Professional Documents
Culture Documents
Halil Dzubran - Pobunjeni Dusi
Halil Dzubran - Pobunjeni Dusi
Esad Durakovi
Nakladnici LEO-COMMERCE d.o.o., Rijeka Hrvatska
Tisak TARGA, Zagreb 2001.
HALIL
DUBRAM
POBUNJENI DUSI
Duhu koji moj duh prigrli,
srcu koje svoje tajne toi u
moje srce,
ruci koja upali plam mojih
osjeaja
posveujem ovu knjigu.
Dubran
VARDA
AL-HANI
I
Koliko li je nesretan ovjek koji zavoli jednu
djevojku, odabere je za svoju ivotnu suputnicu,
pred njom lije znoj s ela i krv svoga srca, na
ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda
odjednom otkrije da je ona svoje srce, koje je
pokuao dobiti uz silne napore, poklonila nekom
drugom ovjeku da uiva u njemu i usreuje se
tajnama njegove ljubavi!
Koliko li je nesretna ena koja se prene iz
bezbrine mladosti i otkrije da se nalazi u kui
ovjeka koji je obasipa novcem i darovima,
ukazuje joj sve poasti, ali nije u stanju srce joj
dotaknuti ivim plamom ljubavi, niti je u stanju
njenu duu zasititi nebeskim nektarom koji Bog
toi iz oiju mukaraca u srce ene!
***
Reid-bega Numana poznavao sam od svoje
mladosti. On je pravi Libanonac, Bejruanin po
mjestu roenja i boravku, koji potjee iz jedne
stare i bogate obitelji poznate po njegovanju
uspomena na staru slavu. Strasno je volio prie
koje govore o izuzetnosti njegovih predaka,
oponaao im je uvjerenja, priklanjao se njihovim
obiajima i zapadnjakom odijevanju, ime je
podsjeao na jato ptica na Istoku.
Reid-beg je bio meka srca i plemenit, ali, poput
**
*
Izbivao sam iz Bejruta nekoliko godina, a im
sam se vratio, pooh u posjet Reid-begu. Uoih
da je oslabio, potamnio, na zgrenom licu
ocrtavale su se sjene tuge, a sjetni, bolni pogledi
nijemo su govorili o njegovom slomljenom srcu i
pustoi u grudima. Uzalud sam tragao u
njegovom okruenju za uzrocima tuge i
zgrenosti.
II
Nekoliko dana kasnije, prvi put sam sreo
to sam shvatila to su ti okovi i to su ti zakoni kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila
sam da srea ene nije u znamenitosti njezina
supruga niti u njegovoj asti, ve u ljubavi koja
im due obujmljuje, koja njene osjeaje toi u
njegovo srce, koja ih ini jedinstvenim tijelom i
jednom rijeju na Bojim usnama. Kada spoznah
tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Reidovoj kui
kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi
u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji
provodim uz njega velika la koju licemjerje
plamenim slovima ispisuje na mome elu, pred
zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti
mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost,
niti mu darovati duu za iskrenost i dobrotu.
Uzalud sam pokuavala. Uzalud sam se trudila da
nauim voljeti ga - nisam nauila, jer je ljubav
snaga koja dolazi iz naih srca... Zatim sam se
uzalud pred nebom molila u vrijeme nonoga
mira ne bi li se u meni javio osjeaj koji e me
pribliiti ovjeku koga mi je nebo odredilo za
suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam
ljubav pada na due po Bojem nadahnuu, a ne
po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije
godine u kui toga ovjeka, zavidei pticama u
polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele
na mojoj tamnici; kao ena koja je izgubila
jedinca, oplakivala sam vlastito srce roeno sa
spoznajom, a unakaeno zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i ei.
Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz
tamu i ugledala blagu svjetlost kako zrai iz oiju
jer
se
To je moja pria, ovjee. Takvo je moje prikrivanje pred nebom i zemljom. Ja se ponosim
time kao pjesmom, dok ljudi zatvaraju oi i ne
uju jer se plae pobune vlastitih dua, plae se
da se ne uzdrmaju temelji njihove zajednice i ne
srue im se na glave.
To su nedae koje sam prebrodila dok nisam
dospjela na vrhunac sree. Ako bi sad dola smrt
da me uzme, moja dua bi se bez straha i zazora
nala pred Uzvienim Prijestoljem, ak s radou i
nadom, te bi se moje bie, obnaeno, pokazalo
istim kao snijeg pred vrhovnim sucem zato to
sam inila samo ono to je htjela dua koju je Bog
iz svoga bia stvorio, i nisam slijedila nita osim
zov srca i jeku aneoskih pjesama.
To je moja pria koju Bejruani smatraju
prokletstvom ivota i ranom na tijelu zajednice.
Meutim, oni e se kajati kada ih usud upozori na
ljubav u zamraenim srcima. Kada sunce izmami
cvijee iz zemlje prepune ostataka smrti, zastat
e prolaznik pored moga groba, pozdraviti ga i
rei: Ovdje poiva Varda al-Hani koja je
oslobodila osjeaje od robovanja nedostatnim
ljudskim zakonima da bi ivjela u skladu sa
zakonom uzviene ljubavi, svoje lice okrenula k
suncu da ne bi gledala vlastitu sjenu meu
lubanjama i u trnju.
izvjesnog
vremena,
ustao
sam
VAPAJ
GROBOVA
I
Emir je sjedio na sudakome tronu, a oko njega,
gladan
kobac
pticu
II
Narednog dana izaoh iz grada i zaputih se
poljima gdje mir otvara duu samoj sebi, gdje
istoa zraka isti prljavtinu tuge i oaja to
nastaju u tijesnim ulicama i mranim stanovima.
Stigavi daleko u dolinu, osvrnuh se i ugledah
jato grabljivica kako as slijeu as uzlijeu,
***
Stajao sam izmeu tri groba, bez glasa i rijei,
sa suzom koja je odavala osjeaje. Trudio sam se
razmiljati, ali se dua nije htjela povinovati, jer
je dua poput cvijeta - savija latice pred tamom i
dah svoj ne daruje nonim utvarama.
Ustao sam, dok je kroz zemlju iz tih grobova
izbijao vapaj obespravljenosti, kao magla u dolinama, i juriao na moje ulo sluha da bi mi
priopio poruku.
Ustao sam utke, a kada bi ljudi razumjeli ono
to tiina priopava bili bi blii Boanstvu nego
umskim zvijerima.
Ustao sam uzdiui, a kada bi treperenje mojih
uzdaha moglo dotaknuti drvee na tome polju,
pokrenulo bi se, pokrenulo bi se sa svojih mjesta,
nastupalo bi u kolonama i granjem svojim bi se
borilo protiv emira i njegove vojske, korijenjem bi
sruilo
samostanske
zidove
na
glave
redovnicima.
Ustao sam otvorena pogleda koji je na te svjee
grobove zraio blagost samilosti i gorinu sjete:
Grob mladia koji je svojim ivotom spasio ast
nevine i bespomone djevojke iz vujih kandi, pa
BRANA
POSTELJ
A
Mladoenja i nevjesta izaoe iz hrama praeni
radosnim poklicima, predvoeni svijeama i
lampama. Oko njih su ili raspjevani mladii i
djevojke pjevajui vesele pjesme.
Povorka stie do mladoenjine kue prepune
skupocjenog namjetaja, sjajnog posua i
miomirisa. Mladenci se popee na visoku klupu, a
uzvanici posjedae na svilene tepihe i stolice
presvuene barunom, tako da se velika
prostorija ispuni ljudima. Posluga je hitala s
piem, uo se zveket aa praen radosnim
poklicima. Zatim dooe muziari i poee opijati
ljude svojim arobnim dahom, grudi ispunjavati
finim kompozicijama na strunama saza, uzdasima
prisutnih i udaranjem u defove.
Djevojke zaigrae njiui se u ritmu melodije,
HALIL
NEVJERNIK
I
ejh Abas je meu stanovnicima toga
osamljenog sela na sjeveru Libanona bio kao
princ meu pukom. Njegova velika kua meu
jadnim straarama podsjeala je na silnika meu
patuljcima. ivot mu se razlikovao od ivota
seljana kao rasko od bijede, a njegov moral
razlikovao se od njihovoga onako kako se
razlikuje mo od bespomonosti.
Kada ejh Abas govori pred tim seljanima, oni
snishodljivo pognu glave, kao da su upravo njega
svjesne snage odabrale za svoga predstavnika i
njegov jezik odredile kao svoga tumaa. Kada bi
se rasrdio, drhtali su od straha i bjeali su ispred
njega, kao kad jesenje lie leti na vjetru. Kada
nekog mukarca oamari, on ostane nepomian,
utke, kao da je udarac doao s neba i kao da bi
bilo bogohuljenje drznuti se i pogledati odakle je
doao. Ako bi se, pak, nekome osmjehnuo, svi bi
govorili kako je to sretan momak kojim je
zadovoljan ejh Abas.
Podinjavanje tih jadnika ejhu Abasu i strah od
njega nisu proizlazili samo iz njihove slabosti i
njegove moi, ve su bile i posljedica njihove
bijede i ovisnosti o njemu, jer su polja koja su
obraivali i straare u kojima su stanovali bili
njegovo vlasnitvo koje je naslijedio od oca i
djeda, isto kao to su oni od svojih oeva i
djedova naslijedili siromatvo i bijedu.
II
Nastupala je snjena i olujna zima, opustjela su
polja i doline u kojima ostadoe samo kretave
vrane i golo drvee. Mjetani toga sela zavukoe
se u straare, poto prije toga napunie ejhove
hambare itom i burad vinom, tako da vie nisu
imali posla. Provodili su ivot uz ognjita,
sjeajui se minulih generacija i pripovijedajui
prie iz davnih dana.
Prohuja prosinac. Stara godina je izdisala u sivi
zrak i nastupi no u kojoj Vrijeme krunie novu
III
Na sjevernoj strani sela nalazi se mala kua
osamljena u njivama. U njoj ivi ena po imenu
Rahela i njena ki Merjem koja ima tek
osamnaest godina. ena je udovica Sumana alRamija koji je naen mrtav u polju prije pet
godina i do danas nije otkriven njegov ubojica.
Kao i sve siromane udovice, Rahela je jedva
ivjela od vlastitog rada, strahujui od smrti. U
- Pogledaj,
redovnikoj.
majko,
njegova
odjea
slii
naas,
zatim
prozbori
jedva
IV
Tijekom dva naredna tjedna, nakon te noi,
nebo
prekriveno
oblacima
povremeno
je
mirovalo, a povremeno bjesnilo prekrivajui
doline maglom i odijevajui ravnice u bijele
snjene plahte. Halil je tri puta pokuavao
nastaviti svoje putovanje prema dolini, a Rahela
ga je blago zaustavljala govorei:
- Nemoj opet predavati svoj ivot slijepim
prirodnim silama, ve ostani ovdje, brate. Kruha
koji hrani dvije osobe bit e dovoljno i za treu.
Nakon tvoga odlaska, vatra na ovome ognjitu bit
e upaljena kao i ranije. Mi smo siromani, brate,
ali ivimo pred licem sunca kao i svi ljudi jer nam
V
Od poetka vremena do naih dana, drutveni
sloj koji vrsto dri do tradicionalnog ugleda
udruuje se i uruje sa sveenicima i vjerskim
poglavarima protiv naroda. To je postojana bolest
koja kandama dri za vrat ljudski rod i nestat e
samo s nestankom gluposti s ovoga svijeta, kada
razum svakog mukarca postane gospodar, a
srce svake ene sveenik.
Tradicionalni dostojanstvenik gradi svoj dvorac
od tjelesa jadnih siromaha, a sveenik podie
VI
Dan je izmicao i sputala se no irei svoju
sjenu meu straarama ogrnutim snijegom. Na
tamnom i hladnom svodu zasjae zvijezde kao
kada zasja nada u vjenost nakon nestajanja i
smrti. Seljani zakraunae kapije i prozore.
Upalie svjetiljke i posjedae grijui se uz ognjita
koja nisu marila za none utvare to su hodale
oko njihovih domova.
Za to vrijeme su Rahela, Merjem i Halil sjedili za
sofrom i veerali. Netko zalupa na vrata, zatim
uoe sluge ejha Abasa. Rahela se preplaeno
osvrnu, a Merjem uzdahnu sa strahom. Halil je
bio miran, kao da je njegova velika dua
predosjetila dolazak ovih ljudi.
Jedan sluga prie, grubo poloi ruku na Halilovo
rame i ree hrapavim glasom:
- Jesi li ti mladi koji je protjeran iz samostana?
- Ja sam. to hoete? - tiho odgovori Halil.
- Hoemo da te svezanog odvedemo u kuu
ejha Abasa - ree ovjek. - Ako se bude opirao,
VII
Bez obzira jesu li znaajne ili beznaajne, vijesti
se prenose brzinom misli meu iteljima malih
sela, jer udaljenost od velikih skupova djeluje da
potpuno i pomno prate to se dogaa u njihovom
uskom okruenju.
U zimskim danima, kada polja i vrtovi poivaju
pod snjenim plahtama, kada se ivot zbija,
preplaen i traei topline, oko ognjita, seljani
osjeaju jo veu potrebu za vijestima da bi njima
popunili prazne dane i da bi, raspredajui ih,
provodili hladne noi.
Tako jedne noi ejhove sluge zgrabie Halila i
vijest se pronese meu mjetanima poput zaraze.
neka je Bog uz njega; da stoji pred al-Huri Iljasom, predstavnikom svete crkve u koju ne vjeruje. Brani se sada od optube, ili klekni molei
za milost pred nama i pred ovim skupom koji
uveseljava. Oprostit emo ti i dati da uva nau
stoku, kao to si i u samostanu.
(Emir Emin ihab je sin emira Beira Velikog, koji
je upravljao Libanonom nakon svoga oca.)
Mladi mirno odgovori:
- Prestupniku ne sude prestupnici, opaki zlikovac
se ne brani pred grjenicima.
Nakon tih rijei, Halil se okrenu prema
uskomeanom skupu u prostranoj dvorani i
zvonkim glasom koji je odzvanjao poput srebrenih
zvona ree:
- Brao, ovjek koga su vaa pokornost i
poslunost uinile gospodarem vaih polja doveo
me je svezanog da bi mi sudio pred vama u ovoj
palai sagraenoj na ostacima vaih oeva i
djedova. ovjek koga je vaa vjera uinila
sveenikom u vaoj crkvi doao je da bi mene
optuio, da bi pomogao da me kazne i ponize. Vi
ste, pak, sa svih strana pojurili da biste me vidjeli
kako patim i da biste uli kako za milost molim.
Ostavili ste toplo ognjite da biste vidjeli
svezanog i ponienog svoga sina i brata. Pohitali
nevremena?
Takav je va ivot, bijednici. To je no koja vam
je due natkrilila, nesretnici. To je vae ponienje
i nevolja, jadnici. To je taj neprekidni i bolni krik
koji sam uo kako dopire iz vaih srca, pa sam se
trgnuo, pobunio protiv redovnika i odbio vjerovati
u njihov nain ivota. Ostao sam usamljen i
ugnjetavan radi vas i radi pravde. Uhapsili su me
kao opasnog nevjernika i protjerali iz samostana,
pa sam poao dijeliti vau nesreu i ivjeti uz vas,
pomijeati svoje suze s vaima. Zato me svezanog izruie vaem monom neprijatelju koji
grabi vaa dobra i ivi kao bogata od vae
imovine, koji puni svoj veliki eludac vaim
plodovima.
Zar meu vama nema starijih ljudi koji znaju da
zemlja koju obraujete a ije prinose ne uzimate
pripada vama, da ju je prigrabio otac ejha Abasa
od vaih oeva u vrijeme kada se zakon ispisivao
otricom maa? Zar niste uli da su redovnici
podinili vae pretke, zagospodarili njihovim
njivama i vinogradima u vrijeme kada su
zapovijesti vjere ispisivane usnama sveenika?
Zar ne znate da se predstavnici vjere i uglednici
potpomau da bi vas podinili i ponizili, da bi vam
krv prolili? Kojem mukarcu od vas sveenik nije
povio vrat pred gospodarem polja? Na koju vau
enu nije podviknuo gospodar polja i tjerao je da
slua volju sveenika?
VIII
Tijekom dva mjeseca Halil je toio tajne svoga
duha u srca seljana govorei im svakodnevno o
njihovim pravima i obavezama, slikajui im ivot
pohlepnih redovnika, ponavljajui prie o surovim
sucima. Na taj nain je izmeu svojih i njihovih
osjeaja inio vrstu sponu poput vjenih zakona
koji nebeska tijela vezuju jedno za drugo. Oni su
ga sluali s radou koja je sliila na radovanje
ednih polja pljusku kie.
Ponavljali su Halilove rijei u svojim sobama,
beskrajno odani njegovim ciljevima, a ne marei
za al-Hurija Iljasa koji im se poe ulagivati otkako
je objelodanjen zloin njegovog saveznika ejha i
prilazei im blago kao vosak, a ranije je bio vst
kao mramor.
ejha Abasa zadesi neka duevna bolest slina
***
Proljetni dani objavie mjetanima toga sela
tajne ljubavi izmeu Halilove due i due
Merjemine, keri Raheline, ija su lica blistala od
radosti, srca poigravala od miline. Seljani se vie
nisu plaili odlaska mladia koji im uvede srca u
netko
upita
mjetane
dogaajima