SAVREMENE SEKTE KOJE SE PRIPISUJU ISLAMU

I STAV ISLAMA PREMA NJIMA

STUDIJA O MURDIJAMA
Dr. Galib Alijj Avadi
profesor na islamskom univerzitetu u Medini

Prevod: Ebu Abdullah

Izdava: Mektebetu El Guraba

e-mail: ehlisu@yahoo.co.uk
061343574

Sarajevo, Avgust 2006 godine.

UVOD
Murdije predstavljaju jednu od prvih sekti koja se
pojavila i koja se pripisuje Islamu. Ova sekta je zauzela
veliko mjesto u razumima ljudi, interesovanju uenjaka o
obavijestima o ovoj sekti i pojanjenju njihovih uvjerenja,
izmeu onih koji su ih branili i onih koji su ih osuivalli, izmeu onih koji su bili zadivljeni njihovim dokazima
i onih koji su ih pobijali. Odatle dolazimo do injenice da
se uenjaci razliitih frakcija oko definicije samog pojma i
navoda o irdau (irda - pravac murdija) nisu usaglasili.
Tako je pitanje irdaa , uz razliite stavove i shvattanja, mnoge poznate uenjake iz islamskog Ummeta
odvelo u naklonjenost prema ovoj sekti. Neki uenjaci iz
reda ispravnih prethodnika krenuli su putem da kritike
pravaca drugih. Takoer, postojali su i onih koji su ih brannili i podravali njihovu ideju, to je ilo do stepena prisstrasnosti i podreivanja tekstova erijata kako bi se usagglasili sa njihovim miljenjima. Isto tako, bilo je i onih koji
su ih branili ulaui maksimalan trud da priblie razliite
poglede izmeu onih koji zastupaju irda i onih koji mu
se suprotstavljaju.
Te razmirice su zauzele razliite oblike grubosti i blaggosti, kao to su bile razlog da se besciljno utroe dragocijjeno vrijeme i trud koji kada bi bili utroeni za izuavanje
ispravnog vjerovanja potvreno Kuranom i Sunnetom, i
uvjerenjima ispravnih prethodnika donijeli bi daleko vie
koristi i dobara koje zna samo Allah Uzvieni.
Meutim, svi ti napori su istroeni oko potvrde sutine i replike na irda, te skupljanju argumenata o njemu i
njegovom izuavanju. Takoer, trud je troen na izvlaenje
pojmova i shvatanja, te njihovu komparaciju.


Za presijecanje polemike o ovoj problematici bila

je dovoljna samo jedna injenica koja se suprotstavlja
stvarnosti iako je mnogi ignoriu, a ona govori da irda
znai, ostavljanje djela kao sastavnog dijela imana, i neiinteresovanje za njima.
Irda nema mjesta u stvarnosti, osim kod posljednjih
generacija koji ele simulirati njegovu ispravnost putem
razliitih smicalica i po svaku cijenu pronai izlaz iz orsokkaka. Oni koji su na poetku potvrdili irda, prema saznannjima mnogih ljudi, imali su najvie ibadeta i djela. Dokaz
za to je da e nai od njih osobu koja podstie na irda
kako je ve navikao, ali kada doe na teren djelovanja uviddi da podstie na iskoritavanje prilika djelovanja i pribliavanja Allahu putem dobrih djela. Od irdaa kod takvih
nije nita preostalo osim parcijalnog neodreenog govora
radi iniciranja rasprava.
(Zahiretul-irda fil-fikril- Islami; Pogledaj navod Omera
ibn Zerra el-Hemedanija, Hiljetul-evlija, 5/108)

Takoer, nalazimo da je ejhul-Islam Ibn Tejmijje,

predstavio opirnu studiju o murdijjama. Spominje da su ispravni prethodnici (selefu salih)
klanjali iza njih i prizivali Allahovu milost na njih. Meuttim, osuivali su njihov pogrean pravac kada su iskljuivali djela iz sutine imana. To su bile murdije iz reda
islamskih pravnika za razliku od ekstremnih murdija
dehmija.
Allah mu se smilovao,

Prije poinjanja podrobnog pojanjenja murdijske

ideologije (akide), te pojanjenja nastanka i ishodita ove
sekte, saeto emo spomenuti definiciju o murdijama u
jeziku i erijatskoj tereminologiji.

DEFINICIJA IRDAA U JEZIKU I

ERIJATSKOJ TERMINOLOGIJI I
POJANJENJE MILJENJA UENJAKA O TOME
Irda u jeziku ima vie znaenja, kao to su: nada,
strah, odgaanje, davanje nade.
Uzvieni kae, u prijevodu znaenja ajeta: Nemojte mall
laksati traei neprijatelja; ako vi trpite bol, trpe i oni bol
kao i vi, a vi se jo od Allaha nadate onome emu se oni ne
nadaju. A Allah sve zna i mudar je. (En-Nisa, 104), tj., vi
imate nade u Allaha koje nema kod drugih.
Uzvieni kae, u prijevodu znaenja ajeta: ta vam je,
zato se Allahove sile ne bojite. (Nuh, 13), tj., ta vam je
zato se ne bojite Allahove kazne.
Irda u znaenju odgaanja navodi se u rijeima
Uzvienog, u prijevodu znaenja ajeta: Zadri njega i brata
njegova. (El-Earaf, 111). Uzvieni kae, u prijevodu znaenja
ajeta: Ima i drugih koji su u neizvjesnosti da li e ih Allah
kazniti ili e im oprostiti. (Et-Tevbe, 106)
El-Ezheri spominje okolnosti za upotrebu irdaa u
znaenju straha, pa kae: Naziv er-reda upotrebljava se
za strah ako sa sobom nosi esticu negacije, kao to Uzvienni kae, u prijevodu znaenja ajeta: ta vam je, zato se Allahl
hove sile ne bojite. (Nuh, 13). To znai: ta vam je zato se
ne bojite Allahove veliine?
El-Ferra je rekao: Neki mufessiri o rijeima Uzviennog, u prijevodu znaenja ajeta: a vi se jo od Allaha nadate
onome emu se oni ne nadaju. (En-Nisa, 104), da znae: Vi
se bojite.


Ibn Es-Sekit kae: Kae seerdetul-emre ve erddejtuhu, kada se odreena stvar odgodi. Uzvieni kae,
u prijevodu znaenja ajeta: da li e ih Allah kazniti ili e im
oprostiti. (Et-Tevbe, 106), a drugim kiraetima se ita kaommurdiune. Za odreenog ovjeka se kae da jemurdi
- murdija. Drugi su rekli:Ova skupina je nazvana murddijama jer su dali prednost govoru, a odgodili djela.
(Tehzibul-lugah, 11/181-182)

DEFINICIJA IRDAA U ERIJATSKOJ

TERMINOLOGIJI
Uenjaci se razilaze oko sutinskog poimanja irdaa,
a mi emo to spomenuti u saetom obliku:
1. Irda u erijatskoj terminologiji je uzet iz jezikog

znaenja, tj., iz znaenja odgaanja ili odgaanja djela od

stepena imana, tj., djelo je stavljeno na drugo mjesto u
odnosu na iman zato to nije dio njega.
Iman, kod njih, obuhvata djela u prenesenom znaennju, a u sutini oznaava samu potvrdu, kao to se koristi
kao naziv za one koji kau:Uz vjerovanje ne teti grijeh,
kao to uz nevjerovanje ne koristi pokornost.
Isto tako, ovaj termin obuhvata sve one koji zapostavve djelo, odnosno na namjeru i potvrdu.
2. Drugi smatraju da se pod irdaom misli na odgaanje propisa poiniocu velikog grijeha do Sudnjeg dana.
Zato se o njemu ne izrie nikakav sud na dunjaluku.
(Mekalatul-eari, 1/213)

Neki su vezali irda za pitanje Alije, radijallahu anhu,

jer su odgodili izrei njegovu prednost osim na etvrtom
mjestu. Ovo je ispravno miljenje, jer se halife po svojoj vrijjednosti redaju kao u svome hilafetu. Uticaj iizma na ovo
miljenje je veoma jasan.
Ili, irda oznaava da se konana presuda o Osmanu
i Aliji prepusti Allahu, Subhanehu ve Teala, za koje kau da
nisu ni vjernici ni nevjernici. Neki su pojam irdaa vezali
za postupak ashaba koji su izbjegavali ulazak u smutnje
koje su se desile meu samim ashabima, a posebno izmeu
Alije i Muavije. Te smutnje su se ogledale u tekim bitkamma. Doli su do zakljuka da su oni zaetak irdaa, jer nisu
ulazili u borbe i opredijelili su se za utnju. Naravno, ovo
je greka onih koji zastupaju ovo miljenje.
Neopredijeljenost pojedinih ashaba bila je s ciljem
iekivanja da se injenice razjasne, a oslonili su se na shvattanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora u kome
se kae: Bit e smutnji, onaj koji sjedi u njima bit e bollji od onoga koji hoda. Onaj koji hoda bit e bolji od onogga koji tri ka njima. Kada se desi smutnja, a bude imao
devu neka joj se pridrui, a ko bude imao stado ovaca
neka mu se pridrui, a ko bude imao zemlju neka joj se
pridrui. Neki ovjek je upitao: Allahov Poslanie, a
ta misli ako ne bude imao ni deve, ni stada ni zemlje?
Odgovorio je: Uzet e svoju sablju i njenu otricu kamennom zatupiti, a zatim neka se spasi ako to moe.
(El-Buhari, 13/30; Muslim, 1/2213)

Od ashaba koji nisu ulazili u te tragine dogaaje su

Sad ibn Ebi Vekkas, Ebu Bekreh, prenosilaca prethodnog
hadisa, Abdullah ibn Omer, Imran ibn El-Husajn. Oni su
bili neopredijeljeni, a presudu o tim smutnjama su prepusstili Uzvienom Allahu.


Nisu nikoga osudili da je pogrijeio ili pravilno posstupio uz priznanje vrijednosti svih koji su uestvovali.
Kako se onda ovi mogu smatrati temeljem irdaa?
Njihov stav se ne smatra neopredijeljenou prema
ulasku u borbu radi pomoi jednoj od strana putem sablji.
Oni su se u svojoj neopredijeljenosti oslanjali na mnoge
tekstove iz Kurana i Sunneta koji upozoravaju na ulazak
u smutnje.
Oni su prieljkivali da se svi sporovi rijee putem strppljivosti i izmirenja meu zaraenima, umjesto ishitrenog
ulaska u borbu prije ukazivanja povoda za meusobno
usaglaavanje.
Ovaj njihov stav predstavlja ispravnost. istoa od
ubistva muslimana je bolja od spoitavanja zbog iekivvanja da se ne ue u borbu protiv njega. Odgaanje pressude ovih ashaba o Aliji i Muaviji nije temelj novotarskog
irdaa.
Naziv irda se koristi za svakoga onoga ko za vjerrovanje kae da je ono govor i potvrda bez djela, ili kae
da sa vjerovanjem grijeh ne teti kao to sa nevjerstvom
pokornost ne koristi.
Ovakva upotreba se prema obiaju uenjaka vie korristi kada govore da je odreena osoba murdija. Zapravo,
ovaj termin se koristi za ispravno shvatanje irdaa.
O svemu prethodno reenom E-ehrestani kae:
Irda ima dva znaenja: jedno je odgaanje, kao to se navvodi u rijeima Uzvienog, u prijevodu znaenja ajeta: Zadri
njega i brata njegova. (El-Earaf, 111), tj., odgodi, daj mu
roka. Drugo je davanje nade.


Nazivanje ove grupacije murdijama, prema prvom

znaenju je potpuno ispravno, jer su oni odgaali djela u
odnosu na namjere. Prema drugom znaenju koje je sassvim oito, govorili su:Sa imanom ne eti grijeh, kao to
sa nevjerstvom ne koristi pokornost. Reeno je: Irda
oznaava odgaanje presude o poiniocu velikog grijeha
sve do Sudnjeg dana. O njemu nee biti izreena nikakva
presuda na dunjaluku, tj., da li je stanovnik Denneta ili
Dehennema.
Pravac ispravnih prethodnika kae da nije dozvoljenno za odreenu osobu rei da e u Dennet ili Dehennem,
osim ako je to naslovljeno u tekstovima erijata od strane
Zakonodavca. (El-Milel ven-nihal, 1/139)

TEMELJ NA KOJEM JE STASAO

PRAVAC MURDIJA
Temelj na kojem je stasao pravac murdija je ustvarri razilaenje u sutini imana: od ega se sastoji, precizirranju njegovog znaenja, svim posljedinim propisima,
tj., da li je iman djelo srca, ili djelo srca i jezika zajedno,
da djelo ne ulazi u sutinu imana. Stoga, iman se ne povveava i ne umanjuje. Zato je potvrda jedinstvena, a oni
koji potvruju ne razlikuju se u njoj. Ovo su najvanijje odlike koje zastupaju murdijske grupacije. Svaki od
tih dijelova zastupa jedna od grupacija murdija.
Pored toga, mnoge murdijske sekte smatraju da
je iman samo ono to se nalazi u srcu i da ne teti ako
se neto od toga pojavi u vidu djela, pa makar ta djela
bila nevjerstvo ili otpadnitvo. Ovo je pravac Dehma
ibn Safvana. On u obzir ne uzima potvrdu jezikom, a niti
djela, jer kod njega ona ne ulaze u sutinu imana.


Kerramije smatraju da je iman izgovor jezikom, a ne

teti da ovjek skrije bilo koje uvjerenje, pa makar ono bilo
i kufr. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, smatra da je vjerovvanje potvrda srcem i priznanje jezikom. Jedno bez druggoga ne koristi, tj., ko potvrdi srcem, a javno to opovrgne
jezikom nee biti nazvan vjernikom. Na ovome je stasao
pravac hanefija.
Ovo je najblii murdijski pravac Ehlis-Sunnetu, jer
se sa Ehlis-Sunnetom slau da grjenik potpada pod Allahhovo htijenje i da ne izlazi iz vjerovanja. Suprotstavili su im
se u uvrtavanju djela u iman koji se poveava i smanjuje.
Oni to nisu zastupali. Ovo je poznato preneeno miljenje
od pravnika i pobonjaka iz reda murdija. Ovo miljenje
je zastupao Ebu Hanife kao i njegovi istomiljenici iz reda
kufljanskih pravnika koji su odgaali djelo, tj., nisu ga uvrtavali u sutinu i kakvou imana.
O pripisivanju Ebu Hanife irdau postoji veliko razzilaenje izmeu uenjaka i ono nije skriveno. Da li je Ebu
Hanife bio murdija, kao to su ga neki pisci opisali, ili je
bio protiv irdaa kao to ga opisuju oni koji ga brane, jer se
irda odlikuje popustljivou u djelima i njihovom neuvrtavanju i odgaanju od pozicije vjerovanja?
Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, dostigao je veliki
stepen u interesovanju za drugostepenim pitanjima Vjere
to ukazuje da je on posveivao veliku panju djelima, a to
je u suprotnosti irdau, pa kako mu se onda moe davati
epitet irdaa?
Navodi koji se navode u knjizi koja se pripisuje Ebu
Hanifi, a naziva se: El-Fikhul-ekber, sadre izraze koji
jasno ukazuju na njegov irda. Njegovi branitelji su bili
skeptini prema vjerodostojnosti pripisivanja ove knjige


njemu, pa ak su izrekli da je to la. E-ehrestani ga je

branio i smatrao da je pripisivanje irdaa Ebu Hanifi prouuzrokovano loim shvatanjem Ebu Hanifinog poimanja
o vjerovanju kod mutezila i kaderija, tvrdei da je iman
samo potvrda srcem i da se ne poveava i ne umanjuje.
Mislili su da on izdvaja djela iz imana, uz to jo su murdijje, kao to smatra E-ehrestani, svakoga onoga ko im se
suprotstavljao nazivali murdijom.
(El-Milel ven-nihal, 1/141)

U stvarnosti predaje o irdau Ebu Hanife su mnogobbrojne. Veina uenjaka koja je izuavala sekte potvruje
pripadnost Ebu Hanife irdau u znaenju kojeg smo prethhodno spomenuli. Ovo je sasvim potvreno.
Nee se rei: Ebu Hanife je bio ekstremni murdija
poput dehmija, npr., jer se on sa sljedbenicima Sunneta
slagao u mnogim pitanjima ispravnog vjerovanja, pa makkar im se suprotstavljao u onom to je spomenuto.
Mnogi hanefijski uenjaci su uloili maksimalan
trud da svoje razilaenje sa Ehlis-Sunnetom u pogleddu sutine imana predoe kao terminoloko. To im nije
uspjelo iako se oni pri predoavanju tog razilaenja kao
terminolokog oslanjaju na stvarnu usaglaenost izmeu
njih i sljedbenika Sunneta u pogledu posljedica onoga ko
poini veliki grijeh kod Allaha, Azze ve Delle. Takav se ne
naziva nevjernikom i nee biti osuen na vjenu patnju u
Vatri na Sudnjem danu. Zapravo, on potpada pod Allahovvo htijenje, ako hoe oprostit e mu iz Svoje milosti, a ako
hoe kaznit e zbog Svoje pravednosti.
Isto tako, slau se da su djela neophodna, te kada bi
rob potvrdio svojim srcem i priznao jezikom, ali ne bi inio
djela, zasluio bi prijekor i kaznu, i bio bi grjenik.
10

Meutim, svi ovi argumenti ne predoavaju razillaenje kao terminoloko, jer sljedbenici Sunneta djela ne
izvode iz naziva imana. Ispravni prethodnici (selefu salih)
nisu zastupali razlikovanje izmeu djela i vjerovanja.
Ispravni prethodnici ne smatraju da su svi ljudi na jeddnom stepenu imana i tevhida. Hanefije su rekle o velikim
grjenicima da su potpunoga imana, a u tome se sa njima
prethodnici nisu sloili, kao to se oni sa njima ne slau u
stavu oko nepoveavanja i nesmanjivanja imana.
Zakljuak glasi: murdije se dijele na mnogobrojnne pravce i razilaze se u postavkama irdaa, kao to e se
to neto kasnije, inaAllahu Teala, pojasniti.

KAKO JE NASTAO IRDA I KAKO SE

PREOBRAZIO U PRAVAC
Iz prethodnog upoznavanja sa murdijama saznali
smo da su se pod irdaom na poetku u nekim nazivima
eljeli oni koji su preferirali istou i udaljavanje od razmirrica u vjerskim i politikim pitanjima. Posebno se to odnossilo na onosvjetske propise u pitanjima vjerovanja, nevjerrovanja, Denneta i Vatre. Takoer, vezalo se i za pitanje
Alije, Osmana, Talhe, Ez-Zubejra, majke vjernika Aie i
drugih.
Isto se odnosilo na sukob izmeu Alije i Muavije, kao
to ga je predstvio El-Hasen ibn Muhammed ibn El-Hafijje
i oni koji su zastupali njegov pravac. Meutim, uoava se
da je poslije ubistva Osmana, te pojave haridija i ija, irdda postepeno poeo napredovati.
11

Pojavilo se razilaenje o presudi poinitelju velikog

grijeha i poziciji djela u imanu. Potom se pojavila grupacija
koja je sa irdaom otila do pokuenih granica pretjerivannja. Tako je irda zadobio oblik pravca. Ustanovili su da je
poinitelj velikog grijeha potpunog imana, te da sa imanom ne teti grijeh, kao to sa kufrom ne koristi pokornost.
Rekli su da je iman u srcu i da osobi nee natetiti
nita, pa makar izgovorio rijei kufra i odmetnitva. Njeggov iman ostaje potpun i nee biti podrman, to je bez
sumnje pretjerivanje i pokueni ekstremizam.
Sljedbenici irdaa iz ovoga perioda su bili omraeni,
a njihov pravac je vodio na stepen slobodoumnosti, ljenosti
i oslanjanja na Allahov oprost bez injenja djela. Meutim,
takav postupak islamski erijat odbija.
Razmirice izmeu sljedbenika Sunneta, haridija i
mutezila, s jedne strane, te murdija s druge strane, nastalle su povodom pitanja: Da li djela ulaze u pojam imana?
Posljedica tog zakljuka se najprije odnosila na onogga koji poini veliki grijeh, da li je takav vjernik, veliki
grjenik, a konana presuda na Buduem svijetu pripada
Allahu i Njegovog volji, kao to su govorili ispravni prethhodnici (selefu salih).
Ili je on nevjernik na ovome svijetu koji e vjeno borraviti u Vatri na Buduem svijetu, kao to kau haridije,
jer je takva osoba, prema njima, ohalalila dotino djelo i
postala nevjernik.
Ili, takva osoba stoji izmeu dvije pozicije na dunjalluku: nije ni vjernik ni nevjernik, a na Buduem svijetu e
biti vjeno u Vatri, kao to kau mutezile.
12

Ili je vjernik potpunog imana tako da njegov iman

injenja velikog grijeha apsolutno nije nimalo naruen,
kao to kau murdije, jer takav potvruje svojim srcem
i nema mogunosti da njegov iman bude doveden u pitannje. Prema ovom shvatanju iman se kod njih ne poveava
i ne umanjuje, nego ostaje potpun sve dok ima potvrde u
srcu. U sutini pravac murdija je evoluirao prema ovom
shvatanju sve dok nije postao jedan od najpopustljivijih
pravaca.
Haridije smtraju poinioca velikih grijeha nevjernikkom koji e biti vjeno u Vatri, dok mutezile njegov status
vide nerijeenim na dunjaluku (pozicija izmeu dvije pozicijje), a na Buduem svijetu e ii u Dehennem.
Ove dvije grupacije su tvrdile da su svi ljudi nevvjernici osim onoga ko je haridija, a takoer i mutezile
su smatrale da su svi nevjernici osim koje je mutezila.
Imali su suene poglede prema ostalima, dok su murdijje sve vjernike smatrali spaenima ne gledajui na njihovva djela. Haridije, ije, mutezile, i ostale grupacije su,
prema murdijama, bili sljedbenici potpunog imana.

PRVA OSOBA KOJA JE ZAGOVARALA IRDA

I SPOMEN NAJVANIJIH PREDVODNIKA
MURDIJA
Ideja irdaa se razvijala dok u zadnjoj etapi nije dola
na stepen za koji se potvrdilo da predstavlja opasnu novottarsku pojavu.
Ideje su dole u kontradiktornost i svaka grupacija
se fanatino prihvatila svoje ideje, bilo da se radi o: harid13

dijama, ijama, mutezilama, dehmijama, earijama, i

drugima, kako je prethodno reeno. Meutim, postavlja se
pitanje ko je prvi zastupao ovu ideologiju dok nije dostigla
stepen kojeg vidimo danas.
Uenjaci spominju da je El-Hasen ibn Muhammed
ibn El-Hanefijje prvi koji je spomenuo irda u Medini, a
to se odnosilo na Aliju, Osmana, Talhu i Ez-Zubejra. Ljudi
su vodili polemiku o njima, a on je utio, a zatim rekao: Ja
sam uo va govor i smatram da je najprimjerenije da se
pitanje Alije, Osmana, Talhe i Ez-Zubejra, odgodi i da se ne
prihvataju a niti da ih se odriemo.
(Zahiretul-irda fil-fikril-Islami, 244)

Meutim, on se pokajao za ovaj govor i poelio da

je umro prije nego to ga je rekao. Njegov govor poslije
toga je postao temelj za nastanak miljenja o irdau. Njeggov govor je doao do njegovoga oca Muhammeda ibn ElHanefijje, pa ga je Muhammed udario tapom i raskrvario
ga. Rekao je: Zar tvoj otac ne prihvata Aliju? Meutim,
oni koji su prihvatili miljenje o irdau nisu se osvrtali na
El-Hasenovo pokajanje. Njegov proglas o irdau se meu
ljudima proirio i podudario se sa amibicijama mnogih ljuddi koji su ga prihvatili.
Meutim, potrebno je znati da je El-Hasenov irda
odnosio se na presudu ispravnosti ili pogreke onih koje
je spominjao. Njegov irda nije imao nikakve veze sa vjerrovanjem ili nevjerovanjem, kao to je to na poslijetku bilo
kod murdijskog pravca.
Ovaj pravac se opirao i odricao se haridija koji su
Aliju i Muaviju proglaavali nevjernicima, te osuivao
itski ekstremizam u pogledu Alije i njihovo umanjivanje
Osmanove pozicije i njegovo proglaavanje nevjernikom.
14

Ovaj pravac se takoer protivi stavu Ehlis-Sunneta

vel-Demata prema Aliji i Osmanu, jer smatraju da ih je
obaveza bilo prihvatiti, sa njima biti zadovoljan i posvjedoiti im ulazak u Dennet. To je bio pravac ispravnih prethoddnika. Meutim, ovakvi postupci murdija su se tumaili
kao prvi korak i uvertira za pojavu haridijskog pravca.
Reeno je: prvi koji je zastupao irda u smislu ekstremmizma je ovjek po imenu Zerr ibn Abdullah El-Hemedanni koji je bio tabiin. Uenjaci iz reda Ehlis-Sunneta iz tog
doba su ga osudili. Neki poput Ibrahima En-Nehaija nisu
mu nazivali selam, kao i Seid ibn Dubejr.
Kada se objedine ovaj i prethodni navod jasno se
uoava razlika u sutini irdaa kod El-Hasena i Zerra ibn
Abdullaha, jer irda kod El-Hasena oznaava ostavljanje
presude o spomenutim osobama, a kod Zerra oznaava
izvoenje djela iz naziva imana.
Postoje i druga miljenja o prvoj osobi koja je pozivalla u irda. Reeno je: prvi ga je uveo neki ovjek iz Iraka po
imenu Kajs ibn Amr El-Madiri. Drugi su rekli da je to bio
Hammad ibn Ebi Sulejman, uitelj Ebu Hanife i uenik
Ibrahima En-Nehaija, a zatim se ova ideja proirila meu
stanovnicima Kufe. Sam Hammad je ivio u isto doba kada
je ivio i Zerr ibn Abdullah.
ejhul-Islam Ibn Tejmijje spominjui nastanak irddaa u Kufi spominje Hammada ibn Ebi Sulejmana.
(Medmuul-fetava, 7/297, 311)

Neki su rekli da je irda prvi zastupao ovjek po imennu Salim El-Eftas. Za ovakve se kae da su murdije pravvnici. Iz ovoga se oituje da sva ova miljenja nisu jedna
od drugih udaljena, jer su svi spomenuti ivili u jednom
vremenu i potpuno su se slagali u svome irdau.
15

Takoer, irda je pripisan mnogim poznatim uennjacima. E-ehrestani je nabrojao veliku skupinu, a od
njih su: El-Hasen ibn Muhammed ibn Alijj ibn Ebi Talib,
spominjui da je on prvi zastupao irda. Meutim, E-ehhrestani to nije kategoriki zastupao kako se zakljuuje iz
njegovog navoda spomenuvi taj navod sa rijeima: reenno je. Potom je spomenuo da je on odailjao proglase u pokkrajine, a zatim rekao: Djelo ne zaostaje za imanom, kao
to kau murdije, junusije i abidije. Iznio je jasan stav
da poinilac velikog grijeha nije nevjernik, jer pokornost i
ostavljanje nepokornosti nisu sastavni dio imana da bi tako
iman u potpunosti nestao.
U njih je uvrstio i Seida ibn Dubejra a kasnije e se
ustvrditi da je Seid ibn Dubejr mrzio i kudio murdije,
Taleka ibn Habiiba, Omera ibn Murra, Muhariba ibn Zijadda, Mukatila ibn Sulejmana i Amra ibn Zerra i Hammada
ibn Ebi Sulejamana, Ebu Hanifu, Ebu Jusufa, Muhammeda
ibn El-Hasena i Kadida ibn Dafera. Potom je rekao: Sve
su ovo imami u hadisu koji nisu smatrali poinioca velikog
grijeha nevjernikom i nisu govoirli da e biti vjeno u Vatri,
nasuprot haridijama i kaderijama.
Meutim, spomenuo je navod Mukatila: Pria se
od Mukatila ibn Sulejmana da nepokornost ne moe natettiti onome koji zastupa tevhid i iman, i da vjernik nee ui
u Vatru. Potom je rekao: Ispravno se prenosi od njega
da e vjernik koji je nepokoran svome Gospodaru biti na
Sudnjem danu kanjen na Sirat-upriji, dok bude prelazio
preko Dehennema. Dodirivat e ga plamen vatre i osjeat
e bol shodno svojoj nepokornosti, a potom e ui u Dennnet. To e izgledati poput zrna kada se zagrije na vatri.
(El-Milel ven-nihel, 1/139, 146)

16

Najpoznatiji murdijski velikani su El-Dehm ibn

Safvan, Ebul-Husejn es-Salihi, Junus es-Semri, Ebu Sevbban, El-Husejn ibn Muhamed En-Neddar, Gajlan, Muhhammed ibn ebib, Ebu Muaz Et-Tevmeni, Bir El-Merrisi, Muhammed ibn Kiram, Muaktil ibn Silejman koji
je poistovjeivao Allaha sa Njegovim stvorenjima, kao i
El-Devaribi koji su bili ekstremni antropomorfisti.
(Mekalatul-Islamijjin, 1/213)

MURDIJSKE POSTAVKE
Murdijske sekte su gotovo objedinjene oko postavkki o vanim pitanjima, a ona su:
- Definicija imana, tj., potvrda rijeima ili spoznaja,
ili priznanje.
- Djelo ne ulazi u sutinu imana, niti je dio njega,
mada oni ne zaboravljaju stepen djela u odnosu na iman u
potpunosti, osim kod Dehma ibn Safvana i onih koji ga
slijede u njegovom pretjerivanju.
- Iman se ne smanjuje i ne poveava, jer oznaava
potvrdu neega o emu postoji kategoriki stav, pa stoga
se ne moe poveavati i smanjivati.
- Grjenici su vjernici potpunoga imana onako
kako potpuno potvruju vjerovanje i kategoriki nee
ui u Dehennem na Ahiretu.
Oni imaju i druga uvjerenja kao npr.: da ovjek
stvara svoje djelo, da Allah nee biti vien na Ahiretu, a
ovdje je oit uticaj mutezila na njih.
17

Takoer smatraju da imamet nije obavezan, a ako je

imamet neophodan, svejedno je odakle e voa potjecati
makar ne bio iz Kureja. Ovo miljenje su preuzeli od hariddija koji su ga zagovarali, ali ga nisu primjenjivali.
Od uvjerenja dehmijskih murdija je da:
- nevjerstvo u Allaha znai neznanje o Njemu. To je
miljenje samoga Dehma ibn Safvana.
- te da je iman samo spoznaja Boga, te da se ne moe
ralanjivati.
- zastupali su da e Dennet i Dehennem nestati,
da e nestati njihovi stanovnici, i da niko u njima nee
biti vjeno.
Neki su smatrali da je svaki grijeh veliki grijeh, a neki su smatrali da je Allahov oprost grijeha putem pokajanja posebna Allahova milost, a neki da se to zadobiva zasslugom.
Neki su smatrali da je mogue da vjerovjesnici poine
velike grijehe, a neki su potvrivali tevhid prema miljenjimma mutezila. Neki su zastupali miljenje antrpomorfista,
neki su potvrivali vienje Allaha na Ahiretu, a neki su
ga negirali potpu mutezila. Razili su se oko miljenja o
stvorenosti Kurana. Neki su rekli da je stvoren, a neki da
nije stvoren, a neki su ostali neopredjeljeni.
Razili su se oko miljenja o kaderu (odreenju). Neki
su ga negirali, a neki zastupali miljenje mutezila, a neki
ga potvrdili. Razili su se oko Allahovih imena i svojstava.
Neki su zastuapli miljenje Abdullaha ibn Kulaba, a neki
miljenje mutezila. (Mekalatul-Islamijjin, 1/213, 234)
18

U produetku emo podrobnije pojasniti pravce u

pogledu sutine imana, kao to ih je poredao dr. Sefer
El-Havali:
1. Iman se sastoji iz potvrde srca, jezika i dijelova

tijela.
1. Ehlis-Sunneh;
2. haridije;
3. mutezile.

2. Iman je potvrda srcem i jezikom - murdije iz reda

hanefijskih pravnika.

Ibn Kulab je zastupao vjerovanje murdija pravnika.

Njegov pravac je nestao.
3. Potvrda jezikom i dijelovima tijela - sekta gassannije. Ova sekta je nepoznata, a uenjaci nisu jasno iznijeli
stav o njenom nazivu.
4. Potvrda iskljuivo srcem.
1. dehmije;
2. merisije;
3. salihije;
4. earije;
5. maturidije.
5. Potvrda iskljuivo jezikom - kerramijje.

Njihov pravac je nestao. ejhul-Islam Ibn Tejmijje

spomenuo da oni govore: Munafik je vjernik koji e biti
vjeno u Vatri, jer je vjerovao vanjtinom, ali ne i nutrinnom. U Dennet e ui onaj koji vjeruje i vanjtinom i nuttrinom.

19

a) ONI KOJI ZASTUPAJU DA SE

IMAN ISPOLJAVA SRCEM, JEZIKOM I

DIJELOVIMA TIJELA
1. Oni koji kau: iman je izvravanje svake obaveze i
ostavljanje svake zabrane. itav iman nestaje sa izostavljannjem obaveznog i injenjem velikog grijeha. To su haridijje koje poinioca velikog grijeha smatraju nevjernikom.
2. Kod mutezila je poinilac velikog grijeha izmeu
dva stepena na dunjaluku (nerijeenog statusa). U pogledu

njegovog konanog odredita na Ahiretu slau se sa hariddijama.

3. Oni koji kau da se iman sastoji od govora i djela,

tj., djela srca i dijelova tijela. Svaka pokornost je ogranak ili
dio imana. Iman se upotpunjava sa upotpunjenjem njegovvih ogranaka, a umanjuje se sa njegovim pomanjkanjem.

Meutim, ima djela s kojima e nestati imana u cjelossti ako se ona pojave, a sa nekima e se iman umanjiti.
Neki ogranci imana su temelji i putem njih se iskljuivo ostvaruje vjerovanje.
Oni koji se pozivaju na vjerovanje ne zasluuju naziv
imana (mumina) bez postojanja ovih temelja. Neki od njih
su obavezni i bez njih se ne moe zasluiti ime potpunog
imana (mumin).
Neki od tih temelja se upotpunjavaju putem kojih se
onaj koji posjeduje iman penje na velike stepene. Pojanjennje o ovome biva iskljuivo putem erijatskih tekstova, a
ovo je pravac Ehlis-Sunneta vel-Demata.
20

b) ONI KOJI GOVORE DA SE IMAN

SASTOJI OD POTVRDE SRCEM I JEZIKOM

1. Oni koji djela srca uvode u sutinu imana, a to su
starije murdije pravnici, te neki hanefijski muhaddisi iz
posljednjih generacija.
2. Oni koji ne uvrtavaju djela srca u sutinu imana.
Njihova ideja se razvila tako da su govor jezika izveli iz
imana i uinili ga samo znakom vjerovanja. To zastupa veina hanefija maturidija.

c) ONI KOJI ZASTUPAJU DA SE IMAN

ISPOLJAVA ISKLJUIVO SRCEM

1. Oni uvrtavaju u iman sva djela srca, a oni su preosstale murdijske sekte, kao junusije, emrije, tevmenije.
2. Oni koji govore da je djelo srca jedinstveno, tj., spoz-

znaja, kao El-Dehm ibn Safvan.

3. Oni koji govore da je djelo srca jedinstveno, tj., pottvrda, kao to su earije i maturidije.

21

PODJELA MURDIJA
Murdije su se u svojim uvjerenjima podijelile na
mnogobrojne sekte iji bi se spomen ovdje oduio. Meuttim, moemo ukazati na predvodnike tih sekti, a oni su kao
to uenjaci spominju:
1. Murdije sunniti, hanefije, kao to su bili Ebu

Hanife, njegov uitelj Hammad ibn Sulejman i njihovi

sljedbenici iz reda kufljanskih murdija i drugih. Oni su
izostavili djela iz sutine imana.
2. Murdije debrije. To su dehmije sljedbenici
Dehma ibn Safvana. Zadovljili su se sranom spoznajom,
te da nepokornosti nemaju nikavog uticaja na vjerovanje i
da potvrda i djelo ne spadaju u iman.

3. Murdije kaderije. Njih je predvodio Gajlan ed-

Dimeki. Poznati su kao sekta gajlanije.

4. Prave murdije, to su sekte oko ijeg pobrajanja se

uenjaci razilaze.
5. Murdije kerramijje, sljedbenici Muhammed ibn

Kerrama. Oni tvrde da je iman potvrda i priznanje jezikom

bez srca.

6. Murdije haridije. To su ebibije i neki ogranci

sekte saferija koji su izrazili neporedjeljenost u pogledu

presude velikom grjeniku.
El-Eari je u knjizi, Mekalatul-Islamijjin (213-234),
nabrojao dvanaest murdijskih sekti.

22

Murdije imaju mnotvo ogranaka. Uenjaci su pojjasnili mnogobrojna razilaenja koja postoje oko pobrajannja murdijskih grupacija, tj., koje su od njih primarne a
koje sekundarne, za koje se moe potvrditi irda a za koje
ne moe.
Meutim, nema posebne nude koja poziva na poddroban govor o svakoj od ovih podsekti zato to su sve
generalno jedinstvene u svom pravcu koji se zasniva na
irdau.
Takoer deavalo se, da su se njihove pojedine sekkte vraale i prikljuivale drugim sektama u okviru ideje
irdaa. Radi preciznijeg pojanjenja razilaenja pojedinih
seknudarnih pitanja podrobnije se mogu iitati knjiige hisstorije i sekti koje nairoko o tome govore.

MURDIJSKI DOKAZI ZA NJIHOV PRAVAC

I ODGOVOR NA NJIH
Murdije pri argumentaciji svoga pravca pronalaze
tekstove i sumnje. Tekstove su protumaili prema svome
nahoenju, a sumnje potpomogli neispravnim vjetaenjimma.
Dobili su rezultat, a on je, da djelo ne ulazi u sutinnu imana. Sva djela dijelova tijela su izostavili iz imana.
Rekli su da bi ovjek uao u vjerovanje i zadobio Allahhovo zadovoljstvo dovoljno je da srce sadri spoznaju i
potvrdu.
Time su otvorili nairoko vrata neradnicima, ljenivcimma i ljudima obmanjenim nadama koji su preferirali izbjeg23

gavanje onoga to zahtijevaju erijatski tekstovi. Zato e

nai da su ekstremne murdije najljeniji u ibadetu i najsslabiji u pridravanju za propise Islama. Oni su za svoja
miljenja uzeli neke dokaze iz Kurana i Sunneta tvrdei da
ukazuju na njihov pravac.
Dokazi koje su uzeli iz Kurana:
-Allah nee oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravl
vnim, a oprostie manje grijehe od toga, kome On hoe.
(En-Nisa, 48)

-Reci:O robovi moji koji ste se prema sebi ogrijeill

li, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah e, sigurno, sve
grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prata, i On je milosl
stiv. (Ez-Zumer, 53)
Dehmije su posvetile panju sabiranju tekstova koji
vjerovanje ili nevjerovanje stavljaju u srce, ko to Uzvieni
kae, u prijevodu znaenja ajeta:
-.. a srce mu ostane vrsto u Vjeri. (En-Nahl, 106)
-Allah je zapeatio srca njihova. (El-Bekare, 7)
Postoje i drugi ajeti koji po svome vanjskom znaennju idu u prilog izvjetaenom poimanju murdija.
Njihovi dokazi iz Sunneta:
Hadisi i predaje koji po vanjskom znaenju ukazuju
da je dovoljno udaljiti se od irka i da je dovoljno da postoji
iman u srcu kako bi se zadobilo Allahovo zadovoljstvo.

24

Npr., rijei Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellKo umre Allahu neto pripisujui ui e u Dehennem. Ibn Mesud je rekao: Ja kaem: Ko umre ne pripissujui Allahu nita ui e u Dennet.
lem:

(El-Buhari, 3/110; Muslim, 1/94)

Rijei Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje prenosi

od svoga Gospodara: ovjee, kada bi Mi doao sa grijessima koliko je zemlje, a zatim Me susretne ne pripisujui Mi nita, Ja bih ti doao sa isto toliko oprosta.
(Muslim, 4/2068)

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, rijei: Allahu,

uvrsti moje srce u Tvojoj Vjeri. (Ahmed, 2/454)
Isto tako, hadis o slukinji koju je Allahov Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, upitao gdje je Allah, i koja je odgovorrila na nebu, a on je njenom vlasniku rekao: Oslobodi je,
jer je ona vjernica. (Muslim, 1/382; br. 537; Ahmed, 5/447)
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, rijei: Bogobojjaznost je ovdje., pa je pokazao na svoja prsa tri puta.
(Muslim, 4/1986, br. 2564)

Jedan od njihovih dokaza su i navodi u hadisu o Posslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, zalaganju za ljude koje
e Allah izvesti iz Vatre sve dok u njihovom srcu ne preostanne trunka, mrva ili dlaka imana. Navodi se da e Uzvieni
rei: Zalagali su se meleki, zalagali su se vjerovjesnici,
zalagali su se vjernici, a preostao je samo Najmilostiviji.
On e zagrabiti iz Dehennema i izvaditi ljude koji nikada
nisu radili dobra. Bit e ugljenisani, i On e ih baciti u rijekku na ulazima u Dennet koja se naziva Rijeka ivota, pa e
izai kao to zrno izae iz nanosa bujice. Rekao je: Izlazit
e kao biseri, na njihovim vratovima e biti ogrlice, stan25

novnici Denneta e ih prepoznavati. Ovo su oni koje je

Allah oslobodio i koje je uveo u Dennet bez izvravanja
djela i donoenja dobra. (Muslim, 1/170)
Ovaj hadis je uzet kao argument za njhov irda i to
prema sljedeim navodima iz njega:
Nikada nisu radili dobro
Njih je Allah oslobodio i uveo u Dennet bez izvravanja djela
Rekli su: Ako nikako nisu sa sobom imali dobrih
djela, ta im je onda preostalo? Odgovor je, kako tvrde, da
je sa njima ostala potvrda koja e im, ne gledajui na djela,
koristiti, jer sutina imana, kako tvrde, nije ovisna o djelimma. Od sumnji za koje se murdije veu, takoer, tvrdei
da djelo nije sastavni dio imana, su i rijei:
Nevjerstvo je suprotno imanu, pa kada se potvrdi
nevjerstvo nestaje iman i obrnuto.
Tu spadaju i sumnje sa navodima u mnogobrojnim
tekstovima u kojima se djela veu za iman. Jedan od dokkaza hanefija da se iman sastoji od govora i uvjerenja je
da djela ne ulaze u iman, nego su znamenja islama. Zato,
kada ovjek poini nepokornost smanje mu se znamenja
islama, ali ne i potvrda islama. Dokaz za to su im njihovve rijei: Pod imanom se u jeziku misli iskljuivo na pottvrdu (tasdik). Djelovanje dijelovima tijela ne naziva se
potvrdom, pa zato i ne spada u iman. Kada bi djela bila
sastavni dio imana i tevhida bila bi dunost iznijeti presuddu o nepostojanju imana onome ko zapostavi neko djelo.
O tome Ebu Hanife u svojoj knjizi El-Vesijje (Oporuka)
kae: Zatim, djelo nije isto to i iman, a iman nije isto to
i djelo, jer se u mnogim vremenima djelo vjernika uzdie,
a nije dozvoljeno rei da se od njega uzdie iman. ena
koja ima menstruaciju nije zaduena namazom. Nije dozzvoljeno rei da nije zaduena imanom.
26

Postoje i drugi tekstovi kojima su murdije, a posebbno hanefije argumentirali i iz kojih su shvatili ono to ukazzuje na ispravnost njihovog pravca. Meutim, iz ovakvog
postupka nastupila je oprenost dokaza po njihovom znaenju jer nisu zastali na zahtijevima ispravnog shvatanja
na koje je Allah uputio sljedbenike Sunneta. Svaka od tih
mnogih murdijskih grupacija je zastupala argumentaciju
svojih tvrdnji sa tekstovima putem kojih ostale murdijske
grupacije nisu argumentirale.
Ebu Ibn El-Izz el-Hanefi kae: Jedan od dokaza
istomiljenika Ebu Hanife da iman u jeziku oznaava pottvrdu su rijei Uzvienog kada govori o Jusufovoj brai: A
ti nam nee vjerovati (Jusuf, 17), tj., ti nam to nee potvrditi.
Neki su zagovarali koncenzus uenjaka o tome.
Ovo je jeziko znaenje potvrde srcem, a to je obaveza roba i Allahovo pravo nad njim, to oznaava potvrdu
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome s ime je doao
od Njegovog Gospodara. Onaj ko potvrdi Poslaniku, salllallahu alejhi ve sellem, navode s kojima je doao od Allaha,
vjernik je, i to je izmeu njega i Allaha. Priznanje je uslov
sprovoenja propisa islama na dunjaluku. Ovo je prema
jednom od dva miljenja, kao to je prethodno reeno.
Uzvieni kae: .. osim ako bude na to primoran, a
srce mu ostane vrsto u vjeri. (En-Nahl, 106) To ukazuje da
je srce mjesto vjerovanja, a ne jezik, jer da je iman sastavvljen od govora i djela nestalo bi itavog imana ako bi nesstalo jednog njegovog dijela. Takoer, djelo se spominje u
kontekstu sa vjerovanjem, a to vezivanje nalae razliitost
imana i djela. Uzvieni kae: A one koji vjeruju i dobra
djela ine. (El-Bekare, 25) Ovo se spominje i na drugim mjesstima u Kuranu. (erhut-Tahavijje, 319)

27

ODGOVOR NA MURDIJSKE DOKAZE

U stvarnosti prethodni tekstovi koji su izloeni kao
argumentacija murdija o izvoenju djela iz sutine imana
nisu pravilno shvaeni, jer oznaavaju izvoenje vanjskih
oitih djela iz djela srca.
Vjerovanje srcem, iako je osnova i prvi oslonac, ne
negira pojavu utjecaja vjerovanja srca na dijelove tijela, a
to je istina. Tekstovi kao to je jasno, ne ukazuju iskljuivo
na potvrdu srca nego ukazuju da iman ima svoje pokazattelje koji su jasni samo putem oitih djela.
Oni koji se ustruavaju uvesti vanjska djela u sutinu
imana dobili su rezultat popustljivosti u propisima i osuddi ak i velikih grjenika oko ijeg grijeenja nema nimalo
sumnje.
Vidjet e da neki od njih druge ne izvode iz vjere
zbog vanjskih djela, pa makar ta djela u sebi sadravala
jasno i javno nevjerstvo. Oni se ustruavaju takvoga progglasiti nevjernikom sve dok se ne uvjere da li njegovo
srce potvruje iman.
Ako ovjek, prema njima, potvruje znamenja islamma bez obzira na veliinu poinjenog djela nee biti nevvjernik osim ako potvrda izae iz njegovog srca. Tek tada
ga proglaavaju nevjernikom. Ovo je prirodni rezultat nakkon to su zanemarili vezanost djela za vjerovanje srca.
Istina je da kada se poini djelo koje izvodi iz vjerre njegov poinitelj postaje nevjernik, ukoliko o samom
djelu postoji objava erijata iz Kurana, Sunneta ili idmaa uenjaka Ummeta koji govore o nevjerstvu takvoga,
jer, ako kao prvo, njegovo srce nije nevjerno, onda ne bi
ni njegovi dijelovi tijela bili nevjerni.
28

Ko opsuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu

ili daje prednost konvecionalnim (ljudsskim) zakonima nad islamskim erijatom, ili neto drugo
negira to je nuno poznato kao dio vjere islama, nema
potrebe da za proglaavanje nevjernikom bude pitan da
li potvruje iman ili ne.
alejhi ve sellem,

Njegovo djelo jasno govori o njegovom negiranju,

ili je njegovo potvrivanje poput Iblisovog potvrivanja
Gospodara i Sudnjega dana. Da li mu to koristi? Isto se
odnosi na ove, osim da neko od njih sebi nae izlaza bivajjui uvjeren u ispravnost takvih uvjerenja.
ejhul-islam Ibn Tejmijje kae: Ovi koji zastupaju
miljenje Dehma i Es-Salihija javno su rekli da psovanje
Allaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zastupanje trojsstva, ili bilo koja rije kufra, ne znai nevjerstvo u nutrini,
nego su dokaz za nevjerstvo u vanjtini. Mogue je da osobba, koja psuje i vrijea, u nutrini poznaje Allaha ispovijeddajui Mu jednou i vjerujui u Njega. Kada se nad njom
podigne dokaz putem tekstova ili koncenzusa da je nevjernnik i u nutrini i u vanjtini, onda kau: Ti dokazi nalau
unutarnje poricanje, ali vjerovanje to ne nalae.
(Medmuul-fetava, 5/557)

Oni koji su se u izvoenju djela iz sutine imana oslonnili na izvlaenje navoda iz Kurani Kerima, tako to su vjerrovanje (iman) prepustili samo srcu, donijeli su pogrean
zakljuak. Uzvieni kae, u prijevodu znaenja ajeta:
Pa ko potiva Allahove propise znak je estita
srca. (El-Hadd, 32)
Koji se Milostivog bojao, iako Ga nije vidio, i koji
je srce odano donio. (Kaf, 33)
29

Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekaju kad

se Allah i Istina koja se objavljuje spomene. (El-Hadid, 16)
Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest jo
poveava. (El-Bekare, 10)
Postoje i mnogi drugi ajeti koji pojanjavaju stepen
vjerovanja i njegovu suprotnost u srcu. Pod ovim se ne
misli na izvoenje djela i njihovo zanemarivanje u odnosu
na vjerovanje srca. Onaj ko zanijee bliskost vanjskih djela
i djela srca govorei da je iman samo spoznaja, postao je
dehmija.
Ko kae da je samo potvrda, poput earija, pripissuje se takoer dehmijama. Izmeu tvrdnji o spoznaji i
potvrdi nema nikakve razlike, jer ni jedno ne podrazumijevva djela. Neke earije su spomenule razlikovanje izmeu
spoznaje i potvrde, ali zbog ispomoi njihovome pravcu.
Meutim, obje grupacije se slau oko izvoenja djela
iz sutine imana. Zato razilaenje oko spoznaje i potvrde
u odnosu na djela nije jasno. Spoznaja i potvrda su u srcu,
a vanjsko djelo je dokaz za njega i nosi karakter pratioca.
Uenjaci su proglasili nevjernicima one koji poput Dehhma ibn Safvana kau da je iman samo potvrda.
Jasno je da ajeti ne ukazuju na negiranje ulaska djela
u sutinu imana, ve najvie to se moe rei je da se fokussiraju na vanost sranog vjerovanja koji svojom ulogom
daje plod vjerovanja, a on izvravanje vanjskih djela proppisanih erijatom.
Moda su djela pripisana srcu, jer je srce komad
mesa i ako je on ispravan, ispravno je itavo tijelo, a ako je
neispavan, neispravno je itavo tijelo.
30

Murdijska argumentacija tekstovima koji ukazuju

da e onaj koji se bude uvao irka ui u Dennet, svejedno bili ti tekstovi iz Kurani Kerima ili Sunneta, zasluuju
sljedei odgovor:
Ovi tekstovi obavjetavaju da onaj koji ne zapadne u
irk, uz pokajanje, izvravanje Allahove naredbe i uvanje
od Njegove zabrane, Allah e mu oprostiti grijehe koji su
manji od irka. Ako umre sa nekim grijesima, postoji nada
se da e mu se oprostiti, ili e ga Allah kazniti zbog grijehha a zatim ga uvesti u Dennet. Ovo je pravac ispravnih
prethodnika o grjenicima, kako o tome govore kuranskohadiski tekstovi.
Ne moe se desiti da osoba, koja spozna tevhid i
bude iskrena prema svome Gospodaru, nee initi druga
djela kojima je islam obavezuje, tako to e se samo da bi
ula u Dennet zadovoljiti udaljavanjem od irka i na to
se osloniti. Iz toga se jasno zakljuuje da ajeti ne ukazuju
na ignorisanje djela i ograniavanje na spoznaju ili potvrddu srca, kao to to smatraju murdije, nego su navedeni
kao propis o onome koji umre kajui se, ili onome ko je
imao nepokornosti a umro je ispovijedajui tevhid tako
da su zadnje njegove rijei na dunjaluku bile Nema druggog boga osim Allaha.
Njihovo shvatanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellgovora: Bogobojaznost je ovdje, u smislu da je srce
mjesto vjerovanja i nevjerovanja, i da se u obzir ne uzima
djelo tjelesnog organa, predstavlja neispravno miljenje
iz aspekta negiranja ulaska vanjskih djela kada ona ne rezzultiraju izvravanjem vanjskih djela vjerovanja. To nije
ispravna bogobojaznost. Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, time elio rei da je vjerovanje samo potvrda i prizznanje srcem bez tragova vjerovanja u svim djelima?
lem,

31

Na ovo shvatanje ih je navukla jedna injenica koju

nisu prihvatili, a ona kae da se Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, nekada o imanu izraava djelima srca, nekada djellima tjelesnih udova, a nekada sa oboje. Ko stane na jednu
stranu ne gledajui drugu ograniio se, ne pridrava se istinne i ostao je zbunjen.
Hadis o slukinji kojim su murdije argumentirale za
svoj pravac govori da ostavljanje djela nije u suprotnosti sa
imanom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svjedoenjem
njenog imana elio naglasiti njeno vanjsko vjerovanje premma ijem postojanju se odvijaju dunjaluki propisi, ali ne
potpuno sutinsko vjerovanje.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je znao da vjerovanje
ove slukinje nije isto kao vjerovanje velikih ashaba poput
Ebu Bekra i Omera i drugih, ve je elio naglasiti vanjssko vjerovanje po kojem se musliman primarno razlikuje
od nevjernika u ovosvjetskom ophoenju. Da se Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, zadovoljio samo pitanjem o imanu
rekavi: Jesi li ti vjernica, a onda uutio, tada bi murdijje mogle razmatrati ovaj dokaz. Meutim, upitao ju je o
drugim stvarima, rekavi joj: Svjedoi li da nema drugog
boga osim Allah?, pa je rekla: Da. -Svjedoi li da je
Muhammed Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?, pa
je rekla: Da. -Jesi li uvjerena u proivljenje poslije smrti?, pa je rekla: Da. Tada je rekao: Oslobodi je.
(El-Muvetta, 666)

Sva ova djela su ujedno vanjska i unutarnja. ejhulislam Ibn Tejmijje govorei o pridravanju murdija za
ovaj hadis, kae: U njemu nema dokaza, jer vanjski iman,
prema kojem se odvijaju propisi na dunjaluku, ne iziskuje
vjerovanje u nutrini prema kojem e njegov nosilac biti od
sretnih na Ahiretu. (Medmuul-fetava, 7/209, 416)
32

Iz ovih pitanja se oituje da je Poslanik, sallallahu alejhhtio spoznati stepen ove slukinje u propisima
islama, tj., da li zasluuje naziv vjernice ili ne. Ne misli se
da je ona u svome vjerovanju dostigla njegov stepen ili steppen njegovih velikih ashaba.
hi ve sellem,

Kada bi pretpostavili da je slukinja rekla Allahovom

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: Ja vjerujem u sva znaml
menja islama, tj., ja ih potvrujem, ali ne smatram da su
namaz, zekat, post obavezni, tj., ne smatram da ih je obavvezno initi dijelovima tijela i da predstavljaju sutinu imanna, nego su to prenesena znaenja. Da li bi se tada Poslanikkova, sallallahu alejhi ve sellem, prsa proirila i da li bi naredio
njenom vlasniku da je oslobodi svjedoei da je vjernica?
(Zahiretul-irda fil-fikril-islami, 519, 526)

Za hadis koji govori o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve

zalaganju (efaatu) moe se rei: Neophodno je razzmotriti mnogobrojne hadise koji govore da e zalaganje
biti za vjernike, da e na sebi imati tragove sedde, a to
ukazuje da su obavljali namaz i da e ih dehennemlije
po tome prepoznavati.
sellem,

U nekim predajama se navodi da e se vjernici zalaggati za one koje su poznavali da su vjerovali i radili dobra
djela na dunjaluku. To ne iskljuuje mogunost da e biti
grupacija ljudi ija e djela poznavati samo Allah i zbog
kojih e ih izvesti iz Vatre tako to su se na njima pojavili
znakovi vjerovanja i djela koja su inili.
Njegove rijei: Nisu nikada radili dobro, nisu neggacija za djela openito, ve oni mogu imati djela, makar
bila malena, uz samo vjerovanje i druge vrste dobra koje
e im koristiti. To je kao kada kaemo osobi: Ti nisi nita
uradio, nakon to je zavrila svoj posao. Ovim se ne nijee
33

postojanje odreenog djela, ali poto djelo nije potpuno i

precizno ne uzima se u obzir iz tvog aspekta. Ti ga svrsstava u skupinu onih koji nita ne ine, a ovo je jedan od
stilskih izraza Arapa u njihovom jeziku.
Ovi imaju i vjerovanje i djela, a da je drugaije bili bi
poput ostalih nevjernika, murika koji e biti vjeno u Vattri. Oni e samo na osnovu ove odlike izai iz Vatre.
Moda e ih Allah izvesti iz Vatre i uvesti u Dennet
zbog njihove vrste namjere da ine djela i njihovog direkttnog injenja, kao to se desilo sa ovjekom koji je iskreno
preao na islam, a zatim uao u bitku i bio ubijen. Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem, mu je posvjedoio Dennet, iako je
on samo pokazao da lijepo prihvata islam i ulazi u bitku.
Meutim, Uzvieni je pogledao u njegov jaki iman i
ulaganje maksimalnog truda u borbi sa muslimanima na
putu pomaganja islama. Takav nije imao vremena da izvrava druge obaveze, pa mu je Allah oprostio.
Isto se odnosi na ovjeka koji je ubio stotinu ljudi, a
zatim ga je Allah obuhvatio Svojom milou ili sa ovjekkom koji je oporuio da bude spaljen poslije smrti, pa mu
je Allah oprostio.
Primejr ovih u njihovoj vrstoj namjeri i snazi njihhovog imana je kao primjer onoga koji je donosio djela, a
velika je razlika izmeu onoga koji ima vrstu namjeru i
elju da radi i onoga koji iz ljenosti i samopouzdanja ostavi
djela.
Njihova argumentacija rijeima: Nevjerstvo stoji
nasuprot vjerovanja, pa kad se potvrdi nevjerstvo prestaje
vjerovanje i obrnuto.
34

Njima e se rei: Openit govor da je svaka vrsta

nevjerstva suprotna imanu i da izvodi iz vjere openito,
nije ispravan, osim kod haridija koji grjenike osuuju za
nevjerstvo koje izvodi iz vjere. Vjerovanje je stepenovano i
predstavlja zajedniki naziv koji se odnosi na mnoga znaenja. Neka od njih mogu biti nevjerstvo nasuprot imanu,
kao npr., da ovjek ini kufr, postupa po njemu i poziva u
njega. Njegovo nevjerstvo je nevjerstvo uvjerenja i ono stoji
nasuprot imanu bez razilaenja oko toga.
Nekada postupci mogu biti veliki grijeh nasuprot
imanu, ali ne znae i nevjerstvo, kao to je ostavljanje nekih
obaveznih djela uz priznanje njihove obaveznosti. Nekada
ostavljanje djela moe biti suprotno imanu, ali ne znai nevvjerstvo ili veliki grijeh, kao to je ostavljanje dobrovoljnih
djela, a nazivanje onoga ko ih ostavlja nevjernikom, fasikkom, nije ispravno. Ovakav se naziva onim koji ostavlja ili
zapostavlja vlastita djela zbog njihovog neizvravanja, jer
ona poveavaju vjerovanje. (El-Faslu, Ibn Hazm, 30/212)
Ispravni prethodnici su naziv nevjerstva koristili za
neka djela koje i erijat naziva nevjerstvom. Oni su takvo
nevjerstvo nazivali nevjerstvom u djelima, ali ne i u uvjerennjima sve dok se ne ispostavi dokaz nad onim koji ga ini.
Primjer za to su grijesi, kao to su blud, kraa, pijenje
alkohola, za koje se upotrebljava naziv nevjerstva za svakkog onoga ko negira tekstove koji se navode o njihovoj zabbrani i prije podizanja dokaza protiv njihovog poinioca.
Ispravni prethodnici, idui u korak sa tekstovima
erijata, ta djela nazivaju kufrom, ako ga poinilac smatra
dozvoljenim i ne priznaje njegovu obaveznost odbacujui
tekstove, tj., onda je kafir u uvjerenjima, vanjtinom i nuttrinom.
35

Argumentacija murdija mnogobrojnim tekstovimma koji se navode i u kojima se djelo posljedino vee za
vjerovanje, govorei da su djela i vjerovanje dva razliita
elementa, u sutini u tekstovima, kao to je jasno nekadda se spominje vjerovanje vezano za djela sa znaenjem
vjere, tj. kada se koristi samo naziv vjerovanje. Onda u
njega spadaju i djela. Ako se spomene naziv vjerovanje,
samo, onda pri samom pomenu razum shvata da se pod
njim misli na srano vjerovanje, djelovanje tjelesnim udovvima i izgovaranje jezikom. Iz njega se ne moe shvatiti
samo potvrda, ili priznanje, osim kod murdija, a oni su
se opteretili zagovaranjem toga.
Kada se iman i djela zajedno spominju onda nema
razlikovanja meu njima vezano za propise o kojima se
spominju. To je vezanje specifinog za generalan propis,
kao to Uzvieni kae: Redovno molitvu obavljajte, narl
roito onu krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte.
(El-Bekare, 238) Srednji namaz spada meu ostale namaze, a
posebno je spomenut nakon generalnog spomena namaza
da bi mu se vie posvetila panja. Nekada kada se dobro
djelo i vjerovanje zajedno spomenu pod njima se misli na
pokazivanje i potvrdu sutine imana putem dobrih djela,
jer djelo nee biti dobro i primljeno osim nakon vjerovannja onoga koji ga zastupa. Vjerovanje i djelo se spominju
zajedno radi potvrde i vezivanja specifinog za generalnni propis. Zakljuak bi bio: Openito vjerovanje nalae
izvravanje djela, kao to se navodi u Kurani Kerimu i
Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
(Medmuul-fetava, 7/160-161)

Na argumentaciju hanefija da sa pod imanom u jezikku misli na potvrdu i da se pod djelom ne misli na potvrddu, odgovara se sljedeim: U jeziku se potvrda srcem ne
naziva posebno u odnosu na potvrdu jezikom i djelima.
36

Nije poznato kod Arapa da potvrdu i vjerovanje za

odreenu osobu donose na osnovu iskrenosti srca, a zatim
osoba to i javno negira svojim jezikom. Isto tako, u jeziku
nije poznato da postoji iskljuiva potvrda jezikom bez pottvrde srcem koja bi se uzela kao vjerovanje.
Stoga, osoba se ne moe nazvati vjernikom u neto
osim ako su u saglasnosti potvrda srcem i jezikom, a possljedica toga naziva se djelo.
Takoer, replika onima koji zastupaju pravac imama
Ebu Hanife u izvoenju djela iz imana i jezika argumenttacija da je vjerovanje ustvari potvrda, te nedozvoljavanje
nazivanja osobe vjernikom osim kada potvrdi Allaha i Posslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daje se svim navodima iz
Kurana koji govore o proivljenju, Dennetu, Vatri, namazzu, zekatu i slino.
Poznato je da je ovo vjerovanje obuhvatilo i djela.
Kako onda imaju pravo da ne ubrajaju djela u iman, dok
u isto vrijeme kao uslov za potvrdu imana odreene osobe
postavljaju ono to je ve prije spomenuto?
Takoer e im se rei: Da je ono to govorite ispravno, a kaete da je iman samo potvrda, bilo bi obavezno nazzvati vjernikom svakoga onoga koji potvrdi neto, a zatim
porekne ono to ta potvrda nalae. Uzvieni Allah je obavvijestio da neki ljudi vjeruju u neke poslanike, a nevjeruju
u druge, ali i pored toga Allah ih je nazvao nevjernicima,
iako su potvrivali Allahovo postojanje. Kae Uzvieni:
Oni koji u Allah i poslanike Njegove ne vjeruju i
ele da izmeu Allah i poslanika Njegovih u vjerovanju
naprave razliku, i govore; U neke vjerujemo, a u neke ne
vjerujemo, i ele da izmeu toga nekakav stav zauzmu
oni su zbilja pravi nevjernici. (En-Nisa, 150-151)
37

Ovi potvruju Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve

ali iz svake vjere ele uzeti ono to odgovara njihovvim strastima.
sellem,

Temelj vjerovanja u jeziku je oznaen kao zajednika potvrda srcem i jezikom, bilo o emu da se radi, dok je
Allah jezikom Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, termminom iman vjerovanje, obuhvatio uvjerenje srcem za
odreene poznate stvari, ali ne i uvjerenje za svaku stvar.
Takoer, ovaj termin je posebno uzet za priznanje tih stvari
jezikom, a ne za ono to je mimo njih.
Takoer, tim terminom je obuhvatio djela tjelesnih
udova za sve ono to se smatra pokornou Njemu. Uzvieni je Stvoritelj jezika i onih koji govore njima. Zato nije
nikome dozvoljeno da se suprotstavlja Allahu, Azze ve Dellle, u onome to je objavio i presudio, te u jeziku nalaziti
tumaenja da bi se odbacila istina.
Uzvieni je u Kuranu objavio da su djela dio imana.
On kae: On uliva smirenost u srca vjernika da bi jo vie
uvrstili vjerovanje koje imaju. (El-Feth, 4)
Poznato je u sutini da se potvrda neega ne realizirra osim ako postoji potpuna potvrda te stvari i ako se ona
uvea htijenjem i djelom.
Onaj koji potvruje Allaha i Njegove poslanike, i sve
to je dolo od Allaha, Azze ve Delle, on to potvruje vanjtinom i nutrinom, a njegov epitet potvrde je ispravan.
U prethodnom ajetu nalaze se obavijesti o poveavvanju vjerovanja, a ne potvrde koja ve postoji u srcima
vjernika. Poveanje ovdje oznaava uveanje djela i pribliavanje putem njih Allahu, Azze ve Delle.
38

Osnova potvrde se ne moe razdijeliti iako se ljudi

u toj potvrdi razlikuju, jer kada bi se razdijelila nosilac
ovakve potvrde bi bio sumnjiav. Kada bi ovjek potvrdio
cijeli Kuran osim jednoga ajeta, ne bi bio vjernik, a njegovva potvrda bi bila slina potvrdi nekih sljedbenika Knjige
vezano za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u njihovim
knjigama i njihovom nevjerstvu u tome, kao to su mukannije i isevije iz reda isfahanskih idova koji su potvrdili da
je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, istinski Allahov vjerovjessnik, ali je, prema njima, posebno poslan Arapima.
Takva potvrda je slina Iblisovoj potvrdi njegovog
Gospodara. I pored toga, Iblis je bez razilaenja nevjernik
koji e biti vjeno u Vatri. Nee mu koristiti njegova potvrdda i spoznaja Gospodara bez potpune pokornosti onome
to je Allah naredio, izbjegavanja onoga to je zabranio u
govoru, djelima i uvjerenjima.
ejhul-islam Ibn Tejmijje je dao neto due replike
u pobijanju murdija koji su se vezali za govor Uzvienog:
Ti nama ne vjeruje, tj., ti ne potvruje da ovdje vjerovannje oznaava potvrdu, a djelo je izvan potvrde. Takoer,
iman predstavlja potvrdu u jeziku i erijatu.
(Medmuul-fetava, 7/289-297)

Nazivanje djela imanom i imana djelima je potvrenna injenica kod ispravnih perthodnika koji ne sumnjaju u
njihovu ispravnost, jer se to navodi tekstovima koji govorre o dihadu, postu, namazu. Isto tako, oni nazivaju iman
djelom, jer se u hadisu prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu
alejhi ve sellem, upitan koje je djelo najbolje, pa je odgovorio:
Vjerovanje u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem. Reeno je: A ta onda? Rekao je: Dihad na
Allahovom putu. Reeno je: A ta onda? Odgovorio je:
Primljen hadd. (El-Buhari, 1/77)
39

Imam El-Evzai kae: Iman nee biti ispravan osim

sa govorom, a iman i govor nee biti ispravni osim sa djellom, a iman, govor i djelo nee biti ispravni osim sa nijjettom koji je u saglasnosti sa Sunnetom. Nai prethodnici selefi, nisu razlikovali iman od djela. Djelo je dio imana,
a iman je dio djela. (Medmuul-fetava, 7/296)
Namaz je npr., djelo tjelesnih udova. Uzvieni kae:
Allah nee dopustiti da propadnu molitve vae. (El-Bekkare, 143), tj. va namaz prema Bejtul-Makdisu, a ne kako to
smatraju murdije da je znaenje vaa potvrda Vjerovjessnika, sallallahu alejhi ve sellem, i vjere.
ejhul-islam Ibn Tejmijje kae: U sutini naziv
iman (vjerovanje) se nekada koristi za jedno nekada za druggo. Ako se iman vee za islam, djelo onda iskljuivo ukazzuje na nutrinu. Ako se naziv imana navede posebno, onda
obuhvata i nutrinu i vanjtinu. Putem ovoga se svi tekstovi
erijata objedinjuju.
Kada se zajedno spomenu islam i iman, kao u rijeimma Uzvienog, u prevodu znaenja ajeta:
-Neki beduini govore: Mi vjerujemo! Reci: Vi ne
vjerujete, ali recite Mi se pokoravamo! jer u srca vaa
prava vjera jo nije ula. (El-Hudurat, 14),
onda se pod islamom misli na vanjska djela, a pod
imanom na unutarnja djela. Ovo je pravac ispravnih prethhodnika. Iman je preciznije odreen u odnosu na islam.
(Medmuul-fetava, 7/575, 576)

Na njihovo argumentiranje rijeima da se djela nazivvaju imanom, a onaj ko bi zapostavio dio djela izgubio bi
itav iman, ne bi bio vjernik, niti bi se za njega reklo da je
vjernik, rei e im se:
Ovakva argumentacija predstavlja vae vlastito upravvljanje tekstovima i izlazak iz onoga to istina nalae.
40

Nije dozvoljeno da ovjek bude nazvan vjernikom

ili nevjernikom, osim sa sasvim jasnim tekstom od Allaha
i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Koga Allah
nazove vjernikom i mi ga nazivamo vjernikom, a koga nazzove nevjernikom i mi ga nazivamo nevjernikom. Zapravo,
rei emo: Onaj koji zapostavi neto to mu je nareeno
od vjerovanja zapostavio je dio imana, a ne itav iman. Iz
imana nee izai osim sa nijekanjem onoga to ga je uvelo
u iman u potpunosti. (El-Fasl, Ibn Hazm, 3/191)
Uzdizanje (neobavezivanje) djela od ene u menstruaalnom ciklusu i neuzdizanje imana od nje je neispravna
argumentacija. Njeno djelo se uzdie, ali ne njenom volljom nego voljom njenog Stvoritelja. U takvim okolnostimma za nju vai propis djelatnika. Zato nee snositi grijeh
za ostavljanje namaza i posta u takvoj situaciji, jer ona i
dalje vjeruje i radi, i nije izala iz imana niti iz kontinuitteta djelovanja. Taj vanredni period ne svrstava je meu
one koji su izali iz vjerovanja i zapostavili djela, kako bi
se moglo za nju rei, kao to su ovi argumenritali, da je
ostavila iman zbog ostavljanja djela.
Murdijsko miljenje da se iman ne poveava i ne
smanjuje, kao to se potvrda ne poveava i ne smanjuje
predstavlja najneispravnije miljenje, a gradi se na analoggnom gledanju injenica koje nisu ispravne. Nije ispravno
rei da se ljudi u potvrdi ne razlikuju. Zapravo, razlikuju
se u potvrdi vanjtinom, i to obinih pitanja koje ljude svakkodnevno u njihovom ivotu snau, a kamoli kada se radi
o potvrdi pitanja nevidljivog svijeta, kao to su obavijesti
o Sudnjem danu, Dennetu, dehennemu, Allahovim imennima i svojstvima. Ko zagovara da je potvrda najmanjeg
ovjeka u imanu poput potvrde ljudi koji su najpotpunijeg
imana u nevidljivi svijet, nema sumnje da je miljenje takkvog neispravno i da nema potrebe navoditi protudokaze.
41

Za dokaz poveanja i smanjivanja imana dovoljne

su Allahove obavijesti u Kuranu i obavijest Njegovog
Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u asnom
Sunnetu, a to nije skriveno onima koji tragaju za znanjem.
Dokazi o tome su u potpunosti jasni, a uvjerenje ispravvnih prethodnika o tome je jedna od najjasnijih injenica,
a oznaava kategoriko opredjeljenje da se vjerovanje u
srcu svake osobe poveava i smanjuje.
Svaka osoba to osjea u svojoj dui, a ovu injenicu
negira samo oholi. Poslije potvrde u Allahovoj Knjizi, i
Sunnetu Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i
konsenzusa uenjaka iz reda ispravnih prethodnika mussliman nema pravo sumnjati, nego je duan da vjeruje i
kategoriki ispovijeda.
Ovdje je potrebno napomenuti jednu veoma vanu
injenicu, a ona je postojanje nekoliko hadisa koji su svi
apokrifni (izmiljeni), a u njima se spominje da je vjerovanje
samo u srcu i da s ne poveava i ne smanjuje.
Ovdje emo dodati ono to su uenjaci spomenuli, a
to je: Kada god naie na hadis ove vrste znaj da je la na
Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.
O tome Ibnul-Kajjim kae (El-Menarul-munif, 119):
Svaki hadis u kojem se spominje da se iman ne poveava i
ne smanjuje je izmiljena la, a od tih hadisa su i ovi:
Hadis: Ko kae da se iman poveava i smanjuje istuppio je iz Allahove naredbe. Ko kae: ja sam vjernik, inaAlllah, nema nikakvog udjela u islamu.
E-evkani kae: Prenio ga je Muhammed ibn Temmim, a on ga je i izmislio.
(El-Fevaidul-medmua fil-ehadisil-mevdua, 453)

42

Od tih hadisa je i hadis koji se prenosi od Ebu Seida

el-Hudrija sa potpunim lancem prenosilaca: Ko ustvrdi
da se iman poveava i smanjuje, njegovo poveanje je liccemjerstvo, a njegovo smanjenje je kufr. Ako se ne pokaju,
udarite ih sabljom po njihovim vratovima. To su neprijatellji Milostovog. Oni su napustili Allahovu Vjeru, dozvolili
nevjerstvo i usprotivili se Allahu. Neka Allah zemlju od
njih oisti. Oni nemaju ni namaza, ni zekata, ni posta ni
hadda, a ni Vjere. Oni su isti od Allahovog Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, je ist od njih. - Es-Sujuti kae: Hadis je apokrifan
(izmiljen). Mahana je u Et-Talikaniju, prljavom lacu, murddiji, koji je izmiljao hadise pomaui svoj pravac.
(El-Lealiu el-masnua, 1/40)

Ovom hadisu je slian hadis koji se prenosi od Ebu

Hurejre, radijAllahu anhu, u kojem se kae da je izaslanstvo
plemena Es-Sekif dolo Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve selllem, pa su ga upitali: Da li se iman poveava ili smanjujje?, pa je rekao: Ne, njegovo poveanje je nevjerstvo, a
pomanjkanje idolopklonstvo. Ovaj hadis je apokrifan,
izmislio ga je Ebu Mutia El-Hakem ibn Abdullah el-Belhi,
a bio je jedan od murdijskih poglavara.
(Es-Sujuti prenosei od El-Hakima kae: U lancu prenosilaca
ima velikih nejasnoa. Hadis je neispravan, a iza njega oholo stoji Ebu
Mutia, - El-Lealiu el-masnua, 1/38; Pogledaj govor Ibn Ebi El-Izza elHanefija o ovom hadisu u komentaru Tahavijine akide, str. 325)

Kao da oni koji su izmiljali ove hadise nisu znali, ili

su se pravili da ne znaju, da je Allahov Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, itao rijei Uzvienoga, u prevodu znaenja ajeta:
-A kad bude objavljena neka sura, ima ih koji govorl
re: Kome je od vas ova uvrstila vjerovanje? to se tie
vjernika, njima je uvrstila vjerovanje, i oni se raduju.
(Et-Tevbe, 124)

43

Postoje i drugi ajeti koji potvruju poveanje imanna, pa kako onda Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
moe nijekati ono to je Allah potvrdio u Kuranu, jer sve
to je podlono poveanju, kao to je poznato, podlono je
i pomanjkanju. Murdijsko miljenje o nepoveanju i nessmanjivanju imana ih je na to potaklo tvrdei da je potvrda
jedna cjelina i ljudi se ne razlikuju u njoj prema njihovom
shvatanju.

PRAVAC EHLIS-SUNNETA U DEFINICIJI IMANA

Sljedbenici Sunneta koji se pridravaju za Allahovu
Knjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve
sellem, i koji hode putem kojim je iao Mustafa, sallallahu alejhhi ve sellem, i njegovi ashabi u pogledu Allahovih imena i
svojstava izbjegavajui novotarije i novotare imaju pravac
u vjerovanju (definiciji imana), a on je govor jezikom, uvjerrenje srcem i djelovanje tjelesnim udovima. Poveava se sa
pokornostima, a smanjuje sa grijesima.
Ovo je njihov metod i uvjerenje o imanu. Djelo
ulazi u sutinu vjerovanja, a nema vjerovanja bez djela.
Iman se poveava sa pokornou, a smanjuje sa nepokornnou shodno njihovoj prisutnosti u srcu.
Ovo je sasvim jasno iz mnogih tekstova iz Kurani
Kerima i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Meuttim, definicije i izrazi sljedbenika Sunneta o sutini imana
se formalno razlikuju, ali je namjera jedinstvena, a oznaavva uvoenje djela u sutinu imana, kao to na to ukazuje
govor Uzvienog Allaha i govor Allahovog Poslanika, salllallahu alejhi ve sellem. Od tih razliitih izraza su i ovi:

44

-Iman je: djelo, govor i nijjet., ili,

-Iman je: govor, djelo i slijeenje Sunneta., ili,
-Iman je: govor jezikom, uvjerenje srcem i djelovvanje tjelesnim udovima., ili,
-Potvrda i djelo, ili,
-Priznanje i djelo.
(Ibn Tejmijje, Medmuul-fetava, 7/170)

Uzvieni, govorei o skupini osobina bogobojaznih

vjernika, kae, u prevodu znaenja ajeta:
.. oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u melekl
ke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je
drag, daju roacima, i siroadi, i siromasima, i putnicimanamjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji
molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada
je preuzmu, ispunjavaju, naroito oni koji su izdrljivi u
neimatini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernl
nici, i oni se Allaha boje i runih postupaka klone.
(El-Bekare, 177)

Uzvieni, pojanjavajui odlike kojima osoba postaje

vjernik kada ih prakticira i postupa prema ono na to ukazzuju, kae, u prevodu znaenja ajeta:
Ono to ele vjernici e postii, oni koji molitvu
svoju ponizno obavljaju, i koji ono to ih se ne tie izbjegl
gavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta
svoja uvaju, - osim od ena svojih ili onih koje su u posjedl
du njihovu, oni, doista, prijekor ne zasluuju; - a oni koji i
pored toga trae, oni u zlu sasvim pretjeruju -; i koji o povl
vjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i
koji molitve svoje na vrijeme obavljaju, - oni su dostojni
nasljednici, koji e Dennet naslijediti, oni e u njemu vjel
no boraviti. (El-Muminun, 1-11)
45

Pravi vjernici su samo oni koji u Allah i Poslanika

Njegova vjeruju, i poslije vie ne sumnjaju, i bore se na
Allahovom putu imecima svojim i ivotima svojim. Oni
su iskreni! (El-Hudurat, 15)
Ovi ajeti jasno ukazuju na pravac sljedbenika Sunnneta u pogledu sutine imana koji se sastoji od govora,
djela i uvjerenja.
Ovi ajeti su dokaz protiv onih koji prave razliku u
imanu izmeu uvjerenja i djela ili namjerno pogreno iznossi neke definicije ispravnih prethodnika o imanu.
ejhul-islam Ibn Tejmijje u pojanjenju miljenja
ispravnih prethodnika - selefa o sutini imana kae: U
ovoj tematici postoje miljenja ispravnih prethodnika i
imama Sunneta o tumaenju imana. Nekada kau da je
govor i djelo, nekada govor, djelo i nijjet, nekada govor,
djelo, nijjet i slijeenje Sunneta, nekada govor jezikom,
uvjerenje srcem i djelovanje tjelesnim udovima. Sve je ovo
ispravno. Kada kau govor i djelo, onda u govor svrstavvaju govor srca i jezika zajedno. Ovo se ispravno shvata iz
termina govora.
(Medmuul-fetava, 7/170)

Takoer je Ibn Tejmijje rekao: Ovdje se eli rei

da ispravni prethodnici koji su rekli: Iman je govor i djello, mislili su time na govor srca, jezika i djelovanje tjelessnim udovima i srcem. Ko je mislio na uvjerenje, uvidio
je da se iz termina govora shvata samo vanjski govor, pa
se toga prepao i dodao uvjerenje srcem. Onaj ko je rekao:
Govor, djelo i nijjet., rekao je govor obuhvata uvjerenje
i govor jezika, a iz djela se ne shvata iskren nijjet, pa ga
je dodao. Neki su dodali i slijeenje, jer ovjek nee biti
voljen kod Allaha osim slijeenjem Sunneta. =
46

Oni nisu pod ovim mislili na svako djelo i govor,

nego su eljeli utemeljena djela i govor. Imali su za cilj dati
repliku murdijama koji su iman nainili samo govorom,
pa su govorili: Naprotiv, iman je govor i djelo. Oni koji
su ga podijelili na etiri dijela svoj eljeni cilj su pojasnilli kao to je pojasnio Sehl ibn Abdullah et-Tusturi kada je
upitan o imanu, pa je rekao: Govor i djelo, nijjet i Sunnet,
jer ako je iman govor bez djela onda je nevjerstvo, a ako
je govor i djelo bez nijjeta, onda je licemjerstvo. Ako je
govor, djelo i nijjet bez Sunneta, onda je novotarija.
(Ibn Tejmijje, Medmuul-Fetava, 7/170)

Sljedbenici Sunneta su argumentirali svoje uvjerenje

o ulasku djela u naziv imana mnogim hadisima, a od njih
su: rijei Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Iman je sedamddeset i nekoliko, ili ezdeset i nekoliko ogranaka. Najbollji je izgovaranje rijei La ilahe illallah, a najnii uklannjanje smetnje sa puta. Stid je ogranak imana.
(El-Buhari, 1/51; Muslim, 1/210)

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, rijei: Nareujjem vam etiri i zabranjujem etiri stvari. Nareujem vam
vjerovanje, a znate li ta je vjerovanje? - Svjedoenje da
nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahhov Poslanik, obavljanje namaza, davanje zekata i davannje petine iz ratnog plijena. (Buhari, 1/129; Muslim, 1/154)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kae: Vjernici najppotpunijeg imana su oni najljepeg ponaanja, a najbolji
od njjih su oni koji su najbolji prema svojim enama.
(Ahmed, Musned, 2/250)

Postoje i drugi hadisi koji djelo svrstavaju u iman.

Na ovom uvjerenju su bili ispravni prethodnici iz
reda ashaba i onih poslije njih.
47

Ovo su, takoer, zastupali i uenjaci islama, a od

njih imami Malik, afija i Ahmed. Oni su iman proumaili kao potvrdu, govor i djelo. Podloan je poveanju i
smanjivanju, a njegovi sljedbenici se razlikuju u tome.
Potrebno je shvatiti da kada ispravni perthodnicci iman definiu kao govor i djelo ne misle pod tim da je
iman govor jezikom i djelovanje tjelesnim udovima, bez
osvrta na vjerovanje srca, potvrdu njime i njegovo djelovannje. Ispravni prethodnici nisu time eljeli rei to su termini
koji se izgovaraju jezikom i pokreti tjelesnim udovima koji
nemaju nikakve veze sa djelom i kategorikom potvrdom
srca o postojanju Allaha, meleka, knjiga, poslanika i svih
znamenja islama.
Ispravni prethodnici vjerovanje srca uzimaju kao
temeljnu injenicu za vjerovanje i ispravnost djela. Oni
to nisu naglasili zato to je samo po sebi oito, jer nisu moggli predoiti da su te tri stvari u definiciji imana razdvojene
jedne od druge.
Kada ispravni pethodnici daju definiciju imana govvorei da je on priznanje i potvrda ili potvrda i djelo ne missle pod tim samo na potvrdu obavijesti, bez osvrta na plod
te potvrde, a on je pokornost i izvravanje naredbe poslije
kojih neminovno kao posljedica dolazi djelo. Ve pod time
misle na potvrdu koju slijedi djelo kao posljedica potvrde.
U suprotnom, nema koristi od potvrde ako ona ne urodi
plodom djelovanja.
Na ovo tumaenje ukazuju Kuran, Sunnet i jezik, kao
to Uzvieni kae: Mi ga zovnusmo: O Ibrahime, ti si se
Objavi u snu odazvao, a Mi ovako nagraujemo one koji
dobra djela ine.(Saffat, 105), tj., izvrio si naredbu i ostvarrio djelo ali je Allah tvoje dijete iskupio klanjem ivotinje.
48

Nije cilj potvrde snova Ibrahima, alejhi selam, potvrdda poput bilo koje druge obavijesti, ili njeno negiranje, ve
oznaava potvrdu i odrijeenost sranog djelovanja poslije
kojeg dolazi vanjsko djelovanje, a to je, tvoja nakana da
prikolje svoga sina. Da se pod time mislilo samo na pohhvalu za potvrdu snova, ne bi imao posebnu vrijednost.
U Sunnetu se prenose rijei Allahovog Poslanik, salllallahu alejhi ve sellem: Allah je ovjeku propisao njegov
udio u zinaluku, a to e ga nedvojbeno sustii. Blud oka
je pogled, blud jezika govor, dua eli i udi, a polni orggan to sve potvruje ili pobija. (El-Buhari, 11/26)
Potvrda ili pobijanje polnog organa je preneseno znaenje za injenje ili neinjenje dotinog djela. Prema tome,
potvrda koju ispravnu prehodnici ele istai je ona iza koje
dolazi djelovanje. Ovdje se oituje greka onih koji smattraju da ispravni prethodnici pod njom misle na potvrdu
koja se iskljuivo nalazi u srcu bez osvrta na djelovanje i
pokornost srca.
Isto tako, ispravni prethodnici priznanje ovdje tummae u znaenju postizanja pridravanja i pokornosti, a ne
priznanje koje oznaava samo verbalnu potvrdu.Priznanje
ovdje nije samo verbalno, ve podrazumijeva priznanje
koje nalae djelovanje. Samo priznanje nije dovoljno.
Murdijski pravac smatra samu potvrdu neega
vjerovanjem u njega vanjtinom i nutrinom, bez osvrta na
djela. Kada osoba, prema njima, izgovori rijei iskrenosti,
La ilahe illallah, samim izgovaranjem uz potvrdu u vanjtini i nutrini postaje vjernik potpunog imana.
Ako ne htjedne izgovoriti nevjernik je po vanjtini, a
moe biti vjernik u nutrini, kao to tvrde. Ispravni prethod49

dnici su za takvog, kada ne bude htio izgovoriti ehadet, a

u mogunosti je, rekli da je nevjernik i vanjtinom i nutrinnom. Sa samom potvrdom osoba ne moe biti vjernik.
Neki idovi su potvrivali poslanstvo Muhammeda,
tvrdei da je ono s ime je doao od
Allaha, ali nisu uli u islam iz pakosti, straha i oholosti.
sallallahu alejhi ve sellem,

Neki tvrde da je Allahov Poslanik istina, ali je poslan

posebno Arapima. (El-Milel ven-nihal od E-ehrestanija, 1/217)
Ova potvrda im nee korisiti da bi se o njima izrekao stav
vjerovanja, iako su objedinili i priznanje i potvrdu poput
isfahanskih idova, kao to su mukanije, isevije i dr..
ovjek se, uistinu, moe zauditi onome koji ignorie stepen djela u odnosu na iman, jer itajui Allahovu
Knjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve
sellem, i sluajui hadise uvia da su vjerovanje i djelo dvije
uporedne injenice koje jedna bez druge ne mogu.
Uzvieni je vezao djelo za iman na mnogim mjestima
u Svojoj Knjizi, a i u Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, postoje mnogi hadisi o tome.
Uzvieni kae: A one koji vjeruju i dobra djela ine
obraduj dennetskim baama kroz koje e rijeke tei.
(El-Bekare, 25)

Tako mi vremena, ovjek, doista, gubi, samo ne oni

koji vjeruju i dobra djela ine, i koji jedni drugima istinu
preporuuju i koji jedni drugima preporuuju strpljenje.
(El-Asr, 1-3)

Uzvieni u Kuranu spominje djelo, a zatim poslije

djela i iman.
50

Ono to ukazuje na razlikovanje djela i imana, ili

imana i djela, kada obostrano dobivaju ovaj naziv jesu rijei Uzvienog: a onaj ko je dobra djela inio, a vjernik bio,
nee se nepravde ni zakidanja nagrade plaiti. (Taha, 112)
Nema sumnje u otvoreno suprotstavljanje Kuranu i
Sunnetu onoga ko pravi razliku izmeu vjerovanja i djelovvanja tjelesnih udova. Dunost mu je pokajati se i povratiti
na uputu Kurani-Kerima, ostavljajui sve filozofije koje su
produktovale ovim kobnim razilaenjima u pitanjima vjerrovanja koje je sasvim bilo jasno kod ashaba i onih poslije
njih sve dok nisu ustale ove grupacije ljudi da iman pojassne i komentariu sa najnejasnijim injenicama koje razum
moe zamisliti, a to je obiaj prethodno spomenutih.
Oni jasno erijatsko pitanje prokomentariu tako da
ono na kraju postane zagonetka i talisman iz kojeg se preppoznaju samo slova. Nai e mnogobrojne komentare i
polemiku iz koje nema nikakve koristi. Ibn El-Izz je rekao
istinu govorei o mnotvu polemike zadnjih generacija,
a malom govoru prvih generacija, kada kae: Kada god
osoba izmisli novotariju ponu nairoko na nju odgovaratti. Zato je govor zadnjih generacija postao mnogobrojan sa
malo bereketa, za razliku od govora prvih generacija koji je
malen, ali ima mnogo bereketa. (erhu el-akidetit-tahavijje, 13)
Ima li ita jasnije od Poslanikvog, sallallahu alejhi ve sellgovora o sutini iman kada je Dibrilu koji ga je pitao
o imanu rekao: .. da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, kittabe, poslanike, Sudnji dan i da vjeruje u odreenje dobra
i zla. (El-Buhari, 1/114; Muslim, 1/126)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kae: Iman se sastoji
iz sedamdeset i nekoliko ogranaka, najvii je izgovaranje
La ilahe illallah, a najnii uklanjanje prepreke s puta.
lem,

(El-Buhari, 1/51; Muslim, 1/202)

51

Hadisi koji govore o ovom znaenju su mnogobrojni, a pojanjavaju sutinu imana koji je sastavljen od djela
srca i djela tjelesnih udova.
Ko tvrdi da je vjernik potvrujui to svojim srcem,
ali ne vjeruje da je obavezno postupati po tim vanjskim
injenicama, odbacio je hadis bez obzira na sva tumaenja
koja je iznosio.
Samo priznaje kod ispravnih prethodnika - selefa
nije dovoljno da bi se ulo u islam. Kada bi ovjek priznao islam, a odbio namjerno postupati po njemu, bio bi to
dokaz njegove lai.
Ko prizna islam, a onda ne htjedne obavljati namaz,
davati zekat, obavljati hadd, postiti, i druge propise
islama izvrvati, istrajavajui u tome, murdije se nikako
ne usuuju rei da je nevjernik zbog postojanja mogunosti da njegovo srce bude smireno sa vjerovanjem.
Meutim, zaboravili su na injenicu da su onome
ije je srce smireno sa imanom propisi islama drai od
svakog drugog djela, a radost njegovih oiju e uvijek biti
u izvravanju tih djela i njihovom stalnom poveanju pribbliavajui se putem njih svome Gospodaru.
Sve ovo ukazuje na udaljenost murdijske ideologijje od istine. Kada bi osoba potvrdila ono s ime je doao
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a odbila praktikovati to
tjelesnim udovima, kao to je namaz, i u tome odbijanju
ustraje sve dok ne bude dovedena pred vlast, nad njom e
biti izvrena smrtna kazna.
Oni tvrde da ovakav moe biti vjernik u nutrini, a
mi ne znamo, jer njegova vanjtina govori o jasnom nevjerstvu.
52

Ovo je lana pretpostavka koja se moe nai samo

u razmiljanjima, jer da je takva osoba istinski potvrdila
svojim srcem ne bi dala prednost smrtnoj kazni nad izvravanjem onoga to joj njen Gospodar nareuje, znajui
da se propisi na dunjaluku odvijaju prema djelima koja
se javno ispoljavaju. Potom, takva osoba je zadovoljna da
umre kao nevjernik na oevid muslimana, a zadovoljna
je propisima putem kojih e se muslimani prema njemu
opohoditi poslije njegove smrti tako to mu nee klanjati
denazu, nee biti ukopan u muslimanskom mezarluku i
od njega nee niko naslijediti imovinu.
(Kitabul-iman, ejhul-islam Ibn Tejmijje, 218-219)

ejhul-islam Ibn Tejmijje kae: Ovdje se pokazuje

greka Dehma ibn Safvana i njegovih sljedbnika, jer su
ustvrdili da je vjerovanje samo potvrda djelovanja srca.
Djela srca nisu uvrstili u iman. Mislili su da ovjek moe
biti potpunog imana svojim srcem, a i pored toga psovvati Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,
bivajui neprijatelj prema Allahovim tienicima, a prijattelj prema Allahovim neprijateljima, ubijati vjerovjesnike,
ruiti damije, omalovaavati Mushafe, izraavati krajnju
poast prema nevjernicima, a poniavati vjernike na najvvei mogui nain.
Rekli su: sve su to grijesi koji nisu opreni vjerovannju koje je u srcu, on to moe initi a u nutrini je kod Alllaha vjernik. Rekli su: za njega su na dunjaluku potvreni
propisi nevjernika, jer njegovi iskazi ukazuju na nevjersstvo jer se sudi po vanjtini, kao to se sudi priznanjem ili
svjedocima, iako je u nutrini stvarnost sasvim drugaija
u odnosu na ono to je priznao i u odnosu na ono to su
svjedoci posvjedoili. (Medmuul-fetava, 7/78)

53

POZICIJA MURDIJSKOG PRAVCA KOD

ISPRAVNIH PRETHODNIKA - SELEFA
Pravac murdija iz posljednjih generacija je prljav
i opasan. On grijehe smatra olahkim i poziva na ljenost.
Zbog toga su ispravni prethodnici mnogo upozoravali i
kudili ovaj pravac, jer je obuhvatao nered i gaenje svjettlosti imana u srcima i umanjivanje vrijednosti djela u
duama. Ovaj pravac kao i pravac kaderija predstavljaju
prljave pravce.
Neki uenjaci spominju predaje o pokudi i odvraannju od njihovih uvjerenja, a od njih su:
1. Dvije kategorije ljudi iz moga Ummeta u islamu
nemaju nikakvog udjela: murdije i kaderije.
(Et-Taberani u El-Evsatu, Medmeuz-zevaid, 7/206)

2. Dvije kategorije iz ovog Ummeta nee postii

moje zalaganje: murdije i kaderije.
(Et-Taberani u El-Evsatu, Medmeuz-zevaid, 7/206)

3. Allah je prokleo kaderije i murdije jezikom seddamdeset vjerovjesnika.

(Et-Taberani u El-Evsatu, Medemuz-zevaid, 7/204)

4. Dvije kategorije iz moga Ummeta nee doi na

Izvor niti e ui u Dennet: kaderije i murdije.
(Et-Taberani u El-evsatu, prenosioci Sahiha)

5. Svaki narod ima vatropoklonike, svaki narod ima

krane i svaki narod ima idove. Medusije mog Ummetta su kaderije, krani haevije, a idovi murdije.
(Et-Taberani u El-evsatu)

54

6. U predaji od Enesa ibn Malika koja je potpunog

lanca prenosilaca se kae: Kaderije i murdije su vatroppoklonici ovog Ummeta. Ako obole nemojte ih obilaziti,
a ako umru nemojte prisustvovati njihovom pokopu.

Ove predaje jasno kude murdije i kaderije, samo da

su ispravne, uprkos mnotvu njihovih puteva i velikom
argumentiranju uenjaka putem njih protiv kaderija i murdija.
Neki su ove predaje proglasili slabim zbog slabosti
lanaca prenosilaca, a ako ih spomenu uine to radi raznollikosti replika u pokudi kaderija i murdija. Govor uenjakka se moe saeti u injenici da sve ove predaje krue oko
ocjene ispravnosti (sahih), slabosti (daif) ili dobre (hasen).
U njima se spominje da se miljenje kaderija i murdija
ne odnosi samo na ovaj Ummet, nego je to kobna osobina
koja se javljala i u prethodnim narodima. ejtan ih diktira
svojim sljedbenicima u svakom narodu i svakom vremenu
paralelno sa pozivima svakog vjerovjesnika.
Kako god bilo, uenjaci iz reda ispravnih pethodnikka su izvrili svoje duno savjetovanje kada su stali licem
u lice ovoj grupaciji pojanjavajui njihovu zabludu i opassnosti koje se kriju u njihovom pozivu. Savjetovali su musslimane da se udaljavaju od njihovih miljenja, a evo i primmjera za to:
Kad je imamu Ahmedu reeno: Ko je murdija,
odgovorio je: Murdija je onaj koji kae iman je govor.
Upitan je: Ko su murdije?, pa je rekao: Oni koji tvrde
da je iman govor. Upitan je o onome koji kae: Iman je
samo govor. pa je odgovorio: To je izmiljeni govor murddija. Selefi nisu bili na tome, a ni oni koji se povode za njimma. Takoer rekao je: Nee se klanjati iza murdije.
55

Seid ibn Dubejr je spomenuo murdije i rekao:

Oni su idovi iz reda naih pripadnika Kible, ili sabejci
ovog Ummeta.
Vjerovatno je ovo rekao zbog njihove slinosti idovvima kada su rekli: Nas vatra nee doticati osim nekoliko
dana, ili je to o njima rekao zbog njihovog pouzdanja u
oprost grijeha bez osvrta na vanost djela.
Fudajl ibn Ijad kae: Murdije kau: iman je govor
bez djela. Dehmije kau: iman je spoznaja bez govora i
djela. Sljedbenici Sunneta kau: iman je spoznaja, govor i
djelo. Ko kae: iman je govor i djelo uzeo je za neto najssigurnije. Ko kae: iman je govor bez djela, uao je u rizik,
jer ne zna hoe li njegovo priznanje biti primljeno ili zbog
njegovih grijeha odbaeno.
urejk, spominjui murdije, kae: Oni su najprlljaviji ljudi. Dovoljno ti je rafidijske - itske prljavosti,
ali murdije lau na Allaha.
Sufjan Es-Sevri kae: Murdije su ostavile islam tannjim od prozirne odjee.
Ibrahim En-Nehai kae. Irda je novotarija. Ja se
njihove smutnje pribojavam za ovaj Ummet vie od smuttnje ezrekija (haridijska sekta).
Ez-Zuhri kae: U islamu nije uvedena tetnija novvotarija za muslimane od irdaa - murdija.
El-Evzai kae: Jahja ibn Ebi Kesir i Katade su govorrili: Nijedne zablude se vie ne pribojavaju za Ummet
od irdaa - murdija.

56

Mensur ibn El-Mutemir je za neto rekao: Ne kaem to to su rekle zalutale murdije.

Mejmun ibn Nehran je upitan o govoru murdija,
pa je rekao: Ja sam stariji od njega.
Seid ibn Dubejr je rekao Zerru El-Hemedaniju:
Zar se ne stidi miljenja od kojeg si ti stariji?
Ejjub Es-Sihtijani kae: Ja sam stariji od murdijsske vjere. (Medmuul-fetava, 7/394-395)
Zadovoljit emo se prethodno reenim o ovoj gruppaciji ije se zlo povealo i koja se proirila u naem
savremenom dobu zbog suglasnosti ovih ideja sa duevvnim porivima mnogih ljudi koji ele da izbjegnu prakkticiranje islama.
U murdijskim pravcima su nali jak oslonac i jasno
opravdanje za to. Oni sami sebe vode u greku savreno
znajui da ovim pravacem ne idu ka vjeri koju je Allah pojjasnio Svojim robovima i nainu ophoenja na kojem je bio
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi.
Svaki onaj koji ih posavjetuje negirajui njihovo zappostavljanje odgovore mu da je vjerovanje u srcu, a ne
u vanjtini koja, kako oni tvrde, najprije lii pretvaranju.
Ustvari to je lani ejtanov dokaz, jer da je ovakav postuppak ispravan svakom onome koji radi dobro bi smo rekli:
Ti se pretvara.
Tako su iskvarili srca mnogih obinih muslimana
koji su pali pod uticaj ovih prljavih ideja putem kojih ljude
odvode sa okupljanja na kojima se izuava znanje i slua
put dobra od onih koji su ispravni i bogobojazni.
57

Zato su se ovi, a veina ih ne zna pravilno prouiti ni

Fatihu, usudili koriti uenjake i obnovitelje koji pozivaju
na dobra djela i pridravanje za Allahov pravac i njegovu
primjenu u rijeima, djelima i uvjerenjima.
Oni tvrde da je njihov iman u vanjtini jednak sa
imanom ovih uenjaka. ak neki od njih kategorki tvrde
da su blii Allahu od onih koji ulau maksimalan trud da
bi postigli zadovoljstvo njihovog Gospodara i trae Njegov oprsot.
Zadovoljit emo se ovim saetim prikazom irdaa, a
ko eli vie saznati neka ita knjige koje govore o frakcijamma, jer nema gotovo nijedne knjige a da ne govori o ovoj
grupaciji. Takoer, moemo se povratiti i na knjigu koju
je napisao brat Sefer El-Havali pod naslovom, Murdijske
grupacije i stav Ehlis-Sunneta prema njima.
Prije svega toga potrebno je proitati ono to je spomminjao ejhul-islam Ibn Tejmijje o njima, a to e opirnije
nai u njegovoj knjiizi, El-Iman, koji se nalazi u sklopu
sedmog toma njegove, Zbirke fetvi. Postoje i druge knjigge uenjaka iz reda ispravnih prethodnika koji su posvetili
panju studiji ove grupacije.

58