KVANTNA MEHANIKA

Pregled formula

Velimir Labinac
Odjel za fiziku, Sveuciliste u Rijeci
E-mail: velimir.labinac@ri.t-com.hr
WWW: http://www.phy.uniri.hr/vlabinac

26. lipnja 2014.

Sadrzaj

I SCHRODINGEROVA
JEDNADZBA
U 1-D
1 Valna funkcija
1.1 Schrodingerova jednadzba . .
1.2 Statisticka interpretacija . . . .
1.3 Normalizacija . . . . . . . . .
1.4 Opservable . . . . . . . . . .
1.4.1 Primjeri opservabli . .
1.5 Prosjecna vrijednost operatora
1.6 Princip neodredenosti . . . . .
1.7 Struja vjerojatnosti . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

7
7
7
7
8
8
8
9
9

2 Osnovna svojstva Schrodingerove jednadzbe

2.1 Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba . . . . .
2.2 Stacionarna stanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2.3 Jednadzba svojstvenih vrijednosti za hamiltonijan H . .
2.3.1 Hamiltonijan i ukupna energija . . . . . . . . . .
2.4 Svojstvene funkcije hamiltonijana H . . . . . . . . . . .
2.4.1 Skup funkcija {un (x)} je potpun i ortonormiran.
2.5 Rubni uvjeti za valnu funkciju . . . . . . . . . . . . . .
2.6 Ehrenfestov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

10
10
10
10
11
11
11
12
12

.
.
.
.
.

13
13
13
14
14
16

4 Slobodna c estica
4.1 Ravni val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.2 Valni paket . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

17
17
17

5 Potencijal oblika delta-funkcije

5.1 Potencijal oblika delta-funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.1.1 Vezano stanje: E = |E| < 0 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.1.2 Stanja rasprsenja: E > 0 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

18
18
18
19

6 Harmonicki oscilator
6.1 Analiticka metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.1.1 Valne funkcije i energije harmonickog oscilatora
6.1.2 Valna funkcija i energija osnovnog stanja . . . .
6.2 Algebarska metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.2.1 Operatori podizanja i spustanja . . . . . . . . . .
6.2.2 Komutator . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

20
20
20
20
20
20
21

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

3 Potencijalna jama
3.1 Vezana stanja i stanja rasprsenja . .
3.2 Beskonacna potencijalna jama . . .
3.3 Konacna potencijalna jama . . . . .
3.3.1 Vezana stanja: V0 < E < 0
3.3.2 Stanja rasprsenja: E > 0 . .

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

II POSTULATI KVANTNE MEHANIKE

22

7 Ket i bra vektori

7.1 Ket vektori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.2 Baza vektorskog prostora . . . . . . . . . . . . . . .
7.2.1 Primjer: vektorski prostor V 3 . . . . . . . .
7.3 Bra vektori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.4 Skalarni produkt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.5 Ortogonalnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.6 Ortonormirana baza . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.7 Norma vektora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.8 Zapis vektora u ortonormiranoj bazi . . . . . . . . .
7.9 Relacija potpunosti . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.10 Zapis vektora pomocu jednostupcane matrice . . . .
7.11 Prikaz skalarnog produkta u zadanoj bazi . . . . . .
7.12 Prebrojiva i neprebrojiva baza . . . . . . . . . . . .
7.13 Zapis vektora u ortonormiranoj, neprebrojivoj bazi .
7.14 Linearne transformacije (linearni operatori) . . . . .
7.15 Zapis operatora u prebrojivoj, ortonormiranoj bazi . .
7.16 Zapis operatora u neprebrojivoj, ortonormiranoj bazi
7.17 Zapis operatora pomocu ket i bra vektora . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

22
22
22
22
22
23
23
23
23
23
24
24
25
25
25
26
26
26
27

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

8 Hermitski operatori
8.1 Svojstvene vrijednosti i svojstveni vektori . . . . . . . . . . .
8.2 Postupak trazenja svojstvenih vrijednosti i svojstvenih vektora
8.3 Degenerirane svojstvene vrijednosti . . . . . . . . . . . . . .
8.4 Hermitski operatori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.5 Svojstva hermitskih operatora . . . . . . . . . . . . . . . . .
8.6 Dijagonalna matrica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

28
28
28
29
29
29
30

9 Valne funkcije i vektori stanja

9.1 Skalarni produkt valnih funkcija . . . . . . . . . . .
9.1.1 Primjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
9.2 Primjeri baza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
9.2.1 Operator polozaja . . . . . . . . . . . . . . .
9.2.2 Operator impulsa . . . . . . . . . . . . . . .
9.3 Valna funkcija iz impulsnog prostora . . . . . . . . .
9.4 Vazni matricni elementi operatora polozaja i impulsa
9.5 Ravni val i Fourierova transformacija . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.

31
31
31
32
32
32
32
32
33

10 Postulati kvantne mehanike

10.1 Komutator . . . . . . . . . . . . . . . . .
10.1.1 Svojstva komutatora . . . . . . .
10.2 Fundamentalne komutacijske relacije . . .
10.3 Kompatibilne opservable . . . . . . . . .
10.4 Potpun skup komutirajucih operatora . . .
10.4.1 Primjer 1: slobodna c estica u 3-D
10.4.2 Primjer 2: vodikov atom . . . . .
10.5 Princip neodredenosti . . . . . . . . . . .
10.5.1 Primjer . . . . . . . . . . . . . .
10.6 Derivacija prosjecne vrijednosti operatora

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

34
34
34
34
34
34
35
35
35
35
36

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

10.7 Postulati kvantne mehanike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

10.7.1 Amplituda vjerojatnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

36
37

III ANGULARNI MOMENT

38

11 Orbitalni angularni moment

11.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
11.2 Definicija orbitalnog angularnog momenta . . . .
11.3 Komutacijske relacije . . . . . . . . . . . . . . .
11.3.1 Transpozicija . . . . . . . . . . . . . . .
11.4 Zapis operatora Lz u bazi {|ri} . . . . . . . . . .
11.5 Svojstvene vrijednosti i svojstvene funkcije za Lz
11.6 Operator L2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
11.7 Zapis operatora L2 u bazi {|ri} . . . . . . . . . .
11.8 Svojstvene vrijednosti i svojstvene funkcije za L2
11.9 Zajednicka baza za Lz i L2 . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

38
38
38
38
39
39
39
40
40
40
40

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

41
41
41
41
41
42
42
43
43
43
43

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

44
44
44
44
45
45
45
45
45
46
46
46

12 Spin
12.1 Definicija . . . . . . . . . . . . . . .
12.1.1 Primjeri . . . . . . . . . . . .
12.2 Zajednicka baza za S2 i Sz . . . . . .
12.3 Spin s = 1/2 . . . . . . . . . . . . .
12.3.1 Dvokomponentni spinori . . .
12.3.2 Paulijeve matrice . . . . . . .
12.3.3 Zapis pomocu ket i bra vektora
12.3.4 Primjer . . . . . . . . . . . .
12.4 Orbitalni i spinski prostor . . . . . . .
12.4.1 Primjer . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

13 Zbrajanje angularnih momenata

13.1 Opis u bazi {|j1 j2 ; m1 m2 i} . . . . . . . . . . . . .
13.1.1 Komutacijske relacije . . . . . . . . . . . .
13.1.2 Kvantni brojevi j , m . . . . . . . . . . .
13.1.3 Relacije ortonormiranosti . . . . . . . . . .
13.2 Opis u bazi {|j1 j2 ; jmi} . . . . . . . . . . . . . . .
13.2.1 Komutacijske relacije . . . . . . . . . . . .
13.2.2 Kvantni brojevi j, m . . . . . . . . . . . .
13.2.3 Relacije ortonormiranosti . . . . . . . . . .
13.3 Clebsch-Gordanovi koeficijenti . . . . . . . . . . .
13.3.1 Svojstva Clebsch-Gordanovih koeficijenata
13.4 Dvije c estice sa spinom 1/2 . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

IV SCHRODINGEROVA
JEDNADZBA
U 3-D

48

14 Sferno-simetricni potencijal
14.1 Schrodingerova jednadzba u 3-d . . . . . . . .
14.2 Statisticka interpretacija . . . . . . . . . . . . .
14.3 Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba
14.4 Stacionarna stanja . . . . . . . . . . . . . . . .
14.5 Struja vjerojatnosti . . . . . . . . . . . . . . .

48
48
48
48
49
49

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

14.6 Ehrenfestov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . .

14.7 Schrodingerova jednadzba u sfernim koordinatama
14.7.1 Laplaceov operator u sfernim koordinatama
14.7.2 Orbitalni angularni moment . . . . . . . .
14.7.3 Radijalna Schrodingerova jednadzba . . . .
14.7.4 Normalizacija funkcije u (r) . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

15 Vodikov atom
15.1 Vodiku slicni ioni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
15.2 Radijalna jednadzba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
15.2.1 Funkcije {Rnl } . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
15.3 Kvantni brojevi u vodikovom atomu ili vodiku slicnom ionu
15.3.1 Degeneracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
15.3.2 Primjer: osnovno i prvo pobudeno stanje . . . . . .
15.4 Korisne formule . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

49
49
49
49
50
50

.
.
.
.
.
.
.

51
51
51
52
52
52
53
53

16 Cestica
u elektricnom i magnetskom polju
16.1 Hamiltonijan za c esticu u EM polju . . . . . . . . .
16.2 Magnetski moment . . . . . . . . . . . . . . . . . .
16.2.1 Magnetski moment elektrona . . . . . . . . .
16.3 Coulombov izbor . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
16.4 Bazdarne transformacije . . . . . . . . . . . . . . .
16.5 Schrodingerova jednadzba i bazdarne transformacije

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

54
54
54
54
55
55
56

17 Identicne c estice
17.1 Postulat o simetrizaciji valne funkcije . . . . .
17.1.1 Sustav dviju identicnih c estica . . . . .
17.1.2 Primjer . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.1.3 Sustav N identicnih c estica . . . . . .
17.1.4 Zapis postulata pomocu valnih funkcija
17.1.5 Primjer . . . . . . . . . . . . . . . . .
17.2 Bozoni i fermioni . . . . . . . . . . . . . . . .
17.3 Paulijev princip iskljucenja . . . . . . . . . . .
17.4 Sustavi neinteragirajucih c estica . . . . . . . .
17.4.1 Slaterova determinanta . . . . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

57
57
57
57
58
58
59
59
59
60
60

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

V APROKSIMATIVNE METODE

61

18 Varijacijski princip

61

19 Vremenski-neovisan racun smetnje: nedegenerirana stanja

19.1 Nesmetani i smetani problem . . . . . . . . . . . . . . .
19.1.1 Osnovne pretpostavke . . . . . . . . . . . . . .
19.2 Korekcije energije i vektora stanja . . . . . . . . . . . .
19.2.1 Korekcije prvog reda . . . . . . . . . . . . . . .
19.2.2 Korekcije drugog reda . . . . . . . . . . . . . .
19.2.3 Konvergencija rjesenja . . . . . . . . . . . . . .

62
62
62
62
63
63
63

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.

20 Vremenski-neovisan racun smetnje: degenerirana stanja

20.1 Pocetne pretpostavke . . . . . . . . . . . . . . . . . .
20.2 Prvi red racuna smetnje . . . . . . . . . . . . . . . . .
20.3 Teorem o dijagonalizaciji smetnje . . . . . . . . . . .
20.3.1 Napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

64
64
64
65
65

21 Vremenski-ovisan racun smetnje

21.1 Podjela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
21.2 Diracov racun smetnje . . . . . . . . . . . . . . . . .
21.2.1 Schrodingerova jednadzba za vremenski-ovisan
21.2.2 Pretpostavke Dircovog racuna smetnje . . . . .
21.2.3 Korekcije nultog reda . . . . . . . . . . . . . .
21.2.4 Korekcije prvog reda . . . . . . . . . . . . . .
21.2.5 Korekcije drugog reda . . . . . . . . . . . . .
21.2.6 Vjerojatnost prijelaza . . . . . . . . . . . . . .
21.3 Fermijevo zlatno pravilo . . . . . . . . . . . . . . . .
21.3.1 Konstantna smetnja . . . . . . . . . . . . . . .
21.3.2 Harmonicka smetnja . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . .
. . . . . . .
hamiltonijan
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.

66
66
66
66
67
68
68
68
68
68
68
68

22 Teorija rasprsenja: Bornova aproksimacija

22.1 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . .
22.2 Klasicna teorija rasprsenja . . . . . . .
22.3 Kvantna teorija rasprsenja . . . . . . .
22.4 Bornova aproksimacija . . . . . . . . .

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

69
69
69
69
70

23 Teorija rasprsenja: metoda parcijalnih valova

23.1 Pretpostavke . . . . . . . . . . . . . . . . .
23.2 Podrucje detekcije c estica . . . . . . . . . .
23.3 Podrucje rasprsenja . . . . . . . . . . . . .
23.4 Udarni presjeci . . . . . . . . . . . . . . .
23.5 Fazni pomaci . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

.
.
.
.
.

71
71
71
71
72
72

.
.
.
.

VI PRILOZI

73

24 Fourierov red i Fourierov integral

73

25 Diracova delta funkcija (x)

73

26 Hermiteovi polinomi Hn (x)

75

27 Legendreovi polinomi Pl (x)

76

28 Pridruzene Legendreove funkcije Plm (x)

77

29 Sferni harmonici (kugline funkcije) Ylm (, )

78

30 Laguerreovi polinomi Lq (x)

79

31 Pridruzeni Laguerreovi polinomi Lrq (x)

80

(1)

(2)

32 Sferne Besselove funkcije jl (x), nl (x), hl (x), hl (x)

81

LITERATURA

84

I SCHRODINGEROVA
JEDNADZBA
U 1-D
1 Valna funkcija
1.1 Schrodingerova jednadzba
Temeljna jednadzba nerelativisticke kvantne mehanike je Schrodingerova jednadzba

2 2
+ V = i
2
2m x
t

(1.1)

U jednadzbi (1.1) m masa je c estice, V = V (x, t) je potencijalna energija, a je reducirana Planckova

konstanta
h
= 1, 0545 1034 J s
(1.2)
=
2
Funkcija koja je rjesenje Schrodingerove jednadzbe naziva se valna funkcija
= (x, t)

(1.3)

Valna funkcija opisuje kvantno stanje c estice. Ako znamo valnu funkciju za c esticu u promatranom
kvantnom stanju, onda mozemo izracunati i sve ostale dostupne informacije o c estici.

1.2 Statisticka interpretacija

Neka je c estica opisana valnom funkcijom . Vjerojatnost nalazenja c estice dP u trenutku t u intervalu
(x, x+dx) jednaka je
dP = dx = ||2 dx
(1.4)
Gornja jednakost predstavlja Bornovu statisticku interpretaciju valne funkcije. Vjerojatnost nalazenja
c estice Pab u trenutku t u konacnom intervalu (a, b) je
Zb
Pab = ||2 dx
(1.5)
a

Velicina
(x, t) = = |(x, t)|2

(1.6)

naziva se gustoca vjerojatnosti. Velicine koje se definiraju i racunaju u teoriji vjerojatnosti na slican
nacin koriste se i u kvantnoj mehanici, sto je posljedica Bornove interpretacije kvadrata valne funkcije
kao gustoce vjerojatnosti.

1.3 Normalizacija
Zbog statisticke interpretacije, valna funkcija mora zadovoljiti uvjet normalizacije
Z
||2 dx = 1

(1.7)

Gornju jednakost c itamo: c estica se u trenutku t sigurno nalazi negdje u intervalu (, ). Pri tome
valna funkcija mora biti kvadratno-integrabilna da integral bude konacan.

1.4 Opservable
U kvantnoj mehanici svakoj mjerljivoj fizikalnoj velicini pridruzujemo linearni operator. Takvi se operatori nazivaju opservable. Opservable imaju neka posebna svojstva, a jedno od njih je da poprimaju samo
realne vrijednosti. Te se vrijednosti, onda, mogu eksperimentalno izmjeriti.
1.4.1

Primjeri opservabli

Operator polozaja x moze poprimiti bilo koju vrijednost iz intervala (, ). Operator impulsa p
moze, takoder, poprimiti vrijednosti iz intervala (, ). Kazemo da operator polozaja i operator
impulsa imaju kontinuiran spektar jer mogu poprimiti vrijednosti iz skupa realnih brojeva.
Kineticka energija T
T =

p2
2m

(1.8)

ima kontinuiran spektar vrijednosti.

Potencijalna energija V = V (x) ima kontinuiran spektar.
Postoje opservable koje mogu poprimiti samo diskretne realne vrijednosti. Kazemo da imaju diskretan spektar. Takva opservabla je orbitalni angularni moment L
L=rp

(1.9)

Hamiltonijan H = H(x, p) moze imati kontinuiran, diskretan ili kontinuiran i diskretan spektar
H =T +V =

p2
+ V (x)
2m

(1.10)

1.5 Prosjecna vrijednost operatora

Prosjecna vrijednost operatora A u kvantnom stanju opisanom valnom funkcijom definirana je pomocu
jednakosti
Z
hAi

Adx

(1.11)

Drugacija oznaka za prosjecnu vrijednost je A. Prosjecna vrijednost operatora polozaja glasi

Z
Z

hxi
xdx =
x ||2 dx

(1.12)

Prosjecna vrijednost operatora impulsa p jednaka je

d
dhxi
=m
hpi m
dt
dt

x ||2 dx

Gornja jednakost se uz pomoc Schrodingerove jednadzbe moze transformirati



Z
Z

dx
dx =
hpi =

i x
i
x

(1.13)

(1.14)

S druge strane, ako upotrijebimo definiciju prosjecne vrijednosti operatora (1.11), vidimo da je relacija
(1.14) dobivena jednostavnom zamjenom

p
(1.15)
i x

Operator impulsa u kvantnoj mehanici je diferencijalni operator. Na primjer, operator kineticke energije
dobijemo zamjenom
2 2
p2

(1.16)
T =
2m
2m x2
pa prosjecna vrijednost za T glasi
 2 2 
Z
Z
2 2

dx
(1.17)
dx =
hT i =

2m x2
2m
x2

Opcenito, prosjecna vrijednost operatora Q = Q (x, p) je



Z

dx
hQi =
Q x,
i x

(1.18)

1.6 Princip neodredenosti

Materija posjeduje valna i c esticna svojstva. Princip neodredenosti glasi
x p

i posljedica je valnih svojstava. Ovdje su x , p standardne devijacije operatora x i p

q
x = hx2 i hxi2
q
p = hp2 i hpi2

(1.19)

(1.20)

Drugi naziv za x , p je neodredenost polozaja i neodredenost impulsa u stanju .

1.7 Struja vjerojatnosti

Neka je c estica u stanju (x, t) . Struju vjerojatnosti definiramo izrazom


i

J (x, t) =

2m
x
x

(1.21)

2 Osnovna svojstva Schrodingerove jednadzbe

2.1 Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba
Pretpostavimo da potencijalna energija ne ovisi o vremenu, V = V (x) . Schrodingerova jednadzba glasi

2 2
+ V (x) = i
2m x2
t

(2.1)

Rjesenje ove jednadzbe je

(x, t) = u(x) eit

(2.2)

gdje je = E/ kruzna frekvencija (Einsteinova relacija!), a funkcija u(x) zadovoljava jednadzbu

2 d 2 u
+ V (x) u = Eu
2m dx2

(2.3)

Ova se jednadzba naziva vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba ili stacionarna Schrodingerova

jednadzba. Konstanta E je ukupna energija c estice. Najvecim dijelom vjezbi bavit c emo se upravo tom
jednadzbom. Rjesavat c emo probleme u kojima potencijalna energija ne ovisi o vremenu.
Napomena: ako pomnozimo jednadzbu (2.3) s eit vidimo da je (x, t) rjesenje i od (2.3). Opce
rjesenje jednadzbe (2.1) dano je izrazom (2.13).

2.2 Stacionarna stanja

Valne funkcije koje opisuju stacionarna stanja su oblika
(x, t) = u(x) eit

(2.4)

Naziv stacionarno stanje dano je zbog toga sto pripadna gustoca vjerojatnosti ne ovisi o vremenu



|(x, t)|2 = = u (x) eit u(x) eit
= u (x)u(x) = |u(x)|2

(2.5)

Takoder, prosjecna vrijednost zadanog operatora Q = Q(x, p) u stacionarnom stanju ne ovisi o vremenu


Z

hQi =
Q x,
dx
i x



Z

it
=
u (x) e Q x,
u(x) eit dx
i
x



Z

u(x)dx
(2.6)
=
u (x)Q x,
i x

Primijetimo, zbog gornje tvrdnje je

dhQi
=0
dt
ako prosjecnu vrijednost uzimamo u stacionarnom stanju.

(2.7)

2.3 Jednadzba svojstvenih vrijednosti za hamiltonijan H

Napisali smo da je u kvantnoj mehanici opservabla hamiltonijan zbroj operatora kineticke i operatora
potencijalne energije
H =T +V =
=

p2
+ V (x)
2m

2 2
+ V (x)
2m x2

10

(2.8)

Vremenski-neovisnu Schrodingerovu jednadzbu (2.3) tada mozemo napisati u obliku

HuE = EuE

(2.9)

gdje smo ukupnoj energiji E pridruzili funkciju uE (x) . Ovako napisana jednadzba (2.9) ima oblik jednadzbe svojstvenih (vlastitih, karakteristicnih) vrijednosti za hamiltonijan H. Funkcije {uE (x)} nazivaju se svojstvene (vlastite, karakteristicne) funkcije za H, a energije E su svojstvene (vlastite, karakteristicne) vrijednosti od H.
2.3.1

Hamiltonijan i ukupna energija

Pomocu jednadzbe (2.9) mozemo izracunati prosjecnu vrijednost i prosjecnu vrijednost kvadrata hamiltonijana u stacionarnom stanju
hHi = E

hH 2 i = E 2
pa je standardna devijacija od H, ili neodredenost energije u stacionarnom stanju jednaka
q
H = hH 2 i hHi2 = 0

(2.10)

(2.11)

Drugim rijecima, stacionarna stanja su stanja u kojima c estica ima tocno odredenu energiju. Mjerenje
energije c estice koja se nalazi u stacionarnom stanju
(x, t) = u(x) eiEt/

(2.12)

dat c e energiju E s vjerojatnosc u 1.

2.4 Svojstvene funkcije hamiltonijana H

Schrodingerova jednadzba je linearna parcijalna diferencijalna jednadzba. Svaka linearna kombinacija
rjesenja je opet rjesenje Schrodingerove jednadzbe. Ako se radi o Schrodingerovoj jednadzbi u kojoj
potencijalna energija ne ovisi o vremenu, tada je valna funkcija
X
(x, t) =
cn un (x) eiEn t/
(2.13)
n

opce rjesenje Schrodingerove jednadzbe (2.1). Pri tom su cn kompleksni koeficijenti, a skup funkcija
{un (x)} su rjesenja vremenski-neovisne Schrodingerove jednadzbe
Hun = En un

(2.14)

Rjesenja {un (x)} jednadzbe (2.14) c ine potpun i ortogonalan skup funkcija.
Napomena: prosjecna vrijednost hamiltonijana H u stanju opisanom valnom funkcijom (2.13) je
konstantna ako potencijalna energija ne ovisi o vremenu. Za razliku od stacionarnih stanja (2.12),
neodredenost energije u stanju (2.13) je opcenito, razlicita od nule.
2.4.1

Skup funkcija {un (x)} je potpun i ortonormiran.

Svojstvo potpunosti znaci da svaku funkciju f (x) iz prostora na kojem je hamiltonijan zadan mozemo
razviti u red po skupu {un (x)}
X
f (x) =
bn un (x)
(2.15)
n

11

Na primjer, u problemu s beskonacnom potencijalnom jamom sirine a, svaku funkciju zadanu na intervalu (0, a) mozemo razviti u red po rjesenjima vremenski-neovisne Schrodingerove jednadzbe na tom
intervalu.
Svojstvo ortonormiranosti definira se pomocu jednakosti
Z
um un dx = mn
(2.16)
Normiranje vrsimo sami nakon sto smo dobili rjesenja {un (x)}
Z
Z
un un dx = |un |2 dx = 1

(2.17)

Pomocu svojstva ortonormiranosti nalazimo koeficijente bn iz (2.15). Pomnozimo cijelu jednadzbu s un

i integriramo
Z
X
X Z

bn mn = bm
(2.18)
um (x) f (x) dx =
bn um (x) un (x) dx =
n

Koeficijenti bn su

Z
bn =

un (x) f (x) dx

(2.19)

2.5 Rubni uvjeti za valnu funkciju

U Schrodingerovoj jednadzbi javlja se druga derivacija valne funkcije. Nuzan uvjet za postojanje druge
derivacije je neprekidnost valne funkcije i prve derivacije valne funkcije. Ovo svojstvo koristimo kad
rjesavamo Schrodingerovu jednadzbu u dva (ili vise) podrucja: na granici izmedu dva podrucja mora
vrijediti
1 |x=a = 2 |x=a


2 
1 


=
x x=a
x x=a

(2.20)

Napomena: drugi uvjet u (2.20) vrijedi ako je potencijal u x = a konacan. Na primjer, na rubovima
beskonacne, potencijalne jame drugi uvjet nije zadovoljen.
Uvjet kontinuiranosti valne funkcije i njezine derivacije ponekad je korisno zamijeniti uvjetom kontinuiranosti logaritamske derivacije



ln 1 

ln

2


=
(2.21)

x
x x=a
x=a

2.6 Ehrenfestov teorem

Prepostavimo da se c estica giba u polju potencijala V (x) . Ehrenfestov teorem glasi


V
dhpi
=
dt
x

(2.22)

Usporedimo li dobivenu jednakost s Newtonovim zakonom, vidimo da su klasicni impuls i silu zamijenile
njihove prosjecne vrijednosti.

12

3 Potencijalna jama
3.1 Vezana stanja i stanja rasprsenja
Neka su vrijednosti potencijalne energije u tockama jednake V (). Kvantna stanja u kojima je
energija E < V () nazivaju se vezana stanja. Kvantna stanja u kojima je energija E > V ()
nazivaju se stanja rasprsenja. Najcesc e stavljamo V () = 0.

3.2 Beskonacna potencijalna jama

V

Slika 3.1
Potencijalna energija glasi


V (x) =

0,0<x<a
, drugo

(3.1)

Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba ima oblik

2 d2 u
= Eu
2m dx2

(3.2)

Ako uvedemo

2mE
k

pomocu rubnih uvjeta u(0) = u(a) = 0 dolazimo do diskretnih vrijednosti za k

kn =
Valne funkcije un (x) su

r
un (x) =

n
a

 n 
2
sin
x , n = 1, 2, ...
a
a

(3.3)

(3.4)

(3.5)

a valne funkcije za stacionarna stanja

r
n (x, t) =

 n 
2
sin
x eiEn t/ , n = 1, 2, ...
a
a

(3.6)

Energije su diskretne
En =

2 kn2
2 2 n2
=
2m
2ma2

13

(3.7)

3.3 Konacna potencijalna jama

V
E>0
a

-a

x
-V0 < E < 0
-V0

Slika 3.2
Potencijalna energija glasi


V (x) =

3.3.1

V0 , a < x < a
0 , |x| > a

(3.8)

Vezana stanja: V0 < E < 0

Postavimo: E = |E| . Za |x| > a vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba za u (x) glasi

d2 u
2 d2 u
=
Eu
ili
2u = 0
2m dx2
dx2

gdje smo stavili

p
=

Rjesenja gornje jednadzbe su


u(x) =

2m |E|

(3.9)

(3.10)

A ex , x < a
B ex , x > a

(3.11)

U podrucju a < x < a vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba ima oblik

2 d2 u
V0 u = Eu
2m dx2

gdje je

ili

d2 u
+ l2 u = 0
dx2

(3.12)

p
2m (V0 |E|)
l=

(3.13)

u (x) = C sin(lx) + D cos (lx)

(3.14)

Rjesenja jednadzbe (3.12) su oblika

Potencijalna energija je u ovom problemu parna (simetricna) funkcija i zato mozemo formirati parno i
neparno rjesenje (simetricno i antisimetricno). Uzmimo simetricno rjesenje

A ex , x < a
uS (x) =
D cos (lx) , a < x < a
(3.15)

A ex , x > a
te spojimo rjesenja na x = a pomocu logaritamske derivacije. Dobijemo jednadzbu za |E|
= l tan (la)

14

(3.16)

c ija su rjesenja diskretne vrijednosti. Ako uzmemo antisimetricno rjesenje

B ex , x < a
uA (x) =
C sin (lx) , a < x < a

B ex , x > a

(3.17)

jednadzba iz koje dobivamo diskretne energije je

= l cot (la)

(3.18)

Na Slikama 3.3 i 3.4 prikazana su graficka rjesenja jednadzbi (3.16) i (3.18). Strelicama su oznacene
vrijednosti za la iz kojih onda mozemo izracunati energije. Primijetimo da je skup rjesenja jednadzbi
(3.16) i (3.18) konacan, pa je broj energija i odgovarajucih stanja konacan (na donjim slikama je taj broj
4 + 3 = 7) za razliku od beskonacne potencijalne jame.

Parna rjeenja

2mV0a /h = 100

10
8
6
4
2
0
0

10

la

Slika 3.3
2mV0a2/h2 = 100

Neparna rjeenja
10
8
6
4
2
0
0

4
la

Slika 3.4

15

10

3.3.2

Stanja rasprsenja: E > 0

Rjesenje vremenski-neovisne Schrodingerove jednadzbe je

A eikx +B eikx , x < a

u(x) =
C sin(lx) + D cos (lx) , a < x < a

F eikx , x > a

(3.19)

gdje su

2mE
k=

p
2m (E + V0 )
l=

(3.20)

U ovom slucaju energija je E kontinuirana. Koeficijent transmisije jednak je

T

|F |2
|A|2

1

 q
V02
2m(E+V0 )
2
1 + 4E(E+V0 ) sin 2a
2

(3.21)

a koeficijent refleksije
R

|B|2
|A|2

= 1T

16

(3.22)

4 Slobodna c estica
4.1 Ravni val
Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba za slobodnu c esticu (potencijalna energija V (x) = 0) je
oblika
d2 u
+ k2 u = 0
2
dx
2mE
k2 = 2

(4.1)

Rjesenje za (4.1) je
u(x) = A eikx +B eikx

(4.2)

Rjesenje vremenski-ovisne Schrodingerove jednadzbe je

(x, t) = A ei(kxt) +B ei(kx+t)
=

E
k 2
=

2m

(4.3)

Valna funkcija (4.3) je superpozicija dva ravna vala: prvi se val siri udesno, drugi ulijevo. Ravni val nije
normalizablina funkcija i stoga ne moze opisivati fizikalnu c esticu. Bez obzira na to, zbog jednostavnog
oblika pogodnog za racunanje, upotrebljava se kao matematicki model slobodne c estice.

4.2 Valni paket

Na drugoj strani, superpozicija ravnih valova upotrebljava se za opis fizikalne c estice i tada govorimo o
valnom paketu
Z
1
(k) ei(kxt) dk
(4.4)
(x, t) =
2
U trenutaku t = 0 valni paket (x, t) postaje inverzni Fourierov transformat, a (k) je Fourierov transformat
Z
1
(k) =
(x, 0) eikx dx
(4.5)
2
Brzina c estice hvi hpi/m odgovara grupnoj brzini
vg

d
dk

17

(4.6)

5 Potencijal oblika delta-funkcije

5.1 Potencijal oblika delta-funkcije
V

Slika 5.1
Promatrat c emo privlacan potencijal
V (x) = (x) , > 0
5.1.1

(5.1)

Vezano stanje: E = |E| < 0

Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba glasi

d2 u (x) 2m
+ 2 (x) u (x) k 2 u (x) = 0
2
dx

(5.2)

gdje je k2 = 2m |E| /2 .
U podrucju x 6= 0, Schrodingerova jednadzba dobiva oblik
d2 u
k2 u = 0
dx2
Rjesenja ove jednadzbe su


u (x) =

Aekx , x < 0
Bekx , x > 0

(5.3)

(5.4)

Uvjet neprekidnosti u x = 0 daje A = B.

Za x = 0 postupamo ovako: integriramo li jednadzbu (5.2) od do za 0, dobijemo uvjet za
prekid prve derivacije valne funkcije


du 
2m
du 



= 2 u (0)
(5.5)


dx x=0+ dx x=0

Cestica
moze imati samo jedno vezano stanje s energijom
E=

18

m 2
22

(5.6)

5.1.2

Stanja rasprsenja: E > 0

Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba glasi

d2 u (x) 2m
+ 2 (x) u (x) + k 2 u (x) = 0
dx2

(5.7)

gdje je k2 = 2mE/2 .
U podrucju x 6= 0, Schrodingerova jednadzba ima oblik

Rjesenja ove jednadzbe su


u (x) =

d2 u
+ k2 u = 0
dx2

(5.8)

Aeikx + Beikx , x < 0

Ceikx , x > 0

(5.9)

Uvjet neprekidnosti u x = 0 daje A + B = C.

Integriramo jednadzbu (5.7) oko x = 0 od do kad 0, dobijemo uvjet za prekid prve
derivacije valne funkcije


du 
du 
2m


(5.10)

= 2 u (0)


dx x=0+ dx x=0

19

6 Harmonicki oscilator
6.1 Analiticka metoda
6.1.1

Valne funkcije i energije harmonickog oscilatora

Hamiltonijan za harmonicki oscilator je

H=

m2 x2
p2
+
2m
2

(6.1)

a vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba

2 d2 u m2 x2
u = Eu
+
2m dx2
2

(6.2)

U jednadzbu (6.2) pogodno je uvesti bezdimenzijsku varijablu

r
m
x
=

(6.3)

pa se ona mijenja u
d2 u
= ( K) u
d 2

(6.4)

gdje je K = 2E/. Konvergentna rjesenja za (6.4) dobijemo ako je K = 2n + 1, gdje je n nenegativan

cijeli broj. Valne funkcije tada imaju oblik
un () =

 m 1/4

1
2
Hn () e /2

2n n!

(6.5)

pri c emu su Hn () Hermiteovi polinomi stupnja n [Prilozi]. Energije harmonickog oscilatora su kvantizirane


1

(6.6)
En = n +
2
6.1.2

Valna funkcija i energija osnovnog stanja

Za osnovno stanje, kvantni je broj n = 0. Valna funkcija i energija su

u0 (x) =

 m 1/4

 m 
exp
x2
2

1
E0 =
2

(6.7)

6.2 Algebarska metoda

Problem harmonickog oscilatora moze se rijesiti i algebarskom metodom, uvodenjem operatora podizanja i spustanja.
6.2.1

Operatori podizanja i spustanja

Operator podizanja definiramo relacijom

1
1
(p + imx)
a+
2m
2m

20

+ imx
i x


(6.8)

Operator spustanja definiramo kao

1
1
a
(p imx)
2m
2m

imx
i x


(6.9)

Hamiltonijan harmonickog oscilatora moze se pomocu operatora spustanja i podizanja napisati u obliku
1
H = a a+
2

(6.10)

ili

1
H = a+ a +
(6.11)
2
Neka je un valna funkcija za harmonicki oscilator s energijom En = (n + 1/2). Vrijede jednakosti
p
a+ un = i (n + 1)un+1
p
a un = i nun1
(6.12)
6.2.2

Komutator

Komutator operatora A, B definira se sljedecom relacijom

Komutator za a+ i a jednak je

[A, B] AB BA

(6.13)

[a , a+ ] =

(6.14)

21

II POSTULATI KVANTNE MEHANIKE

7 Ket i bra vektori
7.1 Ket vektori
U kvantnoj mehanici kvantna stanja opisujemo pomocu valnih funkcija ili, ekvivalentnim zapisom,
pomocu Diracovih ket (bra) vektora. Pravila racunanja s ket (bra) vektorima jednaka su onima iz teorije vektorskih prostora iz linearne algebre. Pri tome treba paziti da su ket (bra) vektorski prostori nad
poljem kompleksnih brojeva (skalara).
Vektor ket zapisujemo ovako
|i
(7.1)
S ket vektorima racunamo kao i s obicnim vektorima
|i + |i = |i

(|i + |i) = |i + |i

(7.2)

gdje je |i vektor ket iz istog vektorskog prostora kao |i, |i, a je skalar.

7.2 Baza vektorskog prostora

Baza vektorskog prostora ima sljedeca svojstva:
To je skup linearno nezavisnih vektora.
Svaki vektor promatranog prostora moze se zapisati kao linearna kombinacija vektora baze.
7.2.1

Primjer: vektorski prostor V 3

Uzmimo uobicajnu bazu



|ex i, |ey i, |ez i

(7.3)

Proizvoljni vektor iz V 3 mozemo zapisati u obliku

|i = x |ex i + y |ey i + z |ez i

(7.4)



Kompleksni brojevi x , y , z nazivaju se komponente vektora |i u bazi |ex i, |ey i, |ez i . Broj vektora
baze naziva se dimenzija vektorskog prostora.

7.3 Bra vektori

Za definiciju skalarnog produkta potrebno je uvesti bra vektore
h|

(7.5)

Svakom ket vektoru |i odgovara tocno jedan bra vektor h|

|i h|

(7.6)

Linearnoj kombinaciji ket vektora |i + |i odgovara tocno jedna linearna kombinacija bra vektora
|i + |i h| + h|
Ovdje su , kompleksno konjugirani skalari , .

22

(7.7)

7.4 Skalarni produkt

Skalarni produkt dvaju vektora obiljezavamo ovako
h| |i = h|i

(7.8)

Skalarni produkt ima sljedeca vazna svojstva:

h|i = h|i
h|i 0
h| (|i + |i) = h|i + h|i

7.5 Ortogonalnost
Vektori |i, |i su ortogonalni ako vrijedi

h|i = 0

(7.9)

hei |ej i = ij

(7.10)

7.6 Ortonormirana baza

Baza {|ei i} je ortonormirana ako vrijedi
Ovdje je ij Kroneckerov delta simbol


1; i=j
0; i=
6 j

ij =

(7.11)

Baze s kojima c emo se susretati bit c e ortonormirane. Ako baza nije ortogonalna, mozemo je naciniti
takvom pomocu Gram-Schmidtovog postupka.

7.7 Norma vektora

Norma (apsolutna vrijednost) vektora |i definirana je relacijom
p
kk = h|i

(7.12)

7.8 Zapis vektora u ortonormiranoj bazi

Zadan je vektor |i i ortonormirana baza {|ei i} u nekom vektorskom prostoru. Vektor |i mozemo
zapisati u obliku
X
|i =
i |ei i
(7.13)
i

Pomnozimo skalarno jednakost (7.13) slijeva s hej |

hej |
hej |i =

X
i

|i =

X
i

i hej |ei i =

i |ei i

i ij = j

(7.14)

Vidimo da su komponente vektora |i jednake projekcijama tog vektora na vektore u bazi

i = hei |i
Zapis vektora |i u ortonormiranoj bazi {|ei i} glasi
X
|i =
|ei ihei |i
i

23

(7.15)

(7.16)

7.9 Relacija potpunosti

Relaciju (7.16) mozemo napisati i u obliku
X

|i =

!
|ei ihei | |i

(7.17)

Vektor |i je bilo koji vektor stanja pa zato vrijedi

X
|ei ihei | = I

(7.18)

gdje je I jedinicni operator sa svojstvom

I|i = |i

(7.19)

Jednakost (7.18) naziva se relacija potpunosti. Vektori baze c ine potpun skup vektora u smislu da se
svaki vektor promatranog vektorskog prostora moze prikazati kao linearna kombinacija vektora baze.
Napomena: produkt vektora |i, |i oblika
|i h| = |ih|

(7.20)

naziva se vanjski produkt.

7.10 Zapis vektora pomocu jednostupcane matrice

Neka je vektor |i zapisan u ortonormiranoj bazi {|ei i, i = 1, ..., k}
|i =

k
X
i=1

|ei ihei |i

Gornju jednakost zapisujemo pomocu jednostupcane matrice

he1 |i
he1 |i

|i =
=
..

.
hek |i

(7.21)

1
2
..
.

(7.22)

Iz (7.7) i (7.21), bra vektor h| je

h| =

k
k
X
X
hei |i hei | =
h|ei ihei |
i=1

(7.23)

i=1

i zapisujemo ga pomocu jednorecane matrice

he1 |i he2 |i


1 2 k

h|ei i h|ei i

h| =

hek |i

h|ei i

(7.24)

Iz (7.24) vidimo vezu izmedu ket i bra vektora

h| |i
gdje znak oznacava operaciju hermitskog adjungiranja, odnosno transponiranja i konjugiranja.

24

(7.25)

7.11 Prikaz skalarnog produkta u zadanoj bazi

Neka vektori |i i |i u danoj bazi imaju zapis

1
2

|i = .
..

; |i =

1
2
..
.

(7.26)

Skalarni produkt zadanih vektora glasi

h|i =

1
2
..
.

= 1 1 + 2 2 + ... + k k

(7.27)

k
Skalarni produkt ne ovisi o izboru baze: vektori |i i |i mogu biti zapisani u drugoj bazi, ali se vrijednost
skalarnog produkta nece promijeniti.

7.12 Prebrojiva i neprebrojiva baza

Baza {|ei i} je prebrojiva ako indeks i poprima vrijednosti iz podskupa ili cijelog skupa prirodnih brojeva.
Primijetimo da broj vektora u bazi moze biti konacan ili beskonacan.
Baza vektorskog prostora moze biti i neprebrojiva. U tom slucaju vektore baze oznacavamo ovako
{|i}

(7.28)

gdje poprima vrijednosti iz neprebrojivog podskupa realnih brojeva, na primjer iz intervala (0, 1).

7.13 Zapis vektora u ortonormiranoj, neprebrojivoj bazi

Ako je neprebrojiva baza {|i} ortonormirana, vrijedi relacija


h| i =

(7.29)

za bilo koja dva vektora |i, | i iz te baze. Zapis vektora |i u navedenoj bazi glasi
Z
|i = |ih|id

(7.30)

Skalarni produkt vektora |i, |i zapisanih u bazi {|i}

Z
|i = |ih|id
Z
|i = | ih |id

(7.31)

jednak je
Z

d d h |i h |ih|i = d d h |i h|i
Z
Z

= dh|i h|i = dh|ih|i

h|i =

Slicno kao i (7.17), relacije (7.30), (7.32) mogli smo dobiti pomocu relacije potpunosti
Z
|ih|d = I
koja vrijedi za vektore baze {|i} .

25

(7.32)

(7.33)

7.14 Linearne transformacije (linearni operatori)

Djelovanje operatora A na ket |i zapisujemo u obliku
A|i = |i

(7.34)

Promatrat c emo samo linearne operatore za koje vrijedi

A (|i + |i) = A|i + A|i

(7.35)

7.15 Zapis operatora u prebrojivoj, ortonormiranoj bazi

Kao i vektore, operatore zapisujemo u zadanoj bazi. Neka je zadana prebrojiva, ortonormirana baza
{|ei i} . Djelovanje operatora A na vektore baze zadano je jednakostima
A|e1 i = A11 |e1 i + A21 |e2 i + ...

A|e2 i = A12 |e1 i + A22 |e2 i + ...

..
.

A|ej i = A1j |e1 i + A2j |e2 i + ... + Aij |ei i + ...

..
.

(7.36)

Ovdje su A11 , A12 , ..., Aij , ... kompleksni brojevi. Njihovo znacenje dobijemo ako pomnozimo j-tu jednakost u (7.36) s hei |

hei | A|ej i = A1j |e1 i + A2j |e2 i + ... + Aij |ei i + ...
hei |A|ej i = A1j hei |e1 i + A2j hei |e2 i + ... + Aij hei |ei i + ...
= Aij

(7.37)

Ovdje smo koristili relaciju ortonormiranosti (7.10). Vidimo da je Aij matricni element od A u bazi
{|ei i}

A11 A12

(7.38)
A = A21 A22
..
..
..
.
.
.

7.16 Zapis operatora u neprebrojivoj, ortonormiranoj bazi

Djelovanje operatora A na vektore baze {|i} zadano je jednadzbom
Z


A|i = A , | id

(7.39)

Mnozenje slijeva vektorom h | daje


Z


h | A|i = A , | id
Z

h |A|i = A , h |id
Z




= A , d


= A ,

(7.40)

Za razliku od prebrojive baze gdje je operator A imao oblik matrice, u neprebrojivoj bazi operator A ima
oblik funkcije ili oblik diferencijalnog operatora koji ovisi o dvije varijable.

26

7.17 Zapis operatora pomocu ket i bra vektora

Operator A u bazi {|ei i} mozemo zapisati i pomocu ket i bra vektora. Upotrijebit c emo djelovanje
operatora na vektore baze
X
A|ej i =
Aij |ei i
(7.41)
i

i relaciju potpunosti
I=

X
j

|ej ihej |

(7.42)

Imamo
A=AI =A
=

X
ij

X
j

!
|ej ihej |

X
j

!
X X


Aij |ei i hej |
A|ej i hej | =
j

Aij |ei ihej |

(7.43)

Izraz (7.43) je u skladu s matricnim zapisom ako vrijedi

|ei ihej | =

0
..
. 0
0
..
. 0
1
..
..
.
.
0

0
..
.

(7.44)

U gornjoj matrici jedinica se nalazi u i-tom retku i j-tom stupcu. U neprebrojivoj bazi relacija (7.43) ima
oblik
ZZ


A=
A , |ih |dd
(7.45)

27

8 Hermitski operatori
8.1 Svojstvene vrijednosti i svojstveni vektori
Zadan je operator A u bazi {|ei i} . Trazimo skalare {} i vektore {|i} tako da vrijedi
A|i = |i
U matricnom obliku gornja jednakost glasi

A11 A12
A21 A22

..
..
..
.
.
.

v1

v2
=
..
.

(8.1)

v1
v2

..
.

(8.2)

gdje su v1 , v2 , ... komponente vektora |i u bazi {|ei i} . Svi vektori koji su rjesenja ovog problema nazivaju se svojstveni (vlastiti, karakteristicni) vektori operatora A. Obiljezimo ih s
{|1 i, |2 i, ...}

(8.3)

{1 , 2 , ...}

(8.4)

Ovim vektorima odgovaraju skalari

takvi da je
A|1 i = 1 |1 i

A|2 i = 2 |2 i
..
.

(8.5)

Skalare 1 , 2 , ... nazivamo svojstvenim (vlastitim, karakteristicnim) vrijednostima operatora A. Jednadzba (8.1) ili (8.2) naziva se jednadzba svojstvenih (vlastitih, karakteristicnih) vrijednosti za operator
A.

8.2 Postupak trazenja svojstvenih vrijednosti i svojstvenih vektora

Formiramo jednadzbu

det (A I) = 0

(8.6)

i racunamo svojstvene vrijednosti {}.

Formiramo matricnu jednadzbu za svaku od svojstvenih vrijednosti {}. Na primjer, za svojstvenu
vrijednost 1 imamo

A11 1
A12

v1
0
A21

v
22
1
(8.7)

2 = 0
..
..
..
..
..
.
.
.
.
.
i racunamo odgovarajuci svojstveni vektor

v1

|1 i = v2
..
.
Postupak ponavljamo za svaku od svojstvenih vrijednosti {}.

28

(8.8)

8.3 Degenerirane svojstvene vrijednosti

Kod racunanja svojstvenih vrijednosti za operator A moze se desiti da jednoj svojstvenoj vrijednosti
odgovara vise svojstvenih vektora. Na primjer, uzmimo da svojstvenoj vrijednosti 1 odgovaraju dva
vektora
|1 i, |1 i
(8.9)
koji zadovoljavaju jednadzbe
A|1 i = 1 |1 i
A|1 i = 1 |1 i

(8.10)

Kazemo da 1 dvostruko degenerirana svojstvena vrijednost od A. Opcenito, neka svojstvenoj vrijednosti odgovara k svojstvenih vektora
A|1 i = |1 i

A|2 i = |2 i
..
.

A|k i = |k i

(8.11)

Kazemo da je , k-struko degenerirana svojstvena vrijednost operatora A.

8.4 Hermitski operatori

Ket vektoru A|i odgovara tocno jedan vektor bra koji ima oblik
A|i h|A

(8.12)

U kvantnoj mehanici posebno su vazni operatori za koje vrijedi

A = A

(8.13)

Takvi se operatori nazivaju hermitski operatori. Mjerljive fizikalne velicine, opservable, u kvantnoj mehanici postaju hermitski operatori. Hermitski operator se uobicajno definira na skalarnom produktu.
Operator A je hermitski ako zadovoljava jednakost


h|A|i = h| (A|i) h|A |i = h|A |i
(8.14)

8.5 Svojstva hermitskih operatora

Hermitski operatori imaju tri vazna svojstva:
Svojstvene vrijednosti hermitskog operatora su realne.
Svojstveni vektori koji odgovaraju razlicitim svojstvenim vrijednostima su ortogonalni.
Svojstveni vektori razapinju vektorski prostor na kojem operator djeluje, odnosno, svojstveni vektori c ine bazu tog vektorskog prostora.

29

8.6 Dijagonalna matrica

Pretpostavimo da smo rjesavanjem problema svojstvenih vrijednosti za hermitski operator A dobili za
svojstvene vektore {|1 i, |2 i, ...} , a za svojstvene vrijednosti {1 , 2 , ...} . Vektori {|1 i, |2 i, ...} c ine
novu bazu vektorskog prostora na kojem A djeluje. Zapis operatora A u toj bazi glasi

1 0

A = 0 2
(8.15)
..
.. . .
.
.
.
Hermitski operator A dijagonalan je u bazi koju c ine svojstveni vektori od A.

30

9 Valne funkcije i vektori stanja

U tocki 7.13 spomenuli smo da je zapis vektora |i u ortonormiranoj, neprebrojivoj bazi {|i} jednak
Z
|i = |ih|id
(9.1)
Iz ovog zapisa vidimo da je projekcija vektora |i na vektor baze |i jednaka h|i. Ako svakoj realnoj
vrijednosti kojoj pripada vektor |i pridruzimo kompleksan broj h|i dobijemo funkciju
() h|i

(9.2)

Ako vektor |i opisuje kvantno stanje c estice, tada i funkcija () na ekvivalentan nacin opisuje isto
kvantno stanje i naziva se valna funkcija u -reprezentaciji.

9.1 Skalarni produkt valnih funkcija

Skalarni produkt vektora stanja |i, |i u bazi {|i} je
Z
h|i = h|ih|id

(9.3)

Gornju jednakost mozemo zapisati i pomocu valnih funkcija

() h|i
() h|i

na sljedeci nacin

(9.4)

Z
h|i =

() () d

Skalarni produkt valnih funkcija u valnoj mehanici obiljezavamo ovako

Z
h , i () () d

(9.5)

(9.6)

Iz jednakosti (9.5) i (9.6) vidi se da je racunanje s ket i bra vektorima i valnim funkcijama ekvivalentno.
Oznaka skalarnog produkta h , i rijetko se upotrebljava: gotovo uvijek upotrebljava se oznaka
h|i.
9.1.1

Primjeri

Prosjecna vrijednost operatora A u stanju |i je

Z
hAi = A d = h , A i
= h|A|i

(9.7)

Drugi primjer je matricni element operatora A izmedu stanja |i, |i kojeg najjednostavnije zapisujemo
u obliku
Z
h|A|i = () A () d
(9.8)
Kao treci primjer, navodimo definiciju hermitskog operatora
Z
h| (A|i) = () {A ()} d
Z
Z
Z




h|A |i = h|A |ih|id = h|A|i h|id =

A () () d
(9.9)

31

9.2 Primjeri baza

9.2.1

Operator polozaja

Jednadzba svojstvenih vrijednosti za operator polozaja x glasi

x|x i = x |x i

(9.10)

Svojstveni vektori {|x i} c ine ortonormiranu bazu po definiciji. Ta je baza neprebrojiva i zato vrijede
relacije


hx|x i = x x
Z
|x ihx |dx = I
Z
|i = |x ihx |idx
(9.11)
U zadnjoj od jednakosti (9.11) projekcija hx |i jednaka je uobicajnoj valnoj funkciji u x-reprezentaciji


x = hx |i
(9.12)
9.2.2

Operator impulsa

Jednadzba svojstvenih vrijednosti za operator impulsa p je

p|p i = p |p i

(9.13)

Svojstveni vektori {|p i} c ine neprebrojivu, ortonormiranu bazu po definiciji i zato vrijede relacije


hp|p i = p p
Z
|p ihp |dp = I
Z
|i = |p ihp |idp
(9.14)
U zadnjoj jednakosti u (9.14) projekcija hp |i je valna funkcija u p-reprezentaciji


p = hp |i

(9.15)

Drugi naziv za (p ) je valna funkcija iz impulsnog prostora.

9.3 Valna funkcija iz impulsnog prostora

Pomocu kvadrata valne funkcije | (p)|2 mozemo pronaci vjerojatnost w da c estica u stanju |i ima
impuls iz intervala (p1 , p2 )
Z p2
w=
| (p)|2 dp
(9.16)
p1

9.4 Vazni matricni elementi operatora polozaja i impulsa

Za bilo koji vektor stanja |i vrijede relacije

hx |i
i x

hp |x|i =
hp |i
i p
hx |p|i =

32

(9.17)

9.5 Ravni val i Fourierova transformacija

Iz relacija (9.17) slijede mnogi korisni i vazni rezultati. Na primjer, ako za |i uzmemo |p i prva od
jednakosti (9.17) postaje
hx |p|p i = p hx |p i = p p (x )

p (x )
p p (x ) =
i x

(9.18)

Rjesenje ove diferencijalne jednadzbe glasi

p (x ) = C eip x /

(9.19)

Primijetimo da je drugi red u (9.18) ustvari jednadzba svojstvenih vrijednosti za operator impulsa, dok
su rjesenja za svojstvene funkcije p (x ) ravni valovi. Za normalizacijsku konstantu C uzima se
1
C=
2

(9.20)

Neka je zadana valna funkcija (x) = hx|i. Zelimo

naci odgovarajucu valnu funkciju iz impulsnog
prostora (p) = hp|i koja predstavlja isto stanje |i. Upotrijebit c emo relaciju potpunosti iz (9.11).
Imamo
Z
(p) = hp|i = hp|I|i = hp|xihx|idx
Z
1
eipx/ (x)dx
(9.21)
=
2
Vidimo da je funkcija (p) ustvari Fourierov transformat od (x).

33

10 Postulati kvantne mehanike

10.1 Komutator
Komutator operatora A, B definiran je relacijom
[A, B] AB BA
10.1.1

(10.1)

Svojstva komutatora

Komutator definiran relacijom (10.1) ima sljedeca svojstva:

[A, A] = 0
[A, B] = [B, A]

[A + B, C] = [A, C] + [B, C]
[A, BC] = [A, B] C + B [A, C]
[AB, C] = A [B, C] + [A, C] B
[A, [B, C]] + [B, [C, A]] + [C, [A, B]] = 0

(10.2)

10.2 Fundamentalne komutacijske relacije

Za komponente operatora polozaja xi i impulsa pj vrijede fundamentalne komutacijske relacije


xi , pj = iij


xi , xj = 0


pi , pj = 0

(10.3)

10.3 Kompatibilne opservable

Opservable A, B su kompatibilne ako je
[A, B] = 0

(10.4)

Kazemo takoder da A komutira s B. Kompatibilne opservable su istovremeno mjerljive. To znaci da

u procesu mjerenja jedne opservable, necemo izgubiti informaciju o drugoj, a tada c e nakon mjerenja,
vrijednosti za obje biti istovremeno poznate.
Ako su opservable A, B kompatibilne moguce je pronaci bazu vektorskog prostora u kojoj su A, B
dijagonalni. Takva svojstva ima skup zajednickih svojstvenih vektora {|a , b i} za A, B
A|a , b i = a |a , b i
B|a , b i = b |a , b i

(10.5)

10.4 Potpun skup komutirajucih operatora

Pretpostavimo da smo pronasli dovoljan broj opservabli A, B, C, ... koje su potrebne da se jednoznacno
odredi vektor baze {|a , b , c , ...i} za zadani fizikalni problem, pri c emu je
[A, B] = [A, C] = ... = [B, C] = ... = 0

(10.6)

i
A|a , b , c , ...i = a |a , b , c , ...i
B|a , b , c , ...i = b |a , b , c , ...i
C|a , b , c , ...i = c |a , b , c , ...i
..
.

34

(10.7)

Tada opservable A, B, C, ... c ine potpun skup komutirajucih operatora.

Napomena: pronalazenje potpunog skupa komutirajucih operatora povezano je s problemom degeneriranih svojstvenih vrijednosti.
10.4.1

Primjer 1: slobodna c estica u 3-D

Za c estice spina 0, uobicajni vektori baze odredeni su projekcijama impulsa px , py , pz . Zbog fundamentalnih komutacijskih relacija (10.3) (treca jednakost) vrijedi
px |px , py , pz i = px |px , py , pz i
py |px , py , pz i = py |px , py , pz i
pz |px , py , pz i = pz |px , py , pz i

(10.8)

Operatori px , py , pz c ine potpun skup komutirajucih operatora.

10.4.2

Primjer 2: vodikov atom

Uobicajni vektori baze su oblika |n, l, m, sz i. To su zajednicki svojstveni vektori hamiltonijana H, kvadrata angularnog momenta L2 , projekcije angularnog momenta na os z, operatora Lz i projekcije spina
na os z, operatora Sz
2

H|n, l, m, sz i = En |n, l, m, sz i

L |n, l, m, sz i = l(l + 1)2 |n, l, m, sz i

Lz |n, l, m, sz i = m|n, l, m, sz i

Sz |n, l, m, sz i = sz |n, l, m, sz i

(10.9)

Napomena: u problemu slobodne c estice i problemu vodikovog atoma moguce je odabrati i drugu
bazu.

10.5 Princip neodredenosti

Definiramo operator
A = A hAiI

(10.10)

A2 = h| (A) 2 |i

(10.11)

Prosjecna vrijednost
naziva se disperzija od A u kvantnom stanju |i. Broj A je standardna devijacija (neodredenost) operatora A u stanju |i. Moze se pokazati da vrijedi
q
A = hA2 i hAi2
(10.12)
Relacija neodredenosti za opservable A, B glasi
A B
10.5.1

1
|h[A, B]i|
2

(10.13)

Primjer

Zbog fundamentalne komutacijske relacije

[x, p] = i

(10.14)

(10.15)

relacija neodredenosti za opservable x, p je

x p

35

10.6 Derivacija prosjecne vrijednosti operatora

Za zadani hamiltonijan H derivacija prosjecne vrijednosti za Q glasi


Q
i
d
hQi = h[H, Q]i +
dt

(10.16)

U vecini zadataka (osim onih u poglavlju 21) promatrat c emo opservable koje ne ovise eksplicitno o
vremenu, Q/t = 0. Opservable za koje vrijedi
d
hQi = 0
dt
nazivaju se konstantama gibanja. Uvjet da Q bude konstanta gibanja glasi
[H, Q] = 0

(10.17)

(10.18)

sto mozemo procitati iz (10.16). Zapazimo da je pri tom prosjecna vrijednost hQi izracunata u bilo
kojom kvantnom stanju, stacionaranom ili ne. Takoder, ako ne ovisi o vremenu, hamiltonijan H je
uvijek konstanta gibanja.
Vratimo se na diskusiju iz tocke 10.4. Ako je H jedan od operatora potpunog skupa komutirajucih
operatora, tada su svi operatori iz tog skupa konstante gibanja. Vektori baze se, tada, podudaraju sa
stacionarnim stanjima.

10.7 Postulati kvantne mehanike

1. Kvantno stanje fizikalnog sustava u trenutku t odredeno je vektorom stanja |; ti.
2. Mjerljivim fizikalnim velicinama pridruzujemo opservable, hermitske operatore.
3. Moguci ishodi mjerenja fizikalne velicine su svojstvene vrijednosti opservable koju smo pridruzili
toj fizikalnoj velicini.
4. Pretpostavimo da z elimo mjeriti opservablu B na sustavu koji je u stanju |i. Neka je stanje |i
normalizirano, h|i = 1. Svojstveni vektori opservable B c ine bazu vektorskog prostora pa |i
mozemo razviti po {|bi}
B|bi = b|bi
X
|i =
|bihb|i

(10.19)

Vjerojatnost da c emo mjerenjem opservable B dobiti vrijednost b jednaka je


2
Pb hb |i

(10.20)

gdje je hb |i koeficijent u razvoju (10.19). Skalarni produkt hb |i naziva se amplituda vjerojatnosti da sustav iz stanja |i prijede u stanje |b i.
5. Ako smo na sustavu koji je pocetno u stanju |i mjerili opservablu B i izmjerili vrijednost b ,
sustav je presao u stanje |b i. Kao i |i, stanje |b i je normalizirano. Ponovno mjerenje, izvedeno
odmah nakon prvog, dat c e za B vrijednost b s vjerojatnosc u jednakom 1.
6. Vektori stanja mijenjaju se u vremenu sukladno Schrodingerovoj jednadzbi
i

|; ti = H|; ti
t

(10.21)

gdje je H hamiltonijan.
Napomena: za sustav identicnih c estica navedenim postulatima treba dodati postulat o simetrizaciji
valne funkcije.

36

10.7.1

Amplituda vjerojatnosti

Napisimo dva primjera za amplitudu vjerojatnosti. Uzmimo da je sustav pocetno u stanju |p i i p|p i =
p |p i gdje je p operator impulsa u 1D. Amplituda vjerojatnosti da c esticu s impulsom p nademo na
mjestu x je
= smjer c itanja

hx |

|p i = hx |p i

(10.22)

Iz jednakosti (9.18) i (9.19) vidimo da je napisana amplituda jednaka ravnom valu. Fizikalnu interpretaciju amplitude c itamo s desna na lijevo.
Neka nam ket |ni odreduje stacionarno stanje c estice s energijom En . Amplituda vjerojatnosti da
c estica s energijom En ima impuls p je
hp |ni
(10.23)
sto je jednako valnoj funkciji stacionarnog stanja iz impulsnog prostora.

37

III ANGULARNI MOMENT

11 Orbitalni angularni moment
11.1 Uvod
U kvantnoj mehanici razlikujemo:
Orbitalni angularni moment (ili krace, angularni moment) L
Spinski angularni moment (ili krace, spin) S
Ukupni angularni moment J = L + S
Pojam orbitalnog angularnog momenta ima uporiste u klasicnoj mehanici. Definicija za L povezana
je s gibanjem c estice u prostoru. Spinski angularni moment S je posve novo, fizikalno svojstvo c estica,
nepoznato klasicnoj mehanici.

Cesto
se orbitalni angularni moment i spinski angularni moment popularno pojasnjavaju na modelu
gibanja Zemlje oko Sunca i oko svoje osi. U klasicnoj mehanici angularni moment L povezan je s
gibanjem Zemlje oko Sunca, a spin s rotacijom Zemlje oko svoje osi. Ako taj model pokusamo prenijeti
na kvantnu mehaniku, dolazimo do, za fiziku danasnjice, besmislenih rezultata. Na primjer, klasicni spin
Zemlje proporcionalan je momentu inercije Zemlje oko svoje osi. Moment inercije ovisi o rasporedu
mase u promatranom sustavu. No, u teorijskoj fizici, za sada, elektron nema unutrasnju strukturu pa je
stoga besmisleno govoriti o momentu inercije i spinu elektrona na klasican nacin.

11.2 Definicija orbitalnog angularnog momenta

U vektorskom obliku glasi
L rp

(11.1)

Po komponentama
Lx ypz zpy

Ly zpx xpz

Lz xpy ypx

(11.2)

11.3 Komutacijske relacije

Za komponente angularnog momenta definirane relacijama (10.2) vrijede komutacijske relacije
X


Li , Lj = i
ijk Lk

(11.3)



sto se moze provjeriti na osnovi fundamentalnih komutacijskih relacija xi , pj = iij . U gornjem izrazu
je ijk Levi-Civita simbol

1, paran broj (i nula) transpozicija od i, j, k za i 6= j 6= k

ijk =
1, neparan broj transpozicija od i, j, k za i 6= j 6= k
(11.4)

0, drugo

38

11.3.1

Transpozicija

Transpozicija je permutacija koja mijenja dva broja, i i j > i, a ostale brojeve ostavlja fiksne
= 12...(i 1)j(i + 1)...(j 1)i(j + 1)...n

(11.5)

Broj transpozicija definira parnost permutacije. Na primjer, za = 312 imamo dvije transpozcije
312 132
132 123

(11.6)

Zato je parna permutacija.

11.4 Zapis operatora Lz u bazi {|ri}

U Kartezijevim koordinatama, u bazi koju c ine svojstveni vektori operatora polozaja {|ri = |x, y, zi} ,
komponenta angularnog momenta Lz ima oblik





x y
hx, y, z|i =
x y
(x, y, z)
(11.7)
hx, y, z|Lz |i =
i
y
x
i
y
x
gdje je valna funkcija (x, y, z) = hx, y, z|i. Usporedimo li (11.7) s (11.2); vidimo da je opservabla
Lz dobivena jednostavnom supstitucijom


; py
i x
i y



Lz = xpy ypx
x y
i
y
x
px

(11.8)

U sfernim koordinatama u bazi {|ri = |r, , i} , z-komponenta angularnog momenta ima jednostavniji
oblik


hr, , |i =
i
i

Lz
i

hr, , |Lz |i =

(11.9)

11.5 Svojstvene vrijednosti i svojstvene funkcije za Lz

Jednadzba svojstvenih vrijednosti za Lz glasi
Lz =

= m
i

(11.10)

Normalizirano rjesenje za je skup funkcija

1
m = eim
2

(11.11)

gdje, zbog jednoznacnosti valne funkcije, broj m moze poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti
m = 0, 1, 2, ...
Kvantni broj m naziva se magnetski kvantni broj.

39

(11.12)

11.6 Operator L2
Kvadrat orbitalnog angularnog momenta definiran je relacijom
L2 L L = L2x + L2y + L2z

(11.13)

11.7 Zapis operatora L2 u bazi {|ri}

Kvadrat angularnog momenta pogodno je zapisati u sfernim koordinatama u bazi {|ri = |r, , i}



1
1 2

2
2
+
hr, , |L |i =
sin
hr, , |i

sin2 2 sin




1
1 2
2
sin
(r, , )
+
=

sin2 2 sin
= 2 2

(11.14)

gdje je 2 dio Laplaceovog operatora koji ovisi o koordinatama = (, )

1 2

r2
U valnoj mehanici operatoru L2 , zato, pridruzujemo izraz




1 2
1
2
2
sin
L
+

sin2 2 sin
2 = 2r +

(11.15)

(11.16)

11.8 Svojstvene vrijednosti i svojstvene funkcije za L2

Jednadzba svojstvenih vrijednosti za L2 glasi




1
1 2
2
2
sin
= 2 l (l + 1)
+
L =

sin2 2 sin

(11.17)

Normalizirano rjesenje za je skup funkcija

s
lm Ylm (, ) =

2l + 1 (l |m|)! m
P (cos ) eim
4 (l + |m|)! l

(11.18)

Funkcije Plm (x) nazivaju se pridruzene Legendrove funkcije, a Ylm (, ) su sferni harmonici. Orbitalni
kvantni broj l moze poprimiti samo nenegativne cjelobrojne vrijednosti
l = 0, 1, 2, ...

(11.19)

Za fiksni l, magnetski kvantni broj poprima (2l + 1) vrijednosti

m = l, l + 1, ..., 0, 1..., l

(11.20)

11.9 Zajednicka baza za Lz i L2

Operatori Lz i L2 komutiraju

 2

L , Lz = 0

(11.21)

Posljedica gornje relacije je postojanje zajednickih svojstvenih vektora (ili funkcija) za ova dva operatora
Lz |l, mi = m|l, mi

L2 |l, mi = 2 l (l + 1) |l, mi

(11.22)

Valne funkcije koje odgovaraju vektorima baze {|l, mi} su sferni harmonici
h, |l, mi Ylm (, )

40

(11.23)

12 Spin
12.1 Definicija
Operator spina S definiramo pomocu komutacijskih relacija za njegove komponente Sx = S1 , Sy = S2 i
Sz = S3
X


Si , Sj = i
ijk Sk
(12.1)
k

Operator S2 definiramo izrazom

S2 Sx2 + Sy2 + Sz2
12.1.1

(12.2)

Primjeri

s=0
1
s=
2
s=1
3
s=
2
s=2

. . . -mezoni
. . . elektroni
. . . fotoni
. . . delta-cestice
. . . gravitoni

(12.6)

Sustav c estica moze imati spin veci od 2.

12.2 Zajednicka baza za S2 i Sz

Vrijedi relacija

 2

S , Sz = 0

(12.3)

na osnovi koje zakljucujemo da postoje zajednicki svojstveni vektori {|s, ms i} za S2 i Sz koji c ine bazu
promatranog spinskog prostora
Sz |s, ms i = ms |s, ms i

S2 |s, ms i = 2 s (s + 1) |s, ms i

(12.4)

Kvantni brojevi s, ms poprimaju vrijednosti

1
3
s = 0, , 1, , ...
2
2
ms = s, s + 1, ..., 0, 1, ...s

(12.5)

Umjesto oznake ms c esto se uporebljava oznaka sz .

12.3 Spin s = 1/2

Prostor spina s = 1/2 je dvodimenzionalan. Za ortonormiranu bazu tog prostora standardno odabiremo
svojstvene vektore od Sz i S2


(12.7)
|s = 12 , ms = 21 i, |s = 12 , ms = 21 i

41

Uobicajno je da se gornji vektori baze zapisuju na krace nacine ovako:

1 1 1 1
| 2 , 2 i, | 2 , 2 i
{|i , |i}

{|+i, |i}

(12.8)

Na primjer, za vektore {|+i, |i} relacije ortonormiranosti glase

h+|+i = h|i = 1

h+|i = h|+i = 0
12.3.1

(12.9)

Dvokomponentni spinori

Vektore baze (12.7) ili (12.8) mozemo zapisati i kao jednostupcane matrice koje nazivamo dvokomponentni spinori + ,

  
h+|+i
1
|+i =
=
+
h|+i
0

  
h+|i
0
|i =
=

(12.10)
h|i
1
12.3.2

Paulijeve matrice

Zapisimo opservable Sx , Sy , Sz u bazi {|+i, |i} u matricnom obliku

Sx = x
2

Sy = y
2

Sz = z
2
U formulama (12.11) su x , y , z Paulijeve matrice

0
x =
1

0
y =
i

1
z =
0

1
0

(12.11)

i
0
0
1



(12.12)

Za Paulijeve matrice vrijede jednakosti

X


i , j = 2i
ijk k
k



i , j = 2ij

(12.13)

gdje je antikomutator {A, B} operatora A, B definiran kao

{A, B} = AB + BA

42

(12.14)

12.3.3

Zapis pomocu ket i bra vektora

Operatore projekcije spina mozemo zapisati i pomocu ket i bra vektora

Sx =

(|+ih| + |ih+|)
2

(i|+ih| + i|ih+|)
2

Sz = (|+ih+| + |ih|)
2

Sy =

12.3.4

(12.15)

Primjer

Izracunajmo koliko je Sx |i pomocu ket i bra vektora i pomocu matrica.

(|+ih| + |ih+|) |i
2

= |+i h|i + |i h+|i

|{z}
2
2 |{z}

Sx |i =

=1

=0

= |+i
2

 
 

0 1
1
0
= +
Sx =
=
1
2 1 0
2 0
2

(12.16)
(12.17)

12.4 Orbitalni i spinski prostor

Vektori {|ri} ili {|pi} ili {|l, mi} razapinju orbitalni prostor, a vektori {|+i, |i} razapinju spinski prostor (spin 1/2). Uvedimo oznaku
|ri |s, ms i |r; ms i

(s je fiksan)

(12.18)

Znak oznacava direktan produkt beskonacno dimenzionalnog, orbitalnog prostora kojem je baza {|ri}
i spinskog prostora dimenzije 2s + 1. Vidimo da za s = 1/2 oznaka {|r; ms i} predstavlja dva skupa
vektora baze
{|r; +i, |r; i}
(12.19)
12.4.1

Primjer

Za primjer uzmimo vodikov atom. Kvantno stanje elektrona u vodikovom atomu opisuje ket
|n, l, ml ; ms i

(12.20)

Pomnozimo li (12.20) s vektorima hr; +|, hr; | dobivamo valnu funkciju

(r; ms ) = nlml (r) ms
gdje je ms dvokomponentni spinor.

43

(12.21)

13 Zbrajanje angularnih momenata

Zadana su dva angularna momenta J1 , J2 . To mogu biti angularni momenti za dvije c estice (cesticu 1
i c esticu 2) ili angularni momenti za jednu c esticu u razlicitim prostorima, orbitalnom i spinskom. Na
primjer, za dvije razlicite c estice spinova S1 , S2 imamo
J1 S1

J2 S2

(13.1)

Za jednu c esticu c iji je orbitalni angulrani moment L, a spin S

J1 L
J2 S

(13.2)

13.1 Opis u bazi {|j1 j2 ; m1 m2 i}

13.1.1

Komutacijske relacije

Za operatore J1 , J2 vrijede osnovne komutacijske relacije

X


J1i , J1j = i
ijk J1k
k

X


J2i , J2j = i
ijk J2k

(13.3)

i relacija



J1i , J2j = 0

(13.4)

Relacija (13.4) vrijedi jer su J1 i J2 definirani na razlicitim prostorima, J1 u prostoru c estice 1 s bazom
{|j1 m1 i}, a operator J2 u prostoru c estice 2 u kojem je baza {|j2 m2 i}. Kazemo da kvantni brojevi j1 , m1
opisuju stanja angularnog momenta J1 , a j2 , m2 stanja angularnog momenta J2 .
Napomena: teorija koja slijedi izvodi se na temelju relacija (13.3) i (13.4). Takoder, komutacijske
relacije (11.3) i (12.1) temelj su za teoriju orbitalnog i spinskog angularnog momenta.
13.1.2

Kvantni brojevi j , m

Baza direktnog produkta prostora na kojem djeluju J1 , J2 sastavljena je od vektora oblika

|j1 m1 i|j2 m2 i |j1 j2 ; m1 m2 i

(13.5)

Djelovanje operatora J1 na vektore baze direktnog produkta prostora {|j1 j2 ; m1 m2 i} daje isti rezultat kao
i djelovanje na vektore baze {|j1 m1 i}. Slicno vrijedi i za operator J2 . Mozemo pisati
J2 |j1 j2 ; m1 m2 i = 2 j (j + 1) |j1 j2 ; m1 m2 i

Jz |j1 j2 ; m1 m2 i = m |j1 j2 ; m1 m2 i , = 1, 2.

(13.6)

gdje kvantni brojevi j , m poprimaju vrijednosti

3
1
j = 0, , 1, , ...
2
2
m = j , j + 1, . . . , 0, . . . , j 1, j , = 1, 2.

44

(13.7)

13.1.3

Relacije ortonormiranosti

Za vektore baze {|j1 j2 ; m1 m2 i} vrijede uobicajne relacije ortonormiranosti

hj1 j2 ; m1 m2 |j1 j2 ; m1 m2 i = m1 m1 m2 m2

(13.8)

13.2 Opis u bazi {|j1 j2 ; jmi}

13.2.1

Komutacijske relacije

Za dvije c estice s angularnim momentima J1 , J2 definiramo operator ukupnog angularnog momenta J

J J1 + J2
Pomocu komutacijskih relacija (13.3) moze se pokazati da vrijedi
 2 2
J , J = 0 , = 1, 2.
 2 
J , Jz = 0

(13.9)

(13.10)

gdje je
J2 = J J Jx2 + Jy2 + Jz2
Jz J1z + J2z
13.2.2

(13.11)

Kvantni brojevi j, m

Iz komutacijskih relacija (13.10) slijedi da opservable J21 , J22 , J2 , Jz imaju zajednicke svojstvene vektore,
odnosno, bazu. Oznacimo je s
{|j1 j2 ; jmi}
(13.12)
Vektori (13.12) c ine bazu direktnog produkta prostora u kojem djeluju J1 , J2 . Dakle, uz vec spomenutu
bazu za pojedinacne angularne momente (13.5), baza ukupnog angularnog momenta (13.12) je alternativna baza direktnog produkta prostora angularnih momenata.
Operatori J21 , J22 , J2 , Jz sa zajednickom bazom {|j1 j2 ; jmi} zadovoljavaju sljedece jednadzbe za svojstvene vrijednosti
J2 |j1 j2 ; jmi = 2 j (j + 1) |j1 j2 ; jmi , = 1, 2.
J2 |j1 j2 ; jmi = 2 j (j + 1) |j1 j2 ; jmi
Jz |j1 j2 ; jmi = m|j1 j2 ; jmi

(13.13)

Kvantni brojevi j, m u relacijama (13.12) i (13.13) opisuju stanja sustava s ukupnim angularnim momentom J. Moze se pokazati da kvantni brojevi j, m poprimaju vrijednosti
j = |j1 j2 | , |j1 j2 | + 1, ..., j1 + j2
m = j, j + 1, ..., j

(13.14)

Kvantni brojevi j, m poprimaju cjelobrojne ili polucjelobrojne vrijednosti, slicno kao i j1 , j2 , m1 , m2 koji
opisuju stanja pojedinacnih angularnih momenata.
13.2.3

Relacije ortonormiranosti

Za vektore baze {|j1 j2 ; jmi} vrijede relacije ortonormiranosti

hj1 j2 ; j m |j1 j2 ; jmi = j m jm

45

(13.15)

13.3 Clebsch-Gordanovi koeficijenti

Veza izmedu baze {|j1 j2 ; m1 m2 i} i {|j1 j2 ; jmi} glasi
XX j j j
Cm11 m22 m |j1 j2 ; m1 m2 i
|j1 j2 ; jmi =

(13.16)

m1 m2
m1 +m2 =m

j j j

Koeficijenti Cm11 m22 m nazivaju se Clebsch-Gordanovi koeficijenti. Na drugoj strani je

|j1 j2 ; m1 m2 i =

jX
1 +j2
j=|j1 j2 |

j j j

Cm11 m22 m |j1 j2 ; jmi

(13.17)

j j j

Clebsch-Gordanov koeficijent Cm11 m22 m interpretiramo kao amplitudu vjerojatnosti da sustav iz stanja
|j1 j2 ; jmi prijede u stanje |j1 j2 ; m1 m2 i.
13.3.1

Svojstva Clebsch-Gordanovih koeficijenata

Dva vazna svojstva Clebsch-Gordanovih koeficijenata su:

j j j

Cm11 m22 m su realni brojevi

j j j

Cm11 m22 m = hj1 j2 ; m1 m2 |j1 j2 ; jmi = hj1 j2 ; jm|j1 j2 ; m1 m2 i

13.4 Dvije c estice sa spinom 1/2

Uzmimo za primjer dvije c estice spina 1/2. Tada je
J1 = S1
J2 = S2
J = S1 + S2 = S

(13.18)

Kvantne brojeve koji odreduju svojstvene vrijednosti oznacimo s

1
2
1
j2 = s2 =
2
j = s = |s1 s2 | , ..., s1 + s2 = 0, 1
j1 = s1 =

(13.19)

Oznacimo krace svojstvene vektore od S21 , S22 , S2 , Sz

|s1 s2 ; smi |smi

(13.20)

jer su s1 , s2 fiksni. Imamo

{|s = 1, m = 1i, |s = 1, m = 0i, |s = 1, m = 1i, |s = 0, m = 0i}
ili krace

{|11i, |10i, |1, 1i, |00i}

(13.21)

Porebno je naci vezu izmedu stanja ukupnog angularnog momenta (13.21) i stanja
|s1 s2 ; m1 m2 i |m1 m2 i

46

(13.22)

To su stanja


|m1 = 12 , m2 = 12 i, |m1 = 21 , m2 = 21 i, |m1 = 21 , m2 = 12 i, |m1 = 21 , m2 = 21 i
ili krace

{| + +i, | + i, | +i, | i}

(13.23)

Veza izmedu stanja (13.21) i (13.23) glasi

|11i = | + +i
1
|10i = (| + i + | +i)
2
|1, 1i = | i
1
|00i = (| + i | +i)
2
Tri stanja s ukupnim spinom 1 nazivaju se triplet, a stanje s ukupnim spinom 0 naziva se singlet.

47

(13.24)

IV SCHRODINGEROVA
JEDNADZBA
U 3-D
14 Sferno-simetricni potencijal
14.1 Schrodingerova jednadzba u 3-d
Schrodingerova jednadzba u 3-d glasi
H = i

(14.1)

Hamiltonijan H nakon zamjene p i postaje

p2
2
+ V (r, t) = 2 + V (r, t)
2m
2m
pa Schrodingerova jednadzba dobiva oblik
H=

2 2
+ V (r, t) = i
2m
t
Valna funkcija , opcenito, ovisi o vremenu i vektoru polozaja

= (r, t)

(14.2)

(14.3)

(14.4)

14.2 Statisticka interpretacija

Vjerojatnost dP da u trenutku t c esticu nademo u volumenu dV oko r jednaka je
dP = (r, t) (r, t) dV = | (r, t)|2 dV

(14.5)

pri c emu je valna funkcija normalizirana

Z
||2 dV = 1

(14.6)

Velicina
(r, t) = |(r, t)| 2

(14.7)

naziva se gustoca vjerojatnosti.

14.3 Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba

Ako potencijalna energija ne ovisi o vremenu V = V (r) tada je opce rjesenje Schrodingerove jednadzbe
(14.3) oblika
X
(r, t) =
cE vE (r) eiEt/
(14.8)
E

Ovdje su cE kompleksni brojevi, a funkcije {vE (r)} zadovoljavaju jednadzbu svojstvenih vrijednosti za
H
2
HvE (r) = 2 vE (r) + V (r) vE (r)
2m
= EvE (r)
(14.9)
Ova se jednadzba naziva vremenski-neovisna ili stacionarna Schrodingerova jednadzba. Hamiltonijan
H je hermitski operator pa funkcije {vE } c ine potpun i ortogonalan skup funkcija.
Treba napomenuti da indeks E u sumi (14.8) moze poprimiti diskretne i/ili kontinuirane vrijednosti
energije. Ako ide po kontinuiranim vrijednostima, tada se suma mijenja u integral.

48

14.4 Stacionarna stanja

Funkcije
E (r, t) = vE (r) eiEt/

(14.10)

rjesenja su Schrodingerove jednadzbe koja opisuju stacionarna stanja. U stacionarnom stanju c estica ima
tocno odredenu energiju E, a gustoca vjerojatnosti za promatranu valnu funkciju ne ovisi o vremenu
E (r, t) = |E (r, t)| 2 = |vE (r)|2

(14.11)

14.5 Struja vjerojatnosti

Neka je c estica u stanju (r, t) . Struju vjerojatnosti definiramo izrazom
J (r, t) =

i

2m

(14.12)

14.6 Ehrenfestov teorem

Prepostavimo da se c estica giba u polju potencijala V (r) . Ehrenfestov teorem glasi
dhpi
= hV i
dt

(14.13)

Usporedimo li dobivenu jednakost s Newtonovim zakonom, vidimo da su klasicni impuls i silu zamijenile
njihove prosjecne vrijednosti.

14.7 Schrodingerova jednadzba u sfernim koordinatama

Ako je potencijalna energija funkcija samo koordinate r, odnosno, ako se c estica giba u sferno-simetricnoj
potencijalnoj energiji V = V (r) , onda je vremenski-neovisnu Schrodingerovu jednadzbu pogodno
rjesavati u sfernim koordinatama.
14.7.1

Laplaceov operator u sfernim koordinatama

Laplaceov operator u sfernim koordinatama glasi

 2 






1
1
1

1
2
2
= 2
r
+ 2
sin
+
2
r

r r
r sin
sin 2
1
= 2r + 2 2
r
14.7.2

(14.14)

Orbitalni angularni moment

Naucili smo da je operator orbitalnog angularnog momenta

L2 = 2 2

(14.15)

Svojstvene funkcije za L2 , kao i za z-komponentu angularnog momenta Lz , su sferni harmonici Ylm (, )

L2 Ylm (, ) = l (l + 1) 2 Ylm (, )
Lz Ylm (, ) = mYlm (, )

49

(14.16)

14.7.3

Radijalna Schrodingerova jednadzba

Vremenski-neovisna Schrodingerova jednadzba u sfernim koordinatama glasi


 2
2
1 L2
+ V (r) E vE = 0
r +
2m
2m r 2

(14.17)

Gornja jednadzba je separabilna po koordinatama (r, , ) pa rjesenje za vE mozemo naci u obliku

vE = R (r) Ylm (, )
Funkcije R (r) zadovoljavaju radijalnu Schrodingerovu jednadzbu


d
2m
2 dR (r)
r
2 r 2 [V (r) E] R (r) l (l + 1) R (r) = 0
dr
dr

(14.18)

(14.19)

Zamjenom
u (r) rR (r)
dobivamo jednostavniju jednadzbu za funkciju u (r)


2 d2 u (r)
2 l (l + 1)

+
V
(r)

E
+
u (r) = 0
2m dr 2
2m r 2
14.7.4

(14.20)

(14.21)

Normalizacija funkcije u (r)

Zbog uvjeta normalizacije funkcije E , funkcije R i u moraju zadovoljavati slican uvjet

Z
|E |2 dV = 1
Z
Z


2
2
= drr |R| d Ylm Ylm
|
{z
}
Z
Z =1
drr 2 |R|2 = dr |u|2 = 1

50

(14.22)

15 Vodikov atom
Vodikov atom sastoji se od protona i elektrona. Proton ima mnogo vecu masu nego elektron pa gibanje
c estica oko centra mase mozemo svesti na gibanje elektrona oko nepomicnog protona.
Potencijalna energija ovog sustava ima Coulombski oblik
V (r) =

e2
r

(15.1)

pri c emu smo uveli oznaku

qe2
40
qe = 1, 6 1019 C
e2 =

0 = 8, 85 1012 C2 J1 m1
1
9 109 C2 J m
40

(15.2)

15.1 Vodiku slicni ioni

Razmatranja koja slijede prosirit c emo na vodiku slicne ione He+ , Li++ , ...To su ioni koji imaju jedan
elektron i Z protona u jezgri. U potencijalnoj energiji (15.1) napravit c emo zamjenu
e2 Ze2

(15.3)

pa imamo
V (r) =

Ze2
r

(15.4)

15.2 Radijalna jednadzba

Radijalna Schrodingerove jednadzba za Coulombski potencijal glasi


2 d2 u
2 l (l + 1)
Ze2

+
+
u = Eu
2m dr 2
r
2m r 2

(15.5)

Rijesit c emo ovu jednadzbu za slucaj

E = |E| < 0

(15.6)

Valne funkcije koje se dobiju predstavljaju vezana stanja elektrona. Rjesenja stacionarne Schrodingerove
jednadzbe su valne funkcije
vnlm (r, , ) = Rnl () Ylm (, )
(15.7)
Funkcije {Rnl } dobiju se pomocu rjesenja {unl } za radijalnu Schrodingerovu jednadzbu
(
)1/2
3
(n l 1)!
2Z
unl
=
e/2 l L2l+1
Rnl =
nl1 ()
3
r
na0
2n [(n + 1)!]

(15.8)

U (15.8) a0 je Bohrov radijus

a0 =

2
= 0, 529177249 1010 m
me e2

(15.9)

2Zr
na0

(15.10)

a nova varijabla koju smo uveli

=

n
o
Funkcije L2l+1
zeni Laguerreovi polinomi.
nl1 nazivaju se pridru

51

15.2.1

Funkcije {Rnl }

Funkcije {Rnl } su ortonormirane

Z

drr 2 Rnl (r) Rn l (r) = nn ll

(15.11)

Za osnovno i prvo pobudeno stanje imamo:

3/2
Z
eZr/a0
R10 (r) = 2
a0
3/2 


Z
Zr
Zr
2
e 2a0
R20 (r) =
2a0
a0

3/2
Z
Zr 2aZr
R21 (r) =
e 0

2a0
3a0


(15.12)

15.3 Kvantni brojevi u vodikovom atomu ili vodiku slicnom ionu

Kvantni broj n definira energiju elektrona (energetsku ljusku), a naziva se glavni kvantni broj
En =

Z 2 e2 1
, n = 1, 2, 3, ...
2a0 n2

(15.13)

Za fiksni n, orbitalni kvantni broj l poprima vrijednosti

l = 0, 1, 2, ..., (n 1)

(15.14)

koje odreduju energetsku podljusku.

Magnetski kvantni broj m, za fiksni l, poprima (2l + 1) vrijednost
m = l, l + 1, .., 0, ..., l 1, l

(15.15)

Kvantni broj sz koji odreduje z-projekciju spina elektrona moze poprimiti vrijednosti
1 1
sz = ,
2 2

(15.16)

Dakle, kvantno stanje nerelativistickog elektrona u vodikovom ili vodiku slicnom atomu odredeno je
vektorom stanja
|nlmsz i
(15.17)
15.3.1

Degeneracija

Broj kvantnih stanja s istom energijom (fiksni n) odreduje degeneraciju energetske ljuske. U vodikovom
atomu degeneracija je
n1
X
Dn = 2
(2l + 1) = 2n2
(15.18)
l=0

52

15.3.2

Primjer: osnovno i prvo pobudeno stanje

Promatrajmo, najprije, prostorni dio valne funkcije. Za elektron u osnovnom stanju kvantni brojevi glase
n = 1; l = 0; m = 0
i pripadna valna funkcija je

s
100 (r) = hr|100i =

Z3
a30

(15.19)

eZr/a0

(15.20)

Prvom pobudenom stanju odgovaraju c etiri valne funkcije (cetverostruka degeneracija) c iji su vektori
stanja
|2, 0, 0i, |2, 1, 1i, |2, 1, 0i, |2, 1, 1i
(15.21)

Zelimo
li opisati i elektronski spin, svaki od gornjih vektora moramo pomnoziti sa spinskim vektorom stanja. Na primjer, vektor stanja za elektron u osnovnom stanju sa spinom up glasi
|1, 0, 0i| 12 i = |1, 0, 0, 21 i

(15.22)

100 (r) +

(15.23)

a pripadna valna funkcija

15.4 Korisne formule

Prosjecne vrijednosti u izrazima koji slijede uzeti su u stanjima c iji su kvantni brojevi na desnim stranama
jednadzbi:
 a 

0
3n2 l (l + 1)
hri =
2Z!
2 2
a0 n
 2

hr 2 i =
5n
+
1

3l
(l
+
1)
2Z 2
 
1
Z
=
r
a0 n2
 
1
Z2
(15.24)
=



r2
n3 a20 l + 21

53


16 Cestica
u elektricnom i magnetskom polju
16.1 Hamiltonijan za c esticu u EM polju
Hamiltonijan glasi
1
(p qA)2 + q S B
(16.1)
2m
gdje su elektricni potencijal i vektorski potencijal A povezani s elektricnim poljem E i magnetskim
poljem B relacijama
H=

B=A
A
E =
t

(16.2)

Prva dva c lana u hamiltonijanu (16.1) daju kineticku i potencijalnu energiju klasicne c estice u elektromagnetskom polju. Treci c lan je potencijalna energija c estice sa spinom S i magnetskim momentom
S S u magnetskom polju.

16.2 Magnetski moment

Ukupni magnetski moment c estice mase m i naboja q u EM polju je
= L + S
Magnetski moment L je
L =

q
L
2m

(16.3)

(16.4)

a magnetski moment S

gS
S

Velicina gS koje se javlja u (16.5) naziva se spinski g-faktor, a magneton.

S =

16.2.1

(16.5)

Magnetski moment elektrona

Elektron ima naboj q = e i spinski g-faktor

gS 2

(16.6)

pa se formule (16.4) i (16.5) mijenjaju u

B
e
L= L
2m

2B
S =
S

L =

(16.7)

gdje je B Bohrov magneton

B =

e
= 9, 2740154 1024 J T1
2m

54

(16.8)

16.3 Coulombov izbor

U hamiltonijanu za EM polje javlja se operator
(p qA)2 = (p qA) (p qA)

= p2 qp A qA p + q 2 A2

(16.9)

Djelovanje drugog c lana u (16.9) na valnu funkciju daje

q
(A)
i
q
q
= ( A) + A ()
i
i

qp (A) =

(16.10)

Uz Coulombov izbor, A = 0 dobivamo

q
A () = qA (p)
i
pA= Ap

qp (A) =

(16.11)

Jednakost (16.9) postaje

(p qA) 2 = p2 2qA p + q 2 A2

(16.12)

16.4 Bazdarne transformacije

Promotrimo magnetsko polje
B = Bez

(16.13)

Vektorski potencijal koji odgovara ovom magnetskom polju je

A=

B
yex + xey
2

(16.14)

Druge mogucnosti za vektorski potencijal koje daju isto magnetsko polje (16.13) su
A = Byex
A = Bxey

(16.15)

Zasto se javlja ova nejednoznacnost? Maxwellove jednadzbe povezuju polja E i B. Potencijali su definirani pomocu polja jednadzbama (16.2) iz kojih vidimo da novi potencijali , A
f (r, t)
t
A = A + f (r, t)

(16.16)

zadovoljavaju iste jednadzbe (16.2) ako ih zadovoljavaju stari potencijali , A. Dakle, potencijali
(16.16) daju ista polja E i B kao i , A.
U primjeru (16.14) i (16.15), bazdarna funkcija f glasi
B
f = xy
2
B

A A , f = xy
2

A A ,

Ovakva se invarijatnost Maxwellovih jednadzbi naziva bazdarna invarijantnost.

55

(16.17)

16.5 Schrodingerova jednadzba i bazdarne transformacije

Ako u Schrodingerovoj jednadzbi promijenimo starepotencijale , A u nove , A u skladu s bazdarnim
transformacijama (16.16) rjesenje Schrodingerove promijenit c e se u
= eiqf /

(16.18)

Valne funkcije , predstavljaju isto kvantno stanje jer se razlikuju samo po faznom faktoru eiqf / .
Zato kazemo da je Schrodingerova jednadzba invarijantna na bazdarne transformacije.

56

17 Identicne c estice
Identicne c estice imaju posve jednaka fizikalna svojstva: masu, spin, naboj,... Ne postoji svojstvo po
kojem bismo razlikovali dva elektrona, na primjer. Kad bi se elektroni medusobno razlikovali, istovrsni
atomi imali bi razlicite spektre, no znamo da to nije slucaj.

17.1 Postulat o simetrizaciji valne funkcije

17.1.1

Sustav dviju identicnih c estica

Promatrajmo sustav koji se sastoji od dvije identicne c estice. Obiljezimo kvantno stanje c estice 1 s , a
stanje c estice 2 s . Tada je, na primjer, |i zajednicki svojstveni vektor potpunog skupa komutirajucih
operatora za c esticu 1.
Za kvantne brojeve i veoma c esto uzima se vektor polozaja r i z-projekcija spina ms . Tada je
|i = |r1 ms1 i

|i = |r2 ms2 i

(17.1)

Formirajmo direktan produkt vektora |i i |i

|i |i|i

(17.2)

Prva oznaka unutar vektora |i (to je ) pokazuje da se c estica 1 nalazi u kvantnom stanju . Druga
oznaka (to je ) pokazuje da se radi o c estici 2 u kvantnom stanju .
Eksperimentom je utvrdeno da skup vektora {|i} nije baza direktnog produkta prostora dviju
identicnih c estica vec su to posebne linearne kombinacije vektora iz tog skupa. Zato je potrebno uvesti
dodatni zahtjev: postulat o simetrizaciji valne funkcije (ili simetrizaciji vektora stanja).
Postulat o simetrizaciji valne funkcije za sustav dvije identicne c estice glasi: zamijenimo li kvantna stanja dviju c estica valna funkcija (ili vektor stanja) ostaje ista ili mijenja predznak. Dvije mogucnosti
za vektore stanja su:
|iS = |iS

|iA = |iA

(17.3)

Slovo S upucuje na simetricno stanje kojeg pomocu direktnog produkta stanja mozemo pisati u
obliku
|iS C2S (|i + |i)
(17.4)
Slovo A upucuje na antisimetricno stanje kojeg mozemo napisati kao
|iA C2A (|i |i)

(17.5)

Sa C2S i C2A oznacili smo normalizacijske konstante koje c emo kasnije eksplicitno napisati za slucaj
N c estica.
17.1.2

Primjer

Provjerimo da li antisimetricno stanje (17.5) mijenja predznak pri zamjeni kvantnih stanja c estica
|iA = C2A (|i |i) = C2A (|i |i) = |iA

57

(17.6)

17.1.3

Sustav N identicnih c estica

Postulat o simetrizaciji generaliziramo za sustav N identicnih c estica.

Ako u sustavu N identicnih c estica zamijenimo kvantna stanja c estice k i c estice l, valna funkcija (ili
vektor stanja) ostaje ista ili mijenja predznak. Dvije mogucnosti za vektore stanja su:
|1 2 ... k ... l ...N iS = |1 2 ... l ... k ...N iS

(17.7)

|1 2 ... k ... l ...N iA = |1 2 ... l ... k ...N iA

(17.8)

c estica k

c estica k

c estica l

c estica k

c estica l

c estica k

c estica l

c estica l

Slovo S upucuje na simetricno stanje kojeg pomocu direktnog produkta stanja mozemo pisati u
obliku
X
S
|p(1) p(2) ...p(N) i
(17.9)
|1 2 ...N iS = CN
p

Slovo A upucuje na antisimetricno stanje kojeg mozemo napisati kao

X
A
|1 2 ...N iA = CN
(1) p |p(1) p(2) ...p(N) i

(17.10)

U (17.9) i (17.10) zbraja se po svim permutacijama skupa (1, 2, ..., N) . Jedna permutacija indeksa
1, 2, ...., N oznacena je kao p (1) p (2) ...p (N) . Simbolom p oznacili smo parnost permutacije.
S
A
Konstante CN
i CN
su normalizacijske konstante i glase

S
CN
=

N1 !N2 ! NN !
N!
1
A
CN
=
N!

1/2

(17.11)

gdje je N1 broj c estica u stanju 1 , N2 broj c estica u stanju 2 , ..., NN broj c estica u stanju N .
17.1.4

Zapis postulata pomocu valnih funkcija

Zadana je stacionarna Schrodingerova jednadzba za sustav N identicnih c estica

H|i = E|i

(17.12)

Pretpostavit c emo da su prostorni i spinski dio Hamiltonijana H neovisni pa je rjesenje za (17.12)

|i = |i|i

(17.13)

gdje je |i rjesenje prostornog dijela hamiltonijana, a |i spinskog. Za opis jednocesticnih stanja odaberimo vektore oblika (17.1). Projekcija stanja |i = |i|i na direktni produkt vektora {|ri msi i, i = 1, ..., N}
je
hr1 ms1 , r2 ms2 , ..., rN msN |i = (r1 , r2 , ..., rN ) (ms1 , ms2 , ..., msN )
(17.14)
Simetricna i antisimetricna prostorna valna funkcija je prema (17.9) i (17.10)
X


S
rp(1) , rp(2) , ..., rp(N)
S (r1 , r2 , ..., rN ) = CN
p

A (r1 , r2 , ..., rN ) =

A
CN

(1) p rp(1) , rp(2) , ..., rp(N)

58

(17.15)

Prema postulatu o simetrizaciji, valna funkcija za sustav (17.12) mora biti pravilno simetrizirana na
sljedeci nacin:

S S
S =
A A

A S
(17.16)
A =
S A
pri c emu su S i A simetricna i antisimetricna prostorna valna funkcija, a S i A simetricna i antisimetricna spinska valna funkcija (ili spinor). Ukupno stanje s pravilnom simetrijom dobije se simetrizacijom
posebno prostornog i posebno spinskog dijela valne funkcije.
17.1.5

Primjer

Provjerimo je li funkcija A = A S zaista antisimetricna. Zamijenimo stanja k-toj i l-toj c estici.

Ukupna valna funkcija je
A (r1 ms1 , r2 ms2 , ..., rl msl , ..., rk msk , ..., rN msN )
|{z}
|{z}
c estica k

c estica l

= A (r1 , r2 , ...rl , ..., rk , ..., rN ) S (ms1 , ms2 , ..., msl , ..., msk , ...msN )
= A (r1 , r2 , ...rk , ..., rl , ..., rN ) S (ms1 , ms2 , ..., msk , ..., msl , ...msN )
= A (r1 ms1 , r2 ms2 , ..., rk msk , ..., rl msl , ..., rN msN )

(17.17)

17.2 Bozoni i fermioni

Identicne c estice koje imaju simetricnu valnu funkciju nazivaju se bozonima, dok se one s antisimetricnom nazivaju fermionima.
Bozoni imaju cjelobrojan spin, a fermioni polucjelobrojan. Ta se eksperimentalna c injenica moze
teorijski dokazati u okviru kvantne teorije polja, sto je jedan od glavnih pokazatelja valjanosti te teorije.
Bozoni zadovoljavaju Bose-Einstenovu statistiku, a fermioni Fermi-Diracovu pa se c esto govori o
vezi izmedu spina i statistike.

17.3 Paulijev princip iskljucenja

Promatramo sustav od N fermiona. Pretpostavimo da su k-ti i l-ti fermion u istom kvantnom stanju
k = l = . Vektor stanja je antisimetrican
|1 2 ... ... ...N iA = |1 2 ... ... ...N iA

c estica k

c estica k

c estica l

c estica l

(17.18)

buduci se radi o fermionskom sustavu. Prebacimo vektore stanja na istu stranu jednakosti
|1 2 .........N iA + |1 2 .........N iA = 0

(17.19)

|1 2 .........N iA = 0

(17.20)

odnosno,
ako jednadzbu (17.19) podijelimo s 2.
Ako su dva fermiona u istom kvantnom stanju, vektor stanja je nul-vektor koji ne predstavlja moguce
stanje sustava. Zakljucujemo: dva fermiona ne mogu biti u istom kvantnom stanju. Ovu tvrdnju nazivamo Paulijev princip iskljucenja.

59

17.4 Sustavi neinteragirajucih c estica

Valna funkcija sustava N neinteragirajucih (ne nuzno identicnih!) c estica je produkt valnih funkcija
i (qi ) pojedinacnih c estica
(q1 , q2 , ..., qN ) = 1 (q1 ) 2 (q2 ) N (qN )

(17.21)

gdje smo s qi = (ri , msi ) oznacili prostornu i spinsku koordinatu i- te c estice. Ako se radi o sustavu
identicnih c estica, valnu funkciju (17.21) potrebno je simetrizirati
X






S
1 qp(1) 2 qp(2) N qp(N)
S (q1 , q2 , ..., qN ) = CN
p

A
A (q1 , q2 , ..., qN ) = CN

X
p

17.4.1

(1) p 1 qp(1) 2 qp(2) N qp(N)

(17.22)

Slaterova determinanta

Za sustav fermiona antisimetricna kombinacija u (17.22) moze se napisati u obliku determinante

1 (q1 )

2 (q1 )

(q ) 2 (q2 )
A
det 1 . 2
A (q1 , q2 , ..., qN ) = CN

..
1 (qN ) 2 (qN )
koja se naziva Slaterova determinanta.

60

...
..

N (q1 )
..

N (qN )

(17.23)

V APROKSIMATIVNE METODE
18 Varijacijski princip
Varijacijski princip zasniva se na sljedecem teoremu: z elimo izracunati energiju osnovnog stanja Eg
za sustav koji je opisan hamiltonijanom H, ali je Schrodingerovu jednadzbu nemoguce rijesiti. Ako
uzmemo bilo koju normaliziranu funkciju vrijedi
Eg h|H|i

(18.1)

Ovaj teorem upotrebljavamo u racunu ovako:

1. Pretpostavimo oblik probne funkcije u kojoj se javljaju dodatni parametri {i }
= (r; 1 , 2 , ..., n )

(18.2)

2. Normaliziramo , ako vec nije normalizirana.

3. Racunamo integral

Z
Hd3 r

E (1 , 2 , ..., n ) = h|H|i =

(18.3)

4. Trazimo ekstrem od E = E (1 , 2 , ..., n ) po parametrima {i }

E
= 0 , i = 1, 2, ..., n
i

(18.4)

5. Rjesavamo gornji sustav jednadzbi. Pretpostavimo da su rjesenja za (18.4)

10 , 20 , ..., n0

(18.5)

Takoder, pretpostavljamo da za gornja rjesenja dobivamo minimum od E

E 10 , 20 , ..., n0 E (1 , 2 , ..., n )
6. Koristimo varijacijski princip
Eg E 10 , 20 , ..., n0

(18.6)

(18.7)

i dobivamo pribliznu vrijednost za energiju osnovnog stanja.

Iako se funkcija moze bitno razlikovati od tocne valne funkcije za osnovno stanje, E 10 , 20 , ..., n0
je c esto veoma blizu vrijednosti Eg .

61

19 Vremenski-neovisan racun smetnje: nedegenerirana stanja

19.1 Nesmetani i smetani problem
Pretpostavimo da smo rijesili vremenski-neovisnu Schrodingerovu jednadzbu za hamiltonijan H0
H0 |n0 i = En0 |n0 i

(19.1)

hn0 |m0 i = nm

(19.2)



gdje su |n0 i ortonormirani vektori stanja

a En0 su energije za H0 . Dakle, energije i valne funkcije za problem (19.1) poznate su u analitickom ili
numerickom obliku.
Neka se H0 promijeni u novi hamiltonijan H pri c emu pretpostavljamo da je promjena mala.
Drugim rijecima, energije i vektori stanja u novom hamilotonijanu nisu se jako promijenili u odnosu na
pocetne energije i stanja hamiltonijana H0 . Schrodingerova jednadzba za novi problem glasi
H|n i = En |n i

(19.3)

Pretpostavimo da novi problem svojstvenih vrijednosti (19.3) ne mozemo tocno rijesiti. RayleighSchrodingerov racun smetnje (perturbacijski racun) je sustavna procedura za dobivanje aproksimativnih rjesenja za (19.3) upotrebom poznatih rjesenja problema (19.1). Hamiltonijani H0 i H ne ovise o
vremenu.
Problem (19.1) naziva se nesmetani ili nepertubirani problem (nepertubirana energija, stanje, hamiltonijan), a problem (19.3) naziva se smetani problem ili perturbirani problem.
19.1.1

Osnovne pretpostavke

Osnovne pretpostavke Rayleigh-Schrodingerovog racuna smetnje za nedegenerirana stanja su:

1. Smetani hamiltonijan H moze se napisati u obliku
H = H0 + H

(19.4)

gdje je H mala smetnja ili perturbacija. Svojstvene vrijednosti i vektori za H0 su poznati.

2. Hamiltonijani H0 i H su vremenski nezavisni.
3. Energija En0 je nedegenerirana. Pripadni vektor stanja je |n0 i.

19.2 Korekcije energije i vektora stanja

U hamiltonijan H uvodimo parametar
H = H0 + H

(19.5)

Parametar je realan i moze se kontinuirano mijenjati od 0 do 1. Takvom promjenom prelazimo iz

nesmetanog problema (19.1) u smetani (19.3).
Na pocetku, pretpostavljamo da su energija i vektor stanja za smetani problem analiticke funkcije
parametra pa ih mozemo razviti u red potencija po
En = En0 + En1 + En2 2 + ...
|n i = |n0 i + |n1 i + |n2 i2 + ...

(19.6)

Uvrstavanje u (19.3) i izjednacavanje koeficijenata uz istoimene potencije od na lijevoj i desnoj strani

jednadzbe dat c e sustav jednakosti pomocu kojih c emo dobiti korekcije energije En1 , En2 , ... i korekcije
vektora stanja |n1 i, |n2 i, ...

62

19.2.1

Korekcije prvog reda

En1 = hn0 |H |n0 i

|n1 i =
19.2.2

X hk0 |H |n0 i
k6=n

En0

Ek0

|k0 i

(19.7)

Korekcije drugog reda

En2 =


2
X hk0 |H |n0 i
k6=n

|n2 i

En0 Ek0

X X hk0 |H |l0 ihl0 |H |n0 i

X hn0 |H |n0 ihk0 |H |n0 i
0
|k0 i
=

|k i

0


0
0
0
0
0 2
E

E
E

E
n
n
En E
k6=n l6=n
k6=n
l
k

(19.8)

19.2.3

Konvergencija rjesenja

Na kraju racuna, u jednakostima (19.6) uzimamo granicu 1

En = En0 + En1 + En2 + ...
|n i = |n0 i + |n1 i + |n2 i + ...
Iz korekcija prvog i drugog reda vidimo da c e redovi u (19.9) brzo konvergirati samo ako je
 0

h |H |n0 i
k
 1
 0
 En E 0 
k

U tom slucaju energija En je priblizno tocna vec s prvom ili drugom korekcijom.

63

(19.9)

(19.10)

20 Vremenski-neovisan racun smetnje: degenerirana stanja

20.1 Pocetne pretpostavke
0
Pocetni problem zadan je hamiltonijanom H0 (nesmetani problem).
Pretpostavljamo da je E p-puta
0
0
0
degenerirana i da joj odgovaraju vektori stanja |1 i, |2 i, ..., |p i za koje vrijedi

H0 |k0 i = E 0 |k0 i , k = 1, 2, ...p

(20.1)



Stanja |k0 i, k = 1, 2, ...p su ortonormirana
hk0 |l0 i = kl

(20.2)

Ako na sustav dodatno pocne djelovati slaba smetnja H , hamiltonijan glasi (smetani problem)
H = H0 + H

(20.3)

a problem svojstvenih vrijednosti za H

H|i = H0 + H |i
= E|i

(20.4)

Uvodimo parametar i zapisujemo energiju i vektor stanja u obliku reda potencija po

H = H0 + H
|i = | 0 i + | 1 i + 2 | 2 i + ...
E = E 0 + E 1 + 2 E 2 + ...

(20.5)

1
2
U jednakostima (20.5) su E 1 , E 2 , ... korekcije
energije, a | i, | i, ... korekcije vektora stanja. Vektor
0
0
| i je linearna kombinacija vektora |k i
0

| i =
gdje su koeficijenti ak

p
X
k=1

ak |k0 i

ak = h 0 |k0 i

(20.6)

(20.7)

20.2 Prvi red racuna smetnje

Prvim redom Rayleigh-Schrodingerova racuna smetnje za degenerirana stanja odredujemo korekcije
energije E 1 i koeficijente ak iz jednakosti (20.6). Opcenito, za p-struku degeneraciju dobit c emo p
vrijednosti za E 1 . Svakoj vrijednosti iz skupa E 1 odgovara jedan skup koeficijenata ak .
Uvrstimo izraze (20.5) u smetani problem (20.4). S lijeve i s desne strane jednadzbe uz imamo
H0 | 1 i + H | 0 i = E0 | 1 i + E 1 | 0 i

(20.8)

Ako
 0u jednadzbu (20.8) uvrstimo linearnu kombinaciju (20.6), te cijelu jednadzbu pomnozimo vektorima
|l i , dobivamo skup linearnih jednadzbi za koeficijente ak
p
X
k=1

hl0 |H |k0 i lk E 1 ak = 0 , l = 1, 2, ...p

64

(20.9)

Radi preglednosti gornja se jednakost c esto zapisuje u matricnoj formi

H11 E 1
H12

H1p

H21
H22
E1
H2p

..
..
..
..

.
.
.
.

Hp1

Hp2

E1
Hpp

a1
a2
..
.

=0

(20.10)

ap

gdje je

Hlk
= hl0 |H |k0 i = hk0 |H |l0 i = Hkl

(20.11)

jer je H hermitski operator. Iz (20.10) vidimo da korekcije energije

i nova stanja dobivamo tako da
rijesimo problem svojstvenih vrijednosti za smetnju H u bazi |k0 i .

20.3 Teorem o dijagonalizaciji smetnje

Zadan je (smetani) hamiltonijan H
H = H0 + H


(20.12)

takav da vrijedi H0 , H 6= 0, a energija E 0 je p-struko degenerirana.

Pretpostavimo da smo pronasli hermitski operator A sa svojstvom
[H0 , A] = 0
 
H ,A = 0
H0 |k i = E 0 |k i

A|k i = k |k i , k = 1, 2, ..., p

(20.13)

gdje su {|k i} svojstveni vektori koji odgovaraju degeneriranoj vrijednosti E 0 , a svojstvene vrijednosti
k su razlicite.
Tada je smetnja H dijagonalna u potprostoru kojeg razapinju {|k i} .
20.3.1

Napomena

Ako su prepostavke gornjeg teorema ispunjene tada se korekcije energije u prvom redu racuna smetnje za
degenerirana stanja svode na racunanje korekcija u prvom redu racuna smetnje za nedegenerirana stanja.

65

21 Vremenski-ovisan racun smetnje

21.1 Podjela
U ovom poglavlju promatrat c emo probleme u kojim hamiltonijan sustava eksplicitno ovisi o vremenu,
H = H (r, t) . Broj problema s vremenski-ovisnim hamiltonijanom koji se mogu tocno rijesiti je mali pa
je zato potrebno razviti aproksmativne metode. Spomenut c emo tri metode koje su najcesc e obradene u
udzbenicima kvantne mehanike, a detaljnije c emo razraditi vremenski ovisan ili Diracov racun smetnje.
Vremenski ovisan racun smetnje - Osnovna pretpostavka metode jest da vremenski-ovisna mala
smetnja uzrokuje prijelaze izmedu stacionarnih stanja nesmetanog problema. Metodu c emo podrobnije razjasniti na nacin kako je to ucinio Dirac (1927.g.), pa se zato c esto naziva Diracov
racun smetnje.
Aproksimacija naglom promjenom - Osnovna pretpostavka metode jest da sustav naglo promijeni hamiltonijan pri c emu promjena ne mora biti mala. Hamiltonijani prije i nakon promjene
su vremenski-neovisni.
Adijabatska aproksimacija - Osnovna pretpostavka metode jest da sustav polagano mijenja
hamiltonijan u vremenu, pri c emu se svojstvena stanja i energije takoder polagano mijenjaju.

21.2 Diracov racun smetnje

21.2.1

Schrodingerova jednadzba za vremenski-ovisan hamiltonijan

Schrodingerova jednadzba za vremenski ovisan hamiltonijan H (r, t) glasi

H|; ti = i

|; ti
t

(1.1)

Pretpostavljamo da hamiltonijan H (smetani problem) ima oblik

H = H0 + H
gdje dio hamiltonijana H (r, t) ovisi vremenu. Svojstveni vektori i energije za nesmetani hamiltonijan
H0 (r) su poznati
H0 |k i = En |k i
Vektori stanja {|k i} tvore ortonormiranu bazu vekorskog prostora na kojem djeluje hamiltonijan. Opce
rjesenje jednadzbe (...) trazit c emo kao razvoj po vektorima baze
X
|; ti =
ck (t) eiEk t/ |k i
k

gdje koeficijenti ck (t) ovise o vremenu. Pomnozimo li cijelu jednadzbu slijeva s eiEn t/ hn | te iskoristimo
ortonormiranost vektora {|k i} , za koeficijent cn (t) dobijemo
cn (t) = hn |; ti
U skladu s postulatima kvantne mehanike, koeficijenti cn su amplitude vjerojatnosti da sustav iz stanja
|; ti prijede u stanje |n i.
Usporedimo rjesenje (...) s opcim rjesenjem Schrodingerove jednadzbe za vremenski-neovisan hamitonijan (...). Struktura rjesenja je ista, s tim da koeficijenti ck u (...) ovise o vremenu, a koeficijenti u
(...) su konstantni.

66

Uvrstimo pretpostavljeno rjesenje (...) u pocetnu jednadzbu (...). Pomnozimo li slijeva s eiEn t/ hn |,
dobijemo sustav vezanih diferencijalnih jednadzbi za koeficijente cn
dcn X

=
ck eink t Hnk
, n = 1, 2, ...
i
dt
k

gdje smo matricni element smetnje oznacili s Hnk = hn |H |k i, a razliku energija obiljezili frekvencijom
En Ek
nk =

21.2.2

Pretpostavke Dircovog racuna smetnje

Diracovim racunom smetnje rijesit c emo sustav (...) aproksimativno pod sljedecim pretpostavkama:
1. Pretpostavit c emo da je pocetnom trenutku t0 sustav u jednom od svojstvenih stanja hamiltonijana
H0 . Oznacimo ga s |i i. Za pocetno stanje |i i vrijedi
H0 |i i = Ei |i i

|; t0 i = eiEi t0 / |i i
Ocito, u pocetnom trenutku t0 vrijedi
ck (t0 ) = ki
2. Pretpostavit c emo da je H mala smetnja koja uzrokuje da sustav iz pocetnog stanja |i i prelazi
u ostala stanja {|k i} .
Napisimo hamiltonijan smetanog problema (...) u obliku
H = H0 + H
Parametar , slicno kao i kod vremenski-neovisnog racuna smetnje, sluzi da odredimo red korekcije za
koeficijente cn . Na kraju racuna postavljamo = 1. Primijetimo da c e zbog promjene H H u (...)

matricni element smetnje u (...) promijeniti Hnk

Hnk
.
Koeficijente cn zapisat c emo u obliku
(0)

(1)

(2)

cn = cn + cn + 2 cn + ...
(0)

(1)

(2)

gdje je cn nulta korekcija, cn prva korekcija, cn druga korekcija za koeficijent cn .

Uvrstimo li (...) i (...) u sustav diferencijalnih jednadzbi (...) te izjednacimo izraze uz istoimene
potencije parametra na lijevoj i desnoj strani jednadzbe, dobijemo jednadzbe
(0)

cn = 0
1 X ink t (0)
(1)
cn =
Hnk e
ck
i
k
1 X ink t (1)
(2)
cn =
Hnk e
ck
i
k

..
.
(s)

cn =

1 X ink t (s1)
Hnk e
ck
i
k

..
.
(s)

gdje indeks s oznacava red korekcije za cn , dok je cn derivacija s-te korekcije po vremenu.

67

21.2.3

Korekcije nultog reda

Zbog pretpostavke 1 nultu korekciju znamo

(0)

ck = ki
sto je rjesenje prve jednadzbe u (...).
21.2.4

Korekcije prvog reda

Uvrstimo li (...) u drugu jednadzbu sustava (...) dobijemo

(1)

cn =

1 ini t
1 X ink t
e
Hnk e
ki = Hni
i
i
k

Nakon integriranja (...) dobiva oblik

(1)
cn

1
=
i

Zt
t0

t eini t dt
Hni

(1)

gdje je, zbog prepostavke 1, cn (t0 ) = 0.

21.2.5

Korekcije drugog reda

Korekcije drugog reda za koeficijente cn dobijemo nakon uvrstavanja (...) u trecu jednadzbu u (...), te
integriranja
 2 X Z t
Z t




1

(2)

cn =
t
t eiki t Hki
dt
dt eink t Hnk
i
t0
t0
k

21.2.6

Vjerojatnost prijelaza

Vjerojatnost prijelaza iz stanja |i i u stanje |n i je


2
 (1)
(2)

Pin (t) = cn (t) + cn (t) + ...

21.3 Fermijevo zlatno pravilo

21.3.1

Konstantna smetnja

Pretpostavimo da je u pocetnom trenutku sustav u stanju |i i s energijom Ei . Neka je vremenski ovisna

smetnja oblika

V (r)

H (r, t) =
0
Trazimo vjerojatnost po jedinici vremena da sustav iz stanja |i i prijede u jedno od stanja |n i s energijom En Ei koja tvore kontinuum. Dakle, raspodjela energija konacnih stanja za hamilotnijan H0 nije
vise diskretna vec je opisana kontinuiranom funkcijom (E) (broj stanja po intervalu energija).
21.3.2

Harmonicka smetnja

68

22 Teorija rasprsenja: Bornova aproksimacija

22.1 Uvod
U teoriji rasprsenja pokusavaju se dobiti informacije o prirodi interakcije izmedu upadnih c estica i mete
usporedbom izracunatog i izmjerenog udarnog presjeka.

22.2 Klasicna teorija rasprsenja

Upadna c estica energije E i parametra sraza b, rasprsuje se na drugoj c estici koja je meta. Pretpostavljamo da je potencijal kojim c estice medudjeluju sferno-simetrican, V = V (r).
Nakon sraza, daleko od mete upadna c estica giba se po pravcu koji zatvara kut u odnosu na pocetni
smjer. Osnovni zadatak klasicnog rasprsenja je: naci = (b, E).
Definiramo:
Diferencijalni udarni presjek d/d
broj c estica rasprsenih u d u jedinici vremena
d
d =
d
broj upadnih c estica kroz jedinicu povrsine u jednici vremena

(22.1)

U klasicnoj fizici udarni presjek je



d
d


klasicno

Totani udarni presjek tot

Z
tot =

 

b 
 db 
=
sin  d 
d
d
d

(22.2)

(22.3)

22.3 Kvantna teorija rasprsenja

Upadne c estice opisat c emo ravnim valom
(r) = A eikr
Ravni val nailazi na potencijal mete V = V (r) koji ga rasprsuje i stvara sferni val.
Asimptotsko rjesenje Schrodingerove jednadzbe glasi


eikr
ikr
(r, ) A e +f (, )
r
gdje je

(22.4)

(22.5)

2mE
, E>0
(22.6)
2
Uzmemo li da je upadni snop jedinicnog intenziteta, tada je A = 1. Funkcija f (, ) naziva se amplituda
rasprsenja i jednaka je
Z



3
m
ik r

e
V
r

r
d r
(22.7)
f (, )
22
Veza izmedu amplitude rasprsenja i diferencijalnog udarnog presjeka d/d glasi
k=

d
= |f (, )|2
(22.8)
d
Totalni udarni presjek dan je formulom (22.3).
Pretpostavljamo da rjesenje (22.5) vrijedi u podrucju u kojem mjerimo intenzitet rasprsenih c estica
kao funkciju kuta , odnosno, diferencijalni udarni presjek d/d. Formulom (22.8) je, tada, ostvarena
veza izmedu teorije rasprsenja i eksperimenta.

69

22.4 Bornova aproksimacija

Bornova aproksimacija je kraci naziv za prvu Bornovu aproksimaciju. U toj aproksimaciji u izrazu za
amplitudu rasprsenja (22.7) zamjenjujemo

(22.9)
r eikr
pa imamo

Z
Z

3


m

i(k k)r
V r d r =
e
eiqr V r d3 r
f (, ) =
2
2
2
2
gdje smo promjenu valnog vektora oznacili s
q k k

(22.10)

(22.11)

U procesu elasticnog rasprsenja smjer valnog vektora se mijenja dok iznos ostaje nepromijenjen
k = k
Posebno, za sferno-simetricni potencijal amplituda rasprsenja postaje
Z




2m
f () = 2
r V r sin qr dr
q 0
Iznos vektora q jednak je

 

q = 2k sin
2

70

(22.12)

(22.13)

(22.14)

23 Teorija rasprsenja: metoda parcijalnih valova

23.1 Pretpostavke
Promatramo elasticno rasprsenje c estica na sferno-simetricnom potencijalu V (r) . Pretpostavljamo da
potencijal ima konacan doseg ili da pada brze od 1/r 2 . Metoda, zato, nije valjana za Coulombski potencijal (pada kao 1/r).
Podijelimo podrucje integracije Schrodingerove jednadzbe na dva dijela:
1. Podrucje detekcije c estica u kojem je V (r) = 0 (tocnije, V (r) 0).
2. Podrucje rasprsenja u kojem je potencijal V (r) 6= 0.

23.2 Podrucje detekcije c estica

To se podrucje nalazi u blizini detektora c estica, veoma daleko od centra rasprsenja. Neka se smjer
upadnih c estica podudara sa z-osi koordinatnog sustava. Upadne c estice opisat c emo ravnim valom
eikz gdje je valni vektor zadan izrazom (22.6). Rasprsene c estice opisat c emo sfernim valom eikr /r.
U podrucju detekcije c estica, odnosno, mjerenja diferencijalnog udarnog presjeka, vrijedi asimptotsko
rjesenje Schrodingerove jednadzbe


eikr
ikz
(23.1)
(r, ) A e +f ()
r
gdje je A konstanta normalizacije, a f () amplituda rasprsenja. Tocno rjesenje Schrodingerove jednadzbe za V (r) = 0 je oblika
(r, ) = A

h
i
(1)
il (2l + 1) jl (kr) + ikBl hl (kr) Pl (cos )

(23.2)

l=0
(1)

gdje je jl (kr) sferna Besselova funkcija prve vrste, a hl (kr) sferna Hankelova funkcija prve vrste.
Amplitudu l-tog parcijalnog vala Bl treba odrediti iz uvjeta neprekidnosti valne funkcije i njene derivacije
na rubu izmedu dva podrucja integracije Schrodingerove jednadzbe.
Kad r rjesenje (23.2) prelazi u asimptotsko rjesenje (23.1) pri c emu se za amplitudu rasprsenja
dobiva
X
f () =
(2l + 1) Bl Pl (cos )
(23.3)
l=0

23.3 Podrucje rasprsenja

U podrucju rasprsenja treba rijesiti radijalnu Schrodingerovu jednadzbu za R(r) ili za u(r) = rR(r)


l (l + 1)
d2 R (r) 2 dR (r) 2m
+ 2 E V (r)
+
u (r) = 0
r dr
dr 2

r2


l (l + 1)
d2 u (r) 2m
+ 2 E V (r)
u (r) = 0
dr 2

r2

(23.4)

Ukupno rjesenje, zatim, treba razviti po sfernim valovima (parcijalnim valovima) oblika jl (kr) Pl (cos )
(1)
i hl (kr) Pl (cos ) . To c inimo zato da dobiveni oblik mozemo usporediti s valnom funkcijom iz podrucja detekcije (23.2).

71

23.4 Udarni presjeci

Odredimo li koeficijente Bl u (23.2), amplituda rasprsenja (23.3) takoder c e biti odredena. Diferencijalni
udarni presjek je
XX


d
2l + 1 (2l + 1) Bl Bl Pl (cos ) Pl (cos )
= |f ()|2 =
d

(23.5)

l =0 l=0

Integriramo li gornju jednakost po prostornom kutu dobivamo totalni udarni presjek

Z
X
d
tot =
d = 4
(2l + 1) |Bl |2
d

(23.6)

l=0

23.5 Fazni pomaci

Koeficijenti Bl uobicajno se zapisuju pomocu faznih pomaka l u obliku
Bl =

1 il
e sin l
k

(23.7)

pa je amplituda rasprsenja
f () =

1X
(2l + 1) eil sin l Pl (cos )
k

(23.8)

l=0

Totalni udarni presjek izrazen pomocu faznih pomaka l glasi:

tot =

4 X
(2l + 1) sin2 l
k 2 l=0

(23.9)

Uvodenjem faznih pomaka pojednostavili smo racunanje: umjesto kompleksnih amplituda l-tog parcijalnog vala Bl racunamo realne fazne pomake l . S druge strane, svaki l-ti parcijalni val nakon rasprsenja
na sferno-simetricnom potencijalu daleko od centra rasprsenja, dobije fazni pomak 2l . Vrijedi zakon
ocuvanja angularnog momenta jer je potencijal sferno-simetrican pa se svaki parcijalni val (fiksni l)
rasprsuje neovisno o drugim valovima. Na taj smo nacin faznim pomacima dali fizicku interpretaciju.
Iz (23.7) mozemo izracunati fazne pomake po formuli
tan l =

Im(Bl )
Re(Bl )

72

(23.10)

VI PRILOZI
24 Fourierov red i Fourierov integral
Definicija
Ako je f (x) periodicna funkcija s periodom L, tada je mozemo razviti u Fourierov red
f (x) =

an eikn x

(25.1)

n=

gdje je kn = 2n/L. Koeficijenti reda an dani su jednadzbom

Z
1
f (x) eikn x dx
an =
L 0

(25.2)

Fourierov transformat
Fourierova transformacija funkcije f (x) definirana je izrazom
Z
1
F (k) =
f (x) eikx dx
2

(25.3)

dok je inverzna Fourierova transformacija dana s

1
f (x) =
2

F (k) eikx dk

(25.4)

U kvantnoj mehanici transformacije (1.3), (1.4) poprimaju oblik

Z
1
(x) eipx/ dx
(p) =
2

(25.5)

Z
1
(p) eipx/ dp
(25.6)
(x) =
2
Ovdje je (x) valna funkcija u x-reprezentaciji, a (p) valna funkcija u p-reprezentaciji. Posebnu
vaznost imaju dvije formule iz teorije o Fourierovim transformacijama
Z
Z
Jednakost normi:
|f (x)|2 dx =
|F (k)|2 dk
(25.7)

Parsevalov teorem:

f (x)g (x)dx =

F (k)G (k)dk

(25.8)

25 Diracova delta funkcija (x)

Definicija
Z

f (x)(x x0 )dx = f (x0 )

73

(26.1)

Vaznija svojstva

(x) = (x)
1
(cx) = (x) , c > 0
c
x(x x0 ) = x0 (x x0 )

(26.2)

Primijetite da iz zadnje jednakosti slijedi x(x) = 0. Takoder vrijedi

f (x)(x x0 ) = f (x0 )(x x0 )
1
(x2 c2 ) =
[(x c) + (x + c)] , c > 0
2c
Z

(x x1 )(x x2 )dx = (x1 x2 )

[f (x)] =

X
i

 !1
df 

(x xi )
dx xi

(26.3)

gdje su xi jednostruke nule funkcije f (x).

Derivacija -funkcije: (x)

Derivaciju -funkcije (x) definiramo relacijom

Z
df (x) 


f (x) (x)dx =

dx

x=0

(26.4)

Vaznija svojstva funkcije (x) i visih derivacija

(x) = (x)

(n) (x) = (1)n (n) (x)

Z

x (n) (x) = n (n1) (x)

f (x)

(n)


dn f (x) 

(x)dx = (1)
dxn x=0
n

(26.5)

-funkcija u tri dimenzije

Z
gdje je

f (r)(r r0 )d3 r = f (r0 )

(r r0 ) = (x x0 )(y y0 )(z z0 )

(26.6)
(26.7)

-funkcija u sfernim koordinatama (r, , )

(r r0 ) =
=

1
r 2 sin

(r r0 )( 0 )( 0 )

1
(r r0 )(cos cos 0 )( 0 )
r2

74

(26.8)

Integralna reprezentacija pomocu kompleksne eksponencijalne funkcije

1
(x x0 ) =
2

eik(xx0 ) dx

(26.9)

Definicija step funkcije (x) (ili Hevisideove funkcije)


(x) =

1;x>0
0;x<0

(26.10)

d(x)
dx

(26.11)

Veza step funkcije i delta funkcije

(x) =

Laplace funkcije 1/r

 
1
= 4(r)

r
2

(26.12)

26 Hermiteovi polinomi Hn (x)

Definicija

n x2

Hn (x) = (1) e

dn x2
e
dxn


; n = 0, 1, 2, ...

(27.1)

Diferencijalna jednadzba za Hn (x)

dHn (x)
d2 Hn (x)

2x
+ 2nH(x) = 0
dx
dx2

(27.2)

Relacija ortogonalnosti
Z

ex Hm (x)Hn (x)dx =

n
2 n!mn

(27.3)

Relacija potpunosti

X
n=0

2
2
1
n e(x +x )/2 Hn (x)Hn (x ) = (x x )
2 n!

75

(27.4)

n
o
2
Razvoj funkcije u red po skupu ex /2 Hn (x); n = 0, 1, 2, ...
n 2
o
Skup ex /2 Hn (x); n = 0, 1, 2, ... je potpun i ortogonalan na intervalu (, ) pa funkciju g(x)
mozemo razviti u red
g(x) =

An ex

n=0
Z

1
An = n
2 n!

ex

2 /2

2 /2

Hn (x)

Hn (x)g(x)dx

(27.5)

Vaznije rekurzijske relacije

dHn (x)
= 2nHn1 (x)
dx 

d
Hn (x) = Hn1 (x)
2x
dz
Hn+1 (x) = 2xHn (x) 2nHn1 (x)

(27.6)

Nekoliko prvih Hermiteovih polinoma

H0 (x) = 1
H1 (x) = 2x
H2 (x) = 4x2 2

H3 (x) = 8x3 12x

H4 (x) = 16x4 48x2 + 12

(27.7)

27 Legendreovi polinomi Pl (x)

Rodriguesova formula za Legendreove polinome: definicija
Pl (x) =

(1)l dl 2
(x 1)l
2n n! dxl

(28.1)

Relacija ortogonalnosti za Pl (x)

Z1
Pl (x)Pl (x)dx =
1

2
ll
2l + 1

(28.2)

Relacija potpunosti

X
2l + 1
n=0

Pl (x)Pl (x ) = (x x )

76

(28.3)

Razvoj funkcije u red po skupu {Pl (x); l = 0, 1, 2, ...}

Skup {Pl (x); l = 0, 1, 2, ...} je potpun i ortogonalan na intervalu (1, 1) pa funkciju g(x) mozemo razviti
u red
g(x) =

Al Pl (x)

l=0

Al =

2l + 1
2

Z1
Pl (x)g(x)dx

(28.4)

Nekoliko prvih Legendreovih polinoma

P0 (x) = 1
P1 (x) = x
1
P2 (x) = (3x2 1)
2
1
P3 (x) = (5x3 3x)
2
1
P4 (x) = (35x4 30x2 + 3)
8

(28.5)

28 Pridruzene Legendreove funkcije Plm (x)

Definicija
Plm (x) = (1 x2 )m/2

dm
Pl (x) za 1 x 1
dxm

(29.1)

gdje je m 0, a Pl (x) su Legendreovi polinomi.

Pridruzene Legendreove funkcije posebnog indeksa

Pl0 (x) = Pl (x)

Plm (x) = 0 za m > l

(29.2)

Diferencijalna jednadzba za pridruzene Legendrove funkcije





d
d2
m2
Plm (x) = 0
(1 x ) 2 2x + l(l + 1)
dx
dx
1 x2
2

(29.3)

Relacija ortogonalnosti za Plm (x)

Z1
1

Plm (x)Plm (x)dx =

77

2 (l + m)!
ll
2l + 1 (l m)!

(29.4)



Razvoj funkcije u red po skupu Plm (x); l = 0, 1, 2....; m = fiksan


Skup Plm (x); l = 0, 1, 2....; m = fiksan je potpun i ortogonalan na intervalu (1, 1) pa funkciju g(x)
mozemo razviti u red
g(x) =

Al Plm (x)

l=m

2l + 1 (l m)!
Al =
2 (l + m)!

Z1
1

Plm (x)g(x)dx

(29.5)

Nekoliko prvih pridruzenih Legendreovih funkcija

p
P11 (x) = 1 x2
p
P21 (x) = 3x 1 x2 P22 (x) = 3(1 x2 )
p
p
3
P31 (x) = (5x2 1) 1 x2 P32 (x) = 15x(1 x2 ) P33 (x) = 15 (1 x2 )3
2

(29.6)

29 Sferni harmonici (kugline funkcije) Ylm (, )

Definicija
s
2l + 1 (l m)! m
P (cos )eim , m 0
4 (l + m)! l


Ylm (, ) = (1)m Ylm (, )

Ylm (, ) = (1)m

(30.1)

Diferencijalna jednadzba za Ylm (, )



1
sin





1 2
+ l(l + 1) Ylm (, ) = 0
sin
+ 2
2

sin

(30.2)

Parnost
Ylm ( , + ) = (1)l Ylm (, )

(30.3)

Relacija ortonormiranosti
Z 2

Z
d

h
i
d sin Ylm (, ) Ylm (, ) = l l m m

(30.4)

Relacija potpunosti
X
l
X
l=0 m=l



Ylm (, ) Ylm ( , ) = (cos cos )( ) =

78

1
( )( )
sin

(30.5)

Vaznije rekurzijske relacije




p

e
m cot Ylm (, ) = l(l + 1) m(m + 1)Ylm+1 (, )



p

i
e
m cot Ylm (, ) = l(l + 1) m(m 1)Ylm1 (, )

s
s
(l
+
1
+
m)(l
+
1

m)
(l + m)(l m) m
m
Yl+1
(, ) +
Y (, )
Ylm (, ) cos =
(2l + 1)(2l + 3)
(2l + 1)(2l 1) l1
i

(30.6)

Nekoliko prvih sfernih harmonika

1
Y00 =
4

r
3
3
cos Y11 =
sin ei
Y10 =
4
8
r
r
r
5
15
15
0
1
2
Y2 =
(3 cos2 1) Y2 =
sin cos ei Y2 =
sin2 e2i
16
8
32
r
r
r
7
21
105
0
1
2
3
2
i
Y3 =
(5 cos 3 cos ) Y3 =
sin (5 cos 1) e
Y3 =
sin2 cos e2i
16
64
32
r
35
3
sin3 e3i
(30.7)
Y3 =
64
r

Adicijski teorem za sferne harmonike

Pl (cos ) =

l
4 X
(1)m Ylm (1 , 1 )Ylm (2 , 2 )
2l + 1

(30.8)

m=l

gdje je kut izmedu smjerova (1 , 1 ) i (2 , 2 ).

30 Laguerreovi polinomi Lq (x)

Rodriguesova formula za Laguerreove polinome: definicija
Lq (x) ex

dq q x
(x e )
dxq

(31.1)

Diferencijalna jednadzba
x

d2 Lq (x)
dx2

+ (1 x)

dLq (x)
+ qLq (x) = 0 , q = 0, 1, 2, 3, ...
dx

79

(31.2)

Nekoliko Laguerreovih polinoma

L0 = 1
L1 = 1 x

L2 = x2 4x + 2

L3 = x3 + 9x2 18x + 6

(31.3)

31 Pridruzeni Laguerreovi polinomi Lrq (x)

Definicija
Pridruzeni Laguerreovi polinomi Lrq (x) definiraju se pomocu Laguerreovih polinoma Lq (x)
dr
Lq (x)
dxr
gdje su q i r nenegativni cijeli brojevi. Stupanj pridruzena Laguerreova polinoma je q r.
U udzbenicima su c esto Laguerreovi polinomi definirani relacijom
Lrq (x)

Lrqr (x) (1) r

dr
Lq (x)
dxr

(32.1)

(32.2)

Diferencijalna jednadzba

d2 Lrq (x)
dx2

+ (r + 1 x)

dLrq (x)
dx

+ (q r) Lrq (x) = 0

(32.3)

Pridruzeni Laguerreovi polinomi s posebnim indeksom

L0q (x) = Lq (x)

Lrq (x) = 0 , r > q

(32.4)

Nekoliko prvih pridruzenih Laguerreovih polinoma

L11 = 1

L12 = 2x 4 L22 = 2

L13 = 3x2 + 18x 18 L23 = 6x + 18 L33 = 6

(32.5)

Relacija ortogonalnosti
Z
0

xr ex Lrq (x)Lrq (x)dx =

80

(q!)3
qq
(q r)!

(32.6)

(2)

(1)

32 Sferne Besselove funkcije jl (x), nl (x), hl (x), hl (x)

Oznake
jl (x) - sferna Besselova funkcija prve vrste
nl (x) - sferna Besselova funkcija druge vrste (sferna Neumannova funkcija)
(1)
hl (x) - sferna Hankelova funkcija prve vrste
(2)
hl (x) - sferna Hankelova funkcija druge vrste

Definicije
r
jl (x) =
r
nl (x) =
r
(1)
hl (x)

=
r

(2)
hl (x)

Jl+1/2 (x)
2x

Nl+1/2 (x) = (1)l+1 jl (x) =

2x

Jl1/2 (x)
2x

(1)
H
() = jl (x) + inl (x)
2x l+1/2
(2)
H
() = jl (x) inl (x)
2x l+1/2

(33.1)

Diferencijalna jednadzba



2 d
l(l + 1)
d2
+
fl = 0
+1
dx2 x dx
x2

(33.2)

gdje je fl jedna od sfernih Besselovih funkcija.

Vaznije rekurzijske relacije

2l + 1
fl (x) = fl1 (x) + fl+1 (x)
x
dfl (x)
(2l + 1)
= lfl1 (x) (l + 1)fl+1 (x)
dx
d
[xfl (x)] = xfl1 (x) lfl (x)
dx

81

(33.3)

Nekoliko prvih sfernih Besselovih funkcija

sin x cos x

x
x2




15
6
15 1
j3 (x) =

sin x
cos x
x4 x2
x3 x

sin x
x


1
3
3 cos x

sin x
j2 (x) =
3
x
x
x2
j0 (x) =

j1 (x) =

cos x
x


1
3
3 cos x

n2 (x) =
cos
x

x3 x
x2

cos x sin x

x
x2




15
6
15 1
n3 (x) =

cos x
sin x
x4 x2
x3 x

n0 (x) =

(1)
h0 (x)

eix
=
ix

(1)
h2 (x)

i eix
=
x

n1 (x) =

(33.4)



eix
i
=
1+
x
x


6i 15 15i
eix
(1)
1+ 2 3
h3 (x) =
x
x x
x
(1)
h1 (x)



3
3i
1+ 2
x x

Relacije ortogonalnosti za jl (x)

Za
0

   
2
a3 
jl lq
2 d =
jl+1 (lp ) pq
jl lp
a
a
2
Z

mn
jm (x)jn (x)dx =
2m
+1

(33.5)

Ponasanje funkcija jl (x), nl (x) za x 1

Za x 1 funkcije jl (x), nl (x) poprimaju oblik
xl
(2l + 1)!!
(2l + 1)!! 1
nl (x)
2l + 1 xl+1
jl (x)

(33.6)

Ovdje je (2l + 1)!! = (2l + 1)(2l 1)(2l 3) 1

Asimptotsko ponasanje funkcija jl (x), nl (x)

Za x l(l + 1)/2 funkcije jl (x), nl (x) smijemo aproksimirati sljedecim izrazima


1
l
jl (x) sin x
x
2


l
1
nl (x) cos x
x
2
(1)

hl (x) (i)
(2)

hl (x) i

ei(xl/2)
x

ei(xl/2)
x

82

(33.7)

Razvoj ravnog vala po Legendreovim polinomima i sfernim hamonicima

eikz = eikr cos =

(2l + 1)il jl (kr)Pl (cos )

(33.8a)

l=0
ikr

= 4

X
l
X



il jl (kr) Ylm (k , k ) Ylm (r , r )

(33.8b)

l=0 m=l

U formuli (33.8a) koordinatni sustav je postavljen tako da se pozitivna os z poklapa s vektorom k. U

formuli (33.8b) vektor k ima smjer (k , k ), a vektor r smjer (r , r ).

83

LITERATURA
Griffiths, D. J., Introduction to Quantum Mechanics, 2nd ed.,Prentice Hall, New Jersey, 2004.
Sakurai, J. J., Napolitano, J. J., Modern Quantum Mechanics, 2nd ed., Addison-Wesley, Reading, 2011.

84