prijevodi

48

Agresivnost u naprednome
industrijskom drutvu1
pie Herbert

Marcuse
Jelena preicer

s engleskog prevela

redlaem da u tekstu razmotrimo optereenja i napetosti u tzv. drutvu obilja, to je fraza (ispravno ili neispravno) sroena da opie suvremeno ameriko drutvo. Njegove su glavne karakteristike: (1) bogat industrijski i tehnoloki kapacitet najveim dijelom uloen u proizvodnju luksuznih dobara, sprava,
otpada, planirane zastarjelosti, vojne ili poluvojne opreme ukratko, onoga to
su ekonomisti i sociolozi obino nazivali neproduktivnim dobrima i uslugama; (2) porast ivotnoga standarda koji se odnosi i na nekada siromane slojeve
drutva; (3) visok stupanj koncentracije ekonomske i politike moi u kombinaciji s visokim stupnjem organizacije i vladine intervencije u gospodarstvo; (4)
znanstvena i pseudoznanstvena istraivanja, kontrola i manipulacija privatnoga i skupnoga ponaanja, kako u radno, tako i u slobodno vrijeme (to ukljuuje
i ponaanje psihe, due, nesvjesnoga i podsvjesnoga) u komercijalne i politike
svrhe. Sve su te tendencije meusobno povezane: zajedno tvore sindrom koji
odraava normalno funkcioniranje drutva obilja. Moj zadatak nije dokazati
tu povezanost; njezino postojanje uzimam kao socioloku osnovu za tezu koju
namjeravam iznijeti tezu da su optereenja i napetosti koje pojedinac trpi u
drutvu obilja prije ukorijenjena u normalno funkcioniranje toga drutva (i pojedinca!) nego u njegove poremeaje i bolesti.
Normalno funkcioniranje mislim da ta definicija za lijenika nije
nikakav problem. Organizam funkcionira normalno ako funkcionira bez
smetnji, u skladu s biolokim i psiholokim ustrojem ljudskoga tijela. Ljudske
sposobnosti i mogunosti zasigurno se razlikuju kod razliitih pripadnika vrste, koja se i sama mnogo mijenjala tijekom povijesti, no te su se promjene dogodile na biolokoj i na psiholokoj osnovi koje su uglavnom ostale konstantne. Lijenik e pri postavljanju dijagnoze i propisivanju terapije svakako uzeti
u obzir pacijentovo okruenje, odgoj i zanimanje; ti imbenici mogu ograniiti
definiranje i ostvarivanje normalnoga funkcioniranja ili pak u potpunosti
onemoguiti njegovo ostvarivanje, no kao kriterij i cilj, normalnost je i dalje
jasan i znaajan koncept, to ga ini identinim s konceptom zdravlja, a razliite su devijacije od njega u razliitim stupnjevima identine bolestima.

1 Izvorno objavljeno u: Herbert Marcuse

(1968) Negations: Essays in Critical Theory. Boston: Beacon Press. Preuzeto s: http://www.
wbenjamin.org/marcuse.html#marcuselinks

agresivnost u naprednome industrijskom drutvu

Situacija u kojoj se nalazi psihijatar doima se u potpunosti drugaijom. Na prvi

e pogled i on normalnost definirati slino kao i lijenik. Normalno je funkcioniranje uma (psiha, psihosomatika) ono to pojedincu omoguuje izvravanje
zadataka, funkcioniranje u skladu s njegovom ulogom djeteta, tinejdera, roditelja, slobodne osobe ili vjenane osobe; u skladu s njegovim poslom, zanimanjem,
statusom. No, ta definicija sadri imbenike potpuno nove dimenzije, naime,
drutvene dimenzije, a drutvo je imbenik normalnosti u daleko vanijem smislu nego to je to vanjski utjecaj, i to do te mjere da se normalno vie ini socijalnim i institucionalnim nego pojedinanim stanjem. Vjerojatno bi nam se bilo
lako sloiti oko toga to je normalno funkcioniranje probavnoga trakta, srca i plua, no to je normalno funkcioniranje uma pri voenju ljubavi, u drugim meuljudskim odnosima, na poslu, u zatvoru, u vojsci? Iako je normalno funkcioniranje probavnoga sustava ili plua jednako u sluaju zdravoga ravnatelja neke tvrtke
i zdravoga radnika, to ne mora biti tono za njihove umove. Zapravo, jedan bi bio
vrlo abnormalan kada bi neprestano razmiljao, osjeao i djelovao kao drugi. I to
je uope normalno voenje ljubavi, normalna obitelj, normalno zanimanje?
Psihijatar bi mogao postupiti kao lijenik ope prakse i usmjeriti terapiju
tako da pacijent funkcionira unutar obitelji, na poslu ili unutar svojega okruenja trudei se utjecati na imbenike iz njegova okruenja koliko god moe ili ih
ak promijeniti. No, granice e toga pristupa ubrzo izii na vidjelo ako npr. pacijentova optereenja i napetosti nisu uzrokovana samo odreenim loim uvjetima njegova posla, susjedstva ili socijalnoga statusa, ve i samom prirodom posla,
susjedstva ili statusa u njihovu normalnom stanju. U tome bi sluaju uiniti
pacijenta normalnim za to stanje znailo normalizirati optereenja i napetosti
ili, jo brutalnije, omoguiti mu da bude bolestan, da ivi bolest kao da je zdravlje, a da ne primjeuje da je bolestan upravo onda kada sam sebe vidi i kada ga
drugi vide kao zdravog i normalnog. To se odnosi na sluaj da je posao po svojoj
prirodi umrtvljuju, zatupljuju ili rasipan (iako je dobro plaen i drutveno
potreban) ili da osoba u postojeem drutvu pripada socijalno zapostavljenoj
manjini koja je tradicionalno siromana ili zaposlena na fizikim ili prljavim
poslovima. No, to bi, s druge strane, (u razliitim oblicima) takoer bio sluaj i
s tajkunima u biznisu i politici gdje uinkovita i profitabilna izvedba zahtijeva
(i izaziva) kvalitete poput lukave bezobzirnosti, moralne ravnodunosti i konstantne agresivnosti. U takvim bi sluajevima normalno funkcioniranje bilo
istovjetno iskrivljenju i unakaenju ljudskoga bia bez obzira na to koliko je
malo mogue definirati karakteristike ljudskoga bia. Erich Fromm napisao je
Zdravo drutvo ono se ne bavi postojeim, ve buduim drutvom, a implikacija je toga da postojee drutvo nije zdravo, ve bolesno. Nije li prema tome
pojedinac koji funkcionira normalno i zdravo kao graanin bolesnoga drutva
i sam bolestan? I ne bi li bolesno drutvo trebalo antagonistiki koncept mentalnoga zdravlja, metakoncept koji bi oznaivao (i uvao) mentalne kvalitete
pretvorene u tabu, sprijeene ili iskrivljene duevnim zdravljem koje prevladava u bolesnome drutvu? (Npr. mentalno je zdravlje jednako mogunosti ivota
kao disident, mogunosti neprilagoena ivota.)

49

prijevodi

50

herbert marcuse

U provizornoj bismo definiciji bolesnoga drutva mogli rei da je drutvo

bolesno kada su njegove osnovne institucije i odnosi, njegova struktura, takvi da ne doputaju uporabu dostupnih materijala i intelektualnih resursa za
optimalni razvoj i zadovoljavanje pojedinanih potreba. to je vea diskrepancija izmeu potencijalnih i stvarnih uvjeta ivota, to je vea drutvena
potreba za onim to nazivam pretjerana represija, tj. potiskivanje koje nije
uzrokovano rastom i ouvanjem civilizacije, ve uvrijeenim interesima za
ouvanje postojeega drutva. Takva pretjerana represija dovodi (prije svega, ili radije prije nego drutveni konflikti) do novih optereenja i napetosti u pojedincu. Budui da njima obino upravlja normalno funkcioniranje
drutvenih procesa koji osiguravaju prilagoavanje i pokornost (strah od
gubitka posla ili statusa, ostracizam itd.), nisu potrebne nikakve druge mjere
kontrole uma. No, u suvremenome je drutvu obilja diskrepancija izmeu
postojeih naina ivota i realnih mogunosti ljudske slobode toliko velika
da drutvo, da bi sprijeilo eksploziju, mora osigurati uinkovitiju mentalnu
koordinaciju pojedinaca: u svojim svjesnim, kao i nesvjesnim dimenzijama,
psiha je otvorena i podlona sustavnoj manipulaciji i kontroli.
Kada govorim o pretjeranoj represiji potrebnoj za odravanje drutva
ili o potrebi za sustavnom manipulacijom i kontrolom, ne mislim na pojedinano iskustvo drutvenih potreba i svjesno provoene politike: one se
mogu ili ne moraju osjetiti ili provesti. Ja vie govorim o tendencijama, silama koje se mogu prepoznati u analizi postojeega drutva te koje se nameu
ak i onda kada tvorci odreene drutvene politike nisu svjesni. One izraavaju zahtjeve postojeega aparata proizvodnje, distribucije i potronje ekonomske, tehnike, politike i mentalne zahtjeve koji se moraju ispuniti da bi
se osiguralo kontinuirano funkcioniranje aparata o kojem ovisi populacija te
kontinuirano funkcioniranje drutvenih odnosa koji proizlaze iz organizacije toga aparata. Te objektivne tendencije postaju vidljive u trendu ekonomije, u tehnolokoj promjeni, u domaoj i stranoj politici nacije ili skupine
nacija te one generiraju ope, nadindividualne potrebe i ciljeve, a da pritom
ne razore drutvo; no, partikularni interes nije samo tako jednostavno odreen univerzalnim interesima: on ima vlastiti djelokrug slobode i doprinosi,
u skladu sa svojim drutvenim poloajem, formiranju opega interesa no,
bez revolucije partikularne potrebe i ciljevi ostaju definirani dominantnim
objektivnim tendencijama. Marx je vjerovao da se one nameu iza lea pojedinaca; u dananjim naprednim drutvima to je istina samo za one s jakim
kvalifikacijama. Socijalno planiranje, znanstveni menadment u poduzetnitvu i ljudskim odnosima, kao i manipulacija instinktivnim potrebama,
prakticiraju se na razini uvoenja socijalne politike te svjedoe o razini svijesti uslijed ope sljepoe.
to se tie sustavne manipulacije i kontrole psihe u naprednome industrijskom drutvu, postavlja se pitanje: manipulacija i kontrola s kojim
ciljem i za koga? Prije svega, sva konkretna manipulacija u interesu odreenih poslova, politika, lobija opa je objektivna svrha pojedinca pomiriti se

agresivnost u naprednome industrijskom drutvu

s nainom ivota koji mu drutvo namee. Zbog visokoga stupnja pretjerane represije koja je dio toga pomirenja, nuno je postii libidinoznu kateksu
robe koju pojedinac mora kupiti (ili prodati), usluga koje mora koristiti (ili
pruiti), zabave koju mora doivjeti, statusnih simbola koje mora (nuno)
nositi jer opstojanje drutva ovisi o njihovoj neprekinutoj proizvodnji i potronji. Drugim rijeima, te potrebe moraju biti standardizirane, koordinirane i uopene do stupnja do kojega produktivnost drutva zahtijeva masovnu
proizvodnju i masovnu potronju. Ti mehanizmi kontrole svakako nisu dio
urote, nisu centralizirani ni u jednoj agenciji ili skupini agencija (iako trend
centralizacije sve vie jaa): oni su vie raspreni kroz drutvo; prakticiraju
ih susjedi, zajednica, skupine vrnjaka, masovni mediji, korporacije i (moda
ak i najmanje) vlada. No, za njihovo prakticiranje potrebna je pomo te ih
zapravo omoguuju znanost, socijalne i bihevioralne studije, posebno sociologija i psihologija. Kao industrijska sociologija i psihologija ili, izrazimo li se
eufemizmom, znanost o ljudskim odnosima, ti su znanstveni napori postali neizostavan alat u rukama moi.
Te kratke opaske pokazuju do koje je dubine drutvo prodrlo u psihu
pojedinca, kao i stupanj do kojega mentalno zdravlje i normalnost nisu
stvar pojedinca, ve njegova drutva. Takva bi harmonija izmeu pojedinca
i drutva bila poeljna kada bi drutvo nudilo pojedincu mogunost da se
razvija kao ljudsko bie u skladu s dostupnim mogunostima slobode, mira
i sree (tj. u skladu s moguim osloboenjem od svojih ivotnih instinkta),
no ona je izrazito destruktivna za pojedinca ako ti uvjeti ne prevladaju. Kada
oni ne prevladaju, zdrav i normalan pojedinac ljudsko je bie sa svim sposobnostima koje mu omoguuju slaganje s drugima u drutvu, pri emu su
upravo te iste sposobnosti znakovi represije, znakovi unakaena ljudskoga
bia koje sudjeluje u vlastitoj represiji, u sputavanju potencijalnih pojedinanih i drutvenih sloboda, u oslobaanju agresivnosti. Ta se situacija ne moe
rijeiti ni u jednoj psihologiji rjeenje je mogue zamisliti samo na politikoj razini: u borbi protiv drutva. Terapija bi zasigurno mogla prokazati tu
situaciju i pripremiti mentalne temelje za takvu borbu no, u tome bi sluaju
psihijatrija bila subverzivni pothvat.
Sada se postavlja pitanje sugeriraju li optereenja u suvremenome
amerikom drutvu, u drutvu obilja, da u njemu prevladavaju uvjeti koji
su bitno negativni za razvoj pojedinca, na nain koji je upravo opisan. Ili, da
formuliram pitanje vie u skladu s pristupom koji predlaem: opstruiraju
li ta optereenja mogunost zdravoga pojedinanog razvoja zdravoga u
smislu optimalnoga razvoja intelektualnih i emocionalnih sposobnosti? To
pitanje izaziva afirmativni odgovor, tj. takvo drutvo opstruira pojedinane
razvoje ako su postojea optereenja povezana sa samom strukturom toga
drutva te ako ona u lanovima drutva aktiviraju instinktivne potrebe i
zadovoljavanje potreba koji okreu pojedince protiv njih samih tako da sami
izazivaju i pojaavaju svoju represiju. Na prvi se pogled optereenja u naem
drutvu doimaju karakteristinima za svako drutvo koje se razvija pod

51

prijevodi

52

herbert marcuse

utjecajem velikih tehnolokih promjena: potiu nove naine rada i provoenja slobodnoga vremena te stoga utjeu na sve drutvene odnose i dovode
do temeljite transevaluacije vrijednosti. Budui da fiziki rad postaje sve
nepotrebniji, pa ak i rasipan, i s obzirom na to da posao radnika sa stalnom
plaom takoer sve vie postaje automatiziran, a politiarev i upraviteljev
sve upitniji, tradicionalni sadraj borbe za opstanak postaje bespredmetan
i sve beznaajniji, djelujui sve vie kao nepotrebna potreba. No, budua
alternativa, naime, mogue ukidanje (otuujuega) rada doima se jednako
beznaajno, ak i zastraujue. I doista, ako zamislimo tu alternativu kao
napredak i razvoj postojeega sustava, tada izmjetanje ivotnih sadraja u
slobodno vrijeme sugerira jedan oblik none more: masovnu samoaktualizaciju, zabavu i sport u prostoru koji se neprestano smanjuje.
No, prijetnja baukom automatizacije i sama jest ideologija. S jedne
strane slui perpetuiranju i reprodukciji tehniki zastarjelih i nepotrebnih poslova i zanimanja (nezaposlenost kao normalno stanje ak i ako je
ugodna, doima se gorom od rutinskoga posla koji zatupljuje); s druge strane
opravdava i promovira obrazovanje i obuku menadera i ljudi zaposlenih u
organizaciji slobodnoga vremena, tj. slui produljenju i poveanju kontrole
i manipulacije.
Prava opasnost postojeega sustava nije ukidanje rada, ve mogunost
rada koji ne otuuje kao baza za reprodukciju drutva. Nije rije o tome da
ljudi vie ne moraju raditi, ve o tome da bi morali raditi za drugaiji ivot u
drugaijim uvjetima, da bi mogli imati sasvim drugaije ciljeve i vrijednosti
i ivjeti sa sasvim drugaijim moralom to je definitivna negacija postojeega sustava, alternativa koja oslobaa. Na primjer, drutveno potreban rad
mogao bi biti organiziran za napore u obnovi veih i manjih gradova, premjetanje mjesta zaposlenja (da bi ljudi ponovno nauili hodati), izgradnju
industrije koja bi proizvodila dobra bez ugraene zastarjelosti, bez profitabilnoga otpada ili loe kvalitete te podreivanja okolia vitalnim estetskim
potrebama organizma. Prenijeti tu mogunost u stvarnost zasigurno bi
znailo eliminirati mo dominantnih interesa koji su, po svojoj funkciji u
drutvu, suprotstavljeni razvoju koji bi smanjio privatno poduzetnitvo na
minornu ulogu, koji bi uklonio trino gospodarstvo i politiku vojne spreme,
ekspanzije i intervencije drugim rijeima: razvoj koji bi obrnuo sve postojee trendove. Danas postoji malo dokaza da takav razvoj postoji. U meuvremenu, s novim te strano uinkovitim i totalnim sredstvima koja prua
tehnoloki napredak, populacija je fiziki i mentalno mobilizirana protiv
takve mogunosti: ona mora nastaviti borbu za preivljavanje u bolnim,
skupim i zastarjelim oblicima.
To je stvarna proturjenost koja se seli iz drutvene strukture u mentalnu strukturu pojedinaca. Tamo aktivira i pogorava destruktivne tendencije koje su, gotovo nesublimirane, postale drutveno korisne u ponaanju
pojedinaca, na privatnoj i na politikoj razini u ponaanju nacije kao cjeline. Destruktivna energija postaje drutveno korisna agresivna energija, a

agresivnost u naprednome industrijskom drutvu

agresivno ponaanje potie rast rast ekonomske, politike i tehnike moi.

Kao i u suvremenim znanstvenim pothvatima, tako i u onim ekonomskim
i u pothvatima nacije kao cjeline, konstruktivna i destruktivna postignua,
rad za ivot i rad za smrt, razmnoavanje i ubijanje neraskidivo su sjedinjeni. Ograniiti iskoritavanje nuklearne energije znailo bi ograniiti i
njezin mirnodopski i njezin ratni potencijal; poboljanje i zatita ivota doimaju se nusproizvodima znanstvenoga rada na unitenju ivota; ograniiti razmnoavanje takoer bi znailo ograniiti potencijalnu vojnu snagu
i broj potencijalnih muterija i klijenata. No, (vie ili manje sublimirana)
transformacija destruktivne energije u drutveno korisnu agresivnu (te
stoga konstruktivnu) energiju je, prema Freudovu miljenju (na ijoj teoriji
nagona temeljim svoju interpretaciju), normalan i nezaobilazan proces. To
je dio iste dinamike po kojoj dolazi do sublimacije libida, erotske energije, u
drutveno korisnu energiju; dva suprotna impulsa prisilno su zdrueni te,
ujedinjeni u toj dvostrukoj transformaciji, postaju mentalni i organski nositelji civilizacije. No, bez obzira na to koliko je blisko i uinkovito njihovo
jedinstvo, svojstva svakoga od njih ostaju nepromijenjena i suprotna jedna
drugima: agresija aktivira destrukciju koja tei smrti, dok libido tei ouvanju, zatiti i poboljanju ivota. Zbog toga destrukcija moe sluiti civilizaciji i pojedincu samo dok radi u slubi Erosa; ako agresija postane jaa od
svojega erotskog pandana, dolazi do obratnoga trenda. tovie, u Freudovoj koncepciji, destruktivna se energija ne moe pojaati, a da se ne smanji
erotska energija: ravnotea izmeu tih dvaju primarnih impulsa kvantitativne je naravi; dinamika je instinkta mehanika i dijeli dostupne kvante
energije na dva suparnika.
Ukratko sam ponovio Freudovu koncepciju zbog toga to se elim
njome koristiti u raspravi o dubini i prirodi optereenja koja prevladavaju u
amerikome drutvu. Po mojem miljenju, ta optereenja potjeu iz osnovnih proturjenosti izmeu mogunosti toga drutva, koje bi moglo proizvesti bitno nove oblike slobode, to bi znailo subverziju postojeih institucija,
s jedne strane, i represivne upotrebe tih istih kapaciteta, s druge strane. Ta
proturjenost kulminira istodobno je razrijeena, sputana u agresivnosti iroko rasprostranjenoj u tome drutvu. Njezina je najoitija (ali nipoto
izolirana) manifestacija vojna mobilizacija i njezini uinci na mentalno ponaanje pojedinaca, no u kontekstu osnovne proturjenosti, agresivnost se
hrani iz mnogih izvora. To su prije svega:
1. Dehumanizacija procesa proizvodnje i potronje. Tehnoloki napredak
identian je pojaanoj eliminaciji osobnih naklonosti, inicijativa, ukusa, kao
i potrebe za nabavljanjem dobara i usluga. Ta tendencija moe imati oslobaajui uinak ako se njezini resursi i tehnike koriste u svrhu oslobaanja pojedinca od rada i proizvodnje potrebne za reprodukciju postojeih institucija,
ali takoer moe biti tetna, parazitska i nehumana u kontekstu trenutanih
tehnolokih i intelektualnih mogunosti. Ista ta tendencija esto pogoduje
stvaranju neprijateljskoga ozraja.

53

prijevodi

54

herbert marcuse

2. Guva, buka i javna vidljivost kao karakteristini uvjeti drutva mase. Kao to je
jednom prilikom rekao Ren Dubos, potreba za mirom, privatnou, neovisnou, inicijativom i neto otvorenoga prostora nisu hir ni luksuz, ve
osnovne bioloke potrebe. Njihov manjak protivi se ovjekovoj instinktivnoj prirodi. Ve je Freud naglasio asocijalni karakter Erosa drutvo mase
dovodi pak do prekomjerne socijalizacije na koju pojedinac reagira najrazliitijim frustracijama, represijama, agresijama i strahovima koji se vrlo
brzo mogu razviti u prave neuroze.
Kao najoitiju mobilizaciju drutvene agresije ve sam ranije spomenuo militarizaciju drutva obilja. Ta mobilizacija ide mnogo dalje od regrutacije i izgradnje vojnoga naoruanja: njezini totalitarni aspekti svakodnevno se mogu uoiti u masovnim medijima koji hrane javno mnijenje. Porast
brutalnosti jezika i slike, prikazi ubijanja, spaljivanja, trovanja i muenja
kojima su podlone rtve neokolonijalnoga nasilja prezentiraju se u samorazumljivome, injeninome, katkad humoristinome svjetlu koje ovakve
strahote stavlja na istu razinu s maloljetnim delinkventima, nogometnim
utakmicama, nesreama, burzovnim izvjeima i vremenskom prognozom.
Vie se ne radi o klasinome velianju ubojstva iz nacionalnoga interesa, ve o njegovoj redukciji na razinu prirodnoga dogaaja i incidenta iz
svakodnevice.
Kao posljedica toga javlja se psiholoka naturalizacija rata usmjerena
prema ljudima iskljuenima iz ratne stvarnosti, ljudima koji se s pomou te
naturalizacije lako suoavaju sa stopama ubijanja kao to su se ve ranije
suoili s razliitim drugim stopama (npr. poslovnim, prometnim ili pak
stopom nezaposlenosti). Ljudi su navikli ivjeti s opasnostima, brutalnostima i rastuim brojem rtava Vijetnamskoga rata jednako kao to su se navikli i na svakodnevne opasnosti poput smoga, puenja ili prometa. 2
Fotografije koje se pojavljuju u dnevnim novinama i najprodavanijim
magazinima u lijepim, bljetavim bojama prikazuju redove zatvorenika koji
ekaju ispitivanje, malu djecu koju po ulicama povlae iza vojnih vozila, osakaene ene. To nije nita novo (takve se stvari dogaaju u ratu). Razlika je
jedino u okruenju u kojem se pojavljuju takve vijesti: njihova pojava u dnevnome programu, njihovo izjednaivanje s reklamama, sportom, lokalnom
politikom i izvjetajima iz javnoga ivota. Brutalnost moi dalje se naturalizira njezinim prijenosom na voljeni automobil: proizvoai prodaju Thunderbird
(munju), Fury (bijes), Tempest (oluju), a naftna e industrija Va motor pretvoriti u zvijer. No, promidbeni je jezik pun otvorene diskriminacije: specifian
vokabular mrnje, prezira i klevete rezerviran je za suprotstavljanje agresivnoj politici i za neprijatelja. Obrazac se neprestano ponavlja.
2 I. Ziferstein, prema ucla Daily Bruin, Los
Angeles, 24. svibnja, 1966.
v. takoer: M. Grotjahn, Some Dynamics of
Unconscious and Symbolic Communication
in Present-Day Television, The Psychoanalytic

Study of Society, iii, pp. 356ff. i Psychiatric Aspects of the Prevention of Nuclear War, Group for
the Advancement of Psychiatry (New York,
1964), passim.; prijevod moj

agresivnost u naprednome industrijskom drutvu

Kada studenti prosvjeduju protiv rata, oni se opisuju kao rulja koju su
nahukali bradati pobornici seksualnih sloboda, skupina neopranih
maloljetnika, gangstera i uliara koji bauljaju ulicama dok se protudemonstracije sastoje od graana koji se okupljaju. U Vijetnamu se tipini
komunistiki kriminal vri protiv amerikih stratekih operacija. Crveni
su dovoljno bezobrazni da napadnu iz zasjede (vjerojatno bi napad trebali unaprijed najaviti i organizirati na otvorenom) i izbjegavaju smrtnu
zamku (u kojoj su vjerojatno trebali ostati). Vijetkong amerike barake
napada u gluho doba noi i ubija amerike djeake (pretpostavlja se da
Amerikanci napadaju iskljuivo po danu, ne ometaju neprijateljev san i ne
ubijaju vijetnamske djeake). Masakr stotina tisua komunista (u Indoneziji) naziva se impresivnim dok se slina stopa ubijanja na drugoj strani
nipoto ne bi okarakterizirala takvim pridjevom. Za Kineze je prisutnost
amerikih trupa u Istonoj Aziji prijetnja njihovoj ideologiji, dok bi prisutnost kineskih trupa u Srednjoj ili Junoj Americi bila prava, a ne samo ideoloka prijetnja Sjedinjenim Amerikim Dravama.
Taj nasiljem nabijen jezik funkcionira po principu orvelovskoga recepta za identitet razlika: ako dolazi iz usta neprijatelja, mir znai rat, a
obrana napad, dok je na pravednoj strani eskalacija prikazana kao umjerenost, a masovno bombardiranje kao priprema za mir. Organiziran po principu diskriminacije, taj jezik oznauje a priori neprijateljevo zlo u cijelosti te
u svim njegovim radnjama i namjerama.
Takva se mobilizacija agresije ne moe objasniti veliinom komunistike prijetnje: slika je prividnoga neprijatelja toliko uveana da gubi svaku vezu s realnim stanjem stvari. Tu je na kocki kontinuirana stabilizacija i
rast sustava kojemu prijeti vlastita iracionalnost, uska baza na kojoj poiva
njegov prosperitet, dehumanizacija kakvu zahtijeva njezino tetno i parazitsko obilje. Besmislen rat i sam je dio te iracionalnosti, ime ini bit itavoga sustava. Ono to je u poetku izgledalo kao bezazlen, gotovo sluajan
projekt, nepredvien potez vanjske politike postalo je test produktivnosti,
kompetitivnosti i prestia cjeline. Milijarde dolara utroene na rat politiki
su i ekonomski poticaj (ili lijek): nain da se neutralizira ekonomski viak,
a ljude dri pod kontrolom. Poraz u Vijetnamu mogao bi sluiti kao poticaj
drugim borbama za osloboenje u blizini amerikoga tla, a moda ak i
pobuni unutar amerikoga teritorija.
Naravno, iskoritavanje agresije u drutvu dio je povijesne strukture
civilizacije i jedan od osnovnih pokretaa napretka. Meutim, i tu postoji
stadij u kojem kvantiteta prelazi u kvalitetu i ravnoteu dvaju osnovnih
instinkta okree u korist unitenja. Ve sam spomenuo bauk automatizacije. Prava je sablast drutva obilja zapravo mogua redukcija rada do
razine na kojoj ljudski organizam vie ne mora funkcionirati kao instrument rada. Ve i kvantitativno smanjenje potreba za ljudskim radom ima
negativni uinak na odravanje kapitalistikoga naina proizvodnje (kao
i svih ostalih oblika proizvodnje koji se temelje na eksploataciji). Sustav

55

prijevodi

56

herbert marcuse

reagira poveanjem proizvodnje dobara i usluga koje ili uope ne poveavaju pojedinanu potronju ili je poveavaju luksuzom luksuzom unato
postojanome siromatvu, ali luksuzom koji je nuan kako bi se zaposlila
radna snaga dovoljna da odri postojee ekonomske i politike institucije.
Onoliko koliko se ta vrsta rada ini besmislena, suvina i beskorisna, iako
je ipak potrebna da bi se zaradilo za ivot, frustracija je ugraena u samu
produktivnost drutva, to dovodi do aktiviranja agresije. Koliko drutvena struktura postaje agresivna, toliko se mentalna struktura njegovih graana tomu prilagoava: pojedinac istodobno postaje agresivniji i podloniji te posluniji jer se podreuje drutvu koje moi i materijalnim obiljem
zadovoljava njegove najvee (i inae dobrim dijelom potisnute) nagonske
potrebe, a libidinozni je odraz tih nagonskih potreba oito izbor narodnih predstavnika. Senator Russell iz savezne drave Georgia, predsjednik
Odbora za oruane snage amerikoga Senata, pokazao se osobito pogoen
tom injenicom. On je, navodno, jednom prilikom ustvrdio da:
Postoji neto u pripremi za unitenje to vie potie ljudsku nesmotrenost prema novcu nego to bi to bio sluaj kod gradnje u konstruktivne
svrhe. Zato je to tako, ne znam, ali sam tijekom svojih trideset godina u
Senatu primijetio da postoji neto u kupovanju oruja koje moe ubiti, razoriti, izbrisati itave gradove te razoriti velike transportne sustave, to ljude tjera da svojim dolarima barataju manje oprezno nego kada razmiljaju
o izgradnji nastambi i brizi za ljudsko zdravlje. 3
Na drugome sam mjestu postavio pitanje kako je uope mogue
ocijeniti i povijesno usporediti agresiju koja prevladava u odreenome
drutvu: umjesto da to ponavljam, sada se elim usredotoiti na razliite aspekte, na specifine oblike u kojima se agresija danas oslobaa i
zadovoljava.
Najdojmljiviji aspekt, i onaj po kojem se najvie razlikuju novi oblici agresije od tradicionalnih, jest onaj koji nazivam tehnoloka agresija i
njezino zadovoljenje. Taj je fenomen lako opisati: in agresije koji fiziki
izvrava mehanizam visokoga stupnja automatizacije ili moi daleko vee
od moi pojedinanoga ljudskog bia koje ga pokree, odrava i odreuje
njezinu metu. Najekstremniji je primjer raketa ili projektil, a najuobiajeniji automobil. To znai da su energija i snaga koja se aktivira i troi mehanika, elektrina ili nuklearna energija stvari umjesto nagonske energije
ljudskih bia. Moglo bi se rei da se agresija prenosi sa subjekta na objekt
ili se objekt barem koristi kao medij za njezin prijenos, dok metu takoer
unitava stvar, a ne osoba. Ta promjena u relaciji izmeu ljudske i materijalne energije, izmeu fizikoga i mentalnoga udjela agresije (ovjek postaje subjekt i agent agresije vie mentalnim nego fizikim sposobnostima)
3 Citirano prema lanku senatora Williama

Proxmirea objavljenomu u The Nation 25. kolovoza 1962. godine, pp. 65 66; prijevod moj.

agresivnost u naprednome industrijskom drutvu

mora utjecati na mentalnu dinamiku. Priklanjam se hipotezi koja se namee kao unutarnja logika toga procesa: prenoenjem razaranja na vie ili
manje automatiziranu stvar ili skupinu i sustav stvari, dolazi do smetnje,
redukcije, frustracije i prekomjerne sublimacije nagonskih ljudskih potreba. Ta vrsta frustracije odgovorna je za ponavljanje i eskalaciju: poveanje
nasilja, njegove brzine i opsega. Istodobno slabi osjeaj osobne odgovornosti, savjesti i osjeaj krivnje, odnosno dolazi do njihove difuzije, izmjetanja iz stvarnoga konteksta u kojem je izvrena agresija (npr. bombaki
napadi) te premjetanja u vie ili manje bezazlen kontekst (nepristojnost,
seksualna neadekvatnost itd.). I u toj reakciji, uinak je znaajno slabljenje
osjeaja krivnje te je obrana (mrnja, ogorenost) takoer preusmjerena s
pravoga subjekta koji je za to odgovoran (vojni zapovjednik ili vlada) na zamjensku osobu: to nisam uinio ja kao osoba koja (moralno i fiziki) djeluje,
ve stvar, stroj. Stroj: sama rije namee pomisao da bi se aparat ljudskih
bia mogao zamijeniti mehanikim aparatom: birokracija, administracija, partija ili organizacija odgovorni je agent; ja, individualna osoba, samo
sam instrument, a instrument ne moe, ni u kojem moralnom smislu, biti
odgovoran ili osjeati grinju savjesti. Na taj je nain uklonjena jo jedna
prepreka protiv agresije koju je civilizacija stvorila u dugome i nasilnome
procesu razvoja discipline. irenje naprednoga kapitalizma na taj nain
postaje dio kobne psihike dijalektike koja uspostavlja i odrava njegovu
ekonomsku i politiku dinamiku: to je vea izraenost tehnoloke agresije, to je ona manje moe zadovoljiti i umiriti primarni impuls, to vodi do
ponavljanja i eskalacije.
Naravno, koritenje razliitih alata u svrhu agresije staro je koliko i
sama civilizacija, no postoji odluujua razlika izmeu tehnoloke agresije
i njezinih primitivnijih oblika. Potonji nisu bili samo kvantitativno drugaiji (slabiji): oni su traili ukljuenje i sudjelovanje tijela vie nego to to
zahtijevaju automatski ili poluautomatski instrumenti agresije. No, taj
tupi instrument, pa ak i revolver, daleko su vie bili dio osobe koja se njima koristila pa su uspostavljali mnogo uu vezu izmeu napadaa i rtve.
Osim toga, a to je moda najvanija stavka, njihova je uporaba, ako nije
bila uinkovito sublimirana ili u slubi ivotnih nagona, (npr. kod kirurga,
u okviru kuanstva itd.) kriminalna individualni zloin, te je podlona
najstrooj kazni. Za razliku od toga, tehnoloka agresija nije zloin. Voza
automobila ili broda koji suvie brzo vozi nee biti nazvan ubojicom, ak ni
ako to jest, a to zasigurno nee biti sluaj ni s tehniarima zaduenima za
ispaljivanje projektila.
Tehnoloka agresija oslobaa mentalnu dinamiku koja pogorava destruktivne, antierotske tendencije puritanskoga kompleksa. Novim
oblicima agresije mogue je unitavati, a da se ne uprljaju ruke, ne okalja
tijelo, ne inkriminira um. Ubojica ostaje ist, kako fiziki, tako i mentalno.
istoa njegova ubojitog djela naii e na jo odobravanja ako je usmjerena
protiv nacionalnoga neprijatelja, tj. ako je u nacionalnome interesu.

57

prijevodi

58

herbert marcuse

Anonimni lanak iz Les Temps Modernes (sijeanj 1966.) Vijetnamski rat

povezuje s puritanskom tradicijom Sjedinjenih Amerikih Drava. Slika
neprijatelja u tome se lanku povezuje s neistoom u njezinim najodvratnijim oblicima: neista dungla njegovo je prirodno stanite, a vaenje
utrobe i odrubljivanje glave njegov su prirodan nain ophoenja. Stoga
se paljenje njegovih nastambi, krenje ume i trovanje njegove hrane ne
prikazuju samo kao strateko, ve i kao moralno djelovanje: uklanjanje zarazne prljavtine, krenje puta za uspostavljanje poretka politike pravde i
higijene. Masovno proiavanje savjesti od svih racionalnih prepreka vodi
do atrofije posljednje pobune razuma protiv te vrste ludila: moraliste koji
organiziraju i brane tu vrstu zloina ne prati ismijavanje i satira. Na taj se
nain oni mogu javno hvaliti najveim uspjehom u povijesti nae nacije,
a da im se pritom nitko ne smije jer, zaista, rije je o povijesnome postignuu jedne od najbogatijih, najmonijih, najnaprednijih zemalja svijeta
koja je destruktivnu mo svoje tehnoloke superiornosti odluila iskaliti
na jednoj od najslabijih, najsiromanijih i najbespomonijih zemalja.
Smanjenje osjeaja odgovornosti i krivnje, njihova neutralizacija
unutar svemonoga tehnolokog i politikog aparata takoer djeluje protiv
drugih vrijednosti koje bi trebale obuzdati i sublimirati agresiju. Militarizacija drutva ostaje najuoljivija i najtetnija manifestacija te tendencije,
ali njezine se manje uoljive posljedice na kulturnoj razini ne smiju zanemariti. Jedna je od takvih posljedica propadanje vrijednosti istine. Mediji
uivaju oprost od obveze prema istini, i to na vrlo specifian nain. Poanta
nije u tome da mediji lau (la pretpostavlja predanost istini), ve u tome
da mijeaju istinu i poluistinu sluei se namjernim izostavljanjem informacija, injeninim izvjetavanjem s komentarima i procjenama, informacijama s publicitetom i propagandom sve to urednika gesta formira
u jednu golemu cjelinu. Istine nepovoljne za urednika (a koliko relevantnih istina zaista nije nepovoljno?) povuene su iz napisanoga, skrivene
ili harmonino pomijeane s besmislicama, zabavom i tzv. istinitim ivotnim priama. Pri tome je potroa sklon sve to uzeti zdravo za gotovo on vjeruje ak i ako zna da to nije tako. Obveza prema istini oduvijek
je bila nepouzdana stvar, ograena jakim kvalifikacijama, suspendirana
ili potisnuta tek u kontekstu ope i demokratske aktivacije agresivnosti pad vrijednosti istine dobiva posebno znaenje. Istina je vrijednost u
strogom smislu te rijei time to slui zatiti i poboljanju ivota, kao vodi
u ovjekovoj borbi s prirodom i sa samim sobom, s vlastitim slabostima i
vlastitom destruktivnou. U toj je funkciji istina doista pitanje sublimiranih ivotnih instinkta, Erosa, inteligencije koja postaje odgovorna i autonomna, koja tei osloboditi ivot od njegove ovisnosti od neobuzdanih i
represivnih sila. S obzirom na tu zatitniku i oslobaajuu funkciju istine,
pad vrijednosti istine uklanja jo jednu uinkovitu barijeru protiv destrukcije. irenje agresije podruje ivotnoga nagona takoer dovodi do pada
vrijednosti estetske dimenzije. U Erosu i civilizaciji pokuao sam pokazati

agresivnost u naprednome industrijskom drutvu

erotsku komponentu u toj dimenziji. S obzirom na to da nisu funkcionalne, tj. da ne doprinose funkcioniranju represivnoga drutva, estetske su
vrijednosti bile jaki zatitnici Erosa u civilizaciji. Priroda je dio te dimenzije. Eros u svojim polimorfnim oblicima trai vlastiti ulni svijet ispunjenja,
svoje prirodno okruenje. No, samo u zatienome svijetu zatienome od dnevnih poslova, buke, masa, otpada moe zadovoljiti bioloku
potrebu za sreom. Agresivne poslovne prakse koje pretvaraju sve vie
zatienih prirodnih prostora u medije komercijalnoga ispunjenja i zabave
nisu, stoga, samo uvreda ljepoti one potiskuju bioloke potrebe. Prihvatimo li hipotezu da se u naprednome industrijskom drutvu viak agresije
oslobaa u naizgled nedunome i normalnome ponaanju, moi emo ga
primijetiti ak i u podrujima dalekim od uobiajenih manifestacija agresije, npr. u stilu publiciteta i informacije koji njeguju masovni mediji. Za njih
je karakteristino konstantno ponavljanje: ista reklama s istim tekstom ili
istom slikom emitira se bezbroj puta; iste fraze i klieje neprekidno vrte
dobavljai i tvorci informacija; iste programe i platforme neprekidno zagovaraju isti politiari. Freud je razvio koncept nagona smrti u okviru analize
prisile ponavljanja: povezao ju je s tenjom za stanjem potpune inercije, izostanka svake napetosti, povratka u maternicu, unitenja. Hitler je
jako dobro poznavao ekstremnu funkciju ponavljanja: i najvea la, ako je
se dovoljno puta ponovi, shvatit e se i prihvatiti kao istina. ak i kada se
ne koristi tako ekstremno, neprekidno ponavljanje koje se namee publici
vie ili manje podlonoj razliitim utjecajima, moe djelovati destruktivno:
unitava mentalnu autonomiju, slobodu miljenja, odgovornost te pogoduje irenju inercije, podinjenosti i odbijanju promjene. Postojei drutveni
poredak, gospodar vjetine ponavljanja, pretvara se u golemu maternicu za
svoje graane. Kod takvoga puta k inerciji i takvoga smanjivanja tenzija zasigurno je rije o visokoj i neuinkovitoj sublimaciji: ona ne vodi nagonskoj
nirvani i zadovoljstvu. Ipak, moe smanjiti stres inteligencije, bol i napetost koje prate autonomnu mentalnu aktivnost, dakle moe funkcionirati
kao uinkovita agresija protiv uma, tj. njegove drutveno uznemirujue,
kritike funkcije.
Sve su to visoko spekulativne hipoteze o drutveno i mentalno kobnome karakteru agresije u naem drutvu. Agresija je (u veini sluajeva)
drutveno korisna destruktivnost, no svejedno je kobna zbog svojega opsega i kvalitete samoodranja. U tome smislu ona je takoer loe sublimirana te prua vrlo malo zadovoljstva. Ako je Freudova teorija tona, te
destruktivni nagon tei unitenju pojedinanoga ivota bez obzira na to
koliko mu dugaku zaobilaznicu osiguravaju drugi ivoti i mete, tada uistinu moemo govoriti o samoubilakoj tendenciji na drutvenoj razini, pri
emu nacionalna i internacionalna igra s potpunim unitenjem ima vrstu
podlogu u nagonskoj strukturi pojedinca.

59