Professional Documents
Culture Documents
Halil Dzubran - Mirisni Plodovi Duse
Halil Dzubran - Mirisni Plodovi Duse
Robovanje
O noi
Volebna Demonica
Uoi samoubojstva
U ovoj samotnoj, mirnoj sobi jo juer je sjedila ena koju sam volio.
Na ove meke, ruiaste jastuke svoju lijepu glavu je stavljala, iz ove
kristalne ae je lagano pila vino pomijeano s miomirisima.
Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ena
koju sam volio otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i
zaborava.
Tragovi prstiju ene koju sam volio jo uvijek su vidljivi na mome ogledalu,
miris njenog daha jo uvijek mi je u odjei, jo uvijek iz kutova moje kue
odjek njenog glasa ne iezava. Ali ona - ena koju sam volio - otila je u
daleko mjesto to se zove mjestom odlazaka i pokoja. Tragovi njenih prstiju,
miris njenog daha i sjena njenog duha u ovoj e sobi ostati sve do jutra, kada u
raskriliti prozore valovima vjetra da odnesu sve to je ostavila ta lijepa
arobnica.
Slika ene koju sam volio jo je objeena pored moje postelje, ljubavna
pisma koja mi je slala jo su u srebrnoj kutiji ukraenoj draguljima i koraljima,
zlatno pramenje kose koje mi je u spomen darovala jo je u svili natopljenoj
mousom i tamjanom. Sve e to ostati na svome mjestu do jutra, a kad jutro
osvane raskrilit u prozore vjetrovima da ih odnesu u tamu nitavila, gdje samo
nemuti mir obitava.
ena koju sam volio nalik je enama koje ste vi, mladii, voljeli. To je
udesno stvorenje koje bogovi sazdae od golubiije krotkosti, zmijske
nepouzdanosti, paunove gordosti, vuje zlobe, od ljepote bijele rue, strahote
mrkle noi, od ake pepela i pregrti morske pjene.
enu koju sam volio poznavao sam u djetinjstvu, za njom sam trkarao po
poljima, za odjeu je drao na ulicama.
Poznavao sam je u doba djevojatva; gledao odraz njenog lica u svetim i
drugim knjigama, promatrao linije njenog stasa u oblacima i sluao poj njenoga
glasa to se nadmee sa uborom potoka.
Poznavao sam je u zrelome dobu, s njom razgovarao, savjete od nje traio i
primicao joj se alei se na bol srca, kazujui joj tajne svoje due.
Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ta
ena otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i zaborava.
Volio sam vas, sinovi moje majke, ali mi je ta ljubav samo tetu nanijela, a
vama nije koristila. Sada vas mrzim, a mrnja je kao bujica to odnosi samo
suho granje i rui samo trone kue.
Suosjeao sam, sinovi moje majke, zbog vae slabosti, a suosjeanje jo vie
oslabljuje, umnoava nejake i nikakvu korist ivotu ne donosi. Sada, dok
gledam vau slabost, dua mi treperi u odvratnosti i preziru.
Zbog vaeg ponienja i nesree sam plakao, lio sam kao kristal bistre suze,
ali one ne saprae vau prljavtinu, ne odagnae vam sljepilo, ne omekae vaa
skamenjena srca, ve isplakae tugu moga srca. Sada se smijem vaem bolu, a
smijeh je poput munje to dolazi prije oluje, nikada poslije.
to hoete od mene, sinovi moje majke?
Hoete li da vam pokaem odraze vaih lica u bazenima mirne vode? Onda
doite da vidite koliko su vam runa lica!
Pogledajte kako vam je strah obijelio glave, kao pepeo, kako vam je
nesanica ispila oi nalik na crne jame, kako vam je malodunost od obraza
nainila naborane dronjke, kako vam je smrt poljubila usne poutjele kao
jesenje lie.
to traite od mene, sinovi moje majke? to traite od ivota kada vas ivot
svojim edom vie ne smatra?
Vae due drhte pred sveenicima, tijela vam se tresu pred tiranima i
krvnicima, zemlje vam se plae neprijatelja i osvajaa - to onda oekujete od
ivota pod suncem?
Sablje su vam zahrale, kopljima su vrci polomljeni, titovi vam prainom
prekriveni - zato onda stojite na bojitu?
Vjera vam je licemjerje, ovaj svijet vam je utvrda, a budui svijet vam je
samo tlapnja - zato onda ivite kada je smrt pokoj nevoljnicima?
ivot je odlunost koja prati mladost, ozbiljnost koja ide uz muevnost i
mudrost koja slijedi starost. Vi ste, sinovi moje majke, roeni kao nemoni star-
ci, zatim ste glave pognuli, koa vam se smeurala, izgledate kao djeca to se u
blatu valjaju i kamenicama gaaju.
Ljudski rod je kao kristalna rijeka to tee raspjevana, odnosei tajne
planina u dubine mora. Vi ste, sinovi moje majke, kao odvratna barutina u
ijim dubinama gmiu insekti, a na njenim obalama se zmije uvijaju.
Dua je kao plavi, gorui i sveti plamen to saie suho raslinje, to se
rasplamsava u olujama i osvjetljava lica bogova. Vae su due, sinovi moje
majke, kao pepeo koji vjetrovi po snijegu raznose i oluje ga rasipaju po
dolinama.
Mrzim vas, sinovi moje majke, jer vi prezirete slavu i veliinu.
Prezirem vas, jer vi prezirete sami sebe.
Ja sam va neprijatelj, jer ste vi neprijatelji bogova a da to i ne znate!
Mi i vi
Vi ste eda nebrinih radosti i nemarnih java; svoja srca preputate u ruke
pustoi jer vas njeni prsti blago dotiu; odmarate se u neznanju, jer u zdanju neznanja ne postoje ogledala da biste vidjeli svoja lice.
Mi uzdiemo - uzdasi nam se nadmeu sa apatom cvijea, sa umorom
grana i uborom potoka. Vi se grohotom smijete - smijeh vam se mijea s
lomljavom lubanja, zveketom okova i zavijanjem bezdana.
Mi plaemo - suze nam se toe u samo srce ivota, kao rosa to pada s vjea
noi usred jutra. Vi se osmjehujete - s osmjehnutih usana podsmijeh vam se
otima kao to se zmijski otrov u ranu ubrizgava.
Mi plaemo, jer nam je znana nesrea udova i siroeta, a vi se smijete, jer ne
znate vrijednost zlata. Mi plaemo jer ujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjetenoga, a vi se smijete jer ne ujete nita osim zveckanja pehara.
Mi plaemo, jer su nam due od Boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer
su vam tijela za zemlju mirno vezana.
Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti - stavimo, onda, djela svoje tuge i
vae radosti pred sud samoga sunca.
Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide to sada na pijesku
kazuju generacijama o naoj vjenosti i vaoj prolaznosti. Mi smo sruili
Bastilju rukama slobodara, a Bastilja je rije koju narodi izgovaraju nas
blagosiljajui, a vas proklinjui. Vi ste sagradili vrtove Babilona na kostima
nemonika, sazdali ste dvorove Ninive na grobovima nesretnika, ali su Babilon
i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku. Mi smo Astartinu statuu
isklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako da, iako
nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju due
ljubavnika to plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da
su linije nalik na misli boanske, a boje na emocije aneoske.
Vi ste se odali uicima, a kande uitaka su rastrgale tisue rtava na
trgovima Antakije i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkale Ilijadu,
Knjigu o Jobu i pjesmu Veliku Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao
oluja odnijele tisue enskih dua u ponore srama i razvrata. Mi volimo samou,
a u okrilju samoe nastale su najbolje pjesme, drama o Hamletu i Danteovo
djelo. Vi drugujete s pohlepama, a one su prosule tisue rijeka krvi; dotle mi
slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti.
Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti; izmeu nae tuge i vae radosti su
nesavladive prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vai rasni konji, niti vae
prelijepe koije.
Mi alimo zbog vae nitavnosti, a vi mrzite nau veliinu; izmeu naeg
saaljenja i vae mrnje je samo vrijeme to nas razdvaja.
Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrete kao neprijatelji; izmeu
prijateljstva i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi.
Mi vama gradimo palae, a vi nama kopate grobove; izmeu ljepote palae i
tame grobova ljudski rod koraa eljeznim nogama.
Mi vama puteve posipamo ruama, a vi trnjem prekrivate nae postelje;
izmeu ruinih listova i trnja istina svoj duboki, vjeni san sanja.
Vi se oduvijek svojom grubom nemoi borite protiv nae blage moi. Za
trenutak nas savladate i radosni galamite kao abe, a mi vas trajno svladavamo i
utimo kao titani. Isusa ste razapeli ismijavajui ga i hulei, ali je on zatim siao
sa svoga kria i kao titan ovladao generacijama zahvaljujui Duhu i Istini, te je
svojom veliinom i ljepotom zemlju natkrilio.
Otrovali ste Sokrata (...), ubili ste Galileja, unitili Aliju ibn Abu Taliba,
zadavili Midhat pau, a oni i sada ive kao heroji, trijumfirajui pred licem vjenosti. Zato vi ivite u sjeanju ovjeanstva kao leevi u praini koje nema tko
pokopati u tamu zaborava i nitavila.
Mi smo eda tuge, a tuga je poput oblaka to na svijet donose dobro i
spoznaju; vi ste eda radosti i koliko god bila velika vaa radost, ona je kao stup
dima koji rue i raznose vjetrovi.
uti, srce moje, do jutra. uti, jer silna oluja se podsmijeva apatu tvojih
dubina, peine u dolinama ne odjekuju zvucima s tvojih struna.
uti, srce moje, do jutra. Jer, onoga tko jutro postojano saekuje, jutro ga
eljno sebi na grudi privija.
Evo, jutro svie, srce moje, i sada govori ako si u stanju govoriti.
Evo, jutro nas pohodi, srce moje. Da li je noni mir u tvojim dubinama jo
uvijek kao pjesma koja jutru u susret hita?
Vizija
Kada padne no i kada platem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i
zaputih se k moru govorei: More ne spava. Budnost mora prua utjehu duhu
koji ne spava.
Stigoh na obalu, a magla se spustila s planinskih vrhova i sve prekrila, kao
to sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajui vojsku valova, sluajui njihove poklike, razmiljajui o vjenoj, a nevidljivoj sili to za njima stoji,
o sili koja juri za olujama, bjesni s vulkanima, osmjehuje se usnama cvijea i
pjeva s potocima.
Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih
i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me
mimo volje privlai.
Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se zurei, kao da su arolija koja mi
odlunost oduzima, a budi matu moga duha.
Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se uini da dolazi iz
morskih dubina:
- ivot bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je
kao cvijee bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... ivot, ljubav i ljepota jesu
Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biu; ono se ne moe
mijenjati, niti odvajati.
Tako kaza i sjede.
Zatim se uspravi druga silueta i ree glasom nalik na ubor tekue vode:
- ivot bez pobune je kao godina bez proljea. Pobuna bez istine je kao
proljee u suhoj, neplodnoj pustinji, ivot, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo
koje se ne moe odvajati ni mijenjati.
Zatim se uspravi trea silueta i ree glasom poput groma:
- ivot bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput
nakazna duha. ivot, sloboda i misao jesu vjeno Sveto trojstvo koje ne prolazi,
niti iezava.
Onda sve tri siluete ustadoe i stranim glasom rekoe:
- Ljubav sa svime to ona raa, pobuna sa svime to donosi i sloboda sa
svime to podie jesu jedno oitovanje Boga. Bog je razloni um ovoga svijeta.
Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eterinih
tijela. Zatvorih oi oslukujui jeku rijei koje uh. Kada otvorih oi, vidjeh
samo more opasano velom magle. Prioh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh
samo stup tamjanovog dima kako se uspinje k nebesima.
U tami noi
U tami noi viemo i pomo traimo, dok sjena smrti meu nama stoji.
Njena crna krila nas pokrivaju. Njena crna ruka due nam u bezdan odnosi.
Njene crne oi su zagledane u daleko sumrano obzorje.
U tami noi smrt hodi i mi za njom prestraeni, rasplakani; nitko od nas ne
moe stati i nitko se ne nada da emo stati.
U tami noi smrt hodi, a mi je slijedimo. Kada god se smrt osvrne, tisuu nas
pored puta padne. Tko god padne, usne i ne budi se, a tko ne padne nastavlja da
ide mimo svoje volje, znajui da e pasti i usnuti kao i oni koji su ve usnuli.
Ali, smrt i dalje ide zagledana u daleko sumrano obzorje.
U tami noi brat doziva brata, otac sinove i majka djecu, a svi smo gladni,
premoreni, u bolu zgreni. Ali smrt nije ni gladna ni edna, jer se hrani naim
duama i tijelima, e toli naom krvlju i suzama, ali nikad da se zasiti i da e
utoli.
U prvome dijelu noi dijete doziva majku: Gladno sam, majko! A majka
mu odgovara: Strpi se malo, dijete moje.
U drugome dijelu noi dijete opet majku doziva: Gladno sam, majko, daj mi
kruha! A majka mu odgovara: Nemam kruha, dijete moje.
U treem dijelu noi smrt prolazi pored majke i djeteta, svojim krilima ih po
licu udara te oni u san padaju pored puta, a smrt nastavlja da ide zagledana u
daleko sumrano obzorje.
Ujutro, ovjek ide u polje da trai hrane, ali tamo nalazi samo zemlju i
kamenje.
U podne, vraa se eni i djeci iznemogao i praznih ruku.
Kada veer padne, smrt proe pored ovjeka, njegove ene i djece, zatie ih
uspavane, nasmijane, zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje.
Ujutro, seljak naputa izbu, odlazi u grad nosei u depu dragocjenosti svoje
majke i dviju sestara ne bi li za njih kupio brana. Poslije podne, vraa se u selo
bez hrane i bez dragocjenosti.
Zatie majku i dvije sestre usnule, pogleda uperenih u prazno. Seljak die
ruke prema nebu, a zatim i sam pada u bezdan, kao pogoena ptica. Uveer,
smrt prolazi pored seljaka, njegove majke i dviju sestara, zatie ih usnule,
osmjehuje se i nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje.
U tami noi - a nonoj tami nigdje kraja - dozivamo vas, o putnici po danjoj
svjetlosti, i ujete li nae vapaje?
Poslasmo vam due svojih pokojnika kao poslanike - jeste li shvatili to su
vam kazali poslanici?
Natovarismo na istoni vjetar svoje dahtanje - je li vjetar dosegao vae
daleke obale i predao vam svoje teko breme? Shvatiste li to se s nama zbiva i
da li hitate da nas izbavite, ili govorite, zadovoljni svojim mirom i spokojem:
to mogu uiniti oni to sjede na svjetlosti za one koji su u tami? Pustimo
da mrtvaci pokopaju svoje pokojnike i neka Boja volja bude.
Da, neka Boja volja bude.
Ali, zar se ne moete izdii iznad samih sebe tako da budete i po Bojoj volji
i nama od pomoi?
U tami noi jedni druge dozivamo.
U tami noi brat doziva brata, majka sina, ena supruga, dragi svoju dragu.
Kada nam se glasovi izmijeaju, kada u srce svemira dospiju, smrt za trenutak
staje nama se smijui i rugajui, a zatim nastavlja da ide zagledana u daleko
sumrano obzorje.
Umro je jer su i zmijske zmije zatrovale zrak koji bijae pun cedrove
svjeine, mirisa rua i jasmina.
Jogunasta ljubica
I priroda prui svoje tajne, arobne prste, dotae korijenje ljubice te se ona u
trenu pretvori u prekrasnu ruu to nadvisuje drugo cvijee i sve mirisno raslinje.
Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim
vihorima, pomamie se prirodne sile, pone grmiti i sijevati te vrtovi stupie u
boj s jurinim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvee,
poupa se gordo cvijee i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz
zemlju ili skriveno meu liticama.
U osamljenom vrtu oluja je bjesnila vie nego u drugim vrtovima. Oluja nije
prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijee u njoj sasvim
pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz
vrtne zidove.
Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela ta se dogodilo s vrtnim
cvijeem i drveem, radosno se osmjehnula i svoje prijateljice dozvala:
- Pogledajte to je oluja uinila s gordim i samoljubivim cvijeem.
Druga ljubica ree:
- Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova.
Trea ljubica ree:
- Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne moe savladati.
Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ruu koja je jo juer bila ljubica, a
sada ju je oluja iupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je
sliila na rtvu koju je neprijatelj strijelom pogodio. Kraljica ljubica podie
njeno tijelo, pokupi joj listove i ree svojim drugama:
- Pogledajte, keri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike elje zanijele te se
u ruu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj
prizor bude pouka!
Tada rua na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom
kaza:
Pjesnik
Ljuture i sutine
Poslije nekog vremena, put te dovede u drugi grad s bijednim kuama i tijesnim
ulicama koji se, kada kia padne, pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih
sunce ogrije, pretvore se u oblake prane. Mjetani su prosti i jednostavni, kao
tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju
negdje daleko, te naputa njihovu zemlju osjeajui odvratnost i ogavnost,
govorei: Razlika izmeu onog to vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao
razlika izmeu ivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom
krajnja nemo; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i
zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom
je staraka nemo to iezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Bojim oima, vidio bi da su oni kao
dva srodna stabla u jednom vrtu. Kada bi tako mogao due pronicati u njihovu
sutinu, vidio bi da ono to ti se inilo naprednim u jednome samo su
kratkotrajni, sjajni mjehurii, a da ono to si smatrao apatijom u drugome je
nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, ivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, ve od onoga to se ne vidi; sav
vidljivi svijet nije sadran u svojim ljuturama, ve u sutinama; o ljudima ne
treba suditi po licima, ve po srcima.
Ni vjera nije sadrana u izgledu bogomolja, u onome to grade sveenici i
tradicija, ve u onome to se krije u duama i to postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome to uje uima, bilo da je to tiho zvuanje pjesama,
zvonjava rijei u kasidama, ili linije i boje koje na slici opaa oima.
Umjetnost je u onim nemutim, treperavim distancama izmeu tonova u
pjesmama; u onome to do tebe dospijeva posredstvom kaside, a to je u dui
pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome ime te slika nadahnjuje te, gledajui je, vidi neto dalje i ljepe od nje.
kasida - arapska pjesma
Ne, brate, ni dani ni noi nisu sadrani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam
samo putnik u vremenu, nisam sadran u ovim rijeima koje ti izgovaram, osim
tek toliko koliko su rijei u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne
smatraj neznalicom prije nego to dokui moje tajno bie, a ne smatraj me ni
genijem prije nego to oslobodi moje bie onoga to sam od drugih preuzeo.
Ne reci: On je krtica tijesne ruke, prije nego to moje srce sagleda, ili da
sam plemenit i blagodaran prije nego to sazna to me podstie na plemenitost
i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi
u svoj svojoj svjetlosti i aru, niti me smatraj praznim dok ne dotakne moje
krvave rane.
Kamo sree da sam stablo to ne cvjeta, to plodove ne daje, jer je bol plodnosti
gori od bola neplodnosti; bol bogata ovjeka od kojega nitko ne uzima straniji
je od oajanja siromaha kojemu se ne da ni kruha!
Kamo sree da sam prazan bunar u koji ljudi bacaju kamenje, jer i to je bolje
nego da sam izvor bistre vode pored koje edni ljudi prolaze, a ne piju!
Kamo sree da sam polomljena trska koju su noge izgazile, jer i to je bolje nego
da sam gitara srebrnih struna u domu gospodara bez prstiju ija je obitelj gluha!
Tuga ljubavi pjeva; tuga spoznaje govori; tuga elja apue; tuga siromatva
narie. Postoji jedna tuga dublja od ljubavi, dragocjenija od spoznaje, jaa od
elja, gora od siromatva, ali je nijema, bezglasna, iako joj oi blistaju poput
zvijezda.
Kada se jada svome susjedu, daruje mu dio svoga srca. Ako susjed ima veliku
duu, bit e ti zahvalan, ali ako mu je dua malena, omalovait e te.
Kada divljak ogladni, ubere plod sa stabla i pojede ga; kada civiliziran ovjek
ogladni, kupi plod od onoga tko ga je kupio, a ovaj ga je kupio od ovjeka koji
ga je sa stabla ubrao.
Vele mi: Ako vidi usnulog roba, nemoj ga buditi, jer moda sanja o slobodi. Ja
im kaem: Ako vidim usnulog roba, probudit u ga da bih mu priao o slobodi.
Rijeka uporno tee ka moru, bez obzira da li je mlinski kota slomljen ili nije.
Jede brzo, a ide polako - bilo bi dobro kada bi jeo nogama, a iao na rukama.
Uvijek kada uveliava svoju radost ili tugu, smanjuje svijet u vlastitim oima.
Znanost djeluje da iz tebe klija sjemenje, ali u tebi ne zasijava nikakvo sjeme.
Kada god sam mrzio, mrnja je bila samo moje odbrambeno oruje, ali da
nisam nejak nikada ne bih uzeo takvu vrstu oruja.
Misle da imam otro oko i da sam dalekovid zbog toga to ih gledam kroz
mreu reeta.
Bol samoe osjetio sam samo onda kada su ljudi hvalili moje brbljanje, a
ismijavali moju utnju.
Meu ljudima ima ubojica koji nikada nisu krv prolili i laljivaca koji su samo
istinu govorili.
O, Umni Svemiru, ti koji se zaklanja iza bia, koji postoji s njima, u njima i
radi njih, ti me uje jer u meni postoji, i ti me vidi jer sve ivo vidi. Zasij u
moju duu sjeme mudrosti da izraste u mladicu u tvojoj umi i da rodi tvojim
plodovima.
Amen.
ujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospijeve svemiru i kako
objavljuje tajne onostranog.
koja me nosi ka nepoznatom; ono to je lako koristim kao ljestve da bih dosegao
Neizvjesno.
Moja me dua pouavala, brate, i pouke mi dala. Tebe je tvoja dua pouavala i
pouke ti dala. Ja i ti smo bliski, jednaki. Sva razlika meu nama u tome je to ja
pomalo glasno govorim, a ti skriva ono to je u tebi, i to skrivanje je izvjesna
vrlina.
Zemlja
Savrenstvo
Neovisnost i fes
Poruujem naem knjievniku i svima koji nose fesove: Hajdete, sami pravite
svoje fesove, pa tek onda odluujte to ete s njima raditi, bilo to na brodskoj
palubi, na vrhu planine ili u dolinama.
Samo nebo zna da ove rijei nisu napisane samo radi fesa, skidanja ili
zadravanja fesa na glavi pod krovom ili u nekoj drugoj prilici. Samo nebo zna
da su one napisane zbog neeg vanijeg od fesa, zbog neeg vieg od svake
glave i od svakog drhtavog tijela.
O zemljo
Dok mi u tvoj mir zasijavamo kosti i lubanje, ti iz njih stvara topole i vrbe.
Dok ti mi predajemo leeve, ti naa gumna snopljem puni, a groem muljage.
Dok mi tvoje lice krvlju bojimo, ti naa lica pere rajskim izvorima.
Dok mi iz tvojih njedara vadimo da pravimo topove i granate, ti od nas uzima
da pravi rue i zumbule. Koliko li si trpeljiva, Zemljo, i koliko si samilosna!
to si ti, Zemljo, i otkuda si?
Jesi li praka to se podigla ispod nogu Gospoda dok je iao od istoka Svemira
do njegovog zapada, ili si iskra iskoila iz ognja Beskonanosti?
Jesi li sjeme zasijano u polje etera da bi njegova ljutura bila probijena
odlunou jezgre i da bi se boanska mladica vinula k onome to je izvan
etera? Jesi li kaplja krvi u venama Najveeg Monika, ili si kaplja znoja s
njegova ela?
Jesi li plod koji sunce tiho obasjava? Jesi li plod na stablu Univerzalne Spoznaje
ije korijenje see u dubine Vjenosti, a grane mu se izvijaju u dubine Beskraja?
Jesi li, moda, dragulj koji je Boanstvo Vremena stavilo u pregrt Bezdana?
Jesi li edo u naruju Svemira, ili si starica to prati protok Vremena zasiena
njegovom mudrou?
to si ti, Zemljo, i otkuda si?
Ti si ja, o Zemljo! Ti si moj vid i moje srce; ti si moj razum, moja mata i moji
snovi; ti si moja glad i e; ti si moj bol i radost; ti si moj san i moja java.
Ti si ljepota u mojim oima, enja u mome srcu, vjenost u mome duhu.
Ti si ja, o Zemljo, i da nije mene ni tebe ne bi bilo.
Samoa i izdvojenost
Tvoj ivot je, prijatelju, otok odsjeen od svih otoka i kontinenata. Koliko god
laa i amaca poslao k drugim obalama i koliko god laa stiglo na tvoje obale, ti
si ipak samo otok izdvojen u svojoj boli, osamljen u radosti, dalek u enji,
nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedi na gomili zlata, radostan zbog svoga
bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrt zlata tajna veza
to povezuje misli drugih ljudi s tvojom milju i to spaja njihove tenje s
tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaa, vodi vojske i trijumfalne
legije na jake tvrave te ih razara, zatim ide na druge jake utvrde te i njih
osvaja.
Kada sam te ponovo pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce to
drhti u samoi i izdvojenosti, kao to drhti edan ovjek u kavezu nainjenom
od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedi na prijestolju slave, a oko tebe ljudi to
opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosra i darove, u tebe zagledani kao u
prosvijetljenog proroka koji im uznosi due odlunou svoje due i vodi ih
izmeu zvijezda i planeta. Dotle ti njih gleda lica prepuna zanosa, snage i
trijumfa, kao da si za njih ono to je dua za tijelo. Ali, kada te po drugi put
pogledah, vidjeh tvoje osamljeno bie kako stoji uz tvoje prijestolje kruniui se
otuenou i grcajui u samoi. Zatim vidjeh kako tvoje bie na sve strane
isprua ruku, kao da trai samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bie kako
gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kojemu niega
nema osim njegove samoe i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu enu, kako med svoga srca toi na
njen razdjeljak, ruke joj obasipa poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjeanja u oima i majinskim osmijehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je
odagnala samou ovoga ovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada
vraa i spaja sa Sveopim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlai k
sebi ono to se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi
put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi
htjelo da svoje tajne povjeri nekoj eni, ali ne moe; vidjeh iza tvoje due to se
topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu duu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da
se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moe.
Tvoj ivot je, prijatelju, izdvojeno boravite, daleko od svih drugih boravita i
ivih stvorova.
Procesije
Ovdje se ispoljava Dubranov misticizam: due postiu savrenstvo tek smru kojom se
odvajaju od tijela i nestaju u Bogu.
Duo
Nona pjesma
skrivaju se snovi
Hita mjesec, mjesec sa oima
to tragaju gdje su dani
Drozd
Ako spletkarite
Znamenitost
to to potok zbori
ar starosti
Halil Dubran
to se tie naeg izbora, prvi dio zbirke, zakljuno s tekstom Pjesnik, uzeli smo
iz Dubranovog djela Oluje, a drugi dio iz navedenog arapskog izbora pod
naslovom uda i rijetkosti. Na je naslov Mirini plodovi due.
tonije jednoj posebnoj pjesnikoj vrsti, muveehu, koji je nastao i bio vrlo
njegovan u knjievnosti muslimanske panjolske (u literaturi poznata kao
andaluzijska knjievnost). Forma muveeha prenesena je iz muslimanske
panjolske i na arapski Istok gdje je i danas veoma omiljena. Dubran je vei
dio pjesama napisao u sloenoj formi muveeha. Muveeh predstavlja veliko
dostignue klasine arapske poezije za koju je karakteristina monorima i stroga
metrika organiziranost. Kao hibridna forma, muveeh promovira strofiku
poeziju ije su odlike raznovrsnost rime i metra, tzv. obian, razumljiv jezik i,
nadasve, melodinost. U funkciji naglaene melodinosti muveeha je refren
koji veinu znanstvenika upuuje na to da je bio namijenjen prvenstveno pjevakom izvoenju. (Istina je da se mnoge Dubranove pjesme, neke i iz ovog
izbora, danas mogu uti s kazeta poznatih arapskih pjevaa.)
Ostale Dubranove pjesme u ovom izboru nemaju tako sloenu formu, ali su i
za njih karakteristini raznovrstan metar i rima. Prvi i snaan utisak koji
ostavljaju sve ove pjesme kada se itaju na arapskom jeziku je izuzetna
melodinost i ritminost, tako da nam se ini kako Dubranove pjesme
zahtijevaju glasno itanje.
E. D.