POTRESNA I ISTINITA PRIA: Bog me je spasio da

svijetu priam gdje sam bila i to sam vidjela

Objavljeno: 03/12/2014

Milica Mati, roena Poua iz Divosela zapisala je potresnu, istinitu

priu, kazivanje svoje majke Marije Poua, Vujkanove koja je sa 75 svojih komija Divoseljana baena u Jarju jamu
na sjevernom dijelu Velebita 06.08.1941. godine u vrijeme pokolja srpskog naroda u Divoselu.
Jarja jama je jedna od brojnih krakih pojava iznad zaseoka Alanak /Alanak toponim Olanak/ u zaseoku Veliki kraj
Divoselo. Jama je dosta duboka, a izdubile su je nadzemne i podzemne vode, kojima je ovaj kraj obilovao od
rijenih bujica do otapanja snijega sa Velebita. Hrvatske ustae /u slubi politike NDH/, znale su za ovu jamu
posredstvom Hrvata koji su ivjeli na Alanku, a i sami su bili iz oblinjih hrvatskih sela, pa im je Velebit bio dobro
poznat.
U proeljavanju Velebita u vrijeme pokolja u Divoselu 05. augusta 1941. godine, ustae su skupili oko stotinjak
Divoseljana /ostatak nezaklanog naroda koji je pronaen sakriven po umarcima i vododerinama, uglavnom ena i
djece i poveli ih na put spasa na Alanak. Jeziva sjeanja iz ovoga pakla, ispriali su desetorica preivjelih, koji su se
uspjeli izvui iz Jarje jame i preivjeti ovaj zloin, kako bi ivima i istoriji prenijeli istinu o paklu Jarje jame i pokolja u
Krukovaama, u Divoselu.
U Jarju jamu na Alanku, baeno je 75 Divoseljana, 45 starijih ena i mukaraca i 30 djece. Samo jedanaestoro
Divoseljana uspjelo se izvui iz Jarje jame i preivjeti ovaj zloin, kako bi ivima i istoriji ispriali istinu o paklu, koji
se dogodio Divoseljanima u Jarjoj jami na Alanku a to su: Marija Poua /supruga Miloa Vujkanova/, Marija Poua
/Mara Stakina, supruga Mie Poue, Jandrina/, Jela Stani /supruga Janka Stania, Luckova, Sava Jerkovi
/Duanova/, Jovo Ribar, /10 godina, sin Nikole Ribara/, Mile Potkonjak oko, Pera Cvijanovi /Pera Cvijina/, Mileva
Cvijanovi, Dmitar Cvijanovi Cvijo, Mara Vujnovi, Janja Vujnovi Janjeta /Kujiina/. Kada se Dmitar Cvijanovi
Cvijo, sav izboden bajonetama, izvukao iz jame i pokuao vidjeti gdje se nalaze, da se orijentie, upao je u ustaku
zasjedu i odmah pogubljen, tako da je samo desetoro preivjelih iz ovog muilita. Pred ispovijestima i potresnim
priama ovih nesrenih ljudi, to su se uspjeli izvui iz muilita Jarje jame, mukama to su preivjeli i vidjeli, blijede
slike Danteovog pakla.

Majka Marija je davno umrla /1997. godine u Srpskim Moravicama kod erke Milice/, ostala su tuna sjeanja, ostalo
je pusto Divoselo bez naroda, ostala je tuna ispovijest i sjeanje jedne hrabre ene, jednog velikog ovjeka, sjeanje
na jedno vrijeme koje je bilo i prolo i koje naalost, jo uvijek traje
Naalost, danas kada ovjek doe u Divoselo, ima osjeaj da je doao u prostor u kome je vrijeme ve odavno
stalo Nita vie nije kao to je bilo nekada. Nema vie kolijevke ni djejeg plaa, ne uje se kalaa na bunaru,
kuni pragovi zarasli u travu, mjesec putujui na zgarita sja Vjetrovi i oluje brisali su tragove ivota, ostadoe
ugaena ognjita. Ostale su slike zloina, koje nikada ne blijede Samo slobodarski orlovi jetko zakliku iznad
Divosela, i vinu se visoko u nebo, u visine
Kazivanje Marije Poue, Vujkanove, koja je bila baena u Jarju jamu, izvukla se iz nje i uspjela preivjeti, donosimo
autentino, upravo onako kako je u svojoj ispovijesti u poznim godinama iznijela u svojim sjeanjima.
Njeno kazivanje zapisala je erka Milica Poua, /udata Mati/, i ostavila istoriji istine iz Divosela.
U svojoj ispovijesti Marija je govorila:
Bog me je spasio da svijetu priam gdje sam bila i to sam vidjela.
Uvodni tekst napisao Mile Rajevi, prof.
Da se ne zaboravi
U spomen mojim ispaenim roditeljima Milou i Mariji
U spomen mojim dragim ispaenim Divoseljanima
U spomen selu Divoselu
Vjeni mir u Jarju jamu baenim mojoj baki Milki, mojim sestricama Milki i Duanki i bratu Branku.
Milica Mati, roena Poua.
Ula sam u bajtu (tako se kod nas zvala ljetna kuhinja) i zatekla majku vrlo zamiljenu. Sjedila je na krevetu ne
marei za nered oko sebe, a bore na elu duboko su joj se urezale u starako lice. Prila sam joj oprezno, kako sam
to uvijek inila i upitala je ve uobiajeno: Mama, da li Te to boli ?. Odgovorila mi je: to bi me bolilo, a iste one
bore ostale su na elu i dalje.
Mama, neto Ti jest, rekla sam, njeno joj stavivi ruku preko uskih, mravih ramena.
Nije mi nita, odgovorila je i dalje zabrinuta, ali mi se ne dopada to se taj narod poeo dijeliti. Htjela sam da joj
odagnam te teke misli, i stupila sam s njom u dijalog. Mama, sve e to biti dobro, rekla sam joj. Narod se vie ne
moe podijeliti. Srbi i Hrvati ve toliko godina ive zajedno, zajedno rade, drue se, pomau jedni drugima. Zajedno
svetkuju i svatuju, udaju se i ene. Djecu raaju. Nemogue je, rekla sam joj, da se vie ikada ponovi 1941.godina.
Ali, nastavila je ona dalje, meni se ovaj Kuzman ne dopada.
Koji mama, Kuzman, ili moda misli na Tumana ?.
Ma ne dopada mi se onaj to mae ustakim barjacima i dijeli narod. Jesi li vidjela ono u Splitu ?. Koliki se narod
okupio oko njega i pljee mu. A, Boga mi, ne divani on dobro. Zaluuje taj jadni narod i zlo e se dogoditi. Bojim se,
djeco, za vas. Ne daj Boe, da se ikada vie dogodi ono klanje i ubijanje kakvo je bilo `41. A, bogami, bojim se,
ponovie se. Moja kerce, ne vodi to dobrome. Taj vraji HDZ i Kuzman zaludili su svijet i veliko je zlo pred vratima
svima nama.
Nemoj, mama, sve crno gledati. Bie to sve dobro.
Duboko sam razmiljala i shvatila sam da moja majka misli na Tumana i HDZ. Mama je otro reagovala. Shvatila
sam to to znai kada je moja majka govorila: kriv je onaj ko dijeli narod i unosi mrnju meu ljude, vi to ne moete
shvatiti, koji niste to zlo doivjeli. Ne daj Ti Boe, ni sanjati, a kamo li proi mojim stopama. Ne daj Boe, ni najveem
dumaninu da vidi kako se kolju ljudi i djeca, a ne da i sam bude klan i u jame bacan. Zastala je , oiju navlaenih
suzama i dodala:
Djeco moja, ako vidite da ete pasti ustaama u ruke, sami sebi sudite, na bilo koji nain. Tu joj je zadrhtao staraki
glas. Pogledale smo se bez rijei, razumjele smo se bez teksta.
Iako nisam vjerovala mojoj majci da je mogue da se desi 41. godina, desila se. Desilo se da je Divoselo ponovo
spaljeno, porueno i uniteno, da su Divoseljani, mirni i dobroudni ljudi ponovo doivjeli 1941. godinu. Klanje,
ubijanje, jauk i lelek dostigao je svakog onog ko je ostao na svom kunom pragu ekati sudbinu sudnjega dana.
Divoselo je sravnjeno sa zemljom.

Velebit uva tajne svojih bezdanih jama, dok njegove grane ume gorke prie, gorke sudbine sela Divosela. ume li
moda i onu ve poznatu iz 1941. godine o majci Mariji Poui, Mariji Vujkanovoj, koja je vaskrsla iz Jarje jame na
Alanku.
Godine 41. i 91. pribliile su se po svom zlu, a majka Marija, danas protjerana sa svoga spaljenog ognjita, batrga
svijetom i pod tuim krovovima trai toplinu svoga toplog ognjita. Misli joj se motaju oko zgarita u Velikom kraju u
Divoselu, u kojem se utrnuo njen osamdeset petogodinji vijek. U krajiku oka okamenjena suza, usne u gru bez
osmjeha, lice smeurano i bore na elu skrivaju ispaenu, stariinu duu.
Ispriau priu moje majke Marije, istinitu, do najsitnijeg detalja, jer, govorila je:
Bog me je spasio da svijetu priam gdje sam bila, to sam vidjela i to sam doivjela.
Njena pria nije bila dovoljno glasna. Bila je godinama zatomljavana u njenim grudima, i o zlu nije rado priala. Zato
se valjda i ponovila. Pa neka pria pone.
*
Divoselo. Proljee 1941.godine. U selo su upale ustae. Zauzele su kolu i narod iz sela prisiljavali da im donose
hranu. Zateeni i izbezumljeni narod trpao je pune koare hrane i nosio ustaama u kolu. Za uzvrat ustae su jae
terorizirale po selu i nareivale neka se ljudi odmah jave u kolu. Neiskusan narod, nenaviknut na takve lai i prevare
i ne znajui to ga eke pod velom neizvjesnosti, meo se po selu, ne znajui kud bi sa sobom. Mnogi uvjereni u svoju
nevinost odluie se i krenue put do divoselske kole. Oni, koji su otili, nisu se vie vratili. Progutala ih je njihova
naivnost, poubijani su uz najzvjerskija muenja. Ustae su i dalje uz prijetnje poruivali neka dou i oni drugi, jer je i
njima bila namijenjena ista sudbina. U koli su krvarili mirni, dobroduni, naivni Divoseljani, dok su pored kolske
zgrade umili crni i bijeli dudovi po kojima su se ovi ljudi kao djeca penjali, sladei se njihovim plodovima.
Teror je bivao sve tei, sve jai. Narod je bjeao po umama, skrivao se gdje je ko znao i umio, jer se u kuama nije
smjelo zanoiti. Ustae su bahato gazile i gnjeile jedno selo, odvodile ljude, blago, i odnosile sve to se odnijeti
moglo. Uz tuno mukanje krava, blejanje ovaca i uz boleivo rzanje konja odjekivala je pjesma oholih ustaa:
Goni Polde junice bez olde, nit ih vraa, nit ih kome plaa.
Narod u selu je tuan, jadan i prestravljen. ivot nam je bio strah, bjeanje, skrivanje. Bili smo jadni, pod okrutnim
ustakim reimom NDH.
Tako je potrajalo sve do osmog mjeseca. Ustae su odluile poklati srpski narod Divosela, etniki oistiti, selo spaliti,
zbrisati sa lica zemlje, a ono to se moglo odvui, ugrabiti sebi. Selom je pukao glas: Narode, bjeite, ustae
poklae.
Osvanuo je 2. augusta 1941. godine. Narod se uzmeo. Svako zna da nekud mora bjeati, a ne zna kamo e, i kuda
e.
Bjei se.
Bjei veliko i malo, ljudi i stoka. Sve je nagrnulo prema Velebitu, prema Krukovaama. Narod posre, zaplie se u
grane, djeca plau, padaju, vrite.
Ja sam izbjegla sa svekrvom i troje nejake djece u zbjeg u Krukovae, /lokacija izmeu Debele glavice i Visoice/,
gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, itluka i Ornica. Pao je mrak. Zbili smo se jedno do drugog u ovu uvalu
podno Velebita i tu zanoili. No crna, tamna i neizvjesna pritisnuta tiinom kroz koju se ulo samo disanje usnule,
izmuene djece. Prostrli smo im komadie robe koje smo u trku dohvatili bjeei iz svojih kua. To im je bila postelja.
Mi odrasli, tek smo malo podrijemali, naslonjeni svako o svoje drvo. Oko nas tama, iznad nas golo nebo, u nama
strah, neizvjesnost.
Tu smo ostali i cijeli drugi dan i drugu no. Zaklon nam je izgledao siguran i nije se isplatilo micati i otkrivati poloaj.
Drugu je no padala kia. I nebo je proplakalo na bijedu nas paenika. Bilo je hladno. Mokri smo i pokisli. Djeca
cvokou i plau. Cijedimo ono malo pokisle robe i navlaimo nanjih, a i sami dremo od hladnoe. Podvlaimo se
ispod krava svezanih u grmove, da iz gladnih ivotinja istisnemo koju kap toploga mlijeka i njime okrijepimo neja.
Sa Velebita zavija vjetar. Kapi kie udaraju o lie naega krova i klize uz tupe udarce na tlo. Tmasti oblaci, puni kie,
izvijaju se iz gustih gudura Velebita, a gluva tiina jezive noi prijeti i dalje. I ba kad se pojavi prvi cik zore, kad se
dan uhvati u kotac sa tamom, od velebitske gudure odbi se jeka pucnja pitolja. Za njim opali puka, a potom po

zbjegovima stisnutim u uvalama Velebita osue mitraljezi. Pucalo je na sve strane. Djeca se uzvritala, uzjaukale
ene, uzmukala stoka.
Grmio je Velebit.
Mitraljezi teku i svuda oko nas se zabadaju meci. Padaju zajedno sa otkinutim granama i izreetanim liem.
Prolomili su se jezivi povici ustaa: Opkoli, hvataj ive.
Kuda emo? Kamo da bjeimo, to da radimo?
Djeca se guraju uz nae noge, uza skute, dru i plau. Privijamo uza se svoju neja, a ne znamo kuda emo ni sa
sobom ni sa njima. Ne plaem, ne jauem, ali se tresem i zubi mi cvokou.
Kroz kiu metaka prebacimo se u jedan oblinji jarak i tu opet stisnemo svi jedno uz drugo. Bilo nas je strah i disati.
Dan je bio dug i neizvjestan. Kia je prestala padati i sunce se otimalo ispod oblaka. Kad je podne prevagnulo,
zaue se opori glasovi i teki topot izama. Pojavie se ustae, opkolie nas sa svih strana i pohvatae.
Ujaka Nikoletinu i jo neke mukarce su odmah ubili, a nas su odagnali u svoj logor u Krukovae, gdje su prikupili
sve one koji su pronaeni ivi u umi. Tu je nastao pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo ime se stiglo. rtva je
birana preme ustakim prohtjevima za muenjem. Gledala sam svojim oima batinanje, klanje i muenje svake vrste,
a ja i djeca od straha od zemlje odskaemo.
Svi koji su bili malo vie ranjeni odmah su na mjestu ubijani.Tu su se astili i veselili se svojoj dobro obavljenoj raboti.
Tako su dovodili svezani narod pohvatan po vrletima Velebita i slavili. Ustake pjesme nadjaavale su pla gladne i
izmuene djece. Svakog asa bilo nas je vie. Do pred poitak sunca skupili su nas oko sto dvadaset ena i djece i
oko pedesetak mukaraca. Svi mukarci su bili svezani.
Sumrak je ovio tuni Velebit i duu je sve tee pritiskala no. Iz logora su odvojili mukarce od ena i djece i sve ih
pobili. Nama su odrali govor. Pitali su nas zato smo bjeali iz svojih kua jer, rekoe da smo ostali kod kua nita
nam se ne bi desilo.
Za sve zlo su, rekoe, krivi vai ljudi jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati ma kakva ona bila.
Tko je prav nije trebao bjeati od kua, a onaj kome je neko od sinova, brae ili mueva uinio neto protiv ove
drave neka zna da nee utei. Sad vam je kod kua sve uniteno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato to
ste bjeali.
Jadnim glasom zarobljenika rekli smo da ne znamo ko je kriv, samo da vidimo to se radi pa smo morali bjeati.
Dubokim glasom ubice dreknu jedan: Jeste li ikada upoznali da vlast koja je god dola ubija narod, jer to e joj
zemlja ako nema naroda.
Veeras, ree idemo na Olanak, a sutra ete dobiti objave i svak neka ide svojoj kui. Popiite robu i blago koje
vam je propalo pa doite u Opinu i tamo ete dobiti sve. Samo, krijetao je dalje, dobro pazite da ne biste napisali
neto to vam nije propalo, jer ete za to odgovarati.
Taj uplji govor nije mi ulijevao ni trunka nade. Nisam ga ni sluala. Tupi pogled upro mi negdje u daljinu, u daleku
vapsku zemlju. Da mi je makar Milo tu. Moda bi lake. On je jak i moda bi oteo, spasio djecu. Ili bi moda i on
ve bio ubijen. Iznad mene nadvio se teak oblak. Velebit se smrknuo i najeio.
Krijeti onaj ustaa i dalje. Dri nam govor. Nisam ga ni sluala jer sam znala, osjeala sam da sve lae.
Nakon odranog govora poli smo na Olanak. Ustaa do ustae. Njih vie od dvije hiljade prati nas stotinjak jadnih
zarobljenika. Ponudie nam i kola pa neka se poveze ko hoe. etvoro kola su se brzo napunila starim i iznemoglim
narodom pa krenusmo na Olanak. Ja se nisam htjela voziti. Uzeli smo u naramak jedno dijete ja, jedno svekrva, a
mala petogodinja Milka tapkala je polagano za nama. Desetak ena sa djecom posjedale su u kola koja konji
donekle povukoe i tu stadoe. Nai konji nisu mogli, ili nisu htjeli dalje vui svoj narod u jamu smrti. To ustae brzo
rijeie. Poubijae ljude, a zajedno s njima padoe i konji. Mrtvi i poluivi leevi popadoe s kola, a krv zali travu,
zakrvavi lokve podvelebitskog puta. Hrpe bijednog ljudskog mesa ostadoe u krvavim lokvama, dok kolona produi
dalje. Svako se koprcao u komaru svojih misli i svojih muka traei igdje ikakvu kap nade. Obeae da e nas pustiti
svojim kuama.
Zato ih pobie? Gdje je nestalo pedesetak ljudi to su ih svezane doveli u logor. Rekli su nam da su otpremljeni na
prisilni rad. Moemo li im vjerovati? Pokuavamo, ali sumnja je jaa. Prisilni rad? Vidimo ih poubijane po oporim
gudurama Velebita.

Korak po korak, kolona ide. Klecava koljena, drhtave noge. Djeca izmuena plau, poteu nas za suknje, sapleu se
oko nogu. Idemo kui, viu, gladni smo. Itu vode, zapliu, posru, padaju Poteemo ih za ruice kao da ih
vodimo na poslastice, a ne na klanje. Silom hvatamo misli koje se roje naim glavama kao mravi u razruenom
mravinjaku. Prisilni rad? Otpremili su nae ljude u prisilnu smrt. A mi? to li nas eka u ovim minutama koje su pred
nama?
Evo i Olanka. iri se pred nama mrk i zao kao i avet.
Uski seoski puteljci vijugajui ispod velebitskog podnoja gube se i nestaju u olanakim uvalama. Velebitom jaue
vjetar, povija stoljetne bukove grane. Fijue i Orljakom, a klona lagano klizi olanakim stazama. Korak po kora. Stopu
po stopu blie smrti.
Idemo Kamo? Kuda? Idem li u smrt?
I kia pada. Pokisla eljad jedva vue teke noge. Tue nas kia, bije strava, prati beznae. Padaju i djeca, hvataju
nam se za pokisle skute, ustaju i idu. Otegnuto, sporo.
Bijednu pokislu kolonu budno prate ustae veselei se dobro obavljenom poslu. Jedan se iznenada prodere:
Sjednite. Sjedosmo. Ispod nas mokra, crna zemlja, lokve, blato, a uokolo nas u asu se skrui bodljikava ica. Ako
je jo i posljednja nada negdje tinjala, ugasi se. Cerekavim glasom prokripa jedan ustaina: Kako vam se ini?.
Kao onome ko je u neprilici, u se jedan tanki enski glas. Smijeh i poalice ustaa ispunjavale su ovaj zakutak
ustakog sela Olanka. Odjekivale su gromoglasne ustake pjesme i svom teinom pritiskale patnje ovih sunjeva.
Velebit se tresao.
Ustaj, stie novo nareenje. Ustadosmo, a ica se stegnu jae. Uvedoe nas u konobu Luke Stipina i zabravie
teka vrata. Mrak bez ikakvog traka svjetlosti, bez nade. Gluva jama muka i beznaa. U konobi Luke Stipina vrijeme
je stalo. Zaustavilo se i ono zajedno sa posljednjim jecajem uguenim mrakom konobe Luke Stipina. Nema glasa,
nema plaa ni jecaja. Muk i mrak spojili se u jezu uvuenu u ispaenu eljad. Pokoji uzdah i bolni jecaj, a onda
polagani pipkajui pokret po mraku.
Iznemogla djeca se sputaju na golu zemlju. Gladna su, mokra, dru od gladi, hladnoe, straha. Mrak postaje sve
gui, vazduh se ukiselio od pokislih ljudskih tijela, blata. Pipkamo se, traimo vrata, traimo put u ivot koji je stao u
Lukinoj konobi.
U naramku mi dijete otealo, drugo vue svekrva, a mala Milka zautjela. Iznemogla i klonula k zemlji Lukinog
podruma. Popada i druga eljad u svoje blato pod nogama. Dva dana i dvije noi spojie se ovdje u jednu crnu
vjenost.
Trei dan otvorie se vrata i u konobu se doklati Milan Luke Stipina. Sa sobom donese kandiju pa nas sve izmlati.
Nije birao staro ni mlado, tukao je jednako nas i djecu. Kao razdraeni pas reao je: Ne dajte tenadi (mislei na
djecu) da skie, jer ljudi (ustae) ne mogu spavati.
Meu nama bilo je i zgodnih, mladih djevojaka. Njih su izvodili van, silovali ih na oigled nas svih, izmuili i gurnuli
natrag u konobu. Na nama su se naslaivali tukui nas, a posebno su uivali gledajui muke djece. Djeca itu vode,
trae jesti, gladna su. I donese Milan Lukin kantu svjee, iste vode. Djeca graknue: Vode, vode!. Milan svakom
djetetu prui loni, prinese mu ustima, ali piti ne daje. edna djeja ustaca zijevajui za loniem, isteu izduene
mrave vratie, mole kapljicu vode, ali loni se u zadnji as nagne i voda prolije u blato gdje je ustaa zadovoljno jo
malo pogazi nogama.
Jedina iskrica u ovome mraku bila je ena Pavla Ivina. Ta je ena imala srca, imala je duu i ganuo ju je pla gladne,
izmuene djece, pa im je, skrivajui se od ostalih, dala svakom komadi kruha. To im je bilo sve.
Kad su se ustae dovoljno nasladile naim mukama, vrata konobe su se irom otvorila. Ugledali smo krvavo jutro
novoga dana. Postrojili su nas i rekli da se spremamo za Gospi. Nismo im vjerovali. Tek to smo poli, okrenue nas
u Velebit. Pred nama kameni gorostas, siv, maglovit. Krvav.
Jarci, uvale, stijene, litice. Padamo, klecamo, diemo se, idemo. Vuemo bosu djecu. Grane pucaju pod nogama, a
kamenje klizavo i otro zabada se u tabane. Ostaju krvavi tragovi. Vjetar juri maglovite oblake, sunce se sakrilo.
Velebit se nakostrijeio na izmuenu eljad i eka.
Stigosmo do Dulera. Evo nas pred peinom. Iz peine su virile brklje (okresano drvee sa iljcima) da bi se na njih
narod nabadao i muio.

K jami smo ili svi, jedan do drugoga, a ustae oko nas i nikuda se nije moglo pobjei. U koloni nas je bilo
sedamdeset osam.
Sjednite, naredio je jedan ustaa. Sjeli smo. Posjedae i djeca. Niko ni rijei. Zamukli smo. Mala Milka priljubila se
uza me i neujno jeca.
Neja u naramku. Mali Branko u mojemu, a Duanka u svekrvinom.
Niti plau, niti se smiju, niti viu.
Pruaju bespomono svoje ruice traei spas. Bradica im se skuplja u gr i trese se. Onda se iza nas iskesi Ivulj.
Bila mu je smjena naa nevolja. Sava Duanova skide al oko glave, baci ga na Ivulja i ree mu: Na ti Ivulje al,
meni vie nee trebati. al je pao na tlo gdje su ga zgazile krvave Ivuljove izme.
S drugog kraja prodera se najstraniji ustaina, vano nareujui zapovijed drugome: Ti e ih bosti. Zateeni
ustaa rekao je: Neu.
Ponovio je: Ti e ih klati. Ovaj je zanijekano odgovorio: Ja ih neu ni bosti ni klati. Ja to ne mogu.
Drugi se javi: Ja u ih.
Zapovjednik prihvati i opet naredi onome prvom: Ti e ih onda voditi.
Ovaj mu odgovori: Ja ih neu ni vodit`. Ja ih se neu ni dotaknuti. Opet se jedan javi: Ja u ih. Tako formirae
grupu za klanje. Pred nama su bljeskali noevi. Bili su svinuti na vrhu. Pravi koljaki.
Krenue prve rtve. Svuda uokolo ustaa do ustae. Njih dvojica zgrabie prvu enu, a druga dvojica drugu. Dva su
ekala na rubu jame igrajui se dugakim koljakim noevima. Privedoe jadnu enu. Dvojica je pregnue, trei
zasuka rukave i zabi no duboko u lea ene. Ona jauknu. Ustaa istegnu krvavi no i nastavi tako jo pet, est puta.
Ona dvojica je odgurnue i ona se skotrlja niz liticu u drijelo jame. Odzvanjali su tupi udarci tijela koje je nastajalo u
bezdanoj provaliji. Niz dugaku otricu noa slijevale su guste kapi krvi.
Zamrailo mi se.
Privlaim svoje troje djece blie sebi. vrsto ih steem, a niz lice cure suze. Plakala su i djeca. Davi me u grudima,
stee u vratu. Djeca vrite: Mama, mama. Boe pomozi, otimao se vapaj. I mali Branko je plakao. Iako je svega
nekoliko mjeseci kroz pla je slagao svoje prve izgovorene slogove u rije ma-ma. inilo mi se da zemlja ispod mene
propada.
Zgrabi me ustaa.
Jedan pa drugi. Teko sam se odvajala od zemlje na kojoj sam sjedila. Vuku me. Noge slabe i drhtave pa klecaju.
Padaju.
U naramku mi mali Branko, a Milka i Duanka dre se mojih skuta. Drhtavim rukama steem svoju djecu.
Ne dam ih.
Milka vrisnu. Za njom i Duanka. Ustaa udara nogom jednu pa drugu. Teka ustaka izma udarala je iznemoglu
djecu i odbacivala ih kao fudbalsku loptu. Pred nama koljai. Svoje omiljene alatke prebacuju iz ruke u ruku i
poigravajui se nestrpljivo oekuju novu rtvu. ekaju svojom otricom moju neja: Milku, Duanku i u naramku mi
maloga Branka. Opiremo se. upamo se iz otrih kanda najkrvavijih zvijeri, ali se iupati ne mogosmo.
Plaemo. Strano je.
Djeji pla prolomio se u ovim tekim kandama u vrisak i utopio se u kamenim liticama sumornoga Velebita. Sunce
se sakrilo, skamenilo se od uasa i ne grije vie. Iz dubine bezdanoga drijela drhte jecaji.
Pred nama jama. Smrt.
Branko vrisnu. Grevitim stiskom snane ape zgrabi ga ustaa i istrgnu iz mog drhtavog zagrljaja. Iz grudi mi se izvi
krik bola. Branka mi otee. Ustaka noina zabi se u stomai petomjesenog djeteta. Bez imalo sustezanja izvi
ustaa noinu s nabodenim djetetom visoko u vazduh i tresnu o liticu.
Razbi dijete. Ni trepnuo nije.
Skotrlja se moj Branko niz drijelo Jarje jame i nestade u dubini njene provalije. Na kamenoj litici ostade jo jedna
fleka krvi. Opet mi se zamrai pred oima, ali osjeam Milku i Duanku. Vuem ih k sebi. Niz rukave koljaa curi krv.
Krv moga Branka. Zgrabie Duanku pa Milku. ujem vrisak jedne pa druge. Urlik se provali. Ote se iz mojih
slomljenih grudi. Otar ubod zabode se u moja lea, zatim drugi, treisedmi.
Nakon sedmog uboda otisnue me krvavim tragom moje zaklane nejai.

U jami sam. Jama smrti. Doekale su me na brklje nabodene rtve. Ustavila sam se na jednoj kosoj litici i na narodu
koji je stenjao u mukama. Pala sam u sjedei poloaj, leima naslonjena na stijenu. Noge su mi do koljena propale
kroz narod. Pogled mi okrenut ravno ka ustaama. Nisam izgubila svijest. Sjedila sam kao da se odmaram poslije
nekog tekog posla. Rane ne bole, tuge nema, straha nema, a iva sam. Sjedim i gledam krvava zlodjela razjarenih
koljaa. Pogledom prebirem po narodu. Traim i svoje. Milku, Duanku, maloga Branka, gledam za svekrvu.
Nema ih. Ne vidim ih.
Unutra veliki jauk. Vidjela sam pokojnu Jekicu. Brklje joj uhvatile noge i ona je visila glavom okrenutom prema dolja.
Vikala je: Vucite me, vucite me.
Tu su i tri curice Sare Milana imina. Sjede. Uhvaene su im noge u brklje. Plau i zapomau: Spasi nas, teta. Spasi
nas, teta. Cvile bespomona djeca i lamataju ruicama.
Deki Nike Markieva skae po narodu i panino zove: O mama, o mama. O tata. Spasite me.
Iza mene, na rubu peine ostalo je jo desetak ena. Kada su sve priklali, poklali i pobacali u jamu, njihov posao jo
nije bio zavren. Ostali dio posla obavljali su pjevajui ustake pjesme. U peinu su ispalili desetak metaka, pet ih je
udarilo u liticu meni iznad glave. Potom su bacali kamenje koje se zadijevalo u narod svuda oko mene. Mene nije
pogodio ni metak ni kamen. Preskakalo je preko mene s litice na liticu, zadijevalo se u narod i odzvanjalo u bezdanu
ispod mene. Kad je to bilo gotovo, nekoliko ustaa je stalo na rub peine i pomokrili se, a potom je odnekud doletjela
dugaka zailjena brklja i ubola se u narod pokraj mene.
Gore se sve stialo, a u jami se uo jauk, kuknjava, lelek i zapomaganje.
Narod izmijean u kau.
Ima najvie mrtvih, ima poluivih i onih koje gui posljednji mrtvaki hropac.
Svi krvavi. Rane se razjeile. Visi jadno ljudsko meso. Motamo se jedni oko drugih, hvatamo u gru, krvarimo.
Kroz jauk odraslih cie djeca, plau, dozivaju.
Nema pomoi.
Ovdje niko nikome pomoi ne moe. Svako nosi svoje preteko breme.
Traim svoju djecu. Sluam plau li, zovu li.
Nema ih.
Njihov pla nestao je kroz posljednji mrtvaki hropac. Sluam i dalje. Traim. Zavirujem. Gledam to se zbiva gore
nad jamom. ini mi se, i gore nema nikoga. Sve je utihnulo. Ustae obavile posao pa se razile.
ure na nove zadatke, nove herojske podvige.
Pogled mi se propinjao uz brklju iji je vrh sezao do ruba jame. Ulazni otvor jame bio je promjera oko metar i pol.
drijelo jame malo se irilo ba na tome mjestu gdje sam ja sjedila. Dno jame nisam mogla vidjeti jer su ispod mene
bile isprepreene brklje po kojima je bio nazadijevan narod. Neko je glavom bio okrenut prema gore, neko prema
dolje, neko se zakaio za brklju prosutim crijevima, neko komadiima odjee ili mesa. Mijeali se ivo i mrtvo, krv,
blato, glasni jauci i tihi jecaji.
Smrdi usirena krv.
Zavirujem po narodu. Gdje su moji Milka, Duanka, gdje mi je mali Branko? Vidi li se svekrva Milka? Ne vidim nikoga,
ili ih moda ne prepoznajem u ovoj krvi. Pipam svoje rane.
Bole. Razjeile se.
Razveem zaslon, svoju crnu pregau , i njome vrsto poveem svoja izbodena lea
Ajdemo narode, van ko moe!, rekla sam.
Niko mi ne odgovara nita. Mrtvi me nisu uli, a ivi su mislili da buncam. Ali, ja nisam buncala. Okretala sam glavu
oko sebe i gledala masu poklanog i priklanog naroda.
Ponovila sam jo nekoliko puta, ko moe neka ide van. Niko mi ne odgovara nita, jedino curica Save Branjine
prihvati moj poziv i ree: Teta, vodi i mene van. Uzmi me, teta!. Molila je boleivo.
Jo sam jednom pogledom potraila svoje najmilije, opipala sebe. Kako su bacali narod, noge su mi do koljena bile
zatrpane. Jednu po jednu jedva sam izvukla. Vidim, iva sam.

Ja idem, rekla sam i polagano se ustala. Osjetila sam mrak pred oima, teinu u cijelom tijelu, i pala sam u
nesvijest. Kad sam se osvijestila, bila sam na dnu jame. Iznad mene duga kolona mrtvaca. Pritiu me jekom,
jaukom. Pritie me neprijatna i ledena jama.
Duboko je ovo moje crno podzemlje.
Sjedim na dnu jame. Misli se roje bez reda. ini mi se da me djeca zovu, da plau. Ustanem, ali mi se svijest ponovo
pomuti, zamrai se i izgubim se. Kad sam se ponovo osvijestila, leala sam na dnu Jarje jame.
Dubina, mrak i beznae.
Iznad mene mrtvi ljudi, iznad mene cijeli Velebit. Navalilo se svom teinom na moje krvave rane. Padala sam i
podizala se.
Malo sam poleala, da poinem, a onda ustala i krenula na dalek i neizvjestan put. Jo sam malo pritegnula pregau
preko izbodenih lea i zakoraila na prvu stepenicu. Prvi ogranak brklje je izdrao. Izdrali smo i ja i on. Niz brklje su
visili mrtvaci, ruke, noge, komadi odjee. Uhvatila sam se vrsto za ruku jednoga od njih i kao uz konop polako se
uzvukla za jo jedan ogranak. Pa jo jedan. Opet brklja, ruka, noga, mrtvac.
Ilo je. Vukla sam se sva krvava, mokra.
Dohvatila sam jedne noge koje su visile niz brklju i povukla.
Ne vuci, prostenjao je iscrpljeni glas jedne ene.
Ne vuci, pade to sve po nama, prostenja i druga.
Nisam se osvrtala. Vukla sam i polako se uzvlaila. Vukla sam svoje teko tijelo prema zraci priguene svjetlosti.
Ispod mene, dlaku po dlaku ostajali su jauci, umirui izdisaji i hropci, a ispred mene polagano je rasla nada. Dovukla
sam se do iste one litice i sjela. Niz lice mi je curio hladan znoj. U kai krvi i mesa traim svoju djecu. Nisam ih mogla
pronai. Prebirem po leevima i traim ih. Briem krv sa blijedih lica zaklane djece i u svakome traim njih. ini mi se
da plau, ali to je onaj pla ispod noa.
Posljednji, gore, iznad litice.
Zaustavljam ruku u mesnatoj hrpi jer opazih Duanku. Krajikom zaslona joj obriem krvavo lice. Pokrenuh joj mrtvu
glavu i kroz zakoljak potee usirena djeja krv. U hrpi mesa nala sam i Milku i Brankov priglavi.
Njega nisam mogla nai.
Mrtve sestre sam poloila jednu pored druge i preko umornih nogu spustila krvave ruke.
Ispod mene se komea ljudsko meso. U jami teka zapara. U meni kipi bol, sjedinjuju se tuga i prkos.
Ispred mene brklja. Zove me. Ravna je i vie nije okiena mrtvacima. Ona je pala nakon rtava i to je bio posljednji
zalogaj naslade ovog zloina. Gore se nita nije ulo.
Poljubila sam mrtve curice i nastavila put.
Micala sam se paljivo da ponovo ne padnem na dno jame. Teko sam izvlaila noge pa su mi se i opanci izuli. Jo
sam jednom pozvala i ostale.
Rekla sam: Narode, ko je iv neka ide van. Ja idem.
Mislila sam ne na ivot, nego da umrem gore, u grmu Na istom vazduhu
Niko mi se nije odazvao i ja sam krenula. iljak brklje zabadao se dublje u narod. Mislila sam da tonem. Uskoro se
zaustavi i uvrsti. Naputala sam vonj jame. Stopu po stopu.
Djecu sam ostavila u vjeitom bakinom zagrljaju. Ona e im u dubini peine priati bajke uz koje e spavati svoj
vjeiti san. Odspavati djetinjstvo i mladost.
Odozgo me osvjeava dah Velebita. Dodajem jo posljednju kap snage, verem se uz litice i dohvatam rub jame.
Zaslijepi me svjetlo dana.
Sve je bilo tiho, samo su iz jame dopirali jecaji. Sunce tone iza obronaka i sprema se na poinak. Usta su mi se
slijepila od ei, slankastog okusa, krvi i znoja.
Cijelo tijelo mi drhti.
Pipam se. Pipam svoje rane. Sedam uboda noem. Neki od uboda su ak i dupli. Imaju ulaznu i izlaznu ranu.
Sveem jo i maramu.
edna sam. Da mi je samo kapljica rose.
Napravila sam jedva par koraka uz rub ume, pa sam tu i zanoila. Pokrio me mrk i tjeskoban mrak.

Sanjam li? Gdje su mi djeca? Zato sam ih ostavila?

Zato sam izala? Zato nisam ostala s njima? Zato ih nisam ponijela? Izvukla ih. Ali, tu bi ih razvukle zvijeri. Pojele
njihovo izkasapljeno meso!
Iz mraka se redaju njihove siluete. Preda mnom krvavi ustaa. Krvave mu ruke i krvava mu kama. Ceri se. Raskorai
se i zamahnu noinom. Stresem se. Otvorim oi i tupo zurim kroz mrak.
Stiem se i jae zavlaim u grm. Tijesno mi je. Duu mi pritisnulo. Razapinje mi grudi. Tresem se. Bode kamenje,
peku rane. Slika uasa ne mie se. ujem jauke i vapaje. Borim se sa siluetama razjarene nemani.
Tako je i svanulo.
Napustila sam grm i plazala sam prema kui. Iako je moje selo bilo svega oko dva kilometra, trebalo mi je nekoliko
dana da se dovuem do kue. Jedina okrepa bile su mi lokvice vode zaostale poslije nedavne kie. Tamo gdje je
ostala kua, nala sam samo zgarite. Tu sam i zalegla i dalje nisam mogla. Nali su me ua i Gojko Vujnovi i
prebacili u Poitelj.
Na postelji od slame, u jednoj naputenoj tali polako su se hvatale kraste po mojim izbodenim leima.
*
Vrijeme je prolazilo. Rat je protutnjio. Odnio sa sobom ono to je odnio, ostavio ruevine, pale, nepregledna groblja,
ranjena srca i bolesne due.
Kad su utihnuli pucnjevi i slegao se pale dima, polako je majka Marija na klimavim i slabim nogama, uz pomo dva
drenova tapa krenula u novi ivot. Pod hraem unjarice niknula je pletara i u njoj nova klica ivota. Od ljeskovih
tapova i grana splela je ona bajtu, nabacila blatom, pokrila nagorjelim limom spaljene kue i to je bio njen dom.
U tu bajtu, nakon etvorogodinjeg ropstva i teke robijake koulje, vraa se iz daleke Njemake i njen Milo.
Dolazi i njihova hraniteljica, krava Dikulja, koja je za vrijeme rata bila kod tetka Nikole Nije. Vratio im njihovu Dikulju
pa se i za nju podignu druga bajta.
Njive pruaju svoje opruene dlanove, nude novu koru hljeba. Krenue njih dvoje zajedno dalje, prolost ostavie iza
sebe i nesigurnim pogledom zagledaju novu budunost.
Sloboda je. Mir. Ne puca se vie. Evo se i ptice ponovo javljaju. Kroz vitke breze unjarice veselom pjesmom
dozivaju novi dan.
*
U liu bajte kao novoroene majke Marije, rodio se 15.04.1946. godine moj brat Milan.
Za tri godine na zgaritu je izrasla nova brvnara.
U toj brvnari zapoeo je i moj ivot, a nakon tri godine rodio se i brat uro.
Rasli smo uz ispaene roditelje. Svoju patnju nosili su svako u sebi i nisu nas njome optereivali.
Ispod mamine crne marame i tatinih bora na elu bilo je za nas puno ljubavi i topline.
Patnju su skrivali, ali smo je mi djaca osjeali i zajedno s njima proivljavali. Voljeli su nas i nisu nas uili mrnji.
Hvala im.
Milica Mati, roena Poua
(Jadovno.com)

4 Komentara/Odgovora
LADY GAGA / ivane Ivanoviu,Srbendo,mogu da ti epu te nemilovane b@ule..... Says:
December 4th, 2014 u 12:02 am

A ZATO NE PIETE O HAJCI NA IVANA IVANOVIA OD STRANE POTURICA U BOSNI ZBOG NJEGOVOG
VICA,KOJI JE GLASIO:
U BOSNI OD 1995. BROJ BOSANKI KOJE RAAJU PRE PETNAESTE JE NAGLO PORASTAO.
I SAD,KO KAE DA UMPROFOR NIJE NITA RADIO?
ODMAH SU ONI TAMO POELI SA SALVAMA UVREDA I PRETNJI I IVANU I SRBIMA,POVEZUJUI, BOG TE
PITA KAKO SA NEPOSTOJEIM SILOVANJIMA MUSLIMANKI.

USPUT,
JEDAN OD VODEIH SRBOMRZACA,DINO MERLIN,PLANIRTA KONCERT U BEOGRADU ZA APRIL
2015.GODINE.
http://www.kurir.rs/komentari/skandal-bosanci-traze-ukidanje-emisije-ivana-ivanovica-clanak-1627028
Says:
December 4th, 2014 u 12:09 am

.
.
.
.
Svetislav Says:
December 4th, 2014 u 12:23 am

Ko nije ziveo sa ovim zverima, nije u stanju da poveruje da takvi zlikovci postoje. Na prazne price o zajednickom
zivotu, samo naivni Srbi su naseli i platili ogromnu cenu.
Veliki nauk za preostale Srbe da razmisljaju o ovome i drugim zlocinima, da im se ne bi ponovilo (po ko zna koji put
ponovo)!
poslednji mohikanac Says:
December 4th, 2014 u 1:07 am

Treba li ovde komentar.