Muris Bajramovi

Intertekstualnost u poeziji Maka Dizdara

"ovjek se na ovjeka oslanja a tekst na tekst"

Svaka rije (svaki znak) nekog teksta vodi izvan svojih granica. Svako razumijevanje jest
stavljanje konkretnog teksta u odnos sa drugim tekstovima. () Etape tog dijalokog kretanja
razumijevanja jesu: ishodite tekst koji je pred nama; korak natrag proli konteksti; korak
naprijed anticipacija (i poetak) budueg konteksta. () Tekst ivi samo ako se dodiruje s
nekim drugim tekstom (kontekstom). Samo u toci tog dodira tekstova zrai ono svjetlo koje
sija naprijed i natrag, koje dotinom tekstu omoguuje sudjelovanje u dijalogu1 Ovaj citat bi
mogao biti dobra metodoloka podloga u prouavanju poezije Maka Dizdara, jer upravo
razumijevanje zbirke Kameni spava jest stavljanje pjesnikog teksta u odnos sa drugim
tekstom, odnosno u odnos sa kontekstom starih bosanskih tekstova i natpisa na stecima.
No, za reprezent takvog shvatanja najprije jedna hipotetika situacija. Ako bismo npr. nekom
stranom slavisti proitali pjesmu Radimlja, i zahtijevali interpretaciju, a da ovaj nije
upoznat sa motivom ruke sa steka, kulturom Bogumila, njihovom etikom i estetikom, teko
da bi shvatio poruku ruke (kao jednu od kljunih poruka u pjesmi) da se zamisli nad svojim
rukama, odnosno teko bi mogao uoiti povezanost lokaliteta sa rukom kao dijelom tijela, jer
je ta ruka simbol svih shvatanja, vrijednosti i morala, filozofije i kulture, pa je stoga ta ruka u
poziciji da prua univerzalne savjete, a samo sa takvim informacijama moe se razumjeti i
proli kontekst na koji se novi tekst oslanja, pa se prema tome moe pronai polazina toka
za interpretaciju Makove poezije.
Tekst koji je pred nama danas, kao gotova pjesnika zbirka, mora se razumjeti samo uz
razumijevanje teksta prolog konteksta odnosno starih bosanskih tekstova, u uem smislu,
epitafa. Dakle, odnos meu knjievnim tekstovima u kojem je za razumijevanje jednog djela
vano poznavanje drugog, pri emu je ta relacija ispunjena znaenjem koje se na drugi nain
ne bi mogao ostvariti.2, a koje je prisutno u spomenutoj zbirci nazivamo intertekstualnost, o
kojoj e biti rijei u ovom radu.
Kod Maka Dizdara sam se tekst konstituira intertekstualnim procesom, koji apsorbira i
prerauje smisaone obrasce drugih tekstova i omoguuje komunikaciju koja nikada ne
zahtijeva jednosmislenu suglasnost3 No, nova umjetnika tvorevina nije rizom, jer to nije
neko parazitsko tkivo koje raste na knjievnom tkivu kulture Bogumila, ve razgovor i
komunikacija meu autorima i kulturama. Primarni tekst ni u kojem sluaju ne ostaje iscrpljen
ili ispranjen, ve ostaje zaseban za sebe, nita ne gubei od prvobitne vrijednosti, ali ujedno
ne umanjujui vrijednost Makove poezije. Stvaranje izraslina dosee vrhunac u igri rijei, u
kojoj su tragovi izvornog teksta skraeni4, to nije sluaj u Makovoj poeziji, koja se koristi
eksplicitnom citatnou i autoreferencijom, tako da niti jedan od tekstova nije oteen.

Intertekstualna izreka autora rada

M.M. Bahtin, "Estetika slovesnogo tvorestva", Moskva, 1979, preuzeto iz: Zvonko Makovi, Magdalena
Medari, Dubravka Orai, Pavao Pavlii (ur.): Intertekstualnost &Intermedijalnost, Zagreb: Zavod za znanost o
knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1988, str. 361.-373.
2
Definicija intertekstualnosti preuzeta iz navedenog zbornika Intertekstualnost i Intermedijalnost, Zagreb, 1988,
3
Lachmann, Renate: "Intertekstualnost kao konstitucija smisla", preuzeto iz
navedenog zbornika
Intertekstualnost i Intermedijalnost, Zagreb, 1988, str. 79.
4
Ibid.
1

Zapravo, jedan tekst je uao u knjievnu komunikaciju sa drugim tekstom, s tim da je novi
tekst, kao novi sloj, ponovno ispisao sloj ispod sebe. Tekst Maka je ponovio tekst bogumila,
dopunio smisao i time stvorio novi smisao. Time je jedan tekst projiciran u drugi tekst, jedna
kultura u drugu, s tim da je svaka kultura novi zbir, koji podsjea (kurziv M.B.) na
prethodne5. U tom podsjeanju, na staru kulturu, na izvore, ne samo poezije nego i identiteta,
vodi se ujedno i dijalog izmeu kultura i autora. itanje Makove poezije je itanje natpisa ali
u drugoj formi, zapravo Mak ih ini ponovno itljivim kroz nove vremenske slojeve, uinivi
ih ponovno dostupnim.
Kultura, kako je to Beli iskazao, je iskustvo koje se moe oiviti, kao iskustvo koje je postalo
znak, te je upisano u jedan tekst. To znai, kultura fungira kao pamenje (koje se ne da
naslijediti) u kojem su pohranjena estetska i semantika iskustva koja su postala tekst.
Intertekstualni uinak tekstova sastoji se u tome da se znakovni sklop koji je stvorila neka
kultura ( kultura Bogumila vs. Kultura Maka ;dodao M.B. ) uini ponovno itljivim. Rije je
o akumulaciji tekstualnog iskustva. Na jednoj strani stoji kultura kamenog spavaa, a na
drugoj (K/k)ultura autora. Zapisi, u ovom sluaju vezivno tkivo, i za jednu i za drugu kulturu,
predstavljaju kulturu zapisanu kao iskustvo, odnosno kulturu kao pamenje, koje se, iako se
ne moe naslijediti, a ono, moe se ponovno upisivati i promatrati. Takvo ponovno pronaeno
pamenje vraa korijenu tj. izvoru i zato je Makova poezija ujedno i pria o identitetu. No, o
identitetu i potragama za identitetom, o Drugom i o poziciji Gospodara u Makovoj poeziji u
drugom dijelu rada.
Estetska i semantika iskustva Bogumila su znaajno drukija od onih koje mi danas imamo, i
to je razumljivo, ali je zanimljivo to da se to estetsko i semantiko iskustvo (lapidarno
iskazano u natpisima na stecima) upisuje kao znak. Takav znak sam po sebi nita ne
predstavlja sve dok se ne podvrgne teroru oznaitelja tj. dok oznaeno koje proizlazi iz znaka
ne postane rtva oznaitelja. No, moe se lahko i desiti da se ti znaci i ne upotrebljavaju, pa da
se podvrgnu djelovanju zaborava, to bi znailo da o njima nema pamenja. Ponovno
otkrivanje tih znakova, da bi postali itljivi (a onda i pisljivi) sugerira se u teorijama koje su
sline teorijama snova. Ovakve teorije snova je koristio i Freud u svojim psihoanalizama, a
potjeu od engleskog istraivaa Jamesa Sullya, koji u svom djelu objanjava obrazac
aktivnosti sanjanja, a za koji Renata Lachmann smatra da bi mogao predstavljati
intertekstualni rad na tekstu. San nam neto poruuje, on alje neke zaboravljene znakove (ili
potisnute) i tim mehanizmom uspostavlja nesvjesno pamenje, koje bi se moglo, prema
potrebi prevesti u svjesno i postati pamenje. Mak to pokuava sa snom kamenog spavaa.
U danom se kontekstu zapis sna (kurziv M.B.) kao ifrirani tekst ili kao palimpsest moe
protumaiti u smislu opisa semantike operacije koja se odvija u intertekstualnoj aktivnosti6
Nije teko sada dovesti u vezu zapise na stecima sa zapisima Maka Dizdara. Kameni
spava alje poruku, prvo poruku koju je imao dati piscu, ali prije toga se Njegove blijede
usne od miljevine otvaraju da bi njegov nemuti jezik postao zvuan. Nemuti jezik (jezik
bez realizacije), koji i jeste jezik i nije jezik, je zapravo samo znak, donekle ifriran, a donekle
zaboravljen, pa i ne moe postati jezik, sve dok se ne prevede u nesvjesno, u zone sna, i tek
kada se u zoni kamenog spavaa, u koju ulazi pjesnik o emu i sam svjedoi (sa kamenih
gromada ulazili bi u mene raznoliki simboli; nou sam opkoljen zapisima; redovi
(zapisao M.B.) vrite upitnicima apokalipse) upie znak, dakle kad simbol postane
opipljivim znakom, a zatim upie zaboravljeno kolektivno iskustvo i pamenje, onda je sve
spremno za komunikaciju, i tada imamo osnov da nemuti jezik postane razumljivim,
5
6

Ibid.
Ibid.

realiziranim. Takav put je i teak i naporan, sve stepenicu po stepenicu, () da bi se moglo

komunicirati sa ljudima drevnih vremena, kako to sam autor zbirke kae. No, jo uvijek
postoji nesigurnost autora da je na putu skidanja plata sa ove tajne, jer je tajna kako
ponovno ui u komunikaciju sa zaboravljenom prolou i ponovno je otkriti i uiniti
dostupnom , pa je sam taj in nedovoljno metodoloki poznat, nedovoljno rasvijetljen, i time
tajnovit.
Zapis sna jo uvijek nije zapis o snu. Komunikacija je nuna da bi se ta transformacija
izvrila. Zapis sna je ifra, a zapis o snu je deifriranje i razumijevanje rijei i poruka
kamenog spavaa (koji itekako alje stalno poruke, pa moda i nesvjesno upisane u svakom
pojedincu kao riznica kolektivnog pamenja i kulture). Upis u kamenu je poruka, ali je san
ono preko ega ta poruka stie, odnosno preko ega ta poruka biva prihvaena i gdje se
poinje odvijati komunikacija. Zapisi su kultura iskustva zapisana (upisana) u tekst, a kameni
spava je prenosilac poruke. Povrinski znak upuuje, kako to tvrdi Renata Lechmann, na
pohranjenu, iako zaboravljenu informaciju koja je dvostruko kodirana (a dekodiranje je u
dekodiranju nemutog jezika spavaa i usnama od miljevine koje nude da se napravi novi
zapis M.B.). O prirodi zapisa moemo se posluiti aktualiziranom Sullyjevom slikom
njegovog udesnog bloka, na kojem se moglo pisati i napisano ponovno izbrisati, a da slova
urezana u votanu plou ne bi sasvim nestala. Tom se slikom Freud sluio kao modelom za
opisivanje funkcioniranja opaajnog aparata, tonije: pamenja7. No, zapisi su, u ovom
sluaju, u kamenu a ne u udesnom bloku, ali kako spava ima usne od miljevine, tako se
uvijek ima mogunost pravljenja novog zapisa uz oslanjanje na stari zapis, tj. stari zapis e
uvijek biti negdje upisan u novom, s tim da se nee konkretno vidjeti ali e se moi osjetiti.
Gle zapis ovaj tajni iz tamnih drevnih vremena
Kao da nie pred nama iz dna nekog mutnog sna
Njegovi znaci su kao iz kakvog pisma
U zrcalu gledana
apnue slova
Tiha i ledna
Usta
Jedna
A peti od nas iz vrstih pesti i drhtavih prsti
Ogledalo spasonosno i jasno
Nehotice
Na tle
Pusti
Prepoznavi u tome trenu u njemu
Izgubljeno
Svoje
Davno
Lice8

Zapis dolazi iz sna, iz magije i jaine jedne rijei, koja nosi i tragove identiteta, iskustva
upisanog u njoj samoj. Ali tek u dekonstrukciji ogledala (obrtanje znaka iz drevnog pisma) se
prepoznaje identitet kao izgubljeno svoje davno lice. Taj zapis je ujedno i pamenje, trzanje
od zaborava, vjeno dekodiranje u podruju sna (kao to Bosna, prema pjesniku, prkosna od
sna vjeno uva te korijene ), vjeno pamenje a nikad zaborav. Vjeni identitet bez potrage
7

Ibid
Dizdar, Mak: "Zapis o zapisu", preuzeto iz: Enes Durakovi, Govor i utnja tajanstva, Sarajevo: Svjetlost,
1979.
8

izvora. Sigurno je da pojmovi kao palimpsest ili viestruko odreenje imaju vie metaforiki
status za opis intertekstualne dimenzije. Pa ipak, oba se mogu primijeniti za odreenje
dvostrukog kodiranja, koje konstituira intertekstualni tekst9. To znai da bi dekodiranje
jezika kamenog spavaa i razumijevanje njegovog iskustva i upisanog znaka vodilo ka
razumijevanju Makove poezije, odnosno da bismo to viestruko odreenje moglo posmatrati i
u metaforikom statusu. Zbog ove dvostrukosti pojavljuje se silepsa kao kljuno mjesto teksta
i interteksta upuuje i na neprisutne tekstove. Zato pri prvom itanju italac ostaje zatvoren i
nastoji da to kompenzira pri drugom itanju, ali samo uz razumijevanje dvostrukog koda. Tu
dolazimo do nae hipotetike situacije zbunjenog itaoca koji se trudi da naziv mjesta u
Hercegovini povee sa rukom. Tek to otkrivanje smisla izvan teksta vodi razumijevanju
poezije Maka Dizdara, u ovom sluaju, ali se ne gubi informacija iz poruke (spavaa) koja se
prenosi tako da u njegovoj poeziji nema entropije. Intertekst se u odreenom smislu
programira u silepsi i itanju, koje mora prijei onaj dinamiki put od potiskivanja do
kompenzacije (tipino frojdovski termini M.B.) priznato kao snaga koja generira tekst.10
Dvije stvari prva koja nam sugerira na sve prisutnije cyber teorije u knjievnosti, u kojoj je
pisanje isprogramirani in ili se barem moe napraviti kao isprogramiran, i u kojem je
recepcija zapravo primanje podataka i informacija koje se trebaju onda softwerski obraditi da
bi se dolo do smisla. Da bi hardware imao koristi i da bi funkcionirao treba mu nuno
software. Taj software upisan je u kolektivnom semantikom i kulturnom iskustvu a upisan je
u tekstu tj. u jeziku. Silepsa i itanje su dva tipa proirene informacije odnosno itanje je
proces instaliranja softwarea, u kome se treba prei put od potiskivanja (upis informacija i
njihova redukcija i davanje prednosti odreenim informacijama nad drugim, u zavisnosti od
prijatnosti i vanosti primljene informacije) do kompenzacije informacija da bi se rodio tekst.
Nunost je da tekst poiva na nekim osnovnim pravilima, ako nita drugo onda onim
osnovnim gramatikim i da poiva na rijei tj. znaku.
Struktura dvostrukog smisla, kakva se ovdje ocrtava, pregnantno je sadrana u igri rijei, i
nije sluajno da intertekstualni autori upotrebljavaju i praksu igre rijei i njezinu
konceptualizaciju (kurziv M. B.)11 Mak se nije ba u svojoj poeziji sluio igrom rijei ali se
svakako igrao rijeima i traio njihovu konceptualizaciju. Rezultat toga je stil, upeatljiv i
originalan. Zapravo je rije, i to prenesena iz starog bosanskog jezika i nepromijenjena,
ponovo pronaeni znak, veoma vrijedna panje u Dizdarevoj poeziji. Smisao koju rije nosi
Dizdar veoma cijeni. On dekodira poruku kamenog spavaa i sainjava smisao od smisla.
Novo poigravanje rijeima i identitetu rijei (u sastavu a ne nastanku) odnosno slovu
(grafemu a ne fonemu, dakle zapisu) Dizdar daje posebno mjesto, to je uoljivo i brzim
uvidom u njegovu zbirku. I ovdje se prodire u nesvjesno i u znak (Gdje je ono slovo to e da
se rodi/Gdje je ono slovo to e /Da se zgodi? Slovo o slovu, Prvo; ili Slovo je u dui I
slovo je u tmui; Tree) pa i iskazan strah- ta ako nestane to slovo i time nestane i rije?
(Zbog tog slova dragog ivimo od snova/ Da nas slovo ovo na javi/ Ne ostavi?; San gdje se ponovno ukazuje na relaciju izmeu sna i jave, naina nastanka rijei i mogunosti da
u tom putu dekodiranja rije ne ostane u snu, a mi na javi, bez rijei, bez znaka i bez
9

Ibid.
Zvonko Makovi, Magdalena Medari, Dubravka Orai, Pavao Pavlii (ur.): Intertekstualnost
&Intermedijalnost, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1988,
str.84.
11
Lachmann, Renate: "Intertekstualnost kao konstitucija smisla", preuzeto iz
navedenog zbornika
Intertekstualnost i Intermedijalnost, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u
Zagrebu, Zagreb, 1988, str. 82.
10

oznaenog bez kulture i bez pamenja, ogoljeni i besmisleni). O rijeima i njihovoj

misteriji dovoljno bi bilo proitati ciklus bbbb 1-14; iz Kamenog spavaa, prvo stoga to
ovo bbbb nije nikad deifrirano, a zatim i to ovdje ulazimo u labirint u kojem nuno traimo
znaenje i smisao, a na kraju, u nemogunosti nerazumijevanja, nekomunikacije i nekodiranja
ostajemo na poetku pozivajui se na vii smisao i na same korijenje stvaranja svijeta, ovjeka
i rijei, dakle Boga, koji ima sve tajne razrijeene u rukama, i za kojeg ja lino smatram da je
autor one jedne knjige koju svi masovno prepisujemo, a to je prvi uoio Borhes, nazivajui
tog jednog autora od kojeg svi pravimo plagijate, kao bezvremenski i bezimen12 (Boe /
Oprosti mi/ to sam tek doao/tamo odakle sam pun nade i poao; bbbb 14)
Bilo kako bilo svaki italac koji se susree sa intertekstualnim tekstom moe imati potekoa
u itanju, prvo zbog kodiranosti teksta, a zatim i zbog uoavanja ivotne reference, tj.
povezivanja konkretnog djela sa vlastitim ivotom ili ivotom uopeno. Moda bi bilo mnogo
bolje jednostavno i petparaki stvarati pjesme i prozu koje se mogu vrlo brzo itati i probaviti,
i iz kojih se moe stei kakvo-takvo iskustvo. No, Mak ide korak dalje, i metodom dijaloga on
pokuava uspostaviti vlastite korijene i razrijeiti pitanja identiteta, vraanjem na vlastite
izvore, prvo nacije i korijene naroda, a zatim i drave, kulture, jezika i poezije. Naprimjer, u
pjesmi Zapis o izvoru subjekt je bezidentitetno bie, rastvoreno i gorko, jer je bez sebe. A bez
sebe je jer je poteklo na pet strana, (jedina osobina koja povezuje sve te strane je voda) sa
pitanjima Kako svom izvoru da se vratim? Ovakva pitanja su gotovo psihoanalitika i vode u
podruja nesvjesnog za sve one koji imaju sline probleme sa pitanjima identiteta. Ili u Zapisu
o zemlji se o pitanjima ko si ili ta si, ponovno zadire u domen prkosa od sna, odnosno vjene
svjesnosti o sebi i identiteta, to bi moda bio ideal kojem bi se moglo teiti.
Poruka je, pak, tipina postmoderna pjesma, ako je smijem tako odrediti. Jedan subjekt u
pjesmi, koji je ono Drugo nudi mogunost dijaloga sa dominantnim Gospodarom, koji nema
vremena da se upozna sa osnovnim elementima bivstvovanja tog Drugog. U pjesmi su
prisutna dva diskursa. Prvi je glas onog slabog, zapostavljenog i marginaliziranog, koji je
navikao na torturu gospodara. Drugi, kurzivom, je diskurs Gospodara koji ima samo jedan
cilj: unititi ono Drugo, jer se razlikuje od mene i jer mi kao takav smeta. Njega to Drugo ne
interesira, vano je da je ono uniteno, da bi se na kraju pjesme, zadnjim kurzivom napisala
univerzalna poruka ( i time moda sugerirana prava pozicija istinskog gospodara koji ostaje i
pobjeuje a to je zapis, tj. tekst). Drugo u pjesmi predstavlja ono marginalno koji gradi razliku
i nudi dijalog, jer se obraa Gospodaru ( Doi e jednog dana ( pa daj da malo ti neto kaem
o svom vinogradu, kui i izvoru-metafora za identitet o kojem ne zna nita)) odnosno nudi
dijalog u ovom primarnom sluaju sa dominantnim polom zapadnog Gospodara (Pape) i
diskurs hrianske sekte Bogumila, koja i jeste i nije sekta, i jeste i nije vjera, a to e se
potvrditi i prelaskom na neki trei put. To Drugo je pokualo da dijalogom i informacijama o
osnovnim elementima njegova bitka prevazie totalitet i stvori novi diskurs, prevazilaenjem
razlika tj. upoznavanjem. Meutim to je oito bila nesvodiva razlika u liotarovskom smislu,
koja nije mogla da se razrijei poto nedostaje pravilo rasuivanja na obje strane.
Iskljuivanjem legitimiteta jedne argumentacije ne povlai nuno i iskljuivanje legitimacije
druge argumentacije. No, to onda nisu htjeli ili nisu znali pa e situacija ostati nerazrijeena i
ono Drugo e ostati u stalnom gru iekivanja svoga krvnika, koji e zbog razlike imati puno
pravo na egzekuciju ili genocid.

12

Christ, R.J.: "The narrow Act Borges", NY London, 1969, preuzeto iz zbornika Intertekstualnost i
Intermedijalnost, grupa urednika, Zagreb, 1988.

(ekam te
Jer te znam
Doi e opet jednog dana
(Zakleo si se vrsto na to
Na kaleu na kriu na otrici maa
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Poruka

Da je barem onaj naizgled dominantni uspio da se upozna sa Drugim pa da kae Neu doi jer
te sada znam Razlikom se diskurs Gospodara raspada, ali samo ukoliko su onaj primarno
prvi i onaj Drugi u bilo kojem odnosu dijaloga. Taj dijalog predstavlja kulturni i
kulturnohistorijski dijalog, razvijenu i meusobnu konzumaciju umjetnikih djela (umjetnost
nema granica) i njihovih ispravnih vrednovanja i neposvajanja. Tako tekst, po Derridi postoji
kroz razlike tragova drugih tekstova koji u njemu djeluju, i da ja dodam, grade na taj nain
vlastiti identitet, ne samo kao tekst nego vode i smislu Kulture.
Mak se definitivno sluio i citatnou jer su pojedini tekstovi doslovno preneseni u njegovu
poeziju: Na irem vanjskosintaksikom planu citatnost ovisi od tipa kulture.13 No, jo
uvijek nije provedeno istraivanje o tome ko je i koliko koga citirao, ne samo u smislu unutar
jedne knjievnosti ve i ire. Smatram da bi se na taj nain mogao uspostaviti toliko nuan
kanon u knjievnosti. Jednostavno je: kanon je onaj koji je najmanje citirao, a koji je najvie
citiran. S druge strane, citatnost prouavana u okvirima svjetske knjievnosti, u okvirima
kategorijalnog citatnog etverokuta (1. semantika relacija-oznaka i oznaitelj, 2. sintaktika,
3. pragmatika i 4. Kultura) vodi i ka idealu da kultura ue i postane Kultura. Na planu
komunikacije i dijaloga Mak je uspio da zapone i realizira komunikaciju savremene kulture i
one od Bogumila, zatim je uspostavio dijalog individue sa tekstom, u pomoi za potragom ( ili
modelom potrage) za identitetom, zatim je uspostavio dijalog izmeu sebe i kamenog spavaa
u podsvjesnom okruju sna, gdje su se znaci upisivali u polje knjievnosti tj. iskustva i na
kraju je izaao na autoput koji je vodio ka Kulturi.
Na kraju u zavriti sa zakljukom Renate Lachmann da "nagomilano iskustvo, koje je
kodirano u tekstovima i naini kodiranja, koji pohranjuju to iskustvo izgrauju prostor koji se
uvijek moe ponovno prelaziti, u kojem svaki novi tekst oivljava toboe mrtve tekstove. ()
Tako da memorija kulture uvijek stoji na raspolaganju. (uz zakljuak na kraju da je
zaboravljanje potencijalno sjeanje)". Ne mogu, a da se ne zapitam, kuda to vodi poezija
Maka Dizdara. Ja bih se mogao naslaivati tekstom pjesnika sretan to mogu na taj nain
razmatrati svoj i tui identitet, ali se pitam da li moda ima jo neto to nije reeno usnama
od miljevine a trebalo je, jer, bi mi bilo mnogo lake da se u tome snaem kako u ovom
trenutku mi doivljavamo sva stoljea i sve nacije: pored nas prolazi ivot prolosti14

13

Orai, Dubravka: Citatnost, eksplicitna intertekstualnost, u navedenom zborniku, str. 142.

Simvolizm, A. B:
Emblematika smysla Moskva, 1910.
preuzeto iz navedenog zbornika
Intertekstualnost&Intermedijalnost, str 88.

14