Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

Saetak
Tomislav Frleta, Sveuilite u Zadru
UDK 81367, izvorni znanstveni rad
primljen 24. rujna 2008., prihvaen za tisak 7. studenoga 2008.
Rsum
Linalinabilit est un phnomne universel dont on a pourtant trs peu parl en croate.
Les langues se sont dotes de nombreuses constructions pour marquer la diffrence entre
linalinabilit et lalinabilit. Or en croate, la diffrence entre ces deux types de rapport
est presque neutralise cause de labondante conservation de la catgorie de la personne
dans son systme langagier. Le croate diffre des autres langues du fait de la proscription
par les vukoviens de lomission du pronom rflchi si. Les linguistes croates daujourdhui
sopposent juste titre cette rgle.

SKLONIDBA MUKIH DVOSLONIH IMENA

I NAGLASNA DVOJNOST
Tomislava Bonjak Botica i Zrinka Jelaska

II

nanost navoena u prvih sedam izdanja gramatike Teaka i Babia (od

1966. do 1992.) i gramatike Babi i dr. (1991.) potvrena je i objanjena u
osmome izdanju gramatike Teaka i Babia (1992.: 90.) gdje se navodi:

Imenice kao to su Ero i Mile u zavisnim padeima imaju zapravo promjenu imenica
enskog roda. Imenice tipa Ero u jugoistonim krajevima, posebno u Dubrovniku i
okolici mijenjaju se u svim padeima po mukoj promjeni, kao auto (Ivo, Iva, Ivu itd.).
I to je hrvatska knjievnojezina promjena, ali ograniena podruja.

Posljednja reenica sasvim jasno i nedvosmisleno izrie da takva sklonidba pripada knjievnomu jeziku. U novijim izdanjima ti su navodi unekoliko promijenjeni,
izostavljen je Mile:
Imenice tipa Ero u jugoistonim krajevima, posebno u Dubrovniku i okolici mijenjaju
se u svim padeima po mukoj promjeni...

Jednaka se preporuka nalazi i u novijim izdanjima, ali se govori o mijenjanju po A

sklonidbi (npr. Teak i Babi, 2004. : 112.) umjesto muke promjene.
U 12., preraenome i dopunjenome izdanju (2000.), naveden je i dodatak, objanjava se da se takvom sklonidbom upozorava na zaviajnost onoga o komu je rije i
da se u dubrovakoj knjievnosti tako sklanjaju i muka imena na -e (Dore - Dora).
170

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

Navodi se primjer (dubrovakoga) profesora knjievnosti koji se zove Rafo Bogii

(pa bi to bilo iz djela Rafa Bogiia, inano Rafe Bogiia): Mladi Ranjina odluio je
slijediti imunda i Dora... U gramatici Teak i Babi promjene povezane s imenima
nisu dosljedno provedene, jer se (npr. 1994.: 91.) navodi da se imena kao Ero i Mile
u mnoini mijenjaju po promjeni imenica enskoga roda s nastavkom -a (Ere, Mile)
bez upute na inanost. I u najnovijemu se izdanju (2007.: 105.) navodi:
Imenice mukoga roda koje pred nastavkom -o ili -e imaju samo jedan zatvornik ili
polutovornik i dugouzlazni naglasak (Ero, Mile) u svim se ostalim padeima mijenjaju
kao imenice enskoga roda te se uvrtavaju u e-sklonidbu.

Osam stranica dalje (2007.: 113.) ime Ero odabrano je kao ogledni primjer, odnosno
tip e-sklonidbe, navodi se da se tako sklanja i Mile. A u iduem se odlomku kae da
se imena tipa Ero, Ivo, Peko u junim krajevima, posebice u Dubrovniku i okolici,
sklanjaju po a-sklonidbi.
Govorei o imenicama mukoga roda s nastavkom -o/-e u nominativu jednine,
Vukui, Zorii i Grasselli-Vukui (2007.) spominju kako dvoslone odmilice s
dugouzlaznim naglaskom imaju zapravo sklonidbu e-vrste, osim u Dubrovniku i
okolici, oito u skladu s gramatikom Teak i Babi.
Ostale gramatike i drugi prirunici izali nakon Akademijine gramatike (Babi
i dr., 1991.) nisu prihvatili navedenu inanost sklonidbe dvoslonih mukih imena
(Ragu, 1997.; Bari i dr.) ili u sklonidbi dvoslona muka imena uope ne spominju
zbog opsega (Ham, 2002.) ili kojega drugoga razloga (Sili i Pranjkovi, 2005.).
Ragu (1997.: 43.) navodi da se po drugoj ili e-deklinaciji
sklanjaju imenice mukoga roda (hipokoristici) s dva sloga i s uzlaznim naglaskom,

a kao primjere navodi imena Vlaho, Ivo, Jure, Drago, Ante, Mile. Napominje da
postoji i dodatno pravilo:
Ako su dva suglasnika na kraju osnove, a drugi je k, onda se deklinira po a-deklinaciji
(Zvonko - Zvonka, Jerko - Jerka, Zdenko - Zdenka, Tonko - Tonka itd.). Ostale imenice s
dva suglasnika na kraju, a s uzlaznim naglaskom, dekliniraju se po e-deklinaciji: Baldo
- Balde, Andro - Andre, Krsto - Krste itd.

Bari i dr. (1997.) navode u vrsti e dvoslone imenice na -o/-e s dugouzlaznim naglaskom poput imena Pero, Niko, Mujo, Mile, Rade, Dane, prezimena Juko, ljivo,
Mie, Hraste. Hudeek, Mihaljevi i Vukojevi (1999.: 150.) navode da se osobna
imena tipa Marko i eljko ne sklanjaju u kosim padeima
kao hipokoristici, ve kao imenice mukog roda na suglasnik N eljko G eljka, D
eljku. U nekim bosanskim i slavonskim govorima susree se promjena eljko, eljke,
eljki koja ne ide u standardni jezik.

Za prezimena na -o i -e navode da se sklanjaju kao imenice od milja, primjeri su

Hraste, Hraste, Hrasti i Kelo, Kele, Keli, dok se prema drugoj sklonidbenoj para171

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

digmi sklanjaju prezimena tipa Vince G Vincea, Jonke G Jonkea pod utjecajem
sklanjanja kroatiziranih tuica tipa bife, ele i sklanjanja stranih osobnih imena
tipa Goethe, Hatze, Merle, ali i radi zadravanja samosvojnosti i prepoznatljivosti
prezimena u odnosu na ope imenice. No autori navode da bi bez obzira na to,
domaa prezimena na -o i -e
trebalo sklanjati kao sve hrvatske imenice toga tima: N ego, G ege, D egi (str.
151).

Za hipokoristina imena na -o i -e tipa Ivo, Ante, Mate, Jere navode da se trebaju

sklanjati kao imenice enskoga roda. Dok za sklanjanje duljenjem osnove poput
Stane - Staneta i Ivo - Iveta kau u standardnome jeziku osnova se ne dulji..., za
sklanjanje poput Stane - Stanea i Ante - Antea, kau nepravilno je sklanjanje po
uzoru na strana imena, a za sklanjanje po a-vrsti kau stilski je obiljeeno i ima
izrazito regionalan karakter (Mato, Mata, Matu).
Nejasnoe i neslaganja u naelima
Dakle, u tome prema kojim se naelima od spomenutih rasporeuje koje ime
prirunici nisu sloni. Osobito stoga to obiljeja nisu jasno ograniena. Jedno je
od njih naelo hipokoristinosti koje se naglasno prepoznaje. Naime, veina imena
sa zatvornikom skupinom od kojih je drugi glas k (Kko) hipokoristine su skraenice, a ipak se mogu ostvariti i s jednoslonim dugosilaznim naglaskom: Mrko i
Mrko. Neka takva imena poput Jnko gotovo se iskljuivo ostvaruju s jednoslonim
(dugosilaznim) naglaskom. Iako se tei njihovu usustavljivanju po uzoru na druge
imenice odmila, to nije uvijek mogue. S druge pak strane, za neka se imena ne
moe jasno utvrditi jesu li hipokoristici. Tako npr. Dino moe biti od Dominik, ali
i samosvojno moderno ime.
Drugo je nejasno naelo naglasak. Iako se jasno kae da se po e-vrsti sklanjaju
imena s dugouzlaznim naglaskom, nigdje nije naveden upravo naglasak kao presudan. Drugim rijeima, nema primjera da bi se ime s dugouzlaznim naglaskom
sklanjalo po e-vrsti, a glasovno jednako ime (homograf) npr. s dugosilaznim naglaskom po a-vrsti, npr. Miro i Miro, Bruno i Bruno.
Tree je nejasno naelo glasovni sastav kod zatvornike skupine. Kao to je
reeno, dok neki autori navode da se sve imenice s dva zatvornika sklanjaju po
a-vrsti (Teak i Babi, 2007.: 104.), pa bi imena Lovro i Lovre u genitivu glasila
Lovra, dok drugi navode da se to odnosi na imena meu onima s dugouzlaznim
naglaskom od kojih je zavrni zatvornik u skupini k (Ragu, 1997.), pa bi Lovro i
Lovre u genitivu bili Lovre.
etvrto je nejasno naelo podruna pripadnost imena. Navode se: Dubrovnik;
Dubrovnik i okolica; juni krajevi; juni hrvatski govori, posebice u Dubrovniku;
172

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

jugoistoni krajevi, posebno Dubrovnik i okolica ili neodreena regionalnost. Prema

nekim je prirunicima npr. Maro normativno doputeno na dubrovakome podruju
i za osobe koje otamo dolaze. To bi znailo da netko tko je npr. u Zagrebu Maro,
Andro ili Vlaho i tko nema nuno veze s Dubrovnikom i njegovom okolicom (ili
mu nije bitna) ne moe biti u a-vrsti. Po drugim bi prirunicima to bilo doputeno
svima koji su iz junih krajeva, ne samo iz Dubrovnika s okolicom, iako se ne zna
gdje im je tona granica.
I naelo podrijetla moe izazivati potekoe (npr. Jonke, Jonkea, ali Hraste,
Hrast). Sklonidbeno ponaanje poput Vince - Vincea Hrvatski jezini savjetnik
(Hudeek, Mihaljevi i Vukojevi, 1999.: 151.) doputa samo kod stranih prezimena,
za domaa na -o i -e smatra da bi se trebala sklanjati kao sve hrvatske imenice toga
tipa, npr. ego G ege. esto se ne zna (npr. da prezime Lice nije od hrvatske rijei
lice nego je prilagoeno prema njemakomu Ltze, da Peti nije od rednoga broja u
hrvatskome nego maarskoga podrijetla) ili se ne moe precizno utvrditi podrijetlo
nekoga prezimena.
Odreivanje imenike vrste
Iz ovoga je kratkoga pregleda vidljivo da su dvoslona muka imena na -o i -e u
e-vrsti svojevrsni uljezi. Naime, za odreivanje njihove sklonidbe vaan je i broj
slogova te naglasak.
Za imena s dugouzlaznim naglaskom koja autori gramatika nabrajaju, ne ostavlja
se mogunost drugaijega naglaska, npr. dugosilaznoga, a time i mogue promjene
u njihovoj sklonidbi. Upravo e pitanje naglaska biti glavno polazite ralambe u
ovome radu da se utvrdi zato izvorni govornici hrvatskoga jezika uporno odstupaju od norme u sklonidbi tih imena i u kojoj je mjeri njihova sklonidba uvjetovana
naglaskom koji se u pojedinom imenu ostvaruje.
Normativno prihvaena inanosti
Zanimljivo je, a ini se i jedinstveno, da je ustupak u doputanju sklonidbene
inanosti nainjen tek jednoj uskoj skupini govornika, onoj dubrovakoj. Naime,
njihova se imena poput Maro, Miho, Vlaho, mogu sklanjati po a-vrsti, Maro G Mara
D Maru, za razliku od ostalih imena istoga oblika. To se opravdava tradicijskim
razlozima. Rije je o a-vrsti u imena gdje je inae normativni e-vrsta.
to je s drugim hrvatskim krajevima, napose novotokavskima? Spomenuta
odrednica nekih prirunika u junim krajevima, posebice u Dubrovniku i okolici
(Teak i Babi, 2004.: 112.); U junim hrvatskim govorima, posebice u Dubrovniku (Babi i dr., 2007.: 378.) ne djeluje kao da bi se i na njih odnosili takvi jezini
ustupci. Takva pojava drutvenojezino nije prihvatljiva. Normativna bi preporuka
173

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

pravednosti radi, bez obzira na tradiciju, ugled i utjecaj dubrovake knjievnosti,

trebala ukljuiti sve govornike istoga jezika koji rabe (ili ele rabiti) a-vrstu u imenica mukoga roda, barem onda kada je to opravdano i unutarjezinim razlozima
(koji e se navesti).
Istina, neki jezikoslovni prirunici i ne prave takvu razliku, ali prave drugu
izmeu dva razliita tipa sklonidbenih odstupanja od neobiljeene norme. U Hrvatskome jezinome savjetniku (Hudeek, Mihaljevi i Vukojevi, 1999.: 150. 151.)
jednostavno se navodi da promjena tipa eljko G eljke ne ide u standardni jezik,
dok se za sklanjanje po a-vrsti, tj. za promjene tipa Mato / Mate G Mata ili Ivo G
Iva navodi da je stilski obiljeeno i ima izrazito regionalni karakter.
Novotokavska sklonidbena naela
U pokuaju rasvjetljavanja problema valja poi od hrvatskoga sustava. akavski,
kajkavski i starotokavski prema svojim su naglasnim obiljejima i njihovoj raspodjeli razliiti naglasni sustavi u odnosu na hrvatski knjievni jezik. No hrvatski
novotokavski sustav po svojim je naglasnim obiljejima sukladan hrvatskomu
knjievnojezinomu sustavu. On u sklonidbu tih imena ukljuuje nekoliko kriterija,
kako se pokazuje u (3): broj slogova, zavretak, naglasak i podrijetlo.
(3) Novotokavska sklonidba
1. GLASOVNI OBLIK
1.1. zavrni glas - otvornik
1.2. zatvornika skupina
primjeri
2. NAGLASNI OBLIK
2.1. udar (jainom istaknut prvi
slog)
2.2. duina sloga (dugi slog +
kratki slog)
2.3. visoki ton
primjeri

a-vrsta

e-vrsta

-o/-e
-nevana
Janko, Marko, Pavle
Dugosilazni

-o/-e
Anto, Ante; Lovro, Lovre
dugouzlazni

a: a

a: a

V
Mro, Vnko

V
Mro, Vnko

Oito je u (3) naglasak u mnogim novotokavskim govorima glavno naelo razgraniavanja pripadnosti sklonidbi, bez obzira na zatvornik ispred zavrnoga -o ili -e.
Stoga je i prikaz znatno jednostavniji nego prikaz u (2). Ako je naglasak jednosloan
(dugosilazan), ime se sklanja po a-vrsti (Vnko G Vnka, Mro G Mra, Brno G
Brna, Dno G Dna). Ako je naglasak dvosloan (dugouzlazan), ime se sklanja po
174

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

e-vrsti (Mro G Mr, Brno G Brn, Dno G Dn, Vnko G Vnk). Nastanak,
odnosno podrijetlo pojedinoga imena ne igra presudnu ulogu, tj. iskljueno je iz
sklonidbenih obiljeja. Ono moe biti vano stoga to se imena stranoga podrijetla
najee pojavljuju s jednoslonim naglascima, dugosilaznim ili kratkosilaznim, a
ne dvoslonim, i to dugouzlaznim.
Naravno, ni ovaj sustav ne vrijedi za cjelokupno novotokavsko podruje, nego
se pojavljuju vea ili manja odstupanja, npr. ponegdje u Cetinskoj krajini, posavskim
(Ivi, 1913.) i podravskim (Hamm, 1949.) govorima (u korist e-vrste, pa e biti i
Marko G Marke ili junoj Dalmaciji (u korist a-vrste, Anto G Anta).
Imena sa zavrnim -ko koja slijede ovo naelo, neto su ue prostorno ograniena.
Osim u bosanskim i slavonskim krajevima, koji se spominju u literaturi (Hudeek,
Mihaljevi, Vukojevi, 1999.), koliko je autoricama poznato, danas se spomenuto
naelo provodi i u govorima Imotske krajine, Okobiokovlja, dijela Cetinske krajine
i zapadne Hercegovine, a zasigurno i jo gdjegdje.
Naglasna raspodjela
Naglasak u novotokavskim idiomima nije sasvim proizvoljan, prilino ovisi
o podrijetlu imena. Tako se strana, bolje rei nehipokoristina imena, npr. Krlo,
Mrko, Pvle, Dnte i slino ne mogu ostvariti s dugouzlaznim naglaskom, koji
je oznaka hipokoristinosti. Iznimka je primjerice ime Bruno koje se pojavljuje
u obje inaice (Brno i Brno), a time i sklonidbe. Uz ime sa silaznim naglaskom
Dno sasvim sigurno ne moe stajati e-vrsta G Dn. Za razliku od normativnoga
statusa, ovdje imena na -ko ne ine zasebnu skupinu, nego i u njih naglasak uvjetuje
sklonidbu.
Iako s normativnoga gledita pogrjena, sklonidba Mrko G Mrk, ljko G
ljk ili Dnko G Dnk s gledita je sustava prihvatljiva po naelu hipokoristinosti
i dugouzlaznoga naglaska. Dapae, neka se vlastita imena jedino tako i sklanjaju
na podruju gdje su potekla ili gdje su najrairenija. Na primjer, nositelji i drugi
govornici u prostorima gdje je ono najrairenije, prezime Zvko sklanjaju u genitivu
kao Zvk. Problem se, meutim, pojavljuje u komunikaciji jer su takvi sklonidbeni
oblici homonimni sa enskim imenima u istim padeima (Dnka G Dnk). Iako bi
to mogao biti razlog zato taj tip sklonidbe nije ni inano doputen u hrvatskome
knjievnome jeziku, potekoa je ista s imenima poput hrvatskih Miro G Mire i
Mira G Mire ili stranih Dino G Dine i Dina G Dine koji su doputeni.
Imena i prezimena stranoga podrijetla, bez obzira na dvoslonost i zavretak,
sklanjaju se po svojoj prototipnoj a-vrsti jer se na njima ne ostvaruje uzlazni naglasak: Jnke G Jnkea, Dnte G Dntea, Krlo G Krla, Rko G Rka. Tako se
ponaa i ime Mrko, u kojega zavrno -ko nije istoga postanja kao ono u Mirko ili
Stanko, premda je to ime odavno udomaeno u nas. Po uvanju ili isputanju doet175

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

noga otvornika vidljivo je da su se prezimena stranoga podrijetla u manjem stupnju

udomaila u hrvatskome jeziku u odnosu na imena.
Treba napomenuti da imena i prezimena na -e s dvoslonim (dugouzlaznim)
naglaskom tipa nte uzrokuju vie nedosljednosti i problema u sklonidbi nenovotokavcima od onih na -o, koja donekle mogu poistovjetiti s imenicama odmila. Razlog
tomu nije sklanjanje po uzoru na imena stranoga podrijetla poput Dante (pa slijedom
toga G Antea) (Duli, 1997.: 359.). Nije jako vjerojatno da bi govornici domae
ime (ili domai skraeni oblik latinskoga imena) naroito tako rasprostranjeno kao
to je Ante, sklanjali po uzoru na neko strano ime, u ovom sluaju poznato samo
iz pisane kulture ili svojedobnih slubenih zapisa toga imena. Rije je najprije o
sustavu koji nema zanaglasne duljine, presudne da bi se genitivni oblik toga imena
razlikovao od nominativnoga. K tomu vrlo je vjerojatno da ne ostvaruje ni istu
naglasnu kvalitetu. Oito je razlog naelo da se u sklonidbi sauva osnovni oblik
imena, i to u hrvatskome meusustavu, tj. sustavu koji ukljuuje obiljeja razliitih
hrvatskih idoma, gdje postoje nositelji imena inanoga oblika Anto i Ante. U tom
sluaju govornik pribjegava jedinomu nainu koji poznaje, a to je prototipni genitivni
nastavak za muki rod -a.
Normativne ustaljenosti i mogunosti
Budui da na hrvatskome prostoru postoje najmanje dvije inaice, dakle dva
naglaska, dvije vrste sklonidbe, valja se zapitati moe li se onda govoriti i o dvama
imenima? Hrvatski sustav nudi odreene mogunosti, pitanje je to se od toga moe
i treba knjievnojezino iskoristiti, pa normirati. Drugo je opet pitanje treba li uope
normirati kategoriju osobnih imena s obzirom na sva njezina popratna obiljeja. U
svakom se sluaju ne bi smjela zanemariti podruna pripadnost nositelja nekoga
imena jer je ona odraz njegova identiteta.
U hrvatskome jezinome sustavu postoji sustavna usporednost da je imenu
s jednoslonim naglaskom (silaznim) u kojega je visoki ton na udarnome slogu
prototipna a-vrsta, a onomu s dvoslonim naglaskom (uzlaznim) u kojega je visoki
ton na zanaglasnome slogu prototipna e-vrsta. Takvu usporednost u hrvatskome
knjievnome jeziku potvruju dva naizgled slina imena Lvre i Pvle. Oba su
dvoslona, s istim zavretkom i dvama zatvornicima ispred zavrnoga otvornika,
oba neslavenskoga podrijetla, ali su im sklonidbe razliite: Lvre G Lvr, D Lvri, Pvle G Pvla, D Pvlu. Da kojim sluajem Pavle glasi Pvle, a Lovre glasi
Lvre, situacija bi po svoj prilici bila obratna. Na slian nain moemo usporediti
primjerice imena Krlo i Brno. U stranome imenu Tito, koje je iz dobro znanih
razloga udomaeno u naemu jeziku, postoje ak tri naglasne inaice: T to - T ta,
Tto - Tta i Tto - Tt.
U jezinim se obiljejima (morfologija i naglasak) ogledaju i izvanjezina kao
to su pripadnost, (samo)identifikacija. Tako se nekomu Dalmatincu ne osporava
176

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

da bude Brno, Dno, Mro i da se o njemu govori kao o Brnu, Dnu, Mru, ali isto
tako ni nekomu Slavoncu ili Bosancu da bude Brno, Dno ili Mro, te mu se obraati
kao Brni, Mri ili Dni. Naravno, bilo bi lako kada bi se ove inaice mogle otro
odijeliti na sjeverne i june, pa rei da u sjevernim krajevima prevladava uzlazni, a
u junima silazni naglasak. Meutim, tomu nije tako jer to ipak vrijedi tek za neka
imena. ak se i unutar jednoga govora ili skupine govora mogu ostvarivati obje
inaice. U jednom je govoru tako Bko neutralno ime, a Bko njegov hipokoristik,
usporedno postoje inaice Mro i Mro, Vnko i Vnko (npr. u Imotskoj krajini).
Poticaji za pristup kakav se nudi u ovome radu jesu iz dijalekta, odnosno narjenih govora, no i normativno je to jednim dijelom provedeno. K tomu, kao to je
ve reeno, hrvatski novotokavski govori i hrvatski knjievni jezik imaju jednak
naglasni sustav. U njima, naime, dvosloni, i to dugouzlazni naglasak upuuje na
obiljeenost imena jer se pojavljuje u hipokoristika i skraenica, dok jednosloni, i ti
dugosilazni upuuje na neobiljeenost, pojavljuje se u neutralnih imena, domaih ili
stranih. Drugim rijeima, jednosloni se naglasci i u ovome jezinome sloju pokazuju
kao openito prototipni naglasci. U tome bi se smjeru i promjena knjievnojezinoga
(neobiljeenoga) naglaska u nedvojbeno hipokoristinih imena primjerice ljko ili
Mro u ljko i Mro mogla promatrati kao prijelaz od hipokoristika k neutralnomu
imenu. To je i s obzirom na ovaj dio hrvatskoga leksika i s obzirom na (drutveno)
jezine promjene bitan podatak.
Imena na zatvornik + ko (tipa Vinko)
Norma se (ini se) ustalila u odnosu na dvoslona imena, ukljuujui prezimena
i nadimke, na Kko tipa Vinko sklanja ih po a-vrsti bez obzira na kakvou naglaska. To, izuzev u biljeki spomenutih podruja, potvruje i govorna upotreba.
Takvo stanje nije nuno mijenjati, ali ipak bi trebalo otvorenom ostaviti mogunost
da se mjesno pri imenovanju kakva kulturnoga znamena radi ouvanja jezine i
tradicijske posebnosti zadri i izvorni oblik imena ili prezimena.
Ostala imena na -o (tipa Miro)
Za imena i prezimena poput Miro, Ivo, Bajlo postoje dvije inaice na hrvatskome jezinome prostoru. Tu bi dvostrukost trebalo normativno dopustiti, tim vie
to je opravdana i mogunou sustava i govornim uzusom. Dakle, na isti bi nain
valjalo pristupiti i dubrovakim imenima i drugim imenima na tome podruju koja
se sklanjaju po a-vrsti.
Kao primjer povezanosti prostornoga identiteta i imenske sklonidbe neka poslui ime pro. Ono je vie-manje prostorno ogranieno na srednju Dalmaciju te
se oekivano sklanja po a-vrsti. Nije primjereno normativno zahtijevati da se ono
sklanja po uzoru na domae skraenice ili imena odmila s dugouzlaznim naglaskom,
a samo nije takve naravi.
177

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

Imena stranoga podrijetla na -o (tipa Dino)

Skupina imena stranoga podrijetla, preteito talijanskoga, kao to su: Dino, Lino,
Pino, Tino, Nino prilagodila su se hrvatskomu jeziku pa imaju svoju sklonidbu kao i
druge imenice u hrvatskome jeziku. U gramatikama (pa i novijima) nema primjera
s tim ili slinim imenima. Moglo bi se iz toga zakljuiti da su sasvim jasna glede
sklonidbe ili pak toliko rijetka da im nema potrebe biti u primjerima. No ni jedna
ni druga tvrdnja ne stoji. Ta imena u posljednje vrijeme uzrokuju dosta pomutnje
meu govornicima hrvatskoga jezika koji nastoje pravilno govoriti i pisati, a brige
zadaju i lektorima u medijima.
Preporuka je struke imena poput Oto, Roko s kratkosilaznim (jednoslonim) naglaskom sklanjaju po a-sklonidbi. Za imena poput Dino u gramatikama ne pie nita
osobito, ali se navodi da se imena s jednim suglasnikom ispred o i s dugouzlaznim
naglaskom tipa Drgo sklanjaju po e-vrsti poput drugih dvoslonih mukih imena
dakle: Dno, Dn; Lno, Ln.
Zato je takvo rjeenje teko prihvatiti? Objanjenje moe zvuati prejednostavno,
no nema nijednoga vrstoga kriterija prema kojemu bi ta imena bila dijelom e-vrste,
osim dvoslonosti i zavretka na -o (to imaju i druga tzv. neutralna imena).
Kao prvo, rije je o imenima stranoga podrijetla. Drugo, nisu hipokoristina
postanja poput imena Drgo s kojim ih se dovodi u vezu, izuzmemo li moda
mogunost da je u nekim krajevima, primjerice Slavoniji ili Bosni Dno < Dnko <
Dominik. Tree, naglasak im je na najveemu dijelu hrvatskoga prostora, poglavito
u Dalmaciji i Istri gdje su prvotno i posuena i najrairenija, jednosloan (dugosilazni). Stoga bi prototipna sklonidba tih imena bila a-vrsta: Dno - Dna, Lno - Lna,
Nno - Nna (kao Krlo - Krla). Situacija u kojoj se ime ostvaruje s jednoslonim
(silaznim) naglaskom, a sklanja prema e-vrsti npr. Dno - Dn, Nno - Nn, izlazi
iz logike jezinoga sustava na kojemu poiva hrvatski knjievni jezik. Da je tomu
tako potvruju i primjeri stranih imena s kratkosilaznim naglaskom poput Lo,
Rko, to kojima norma propisuje a-sklonidbu: G Rka, ta, La (premda se u
medijima, kao to je ve reeno, uje i G te). Naravno, kad je u pitanju inaica s
dugouzlaznim naglaskom, nositelju se imena ne smije oduzeti pravo da mu se ono
prema tomu obiljeju i sklanja. Dakle, ako je Dno, Brno ili Nno, govorit e se
o Dni, Brni odnosno Nni, u protivnom treba se prema a-vrsti govoriti o Dnu,
Brnu odnosno Nnu.
Imena na -e (tipa Ante)
O imenima i prezimenima na -e norma je iskljuiva i sva takva dvoslona imena
i prezimena s dugouzlaznim naglaskom svrstava u e-vrstu. Meutim, valja imati na
umu razloge koji uvjetuju a-vrstu (strano podrijetlo, jednosloni, silazni naglasak)
ili e-vrstu (domae podrijetlo, dvosloni, dugouzlazni naglasak), to u prirunicima
178

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...

nije u cijelosti pojanjeno. Dakle, strano ime ili prezime (Dnte, Jnke) ili domae
koje nema dugouzlazni naglasak (Pvle), oekivano e imati a-sklonidbu. Sluajevi
poput Ante / Anto G Anta koji se pojavljuju u nekih govornika na dubrovakome
podruju mogu se iznimno dopustiti u lokalnoj zajednici prema naelu koje vrijedi
za imena na -o.
Zakljuak
Sklonidba je hrvatskih dvoslonih imena odmila na -o ili -e povezana s
njihovim naglaskom. To je u hrvatskome knjievnome jeziku prihvaeno. No i ostala imena podlijeu toj zakonitosti u veoj ili manjoj mjeri, ovisno o tome koja je
sastavnica (naglasak ili prototipna imenika vrsta) prevladala. Usporednost izmeu
tipa naglaska i imenike vrste postoji u hrvatskome sustavu, ali se ona ostvaruje i
u razliitim govorima te bi se, u sluajevima gdje je opravdana, trebala iskoristiti
i normativno prihvatiti. Svakako je vaan imbenik i podrijetlo imena (iz njega
djelomice proizlazi i naglasak). Neosporno je da se u svih imena (osim onih tipa
Janko, tj. sa zatvornikim skupom od kojih je drugi zapornik k) naglasak poklapa
s imenikom vrstom. Imena s dvoslonim (tj. uzlaznim) naglaskom idu u e-vrstu
(Ksto - Kst, Mto - Mt, nte - nt, Hrste - Hrst), a imena s jednoslonim
(tj. silaznim) naglaskom u a-vrstu (Jnko - Jnka, Lno - Lna, Lo - La, Krlo
- Krla, Jnke - Jnkea).
Norma nastoji to je vie mogue ujednaiti pravila radi pojednostavljivanja,
koje je posebno vano prilikom ovladavanja jezikom. Meutim, odraslim hrvatskim
govornicima koji imaju jasno odreena pravila s obzirom na naglasak, potvrena
i na domaim i na stranim imenima, takvim pojednostavljivanjem uskrauje se
mogunost da ta pravila provedu i tako i jezino izraze svoj identitet. Potivanje
osnovnoga oblika neijega imena i prezimena u hrvatskome je dio kulturnoga sloja.
Za razliku od preuzetih stranih imena i prezimena sa svojstvenim izraznim obiljejima, moglo bi se rei da su oblici imena i prezimena svojstveni pojedinim hrvatskim
govorima prihvaeni unutarnarodni leksemi. Drugim rijeima, neke oblike imena
i prezimena svojstvene pojedinome stranome jeziku hrvatski jezik prihvaa kao
internacionalizme (muka imena kao Cristoph, Giotto, Giovanni, Thomas, Maurice
i prezimena kao Wojtyla, enska imena Miel, Karol), druge kao nacionalizme (npr.
Lovre, Tome, Ive, Pave).
Iako je ovdje rije o sklonidbi, budui da hrvatski morfoloki sustav ukljuuje
mogunost a-vrste dvoslonih imena mukoga roda koja zavravaju na -o (a da
nemaju nuno ispred njega fonem k), bilo bi dobro da se ta mogunost normativno
dopusti kao inaica postojeoj. Prihvaanjem inanih rjeenja uz dosadanje propisane oblike e-vrste postigao bi se sklad izmeu uporabne i propisane norme, izbjegle
bi se postojee nedosljednosti, a u uporabi nedoumice, to bi imalo vrlo povoljne
drutvenojezine posljedice.
179

Jezik, 55., T. Bonjak Botica, Z. Jelaska, Sklonidba mukih dvoslonih imena ...
Literatura
Babi, S. i dr., 1991., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika: nacrti
za gramatiku. Zagreb, JAZU Globus
Babi, S., 2002., Kako nam se zovu Grge?, Forum, 20. lipnja, str. 35.
Babi, Z., 1985., Izgovor stranih imena, Jezik, god. 32., br. 2., str. 49. 56.
Bari, E. i dr., 1997., Hrvatska gramatika, Zagreb, kolska knjiga
Bonjak-Botica, T., Jelaska, Z., 2006., Ime i prezime gramatikom do identiteta, 20. znanstveni skup HDPL, Split, 25. 27. svibnja 2006., (izlaganje)
Brabec, I., Hraste, M., ivkovi, S., 1954., Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika, 2.
preraeno i nadopunjeno izdanje, Zagreb
Duli, M. (ur.), 1997., Govorimo hrvatski: jezini savjeti, Zagreb, Hrvatski radio Naprijed
Frani, A., 2006., to je osobno ime?, Folia Onomastica Croatiaca, 15., 71. 80.
Frani, A., Hudeek, L., Mihaljevi, M., 2005., Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada
Florschtz, J., 2002., Gramatika hrvatskoga jezika, Pretisak iz 1916., Zagreb, Ex libris.
Ham, S., 2002., kolska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, kolska knjiga
Ham, S., 2006., Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb, Nakladni zavod Globus
Hamm, J., 1949., tokavtina Donje Podravine, Rad JAZU, 275., 1. 70.
Hudeek, L., Mihaljevi, M. i Vukojevi, L. (ur.), 1999., Hrvatski jezini savjetnik, Zagreb,
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena i kolske novine
Ivas, I., 2005., Strana imena u hrvatskom standardnom izgovoru, Suvremena lingvistika,
29. (2003. [i.e. 2005.]), 1/2 (55/56), 1. 35.
Ivi, S., 1913., Dananji posavski govor, Rad JAZU, 196. i 197., Zagreb
Jarm, A., 1996., Obiteljski imenar: imena i imendani, Zadar, Hrvatski institut za liturgijski
pastoral
Jelaska, Z., 2004., Fonoloki opisi hrvatskoga jezika: glasovi, slogovi, naglasci, Zagreb,
Hrvatska sveuilina naklada
Mareti, T., 1931., Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, 2. popravljeno izdanje, Zagreb, Jugoslavensko nakladno d.d. Obnova
Ragu, D., 1997., Praktina hrvatska gramatika, Zagreb, Medicinska naklada
Sili, J., Pranjkovi, I., 2005., Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, kolska knjiga
imundi, M., 1988., Rjenik osobnih imena, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske
imunovi, P., 2006., Hrvatska prezimena, Zagreb, Golden marketing i Tehnika knjiga
Teak, S., Babi, S., 2007., Gramatika hrvatskoga jezika, Prirunik za osnovno jezino
obrazovanje, 16. izdanje, Zagreb, kolska knjiga
Vukui, S., Zorii, I., Grasselli-Vukui, M., 2007., Naglasak u hrvatskome knjievnom
jeziku, Zagreb, Nakladni zavod Globus

180

Jezik, 55., D. Smaji, I. Vodopija, Curriculum, kurikulum, kurikul uputnik

Saetak
Zrinka Jelaska, Filozofski fakultet, Zagreb
Tomislava Bonjak Botica, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb
UDK 81366367.622, izvorni znanstveni rad
primljen 14. lipnja 2008., prihvaen za tisak 2. rujna 2008.
Inflection of Bisyllabic Male Names and Accentual Dualism
The paper analyzes problems occurring in the inflection of male names ending in -o and
-e. These problems are insufficiently explained normative rules on the one hand, and diverse
speech practice of the speakers of Croatian. Possible grounds for such inconsistencies are
outlined and alternative normative solutions are offered on the basis of the accentuation
characteristics of the neotokavian system.

CURRICULUM, KURIKULUM, KURIKUL UPUTNIK

Dubravka Smaji, Irena Vodopija

hH

rvatska jezina kultura oduvijek je podrazumijevala tenju prema istom

hrvatskom knjievnom jeziku, no ipak je dodirom s drugim jezicima u
hrvatski jezik jo od davnih vremena ulazilo mnogo rijei stranoga podrijetla. Tijekom povijesti najvie nam je stranih rijei dolazilo iz jezika susjednih
naroda, odnosno onih s kojima su Hrvati bili, osim teritorijalno ili kulturno, na bilo
koji nain i politiki povezani, a njihovi jezici obino politiki nadmoni u odnosu
na hrvatski jezik. Meutim, sve jae nacionalno meuproimanje koje je zahvatilo
Europu i svijet kada je u pitanju nain ivljenja i miljenja, dovelo je do bezrezervnoga prihvaanja rjenikih internacionalizama.1
O tuim rijeima u hrvatskom jeziku u Hrvatskom pravopisu iz 1971. godine,
popularnom londoncu, nalazimo osnovne, ope podatke zato one ulaze u na jezik, ali i jednostavan jezini savjet kako se prema njima valja odnositi. Autori tako
istiu da
1

Istiui kako su se puristi najustrajnije bavili pitanjem stranih rijei u hrvatskom jeziku, odnosno
posuivanjem rijei i posuenicama, Vlatka timac navodi da ovisno o povijesnome kontekstu
domaom su rijeju puristi nastojali zamijeniti rije posuenu iz turskoga jezika, njemakoga,
talijanskoga ili latinskoga; iz ruskoga, ponovno njemakoga, a poekom devedesetih godina 20. st.
iz srpskoga jezika. Na kraju, s danas najbrojnijima meu novijim posuenicama iz (amerikoga)
engleskoga jezika ili anglizmima ulazimo u doba globalizacije. (timac, 2003.: 94.)

181