ona mnoga jedno, tome bih se ve zaudio. [c] I u svemu ostalom je isto tako; ako bi
pokazao da sami rodovi i vidovi u sebi trpe ta suprotna svojstva, bilo bi vrijedno uenja. Ako bi netko
prokazao da sam jedan i mnoga, ta to je udno, kaem, kada bi htio pokazati da sam mnoga, (rei e)
da je jedno moja desna (strana), drugo moja lijeva, tree pak prednja i etvrto zadnja, te gornja i donja
isto tako - jer drim da sudjelujem u mnotvu - a kada (bi htio pokazati da sam) jedno, rei e da [d]
kad nas je sedmorica, da sam ja jedan ovjek, sudjelujui u onom jednom. Tako te istinito pokazuje i
jedno i drugo. Ako se dakle netko lati pokazivanja da su mnoga i jedno te stvari, kamenje i drvlje i
druga takva, za to emo rei da on mnoga i jedno prokazuje, ne da je ono jedno mnoga niti da su ona
mnoga jedno, te da nita udno ne zbori, nego ba ono to bismo se svi sloili. Ako bi pak netko od tih
o kojima sam upravo govorio prvo izluio odjelite same po sebi vidove, primjerice slinost i neslinost
vrata ili Dipilon u izvanjski dio, najljepe podgrae atensko. Meu ostalim bilo je tu g. 491. javno groblje za vojnike pale u boju (prema
Sencu).

3
i mnotvo [e] pa i jedno i stajanje i kretanje te sve takve, a potom pokazao da (su) u njima samima te
monosti zdruivanja i razluivanja, ja bih se barem, ree, zauujue zadivio, Zenone. Drim da bi
bilo odve hrabro time se baviti; meutim, jo bih se puno vie zadivio, kako kaem, ako bi netko vidio
istu tu dvojbu u samim vidovima [130a] mnogostruko protkanu, pa kao to ste vi razloili u
vievinama, ako bi na isti nain iskazao i u onima koje se zahvaaju miljenjem.
Dok je Sokrat tako govorio, ree Pitodor da je i sam osjeao postupno negodovanje i Parmenida i
Zenona, no oni su ga posve pozorno sluali i esto se smijeili pogledavajui jedan drugoga kao da se
dive Sokratu. Kad je on najzad zavrio, ovako ree Parmenid Sokrate, rekao je, kako si divljenja vrijedan poradi te revnosti u svojim zborovima! [b] Pa mi reci,
da li ti sam na taj nain razdvaja kako kae, odjelito neke vidove same, a odjelito opet ona koja u
njima sudjeluju? I to ti se ini da je sama slinost odjelito od onoga to mi smatramo slinim, pa jedno
i mnoga, te sve ono to si maloas od Zenona sluao?
Ja barem da, odgovorio je Sokrat.
Jamano i takvo to, nastavi Parmenid, poput pravednog neki vid sam po sebi (postavlja) te
lijepog i dobrog i svega opet takvog?
Da.
[c] Ali, to je vid ovjeka odjelito od nas i od svih kakvi smo mi, sam neki vid ovjeka, vatre ili
vode?
esto se, Parmenide, naem u nedoumici oko toga valja li tvrditi tako o tima ili drugaije.
Jamano i oko onih, Sokrate, koja bi se mogla uiniti smijenima, kao las, glib, prljavtina ili
neto drugo potpuno bezvrijedno i neznatno; dvoji li da valja tvrditi da svake pojedine od tih postoji
odjeliti vid, [d] budui opet drugo od onakvih kakvima se mi bavimo, ili ne?
Nikako, odgovorio je Sokrat, nego te ba kako vidimo takve i jesu; no smatrati da i njih neki vid
postoji ne bi bilo odve neumjesno. Ve me prije uzdrma (pomisao) nema li neto takvo u svima. Stoga
im se ovdje zaustavim, bjee odlazim, u strahu da ne bi upao u neki bezdan besmisla, a kad se
odatle vratim natrag k onima za koje maloas zborismo da imaju vidove, ja se njima bavim i na njima
se rado zadravam.
[e] Jer si jo mlad, Sokrate, rekao je Parmenid, pa te filozofija jo nije zgrabila kako tek bude
prema mojem mnijenju, kada nita od ovoga nee potcjenjivati. Ali sada jo na mnijenja ljudi pazi
zbog svoje dobi. No ovo mi reci. ini ti se, kako sam kae, da postoje neki vidovi u kojima sva ostala
uzimaju udjela svoja imena dobivaju, pa tako [131a] ona u slinosti uzimajua udjela postaju slina, u
veliini velika, u ljepoti i pravednosti pak pravedna i lijepa?
Svakako, odgovori Sokrat.
Da li dakle svako pojedino koje uzima udio, udio uzima u cijelom vidu ili u dijelu? Ili bi moda
neko drugo dionitvo odjelito od tih moglo nastati?
Ta kako bi moglo?
Da li ti se ini da cijeli vid kad je u svakom pojedinom od mnogih moe biti jedan, ili kako?
Ali to smeta, Parmenide, da bude jedan?
[b] Tad bi jedno i isto u mnogima koja su odjelita bilo cijelo prisutno, pa bi tako ono samo od
sebe bilo odjelito.
Ne bi, bar ne, odgovori Sokrat, ako bi bilo poput dana, koji budui jedan i isti posvuda
istovremeno jest i nije nita vie sam od sebe odjelit, pa bi tako i svaki pojedini od vidova u svima
istovremeno bio jedan i isti.
Zaista zgodno, rekao je, Sokrate, jedno ono isto istovremeno posvuda postavlja, kao kad bi
jedrom prekrivi mnoge ljude rekao da je jedno nad mnogima cijelo; ili moda ne misli da to tako
treba rei?
[c] Moda, odgovori.
Zar bi to jedro bilo cijelo nad svakim pojedinim ovjekom ili bi njegov drugi dio bio nad drugim
ovjekom?
Dio.
Razdijeljeni su onda, rekao je on, Sokrate, i sami vidovi, i ona sudjelujua u njima dijelom bi
sudjelovala, te ne bi vie u svakom pojedinom bio cijeli (vid), nego dio svakog.
Izgleda bar da je tako.
Onda kani li nam rei, Sokrate, da se jedan vid uistinu razdjeljuje i da e opet jedan biti?
Nipoto, odgovori Sokrat.
Jer pogledaj, ree Parmenid; ako bi samu veliinu podijelio pa svako [d] od mnogih velikih bude
veliko udjelom u veliini manjim od veliine same, zar to ne bi besmisleno izgledalo?
Svakako da bi, ree.

4
to onda? Zar bi od onog jednakog svako pojedino primivi neki omanji dio - onim neznatnijim
udjelom u samom onom jednakom bilo ono odista jednako s neim?
Nemogue.
Ako bi pak od onog omanjeg dio imao netko od nas, od njega bi ono omanje (vid majunosti)
bilo vee budui da je dio njega samog, i tako bi jamano smo ono omanje bilo vee; ono pak emu bi
pripao preostatak, [e] to bi bilo manje a ne vee nego prije.
To pak ne bi ilo, ree Sokrat.
Na koji bi ti onda nain, rekao je, Sokrate, u tim vidovima udjela uzimala ostala bia, kada niti u
dijelovima niti u cijelima nisu uzmona uzimati udjela?
Tako mi Zeusa, ree Sokrat, nipoto mi se ne ini da je lako takvo to odrediti.
Ali opet, to misli o ovome?
O emu?
[132a] Slutim da ti misli da postoji jedan svaki pojedini vid iz ovoga: kadgod ti se mnoga neka
uine velika, uini se da neka jedna ideja (
ista jest u svemu to se nazire (
, pa
odatle smatra da jedno ono veliko postoji.
Isitinito kae, rekao je Sokrat.
No to je ono veliko samo i ostala velika? Ako isto tako duom u svemu motri, zar ti se ne bi
opet neko jedno veliko pojavilo, po kojemu sva ta nuno velika izgledaju?
Izgleda.
Dakle, drugi vid veliine bi iskrsnuo, mimo samog onog velikog postojei i opet ona koja u
njemu uzimaju udjela; i u svima tima opet drugi, [b] po kojemu bi sva ta bila velika; i zacijelo ti vie ne
bi svaki pojedini od vidova bio jedan, nego (bi bili) beskonani mnoinom.
Ali, Parmenide, ree Sokrat, da nije od vidova svaki pojedini neki zor tih, i da mu nigdje
drugdje ne pristaje postojati osim u duama; jer tako bi ipak jedno svako pojedino bilo i ne bi vie
trpjelo one (potekoe) koje su maloas bile izreene.
to dakle? upita Parmenid. Jedan je svaki pojedini od tih zorova, ali je zor niega?
Ali to je nemogue, ree Sokrat.
Nego neega?
Da.
[c] Neega to jest ili neega to nije? (
Neega to jest.
Ne valjda neeg jednog, koje u svima onaj zor zri da jest, budui neka jedna ideja?
Da, toga.
Pa ipak, nee li vid biti to to se zri da jedno jest, vazda budui isto u svima?
Nuno opet izgleda.
A to dakle? rekao je Parmenid, nije li nuno stoga to kae da sva ostala u vidovima sudjeluju,
da ti se onda ini kako je iz zorova svako pojedino i da sve zri, ili da su zorovi nezreni?
Ali niti to, odgovori, nema smisla, nego, Parmenide, [d] najvema se meni ini da je ovako: ti se
vidovi poput uzoraka (
) nalaze u prirodi, a sva ostala njima nalikuju i slie, a to
sudionitvo ostalih u vidovima nije nita drugo do biti nalik njima.
Ako dakle, ree, togod nalikuje vidu, kako je mogue da taj vid nije slian onome to je njemu
nalik, ve prema tome koliko mu je slino? Ili moda postoji neka mogunost da ono slino ne bude
slinome slino?
Ne postoji.
Nije li dakle posve nuno da ono slino (neemu) slinome u neem jednom i [e] istom sudjeluje?
Nuno je.
A ono u emu ona slina sudjelujui jesu slina, ne bi li to bio vid sam?
Nadasve.
Dakle, nije mogue da togod vidu bude slino, niti vid emu drugome. Jer inae bi mimo tog
vida uvijek drugi iskrsavao vid, [133a] te kad bi on ovom slian bio, opet (bi iskrsnuo) drugi, i to se
nikada ne bi dokonalo, jer uvijek novi vid nastaje ako bi vid bio slian onomu to u njemu samome
sudjeluje.
Sasma istinito zbori.
Prema tome, sva ostala ne uzimaju udjela u vidovima slinou, nego togod drugo treba
potraiti ime uzimaju udjela.
Izgleda.
Vidi dakle, ree Parmenid, Sokrate, kolika je dvojba ako bi netko odredio da vidovi sami po
sebi postoje?

5
Dabogme.
Stoga dobro znaj da gotovo ni sam jo nisi svjestan [b] toga kolika je dvojba ako jedan vid za
svako pojedino od bia postavi, uvijek neto odvajajui.
Pa kolika je? upita Sokrat.
Zapravo su mnoge, odgovori Parmenid, ali je najvea ova: Ako bi netko rekao da niti ne pristoji
spoznavati ta i takva bia za kakva kaemo da bi trebali biti vidovi, tome koji tako govori nitko ne bi
mogao ukazati da grijei, osim ako se meu mnogima ne nae netko vjet i darovit koji bi sporei se
bio voljan na dugo i na iroko pratiti onoga kojemu ukazuje, [c] ali koji bi i dalje bio uvjeren da su oni
nespoznatljivi i silom dokazujui.
Kako to Parmenide? pitao je Sokrat.
Tako, Sokrate, to mislim da bi se i ti i netko drugi tko postavlja da postoji neko bitstvo
(
samo po sebi svake pojedine stvari, najprije sloio da niti jedno od njih nije u nama.
Ta kako bi onda ono moglo biti samo po sebi? odgovorio je Sokrat.
Pravo kae, ree; dakle, budui da su ideje jedne spram drugih onakve kakve jesu, one same
svoje bitstvo imaju spram samih sebe, [d] a ne spram onih kod nas bilo slinou ili kako drugaije ve
netko to postavlja, u kojima mi sudjelujui jesmo svaka pojedina od njih i po njima dobivamo ime; a
ona koja kod nas imaju imena jednaka onima, opet su sama (u odnosu) jedna spram drugih, ali ne
spram vidova, te sva koja tako nazivamo opet pripadaju tima a ne onima.
Kako to misli? upitao je Sokrat.
Ovako, odvrati Parmenid: ako je netko od nas neiji gospodar ili rob, ta nije valjda rob (rob)
samog (vida) gospodara, to gospodar odista jest, ve je gospodarev rob, [e] niti je pak gospodar
gospodar samog (vida) roba, to rob odista jest, nego je ovjek obje te stvari u odnosu na ovjeka. Jer
samo gospodstvo je ono to jest u odnosu na ropstvo samo, a isto tako i samo ropstvo u odnosu na
gospodstvo samo. Ali ona kod nas (gospodstvo i ropstvo) nemaju svoju mo naspram onih (samog
gospodstva i samog ropstva), niti pak one imaju naspram nas, nego, kao to kaem, one postoje same
meu sobom i odnose se jedna spram druge, [134a] a isto se tako i one kod nas opet odnose jedna spram
druge. Ili moda ne razumije to to govorim?
Dakako da razumijem, odgovori Sokrat.
Dakle, i znanje samo, ree, koje odista jest znanje, bilo bi znanje samog onoga to odista jest
istina?
Dakako.
A svako opet od znanja, koje to odista jest, bilo bi znanje svakog pojedinog od bia, koje odista
jest; ili ne?
Da.
A ne bi li znanje kod nas bilo znanje istine kod nas, i ne bi li slijedilo da opet svako pojedino
znanje kod nas jest znanje [b] svakog pojedinog bia kod nas?
Nuno.
Onda zacijelo same vidove, kako se slae, niti posjedujemo, niti su oni kod nas mogui.
Oito ne.
Pa ipak, ne spoznaju li se nekako pomou samog vida znanja sami ti rodovi koji svi pojedince
odista jesu?
Da.
Kojeg mi ne posjedujemo.
Ne.
Tad od nas nije spoznat niti jedan od vidova, budui da u samom znanju ne sudjelujemo.
Izgleda da ne.
Dakle, nespoznatljivo nam je i samo ono lijepo koje odista jest i ono dobro [c] i sva ostala koja
zacijelo kao same ideje poduhvaamo.
ini se.
No vidi, od toga jo je stranije ovo.
Koje?
Ti bi po svoj prilici rekao, ako ve postoji sam neki rod znanja, da je on mnogo savreniji nego
znanje kod nas, a tako i ljepota i sva ostala.
Da.
Dakle, ako ve togod drugo u znanju samom sudjeluje, ne bi li rekao da nitko vie nego bog
posjeduje to najsavrenije znanje?
Nuno.
[d] Ali kako bi opet bilo mogue da bog ona kod nas spoznaje, budui da posjeduje znanje samo?

6
A zato ne?
Zato, ree Parmenid, to smo se sloili, Sokrate, da niti ti vidovi
(u odnosu) spram onih kod nas imaju svoju mo koju inae imaju, niti ona kod nas (u odnosu)
spram njih, ve i jedna i druga sama spram sebe.
Ta sloili smo se.
Dakle, ako je kod boga smo ono najsavrenije gospodstvo i smo ono najsavrenije znanje, niti
bi gospodstvo bogova moglo nama gospodariti, [e] niti bi njihovo znanje nas moglo spoznavati niti
togod drugo od onih kod nas, nego na isti nain (niti) mi njima ne vladamo pomou vlasti kod nas,
niti spoznajemo ita boansko pomou naega znanja, dok oni opet prema istom razlogu niti su nai
gospodari, niti spoznaju ljudske stvari budui bogovi.
Ali ne bi li to bio, ree, odve smion zbor ako bi netko boga liio znanja?
Te meutim, Sokrate, ree Parmenid, i jo mnoge druge osim tih (potekoa) nuno sadre
vidovi, [135a] ako postoje te ideje bia i ako bi netko odjeljivao sam svaki neki vid pojedince; tako te ako
bi netko osluhnuo dvojbe i prigovore da ti niti ne postoje, pa ak i kada bi najvema postojali - da je
sasma nuno da oni budu ljudskoj naravi nespoznatljivi - i kada bi tako zborio, inilo bi se da neto
valjano zbori i, to smo ve ranije rekli, bilo bi ga zauujue teko razuvjeriti. Pa ak i od (strane)
ovjeka vrlo nadarenog koji bi bio kadar uvidjeti da postoji rod neki svake pojedine stvari i bitstvo
samo po sebi, [b] te od onoga divljenja jo vrednijeg koji bi (te) iznaavi i drugoga bio kadar pouiti
sve to paljivo prouivi.
Slaem se s tobom, Parmenide, ree Sokrat, jer mi posve razumno zbori.
No meutim, rekao je Parmenid, ako pak netko, Sokrate, opet ne dopusti da vidovi bia jesu,
sve ovo dosad i drugo takvo sagledavi, niti ne odijeli vid svake pojedine stvari, on ne bi imao niti
kamo upraviti svoju misao, [c] ako ve ne dopusti da ideja svakog pojedinog od bia sama za sebe
vazda jest, te bi tako mo razborovanja posve unitio. Na takvo to, dakle, meni se ini da ti vema
pazi.
Istinito zbori, rekao je.
to e onda uiniti s filozofijom? Kamo e onda krenuti kad su te nespoznatljive?
Ne ini mi se da to iz datog mogu razabrati.
Zato, rekao je, to si se prerano, Sokrate, prije uvjebavanja, latio odreivanja to je lijepo,
pravedno, dobro i svako pojedino od vidova. [d] Jer nazreh to i prije kod tebe sluajui te kako tu
razbori s ovim Aristotelom. Lijepa je zaista i boanska, dobro znaj tvoja revnost kojom revnuje u
svojim zborovima; no tjeraj samoga sebe i vjebaj se vema u onome to se smatra nekorisnim i to se
od mnotva naziva mudrovanjem dok si jo mlad, inae e ti istina umai.
Koji je to oblik vjebe, Parmenide?
Upravo onaj, odgovori Paremenid, kojeg si uo u Zenona. Pa ipak, zadivih ti se kada si mu
rekao [e] da ne spori uoavanje bespua3 u vievinama i uokrug njih, nego uokrug onih koje bi netko
najprije miljenjem zahvaao i drao vidovima.
Naime, meni se ini, ree Sokrat, da u tih nita teko nije pokazati da su i slina i neslina i da
drugo to mu drago trpe.
I s pravom, ree Parmenid. No valja i ovo jo k tome dodati - treba razmatrati susljetke iz
pojedine pretpostavke ne samo ako jest svako pojedino od pretpostavljenog, [136a] nego i ako nije, isto
to treba pretpostaviti, ako se hoe bolje uvjebati.
Kako misli? upita Sokrat.
Primjerice, odgovori Parmenid, ako hoe, u onoj pretpostavci koju je Zenon sebi pretpostavio,
naime ako mnoga jesu, (mora razmatrati) to ima slijediti i samim mnogima spram njih samih i spram
jednog, i jednom spram njega samog i spram mnogih; i opet, ako mnoga nisu, ponovno razmatrati to
e slijediti i jednom i mnogima [b] - i spram njih samih i meusobno; pa onda opet ako pretpostavi da
jest slinost ili da nije, to e iz svake od tih pretpostavki slijediti i samim tim pretpostavkama i
ostalima - i spram njih samih i meusobno. I o neslinosti (vrijedi) isti razlog, i o kretanju, i o stajanju, i
o nastanku i nestanku, i o samom onom biti (bitku) i onom ne biti (nebitku) - i jednom rijeju, o emu
god ikad pretpostavlja, kao jestvujuem ili nejestvujuem, ili kao trpeem koje god druge trpnje, [c]
mora razmatrati susljetke i spram tog samog i spram svakog pojedinanog od ostalih, ma to si
izabrao, i spram vie (njih) i spram sveukupnoga na isti nain; i ostala opet spram njih samih i spram
drugog, ma to si ikad odabrao, bilo da pretpostavi kao da jest ono to si pretpostavio, bilo kao da
nije, ako se kani potpuno uvjebati da valjano razabire ono istinito.

- bludnja, lutanje, nedoumica. (op. prev.)

7
Teku stvar zbori, ree, Parmenide, i ne razumijem te posvema. No zato mi to ne razloi sam
neto pretpostavivi, kako bih bolje shvatio?
[d] Velik posao, Sokrate, odgovori Parmenid, zahtijeva od ovjeka ove dobi.
Onda ti, Zenone, rekao je Sokrat, zato nam ti ne razloi?
A Zenon, ree Pitodor, nasmijavi se odgovori: Samoga, Sokrate, ipak zamolimo Parmenida; jer
bojim se da nije uludo to to kae. Ili moda ne uvia koliki posao zahtijeva? I zacijelo da nas je vie,
to ne bi bilo primjereno traiti; naime, neuviavno je takve stvari pred mnogima zboriti i inae, a
osobito ovjeku te dobi - jer mnotvo ne zna [e] da je bez takvog prohoda kroza sve i lutanja nemogue
um na istinu upraviti. Stoga te i ja, Parmenide, skupa sa Sokratom molim da i sam (to ponovno) ujem
nakon dugo vremena.
Rekavi to, ree Antifon da je Pitodor kazao, Zenon sam zaiska od Parmenida te Aristotel i svi
ostali, da pokae to misli i da to ne uini tek ovla.
Na to e Parmenid: Nuda je posluat vas. [137a] Pa ipak, inim se sam sebi poput Ibikova konja,
jer Ibik je samoga sebe usporeivao s trkaim ali vremenim konjem - koji je oekujui utrku onako
upregnut u kola, a zbog svog iskustva, drhtao od straha pred onim to ga eka - kad ree da je, i sam
budui starac, nevoljko prisiljen stazom ljubavi kroiti; ini mi se da sam i ja u velikom strahu kad
pomislim kako moram u ovoj dobi preploviti takvo i toliko more rijei; no ipak vam treba udovoljiti
kad smo ve sami, kao to Zenon kae. [b] Odakle emo onda zapoeti i to emo prvo pretpostaviti? Ili
hoete, kad se ve ini da mi je poigrati se s tom napornom igrarijom, da od sebe zaponem i od svoje
pretpostavke, pretpostavljajui o onom jednom samom, i (razmotrim) bilo ako jedno jest, bilo ako nije
jedno, to iz toga ima slijediti?
Svakako, odgovorio je Zenon.
Tko e mi, upitao je, dakle odgovarati? Moda najmlai? Jer on e najmanje zapitkivati i
najvema e odgovarati ono to misli; a ujedno e mi predah biti njegov odgovor.
[c] Evo, ja sam ti pripravan za to, Parmenide, rekao je Aristotel; jer na mene misli kada
spominje najmlaega. Nego, ti pitaj, a ja u ti odgovarati .
Preveo sa starogrkoga:
Pavel Gregori