Katrin Boeckh-Vjerski Progoni 45-53

God. 38., br. 2., 373.-716.
Zagreb, 2006.
UDK: 261.7(497.1) 1944/1953
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno: 16. 2. 2006.
Prihvaeno: 13. 10. 2006.
Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944. 1953.: staljinizam

u titoizmu*
KATRIN BOECKH
Osteuropa Institut, Mnchen, Njemaka
Autorica istrauje u lanku vjerske progone u Jugoslaviji koji su se dogaali

u razdoblju od komunistikog preuzimanja vlasti krajem Drugoga svjetskog
rata do 1953. godine. Pokazuje kako je u tom vremenu primjenjivan sovjetski
model progona sveenstva. Usporednom metodom istie slinosti sa stalji
nistikim obrascem vladavine, ali i modifikacije u odnosu vlasti prema vjeri
i crkvama. Zakljuuje da je jugoslavenska vjerska politika bila manje ekstrem
na u odnosu na metode progona u Sovjetskom Savezu.
Kljune rijei: vjerski progoni, komunizam, Jugoslavija, staljinizam
Uvod
Politiki sistemi pod Josifom Visarionoviem Staljinom (1879. - 1953.)
u Sovjetskom Savezu i Josipom Brozom Titom (1892. 1953.) u Jugoslaviji
bili su po svojem shvaanju, izraavanju i metodama vladanja u mnogim
aspektima slini. Obojica su diktatorski vladali u mnogonacionalnim dra
vama Sovjetski Savez sa 170.557,093 stanovnika (prema popisu stanovni
tva iz 1939.), Jugoslavija s 15.722.098 (prema popisu stanovnitva iz 1948.)
oslanjali se cijeloga ivota na instrumente propagande i terora svake vrste
te uvrivali svoju politiku na skrojenoj interpretaciji marksistike ideje
o dravi. Odnos dvojice diktatora, koji su u svojoj zemlji i vremenu osta
vili peat i nakon smrti, bio je na poetku odnos uitelja i uenika, dok
posljednji nije ustao i krenuo treim putom izmeu socijalizma i kapitaliz
ma. Njegova programatika pokazala je dalekosene posljedice. Osim politi
kom nesvrstanosti kao i kontroliranim otvaranjem jugoslavenskih drav
nih granica za turiste i radnike na privremenom radu u inozemstvu, tomu
je pripadalo i odravanje odreene bliskosti sa zapadom, zapadna nova
na pomo i ne manje vano, na taj nain steeni ivotni standard koji druge
(socijalistike) zemlje jugoistone Europe nikada nisu dosegnule.
* Nadopunjeni lanak, ranije objavljen pod naslovom Zur Religionsverfolgung in Jugo
slawien 1944-1953: Stalinistische Anleihen unter Tito u: Sdosteuropa. Von vormoderner Vielfalt und nationalstaatlicher Vereinheitlichung. Festschrift fr Edgar Hsch, ur. Konrad
Clewing i Oliver Jens Schmitt, Mnchen 2005., 431-461.
403
KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
Ipak, u Jugoslaviji za vrijeme Tita nije bilo ni stranakog pluralizma niti

slobode miljenja, a potencijalni kao i stvarni protivnici bili su uutkavani i
fiziki uklanjani.
Te mjere sile s velikim su intenzitetom primjenjivane za vrijeme izgrad
nje drave nakon Drugoga svjetskog rata; a nakon to su postigle svoj cilj,
bile su reducirane.
Pri tomu je Tito u fazi uspostave i uvrivanja vlasti u mnogoemu sli
jedio Staljinov primjer.1 Na tomu je Tito temeljio svoj politiki uspjeh, koji
ga je pratio dulje nego Staljina tijekom etiri desetljea sve do njegove smrti
1980. Ovaj rad na primjeru Titove vjerske politike istrauje s kojim intenzi
tetom je Tito kopirao kremaljskog despota. Cilj je predoiti strukturalne sli
nosti i paralele izmeu Staljinovih i Titovih namjera u borbi protiv crkvi, koje
su zapoele time to su boljevici preuzeli vlast 1917., odnosno dotadanji
partizani krajem Drugoga svjetskog rata. Metode progona crkvenih krugo
va i vjerskih predstavnika u drugoj Jugoslaviji nisu, meutim, samo kopira
le sovjetski uzor, nego su bile modificirane prema mjesnim prilikama. Godina
1953., ujedno i godina Staljinove smrti, oznaila je cezuru u jugoslavenskoj
vjerskoj politici, koja je u sljedeim godinama jae traila nagodbu s crkvama
u zemlji izbjegavajui na odreen nain vanjske represije protiv sveenika.2
Pristup postavljanju ovog pitanja, koje moe dati i objanjenje jakih i sla
bih strana titoistikog reima, daje niz novijih radova o vjerskim zajednicama
u Jugoslaviji, koji u svoje sredite stavljaju sastav, ivot i progon pod Titom.3
U tim studijama zanimljiva su arhivistiki utemeljena opaanja o odnosu
izmeu crkvenih zajednica i drave. U sklopu istraivanja o staljinizmu razvio
1
Slijeenje boljevike metodologije i sustavnosti u fazi preuzimanja i etabliranja
moi Komunistike partije Jugoslavije (KPJ) u Jugoslaviji analizirala je Jerca STARI
VODUEK, Stalinismus und Selbst-Sowjetisierung in Jugoslawien. Von der kommunis
tischen Partisanenbewegung zu Titos Einparteiensystem, Gleichschaltung unter Stalin? Die
Entwicklung der Parteien im stlichen Europa 19441949, Paderborn i dr., 2002., 219-238.
2
Usp. Periodizacija jugoslavenske crkvene politike u: Pedro RAMET, The Catholic Church
in Yugoslavia, 19451989, Catholicism and Politics in Communist Societies, Durham, London
1990., 181-205, ovdje 192-196.
3
Pritom je jasnije teite na kranskim crkvama, manje na vjerskom ivotu muslimana
u Titovoj Jugoslaviji. Usp. Klaus BUCHENAU, Orthodoxie und Katholizismus in Jugoslawien
19451991. Ein serbisch-kroatischer Vergleich, Wiesbaden 2004.; Radmila RADI, Verom protiv vere. Drava i verske zajednice u Srbiji 19451953, Beograd 1995.; Ludwig STEINDORFF,
Im Windschatten. Die protestantischen Kirchen in Jugoslawien nach 1945, Zwischen
den Mhlsteinen. Protestantische Kirchen in der Phase der Errichtung der kommunistischen Herrschaft, Erlangen 2002., 235-270; Tamara GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der
Frauenorden in Slowenien nach 1945, sterreichische Osthefte 42/2000, 77-94, kao i razni pri
lozi u Dijalogu povjesniara-istoriara, sv. 2., Zagreb 2000.; Ger DUIJZINGS, Religion and the
Politics of Identity in Kosovo, London 2000. Usp. dalje: Alexandre POPOVIC, Lislam balkanique. Les musulmans du sud-est europen dans la priode post-ottomane, Berlin, Wiesbaden
1986.; Stella ALEXANDER, Church and State in Yugoslavia since 1945, London u. a. 1979.;
Harriet Pass FREIDENREICH, The Jews of Yugoslavia. A Quest for Community, Philadelphia
1979. Iscrpna bibliografija o crkvama i vjerskim zajednicama u Jugoslaviji: Klaus BUCHENAU
na stranici www.vifaost.de
404
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
se posljednjih godina pravi vjerski bum, pa o tome imamo veliki broj rado
va.4
Komparativni aspekt pri istraivanjima vjerskih progona u komunizmu
rijetko, meutim, dolazi do izraaja.
Sovjetska pomo Titu i njegovoj vladi

Unutranje odnose i politike osobitosti prve socijalistike drave,
Sovjetskoga Saveza, Tito je ustrojio kada je tridesetih godina radio kao
funkcionar u sjeditu Kominterne u Moskvi te doivio staljinistike istke,
a oito ih ak i suoblikovao.5 Kao posljedica toga izvrena je boljevizaci
ja Komunistike partije Jugoslavije. Iskustva iz toga vremena kao to su
eliminacija suparnika, primjenjivanje terora, propagande i kulta linosti neizravno su postala dio Titova naina vladanja. Osim toga, a to je bio jo
presudniji razlog za sovjetski utjecaj u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu je bio
geostrateki interes jaati svoj poloaj u Jugoslaviji. Konana Staljinova odlu
ka o davanju potpore Titu za vrijeme Drugoga svjetskog rata donesena je,
meutim, tek nakon to je britanska vlada uskratila pomo Mihajlovievim
trupama odanima kralju i okrenula se partizanima.6
Tito je svoj ustaniki pokret protiv okupacije tijekom rata od poet
ka vodio pod boljevikim predznakom; izvana nije dopustio da nasta
ne sumnja u poslunost sovjetskom poretku. Ipak, dugo je vremena molio
Kominternu za financijsku pomo, Sovjetska pomo stigla je tek u jesen
1944. kada su pristigla oklopna vozila i zrakoplovi uz druge strune pomo
Usp. Sandra DAHLKE, An der antireligisen Front. Der Verband der Gottlosen in der
Sowjetunion der zwanziger Jahre, Hamburg 1998.; Gregory L. FREEZE, The Stalinist
Assault on the Parish, 19291941, Stalinismus vor dem Zweiten Weltkrieg. Neue Wege der
Forschung, Mnchen 1998., 209-232; Daniel PERIS, Storming the Heavens. The Soviet League
of the Militant Godless, Ithaca 1998.; M.V. KAROVSKIJ, Russkaja Pravoslavnaja Cerkov
pri Staline i Chrueve. Gosudarstvenno-cerkovnye otnoenija v SSSR v 19391964 godach,
Moskva 1999.; William B. HUSBAND, Godless Communists. Atheism and Society in Soviet
Russia, 19171932, DeKalb/Ill. 2000.; Politik und Religion in der Sowjetunion 19171941., ur.
Christoph Gassenschmidt, Ralph Tuchtenhagen, Wiesbaden 2001.; Steven Merritt MINER,
Stalins Holy War. Religion, Nationalism, and Alliance Politics, 19411945, Chapel Hill, London
2003.; Katrin BOECKH, Vllig normal, entsprechend den Prinzipien der Gewissensfreiheit,
garantiert durch die Stalin-Verfassung. Die Verfolgung der Kirchen in Galizien unter Stalin
im Vergleich (19441953), Historische Zeitschrift 278/2004, 55-100; kao i poseban svezak
52/2004, br. 4 Jahrbcher fr Geschichte Osteuropas o crkvama pod Staljinom, koji je kon
cipirao Jrg BABEROWSKI.
5
O istkama Komunistike partije Jugoslavije provedenim po nalogu Kominterne usp. Ivan
AVAKUMOVIC, History of the Communist Party of Yugoslavia, sv. 1, Novotisak Aberdeen
1967., 127-142.
6
O Staljinovu obratu kao reakciji na premjetanje britanskih interesa u istom smjeru usp.
Donal OSULLIVAN, Stalins Cordon sanitaire. Die sowjetische Osteuropa-Politik und die
Reaktionen des Westens 19391949, Paderborn u.a. 2003., 174-182; Ernst HALPERIN, Der siegreiche Ketzer. Titos Kampf gegen Stalin, Kln 1957., 38 i sljedee stranice.
4
405
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
i kao npr. lijekova i odjee.7 Osim toga, do 1. travnja 1945. ukupno se 3.126
pripadnika Titove vojske nalazilo na izobrazbi u vojnim ustanovama u
Sovjetskom Savezu. Dok je Crvena armija prodirala preko istone, srednjo
istone i jugoistone Europe, u osloboenju je sudjelovala samo na sjeve
roistoku Jugoslavije; unato tomu kasnije je propagandistiki slavljena kao
odluujui trenutak u proboju u Jugoslaviji.8
Nakon kraja jugoslavenske Narodnooslobodilake borbe Staljin je na
razne naine podupirao uspostavu titoistike vlasti: sovjetski savjetnici
agronomi, pravnici, agenti, vojno osoblje i drugi strunjaci poslani su u
zemlju da se s njihovom pomoi izvri gospodarska, politika i drutvena
preobrazba i sovjetizacija. Pripadnici sovjetskog Narodnog komesarijata
za unutarnje poslove (NKVD) podravali su izgradnju jugoslavenske tajne
slube OZNA-e (Odjeljenje za zatitu naroda, Uprava dravne bezbjedno
sti).9 Na prijedlog sovjetskog ministra unutarnjih poslova Berije Staljinu,
Tito je na raspolaganje dobio jednog komesara NKVD-a i jednog potpukov
nika s 30 suradnika NKVD-a za tjelesnu strau.10 Daljni temelj za odnose sa
SSSR-om odredio je prijateljski Sporazum o obostranoj pomoi i suradnji,
koji je sklopljen 11. travnja 1945. u Moskvi. Zajednika gospodarska podu
zea trebala su vezati Jugoslaviju, kao i ostale drave istone, srednje i jugo
istone Europe, za Moskvu. Prevoenje i objavljivanje sovjetske knjievno
sti, suradnja sovjetskih i jugoslavenskih novinskih agencija kao i preuzima
nje sovjetskih propagandnih metoda i izjava takoer su se pobrinule za ire
nje sovjetskih ideja.11
Ulogu uzora sovjetske vjerske politike za jugoslavensko ureenje odno
sa s crkvama u zemlji objasnio je tijekom rata bliski suradnik Tita, Edvard
Kardelj (1910.-1979.) na sljedei nain: Lenjin i Staljin nastavili su djelo
7
O dostavi ratne opreme, medicinskome materijalu i o sovjetskom kreditu od preko mili
jun dolara usp. Nikola B. POPOVI, Jugoslovensko-sovjetski odnosi u Drugom svetskom ratu
(19411945), Beograd 1988., 187-223.
8
Sovjetska istraivanja naglaavala su do posljednjeg trenutka sovjetsko-jugoslaven
sko bratstvo po oruju tijekom okupacije. Pri tomu je potpora Sovjetskog Saveza dovela
do zajednike pobjede nad faizmom, slobode i neovisnosti jugoslavenskog naroda; usp.
Osvoboditelnaja missija sovetskich vooruennych sil na Balkanach, Moskva 1989., 186-205.
Openito o razvoju u Jugoslaviji do raskida sa Sovjetskim Savezom izmeu ostalog: Hrvoje
MATKOVI, Povijest Jugoslavije (191819912003), Zagreb, drugo izdanje 2003., 272-305.
9
Branko PETRANOVI, Sava DAUTOVI, Jugoslovenska revolucija i SSSR (19411945),
Beograd 1988., 280 (ovdje openito o sovjetskoj pomoi pri obnovi nakon Drugoga svjetskog
rata: 276-288); J. VODUEK STARI, n. dj., 229.
10
Gosudarstvennyj archiv Russkoj Federacii, f. 9401, op. 2, d. 97, l. 69-70: L. Berija i V.
Merkulov I.V. Stalinu i V.M. Molotovu, 29. lipnja 1945., kao i na istom mjestu l. 351-352: L.
Berija I.V. Stalinu, 15. srpnja 1945. (takoer u: Sovetskij faktor v vostonoj Evrope 19441953. ,
tom 1: 19441948. Dokumenty, Moskva 1999., Dok. br. 60 kao i 66).
11
L. Ja. GIBIANSKIJ, Stanovlenie otnoenij medu Sovetskim Sojuzom i novoj Jugoslaviej, u:
SSSR i strany narodnoj demokratii. Stanovlenie otnoenij druby i sotrudniestva 19441949gg,
Moskva 1985., 115-181, ovdje 168-172.
406
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
Marxa i Engelsa na estini zemaljske kugle i u praksi su pokazali odnos KP-a

i revolucionarnog proletarijata prema vjeri i crkvi. Tako su crkva i vjernici u
Sovjetskom Savezu od prvoga dana velike socijalistike Oktobarske revolu
cije uivali punu slobodu vjere i slobodu vrenja vjerskih rituala. Preuujui
brutalne sovjetske vjerske progone, pozivao se dalje na slobodu vjere za sve
sovjetske graane, zajamenu sovjetskom ustavom.12
Takozvani Staljinov ustav iz 1936. bio je mjerodavan za jugoslavenski
ustav iz 1946. U mnogim pogledima, pa tako i za vjerski ivot obeavao je
slobode, ije je provoenje u praksi bilo zaustavljeno. Odvajanje crkve od
drave u Sovjetskom Savezu, koje je doneseno Dekretom od 2. veljae 1918.,
jugoslavenski je Ustav potvrdio lankom 25. Njegov doslovan tekst nudio
je vjerskim zajednicama u zemlji povoljne odnose: jamio je slobodu vjere
i savjesti, doputao vjerskim zajednicama koje su bile u skladu s Ustavom
autonomiju u njihovim vlastitim poslovima, dopustio je dravi da materi
jalno podrava vjerske zajednice, ali je ustanove za obrazovanje sveenika
stavio pod nadzor drave. Stvarnost za vjernike i sveenstvo ispostavila se,
meutim, potpuno drukija nego to se od Ustava oekivalo.
Partizanska borba i ope mjere crkvenoga progona

Razlozi zato totalitarne i druge nedemokratske drave tlae crkve i la
nove vjerskih zajednica lee u objema strukturama. Staljin i Tito eljeli su
vladati drutvima koja su se mogla kontrolirati i iz kojih su opozicijski ele
menti vie ili manje bili odstranjeni. Crkve su pak, ovisno o njihovu poli
tikom angamanu, ponudile svojim pripadnicima, ali i drugima izvan nje
forum za razmjenu kritinih ideja i razmiljanja. Osim toga, posjedovale su
nemali utjecaj na iroke dijelove stanovnitva u Jugoslaviji, unato procesu
sekularizacije zapoetom na prijelazu stoljea.
Uz ideoloki motiv crkvenog progona Sovjetski Savez i Jugoslavija sma
trali su se u marksistikom smislu kao drutva na putu k ateizmu13 u slua
ju Jugoslavije javlja se kao daljnji razlog i nacionalna obiljeenost crkvi jer su
velike vjerske zajednice pripadale uglavnom odreenim narodnim grupama:
pravoslavlje je obuhvaalo veinom Srbe i Makedonce, katolicizam Hrvate
i Slovence. Stanje je bilo kompliciranije kod Muslimana. Najvea islamska
zajednica u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, bila je tek 1968. ustavnopravno
12
Edvard KARDELJ, Komunistika partija, vjera i crkva, u: iril PETEI, Katoliko
sveenstvo u NOB-u 19411945, Zagreb 1982., 238-241, ovdje 238-239. Povod ovom govoru,
odranom 1943., bio je bijelogardistiki otpor komunistikom pokretu u Sloveniji (uz tali
janski poticaj stvorene su oruane slovenske antititoistike organizacije), koji je pokrenula,
prema Kardelju, neistinita tvrdnja da partizani progone vjernike.
13
Marksistiki model, koji je polazio od toga da e vjere same od sebe nestati tijekom
razvoja prema socijalistikom drutvu, revidirali su Tito i Staljin tako da su crkve kao dru
tvene imbenike nasilno eliminirali.
407
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
priznata kao vlastita nacija.14 Muslimani u Srbiji, s teitem na Kosovu, najve

im su dijelom Albanci, kao i Turci, Romi i drugi, a samo u Sandaku slaven
ski Muslimani. Albanske narodne pripadnosti je i najvei broj muslimana u
Makedoniji i u Crnoj Gori, koju naseljavaju i muslimani slavenskog podrije
tla.15 idovi koji su preivjeli holokaust ivjeli su u svim dijelovima Jugoslavije.
Daljnja, manja crkvena udruenja, imala su iznadnacionalni karakter: evan
geliki krani njima su nakon rata pripadale Reformirana kranska crkva,
Slovaka evangeliko-kranska crkva augsburke vjere i Evangeliko-kran
ska crkva augsburke vjere u Sloveniji, Srbiji kao i u Hrvatskoj su Maari,
Slovaci i Nijemci.16 Unijati, ije institucionalno sredite ini krievaka bisku
pija, jesu Rumunji, Ukrajinci, Rusini, Makedonci i Hrvati.17
Popis stanovnitva iz 1953. pokazao je sljedee odnose vjerskih zajedni
ca u Jugoslaviji (pri emu je upadljivo da je udio onih bez konfesije relativ
no nizak):18
Ukupno stanovnitvo Jugoslavije:
Pripadnici Srpske pravoslavne crkve:

Pripadnici Katolike crkve:
Muslimani:
Druge vjere:
Bez vjere:
16,936.573
6,984.686
5,370.760
2,080.380
362.872
2,127.875
14
Priznanje se, meutim, nije odnosilo na muslimane u drugim jugoslavenskim republika
ma; priznanje muslimanske vjere u nacionalnom smislu nije istovremeno znailo i pripad
nost islamu. O razvoju muslimanske nacije u Bosni i Hercegovini usp. Ludwig STEINDORFF,
Von der Konfession zur Nation: Die Muslime in Bosnien-Herzegowina, Religion und
Gesellschaft in Sdosteuropa, ur. Hans-Dieter Dpmann, Mnchen 1997., 243-269; kao i
Wolfgang HPKEN, Die jugoslawischen Kommunisten und die bosnischen Muslime, Die
Muslime in der Sowjetunion und in Jugoslawien. Identitt, Politik, Widerstand, Kln 1989., 181210.
15
O sastavu stanovnika Jugoslavije muslimanske vjere prema narodnostima usp. Alexandre
POPOVIC, Les musulmans yougoslaves (19451989). Mdiateurs et mtaphores, Lausanne
1990., 32-35; kao i razliite priloge u: Muslim Identity and the Balkan State, ur. Von Hugh
Poulton/Suha Taji-Farouki, New York 1997.
16
Folksdojeri su u Jugoslaviji nakon rata kao narodni neprijatelji skupljani u koncentra
cijske logore, mnogi od njih bili su ubijeni ili deportirani u Sovjetski Savez; veina ih je pro
tjerana. Usp. o njihovoj povijesti: Matthias ANNABRING, Volksgeschichte der Donauschwaben
in Jugoslawien, Stuttgart-Mhringen 1995.; Josef BEER, Donauschwbische Zeitgeschichte aus
erster Hand, Mnchen 1987.; Josef SENZ, Josef VOLKMAR, Geschichte der Donauschwaben.
Von den Anfngen bis zur Gegenwart, Wien, Mnchen, sedmo izdanje 1993.; Weibuch der
Deutschen aus Jugoslawien, 2 Bde. Mnchen 1992./93.; Vladimir GEIGER, Folksdojeri pod
teretom kolektivne krivnje, Osijek 2002.
17
Unija potjee od sinode u Mari 1611., kad je srpski biskup Simeon priznao primat pape,
a pravoslavni naseljenici na podruju Vojne granice bili stavljeni pod papinsku jurisdikci
ju. Sredite unijata bila je od 1777. krievaka biskupija, a 1962. biskupsko sjedite premje
teno je u Zagreb. O doseljavanju unijatskih Ukrajinaca u Bosnu usp. Adnan BUSULADI,
Pojava grkokatolikog stanovnitva u Bosni i Hercegovini (od 1879. do najnovijeg doba),
asopis za suvremenu povijest [dalje: SP] 35/2003., br. 1, 173-187.
18
Prema S. ALEXANDER, n. dj., 297.
408
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
Tito se kao predsjedavajui KP Jugoslavije izjanjavao kao ateist. Godine

1936. objavio je: Prema naem svjetonazoru mi smo komunisti nosioci
dijalektikog materijalizma, i kao takvi bez vjere.19 Tijekom rata, meutim,
pokuao je ostaviti dojam kako njegov partizanski pokret pripada narodnovjerskoj tradiciji; stoga se u nizu naredbi pozvao na svece kao npr. na Svetog
Savu, Blaa i Jurja, te je dopustio i tovanje irila i Metoda.20 Nakon rata i
dalje se trudio da njegova ateistika stajalita ne postanu previe poznata,
iako njegova izjava pred hrvatskim biskupima 1945. da govori kao Hrvat
i katolik21 vie nije smjela biti citirana. Slubeni prikazi o socijalistikoj
Jugoslaviji upuivali su na Titove zasluge pri ouvanju vjerske slobode u
zemlji uz potporu izjava poluslubenih vjerskih zastupnika. Pri tomu se nig
dje ne pojavljuje niti najmanja kritika vjerske politike; protjerivanje sveeni
ka i diskriminacija vjernika preuuju se.22 U praksi, iako se u programu KPJ
govorilo o toleranciji vjere i crkve u novom, socijalistikom drutvu, atei
stiki pogled na svijet bio je preduvjet za pripadnost Partiji, a takoer i pre
duvjet za poeljno drutveno ponaanje.23
Inicijativa za sve politike naloge i mjere, za ije izvrenje su bila zadue
na nia tijela, polazila je u Jugoslaviji (kao i u Sovjetskom Savezu) od glav
nog sekretara Partije i Politbiroa. Tito je imao sredinju vlast odluivanja.
Ipak, nije samo on bio odgovaran za sve politike aktivnosti. Uz njega su
vladali Kardelj, Milovan ilas (1911.-1995.) i Aleksandar Rankovi (1909.1985.). Kao sekretari Centralnog komiteta imali su visoke poloaje i suu
smjeravali su razvoj zemlje. Utjecaj jugoslavenskih republika na sredinji
cu u Beogradu bio je slab. Ona je sama raspolagala odluujuim instrumen
tima moi: financijama, vojskom i vanjskim poslovima. Jaanje nacional
nih interesa na primjer preko crkvenih udruenja u jugoslavenskim repu
blikama nikako nije bio cilj sredinjice, naprotiv, nacionalizam tj. patrioti
zam je trebalo spustiti na razinu folklora i presvoditi krilaticom bratstvo i
jedinstvo. Crkve kao institucije koje potpomau i integriraju naciju, kako su
u meuratno vrijeme prikazivane velike vjerske zajednice, kategorizirane
su kao protudravne. Titov cilj neposredno nakon rata bio je stoga te crkve
Josip Broz TITO, Komunisti i katolici, u: . PETEI, n. dj., 8-12, ovdje 9.
Primjeri za to u djelu Vladimira DEDIJERA, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita,
tom 2., Rijeka, Zagreb 1981., 578-581, odnose se samo na vrijeme rata. Za godine nakon toga
Titov dvorski biograf o tomu ne biljei nita vie, takoer nita o zloinima Titovih partiza
na nad sveenstvom.
21
Jure KRITO, Katolika crkva i Nezavisna Drava Hrvatska 19411945. Dokumenti, knj.
2., Zagreb 1998., 372-373, ovdje 372. O tomu takoer: S. ALEXANDER, Church and State in
Yugoslavia since 1945, 57.
22
Usp. openito Dedijerov prikaz, nadalje npr. . PETEI, n. dj. (ovdje itatelj malopomalo ostaje pod dojmom da su partizani bili potpuno vjerski odreeni); ili Religions in
Yugoslavia, Zagreb 1971., gdje se upuuje samo na organizaciju vjerskih zajednica i naglaava
sasvim dobar odnos izmeu njih i drave.
23
Sinia ZRINAK, Odnos crkve i drave u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, Religija
i sloboda. Prilog socioreligijskoj karti Hrvatske, tom 1., Split 1993., 107-125, ovdje 115.
19
20
409
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
svim sredstvima odstraniti iz drutva i reducirati ih na privatni ivot vjerni

ka. Metode za to bile su raznovrsne i fleksibilne ovisno o vjerskoj zajednici,
slino praksi primijenjenoj u Sovjetskom Savezu.
Da su crkve i vjerska stajalita stanovnitva bili vrijedni panje uzelo se
u obzir ve za vrijeme partizanske borbe tijekom Drugoga svjetskog rata.
Veliki interes za lanstvo u Titovim partizanima objanjiv je prije svega jer
su oni proklamirali ravnopravnost svih lanova neovisno o nacionalno
sti i vjerskoj pripadnosti kako bi u smislu Narodne fronte postigli naji
ru moguu potporu u antifaistikoj borbi. Od samog poetka u svoje su
redove pustili sveenike. Prema jednoj Titovoj naredbi od 23. lipnja 1942.
imenovani su vjerski referenti koji su na svojoj beretki nosili komunisti
ku peterokraku zvijezdu, a na lijevom rukavu znaku njihove vjerske zajed
nice. Njihova dunost sastojala se od toga da vode knjigu poginulih, ali je
oito da su dijelili i sakramente te organizirali sprovode. Ukupan broju vjer
skih referenata nije poznat krajem 1942. spominje se sedam pravoslavnih i
dva muslimanska vjerska referenta, ali niti jedan katoliki24 koji, meutim,
nisu postojali u svim partizanskim grupama.
Nakon privremenog osnutka vodeega jugoslavenskog tijela, Antifaistikog
vijea narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ), u studenome 1942. kao
provizorna vlada vodi se tek od sljedee godine pridodan mu je jo kra
jem 1942. Vjerski odsjek pri Antifaistikom vijeu narodnog osloboenja
Jugoslavije (AVNOJ). On se osobito trebao baviti pitanjima vjeronauka i s
njim vezanim aspektima, dok to nije bilo preputeno Prosvjetnom odsjeku
Izvrnog odbora AVNOJ-a, koji je pak od 3. prosinca 1943. vjerska pitanja
predao Vjerskoj komisiji pri Predsjednitvu AVNOJ-a.25
Ve u trenutku kad je tim vlastima povjereno razraunavanje s vjer
skim zajednicama kao ustanovama, neposredno nakon to bi Titovi par
tizani zauzeli odreeno podruje, poeo bi progon vjerskih predstavnika.
U prvim odluujuim godinama izgradnje zemlje postupalo se beskompro
misnije i bezobzirnije nego nakon uspostave sistema. Najprije, i to jo prije
izgradnje socijalistikih dravnih struktura, radilo se o obraunu s nekada
njim ratnim protivnicima. Zbog toga se u cijeloj zemlji rasplamsao pravi
teror.26 Masovna smaknua u svibnju i lipnju 1945. kao i postupci voe
ni do rujna 1945. pred ratnim sudovima, smanjili su broj protivnika siste
ma.27 Kao nositelji graanstva rtve progona postali su u istoj mjeri svee
. PETEI, n. dj., 32.
O ustanovama vezanim uz vjeru tijekom narodnooslobodilake borbe usp. n. dj., 2551; DEDIJER, n. dj., 571-572; Igor GRAOVAC, Sudjelovanje i stradanje katolikog sveenstva
u partizanima 19411945. godine, Dijalog povjesniara-istoriara, sv. 2, 537-550, ovdje 540.
26
O komunistikom obraunu s protivnicima reima nakon Drugoga svjetskog rata usp.
Ekkehard VLKL, Abrechnungsfuror in Kroatien, Politische Suberung in Europa. Die
Abrechnung mit Faschismus und Kollaboration nach dem Zweiten Weltkrieg. Mnchen 1991.,
358-394.
27
J. STARI VODUEK, n. dj., 230-231.
24
25
410
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
nici, redovnici i vjernici svih vjera. Samo izmeu studenoga 1944. i svib
nja 1945. Narodnooslobodilaka vojska pobila je ukupno 46 sveenika srp
ske pravoslavne crkve iz Crne Gore, u lipnju 1945. metropolita Joanikija.28
U Bosni su bez sudskoga procesa pobijeni potencijalni pripadnici opozici
je, ponajprije uglednici i intelektualci, koji su bili poznati kao vjernici-musli
mani.29 Protestno pismo hrvatskih biskupa Titu od 20. rujna 1945. koje je
istovremeno objavljeno i kao pastirsko pismo, nabrojao je rtve meu kato
likim klerom od poetka novoga poretka u Jugoslaviji: 243 mrtvih, 169
zatoenih u logorima i zatvorima i 89 nestalih.30 Ubojstva crkvenih pred
stavnika sve do neposrednoga poratnog vremena odgovaraju eliminaciji
jednoga dijela politike opozicije, ciljanom fizikom unitenju sveenstva u
Sovjetskom Savezu tijekom dvadesetih i tridesetih godina.
Nakon mjeseci divljih istki, obraun s ratnim neprijateljem postao je
osnutkom slubene vlasti za progon ureeniji, legalistikiji. Dravna komi
sija za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, utvrena za
raskrinkavanje antikomunistikih elemenata 31 djelovala je 1945. i 1946.
godine. Kod nje nije upadljiva samo slinost s imenom paralelne sovjetske
ustanove nego i zajedniki obrazac postupka.32 Kao i u Sovjetskom Savezu
bila je utvrena u sredinjici s potkomisijama u republikama i skupljala je
izjave rtava i svjedoka kako bi uhvatila ratne zloince i predala ih sudovi
ma. Imenovanih 65.000 ratnih zloinaca, izdajnika i narodnih neprijatelja
u Jugoslaviji daje naslutiti da se kao i u njezinu sovjetskom uzoru radi
28
Zvezdan FOLI, Ateizam vlasti u Crnoj Gori 19451953, Istorijski zapisi 48/1995, br. 4,
195-226, 204. Svoje antikomunistiko dranje Joanikije nije tajio za vrijeme Drugog svjet
skog rata; usp. edicija njegovih spisa u: Golgota Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija
(19411945). Izd. Velibor V. DOMI, Cetinje 1996.
29
Noel MALCOLM, Bosnia. A Short History, New York 1994., 195.
30
S. ALEXANDER, n. dj., 70. 488 pripadnika katolike crkve u Jugoslaviji, koje su ubili par
tizani uraunava K. BUCHENAU, n. dj., 153, ako se od onih kod Jurja BATELJE, Crna knjiga o grozovitostima komunistike vladavine u Hrvatskoj, Zagreb 2000., 61, oduzme 601 za vri
jeme rata i u porau ubijen hrvatski sveenik, koje su ubili ustae, Nijemci i Talijani kao i na
istonom bojitu te pri bombardiranjima. Pregled srpskih sveenika koji su bili progonje
ni i ubijeni pod komunistikom vladavinom vidi u: Velibor V. DOMI, Stradanje Srbske
Crkve od komunista, Cetinje 1997. Nije mogue predoiti cjelokupan popis sveenika koje
su ubili partizani u Jugoslaviji, osobito jer se predoene procjene o rtvama svjetskog rata i
njegovim posljedicama do sada dijelom vrlo razilaze. O problematici usp. Igor GRAOVAC,
Menschenverluste, u: Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und
Konsequenzen, Wiesbaden 1999., 184-190; Ludwig STEINDORFF, Kroatien. Vom Mittelalter
bis zur Gegenwart, Regensburg, Mnchen 2001., 188 i sljedee stranice.
31
Zoran KANTOLI, Djelovanje Anketne komisije 1945. u Zagrebu. Utvrivanje zloina
kulturnom suradnjom s neprijateljem, SP 33/2001, br. 1, 41-74.
32
Izvanredna dravna komisija za utvrivanje tete i zloina poinjenih od strane njema
kih faistikih uljeza i jataka (rus. rezvyajnaja Gosudarstvennaja komissija po uetu uerba
i zlodejanij, priinennych nemecko-faistkimi zachvatikami i ich soobnikami) utemeljena je u
Moskvi ukazom Prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a od 2. studenog 1942.
411
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
lo o brzoj pravdi pobjednika bile su to osobe koje su se odbile prikljui

ti Titovim partizanima i koje inae tijekom okupacije nikada nisu u javnosti
bile uoljive, a meu njima je bilo i crkvenih predstavnika, samo u ljubljan
skoj biskupiji 47 sveenika.33
Za to su upotrebljene ope mjere kojima su vjerske zajednice istisnute iz
javnog ivota: crkveni je tisak reduciran na minimum, crkveni zavodi za bole
sne i siroad, kole i staraki domovi stavljeni su pod dravni nadzor tj. bili
su zatvarani, teoloki fakulteti iskljueni su sa sveuilita (na primjer 1952. u
Zagrebu i Ljubljani)34, na stotine sveenika je uhieno (od svibnja 1945. do
ljeta 1976. najmanje 490 samo slovenskih sveenika),35 vjeronauk je ukinut
kao obvezni predmet (izvan uobiajenih obveznih sati bio je jo doputen
pod uvjetom da uenike prijave njihovi roditelji, to je davalo mogunost
da se na njih vri pritisak).36 Do kraja ljeta 1945. sravnjena su usprkos jav
nom protestu groblja s grobovima bivih ratnih neprijatelja.37 Vjerski obia
ji su zabranjeni, crkveni blagdani i sveanosti poput Boia ukinuti su; naj
manje do 1952. prodaja boinih jelki bila je zabranjena.38 Crkvena obilje
ja protjerana su i s lica ulica. Javne pogrde i ovarski psi specijalno nahu
kani na redovnike u odorama trebali su ih zastraiti; jedan dio pobjegao je
u druge, tolerantnije republike ili u inozemstvo.39 Osobito se savezu komu
nistike omladine pripisuju fiziki napadi na crkveno osoblje. Muslimanskoj
zajednici bilo je teko razumjeti uvoenje ravnopravnosti prema enama
kao i zabrana noenja vela, uvedene 1950./51., jer su time bile poremee
ne ne samo vjerske nego i drutvene norme.40 Muslimanske ustanove kao
erijatski sudovi, islamske osnovne kole (mektep), samostani (tekke) i kul
turna udruenja ukinuti su. Agrarnom i zemljinom reformom 1945. odu
zeto je samostanima, islamskim zakladama i drugim crkvenim ustanovama
Tamara GRIESSER-PEAR, Procesi proti duhovnikom in redovnitvu po maju 1945,

Temna stran meseca. Kratka zgodovina totalitarizma v Sloveniji 19451990, Ljubljana 1998.,
113-125, ovdje 113.
34
France M. DOLINAR, Katolika Cerkev v Sloveniji po drugi svetovni vojni, u: n. dj.,
222-233, ovdje 226.
35
T. GRIESSER-PEAR, Procesi proti duhovnikom in redovnitvu po maju 1945, 115.
36
Do otprilike 1948. postojala je odreena tolerancija prema uenicima vjeronauka kao
izbornog predmeta, a onda je poeo propagandni val Ministarstva prosvjete protiv tog
predmeta i roditelji su bili prisiljeni da svoju djecu vie ne alju na nastavu; usp. Katarina
SPEHNJAK, Problemi vjeronauka u kolama u Hrvatskoj 19451952. godine, Dijalog povjesniara-istoriara, 2, 601-616.
37
P. RAMET, n. dj., 185.
38
L. STEINDORFF, Im Windschatten, 259.
39
T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien, 79; 82.
40
Protiv toga osobito se opiralo konzervativno muslimansko sveenstvo na Kosovu; usp. R.
RADI, Verom protiv vere, 294.
33
412
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
njihovo vlasnitvo, i u najveem broju sluajeva temelj njihove egzistencije;

crkveni zemljini posjed esto je postao dio osnovanih dravnih zadruga.41
Time su titoistike vlasti nastavile ono to je pod njemakim i talijanskim
utjecajem tijekom rata ve bilo zapoeto kad se crkvenim zajednicama odu
zimalo vlasnitvo. Podreivanje dravnim stajalitima bilo je nagraivano
pa je tako u Bosni unato pljenidbama ostao odran sistem vjerskih zaklada
(vakuf) za financijsku potporu kulturnih islamskih udruenja.42
Od sredine pedesetih godina smanjio se broj uhienja i osuda crkvenih
pripadnika. Zato su uinkovitima postali suptilniji kontrolni mehanizmi
poput guste mree informanata i agenata dravne sigurnosne slube kao
i mehanizmi prislukivanja. Javni i masovni vjerski progoni smanjili su se
1953. godine. Te je godine Tito u jednom govoru u Vojvodini programatski
objavio da su se na alost dogodili ekscesi protiv sveenika, koji su u jednoj
socijalistikoj zemlji neumjesni jer postoje bolja sredstva od fizikih napada.
Stanovnitvo bi, naime, trebalo pokazati kako ne vjeruje sveenicima i na taj
im se nain efektivnije suprotstaviti nego napadima.43 Time je represiju koju
je primijenila drava prikazao kao akcije koje je inicirao i organizirao naro
da, a on nije preuzeo odgovornost za to. Protivno volji velikih crkava isto
vremeno je na saveznoj razini donesen Zakon o pravnom poloaju vjerskih
zajednica koji je crkvene aktivnosti striktno ograniio na tovanje, ali nije
zabranio mijeanje drave u vjerske poslove.44 Bez opsenijih izmjena, ak
niti one iz 1965. i 1975./76., ovaj je zakon tijekom cijeloga razdoblja socija
lizma u Jugoslaviji ostao najvaniji temelj u odnosu izmeu crkava i drave.
Na snagu je stupio 4. lipnja 1953. U skladu s njim sastavljeni su republiki
zakoni. On, meutim, nije zatitio niti ibenskog biskupa Bania od protje
rivanja niti sveenika Pou iz Dubrovnika od napada, niti druge sveenike
koji su ostali izloeni dravnim prepadima.45 O pravom poputanju nape
tosti ne moe se govoriti niti tijekom traganja za modus vivendi u sljedeim
godinama jer su crkveni predstavnici kao i prije trpjeli nepravde pred dra
vom, a vjernicima su odreene profesionalne karijere ostale zabranjene.
41
Crkvama, samostanima i drugim vjerskim ustanovama zakonski su oduzimani posjedi
preko 10 hektara, pravo na zemljini posjed vei od 30 hektara bilo je doputeno samo kul
turno osobito vrijednim objektima; meutim, u stvarnosti vlasti su esto konfiscirale i jo
manje vlasnitvo. Usp. S. ALEXANDER, n. dj., 212-217; Miroslav AKMADA, Oduzimanje
imovine Katolikoj cerkvi i crkvenodravni odnosi od 1945. do 1966. godine, Zagreb 2003.;
Zvezdan FOLI, Agrarna politika prema crkvenim posjedima u Crnoj Gori 1945-47,
Jugoslovenski istorijski asopis, 31/1998, br. 1-2, 135-155.
42
Robert J. DONIA, John V. A. FINE Jr., Bosnia and Hercegovina: A Tradition betrayed, New
York 1994., 163-164.
43
S. ALEXANDER, n. dj., 229; K. BUCHENAU, n. dj., 100.
44
Saeta interpretacija u: S. ALEXANDER, n. dj., 221-225; K. BUCHENAU, n. dj., 107-110;
R. RADI, Verom protiv vere, 314-316.
45
Primjeri prema: R. RADI, Verom protiv vere, 317.
413
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
Dravne ustanove za kontrolu vjerskih zajednica

Obiljeje staljinistike upravne politike bilo je to da se nije namjeravalo
tono razgraniiti kompetencije uprava, ak tovie preklapanjem i akumu
liranjem zadaa namjerno su se doputale nejasnoe. Ta se slika reflektirala i
u Jugoslaviji nakon rata. Za vjersko-politike poslove nadleno je bilo neko
liko ustanova koje su usporedno djelovale i brinule se o razliitim podruji
ma, u odreenom smislu bile su upuene jedna na drugu, a s druge su stra
ne u Jugoslaviji vie nego u Sovjetskom Savezu u odreenim okvirima
same mogle donositi odluke. Dravni aparat stoga nije bio ni za crkve i vjer
nike u Jugoslaviji monolit, nego vie konglomerat uprava koje su uz to jo
u republikama razliito postupale. O jedinstvenoj politici prema crkvenim
zajednicama u Jugoslaviji, osim cilja da se uniti vjerski ivot, stoga ne moe
biti govora. Uzorom za upravnu organizaciju Titove Jugoslavije postala je
sovjetska praksa vjerskog suzbijanja, koja je od Drugoga svjetskog rata uzi
mala u obzir vanjskopolitiku sliku zemlje. Za to je ondje kao novi instru
ment za kontrolu crkava osnovan moskovski Savjet za poslove ruske pravo
slavne crkve pri Ministarskom savjetu SSSR-a (Sovet po delam russkoj pravoslavnoj cerkvi pri Sovete Ministrov SSSR) kao veza izmeu ustanova pravo
slavne crkve i partijskih tijela, 1944. slijedio je za druge vjerske pravce uklju
ujui i sekte Savjet za vjerske kultove (Sovet po delam religioznych kultov pri
Sovete Ministrov SSSR). Dok su prema vani bili nadleni za kontakt s crkva
ma i od njih esto bili moljeni za pomo, prave su zadae oba Savjeta bile
promatranje crkava i vjernika, priprema i provedba represivnih mjera pro
tiv njih kao i koordinacija i suradnja s drugim sovjetskim vlastima kao tije
lom sigurnosti NKGB/MGB-om i NKVD/MVD-om. Dok su dakle kontro
la i obavijesni posao o crkvama bili preputeni Savjetima, NKVD i NKGB
preuzeli su stvarno kazneno gonjenje uhienje, presluavanje i osuivanje
sumnjivih osoba.
Ta podjela zadaa preuzeta je u Titovoj Jugoslaviji. Meutim, dok je u
Sovjetskom Savezu strukture u sovjetskim republikama ureivala sredinji
ca, u Jugoslaviji su republike jedinice nastajale prije nego to je u Beogradu
bila sredinje instalirana savezna komisija za vjerska pitanja. U pojedinim
jugoslavenskim republikama bile su dijelom jo za vrijeme rata osnovane
komisije za vjerska pitanja: u veljai 1944. u Sloveniji, zakljuak o osniva
nju hrvatske komisije uslijedio je u kolovozu 1944., u Makedoniji u listopa
du 1943., za Crnu Goru u srpnju 1944. i za Srbiju u veljai 1945. U Vojvodini
i na Kosovu komisije su postavljene 1959. tj. 1960. godine. Savezna komisija
za vjerska pitanja, osnovana 1945., djelovala je od 1948. kao tijelo podree
no Saveznoj vladi. Zadae i kompetencije Savezne komisije utvrene su tek
naknadno 1953. Zakonom o pravnom poloaju vjerskih zajednica. Komisije,
koje su se sastojale od predsjedavajueg, tajnika i lanova, trebale su u skla
du s time preispitati primjenu zakonskih odredaba, koje su bile relevantne za
odnos izmeu crkava i drave, davati izvrnim tijelima prijedloge za pobolj
anje kontakata izmeu crkava i drave, raspravljati o temeljnim pitanjima
414
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
u vezi s tim izravno s crkvenim predstavnicima i posredovati u kontrover

znim pitanjima izmeu dravnih i crkvenih ustanova.46 U praksi je to zna
ilo usku suradnju s najrazliitijim vlastima i ustanovama, od sekretarijata
za financije do obavjetajnog ureda. Najvanija je bila, to i objanjava jedan
interni izvjetaj iz 1961., veza s Ministarstvom unutarnjih poslova, a time i s
jugoslavenskom tajnom slubom. Udbini dounici na nioj razini dostavlja
li su komisijama preko biljeaka o propovijedi te o neprijateljskim izjava
ma pojedinaca takoer i materijal za njihove izvjetaje o stanju, koji su pak
dostavljeni Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova.
Dok su u sovjetskim savjetima za crkvene poslove djelovali funkcionari
bez ikakvog teolokog znanja, u Titovoj su Jugoslaviji postavljeni izraziti spe
cijalisti, bivi teolozi i uz crkvu vezani lanovi koji su se iskazali kao lojalni
dravi, ali nikako kao ateisti poput njihovih sovjetskih kolega. Na primjer, u
hrvatskoj komisiji bio je do 1952. mons. Svetozar Rittig, koji je 1943. iz opo
zicije prema ustakom reimu stupio u partizanski pokret i tijekom rata je
pokuavao posredovati izmeu njih i Crkve.47 I jedan dio drugih sedam la
nova komisije bio je vezan uz crkvu, tako npr. tajnik dr. Emilio Pallua, ozna
en kao praktini katolik i pravoslavni sveenik Ilija uk.48 Crnogorsku
komisiju vodio je pravoslavni sveenik Jovo Radovi, daljnji lanovi bili su
jedan drugi sveenik, jedan hoda, jedan profesor teologije, jedan sveenik
kao i jedan uitelj.49 Srpsku komisiju inili su uz daljnjih etiri lana i zamje
nik sarajevskog reis l-uleme i jedan katoliki sveenik.50
Republike komisije bile su u Sovjetskom Savezu kao i u Jugoslaviji pro
duena ruka savezne vlade. Izgled te veze ipak je u Jugoslaviji bio potpu
no drukiji nego u Sovjetskom Savezu. Ondje su republike komisije bile
striktno podreene komisiji u Moskvi; ona je djelovala kao posrednik odoz
go prema dolje. U Jugoslaviji su republike komisije mogle utjecati na save
znu komisiju u Beogradu, ako je reim tako elio. Republike su komisije
tako mogle biti ciljano upotrebljene za dravnu politiku. to e se pokazati u
Makedoniji. Ovdje je republika komisija 1966. uvjerila saveznu komisiju da
se zauzme za stvar makedonske pravoslavne crkve i podri njezinu autoke
falnost.51 Pozadina je bila ta da je Beograd podupirao nezavisnost makedon
46
Ivan LAZI, The legal and actual status of religious communities in Yugoslavia, u:
Religions in Yugoslavia (kao biljeka 22). 43-79, ovdje 57.
47
Do 1954. Rittig je bio ministar bez portfelja u hrvatskoj republikoj Vladi. Sveenik je bio
uvjeren kako e Titov pokret biti vie obiljeen jugoslavizmom nego komunistikom idejom, a
da bi se Katolika crkva kroz pokret mogla ponovno vezati uz ideale Josipa Jurja Strossmayera.
On je polazio od toga da pozicija crkava u zemlji zbog preuzimanja vlade od partizana ni
na koji nain ne bi mogla biti ograniena; BUCHENAU, Orthodoxie und Katholizismus, 97;
Theresa Marie URSIC, Religious Freedom in Post-World War II Yugoslavia. The Case of Roman
Catholic Nuns in Croatia and Bosnia-Hercegovina 19451960, Lanham, Oxford 2001., 18.
48
S. ALEXANDER, n. dj., 68; STEINDORFF, Im Windschatten, 242.
49
Z. FOLI, Ateizam vlasti u Crnoj Gori 19451953, 202.
50
R. RADI, Verom protiv vere, 144.
51
K. BUCHENAU, n. dj., 219-220.
415
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
ske crkvene strukture kako bi jaao nacionalnu svijest Makedonaca. Osim

toga republike komisije u Jugoslaviji imale su vei prostor za djelovanje
nego odgovarajua tijela u Sovjetskom Savezu. Dok su prve same odluiva
le o zatvaranju crkvenih ustanova, npr. samostana, to je pod Staljinom bilo u
nadlenosti teritorijalnih tijela vlade u suglasnosti sa saveznom komisijom.
Sveenstvu je kontakt s komisijama kao eksponentima dravnih intere
sa bio toliko neugodan da su crkveni dostojanstvenici poput Franje epera,
koadjutora zagrebake nadbiskupije od 1954., a od 1961. predsjedavajueg
Jugoslavenske biskupske konferencije, te susrete po mogunosti izbjegava
li.52 I Srpska pravoslavna crkva se tuila na postupanje Republike komisije;
ona nije odgovarala na njezine pismene tube o uhiivanju sveenika, odu
zimanje zgrada i druge neprilike te se i inae pokazala nekooperativnom.53
Razlog tomu mogao je leati u injenici da zahtjevi postavljeni komisiji ona
uope nije mogla rijeiti; mogui antisrpski momenti u hrvatskoj komisiji
jedva se arhivski mogu dokazati.
Uope postaje jasno kako je jugoslavenska varijanta izravne kontrole vjer
skih zajednica preko republikih komisija regionalno bila mnogo uvre
nija i kompetentnija i da se na taj nain moglo djelovati bolje i upuenije.
Model komisija u Jugoslaviji dokazao se time kao uspjeniji jer se na lokal
ne uvjete moglo odreenije reagirati i djelovati. Pri tomu je bilo mogue da
je nain postupanja u pojedinim republikama odstupao jedan od drugoga.
Slovenija je npr. uvela odreene mjere prema Katolikoj crkvi, koje u drugim
republikama nisu postojale, kao nasilna prijava sveenika vlasti u sluaju da
tijekom rata nisu bili na svom radnom mjestu. Time se pokualo izdvojiti
sveenike koji nisu bili posluni sistemu.54 I iznimno brutalan napad vatrom
na biskupa Vovka, koji je u sijenju na jednom kolodvoru bio iznenada poli
ven benzinom i zapaljen, dokazuje masivne pokuaje zastraivanja katoli
kog sveenstva u Sloveniji i ekstreman poloaj u kojem se crkva nalazila.
Slino kao Narodni komesarijat tj. Ministarstvo unutranjih poslova
(NKVD/MVD) u Sovjetskom Savezu u Jugoslaviji je za nadzor, uhienja i
presluavanje osoba kritinih prema reimu bila nadlena OZNA tj. UDBA.55
Ona je kao paravojna organizacija ve tijekom rata djelovala prilino samo
stalno. Njezina se dunost u prvoj liniji sastojala od uvanja tekovina revo
N. dj., 266-267.
Veljko . URI, Srpska pravoslavna Crkva u prvoj deceniji komunistike vlasti 1945
1955. u Narodnoj Republici Hrvatskoj, Dijalog povjesniara-istoriara, 2, 635-652.
54
Tamara GRIESSER-PEAR, Zur Problematik der katholischen Kirche in Slowenien
unmittelbar nach dem Zweiten Weltkrieg, sterreichische Osthefte 37/1995., 221-235, ovdje
229.
55
O OZNA-i, iji je prvi voditelj 1944. postao Rankovi, odnosno UDBA-i gotovo da
nema istraivanja. Popise neformalnih suradnika u Bosni i Hercegovini, koje je nekritiki
objavio Ivan BELI, uvari Jugoslavije. Tom 1. Posuje 2003., tek treba iskoristiti. O ustro
ju UDBA-e i njezinim zloinima u Sloveniji usp. Tamara GRIESSER-PEAR, Das zerrissene Volk. Slowenien 19411946. Okkupation, Kollaboration, Brgerkrieg, Revolution, Wien u.a.
2003., 410-424.
52
53
416
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
lucije; u ime borbe protiv unutranjeg neprijatelja irila je teror cijelom

zemljom. Ona je bila odgovorna za lov na protivnike reima nakon kraja
rata, na raun jugoslavenske dravne sigurnosti idu cijeli niz ubojstava ne
samo sveenika nego i drugih nepoudnih osoba, koji su kao opozicija bili
likvidirani bez sudskog postupka. Sistem informanata i neizravnih suradni
ka jamio je obuhvaanje cjelokupnoga jugoslavenskog stanovnitva.56 I u
sklopu crkve novaili su se dounici. Nakon uspostave sredinje komisije i
republikih komisija za vjerske poslove, UDBA je raspolagala poboljanim
mogunostima pristupa crkvenim zajednicama u zemlji i pojaala je svoju
kontrolu nad njima.57 Sveenike koji su se opirali suradnji s dravim vlasti
ma permanentno su nadzirale tajne slube, njihove izjave i propovijedi su
se prikupljale. Fizika prijetnja trebala ih je dovesti u red. Organi UDBA-e
djelovali su i u vezi s policijom kako bi se sveenicima priili odreeni pre
kraji. Tako je utaja poreza u svrhu koristoljublja mogla donijeti ne samo
novane kazne, nego i kaznu zatvora do tri godine. Od pedesetih godina to
se sredstvo rado primjenjivalo u odreenim regijama kako bi se financijski
natetilo sveenicima i samostanima.58
Postupci UDBA-e protiv vjerskih zajednica i cijeloga jugoslavenskog
drutva neto su popustili nakon pada jugoslavenskog ministra unutar
njih poslova Rankovia 1966. Predsjedavajui Savezne komisije Jovievi
objasnio je 1967. princip utjecaja tajnih slubi nad Srpskom pravoslavnom
crkvom: UDBA je osobito vrsto u rukama drala patrijarha Germana i spo
menutu crkvu, ali to nije pridonijelo njihovu privilegiranom poloaju.59
Razaranje viih hijerarhija: procesi protiv vieg sveenstva

Nakon rata crkveni predstavnici najprije su bili zatvarani bez sudskih pre
suda, dok se od jeseni 1945. vodilo sve vie sudskih procesa. Optuivani su
zbog izdaje drave, pijunae i kolaboracije; kasnije su im se priivali bezazle
niji prekraji poput prijestupa protiv Zakona o devizama i zabrane okuplja
nja, irenja protudravne literature, provoenja ilegalnog skupljanja darova
i drugog.60 Naelno, pri osuivanju takozvanih ratnih zloinaca pod Titom
nije se radilo o dravnopravnim procesima, naprotiv, osude su ve od poet
56
Samo u Sloveniji 1949. tajna policija je raspolagala s 33.000 dojavljivaa (J. STARI
VODUEK, n. dj., 235, biljeka 41).
57
Radmila RADI, Drava, Rimokatolika i Srpska pravoslavna crkva od 1945. do polovi
ne ezdesetih godina, Dijalog povjesniara-istoriara, 2, 653-670, ovdje 656.
58
K. BUCHENAU, n. dj., 250-251.
59
Citirano prema jednom arhivski utvrenom izvjeu, n. dj., 264.
60
T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien nach 1945, 77.
Usp. dalje o sudskim kaznenim mjerama protiv crkve u Sloveniji: ISTA, Cerkev na zatoni klopi. Sodni procesi, administrativne kazni, posegi ljudske oblasti v Sloveniji 19431960 (u
tisku).
417
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
ka bile utvrene. Kontrolu procesa vrilo je Ministarstvo dravne sigurno

sti. Kod najvanijih procesa nakon rata Rankovi je predloio visinu kazne
vodeoj etvorici (Tito, Kardelj, ilas i sam Rankovi) odnosno Politbirou,
na to su rijetko stigli prigovori.61 Tijekom postupka optueni jedva da su
imali mogunost da iznesu olakavajue argumente i esto su bili suoeni s
lanim izjavama svjedoka i dokaznim materijalom, na kojima se onda teme
ljila osuda. Sveenstvo je takoer pripadalo rtvama tog pravosudnog tero
ra. Pritom se kao princip oitovalo da su pripadnici vjerske hijerarhije oe
kivale stroge i najstroe kazne. Procesi protiv viih dostojanstvenika vodi
li su se u skupnim postupcima protiv ratnih zloinaca, optube su u mnogo
sluajeva bile zbog suradnje s njemakim okupatorom i vlastima NDH, to
je znailo smrt vjeanjem ili strijeljanjem. Tako je itav niz poznatih svee
nika njima su pripadali za vrijeme NDH postavljeni metropolit hrvatske
pravoslavne crkve Germogen, zagrebaki muftija Ismet Mufti, evangeli
ki zemaljski biskup Philipp Popp i katoliki sveenik Kerubin egvi sta
jao u postupku pred sudom protiv Miroslava Filipovia-Majstorovia, biv
ega franjevakog fratra, na iji su raun ili brutalni zloini tijekom usta
kog vremena, takoer protiv zatoenika u Jasenovcu, gdje mu je bio podre
en jedan dio kompleksa. Ratni sud zapovjednitva Grada Zagreba izrekao
mu je kaznu u lipnju 1945. koja je ubrzo nakon toga i izvrena.62
Pozadina tih procesa sastojala se s jedne strane od toga da se odreenim
crkvenim zajednicama oduzmu njihovi najvii dostojanstvenici, a s druge
strane postignut je dugotrajan propagandistiki uinak, jer su sveenici na
taj nain automatski uvrteni u krug stvarnih kolaboratera i ratnih zloina
ca. Tako se jugoslavenskom stanovnitvu isticalo zloinatvo crkvenih kru
gova, a pred inozemstvom se opravdavao okrutan postupak protiv crkvenih
voa i isticao legitimitet Titove vlade.
Nakon to je ljubljanski biskup Gregorij Roman u kolovozu 1946. u
odsutnosti bio osuen na 18 godina zatvora s prisilnim radom, na doivotan
gubitak dravljanstva i ogranien gubitak graanskih prava, 63 uslijedio je
kratko nakon toga najkompleksniji proces protiv jednoga crkvenog poglava
ra u Jugoslaviji, protiv katolikog nadbiskupa zagrebakog, Alojzija Stepinca
(1898. - 1960.). Ono to je iz sovjetske perspektive a to je i kod Tita igralo
odluujuu ulogu Katoliku crkvu uinilo osobitim ciljem napada bila je
okolnost da ona nije bila nacionalna crkva poput pravoslavne, nego je imala
Milovan DJILAS, Jahre der Macht. Im jugoslawischen Krftespiel. Memoiren 19451966,
Mnchen 1992., 62 (ovdje i o nepravednom procesu protiv Stepinca 55-59).
62
Vladimir GEIGER, Sudski procesi u Hrvatskoj 1945. godine. Smrtna presuda evan
gelikom biskupu dr. Philippu Poppu, SP, 27/1995, br. 1, 157-166. O Poppu usp. dalje
Matthias MERKLE, Mrtyrerbischof Dr. Philipp Popp. Leben und Wirken. Heilbronn 1965.;
Anton SCHERER, Bischof Dr. Popp 1945 zum Tode verurteilt und hingerichtet. Politische
Hintergrnde und kirchliches Umfeld, Halbjahresschrift fr sdosteuropische Geschichte,
Literatur und Politik 3/1991, br. 6, 36-42.
63
O procesu protiv Romana usp. Tamara GRIESSER-PEAR, France Martin DOLINAR,
Romanov proces, Ljubljana 1996.
61
418
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
svoju sredinjicu u Rimu i na taj nain stajala izvan kontrole jugoslaven

ske vlade. Ona se s obzirom na jo nerijeene vanjskopolitike konflikte
na primjer nerijeenog pitanja Trsta k tomu bojala i da bi se inozemne sile
preko Vatikana mogle domoi utjecaja u zemlji.
Postupak, insceniran kao javni sudski proces, potrajao je nekoliko mje
seci i bio je neumorno komentiran od orkestriranih novina.64 Iz pretpovi
jesti procesa je jasno da eliminacija crkvenih zajednica nije od poetka bila
namjera, nego da su trebale biti politiki instrumentalizirane. Tako posta
je jasna i okolnost da Stepinac nije bio osuen odmah nakon rata, nego
tek nakon nekoliko mjeseci. Za to je vrijeme Tito pokuavao nagovoriti
Stepinca da osnuje vlastitu jugoslavensku nacionalnu crkvenu organizaciju
odvojenu od Vatikana. Stepinevo odbojno dranje openito prema Titovu
socijalistikom reimu i osobito prema njegovim planovima s Katolikom
crkvom proizlazi osim iz, za katolike pojmove, gnjusne namjere vlastodr
aca i od nadbiskupova antisovjetskog nazora. On je nakon dolaska bolje
vika na vlast u Sovjetskom Savezu tono registrirao progone crkava i vjer
nika koji su se ondje dogaali, to je pridonijelo njegovoj odbojnosti prema
sovjetskom sistemu. Zbog njegova beskompromisnog odbijanja Tito ga je
dao uhititi 18. rujna i s 15 daljnjih optuenih staviti pred sud, sve skupa
zbog kolaboracije s NDH. Dravi odvjetnik bez okolianja je kasnije potvr
dio kako je proces reimu bio nametnut, te da do njega ne bi dolo da je
Stepinac bio elastiniji.65
Uzor za taj proces nalazio se u moskovskim javnim procesima iz godi
ne 1936., ija su se pravila, koja je odredio Staljin, sastojala od krivotvo
renih izjava svjedoka, iznuenih priznanja i unaprijed odreenih osuda.
Istovremeno Stepinac i na taj nain navodno i crkva bili su lanim dokazi
ma kompromitirani kao aktivni pomagai ustakih boraca kriara.66 Dana
11. listopada osueni su svi optueni osim trojice, Stepinac na 16 godina pri
silnog rada s naknadnim petogodinjim gubitkom svojih graanskih i poli
64
Usp. Katrin BOECKH, Monolog der Ideologie. Der Proze gegen Erzbischof Stepinac
1946 in der damaligen jugoslawischen Presse, Dialog. Auf dem Weg zur Wahrheit und zum
Glauben. Dijalog. Na putu do istine i vjere, Mainz, Zagreb 1996., 325-336.
65
Razgovor: Jakov Blaevi, revolucionar (drugi dio), Polet, 15, veljaa 1985., 8-9, ovdje 9.
66
Taj militantni pokret, koji je djelovao u prvim poratnim godinama, sastojao se od pri
padnika HOS-a (Hrvatska oruana snaga), ponajprije ustakih pripadnika, koji su nakon kraja
Pavelieva reima u gerilskoj maniri teili njegovoj obnovi. Kao kriari koristili su srednjo
vjekovnu simboliku borbe protiv nevjernika i naglaavali svoju pripadnost Katolikoj crkvi
i hrvatstvu. Njihov neprijatelj bio je jugoslavizam kao i komunizam, njihov cilj bila je uspo
stava Nezavisne Drave Hrvatske uz uporabu oruane sile. Vrijeme njihova najaeg djelo
vanja, koje se ponajprije sastojalo od napada na komunistike funkcionare, bile su godine
1945./46.; za vrijeme od 1945. do 1950. njihov se broj u Hrvatskoj procjenjuje na otprilike
3.500 osoba. Usp. Zdenko RADELI, Komunisti, kriari i Katolika crkva, Dijalog povjesniara-istoriara. 2, 583-600, ovdje 584-585. Usp. dalje ISTI, Kriari: ustaka gerila 19451950
problemi istraivanja, SP, 32/2000, br. 1, 5-28; ISTI, Vodstvo ustakog pokreta i kriari
19451948, SP, 33/2001, br. 1, 19-40.
419
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
tikih prava.67 Progon katolikih sveenika ukljuivao je i grkokatoliku

crkvu. Ona je izgubila svojega biskupa Janka imraka, koji je 1945. nakon
kratkog boravka u zatvoru preminuo. Njemu se predbacivalo da je za vrije
me NDH entuzijastiki podupirao masovne prijelaze srpskih pravoslavnih
krana u grkokatoliku crkvu.
Rankovi je smatrao da su represije i procesi pokazali svoje djelovanje:
1948. zastupao je pred sovjetskim poslanikom Lavrentevim miljenje da su
katoliki sveenici umuknuli i da je njihov utjecaj na stanovnitvo redu
ciran, to je on utvrdio na osnovi smanjenog broja crkvenih brakova.68 I
protiv pravoslavnih sveenika bilo je javnih procesa, ali oni nisu dosegnu
li dimenziju procesa protiv Stepinca. Sarajevski pravoslavni biskup Varnava
Nasti osuen je 1. oujka 1948. nakon dvodnevnog procesa na 11 godina
prisilnog rada, jer je kao imperijalistiki agent i suradnik ustaa za vrijeme
rata teio slabljenju vojne i gospodarske snage Jugoslavije i pri tomu podu
pirao teroristike bande te irio neprijateljsku propagandu. Godine 1954. sli
jedio je takoer pod optubom zbog kontrarevolucije takoer dvodnevni
proces u Podgorici protiv metropolita Arsenija Bradvarevia koji je dobio
kaznu zatvora od jedanaest i pol godina.
U usporedbi s drugim vjerskim zajednicama protjerivanje viega musli
manskog sveenstva vremenski se odugovlailo dijelom i stoga, jer je ono
popustilo pod pritiskom i oitovalo izraze lojalnosti. Tako je reis l-ulema
izjavio u rujnu 1947. kako se samo titoistikim partizanima treba zahvaliti
to su muslimani u Bosni i Hercegovini tijekom okupacije spaeni od unite
nja. To, meutim, nije sprijeilo dravni postupak: jo u rujnu 1947. osue
no je vie imama u Sarajevu na prisilan rad do 18 godina; drugi su muslima
ni bili strijeljani zbog navodnog lanstva u nacionalnim ustanikim pokre
tima. U jednom procesu u kolovozu 1949. u Sarajevu stajali su pred sudom
voe organizacije Mladi muslimani. Njih se teretilo da su poticali vjersku
mrnju, nasilno remetili poredak u zemlji i odravali veze s neprijateljskom
emigracijom u Turskoj. etiri navodna ustanika borca osuena su na smrt,
a devet na kazne zatvora od tri do dvadeset godina.69 Ipak, vodstvo islam
ske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini razglasilo je kako muslimani u
Jugoslaviji imaju potpunu vjersku slobodu i nezavisan vjerski ivot. I kasnije
To to je Stepineva obitelj tijekom NDH i sama postala rtvom kad su Nijemci ubili
biskupova brata zbog partizanske djelatnosti, a Stepineva majka partizanima je redovito
pomagala hranom (S. ALEXANDER, n. dj., 67, biljeka 51) nije imalo nikakvoga ublaavajueg
uinka na kaznu. Osuda u slubenim prikazima procesa: Sudjenje Lisaku, Stepincu, aliu
i druini ustako-kriarskim zloincima i njihovim pomagaima, Zagreb 1948., 453-458.
Meunarodni protesti protiv osude Stepinca bili su tako jaki da je sovjetska vlada odluila
u tajnosti provesti sljedei proces protiv crkvenog poglavara Slipyja, unijatskog metropolita
Galicije.
68
Sovetskij faktor v vostonoj Evrope 19441953. Tom 1, Dok. br. 193. Usp. ipak podatke
navedene u tablici o razdiobi vjernika u Jugoslaviji, a koji su suprotstavljeni ovoj izjavi.
69
Bertolt SPULER, Die islamische Glaubensgemeinschaft, Osteuropa-Handbuch
Jugoslawien, Kln, Graz 1954., S. 185-187, 187; RADI, Verom protiv vere, 307.
67
420
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
su visoki muslimanski predstavnici sastavljali demantije kad se u islamskom

svijetu prigovaralo zbog nedostatka vjerske slobode u Jugoslaviji.
Unitenje crkvi iznutra: indirektni utjecaji drave

Kao djelotvorna metoda postupanja drave prema crkvama pokazalo se
u Sovjetskom Savezu spajanje u vee vjersko-administrativne jedinice. To
se primjerice prakticiralo prilikom 1944. iniciranog sjedinjavanja udruenja
baptista i evangelika koji su postojali u Sovjetskom Savezu u Sveopi savjet
unije evangelika-baptista kojem su se po zapovijedi drave 1946. trebale
podrediti i pentekostalne zajednice. Tajna sluba je u to udruenje mogla
lagano prodirati i efektivnije ga kontrolirati nego pojedinane vjerske zajed
nice. Tito se u Jugoslaviji koristio slinim promiljanjima o velikim crkve
nim udruenjima. Najprije su trebale biti stvorene nezavisna katolika orga
nizacija i jugoslavenska pravoslavna crkva (planirano stvaranje posljednje
Tito je spomenuo i u svojem razgovoru sa Stepincem 1945. u kojem ga je
pokuao uvjeriti u stvaranje jugoslavenske katolike crkve70), da bi onda oi
gledno obje spojio, pojaao dravnu kontrolu nad takvom velikom formaci
jom i konano je potpuno podredio reimu. Ta se ideja izjalovila od poet
ka na vrstom otporu obje crkve. U Sloveniji je zahtjev za odcjepljenjem od
Vatikana i stvaranjem nacionalne katolike crkve postalo temom jo 1947.
i ponovno 1948., kad je oslobaanje od Moskve prikazivano kao uzor za
odvajanje od Vatikana.71
Kao bitno produktivnije u smislu slabljenja crkava pokazao se obrnut
postupak, naime poticanje razbijanja vjerskih zajednica. To je bilo vidljivo
kad su jugoslavenska vlada i srpske vlasti poduprle nastojanja Makedonske
pravoslavne crkve za autonomijom i osnutak samostalne makedonske crkve
ne organizacije te ih dijelom usmjeravale po svojim predodbama. To to su
dravne vlasti pourivale tenje makedonske crkve za nezavisnou od srp
skog patrijarhata nije za svrhu imalo samo slabljenje drugoga, nego je prema
Titu poticalo makedonski nacionalni pokret i nation building u toj nakon
Drugoga svjetskog rata prozvanoj jugoslavenskoj republici. Dodue, inici
jativu za crkvenu nezavisnost makedonske pravoslavne crkve pokrenuli su
njezini sveenici, ali ipak izgleda kao da je drava u pozadini vukla konce, da
bi na kraju s lakoom postigla eljeni cilj. Tako je, dodue, Ministarstvo unu
tranjih poslova bilo ono koje je nakon rata prijeilo metropolita Skoplja,
Josifa, da se vrati u svoju biskupiju i ondje zastupa srpski patrijarhat pro
P. RAMET, n. dj., 184; pretisak dokumenta u: J. KRITO, Katolika crkva i Nezavisna
Drava Hrvatska 19411945, 372-373, ovdje 372.
71
GRIESSER-PEAR, Zur Problematik der katholischen Kirche in Slowenien unmi
ttelbar nach dem Zweiten Weltkrieg, 229. Vie o ideji jugoslavenske ortodoksne crkve
kod K. BUCHENAU, n. dj., 119, i Jure ZEEVI BOI, Die Autokephalieerklrung der
Makedonischen Orthodoxen Kirche, Wrzburg 1994., 38.
70
421
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
tiv makedonskih. Kad se, meutim, inilo da se u opasnosti naao nacional

ni mir, priskoila su dravna tijela. Zbog makedonskih zahtjeva konfrontaci
ja je lagano rasla: kad je inicijativni odbor makedonskih sveenika zatraio
nezavisnost od Beograda, Josif je to odbio kao nekanonsko. Crkveni narodni
koncil s 300 delegata od kojih su veina bili laici, a koji su sazvali makedon
ski crkveni predstavnici, proklamirao je obnovu ohridske nadbiskupije, ali
nije dobio potporu patrijarha. U nastavku je uspio umirujui utjecaj politi
ke kako se ne bi riskirao raskid odnosa sa srpskim patrijarhatom: na jednoj
skuptini sveenika u Skoplju 1946. u proklamaciji stoga nije bila prihvaena
autokefalija, nego prema elji makedonske vlade samo autonomija.72 Bitno
slabije autonomistike tendencije sveenika u Vojvodini i u Crnoj Gori nije
podupirala zbog dravnog interesa drava, ali su prema potrebi isticane pro
tiv Srpske pravoslavne crkve.73
I u sklopu muslimanske vjerske zajednice princip divide et impera
bio je uspjeno primjenjivan. Ovdje je ortodoksno sveenstvo u Bosni i
Hercegovini bilo suprotstavljeno albanski i puko-vjerski orijentiranom
islamu na Kosovu. Posljedica dravne suradnje s bosanskim ulemama bilo
je etniko frakcioniranje islama u Jugoslaviji s jedne strane, a s druge time je
openito bilo potpomognuto slabljenje i ugnjetavanje Albanaca na Kosovu,
koji nisu bili konfrontirani samo s represijama srpskih vlasti, nego i sa
suprotnim strujanjima od vjerske brae u Bosni.74
Podrivanje islamske zajednice u Jugoslaviji potpomagalo je to da su vjer
nici s juga zemlje ve u vremenu izmeu dvaju ratova bili protjerani ponaj
vie u Tursku (nakon Drugoga svjetskog rata to se nastavilo na temelju razli
itih jugoslavensko-turskih sporazuma)75. Muslimani koji su ostali u zemlji
proli su proces sekularizacije; vjerski fundamentalizam i zbog toga nije
bio rairen u muslimanskom drutvu Jugoslavije.76 Dodue, islamska vjera
na Kosovu se oslanjala na nacionalnu svijest Albanaca, tako da su vjerske
zabrane ovdje bile vrednovane i kao napad strane drave na albanski narod
i prema tomu naile na otpor.
J. ZEEVI BOI, n. dj., 38-39.
K. BUCHENAU, n. dj., 121.
74
To je primjerice bio sluaj s dervikim redovima koji su ponovno nastajali sedamdesetih
godina na Kosovu, kad se bosansko-muslimansko sveenstvo vehementno postavilo protiv
albanskih ejkova. Gotovo svi derviki redovi bili su nakon 1945. rasputeni tj. bili su prisilje
ni otii u ilegalu, a 1952. muslimanska ih je zajednica u Bosni i Hercegovini slubeno zabra
nila. Usp. G. DUIJZINGS, Religion and the Politics of Identity in Kosovo, 106-131. Openito:
Alexandre POPOVIC, Les ordres mystiques musulmans du Sud-Est europen dans la prio
de post-ottomane, Les ordres mystiques dans lislam. Cheminements et situation actuelle, Paris
1986., 63-99.
75
Procjenjuje se da je od 1945. do 1966. iz Jugoslavije u Tursku iselilo oko 246.000 osoba
(Noel MALCOLM, Kosovo, A Short History, New York 1998., 323).
76
Neka opaanja o modernizaciji islama u Bosni tijekom zadnjih desetljea donosi: Smail
BALI, Islam fr Europa. Neue Perspektiven einer alten Religion, Kln u.a. 2001, 181-182. U
Balievim prikazima o Muslimanima u Bosni moe se doznati relativno malo o unitavanju
vjerskog ivota pod Titom.
72
73
422
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
Izravno sredstvo kontakta drave s Katolikom crkvom i pravoslavljem

inila su udruenja sveenika. I ovdje je djelovao princip podjela, u ovom slu
aju izmeu hijerarhije s jedne strane i sveenstva s druge strane. Udruenja
sveenika, koja su u Jugoslaviji tradicionalno ve postojala i iji je osnu
tak pod Titom bio potpomagan, trebala su sluiti jaanju dravnog utjeca
ja, omoguiti razlikovanje izmeu dravi lojalnih i nenaklonjenih sveeni
ka, odcijepiti nii kler od vieg preteno antikomunistiki nastrojenog klera
i preusmjeriti njihovu energiju na izvravanje drutvenih zadaa. Takva, u
smislu drave progresivna sveenika udruenja, koja su nakon rata stvo
rena u gotovo svim vjerskim zajednicama, dobila su javni pravni status.
Pravoslavna sveenika udruenja, nastala izmeu 1945. i 1947. udruila su
se uz jasno sudjelovanje drave u oujku 1949. u Savez udruenja pravo
slavnog svetenstva Jugoslavije sa sjeditem u Beogradu.77 Katolika udrue
nja sveenika 1948. nastalo je jedno istarsko, 1949. slovensko, 1950. bosan
sko-hercegovako, 1953. najprije udruenja u Srbiji i daljnja u Hrvatskoj
nisu se udruivala na republikoj razini.78 Sredstvo primamljivanja za stu
panje u sveeniko udruenje sastojalo se od financijske pomoi, reguliranja
zdravstvenog osiguranja i dravnog zbrinjavanja u starosti, od olakica pri
putovanju i u tolerantnijem dranju dotinih vlasti prema crkvenim pred
stavnicima. Zato su sveenici trebali pruati praktine usluge, zbog kojih bi,
prema raunici dravnih vlasti, zapostavili svoje crkvene obveze.79 Prema
tomu, pripadnici sveenikih udruenja trebali su drati nastavu za suz
bijanje nepismenosti, a angairani su openito u narodnom obrazovanju i
Crvenom kriu, pa ak i u upravi.
Sukobljavanja u sklopu pojedinih crkvenih zajednica oko sveenikih
udruenja lojalnih reimu mogla je dravna vlast promatrati kao potvrdu
njihova rada. U katolikom podruju prijetile su ekskomunikacije, suspen
diranja od sveenike slube i razdor izmeu dotinog sveenika i njegova
biskupa. Godine 1952. zabranili su katoliki biskupi utemeljenje sveeni
kih udruenja i lanstvo u njima. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi aktiviste sve
enikih udruenja uinili su odgovornima za protjerivanje biskup.80 Kao
77
Za sjedinjenje izabran je pojam pravoslavni, a ne srpsko pravoslavni; to je uz politiku
instrumentalizaciju bio daljnji razlog za hijerarhiju Srpske pravoslavne crkve da odbaci
organizaciju. Dravni reim, pak, odmah je priznao sjedinjenje (S. ALEXANDER, n. dj., 191).
78
Pravoslavni sveenici bili su u takvim udruenjima znatno jae organizirani od katoli
kih: 1947. u njima je bilo 70% pravoslavnih sveenika, 1951. bilo ih je 81%. Katolika udrue
nja zabiljeila su nasuprot tomu 1955. u cijeloj Jugoslaviji samo 27% katolikih sveenika (K.
BUCHENAU, n. dj., 188, 190).
79
R. RADI, Verom protiv vere, 262; K. BUCHENAU, n. dj., 210. Financijsko osiguranje
vodilo je i tomu da je sveenstvo iskoritavalo sveenika udruenja za njihove vlastite inte
rese, poput estorice umirovljenih katolikih sveenika, koji su 1978. bili jedini lanovi svee
nikog udruenja u Crnoj Gori; usp. P. RAMET, n. dj., 191.
80
Kao u sluaju banjalukog biskupa Vasilija, kojeg je 1953. s biskupskog stolca otjerala
nahukana svjetina; usp. R. RADI, n. dj., 262; S. ALEXANDER, n. dj., 251; usp. ondje takoer
str. 192 o napadima udruenja na srpske pravoslavne biskupe, koji su ih odbacivali.
423
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
sredstvo slabljena unutarcrkvenih struja i podjele izmeu biskup i sveeni

ka u sklopu svake konfesije djelovala su sveenika udruenja.
Preko sveenikih udruenja uspjeno se vrio i dravni utjecaj na imeno
vanje lojalnih predstavnika na crkvenom vrhu. Ciljana upotreba pripadnika
srpskoga sveenikog udruenja, pritisak koji su izvrili suradnici UDBA-e
kao i uhienje protivnikih biskupa vodili su nakon smrti patrijarha Gavrila
1950. tomu da je za njegova nasljednika u slubi izabran Vikentije i da je
time proao kandidat kojeg je favorizirao reim. Nasuprot tomu, reimu
nikada nije uspjelo da u Katolikoj crkvi upravlja imenovanjima biskup, jer
je o njima kao i danas naelno odluivao papa te je crkvena struktura
time bila zatiena od dravnog mijeanja.
Dravna vlast namjerila se podjednako na sve velike vjerske zajednice u
Jugoslaviji. Odnos izmeu pojedinih vjerskih zajednica i reima ovisio je o
tomu jesu li te zajednice reagirale na dravne zahtjeve i pokorile im se ili su
poslunost vie ili manje javno odbijale. Za politiku je bilo relativno lako da
vanjske okvirne mogunosti za crkve toliko pogora da se njihovo gospo
darsko stanje urui. Kao mnogo kompliciranije pokazalo se djelovanje na
unutranje strukture i iznuda demonstrativne lojalnosti dravi. Pri tome se
Katolika crkva, kao iznadnacionalna ustanova ije je sredite izvan drave,
pokazala otpornijom na pritisak izvana, dok je u Srpsku pravoslavnu crkvu
kao zemaljsku crkvu ve zbog njezine strukture bilo lake prodrijeti i osla
bjeti je. injenica da je islam u Jugoslaviji predstavljao nehomogenu i slabi
je organiziranu zajednicu na isti je nain omoguila politici da u nju prodre
i dalje je podijeli.
Politiki pragmatizam
Pri svoj svojoj odlunosti da potisne crkve kao nacionalne, kulturne i
drutvene faktore, i to primjenom brutalnih represivnih mjera, spominja
na su i druga politika promiljanja kako situacija ne bi postala prenapeta i
kako na taj nain ne bi bilo isprovocirano protivljenje stanovnitva. Taj pra
gmatizam nalazi se i u staljinistikim vjerskim progonima osobito nakon
Drugoga svjetskog rata zbog rastuega meunarodnog ugleda Sovjetskog
Saveza i njegova znaenja kao europske velesile. U Jugoslaviji je konstelaci
ja bila slina; upravo u prvim poratnim godinama nije se moglo polaziti od
uvrenoga vanjskopolitikog i unutranjeg poloaja. Politiki i gospodar
ski preustroj zemlje po socijalistikom uzoru tomu je pripadala kolekti
vizacija poljoprivrede kao i oduzimanje zemljinog posjeda zahtijevao je
mnogo od drutva u promjeni, pa su daljnje sporne toke po mogunosti
trebale biti reducirane. Protivno vladajuoj doktrini stoga nije odmah bilo
uklonjeno sve vjersko, jer je u danoj situaciji bilo povoljnije odugovlaiti s
vrim postupanje. To objanjava npr. da je godinje hodoae 8. srpnja u
marijansko svetite u Mariju Bistricu sjeverno od Zagreba 1945. bilo dopu
teno. Da je iz toga izrasla nacionalna demonstracija s 40.000-50.000 sudi
424
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
onika,81 ili nije bilo unaprijed promiljeno ili se pak svjesno s tim rauna
lo. Unato kritici partijskih lanova, vlasti su uvijek ponovno odobravale
hodoaa.
Dravni pragmatizam djelovao je i na ograniavanje socijalnog anga
mana crkvenih ustanova. On je ostao nedirnut jer ga javne slube nisu ili
jo nisu mogle ispuniti. Tako je nad azilima za beskunike najprije zadr
ana crkvena uprava, jer se inae nitko nije naao tko bi ondje htio radi
ti. I na podruju bolesnike skrbi represije na pripadnike crkve su popusti
le ili sasvim prestale, gdje ih dravne snage nisu mogle preuzeti. Pri tome se
u jugoslavenskim republikama postupalo na razliit nain. Kada su u Bosni
1949. iznenada zatvoreni svi enski katoliki samostani redovnice, od kojih
su mnoge djelovale kao dobro kvalificirane medicinske sestre, trebale su
nai novi posao. Jedan dio redovnikih sestara iselio se u Hrvatsku, koja je
jo dulje tolerirala samostanske zajednice, drugo dio sistematski su vrbo
vale republike u kojima je vladao manjak njegovatelja, kao u Srbiji, Crnoj
Gori i Makedoniji.82 Broj katolikih redovnica, kojima je suprotno nego u
Hrvatskoj bilo doputeno noenje njihova odijela u bolnicama, na kraju je
ondje nadmaio broj pravoslavnih redovnica. Znanje redovnica o njezi bole
snika toliko je bilo cijenjeno da su komunistiki funkcionari, unato zabra
ni te djelatnosti, posezali za njima za njegu roaka; primjerice predsjedava
jui slovenske vjerske komisije za zbrinjavanje svojeg oca.83 To nije bio jedi
ni sluaj.
Redovnicama Srpske pravoslavne crkve pak, koje poput monaha ive
povuenije, dano je pravo na odreenu privatnost, pa ak poveanje broja
pripadnika. Unato vjerskim progonima u zemlji njihov je broj znakovito
narastao: dok je u 1941. registrirano jo 400 sestara u 27 samostana, 1969.
zabiljeeno je 845 redovnica i pripravnica u 81 samostanu.84 Njima se moe
zahvaliti da su tradicijom bogati i umjetniko vrijedni samostani, koje su
redovnici morali napustiti, nakon rata odravani i da su bili ponovno ispu
njeni redovnikim ivotom.85 Vlasti su se na taj nain okoristile jer su pre
pustile sanaciju zgrada, to je oigledno bilo vanije od zabrane naseljava
nja redovnicama.
Vanjskopolitiki obziri takoer su obrazlagali suzdravanje u protuvjer
skim mjerama prisile, ako se time mogao podii ugled Jugoslavije. Kad je
vlada upravo nakon 1948. bila zainteresirana pokazati muslimansko-arap
skom svijetu da je prakticiranje islama u Jugoslaviji bilo doputeno, musli
mani su mogli na tradicionalno hodoae u Mekku prvi put 1949. Ta prili
S. ALEXANDER, n. dj., 64, 66.
T. M. URSIC, n. dj., 66-69; 95-111; T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden
in Slowenien, 86.
83
T. GRIESSER-PEAR, Die Verfolgung der Frauenorden in Slowenien, 88.
84
Rudolf PROKSCHI, Ein neuer Aufbruch bei den Nonnen in der Serbischen Orthodoxen
Kirche im 20. Jahrhundert, Wrzburg 1996., 83-86.
85
N. dj., 80-83.
81
82
425
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
ka je koritena za razgovore petorice hodoasnika visokorangiranih pred

stavnika iz Bosne, Makedonije i s Kosova, meu njima reis l-ulema s poli
tikim predstavnicima u Mekki. Pri tome se meu ostalim radilo o kandida
turi Jugoslavije u Vijeu sigurnosti Ujedinjenih naroda, to su arapske zemlje
trebale poduprijeti.86 Nakon tog putovanja nastupila je pauza od etiri godi
ne, nakon ega je doputeno hodoae uvijek za 35 osoba iz Jugoslavije.87
I vodea pozicija Tita u Pokretu nesvrstanih utjecala je na bliskost vlade i
muslimanskih predstavnika u Jugoslaviji te su zbog toga muslimani, religio
zni ili ne, ali ponajprije oni s partijskom knjiicom, u pedesetim i ezdesetim
godinama postavljani za diplomate u islamskim zemljama.88
Manje vjerske zajednice

Iako su imale manje lanova nego pravoslavne, katolike i muslimanske
zajednice, manje vjerske zajednice u Jugoslaviji tradicionalne protestantske
opine, baptisti, adventisti, starokatolici, metodisti, pentekostalci, Jehovini
svjedoci, nazarenci, idovi i ostali nisu bile izuzete od vjerskih progona,
meutim, bile su im manje izloene. Od njihove je spremnosti da se uklope
u novu socijalistiku dravu ovisilo u kojoj e ih mjeri vlasti tolerirati. ini
se da su openito bile prisiljene pokazivati spremnost na kompromis ne bi
li osigurale golu egzistenciju. Tako je Reformirana crkva u Hrvatskoj nala
mjesto u dravi, koja je dodue zahtijevala prilagoavanje sistemu, ali je isto
vremeno vjernicima donekle nudila zatitu za prakticiranje vjere. Zato je
biskup te crkve odnos s Komisijom za vjerska pitanja ocijenio kao prijatelj
ski, njezino dranje kao puno razumijevanja, blagonaklono i spremno na
pomo.89 I Starokatolika crkva profitirala je u poslijeratnom vremenu. Ona
je u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata osnovala dodatne strukture u
Vojvodini, Srbiji i Sloveniji.90
S druge strane manje su vjerske zajednice esto doivjele drutveno izop
enje koje je moglo dovesti do socijalnog izoliranja njihovih pripadni
ka. rtve toga osobito su bile mlade slobodne vjere kao baptisti, menoni
ti i adventisti, prema kojima su se etablirane vjere drale kao prema sekta
ma. Slubena suvremena izdanja izvjeuju naprotiv o tobonjem nesmeta
nom ivotu manjih vjerskih zajednica, koje su raspolagale vlastitom hijerar
hijom, crkvenim zgradama kao i crkvenim tiskovnim organima.91 Preueno
R. RADI, n. dj., 309-310.
Zbog razliitih tekoa hodoae u Mekku bilo je na poetku doputeno samo neko
liko desetina ljudi, do 1990. godinje nekolicina stotina ljudi. Usp. Dragan NOVAKOVI,
Organizacija hadeva i problemi koji su pratili izvravanje te vjerske obveze u Jugoslaviji od
1945. do 1991. godine, SP, 36/2004, br. 2, 463-471.
88
N. MALCOLM, n. dj., 197.
89
90
P. RAMET, n. dj., 184.
91
Primjerice Ivan CERANI, Religious Communities in Yugoslavia, Religions in Yugoslavia
(kao biljeka 22), 5-42, ovdje 34-42.
86
87
426
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
je, meutim, da je 1948. godine zbog navodne pijunae za SAD osueno

sedam baptista,92 kako se ne bi naruila pozitivna slika koju je Titova dra
va pokuavala stvoriti.
Iznimku u jugoslavenskom vjerskom ivotu nakon Drugoga svjetskog
rata inila je idovska zajednica, koja nije predstavljala samo vjersku nego i
nacionalnu manjinu i koja je kao takva pod okupacijskom politikom trpje
la kao nijedna druga. Od 68.405 jugoslavenskih idova registriranih 1931.
holokaust je preivjelo oko 10 posto (mnogi od njih kao ustaniki borci
u Titovim partizanima): prvi poratni popis stanovnitva 1948. zabiljeio je
6.538 nacionalnih idova, uz to nemali broj idovskih vjernika navelo je
neku drugu narodnu pripadnost jer su idovske opine u zemlji iste godine
imale 11.934 lanova.93
Velika razlika Staljinove politike prema idovima sastojala se u tomu to
Tito nije dopustio nastanak dravnog antisemitizma te da je idove i de facto
pravno izjednaio s ostalim graanima. Vjerski progon idova u poratnim
godinama nije poznat. Jugoslavenski su politiar ak demonstrativno nazo
ili posveenju beogradske sinagoge 4. prosinca 1944.94 Sudjelovanje idova
u Narodnooslobodilakoj borbi detaljno je istraeno u brojnim izdanji
ma;95 naprotiv, odgovarajui prikazivanje idovskih vojnika u Crvenoj armi
ji moralo je u Sovjetskom Savezu biti suzbijeno.
Unato traumama za vrijeme progona u Drugom svjetskom ratu, idovi
se nisu odrekli svoje vjere; od 4.870 idova registriranih 1953. (2.563) vie
od polovice je i slubeno priznalo pripadnost idovskoj vjeri.96 Nakon rata
ponovno oivljene idovske opine preuzele su uz tradicionalno vjerske i
socijalne funkcije (u Sovjetskom Savezu su kao izraz idovskog naciona
lizma nasilno suzbijane). Mnoge opine zabiljeile su, meutim, tako visok
gubitak svojih lanova da je bilo tekoa skupiti deset odraslih mukaraca
potrebnih za jedno bogosluje. Ono, dodue, nije bilo zabranjeno, ali je esto
bilo ogranieno na najvanije blagdane. Sinagoge koje su jo postojale bile
su, kao u Somboru, dobrovoljno zamijenjene za manje opinske zgrade jer
su bile prevelike za broj preivjelih idova;97 suprotno tomu, u Sovjetskom
Savezu sinagoge su nakon Drugoga svjetskog rata u velikom broju oduzete
opinama protiv njihove volje.

Melita VOB, idovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u idovskoj populaciji, Zagreb
1997., 103, 106.
94
Jews in Yugoslavia [katalog izlobe], Zagreb 1989., 127.
95
Najopirnije: Jaa ROMANO, Jevreji Jugoslavije 19411945. rtve genocida i uesnici
narodnooslobodilakog rata, Beograd 1980.
96
M. VOB, n. dj., 106.
97
Milenko BELJANSKI, Somborski Jevreji (17351970), Zbornik Jevrejskog istorijskog
muzeja [Beograd] 4 (1979.), 1-55, ovdje 41.
92
93
427
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
I iseljavanje idovskog stanovnitva u 1948. osnovanu Dravu Izrael

Jugoslavija je spadala meu prve zemlje koje su je priznale nije, kao u
Sovjetskom Savezu pod Staljinom, bilo zabranjeno. Izmeu 1949. i 1952. oko
8.000 idova napustilo je Jugoslaviju. Kontakt s organizacijama u Izraelu
poput posjeta idovskih delegacija iz Jugoslavije Izraelu bio je mogu. Nakon
prekida diplomatskih odnosa 1967. nije uslijedio val represija nad idovskim
stanovnitvom Jugoslavije. U slubenim tekstovima naglaavalo se potpuno
zadovoljstvo s pravnim i vjerskim poloajem zajednice.98
Politika situacija bila je za manje vjerske zajednice u Jugoslaviji povoljni
ja nego u Sovjetskom Savezu; drutvenu diskriminaciju, kojoj su osobito bile
izloene slobodne crkve, nije Titov reim mogao, a niti htio ublaiti.
Bilanca: vjerski progoni pod Titom i Staljinom u usporedbi

Dok su nakon boljevike Oktobarske revolucije 1917. vjerske zajednice
u Sovjetskom Savezu bile svladane izravnim nasiljem, protucrkvena borba
nakon Drugoga svjetskog rata nastavila se na rafiniraniji nain. Jedan sovjet
ski nain unitavanja crkvenih zajednica nakon 1944./45. sastojao se od toga
da ih, nakon faze fizikog unitenja njihovih vjerskih voa, iznutra razjedi
ni. Stoga su glavne ciljne grupe dravnih napada bile, u prvom redu, najvi
e hijerarhije zajednica kao i sveenici koji su imali utjecaja na vjernike. U
toj atmosferi pritiska dolo je do izraaja koji su sveenici bili spremni na
dogovor s reimom. Njihova lojalnost je bila nagraena dravnom blagona
klonou i provoenjem na vodee pozicije. Sveenici koji su pruali otpor
bili su izloeni daljnjem teroru te su nakon javnih kleveta i pravnih osuda
bili povueni iz slube. Na taj nain minimaliziran je mogui protest zbog
dravnih zahvata kao npr. oduzimanja crkvenih dobara i zabrane vjeronau
ka. Ti procesi tekli su jedan nakon drugoga ili paralelno jedan s drugim te
su uzajamno jaali u svom djelovanju. Svoju primjenu nali su nakon 1944.
na novim podrujima koja su bili dodana Sovjetskom Savezu (u zapad
noj Ukrajini, zapadnoj Bjelorusiji i na Baltiku) kao i u Istonoj, Srednjoj i
Jugoistonoj Europi, koje su nakon rata pale pod sovjetsku utjecajnu sferu,
meu njima i Jugoslavija pod vlau Tita. Kao strukturno obiljeje titoistike
vladavine na primjeru religijske politike moemo ustvrditi da je etabliranje
sistema uslijedilo uz golemu pomo staljinistikih metoda, kojima su prije
svega pripadale primjene nasilja, represije i terora. Uz druge prave i poten
cijalne protivnike njima su bili izloeni crkveni voe, redovnici i sveenici,
koji su bili smatrani predstavnicima starog, buroaskog drutva. Pritom je
Jugoslavija za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u kratko vrijeme neposred
no nakon rata nadoknadila ukupne procese progona koji su u Sovjetskom
Savezu bili provedeni u razdoblju izmeu dvaju ratova i koji su tamo skoro
ugasili ukupan religijski ivot. Ve je partizanska borba donijela jasno deci
98
sim.
428
Albert VAJS, Jevreji u Novoj Jugoslaviji, Jevrejski Almanah 1954, 5-47, ovdje 42 i pas
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
miranje broja sveenika svih vjerskih pravaca u Jugoslaviji tako da je soci

jalistika preobrazba zemlje zbog toga naila na manje otpora. injenica da
su preostali sveenici u vihoru poslijeratnih godina tek morali udariti nove
temelje ivotu zajednice bila je takoer prednost za nove vlastodrce.
S ciljem ouvanja privida, u Jugoslaviji su prema sovjetskom modelu u
Ustav iz 1946. kao i u Vjerski zakon iz 1953. preuzete formulacije koje upu
uju na spremno podnoenje vjera u zemlji, ali koje su u stvarnosti bile
manipulirane. Namjetenim sudskim procesima, smrtnim kaznama i uhie
njima nestali su hijerarhijski voe najveih vjerskih zajednica katolike i
pravoslavne crkve, kao i islama. Sljedei vaan korak sastojao se u kresanju
gospodarskih osnova religijskih zajednica. To se odnosilo i na promjenu u
odnosu prema vjernicima o kojima je uglavnom ovisilo uzdravanje sve
enika zajednice. Ukupno, ni u Sovjetskom Savezu ni u Jugoslaviji, kao niti
u drugim dravama istone Europe koje su sovjetizirane nakon Drugoga
svjetskog rata, nije postojao vrsti plan za izgon crkava koji bi bio odraen
po strogoj shemi.
Bez kompromisa slijedio se cilj marginalizacije crkava, njihovo otklanjanje
iz drutva te njihovo ograniavanje na privatni ivot vjernika. Ipak, Titova
politika dokazala je veu mjeru i bolju prilagodbu lokalnim okolnostima,
to je bilo vidljivo na odstupanjima od sovjetske prakse. Takoer, protucr
kvena propaganda nikada nije bila voena u razmjerima kao u Sovjetskom
Savezu dvadesetih i tridesetih godina uz pomo pokreta bezbonika i mili
tantnih bezbonika, koji su iz punoga grla polazili u rat protiv crkava te pro
vodili protucrkvene uline ophode i spaljivanje ikona. U Jugoslaviji je, tako
er, puno rjee dolazilo do demonstrativnih oduzimanja crkvenih zgrada
za javne potrebe kao prenamjenu crkava u kina, klubova ili ak u bazene.
Registracija u tijelima vlasti, to su religiozne zajednice bile prisiljene initi u
Sovjetskom Savezu to je bilo istovjetno s poetkom vrenja dravnog utje
caja na religiozni ivot na licu mjesta takoer je izostala u Jugoslaviji. Time
bi se Tito izloio opasnosti da protiv sebe okrene ire krugove javnosti.
Titu je, spretnije nego Staljinu, uspjelo manipulirati pojedine religij
ske zajednice tj. okrenuti jednu protiv druge, to je vidljivo iz potpo
re Makedonskoj pravoslavnoj crkvi u borbi protiv Srpske, ali i iz redovite
financijske pomoi iz saveznog prorauna Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dok je
Katolika crkva prije svega bila upuena na milodare.
Ekumenski kontakti izmeu crkava u Jugoslaviji bili su slabi i to zbog navo
enog skrbnitva. Pritom su u Jugoslaviji bili izraeniji pokuaji instumenta
lizacije vjere u politike svrhe nego u Sovjetskom Savezu. Pribliavanje dra
vi imalo je posljedicu da su posebno manje vjerske zajednice u Jugoslaviji
prije bile tolerirane nego tradicionalne vjere na koje se usredotoio religij
ski pohod, dok u Sovjetskom Savezu one skoro nisu dobile prostor za pre
ivljavanje. Vjerojatno najvea razlika od staljinistikog postupanja prema
crkvama u Jugoslaviji se sastojala u jaem utjecaju republika pri oblikova
nju odnosa izmeu vjerskih zajednica i vlasti jer su poznavatelji regionalnih
429
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
odnosa i religiozne prakse zaposjeli republike komisije, koje su bile zadue

ne za praktian odnos s vjerskim zajednicama.
Openito, jugoslavenska vjerska politika inila se unato svojoj rigoroz
nosti i brutalnosti jo uvijek manje agresivna od sovjetske. To je jo jasnije
na oigledno mekem kursu nakon 1953. koji od sistema nije traio nikak
ve ustupke, to je ak rezultiralo uspostavljanjem diplomatskih odnosa s
Vatikanom.99 U Sovjetskom Savezu pod Staljinom to se nikada nije moglo
ostvariti. Vea popustljivost Beograda prema vjerskim zajednicama rezulti
rala je time da se one nisu sasvim odmetnule u ilegalu i da nisu nastale tajne
crkve, iako su se odreene aktivnosti i morale tajno odravati. Na taj nain
reim je mogao kontrolirati crkvene organizacije, vjerska javnost u zemlji
nije bila gurnuta u opoziciju tako ekstremno kao u Sovjetskom Savezu, a
inozemstvu je s pomou spretne propagande, u koju su se dali uvui crkve
ni predstavnici svih vjerskih zajednica, lano prikazivana vjerska sloboda,
koja uistinu nije postojala. Iz usporedne karakterizacije obaju reima moe
se zakljuiti da se titoistika vlada osobito u vremenu nakon 1953. osjeala
jaom i manje napadakom i na taj nain dopustila relativno otvaranje poli
tike prema crkvama, ali i na drugim podrujima. Suprotno tomu, Staljin,
koji je do kraja svoje vladavine juriao na protivnike, inio je to do kraja
iz pozicije navodne i samodefinirane slabosti, koja nije doputala nikakvu
susretljivost prema onima koji su drukije mislili, nego je uvjetovala okrut
no postupanje.
Time se Tito u pitanju vjerskih progona dokazao fleksibilnijim i realisti
nijim od Staljina, koji je na dugo vrijeme teio potpunom unitenju vjerskog
ivota, u emu je uspio samo povrno. Na kraju nijedan od njih nije uspio,
jer su nacionalne snage u Jugoslaviji kao i u Sovjetskom Savezu dobile pot
poru i od proganjanih crkava i tako, iako na vrlo razliit nain, dovele do
pada socijalistikih sistema.
Preveo s njemakog jezika Ivica Filipovi
Dodue, tek nakon smrti pape Pija 1958. i Stepinca 1960. godine, koje je jugoslavenska
strana proglasila odgovornima za loe odnose izmeu drave i crkve, stvorena je mogunost
pribliavanja Vatikanu. Nakon to je 1966. kao prvi korak potpisan Protokol (usp. Miroslav
AKMADA, Pregovori Svete Stolice i Jugoslavije i potpisivanje protokola iz 1966. godine,
SP 36/2004, br. 2, 473-503), uspostavljeni su 1971. puni diplomatski odnosi izmeu Svete
Stolice i Jugoslavije. U oujku te godine Tito je posjetio Vatikan.
99
430
God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)
summary
Religious Persecution in Yugoslavia, 1944-1953: Stalinist

ideas under Tito
The author of this article examines religious persecutions which occurred
during the period from the time of the communist takeover of government
at the end of the Second World War until 1953. She shows how at this time
the Soviet model of purges was applied to Church circles. Using a comparati
ve method, the author points out similarities with Stalins pattern of rule, but
also shows modifications in the relations between the government and reli
gion, which come into view after Stalins death (1953). The author concludes
that Yugoslavian religious policies were less extreme in terms of persecution
of religion in comparison to the Soviet Union. The more moderate Titoist
regime was able to control the work of Church organizations and to produ
ce propaganda about the ostensible freedom of religion in Yugoslavia.
Key words: Religions Persecution, Communism, Yugoslavia, Stalinism
431

Katrin Boeckh-Vjerski Progoni 45-53

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Katrin Boeckh-Vjerski Progoni 45-53

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Katrin Boeckh-Vjerski Progoni 45-53

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

God. 38., br. 2., 373.-716.

Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944. 1953.: staljinizam

Autorica istrauje u lanku vjerske progone u Jugoslaviji koji su se dogaali

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Ipak, u Jugoslaviji za vrijeme Tita nije bilo ni stranakog pluralizma niti

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Sovjetska pomo Titu i njegovoj vladi

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Marxa i Engelsa na estini zemaljske kugle i u praksi su pokazali odnos KP-a

Partizanska borba i ope mjere crkvenoga progona

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

priznata kao vlastita nacija.14 Muslimani u Srbiji, s teitem na Kosovu, najve

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Tito se kao predsjedavajui KP Jugoslavije izjanjavao kao ateist. Godine

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

svim sredstvima odstraniti iz drutva i reducirati ih na privatni ivot vjerni

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

lo o brzoj pravdi pobjednika bile su to osobe koje su se odbile prikljui

Tamara GRIESSER-PEAR, Procesi proti duhovnikom in redovnitvu po maju 1945,

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

njihovo vlasnitvo, i u najveem broju sluajeva temelj njihove egzistencije;

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

Dravne ustanove za kontrolu vjerskih zajednica

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

u vezi s tim izravno s crkvenim predstavnicima i posredovati u kontrover

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

ske crkvene strukture kako bi jaao nacionalnu svijest Makedonaca. Osim

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

lucije; u ime borbe protiv unutranjeg neprijatelja irila je teror cijelom

Razaranje viih hijerarhija: procesi protiv vieg sveenstva

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

ka bile utvrene. Kontrolu procesa vrilo je Ministarstvo dravne sigurno

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

svoju sredinjicu u Rimu i na taj nain stajala izvan kontrole jugoslaven

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

tikih prava.67 Progon katolikih sveenika ukljuivao je i grkokatoliku

KATRIN BOECKH, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.

God. 38., br. 2., 403.-431. (2006)

su visoki muslimanski predstavnici sastavljali demantije kad se u islamskom

Unitenje crkvi iznutra: indirektni utjecaji drave