Professional Documents
Culture Documents
Branislav Djurdjev
Branislav Djurdjev
SADRAJ
Devad Juzbai
Otvaranje skupa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Behija Zlatar
Uvodna rije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
13
Lamija Hadiosmanovi
Akademik prof. dr. Branislav urev profesor i saradnik . . . . . . . . .
17
Vladimir Premec
Zapis o Branislavu urevu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
19
Aladin Husi
Znaaj istraivanja Branislava ureva
za historiografiju jugoistone Evrope . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
23
Enes Pelidija
Doprinos akademika Branislava ureva u pisanju knjige
Historija naroda Jugoslavije II . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
31
Lejla Gazi
Doprinos Branislava ureva izdavakoj djelatnosti
Orijentalnog instituta u Sarajevu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
41
Nenad Filipovi
Pitanje osmanske vlasti u Crnoj Gori,
razvoj jugoslovenske osmanistike i Branislav urev . . . . . . . . . . . . .
47
Adnan Pepi
Znaaj Branislava ureva za izuavanje historije Crne Gore . . . . . . .
85
Ramiza Smaji
Pravci razvoja osmanistike u jugoslovenskom
i postjugoslovenskom periodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
93
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Nenad Moaanin
Kako konstruirati demografske trendove na temelju podataka o broju
fiskalnih jedinica: dizja u Bosni u 18. stoljeu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109
5
Olga Zirojevi
Biljni i stoni fond u vreme turske vladavine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125
Dritan Egro
Komnist arnavutluktaki osmanli alimalari:
Selami Pulaha (1938-1991) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141
Vesna Mueta-Aeri
Metodoloki pristup Branislava ureva
problemima historijske nauke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
Muhamed Filipovi
Problemi filozofije historije i metodologije historiografskih istraivanja
u djelu Branislava ureva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
Safet Bandovi
Metodoloki pristup Branislava ureva etnikoj historiji
Bosne i Hercegovine: muslimani i bonjatvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Adnan Velagi
Marksistiko poimanje problema historije u djelima
Branislava ureva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
Dino Mujadevi
Polemika izmeu Mirjane Gross i Branislava ureva . . . . . . . . . . . . 209
Biografija akademika Branislava ureva
(Vesna Mueta-Aeri) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
Bibliografija radova akademika Branislava ureva
(Vesna Mueta-Aeri) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221
Lista autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239
OTVARANJE SKUPA
Devad Juzbai
Sarajevo
slava ureva. Njega karakterizira neprekidna polemika o naunim i drutvenim problemima. On je intenzivno polemizirao, bilo da se radi o karakteru osmanskog feudalizma, o uticaju osmanske vladavine na razvitak naih
naroda, o problemima srpske pravoslavne crkve i crnogorske istorije 16. i
17. vijeka ili o etnikim problemima u Bosni i Hercegovini. Naroito od ezdesetih godina prolog stoljea on sve vie pie o metodolokim problemima
i zakonima razvitka ljudskog drutva te posebno polemizira o filozofiji i periodizaciji istorije. Ova problematika, naroito dogmatska odbrana izvornog
marksizma, postala je glavna preokupacija ureva u zadnjem razdoblju
njegova ivota.
U respektabilnom opusu Branislava ureva moemo uglavnom razlikovati nekoliko razliitih oblasti. Najprije to su nauni radovi koji se odnose
na istoriju i karakter osmanskog feudalizma i njegov uticaj na razvitak naih
naroda, i to prije svega srpskog i crnogorskog naroda. Potom dolaze radovi
koji se odnose na probleme marksistike teorije i tumaenja istorije, a zatim
radovi koji tretiraju razliita aktuelna pitanja istorijske nauke i drutva. Posebno mjesto u radu ureva zauzima izdavanje istorijskih izvora. Program
dananjeg skupa pobuuje nadu da emo o tome uti zanimljiva miljenja.
Sa svoje strane elio bih potaknuti diskusiju o stavovima akademika
ureva u pogledu uticaja osmanske vladavine na razvitak naih zemalja i
naroda, o emu nemamo poseban referat. U nekoliko radova urev je posebno apostrofirao da je osmansko osvajanje bilo praeno razaranjem privrede i
uspostavljeni osmanski feudalizam, kao feudalizam u primitivnom stadiju,
niem od balkanskog feudalizma, znaio je nazadak, vraanje na organizaciju
plemensko-kneinske i rodovsko-zadrune strukture u kojoj se veoma malo
mogla razvijati robno-novana privreda na selu, paralelno sa naseljavanjem
stoarskih plemena. Relativni napredak u prvoj polovini 16. stoljea nije mogao dovesti u pitanje nazadak i odvajanje naih zemalja pod osmanskom vlau od evropskog razvitka, iji su do tada dio bili. Po urevu, nae su zemlje
bile odvojene od Evrope, to je bilo negativno za njihov razvitak (vidi radove
ureva: O vojnucima, sa osvrtom na razvoj turskog feudalizma i pitanje
osmanskog agaluka, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1947; Pitanje
razvitka i karaktera tursko-osmanskog feudalizma timarsko-spahijskog ureenja, Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine 1, Sarajevo 1949;
O uticaju turske vladavine na razvitak naih naroda, Godinjak Istorijskog
drutva Bosne i Hercegovine 2, Sarajevo 1950).
S obzirom na vrijeme kada su se ovi radovi pojavili, u petoj deceniji
prolog stoljea, urev nije imao u vidu da je u 16. stoljeu bila povuena
odluujua cezura koja je istonu i jugoistonu Evropu odvela u zaostajanje
strukturnom transformacijom, nastankom kapitalistike svjetske privrede u
Zapadnoj Evropi. To zaostajanje traje do najnovijeg vremena. Rije je i o zemljama izvan Osmanskog carstva u kojima u 16. stoljeu jedni istoriari vide
drugo kmetstvo, drugi govore o refeudalizaciji, a trei o reagrarizaciji
drutva. U pitanju je bila bitna regresija i okotavanje agrarnih struktura.
Diskusije o tome vodili su u drugoj polovini dvadesetog stoljea ekonomisti,
8
uns dabei im Wege, da die minimalen Mittel, die wir vom Fderalen Bildungs- und Wissenschaftsministerium bekommen hatten, nicht ausreichend
waren. Erst in der zweiten Hlfte des Jahres 2009, als das Ministerium fr
zivile Angelegenheiten Bosnien-Herzegowinas und die Sarajevoer Stadtverwaltung ihre Zuschsse bewillilgt haben, konnte wir diese Tagung organisieren. Ich bedanke mich bei allen, die mglich gemacht haben, dass dieser
internationale Runde Tisch stattfinden kann.
Im Organisationsausschuss dieses Runden Tisches sitzen Vertreter der
Akademie der Wissenschaften und der Knste Bosnien-Herzegowinas, dessen ordentliches Mitglied Prof. Dr. Branislav urev war, und zwar schon
seit der Grndung der Wissenschaftlichen Gesellschaft Bosnien-Herzegowinas (1952) und deren Herauswachsen in die Akademie (1966). urev war
zwischen 1968 und 1971 auch Vorsitzender der Akademie. Im Organisationsausschuss vertreten ist auch das Orientalische Institut in Sarajevo, dessen Direktor urev seit der Grndung desselben, 1950 bis 1964, war, und
auch die Philosophische Fakultt Sarajevo, an der er unterrichtete, ebenso
das Institut fr Geschichte in Sarajevo, an dessen Entwicklung Branislav
urev einen Anteil hatte. Dem Organisationsausschuss sitzt Dr. Behija
Zlatar, die gegenwrtige Direktorin des Orientalischen Instituts, vor.
ber das wissenschaftliche Werk des Akademiemitglieds urev haben wir nach dem letzten Krieg im Rahmen der Diskussion ber die Historiker als Akademiemitglieder gesprochen. Akademiemitglied Enver Redi
hat das Buch Branislav urev Persnlichkeit und Werk, in der Edition
der Akademie (Djela LXXVI/44, Sarajevo 2003) verffentlicht, in dem die
wissenschaftliche Ttigkeit urevs bersichtlich dargestellt und eine beachtete Einschtzung seiner Arbeit gegeben wurde. Redi rumte dabei ein,
dass er kein Osmanist ist, und beschrnkte sich auf die wissenschaftlichinformative Darstellung der wichtigsten Beitrge Branislav urevs (Redi
2003, 20). Dieses Buch wurde den Teilnehmern der heutigen Tagung prsentiert, und wir erwarten von ihnen eine kritische Einschtzung des Schaffens
Branislav urevs. Ihn zeichnet eine ununterbrochene Neigung zur Polemik
ber wissenschaftliche und gesellschaftliche Probleme. Er polemisierte intensiv ber einiges, ber den Charakter des osmanischen Feudalismus, ber
den Einfluss der osmanischen Herrschaft auf die Entwicklung unserer Vlkern ber die Probleme der serbisch-orthodoxen Kirche und der montenegrinischen Geschichte des 16. und 17. Jahrhunderts, oder ber die ethnischen
Probleme in Bosnien-Herzegowina. Besonders seit den sechziger Jahren des
letzten Jahrhunderts schreibt er immer hufiger ber die methodologischen
Probleme und Gesetzmigkeiten der Entwicklung der menschlichen Gesellschaft, indem er besonders ber die Philosophie und Periodisierung der
Geschichte polemisierte. Diese Problematik, besonders die dogmatische Verteidigung des ursprnglichen Marxismus, wurde zur wichtigsten Angelegenheit urevs in der letzten Phase seines Lebens.
Im beachtenswerten Opus Branislav urevs knnen wir hauptschlich einige wissenschaftliche Bereiche unterscheiden. Zuerst die wissen10
schaftlichen Arbeiten, die die Geschichte und den Charakter des osmanischen Feudalismus und dessen Einfluss auf die Entwicklung unserer Vlker, vor allem des serbischen und montenegrinischen, behandeln. Dann
kommen die Arbeiten, die sich auf Probleme der marxistischen Theorie und
Geschichtsdeutung beziehen, und dann Beitrge, die verschiedene aktuelle
Fragen der Geschichtswissenschaft und der Gesellschaft thematisieren. Einen besonderen Stellenwert im Schaffen urevs hat die Herausgabe der
geschichtlichen Quellen. Das Programm unserer heutigen Tagung gibt Anlass zur Hoffnung, dass wir zu diesem Thema interessante Gedanken hren
werden.
Ich wrde meinerseits eine Diskussion ber die Einstellungen des
Akademiemitglieds urev zum Einfluss der osmanischen Herrschaft auf
die Entwicklung unserer Lnder und Vlker, worber wir kein separates
Referat hren werden, anregen. In einigen Beitrgen apostrophierte urev
besonders, dass die osmanische Eroberung die Zerstrung der Wirtschaft
nach sich zog, und dass der eingerichtete osmanische Feudalismus, als ein
Feudalismus in einem primitiven Stadium, das niedriger war als das, in dem
sich der balkanische Feudalismus befunden hatte, einen Rckschritt bedeutete, eine Rckkehr zur Organisationsform der stammes-genossenschaftlichen Strukturen, in denen sich die Waren- und Geldwirtschaft auf dem Land
sehr schlecht entwickeln konnte, was sich parallel mit der Besiedlung durch
die Viehzucht-Vlker durchsetzte. Ein relativer Fortschritt in der ersten
Hlfte des 16. Jahrhunderts habe den Rckschritt und die Trennung unserer Lnder unter osmanischer Herrschaft von der europischen Entwicklung, deren Teil wir bis zu diesem Zeitpunkt gewesen waren, nicht in Frage
stellen knnen. urev zufolge, waren unsere Lnder von Europa getrennt,
was sich negativ auf ihre Entwicklung ausgewirkt habe (siehe die Arbeiten
urevs: O vojnucima, sa osvrtom na razvoj turskog feudalizma i pitanje
osmanskog agaluka, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1947; Pitanje razvitka i karaktera tursko-osmanskog feudalizma timarsko-spahijskog
ureenja, Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine 1, Sarajevo
1949; O uticaju turske vladavine na razvitak naih naroda, Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine 2, Sarajevo 1950).
Wenn man die Zeit, nmlich das fnfte Jahrzehnt des vorigen jahrhunderts, in der diese Arbeiten entstanden sind, bercksichtigt, so konnte
urev nicht in Betracht ziehen, dass im 16. Jahrhundert eine entscheidende Zsur anzusetzen ist, in der Ost- und Sdosteuropa durch eine strukturelle Transformation, die Entstehung der kapitalistischen Weltwirtschaft in
Westeuropa, in die Position einer entscheidenden Rckstndigkeit gebracht
wurden. Dieser Rckstand dauert bis zur neuesten Zeit an. Es ist dabei auch
von Lndern auerhalb des Osmanischen Reichs die Rede, in denen im 16.
Jahrhundert die Historiker eine andere Kmetenschaft am Werk sehen,
whrend andere von der Refeudalisierung und andere wiederum von der
Reagrarisierung der Gesellschaft sprechen. Es handelt sich um eine wesentliche Regression und Vekrustung der Agrarstrukturen. Die Diskussion
11
darber haben in der zweiten Hlfte des zwanzigsten Jahrhunderts Wirtschaftshistoriker und Soziologen gefhrt (von der neueren Literatur siehe
die Arbeit von Karl Kaser, Im Schatten der europischen Weltwirtschaft.
Die Verfestigung der Agrarstrukturen und die Peripherisierung Sdosteuropas im 16. Jahrhunderts, u: Sdosteuropa-Fallstudien, 20. Jahre Sudosteuropische Geschichte in Graz, Graz 1990, 49-81).
Im Gegensatz zu Braudel, der den politischen und konomischen Verfall des europischen Teils des osmanischen Reichs erst zu Beginn des 19.
Jahrhunderts erblickt (gypten und Anatolien erst dreiig Jahre spter),
besteht heute in der Forschung eine ziemlich einhellige Meinung darber,
dass der Verfall des osmanischen Reichs schon in der zweiten Hlfte des
16. Jahrhunderts beginnt. L. S. Stavrianos findet, dass sich Mitte des 16.
Jahrhunderts Westeuropa und das Osmanische Reich auf dem gleichen Niveau der Entwicklung befindet, dass aber innerhalb einer relativ kurzen Zeit
wegen der Dynamik der kapitalistischen Entwicklung im Westen das Osmanische Reich in einen Rckstand gert und statisch bleibt (L. S. Stavrianos,
The Balkans since 1453, New York 1958). Ernst Werner war der Ansicht,
dass die Regression schon im 15. Jahrhundert beginnt, indem den militanten osmanischen Feudalismus der reife balkanische Feudalismus abgelst
und teils konserviert teils primitivisiert hat (Ernst Werner, Die Geburt einer Gromacht Die Osmanen, 4. verbesserte und wesentlich erweiterte
Auflage, Wien-Kln-Graz 1985). Einige osmanische Historiker vom Ende des
letzten Jahrhunderts (Huri Ismalolu / Calar Keyder, Agenda for Ottoman
history, u: The Ottoman Empire and the World Economy, Cambridge etc.
1987) wie auch Immanuel Wallerstein, Hale Decdeli i Read Kasaba, weisen
auf die enge Verbidnung zwischen der Bildung der kapitalistischen Weltwirtschaft in Westeuropa und dem relativen Rckstand des osmanischen
Reiches hin. Sie sind der Ansicht, dass das Osmanische Reich sptestens im
16. Jahrhundert den eigenen weltwirtschaftlichen Charakter verliert und
dass es als peripheres Gebiet an die kapitalistische europische Wirtschaft
angeschlossen wird. Die Experten gehen blo mit ihren Meinungen ber
den Zeitpunkt dieser Integration auseinander. Das osmanische Reich wurde
eine Region, die Rohstoffe fr die Mrkte des europischen Zentrums im
Tausch fr die Manufakturwaren produziert hat, (Immanuel Wallerstein /
Hale Decdeli / Read Kasaba, The Incorporation of the Ottoman Empire
into the world-economy, u: The Ottoman Empire and the World Economy,
Cambridge etc. 1987). Ich denke, dass in diesem Zusammenhang auch die
Entwicklung unserer Lnder unter der osmanischen Herrschaft betrachtet
werden kann.
12
UVODNA RIJE
Behija Zlatar
Sarajevo
Letztes Jahr waren hundert Jahre seit der Geburt des Akademiemitglieds Branislava urev vergangen. Obwohl der Organisationsaussschuss
rechtzeitig gebildet wurde, konnten wir aus objektiven Grnden die Tagung
nicht 2008 organisieren. Ich danke allen Teilnehmern der Tagung, dass sie
Verstndnis fr den Aufschub hatten und die Einladung angenommen haben, nun heute den Runden Tisch zum wissenschaftlichen Werk des Akademiemitglieds Branislav urev zu organisieren.
Akademiemitglied Branislav urev wurde 1908 in Sremski Karlovci geboren. Er studierte Geschichte und orientalische Philologie in Belgrad,
und 1937 begann er sein Aufbaustudium in der Turkei unter der Betreuung
von Ismail Hakki Uzuncarsili. Parallel dazu forschte er im Archiv des Regierungsprsidiums in Istanbul.
Seine lngste Schaffensperiode verbrachte er in Sarajevo. Das erste
Mal kam er nach Sarajevo 1939, und begann im Archiv des Landesmuseums
als Kustos-Archivist zu arbeiten. In diesen zwei Jahren verffentlichte er
einige Studien aus dem Gebiet der Osmanistik. Zwischen 1941 und 1945 war
Branislav urev in der Gefangenschaft in Deutschland. Als im April 1946
nach Sarajevo zurckkam, wurde er wieder im Landesmuseum angestellt,
wo er das trkische Archiv leitete, nun aber in der Position des wissenschaftlichen Mitarbeiters. Er hatte hier die Mglichiet, primre geschichtliche
Quellen zu untersuchen, aus denen zahlreiche Abhandlungen, vor allem zu
osmanistische Themen, hervorgehen sollten. Im Jahre 1950 wurde er zum
auerordentlichen Professor und Prodekan an der neugegrndeten Philosophischen Fakultt berufen. Er blieb in diesem Amt bis 1964, wonach er zum
Dekan der Philosophischen Fakultt gewhlt wurde. An dieser Fakultt unterrichtete der die Geschichte der sdslawischen Vlker in der Periode der
osmanischen Herrschaft wie auch die Einfhrung in die Geschichtswissenschaft.
Branislav urev hat Verdienste um die Aufnahme der Ttigkeit des
Orientalischen Instituts als einer selbstndigen wissenschaftlichen Institution. Als erster und langjhriger Direktor des Institus hat er sich bemht, die
Arbeit des Instituts zu frdern, das wissenschaftliche Personal aufzubauen,
relevante historische Quellen anzuschaffen, wie auch um das entsprechende
wissenschaftliche Niveau der Editionen des Insituts. Im Orientalischen Institut leistete Branislav urev einen bedeutenden Beitrag zur Organisation der wissenschaftlichen Forschung. Er ist auch Begrnder der Zeitschrift
Prilozi za orijentalnu filologiju (Beitrge zur orientalischen Philologie), die
bis heute (inzwischen sind 58 Ausgaben erschienen) eine der bekanntesten
Zeitschriften dieses Typus sind. Er hat auch die Reihe Monumenta Turcica
Historiam Slavorum meridionalium illustrantia, in der geschichtliche Quellen verffentlicht werden, mitbegrndet. Er selbst beschftigte sich mit der
Verffentlichung osmanischer Primrquellen, in erster Linie mit der bersetzung der Defters und Kanun-Name.
Seinen Beitrag leistete Branislav urev auch bei der Begrndung der
Wissenschaftlichen Gesellschaft, deren Vorsitzender er zwischen 1955 und
15
1959 war. Spter wurde er ordentliches Mitglied der Akademie der Wissenschaften und Knste Bosnien-Herzegowinas (ANUBiH), und zwischen 1968
und 1971 war er auch der Vorsitzender der ANUBiH. Er war Herausgeber
und Mitarbeiter zahlreicher Zeitschriften, nahm an zahlreichen wissenschaftlichen Tagungen teil, war Mitarbeiter mehrerer Enzyklopdien. Sein
Werkverzeichnis umfasst mehr als 300 Titel, und das sagt schon etwas darber aus, was fr ein Wissenschaftler und Forscher er war. Er ist Trger
zahlreicher Preise und Auszeichnungen. Er war Vorsitzender der Komission,
die die Geschichte Bosnien-Herzegowinas herausgeben sollte. Einen groen
Beitrag leistete er bei der Abfassung der Geschichte der Vlker Jugoslawiens, vor allem des zweiten Bandes.
Auf Einladung der Akademie der Wissenschaften und der Knste Vojvodinas verlie er Sarajevo 1980, aber kehrte in die Stadt wieder 1988 zurck, aus der er zum letzten Mal im Kriegsjahr 1992 ging. Er starb am 26.
Februar 1993 in Novi Sad und wurde in Sremski Karlovci beigesetzt.
Akademiemitglied Branislav urev verbrachte seine ganze aktive
Schaffenszeit in Sarajevo, in Bosnien-Herzegowina, und daher ist es unsere Pflicht, das hundertjhrige Jubilum der Geburt dieses groen Wissenschaftlers gebhrend zu bestreiten. Sein Name ist an die Grndung zahlreicher wissenschaftlicher Einrichtungen und Lehranstalten in BosnienHerzegowina gebunden: des Orientalischen Instituts, der Philosophischen
Fakultt, der Wissenschaftlichen Gesellschaft und der ANUBiH. Er ist eine
unumgngliche Persnlichkeit in der Geschichtsschreibung Bosnien-Herzegowinas, sowohl wegen seines Werks, das die Entwicklung der Osmanistik und der Historiographie berhaupt geprgt hat, wie auch wegen seines
organisatorisch-institutionellen Beitrags zur wissenschaftlichen Arbeit. Er
bleibt in Erinnerung als ein Wissenschaftler, der mit dem historischen Geschehen verantwortlich umgegangen ist und dieses ganz ohne Vorurteile gedeutet hat.
16
Zusammenfassung
18
19
skih djela u renesansi. Neposredan povod je bilo objavljivanje svih rasprava na tu temu u zajednikoj knjizi koju je izdao Ernesto Grassi u okviru
suradnje sa Centro Italiano di Studi Umanistici e Filosofici i Seminar fr
Philosophie und Geistesgeschichte des Humanismus na Univerzitetu u Mnchenu: Eckhard Kessler, Theoretiker humanistischer Geschichtsschreibung,
Wilhelm Fink Verlag Mnchen, 1971., SS. 127 + Tekstovi slijedeih traktata:
1. Francesco Robortello, De historica facultate disputatio Rasprava o
historijskoj znanosti, Florentiae 1548., pp. 30 (Udine, 9. 9. 1516-18. 3. 1567.
Veliki grecista i latinista)
2. Dionigi Atanagi, Ragionamento della Istoria Rasprava o historiji,
in Venetia 1559., pp. 65-88. (Odrao posmrtni govor za Robortella)
3. Francesco Patrizzi, Della historia diece dialoghi Deset dijaloga o
historiji, in Venetia 1560., folia 64 (Cres, 1529-Rim, 1597)
4. Giacomo Aconcio, De methodo e opuscoli religiosi e filosofici. Delle
osservationi et avvertimenti che aver si debbono nel legger delle historieO metodi i religiozna i filozofska djelca. O posmatranju i oprezu koje treba
imati pri itanju historijskih knjiga, oko 1562., pp. 305-313 (7. 9. 1492-1566.
1557. postaje protestant)
5. Giovanni Antonio Viperano, De scribenda historia liber Knjiga o
tomu kako valja pisati historiju, Antverpiae 1569., pp. 47 (oko 1530-1600., iz
Messine. Isusovac)
6. Uberto Foglietta, De ratione scribendae historiae/De similitudine
normae Polybianae O razlogu radi kojega treba pisati historiju/O slinosti
Polibijanske norme, Roma 1574., pp. 106-115 (oko 1518-5. 9. 1581., iz Genove)
7. Alessandro Sardi, De i precetti historici O historijskim propisima,
in Venetia 1586., pp. 132-158 (1520-28. 3. 1588., roen u Ferrari)
8. Sperone Speroni, Dialogho della Istoria Dijalog o historiji, Venezia
1740., pp.345-350 (12. 4. 1500-3. 6. 1588., iz Padove)
Jedan od bitnih elemenata renesanse, po kojem se ona razlikuje od
srednjeg vijeka, jeste njezin odnos prema povijesti naelno, i prema pisanoj
historiji posebno. Povijest se vie ne razumijeva kao boansko djelovanje u
svijetu, nego kao ljudsko stvaranje i djelo njegovog posvemanjeg postajanja. Povijest vie nije samo empirijsko ispunjenje prethodno date i objavljene
sveope zakonitosti nego je ona objava sama u kojoj se ovjek tek putem
iskustva odreuje u svojem objektivitetu. I ono to je bilo bitno: Objava ljudskog, a ne boanskog objektiviteta. Takovom poimanju povijesti trebalo je u
pisanju historije uprazniti naroiti rang. Ne moram posebno naglasiti da se
profesor urev u potpunosti sloio s ovim idejama, kao i sa injenicom da
sam njega izabrao za mentora.
Osim toga, profesora ueva je vodila klasina misao: Historia (est)
testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis: Povijest (je) svjedok vremna, svjetlo istine, ivot pamenja, uiteljica
ivota, glasnica drevnosti. 2
2
20
U tom mjestu prepoznajem rodnu ideju postmarksizma profesora ureva, a osim toga, logino da je ovako shvaana historija zauzimala najvanije mjesto u opsegu drutvenih znanosti, prema njegovim uvjerenjima.
Pripremajui svoj projekat disertacije za Akademiju, poto smo sve bili
dogovorili, jednog mi je dana profesor urev, na moju alost rekao, da u
Akademiji vie nije mogue prijaviti doktorsku disertaciju. ... Bili smo poslije
toga zajedno na promociji jednog izdanja Historije marksizma Predraga Vranickog, u zgradi rektorata Univerziteta u Sarajevu. Profesor urev je malo
zakasnio. Obrazloio je to, javno, sinonjom proslavom godinjice braka. Iz
toga smo mogli svi zakljuiti kako je Branislav urev bio neposredan, do
kraja otvoren, i porodino sretan ovjek
Moj projekat je jo iv, premda sam zavrio svoju akademsku karijeru
na Filozofskom fakultetu. Akademika ureva u fizikom smislu vie nema,
a nema ni profesora Vranickoga.
Osjeam zadovoljstvo, to sam imao priliku javno rei o posebnostima koje su me vezivale, duhovno, sa profesorom i akademikom Branislavom
urevom. Kad je jednom bio doao iz Novog Sada na Filozofski fakultet,
profesor Milan Vasi ga je doveo u posjetu, do mene, u moj kabinet. Moram
priznati da me je to duboko dirnulo i obradovalo.
Zusammenfassung
21
Uvodne napomene
Ve krajem 14. stoljea, Osmanlije su snano prisutne u pojedinim podrujima jugoistone Evrope.1 Svoju vlast najranije su uspostavili u Makedoniji, krajem 14. stoljea, potom i podrujima Srbije, Bosne i najzad Hrvatske.2 Izuzme li se Hrvatska i podruje Vojvodine, gdje je vlast trajala krae
(priblino oko 2 stoljea), u Bosni je to znatno due, oko etiri, u Srbiji, ovisno
od pojedinih podruja, priblino etiri do pet, dok je u Makedoniji i vie, oko
est stoljea.
Osmansko carstvo predstavljalo je veoma sloen dravni mehanizam
sa brojnim institucijama u centru i pokrajinama, vrsto povezanim po razliitim osnovama. Korespodencija je bila vrlo iva u oba smjera, iz centra
ka pokrajinama i iz pokrajina ka centru, birokratski i vojni aparat bio je
ogroman. Sloenost dravnog ustroja, brojan birokratski aparat, centralni i
pokrajinski, producirao je obilje arhivske grae koja omoguava sagledavanje mnotva pitanja u svim oblastima u kojima je osmanska vlast uspostavljena. Navedenom treba pridodati i veoma dinaminu povijest ovih podruja,
bilo da je rije o zbivanjima unutar granica Carstva, bilo o interesima ili
odnosima drugih sila prema tim prostorima, pa i spram samoga Osmanskog
carstva. Postojale su sve pretpostavke za produkciju grae koja omoguava
sagledavanje mnogih aspekata ivota regije u navedenom periodu.
U ovom kontekstu Jugoistona Evropa ima ue znaenje koje podrazumijeva zemlje nastale disolucijom Jugoslavije.
1
Istorija naroda jugoslavije, II, Zagreb 1959. (posebno dio: A. Junoslavenske zemlje pod
turskom vlau u vrijeme uspona turske moi, 9-213.)
2
23
Hazim abanovi, Turski diplomatiki izvori za istoriju naih naroda, POF I, 117-149.
Hazim abanovi, Turski diplomatiki izvori za istoriju naih naroda, POF I, 117-149.
24
Stanoje Stanojevi, Carigradski arhivi, Jugoslovenski istorijski asopis II/1936, 414420; Glia Elezovi, Iz carigradskih turskih arhiva Muhime defteri, Beograd 1950, 3-18.
10
25
Stvarne istraivake mogunosti i domete bilo je mogue sagledati neto kasnije, to je potvreno odlaskom i radom B. ureva u tim arhivima.
To e se pokazati veoma znaajnim u buduim istraivanjima i otvaranju
novih perspektiva za prouavanja jugolavenskog podruja. Za vrijeme svoga
boravka na postdiplomskom studiju u Istanbulu, B. urev je imao sreu
sluati predavanja kod prof. Ismail Hakki Uzunarilija. On ne samo da mu
je dao prave smjernice nego mu je pomogao i oko dobijanja dozvole za rad
u Arhivu, to je jo uvijek bilo prilino teko. Ulazak u arhiv za njega bio je
revolucionarno otkrie. Naime, uz pomo prof. Uzunarilija, za pitanje koje
ga je zanimalo pronaao je dva zanimljiva deftera. To je bilo sasvim dovoljno
da uoi kakve se mogunosti i perspektive historijske nauke otvaraju. Po
povratku u zemlju objavio je prva saopenja o postojanju tih izvora, to je
ujedno i prvo saopenje naunoj javnosti o toj vrsti izvora na jugoslavenskom
podruju.11 No, ondanja vlada Jugoslavije brzo mu je uskratila tu privilegiju i on je morao prekinuti svoj studijski boravak u Istanbulu i vratiti se u
zemlju. Potom 1939. godine on prelazi na mjesto kustosa-arhiviste u Zemaljski muzej u Sarajevu i poinje objavljivati poneto iz sadraja tih deftera u
asopisima u Crnoj Gori, jer se pronaeni materijal odnosio upravo na Crnu
Goru. Njegova iskustva u radu znatno su se razlikovala od onoga to su saopili prethodnici 1936. godine. Uspjeh i rezultat, osim objektivnih, ovisio je
i o nekim subjektivnim faktorima. B. urev je pokazao vie umijea i snalaljivosti u tome. On je upoznao organizaciju i zbirke Arhiva, to je i te kako
znaajno za budua istraivanja. To je ve davalo indicije koja graa i koliko
mogunosti daje u izuavanju politike, ekonomske ili pravne historije. Ve
je bilo potpuno jasno u kom smjeru se treba kretati i kada.
Drugi svjetski rat prekinuo je mogunost novih istraivanja u osmanskim arhivima. Povratak B. ureva u Sarajevo i Zemaljski muzej nakon
rata omoguio je nastavak zapoetih objavljivanja dokumenata i ispisa koje
je nainio tokom ranijeg boravka. Raspoloiva graa Muzeja stavljala ga je
pred nove izazove, koji su rezultirali s nekoliko veoma znaajnih radova o
vojnucima, knezovima, razvitku i karakteru osmanskog feudalizma. U Glasniku Zemaljskog muzeja poslije Drugog svjetkog rata objavljeno je nekoliko
dokumenata i znaajnih studija iz osmanskog perioda.12 Shvatio je da je rad
u okrilju muzeja ipak ograniavajui i da je neophodno nai kvalitetnije rjeenje za dalji i snaniji razvitak historiografije toga razdoblja.
Stoga se ukazala potreba osnivanja jedne ustanove koja e biti autonomna u tom poslu i koja e moi samostalno kreirati, planirati i proirivati
Branislav urev, Jo neto o Carigradskom arhivu, Jugoslovenski istorijski asopis
V, 1-2/1939, 37; Isti, Predgovor, Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevia (sv. I) ANUBiH, Posebna izdanja Knjiga IX/1, Odeljenje drutvenih nauka, Knjiga
2/1, Sarajevo 1968, 1-16.
11
26
Branislav urev, Kako treba zapoeti rad u Carigradskom arhivu, Arhivist, II/1952,
sv. 1, 21.
14
28
Dakle, znatno lake i sa mnogo vie uspjeha rjeavani su problemi drutvene, politike, vojne, privredne i kulturne historije.
29
talnog instituta i pokretanje asopisa Prilozi za orijentalnu filologiju i historiju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom (POF). Pokretanje ovog
asopisa imalo je iznimno veliki znaaj za historiografiju jugoslavenskog
prostora. Okupio je najbolje osmaniste i zajedno s njima uzdizao i afirmirao
osmanistiku i historiografiju na ovim prostorima. Mora se svakako imati na
umu i njegov angaman kada je u pitanju rad drugih institucija, iji je vrlo
aktivan lan. Od tih aktivnosti treba napomenuti da je jedan od inicijatora
osnivanja Naunog drutva BiH, Predsjednik Istorijskog drutva BiH 195456, lan redakcije Godinjaka od osnutka do penzije (20 godina), aktivan
lan ANUBiH (predsjednik, 1968-71).19 Taj segment njegovog djelovanja ne
smije se zanemariti i bez njega bi sveukupni doprinos bio manjkav.
Manje sree imao je u projektu Istorije naroda BiH koja je trebala biti
neka vrsta duga sredini u kojoj je proveo cjelokupan radni vijek. Taj projekat, ini se, njegov je jedini neuspjeh. Dakle, njegov sveukupni dopinos nije
mogue svesti samo na broj bibliografskih jedinica. On mora sadravati i doprinos u institucionalnoj izgradnji i doprinosu njihovom radu, osnivanju novih asopisa, voenju izdavake politike asopisa kroz redakcije te njihovom
profiliranju. Svojim radom postavljao je smjerokaze, trasirao pravce kojim se
treba kretati, te metodoloke standarde u historiografiji.
Zusammenfassung
30
Isto, 162-168.
Isto, 170-176.
31
Enver Redi, Branislav urev linost i djela, Sarajevo, 2003. godine, 86.
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Spomenica (1950-1980), Sarajevo, 23; Orijentalni institut u Sarajevu 1950.-2000., Sarajevo 2000. godine, 104.
32
10
poglavlja: VIII (pp. 205-214); XV (pp. 477-490); XXIV (pp. 602-610); XXVI (pp. 622-628),
te XLIX (izvori i literatura) (pp. 1339-141).
11
33
13
34
15
16
17
Isto, 103.
18
Isto, 105/6.
19
Isto, 106.
35
Isto, 102.
21
Isto, 106.
22
23
24
Isto, 495.
36
Todorovia. Tom prilikom je ruski car dao saglasnost da predstavnici srpske pravoslavne crkve mogu dolaziti svake sedme ili osme godine i traiti
pomo.25 Ova informacija o kontaktima sa Rusijom otvara jedno veliko polje srpsko-ruskih odnosa u narednom periodu. To je otvorilo put za naredne
bliske odnose Srpske pravoslavne crkve sa ruskom dravom. U narednim
decenijama ti kontakti su postali ei i bliskiji. Interesantno je da o tome
akademik urev pie: da je patrijarh Gavrilo, nasljednik Pajsijev, putovao
u Moskvu na bijesnom konju naoruan i praen sjajnom pratnjom. Za patrijarha Maksima poloaj srpske crkve u turskoj dravi postao je jo vri.26
To je nastavljeneno i u vrijeme njegovog nasljednika Arsenija III arnojevia koji je izabran za patrijarha 1674. godine. Upravo tada dolazi do velikog
otvorenog sukoba sa Osmanskim carstvom. Naime, u toku Bekog rata koji
se vodio od 1683. do 1699. godine, vei dio svetenstva sa patrijarhom naao
se na strani protivnika osmanskog sultana. Zbog toga je i patrijarh Arsenije
III bio prisiljen 1690. godine napustiti teritoriju Osmanskog carstva. Njegovi
nasljednici njih ukupno sedam o kojima profesor urev pie, vrlo pregledno
hronoloki i tematski nastavili su sa promjenljivim odnosom svoju vjersku
djelatnost sve do ukidanja Peke patrijarije 1766. godine.
Kao razlog njenog ukidanja, profesor urev navodi uticaj fanariota
u Istanbulu da se Peka patrijarija i Ohridska arhiepiskopija pripoje vaseljenskom patrijarhu. Za takve zahtjeve posluio im je i avanturistiki ivotni
put patrijarha Vasilija Jovanovia-Brkia. Njega je njegov nasljednik Grk
Kalinik II optuio da je na strani sultanovih protivnika, a posebno Rusije.
Drugi razlog bio je dug kojeg je Patrijarija imala prema carigradskom Grku
oru Spatarisu kojeg su osmanske vlasti objesile pred njegovom kuom
zbog izdaje dravnih interesa. Tom prilikom je njegova imovina konfisikovana, a dug Patrijarije je sada bio prema Visokoj porti. Koristei nastalo
stanje, vaseljenski patrijarh Samuilo se ponudio da dravi izmiri nastali dug
pod uslovom da sultan ukine Srpsku patrijariju. To je realizirano fermanom sultana Murata III (1757-1774) od 11. septembra 1766. godine. Nekoliko mjeseci kasnije ukinuta je i Orhidska arhiepiskopija. U narednom periodu
vodee crkvene linosti bili su iz reda Grka fanariota koji su na visoke crkvene poloaje dolazili putem mita i na druge nezakonite naine.27
Pisanje na ovu temu predstavlja jedan od najznaajnijih doprinosa u
osmanistikim studijama profesora ureva. I u narednom periodu akademik urev je pisao o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u doba Osmanlija. Neto
kasnije piui na ovu temu, te preuzimajui ve napisano o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Historiji naroda Jugoslavije II sa dopunjenim poglavljima
i novim podacima objavio je knjigu Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog
naroda.28 Gledajui sa ove distance poslije 50 godina, koliko je prolo od
25
Isto, 568.
26
Isto, 571.
27
Isto, 1352-1356.
28
37
tampanja znaajnog djela Historija naroda Jugoslavije II, prvo pod ovim
naslovom u Zagrebu 1959, a tek onda kao Istorija naroda Jugoslavije II u
Beogradu 1960. godine, vidimo njegovu vrijednost i znaaj koji ne gubi na
svojoj aktuelnosti ni poslije pet decenija. U tome su svi saradnici koji su dali
svoj doprinos ostavili trajno obiljeje. Meu njima je profesor Branislav urev ostavio vidan trag, kako u poglavljima koja je napisao, tako i kao lan
Ue redakcije ove knjige koja i danas plijeni panju svih koji se interesiraju
za vremenski period od druge polovine XV do kraja XVIII stoljea na prostorima ex Jugoslavije.
Zusammenfassung
giert zu haben. Sie haben in einzelnen Kapiteln die breitere wissenschaftliche ffentlichkeit an mehreren Stellen zum ersten Mal auf die Stellung und
Bedeutung aufmerksam gemacht, welche Bosnien-Herzegowina bzw. das
Bosnische Elajet im europischen Teil des Osmanischen Reiches hatte. Ein
besonderer Beitrag in diesem Buch, wie auch in seinem ganzen wissenschaftlichen Opus, waren seine Errterungen ber sie Serbisch-Orthodoxe Kirche
in der osmanischen Periode. Zum ersten Mal wurde nun von urev auf die
Stereotype, und nicht zuletzt mythologische Darstellung dieser Religionsinstitution, nicht nur im serbischen Volk, sondern auch im osmanischen Staat,
hingewiesen. Zahlreiche Beispiele anfhrend, bestritt er zahlreiche Vorurteile, die die damalige jugoslawische Geschichtsschreibung beherrschten.
Faktographisch przise, klar und kompromisslos wies er auf die Schdlichkeit dieser Einstellung hin. Deswegen hatte er zahlreiche Opponenten. Mehr
darber in der vorliegenden Arbeit.
Obwohl einige Kollegen manche Thesen von Professor urev zu einzelnen Fragen bestritten, ermglichte seine Abhandlung ber die Geschichte
der Serbisch-Orthodoxen Kirche, dass die Arbeit an der Geschichte der Vlker Jugoslawiens II zu Ende gefhrt und als Buch verffentlicht wird, was
einen groen Beitrag zur ex-jugoslawischen Osmanistik, in der der Name
des Akademiemitglieds Branislav urev unumgnglich ist, darstellt.
39
Poznate su zasluge koje je akademik Branislav urev imao za poetak rada Orijentalnog instituta kao samostalne naune institucije sada ve
davne 1950. godine. One lee posebno u injenici da je on u to vrijeme znao
procijeniti potrebe za naunoistraivakim radom u oblasti orijentalistike i
da je ustrajao u nastojanjima da se Orijentalni institut formira kao samostalna naunoistraivaka ustanova. Branislav urev je rukovodio radom
Orijentalnog instituta kao njegov direktor 15 godina, ali i kao urednik i aktivan saradnik u izdanjima ovog instituta, ime je dao nesumnjiv i vrijedan
doprinos bogatoj izdavakoj djelatnosti ove institucije.
Ve prve godine po osnivanju Orijentalnog instituta pokree se i asopis koji je dobio naziv Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom. Uz prvi broj ovog asopisa, kao
njegov urednik, Branislav urev u uvodnom tekstu predstavlja osnovne
zadatke i ciljeve rada novoosnovanog instituta. Budui da se ovaj institut
razvio kao samostalna naunoistraivaka institucija iz Turskog arhiva Zemaljskog muzeja, bilo je za oekivati da e radovi u prvom broju asopisa biti
upravo iz domena rada biveg Turskog arhiva, tj. publikacije osmanskih dokumenata koji se odnose na istoriju naih naroda pod turskom vladavinom.
Meutim, urev je kao urednik asopisa ve u tom prvom broju istaknuo
kako je naredni zadatak obrada dela koja su pisali nai ljudi na orijentalnim
jezicima, ukazujui na to da ve prvi broj asopisa ima jedan rad i jedan
prilog te vrste, te kako u daljem radu treba nastojati da se razvije i rad na
ispitivanju orijentalne umjetnosti u naoj zemlji.1
Kada i danas, nakon skoro 60 godina postojanja i rada Orijentalnog
instituta, pogledamo rezultate rada ove naunoistraivake ustanove, moemo vidjeti da su oni graeni i ostvarivani na tada zacrtanim temeljima i,
Uz prvi broj, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom (dalje: POF) I/1950, Sarajevo 1950, 5.
1
41
naravno, razvijani i proirivani u skladu sa potrebama nauke, ali i sa opredjeljenjima naunoistraivakih kadrova u Institutu.
Kao glavni i odgovorni urednik prvog broja Priloga za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, ali i kao lan
redakcije do broja X-XI/ 1960-61. godine (uz napomenu da je naziv asopisa
od broja VIII-IX/1958-59. skraen u Prilozi za orijentalnu filologiju), Branislav urev je aktivno uestvovao u formiranju sadraja asopisa kao jedan
od recenzenata ponuenih radova i time, uz ostale lanove redakcije, profilirao sadraj svakog pojedinog broja. Uee u radu redakcije tada jedinog orijentalistikog asopisa u bivoj Jugoslaviji trailo je izuzetno angairanje na
okupljanju to veeg broja orijentalista, kako iz zemlje tako i iz inostranstva,
koji e u svojim radovima, prilozima, prijevodima, ali i kritikama, ocjenama
i prikazima, predstavljati rezultate do kojih su doli u svojim istraivanjima
ili davati ocjene o radovima drugih autora. Na tom polju je Branislav urev
dao svoj doprinos i kroz odabir i recenziranje radova koji e svojim sadrajem doprinositi izuavanju jednog dugog perioda iz nae prolosti na temelju
originalnih osmanskih dokumenata kao prvorazrednih izvora za istraivanja
u toj oblasti.
Uz rukovoenje Institutom i rad u redakciji asopisa, Branislav urev je ve od prvog broja Priloga za orijentalnu filologiju poeo objavljivati
radove koji su predstavljali rezultat njegovog istraivakog boravka i rada u
Arhivu Predsjednitva vlade u Istanbulu. Pod zajednikim naslovom Defteri za crnogorski sandak iz vremena Skender-bega Crnojevia, urev je
predstavio sadraj istraivanog arhivskog materijala koji je podijelio na tri
dijela i objavio u tri broja ovog asopisa.
Pored opisa dva deftera crnogorskog sandaka iz 1521. i 1523. godine,
sa stanovita vrijednosti objavljivanja osmanskih izvora, iz prvog dijela ovog
rada2 treba istaknuti kritiko izdanje teksta sa prijevodom dviju kanun-nama iz deftera iz 1523. godine. Prijevodom ovih izvora bilo je omogueno i
historiarima koji ove izvore nisu mogli koristiti u originalu da se upoznaju
sa njihovim sadrajem. U drugom dijelu3 je donesen tekst i prijevod hasova
sultana i sandakbega iz istog deftera, dok su u treem dijelu4 dati opirni
izvodi iz teksta deftera dizje iz 1521. i katastarskog deftera Crne Gore iz
1523. godine. Na kraju ovog dijela urev je donio i nekoliko dopuna i ispravaka za tekstove iz prva dva dijela, te pokazao kako je i dalje radio na istraivanju ovih dokumenata koji su osvjetljavali pojedina pitanja iz historije
Crne Gore 16. stoljea.
Vrijedan doprinos sadraju asopisa Orijentalnog instituta Branislav
urev je dao radom Sarajevski kodeks kanun-nama u kojem je predstavio
jedan rukopisni kodeks iz zbirke Orijentalnog instituta i ukazao na brojne
Branislav urev, Defteri za crnogorski sandak iz vremena Skender-bega Crnojevia,
POF I/1950, Sarajevo 1950, 7-22.
2
42
specifinosti njegovog sadraja, ne samo tematske nego i kodikoloke.5 O vrijednosti ovog rada govori i injenica da je on uvrten u izbor radova koji su
30 godina kasnije objavljeni u posebnom broju asopisa Prilozi za orijentalnu
filologiju u prijevodu na engleski jezik, a obuhvataju ranije objavljene radove
iz ovog asopisa iz oblasti historije i diplomatike.6
Pitanje izuavanja kanuna sultanskih zakona i kanun-nama kao
kodificiranih zbirki zakonskih propisa iz oblasti javnog i administrativnog
zakonodavstva pripadalo je sferi istraivake znatielje Branislava ureva
i njegov doprinos na ovom polju je od izuzetne vanosti za analizu ove vrste
dokumenata.
Uz njegove radove u asopisu Prilozi za orijentalnu filologiju, kao to
su O prepisu kanun-name za Sremski sandak u rukopisu Orijentalnog instituta u Sarajevu7 i Turski prevod rudarskog zakona za Novo Brdo despota Stefana Lazarevia,8 Branislav urev je uestvovao i u pokretanju edicije Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalium Illustrantia ija
je prva knjiga, u seriji nazvanoj Zakonski spomenici, bila posveena upravo
ovoj vrsti dokumenata.
Kao lan urednitva (uz Nedima Filipovia i Hamida Hadibegia)
knjige koja je objavljena 1957. godine pod naslovom Kanuni i kanun-name za
Bosanski, Hercegovaki, Zvorniki, Kliki, Crnogorski i Skadarski sandak,9
urev je dao veoma korisne smjernice za nain ureenja izdavanja ove vrste dokumenata u skladu sa potrebama historijske nauke u tadanjoj FNRJ,
ali i njenim mogunostima, to je podrazumijevalo ili izdavanje izvora sa
tekstom i prijevodom, ili njihovo predstavljanje samo u prijevodu, ili u obliku
regesta. U ovoj knjizi se Branislav urev javlja kao prevodilac vie kanunnama, u knjizi podijeljenih na zakonske spomenike za Bosnu i Hercegovinu
i zakonske spomenike za Crnu Goru. U prvom dijelu je, uz kritiko izdanje dokumenta, urev preveo Kanun-namu za Bosanski sandak iz 1530.
godine,10 a na osnovu prijepisa iz rukopisa ispravio ili dopunio tekst ranije
objavljene Kanun-name za Bosanski, Hercegovaki i Zvorniki sandak iz
1539. godine.11 Kada je rije o ovim dokumentima koji se odnose na Crnu
Goru a ija je historija dugo godina bila predmet njegovog naunog interesa
urev je po istom principu, dakle, analizirajui tekst svakog od ovih dokuB. urev, Sarajevski kodeks kanun-nama, POF VI-VII/1956-57, Sarajevo 1958, 147158.
5
Isti, The Codex Kanun Nama of Sarajevo, POF 36/1986, Sarajevo 1987, 181-196.
Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovaki, Zvorniki, Kliki, Crnogorski i Skadarski sandak. Saoptavaju: Dr. Branislav urev, Nedim Filipovi, Hamid Hadibegi, Muhamed Muji i dr. Hazim abanovi. Urednitvo: Dr. Branislav urev, Nedim
Filipovi i Hamid Hadibegi. Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalium
Illustrantia, Tomus primus. Serija I, Zakonski spomenici, sv. 1. Sarajevo 1957.
9
10
Isto, 34-47.
11
Isto, 48-58.
43
menata, preveo i kroz biljeke ispravio ili dopunio sporna mjesta za razumijevanje sadraja vie dokumenata. Pod zajednikim naslovom Crnogorske
kanun-name iz deftera iz 1523. godine12 ovdje je, uz neke sitnije ispravke,
donesen njegov prijevod dvije kanun-name koje su ranije objavljene u prvom
broju Priloga za orijentalnu filologiju, o emu je ve bilo rijei.
Druge dvije kanun-name Kanun-nama za Crnu Goru iz deftera od
1529-1536. godine13 te Kanun-nama za Crnu Goru iz Dukainskog deftera
iz 1570. godine14 obje iz defter iji se originali uvaju u Arhivu Predsjednitva vlade u Istanbulu, ovdje su objavljene po prvi put. Prijevodom ovih
dokumenata njihov sadraj je postao dostupan irem krugu historiara koji
su se bavili historijom Crne Gore u 16. stoljeu, a nisu bili u mogunosti koristiti ove izvore u originalu.
Kako se iz ovih podataka moe vidjeti, doprinos Branislava ureva
objavljivanju ove knjige bio je vrijedan sa vie aspekata kao jedan od urednika aktivno je uestvovao u pokretanju edicije Monumenta Turcica i njene
prve serije Zakonski spomenici te u utvrivanju naina izdavanja ove vrste
dokumenata, kao istraiva je svoje studijske boravke u Arhivu Predsjednitva vlade u Istanbulu koristio za sakupljanje vrijednog arhivskog materijala kojim je bio omoguen poetak sistematskog objavljivanja izvora, a kao
prevodilac naprijed navedenih kanun-nama dao je svoj doprinos kritikom
izdavanju i prijevodu ove vrste historijskih dokumenata.
Branislav urev je bio i jedan od urednika knjige Hazima abanovia
Krajite Isa-bega Ishakovia. Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, objavljene 1964. godine u istoj ediciji Orijentalnog instituta, ovaj put u drugoj
seriji pod nazivom Defteri.15 Njegovo dugogodinje iskustvo na izuavanju
osmanskih dokumenata bilo je od izuzetne koristi i u pripremi i nainu izdavanja deftera, pa su lanovi redakcije Branislav urev, Nedim Filipovi,
Hamid Hadibegi i Hazim abanovi zauzeli zajedniki stav da se ovaj
katastarski popis, kao jedan od najstarijih popisa podruj koja su njime
obuhvaena, objavi u originalnom tekstu sa prijevodom i brojnim komentarima u okviru podnonih napomena. U opirnom uvodu su predstavljeni
nastanak, karakteristike i znaaj deftera kao dokumenata koji nude bogatu, raznovrsnu, konkretnu i vjerodostojnu grau za izuavanje drutvene i
ekonomske historije Osmanske drave uope, a za historiju naselja i historijsku geografiju popisanih oblasti posebno. Diplomatiki opis ovog deftera,
dat na kraju uvodnog dijela, ostao je i do danas uzor i koristan podsjetnik u
pripremi za objavljivanje ove vrste dokumenata. Iako je za uspjenu i kvalitetnu naunu obradu ovog deftera zasluan prvenstveno njegov obraiva i
12
Isto, 156-168.
13
Isto, 169-172.
14
Isto, 173-177.
Dr. Hazim abanovi, Krajite Isa-bega Ishakovia. Zbirni katastarski popis iz 1455.
godine. Urednici: Dr. B. urev, N. Filipovi, H. Hadibegi i Dr. H. abanovi. Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalium Illustrantia, Tomus secundus, Serija
II, Defteri, knjiga 1. Sarajevo 1964.
15
44
Zusammenfassung
17
45
46
Vid. The Invention of Tradition, edid. Eric Hobsbawm and Terence Ranger, (Cambridge:
Cambridge University Press), 1983, sa izuzetno vanim Hobsbawmovim uvodnim ogledom gdje je predoeno zapaanje da tradicije koje se priinjavaju stare ili tako tvrde za
sebe jesu esto sasvim skore po porijeklu te ponekad potpuno izmatane. O znaaju Hobsbawmove analize vid. Ernest Gellner, Nationalism, (London: Phoenix), 1998, p. 94; Peter Burke, What is Cultural History?, (Cambridge: Polity Press), 2004, pp. 82-84, 98. O nelagodi koju Hobsbawmova analiza socijalnog konstruktivizma u vezi sa porijeklom dobrog
dijela tradicij te o zabrinutosti implikacijama Hobsbawmove misli po shvatanja koja
vide ostvarenje nacionalnog programa kao svrhu historije i vrhunsko ostvarenje slobode
vid. Milorad Ekmei, Nacionalni identitet, sintetike nacije i budunost demokratije, i,
Regionalizam izmeu slobode i nasilja, Dijalog prolosti i sadanjosti. Zbornik radova,
(Beograd: Javno preduzee Slubeni list SRJ), 2002, pp. 19-74, 481-508. I Hobsbawm i
Gellner i Burke ukazuju da su sve nacije sintetike, odnosno da su historijski i socijalni
konstrukti, te je podjela na sintetike i nesintetike nacije nenauna, ako ne i besmislena.
Starost narodnog imena ne potvruje eo ipso starost nacije kao historijske i drutvene
2
47
Gori, objavljene 1754. godine3, u jednom specifinom trenutku osmansko-crnogorsko-rusko-mletakih odnosa4. Saplemenik, subratstvenik i nasljednik
Vasilijev i Savin, vladika Petar I, Sv. Petar Cetinjski5, ponovio je to u svojoj
kratkoj Istoriji Crne Gore, objavljenoj po prvi put u Grlici 1835. godine6. Iste
godine, na vrli sugraanin, prema Skerliu najudnija i najizoidnija pojava
novije srpske kulturne historije a prema Borislavu Mihajloviu Mihizu fantastina, dodolska figura7, a to e rei Njegoev odgojitelj Simo Milutinovi
kategorije. Jo su Marx, Kautsky, austromarxisti kao Adler, braa Baueri, Karl Renner,
pa ak i Staljin u veoma jasno i pregledno pisanom spisu O nacionalnom pitanju, ukazivali da su narodnosna i nacionalna svijest dvije razliite stvari te da nacije u pravom
smislu rijei nema bez Moderne i industrije. Sve to smo saznali o nacionalizmu, poev od
Hobsbawma, Gellnera i Benedicta Andersona, ukljuujui izvanredne studije akademika Envera Redia o austromarxizmu i jugoslovenskom pitanju, pa do dananje poplave
sekundarne literature o tom pitanju, daje Marxu za pravo. O starosti narodnog imena i
zemlje, a koja se starost ne moe uzimati automatski kao dovoljan dokaz za starost nacionalnog osjeaja u tehnikom smislu rijei, vid. Mihailo J. Dini, O nazivima srednjovekovne srpske drave-Sklavonija, Srbija, Raka, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i
folklor, 32, 1966, pp. 26-34.
Vasilij Petrovi, Istorija o rnoj Gori, Letopis Matice srpske, 1/68, 1854, pp. 1-28. Knjiga je objavljena po prvi put 1754. godine u Moskvi te je prevedena na francuski i italijanski jezik. O djelu vid. Jovan N. Tomi, O istoriji Crne Gore crnogorskoga mitropolita
Vasilija Petrovia, Godinjica Nikole upia, 23, 1904, pp. 51-93; Pavle Ivi i Aleksandar
Mladenovi, O Jeziku kod Srba u razdoblju od 1699. do 1804, Istorija srpskog naroda,
4/2, Srbi u XVIII veku, ed. Slavko Gavrilovi, (Beograd: Srpska knjievna zadruga), 1986,
pp. 69-106, na pp.84-85.
3
Vid. Gligor Stanojevi, Stvaranje kulta Rusije u Crnoj Gori , pp. 328-31. Iguman Teodosije Mrkojevi, savremenik vladike Vasilija, skrenuo je panju ruskom dvoru na vladike
Vasilije tvrdnju da je isti vladika, navodno, nositelj titule duke, sljedeim rijeima: Bog
zna da duke nema u Crnoj Gori zato Crnu Goru dri turski sultan od onog vremena kada
je Zetom zavladao. I dalje: U Zeti se nalaze turski gradovi Spu, Podgorica, abljak, i
kako on moe sebe nazivati njihovim zapovjednikom kad su pod turskom vlau. Vid.
idem, op. cit., p. 330. Moglo bi se rei da je iguman Teodosije Mrkojevi rijeio pitanje
turske, tj. osmanske vlasti u Crnoj Gori preko stotinu godina prije nego to je ono postavljeno u junoslovenskoj i evropskoj historiografiji. O izuzetnoj linosti igumana Teodosija Mrkojevia vid. Vaso ubrilovi, Teodosije Mrkojevi, Odabrani istorijski radovi,
(Beograd: Narodna knjiga), 1983, pp. 425-57. Ovaj nesvakidanji ovjek uao je u Njegoev dramski ep te u dokumentarnu prozu Stefana Mitrova Ljubie, a oba djela su pisana
na temu lanog cara epana Malog. Mrkojevi je i u Njegoa i u Ljubie bio prikazan
kao uzor pameti i kritike pronicljivosti, to i savremene biljeke o njegovom stavu prema
historijskim fantazmagorijama vladike Vasilija samo potvruju.
4
Vid. Petar I Petrovi, Kratka istorija Crne Gore, Zapisi, 8/13, 1935, pp. 140-52.
Vrijedi citirati vie iz ove ocjene: ...Javie se fantastina, dodolska figura Sime Milutinovia Sarajlije i nikad jedna tako velika reputacija nee biti stvorena uzalud i naprazno....
Vid. Borislav Mihajlovi-Mihiz, Prethodnici, Portreti, (Beograd: Nolit), 1988, pp. 31-35,
na p. 32, (objavljeno po prvi put 1954). Radi se o briljantnoj, novinsko-kritikoj, parafrazi
7
48
Sarajlija (Sarajevo 7/14. X 1791 Beograd 30. XII 1847/11. I 1848 datumi
ispred kose crte su prema julijanskom kalendaru)8 u spisu tipino milutinoSkerlieve pozicije o Simu Milutinoviu Sarajliji koja je ubrzo postala dio knjievne i kulturne ortodoksije i u Srbiji i u bivoj Jugoslaviji. Vid. infra bilj. 8.
Preokret u vrednovanju i lika i djela Sima Milutinovia Sarajlije predstavljala je studija:
Vladan Nedi, Sima Milutinovi Sarajlija, (Beograd: SAN), 1959. Kasnije su, na tragu
izdvojenih protivskerlievskih postavki Isidore Sekuli, Anice Savi-Rebac i Stanislava
Vinavera, doli znaajni ogledi i knjievne studije Miodraga Pavlovia, Slobodana Blagojevia i Svetozara Koljevia koje su ukazale da je Milutinovi bio, u najboljim odlomcima
svoje poezije, vrhunski metafiziki i ueni pjesnik, ravan najboljem Muickom i najboljem
Steriji, a da je u isto vrijeme bio u stanju da crpi na vrelima usmene tradicije. Radilo se,
dakle, o jednoj sintezi lokalnog i evropskog, tradicionalnog i novog, pukog i veleuenog
koja je, kao takva, bila rijetka u kulturama zemalja i naroda bive Jugoslavije tokom
XIX i XX vijeka, i o kojoj e kao o nedosegnutom idealu pisati Pero Slijepevi u svom poznatom predavanju o odnosu uene i patrijarhalne kulture, svakako na tragu njemakog
historizma. O znaaju Milutinovia Sarajlije za nastanak modernog knjievnog jezika u
Srba, Hrvata, Bonjaka, Crnogoraca vid. Mea Selimovi, Za i protiv Vuka, (Sarajevo:
Svjetlost), 1972, pp. 145-66, (objavljeno po prvi put jo 1966). O prevrednovanju i mnogo
pozitivnijoj ocjeni pjesnikovoj kao zapisivaa usmene knjievnosti vid. Nenad Ljubinkovi, Pjevanija crnogorska i hercegovaka Sime Milutinovia Sarajlije, (Beograd: Biblioteka Vukov sabor i Rad i Kulturno-prosvetna Zajednica Srbije), 2000; idem, Narodne
pjesme iz starijih, najvie primorskih zapisa i tzv. Lajpcika pjevanija Sime Milutinovia, Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik, 53/1-3, 2005, pp. 291-336. Ne tako davno
objavljena autobiografija Sime Milutinovia sa izvanrednim podacima o pjesnikovom djetinjstvu u Sarajevu te Gradacu svjedoi o njegovoj izuzetnoj sposobnosti neoptereenog
prodiranja u sutinu bosanskog drutva toga doba. Vid. Sima Milutinovi Sarajlija, ivotospis, ed. Milorad Radevi, Knjievna istorija, 9/33, 1976, pp. 157-81; Miljan Mojaevi,
O njemakom izvodu iz autobiografije Sime Milutinovia, Prilozi za knjievnost, jezik,
istoriju i folklor, 1976, pp. 300-10. Milutinovieve vijesti o Osman-kapetanu Gradaeviu, prosperitetu njegove kapetanije te o njegovom pravednom i duevnom postupanju
sa nemuslimanima potvruju tvrdnje da je oko 1800. godine jedino Osman-kapetanova
raja bila zadovoljna. Te su tvrdnje predoene u spisu Prilike u Bosni, nastalom oko 1810,
a iji je autor bio ueni i pravdoljubivi kadija Sarajlija Muhammed Emin-efendija Isevija
(u. oko 1816), djed Esad-efendije Kulovia (u. 1917), jedne veoma znaajne javne linosti Sarajeva i Bosne u austrougarsko doba. (Vid. Ahmed S. Alii, Manuskript Ahvali
Bosna od Muhameda Emina Isevia (Poetak XIX v.), Prilozi za orijentalnu filologiju,
32-33, 1982-83, pp. 163-98). O Milutinoviu kao ovjeku koji se uspijevao izdizati iznad
vjerskih i kulturnih predrasuda vid. Aleksandar Foti, Turski orden Sime Milutinovia
Sarajlije, Sima Milutinovi Sarajlija. Kulturno delo i kulturnoistorijska uloga, (Beograd:
Institut za knjievnost i umetnost i Vukova zadubina), 1993, pp. 379-85, na p. 382. Foti
(p. 382, bilj. 12) skree panju na navodne rijei oevog ortaka i prijatelja, Bonjaka i
muslimana, upuene Milutinovievom ocu u nevolji: Grehota je svakom onome koji zna
i vjeruje u Boga Samonesazdanca, da siromaha, Turina li, kaura li u Boga je svejedno,
koji je valjan i radan, ne pomogne svaim i najpreim sredstvom, sovjetom i novcem, Sima
Milutinovi Sarajlija, ivotospis, ed. Milorad Radevi, p. 165. Treba obratiti panju na
Milutinovievu upotrebu izraza Bog Samonesazdanac koji neoborivo ukazuje da su tom
uenom pjesniku bile poznate veoma komplikovane islamske postavke o Bojoj prirodi.
Prikaz dobrote i pameti oevog prijatelja muslimana nalazi svoje paralele u biljekama
Vuka St. Karadia, Prote Mateje Nenadovia i Jovana Sterije Popovia o tzv. duevnim
Turcima. Kolikogod literarizovano, Milutinovievo je veoma znaajno svjedoanstvo o historijskoj osnovi suivota u Bosni te kao takvo osporava neutemeljene tvrdnje izvjesnih
8
49
vievskog naslova Istorija Crne Gore od iskona do noviega vremena, prihvatio je bez zadrke tvrdnje dvojice vladika cetinjskih. Slijedilo ga je pola tuceta odvie nekarakteristinih epigona, meu kojima je donekle interesantan
samo Milorad Medakovi, svojevremeni lini sekretar Knjaza Danila9.
Uz navedene naijence, ovoj su se struji miljenja prikljuili brojni
strani spisatelji, gorljivi slavjanofili i otomanofobi, kao Pavle Rovinski, Jean
Vaclik, Lenormant, itd10. Spisi ovih stranih autora koji su insistirali na mitu
to ga je stvorio vladika Vasilije imali su jasnu politiku svrhu i poruku.
Oni se mogu itati jedino u sklopu tadanjeg rjeavanja Istonog Pitanja i
propagande kao dijela tog Endlsung-projekta u vezi sa prisustvom Osmanskog Carstva i muslimana u Evropi11. Naime, insistiranje reenih pisaca na
navodnoj vjekovnoj nezavisnosti Crne Gore od Osmanskog Carstva potezano
je kao argument i u knjigama i u tampi i na pregovarakom stolu od Pari-
10
Za jo uvijek vrijedan i produbljen pregled tih dogaaja vid. Nicolae Jorga, Geschichte
des Osmanischen Reiches, 5, Bis 1912, (Gotha: F. A. Perthes Aktiengesellschaft), 1913,
pp. 437-584, posebno na pp. 446-47, 470-71, 480-86, 511-12, 557-59, 581-83 et passim. Za
modernu sofisticiranu analizu sa osmanistikog stanovita vid. Virginia Aksan, Ottoman
Wars 1700-1870: An Empire Besieged, (Harlow: Longman), 2007, passim. U agresorskokaradievskoj paljevini Orijentalnog instituta maja 1992. godine propala je ogromna
izvorna i kopirana graa za historiju osmansko-crnogorskih odnosa u XVI-XIX vijeku.
Samo je mali dio te grae iskoriten u radovima Hamida Hadibegia i Hamdije Kapidia. Vid., na primjer, Hamid Hadibegi, Turski dokumenti o poetku ustanka u
Hercegovini i Bosni 1875. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 1, 1950, pp. 85-116;
idem, Odnos Crne Gore prema Grahovu u doba Njegoa, Prilozi za orijentalnu filologiju,
2, 1952, pp. 201-11; idem, Odnos Crne Gore prema Osmanskoj Dravi polovicom XVIII
Vijeka, Prilozi za orijentalnu filologiju, 3-4, 1952-53, pp. 485-508; Hamdija Kapidi,
Sulejman-pain pohod od Gacka kroz Klanac Dugu prema Nikiu i Spuu u junu 1877
g., Istoriski zapisi, VII/X, 1-2, 1954, pp. 215-19. Prvorazrednu novu grau iz istanbulskih
arhiva nesvakidanjeg karaktera (izvjetaji kafanskih uhoda) o percepciji osmansko-crnogorskih odnosa u istanbulskom viejezikom i multikonfesionalnom drutvu u periodu
1842-1844. saoptava Cengiz Krl, Sultan ve Kamuoyu. Osmanli Modernleme Srecinde
Havadis Jurnalleri (1840-1844), (stanbul: Trkiye Bankas Kltr Yaynlar), 2008,
pp. 329 ( 825), 354 ( 917), 356 ( 924), 358 ( 933), 360 ( 941), 363-64 ( 951),
367 (s 963-964), 369 ( 969), 371 ( 978), 380 ( 1015), 381-82 ( 1020), 382 (
1022), 401 ( 1092), 406 ( 1110), 411 ( 1133), 421-22 ( 1175), 434 ( 1225), 437-38
( 1237), 438 ( 1239), 441-42 ( 1253), 444 ( 1262), 452 ( 1293). O tim vijestima
piemo podrobno na drugom mjestu.
11
50
skog mira 1856. godine do Berlinskog kongresa 1878. godine12 svaki put kada
bi se Osmansko Carstvo pozvalo na svoja suverena prava na Crnu Goru u
kontekstu toga kako su suverena prava shvatana u meunarodnom pravu i
diplomatiji od Bekog kongresa 1815. godine.
Glogov kolac u shvatanja o Crnoj Gori kao o Sparti Srpstva te o svakom Crnogorcu kao o kralju Leonidi i Filipidesu zabio je, 1897. godine, spisom Montenegrina13, arhimandrit grgeteki Ilarion Ruvarac, najpametniji,
najueniji i najsvadljiviji historiar u Srba i Junih Slovena kako u svome
vremenu, tako i uopte14. Vrijeme za upokojavanje vampira nije moglo biti
gore. Te, 1897. godine, na Cetinju se slavilo dvije stotine godina od dolaska dinastije Petrovi-Njego na vlast, to je, ve smo po sebi, bila upitna kvalifikacija. Ruvarac je utvrdio kao prvo: Crna Gora je u XVI i XVII vijeku bila pod
osmanskom vlau, kao i ostale, kako bi to on rekao, srpske i junoslovenske
zemlje. Kao drugo: vladike cetinjske treba vratiti iz politike u crkvenu historiju15. Ove brutalno kazane istine izazvale su furor podjednako i na Cetinju i
u Beogradu i u Mostaru, gdje su tada pisala najzagrienija, ali i najdarovitija
srpska nacionalistika pera. Ruvarcu su pokuali odgovoriti Lazar Tomanovi, Marko Dragovi, Pavle Rovinski16 te drugi, ali bez imalo uspjeha.
Vid. Nicolae Jorga, Geschichte des Osmanischen Reiches, 5, Bis 1912, p. 512, sa referencama o karakteristinim tvrdnjama u spisima Neigebauera, Von Saxa, Wilkinsona, meu
brojnim drugim autorima.
12
Ilarion Ruvarac, Montenegrina. Priloci istoriji Crne Gore, 2. izd., (Zemun: tamparija
Jovana Puljo), 1899. Ovo drugo izdanje predstavlja definitivnu verziju djela te se uobiajilo pozivanje na njega.
13
15
51
Ovu smo maksimu prvi put uli iz usta Duanke Bojani. Mnogo godina kasnije, na nju
nas je podsjetio poznati historiar srednjovjekovne Francuske i Evrope, William C. Jordan, uenik velikog medieviste Josepha Strayera, i profesor srednjovjekovne historije na
Univerzitetu u Princetonu.
19
Bogumil Hrabak, Izvoz itarica iz Bosne i Hercegovine u Primorje od kraja XIII do poetka XVII Veka, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 14, 1963, pp. 121-203;
idem, Izvoz itarica iz Osmanlijskog Carstva u XIV, XV i XVI stoleu. Udeo Dubrovana u
prometu turskim itom, (Pritina: Jedinstvo), 1971. U definitivnoj monografiji o bosanskomletakim odnosima u XIV i XV vijeku, Marko unji je primijetio da je jedna Hrabakova
rasprava o srednjovjekovnoj Bosni i Mlecima bez ikakve vrijednosti. Vid. Marko unji,
Bosna i Venecija (Odnosi u XIV. i XV. st.), (Sarajevo: HKD Napredak), 1996, p.17 (n. 1).
Comp. Bogumil Hrabak, Venecija i Bosanska drava, Istraivanja, 12, 1989, pp. 407-505.
20
21
Vid. supra n. 2.
52
Jovan Erdeljanovi, Stara Crna Gora, Naselja i poreklo stanovnitva, 24, Srpski etnografski zbornik, 39, (Beograd: SKA), 1926. Takoe vid. idem, Bratonoii, Naselja i
poreklo stanovnitva, 6, (Beograd: SKA), 1909; idem, Postanak plemena Pipera, Srpski
etnografski zbornik, 17, (Beograd: SKA), 1911, pp. 241-528.
23
Vid. Nedim Filipovi, Tri bujuruldije Numan-pae uprilia, poseban otisak iz kalendara Gajret za 1941. godinu, (Sarajevo: Gajret), 1940, gdje je oroviev prikaz mjesta Crne
Gore u Osmanskom Carstvu iz djela Istorija Jugoslavije koriten kao referentna literatura prilikom tumaenja podataka iz novootkrivene osmanske grae.
24
Jago Jovanovi, Stvaranje crnogorske drave i razvoj crnogorske nacionalnosti Istorija Crne Gore od poetka VIII vijeka do 1918. godine, Cetinje, 1948. Takoe vid. Momilo
eravi, Jedno sporno pitanje o naoj narodnoj istoriji, Istoriski zapisi, 3/6, 10-12, 1950,
pp. 367-81. O periodinim obnavljanjima ovakve, katkad nacional-marksistike, a katkad
samo nacionalistike, nekritike ideologizovane historiografije o Crnoj Gori vid. Dragoje
ivkovi, Najnovija istorija crnogorskog naroda, Stvaranje, 32, 1977, pp. 929-73; Sima
M. irkovi et alii, O jednom shvatanju i jednoj kritici Istorije Crne Gore, Jugoslovenski istorijski asopis, 1-2/1977, pp. 107-28; Sima M. irkovi, Svaka nacija izgrauje
svoju kulturu, Pobjeda, 24. IV 1984; idem, Kritika: Dragoje ivkovi, Istorija crnogorskog naroda. Od starijega kamenog doba do kraja srednjeg vijeka, Tom I, Cetinje, 1989,
470, Istorijski asopis, 36, 1989, pp. 251-63; idem, Osobenosti istoriografije o srednjovekovnom periodu Crne Gore, Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraivanja,
(Podgorica: Istorijski institut), 1999, pp. 19-26.
25
Glia Elezovi je zapisao za budunost prvorazredno svjedoanstvo o toj duhovno-politikoj mezalijansi:Da je Br. urev imao u monom rukovodiocu Milovanu ilasu svog
26
53
asopisa Nova Misao te lini prijatelj druga ide. U tom svojstvu, urev je,
poto je u toj ustanovi stekao doktorat, objavio jedna odui pamflet27 protiv
SANU tada jo uvijek SAN uopte te protiv stare generacije historiara
i filologa u SAN, na elu sa Jovanom Radoniem te Aleksandrom Beliem, a
u cilju monopolizacije kulturnog prostora od strane grupe oko asopisa Nova
misao. Interesantno je da je Branislav urev bio jedini intelektualac od
formata koji za svoju blizinu ilasu nije platio nikakvu cijenu iza ilasovog
politikog pada 1954. godine. On nije postao prokaenik kao Mitra Mitrovi,
Vladimir Dedijer, Skender Kulenovi; niti je morao da se posipa pepelom po
glavi kao Oskar Davio28 te da grmi iz svih prangija po ve politiki mrtvom
ilasu29. Da li tu netipinu situaciju treba pripisati nesklonosti ure Pucara
Starog, vodeeg partijskog ovjeka u Bosni i Hercegovini pedesetih i ezdesetih godina XX vijeka, da se paa u kulturni i nauni ivot30 ili injenici da su
prijatelja i zatitnika, znali su mnogi. Kako su to doznali, ja ne bih umeo rei, ali da je
.[urev-dod. N. F.] pod njegovom zatitom mnogo napredovao, mislim niko nee sporiti.
Kad je pod kraj prole godine dran sastanak radi pretresanja pitanja o sastavu istorije
narod Jugoslavije, kao lan toga vea bio je i . U radu je tom prilikom aktivno uestvovao i M. ilas, pa je na tome sastanku, ne znam povodom ega, izjavio da je Br. . njegov
dobar prijatelj. Spomenuo je tim povodom i njegov zamreni stil, ali, kae M. ., kad se
paljivije ita, on postaje sasvim razumljiv. Drugim reima on . prima takav kakav je.,
Glia Elezovi, Povodom Knjige Branislava ureva Turska vlast u Crnoj Gori u XVI
i XVII veku , Istoriski zapisi, 7/10, 1-2, 1954, pp. 256-82 , na pp. 280-81. O ilasovom
panegiriku urevljevoj radnji o turskoj vlasti u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku vid.
Milovan ilas, Kraj jedne legende, Nova misao, 1/1954, pp. 131-34. Naravno, kako smo
ve vidjeli legendu su odavno sasjekli i iguman Teodosije Mrkojevi i arhimandrit Ilarion
Ruvarac, to je ilas svakako znao, pa je interesantno da je osjeao potrebu da toliko naglasi navodnu prevratnu epohalnost urevljeve krae radnje.
Branislav urev, Srpska akademija nauka i istoriografija, Nova misao, 10, 11, 12,
1953, pp. 636-91, 797-802, 933-42.
27
O raznolikom dranju ljudi koji su bili okupljeni oko ilasa u Novoj misli prvorazredna
svjedoanstva je dao Skender Kulenovi u brojnim reminiscencijama svojim blinjim roacima Zilhi-Leli Filipovi, Ferihi Bostandi-Kulenovi, Muhamedu Filipoviu, generalu
saniteta JNA dru Hajrudinu Kulenoviu, generalu avijacije JNA Ismetu Kulenoviu. Po
svoj prilici vie o tome je mogue nai u ne tako davno objavljenim, a nama nedostupnim,
memoarima Vere Crvenanin-Kulenovi, supruge Skendera Kulenovia.
29
Za razliku od Cvijetina Mijatovia, Branka Mikulia, Hamdije Pozderca, brae Dizdarevi, Hasana Grapanovia, Nikole Stojanovia, Milana Uzelca, uro Pucar Stari nije
volio da arbitrira u naunim i kulturnim pitanjima te nije obiavao da se izdaje za intelektualca. O tome postoje svjedoanstva Salka Nazeia, Anta Babia, Midhata amia,
Midhata Begia, Nedima Filipovia. Karakteristino je da je ugledni sarajevski asopis
Izraz koji je unio preokret u jugoslovensku knjievnu i umjetniku kritiku doivio prve
ideoloke napade tek poetkom sedamdesetih godina XX vijeka, dakle u vrijeme Hamdije
Pozderca, Branka Mikulia, Hasana Grapanovia, brae Dizdarevi. U vrijeme druga
Starog Izraz niko nije dirao, iako je taj asopis odigrao kljunu ulogu, a ne beogradsko
30
54
sm urev te neki drugi lanovi njegove porodice bili stari i ugledni ljeviari31 sa prisnim vezama sve do Tita, treba tek utvrditi.
Upravo u to vrijeme romanse sa Milovanom ilasom, Branislav urev je formulisao svoju i marksiziranu i blagonacionalnu i anticetinjsko-partizansku i antisanuovsku tezu o karakteru osmanske vlasti u Crnoj Gori u
XVI i XVII vijeku. On je iznio miljenje da je Crna Gora bila pod osmanskom
vlau u XVI i XVII vijeku, ali da je bila autonomna, osobito od kraja XVI
vijeka, te da se klju za razumijevanje te autonomije mora traiti u vlakom
(itaj: povlateno-stoarskom) statusu njenog stanovnitva u XVI i XVII vijeku32. Meutim, istraivanja Gligora Stanojevia i, posebno, Duanke Bojani33 su pokazala da je Crna Gora zapravo ve od poetka XVI vijeka34 uivala
niz slobotin za koje je urev vjerovao da su se postepeno razvijale tokom
XVI vijeka35. Ali se te line i kolektivne slobotine ne mogu shvatiti kao teritorijalna autonomija de jure, niti su one bile temelj neke tobonje crnogorske
de facto teritorijalne autonomije. Ponovimo i naglasimo: line i kolektivne
slobotine u Osmanskom Carstvu su bile neto drugo nego politiko-terito-
Delo ili zagrebaki Krugovi odnosno Kulturni radnik, u konanoj pobjedi nad marxistikim dogmatizmom, socrealizmom i teorijom odraza u jugoslovenskoj kulturi. Tema zasluuje detaljnu obradu.
Prema svjedoenju Nedima Filipovia, datom piscu ovog rada oko 1980. godine, ili stariji
brat ili bliski roak Branislava ureva bio je komunista od 1919. godine te je jedno vrijeme proveo u Sovjetskom Savezu pri Kominterni gdje je, navodno, postao osobito blizak tek
prispjelom Titu. Navodno je Tito, usljed uspomene na tog ovjeka koji mu je valjao, uvijek
titio Branislava ureva od posljedic urevljevih brojnih eskapada u javnom ivotu.
31
Branislav urev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije, (Sarajevo: Svjetlost), 1953. U svojim kasnije objavljenim
radovima urev je preteno varirao na temu zadatu i razraenu u knjizi iz 1953. godine.
32
Gligor Stanojevi, poglavlja u: Istorija Crne Gore, 3/1, Od poetka XVI do kraja XVIII
vijeka, pp. 3-499, poseb. na pp. 12-46, 66-71, 115-227, 465-99; Duanka Bojani, Turske
vojne zastave u cetinjskim muzejima, (Beograd i Cetinje: Knjievne novine i Muzeji Cetinje), 1981, pp. 11-21, 47-50 (nn. 1-50, sa veoma vanim dodatnim diskusijama i kritikim
aparatom). Branislav urev se na Stanojevievu sintezu samo sporadino osvrtao, dok
je analize Duanke Bojani, u ovom sluaju, potpuno prenebregao. Teko je za povjerovati da mu knjiga Bojanieve nije bila poznata s obzirom na obiaje tadanje akademske
sredine da poklanjaju izdanja korifejima nauke. Nezamislivo je da uprava cetinjskih muzeja nije poslala novo izdanje posveeno osmansko-crnogorskim odnosima osobi koja je u
SFRJ vaila za vodeeg strunjaka za historiju Crne Gore od XV do XIX vijeka. Upravo
tih osamdesetih godina XX vijeka urev je uspostavio jo srdanije veze sa cetinjskim
te titogradskim (tj. podgorikim) politikim, naunim te kulturnim establishmentom, te
je uspio da u Crnoj Gori pretampa u vidu knjige neke od svojih ranije objavljenih priloga
crnogorskoj historiji XV-XIX vijeka. Sve to ukazuje da su mu spisi Stanojevia i Bojanieve morali biti poznati. Zato je urev koji je, gotovo po pravilu, pisao utuke na poglede
onih djelatnika koji se nisu slagali sa njegovim miljenjem, u sluaju ove dvije publikacije
zamukao, vrijedno je razmiljanja.
33
34
35
55
rijalne autonomije u pravom smislu rijei36 ili neki de facto korelat takvom
rjeenju.
Osim toga, arhivski materijal sauvan u Topkap Sarayu u Istanbulu i
djelimino objavljen u radovima velikog turskog historiara M. Tayyib Gkbilgina37, zapravo tri deftera sastavljena u vrijeme velikog vezira brahim-pae
(zadavljen 1536. godine), pokazuju da je Crna Gora bila sliynel sancaq
sandak posebnog tipa upravljan preko zakupa38. No, sliynel sandaci
nisu bili teritorijalne autonomije niti vazalne pokrajine, nego potpuno inkorporirane administrativne jedinice Osmanskog Carstva sa drugaijom upravom od onih pod klasinim timarskim vojno-administrativnim ureenjem,
to je bilo jasno jo i Ali auu od Sofije polovinom XVII vijeka39. Ukratko,
Comp. Franciscus Mesgnien Meninski, Thesaurus Linguarum Orientalium TurcicaeArabicae-Persicae. Lexicon Turcico-Arabico-Persicum, mit einer Einleitung und mit einem trkischen Wortindex von Stanisaw Stachowski sowie einem Vorwort von Mehmet
lmez, repr. bekog izdanja iz 1680, 1-3, (Istanbul: Simurg), 2000, coll. 156-158, s. vv.
zd bis zd; col. 225, s. vv. sde hl, sde hl olmaq, sdelik; coll. 414415, s. v. imtiyz; coll. 1739-1740, s. v. hrr; col. 1752, s. v. hrriye; coll. 2583-2584,
s. vv. serbest, serbestlik; col. 4656, msellem; coll. 4747-4748, s. v. muf; idem,
Thesaurus Linguarum Orientalium Turcicae-Arabicae-Persicae. Lexicon Turcico-ArabicoPersicum, mit einer Einleitung und mit einem trkischen Wortindex von Stanisaw Stachowski sowie einem Vorwort von Mehmet lmez ,5, Complementum Thesauri Linguarum
Orientalium seu Onomasticum Latino-Turcico-Arabico-Persicum simul idem Index Verborum Lexici Turcico-Arabico-Persicum, repr. bekog izdanja iz 1687, (Istanbul: Simurg),
2000, coll. 943-944, s. v. liber, libera, liberum; col. 944, s. vv. liberare bis liberatus;
col. 945, s. vv. libertas bis libertus. Semantiko polje omeeno u ovim natuknicama
prisutno je i u brojnim osmanskim izvorima prvog reda kojih je dobar broj bio ve objavljen do pojave urevljeve radnje.
36
56
57
58
Jugoslaviji, imao sreu da veinu svojih radova objavi i po tri puta42, nikada
nije uzeo u obzir Boieve rezultate43. Sapienti sat.
No, poto smo iznijeli nae miljenje o prirodi osmanske vlasti u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku, miljenje koje se bitno razilazi sa tumaenjem
profesora ureva, treba neto i da kaemo o tome kako je Branislav urev
doao do svoga tumaenja navedenog problema. Podsjetimo da osnovni urevljev prilog ovom pitanju jeste njegova kraa knjiga Turska vlast u Crnoj
Gori u XVI i XVII veku44, objavljena u Sarajevu 1953. godine. Knjiga je proiBranislav urev, Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevia, 1, Odjeljenje drutvenih nauka, Graa, (Sarajevo: ANUBiH), 1968; Branislav urev i Lamija
Hadiosmanovi, Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevia, 2, Odjeljenje drutvenih nauka, Graa, (Sarajevo: ANUBiH), 1973. Radi se o ponovljenom zaslugom Lamije Hadiosmanovi filoloki znatno unapreenom izdanju defter koje je
urev svojevremeno izdao u nekoliko prvih brojeva asopisa Prilozi za orijentalnu filologiju. Prema naem miljenju najsolidniji prilog urevljev izdavanju i analizi osmanskih
izvora jeste: Branislav urev, Iz istorije Crne Gore, brdskih i malisorskih plemena,
Radovi Naunog drutva NR BiH, 2/1, 1954, Odjeljenje istorisko-filolokih nauka, pp.
165-220. Svoje radove o nastanku i razvitku brdskih, crnogorskih i hercegovakih plemena urev je sabrao u sljedeu publikaciju: Branislav urev, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovakih plemena, (Titograd: CANU), 1984. Jo 1987. godine Duanka Bojani je primijetila da su radovi u toj knjizi pretampani bez dopuna i popravki:
Duanka Bojani, ta znae podaci o sjenikim Vlasima u popisu iz 1455. godine, p. 99.
Iste 1987. godine, urev je pretampao na jednom mjestu , u izdanju ANUBiH, pregrt
svojih ranije objavljenih radova o poznatom Rudarskom zakoniku despota Stefana Lazarevia. Vid. Branislav urev, Kada i kako su nastali despota Stefana zakoni za Novo
Brdo, Djela ANUBiH, 65/37, (Sarajevo: ANUBiH), 1987. Ve prvi rad Branislava ureva
na tu temu osporen je u jednom veoma znaajnom prikazu: Ivan Boi, Kritiki prikaz: B.
urev, Kada i kako su nastali despota Stefana zakoni za Novo Brdo, Godinjak Drutva
istoriara BiH 20 (1972-1973) 41-63, Istorijski glasnik, 1-2/1976, pp. 171-75. U smislu
Boieve kritike, urevljevi prekori upueni Nikoli Radojiu, izdavau brojnih izvor
raznolikog karaktera i majstoru forenzike kritike raznolikih vrel, izgledaju, najblae
reeno, neozbiljno. Nedavno je pokojni profesor irkovi ovako ocijenio tu urevljevu
knjiicu pretampanih ogleda: Pored dragocenih zapaanja ima ne malo spekulacija na
koje se ovde ne moemo osvrtati.: Latiniki prepis rudarskog zakonika despota Stefana
Lazarevia. Uvod, Tekst, Prevod i Komentari, ed. Sima M. irkovi, Odeljenje drutvenih
nauka, Izvori srpskog prava, XI, (Beograd: SANU), 2005, p. 8 (n. 13).
42
U ogledu o Boiu (vid. supra n. 41) irkovi pie: ...obimnim tekstom u Istoriji Crne
Gore (1970) o katunima i ratnikim druinama, Boi je pokazao kako je ukljuivanje potomaka balkanskih starosedelaca, ranije ili kasnije slavizovanih, u srpsko drutvo trajalo
stoleima i dobijalo razliite oblike zavisno od epohe. Pokazao je u svakom sluaju da nisu
najvanija pitanja o tzv. teritorijalizaciji i o tome da li su Vlasi ili vlasi ili Srbi (podvukao-N. F.)..., Sima M. irkovi, Ivan Boi (23. april 1915 20. avgust 1975). Povodom
dvadesetogodinjice smrti, p. 191. Pokojni irkovi veli tu, na svoj karakteristino nezajapureno taktian i implicitan nain, ali nedvosmisleno, da je Boi pokazao kako je ono
to je urev smatrao bitnim u tzv. vlakom pitanju zapravo daleko manje bitno od nekih
drugih problema u vlakom kompleksu. A radilo se o problemima koje je urev ili ad hoc
odbacivao ili ih nikada nije adresirao. Kada se ovaj nalaz irkovia uzme u obzir, onda
urevljeva utnja glede Boia te njen izvor postaju jasniji.
43
44
59
Osnovna svjedoanstva su: Branislav urev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII
veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije, pp. 7-10; Glia Elezovi, Povodom
knjige Branislava ureva Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku . Naravno, njihove su verzije dijametralno suprotne, no, treba se priznati, da svako nepristrasno itanje
mora zakljuiti da je Elezovieva verzija koherentnija.
46
Branislav urev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije, pp. 8-10. Cf. Glia Elezovi, Povodom knjige Branislava
ureva Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku , pp. 262, 264-65, 268-71.
47
Branislav urev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije, p. 9. Cf. Glia Elezovi, Povodom knjige Branislava ureva
Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku , p. 270.
48
60
kritici, onda urevljeva glavna teza pada. U ovom pokuaju to moe biti
analizirano samo putem nekoliko primjera, dok emo u drugoj formi dati
na detaljni osvrt na, prema naem miljenju, neodrivost urevljeve teze.
Analiza u ovom prilogu u vezi sa karakterom osmanske vlasti u Crnoj Gori u
XVI i XVII vijeku e imati implikacije i na tumaenje urevljevih pogleda
na kompleksno tzv. vlako pitanje , te cjelokupnu prolost naih krajeva pod
osmanskom vlau.
Osnovna urevljeva pogreka jeste njegovo reificirano i ahistorijsko
gledanje na tzv. vlako pitanje. urev49, a prije njega i njegov uitelj Vaso
ubrilovi50, vjerovali su da su u jednom posebnom tumaenju uloge Vlah u
balkanskoj i srpskoj srednjovjekovnoj i novovjekovnoj historiji otkrili tajnu
srpske historije 1355-1804. godine. Vlasi su tako prometnuti u jedan nadvremeni entitet kojim se sve objanjava. To je bio veliki nazadak u odnose
na rezultate Konstantina Jireeka, Milana pl. ufflaya, Vladislava Skaria
i Petra Skoka u vlakim studijama51. I ubrilovi i urev, prvi u nacionalnom, drugi u nacional-marksistikom kljuu, liili su Vlahe njihovog velikog
slova, njihovog karaktera posebne etnike grupe, njihovog posebnog drutvenog poloaja koji se razlikovao od pokrajine do pokrajine. Oni su, u pseudocvijievskom kljuu, izmatali nekakav neodreeni konglomerat Crne Gore
Branislav urev, O vojnucima sa osvrtom na razvoj turskog feudalizma i na pitanje bosanskog agaluka, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., 2, 1947, pp. 75-137; idem, O
knezovima pod turskom upravom, Istoriski asopis, 1/1-2, 1948, pp. 132-66; idem, Turska
vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije;
idem, Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja XV veka (Katun-Kneina-Pleme); idem, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovakih plemena, (Titograd:
CANU), 1984.
49
Vaso ubrilovi, Prvi srpski ustanak i bosanski Srbi, Prvi srpski ustanak i bosanski
Srbi. Izabrane studije, (Aranelovac: Fond Prvi srpski ustanak), 2004, pp. 15-31, poseb.
na pp. 18-19, (objavljeno po prvi put 1939. godine). ubrilovi je, oito, doao do svoje
interpretacije itajui Jireeka, Novakovia, Stanoja Stanojevia, Cvijia, Skaria, Skoka,
ali i austrougarsku antropogeografiju i balkanologiju od Ratzela do Barona von Nopcse
i Patscha, prije nego samostalnim arhivskim i terenskim radom. No, ubrilovieva interpretacija prethodi urevljevoj i veoma joj slii, ako ostavimo na stranu marksistiki
argon urevljev. Nakon to se urev prometnuo u arbitra u vlakim studijama u
SFRJ, ubrilovi e objaviti nekolike znaajne radove koji e biti i korektiv izvjesnih urevljevih pogled. Vid. Vaso ubrilovi, Terminologija plemenskog drutva u Crnoj Gori,
(Beograd: SANU), 1959; idem, Postanak Plemena Kua, Zbornik filozofskog fakulteta,
7/1, 1963, pp. 313-35; idem, Malonii-Pleme u Crnoj Gori, Zbornik filozofskog fakulteta,
8/2, 1964, pp. 455-77. Osobito je vaan rad o Maloniima. Ovdje treba naglasiti izuzetan
znaaj radova Sretena Vukosavljevia na historiji balkanskih seljakih i plemenskih drutava. Te je spise urev oito itao, ali je, nekako, bio nesklon da starog majstora navodi
u fusnotama svojih brojnih priloga na istu ili slinu temu. Up. Sreten Vukosavljevi, Organizacija dinarskih plemena, (Beograd: SAN), 1957.
50
Najpriruniji pregled te ocjenu ove starije literature daje: Milenko S. Filipovi, Struktura i organizacija srednjovekovnog katuna, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, pp.
45-112; idem, Katun u naoj istoriografiji, op. cit., pp. 9-14 . Takoe vid. Stojan Novakovi, Selo, ed. Sima M. irkovi, (Beograd: Srpska knjievna zadruga), 1965, pp. 29-53,
99-101, 186-94, i pp. 222-23 (dopune i objanjenja Sime M. irkovia).
51
61
Istraivai primarnih izvor i usmene tradicije su ukazali da kolikogod su se Vlasi iseljavali iz Crne Gore i Stare Hercegovine, toliko su se i useljavali u njih, ako ne i vie. Vid.
Ivan Boi, Svijet ratnikih druina i katuna, Istorija Crne Gore, 2/2, pp. 348-70; Gligor Stanojevi, Razvitak crnogorskog plemenskog drutva, Istorija Crne Gore, 3/1, pp.
465-99, poseb. na pp. 479-81, gdje je pokazano da se mnogo vie useljavalo u Crnu Goru,
nego to se iz nje iseljavalo. Kontinuitet prezimen to potvruje: padijeri u Cetinjskom
polju, i danas ivui rod, zabiljeeni su kao Spadari-padari u kotorskim arhivskim spomenicima jo 1622-23 (vid. idem, op. cit., p. 470). Jo je Cviji pokazao da su prezimena
u krajevima izloenim useljavanju kao dijelu metanastazikih kretanja (npr. umadija)
labilna i degenerisana u promjenljive patronimike. Tek e Srbija Knjaza Miloa zakonima
okameniti prezimena u tom izrazito useljenikom kraju. U Crnoj Gori je, to se toga tie,
sve bilo drugaije, to pokazuje da su i etniki procesi te (ne)kretanja stanovnitva bili
drugaiji. Ovdje takoe treba uzeti u obzir prirodno-geografski faktor te se zamisliti nad
veoma vjerovatnom pojavom da je prirodna sredina u dananjoj Crnoj Gori u Srednjem i
Novom vijeku morala biti drugaija od golog kra koji je naa dananja prva asocijacija
kada se pomene imene Crna Gora, te automatski pomiljamo da je Crna Gora uvijek
bila go kamen krenjak te da su ljudi vazda bjeali iz tog kamenjara. Drugi jedan odlini istraiva vlakog pitanja upozorava na useljenike vlahizovane arbanaske katune
Mataruge i Burmaze na teritoriji Crne Gore te Stare Hercegovine te da je moglo biti ak
i vlahizovanih slovenskih katuna (Drobnjaci?): urica Petrovi, Dubrovake arhivske
vesti o drutvenom poloaju ena kod srednjovekovnih vlaha, Istorijski asopis, 32, 1985,
pp. 5-25, na p. 7.
53
Stojan Novakovi, Nekolika tea pitanja srpske istorije. Povodom knjige Geschichte der
Serben, Gotha, 1911, Iz srpske istorije, Srpska knjievnost u sto knjiga, 63, ed. Radovan
Samardi, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i Srpska knjievna zadruga), 1972, pp.
65-149, na pp. 85-96 et passim.
54
62
S druge strane, istraivanja Desanke Kovaevi-Koji55, Ivana Boia , Duanke Bojani57, Branimira Guia58, Nade Klai59, Sime M. irkovia60, urice Petrovi61, Duanke Dini-Kneevi62, Miloa Blagojevia63, Ma56
Najvaniji su, prema naem miljenju, radovi: Desanka Kovaevi, Srednjovjekovni katun po dubrovakim izvorima, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, pp. 12140; Desanka Kovaevi-Koji, Obaveze na vjernost dvojice katunara vojvodi Sandalju
Hraniu, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 19, 1970-71, pp. 229-33;
eadem,Katun, Leksikon srpskog srednjeg veka, edid. Sima M. irkovi i Rade Mihalji,
(Beograd: KNOWLEDGE), 1999, coll. 286a-287a.
55
Vid. supra nn. 41 i 43. Takoe: Ivan Boi, Uloga i organizacija ratnikih druina u Zeti
XV veka, Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku, in: Radovi ANUBiH, 73, Odjeljenje drutvenih nauka, 22, 1983, pp. 93-105 i veoma vani prilozi u Diskusija, pp. 164-67, 171,
175, gdje je pokazano da se Vlasi na dobrom dijelu Balkana moraju gledati kao etnika
posebnost sve do kraja XVI vijeka.
56
Duanka Bojani-Luka, Vlasi u Severnoj Srbiji i njihovi prvi kanuni, Istorijski asopis, 18, 1971, Gedenkbuch Jorjo Tadi, pp. 255-69. Ve su tu oborene interpretacije Branislava ureva o historiji osmanskog Smederevskog sandaka i osmanskog Branievskog
subailuka u XV i XVI vijeku uopte te uloge Vlah u tim procesima.
57
Branimir Gui, Wer sind die Morlaken in Adriatischen Raum?, Balcanica, 4, 1973,
pp. 453-64.
58
Nada Klai, Poloaj Vlaha u XIV i XV stoljeu u hrvatskim zemljama (prema tampanoj grai i novim podacima iz Zadarskog Notarskog arhiva), in: Radovi ANUBiH, 73,
Odjeljenje drutvenih nauka, 22, 1983, pp. 107-12.
59
Sima M. irkovi, Doba Balia, Istorija Crne Gore, 2/2, pp. 3-48, na p. 7 gdje se o imenu Bala veli: Rijetko, ali ne sasvim nepoznato ime osnivaa porodice dalo je povoda za
razna nagaanja o etnikoj pripadnosti Balia. Osnova imena je romanska, a nastavak
slovenski, kao to su slovenska i lina imena lanova ove porodice. Vjerovatno je Bala
poticao od slaviziranih Vlaha koji su kao ratnici-pronijari imali prilike da se probiju u
redove plemstva, pa ak i velikaa.. Takoe vid. idem, Problemi izuavanja etnikih
odnosa u srednjem veku, Prilozi Instituta za istoriju, 11-12, 1975-76, pp. 267-70; idem,
O jeziku i otadbini u bosanskom srednjem veku, Prilozi Instituta za istoriju, 11-12,
1975-76, pp. 271-73.
60
urica Petrovi, Mataruge u kasnom srednjem veku, p. o. iz : Glasnik cetinjskih muzeja, 10, 1977; eadem, Srednjovekovni Vlasi na teritoriji dananje Crne Gore Primer
Riani, Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraivanja, pp. 235-62. Od velike
vanosti su i brojni drugi radovi urice Petrovi, posebno oni o materijalnoj kulturi srednjovjekovnih i ranoosmanskih balkanskih Vlah. Pokojna profesorica Petrovi je esto
isticala da su na njena gledanja na problem balkanskih Vlah kljuno uticali dugi i plodni
razgovori koje je o tom pitanju obiavala voditi sa Duankom Bojani.
61
Milo Blagojevi, Zakon svetoga Simeona i svetoga Save, Nemanjii i Lazarevii i srpska dravnost, (Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva), 2004, pp. 191-246, najznaajniji prilog o poloaju i obavezama Vlaha u nemanjikoj dravi, (objavljeno po prvi
put 1979. godine); idem, Despot Stefan Lazarevi i Mileeva, op. cit., pp. 391-405 (objavljeno po prvi put 1987. godine), sa vanim predlogom za redatiranje poznate mileevske
povelje despota Stefana u vrijeme iza 1413. godine; povelja je ve vijekovima dio riznice
manastira Savine ukraj Herceg-Novog. O mileevsko-savinskoj povelji despota Stefana
vid. ore Bubalo, Srednjovekovne povelje u arhivu manastira Savine, Istorijski aso63
63
pis, 49, 2002, pp. 93-122, na pp. 95-96, 99, 111-14. Drugi jedan skoranji prilog profesora
Blagojevia problemu Vlaha u dravama Nemanjia i Kotromania takoe je viestruko
znaajan: Milo Blagojevi, Vlaki knezovi, premiuri i elnici u dravi Nemanjia i Kotromania (XIII-XIV Vek), Spomenica Milana Vasia, ed. Rade Mihalji, Spomenica, 2,
Odjeljenje drutvenih nauka, 14, (Banja Luka: Akademija nauka i umjetnosti Republike
Srpske), 2005, pp. 43-77, poseb. na pp. 63-64 gdje je data analiza porijekla i karaktera
titule knez svih Vlaha gospodina kralja Rake i Bosne (a Volcoslauo Plescich comitem
Vlacorum omnium domini regis Rassie et Bosne). Up. Dravni arhiv Dubrovnik/Historijski arhiv Dubrovnik (=DAD/HAD), Debita Notariae, IX, fol. 106a, 15. II 1382. Desanka
Kovaevi, Srednjovjekovni katun po dubrovakim izvorima, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, p. 132, je otkrila podatak i prva ukazala na njegov znaaj. Ovaj podatak
pomae da se pravilno shvati priroda i porijeklo titule glavara Vlah (Eflqlaru resi)
Maloge~Maluge, sina Nikolinog, u Smedrevskom sandaku oko 1477. godine. Kada se
uzmu u razmatranje rezultati profesora Blagojevia o kneevskoj tituli meu srednjovjekovnim Vlasima, onda je sasvim jasno da je tumaenje uloge Maloge sina Nikolinog, u ranoosmanskom Smederevskom sandaku koje je ponudila Duanka Bojani jedino koje je
nauno utemeljeno. Uzgred budi reeno, Branislav urev je imao obiaj da istie kako je
tu znaajnu historijsku linost upravo on uveo u historiografiju te je prekorijevao one koji
to nisu expressis verbis biljeili. Meutim, na lik i znaaj Maloge sina Nikolinog, vrhovnog
glavara Vlah u Smederevskom sandaku, ukazao je ve Halil nalck u svojoj uvenoj
studiji Od Stefana Duana do Osmanskog Carstva ija se prva turska verzija pojavila u
Festschriftu za M. Fuata Kprlja 1953. godine, a prevod na bosanski, ispod pera Nedima Filipovia, u Prilozima za orijentalnu filologiju, 3-4, 1952-53. Definitivna verzija te
studije, inae kapitalne za shvatanje ranoosmanskog prodora na Balkan, objavljena je
u: Halil nalck, Fatih Devri zerinde Tetkikler ve Vesikalar, (Ankara: TTK Basmevi),
1954; itavu knjigu je Cemal Kafadar, profesor na Harvardu, oznaio kao remek-djelo
ranoosmanske politike historiografije, a Paul Wittek, tada profesor na SOAS-u Univerziteta u Londonu, i najvei osmanista u XX vijeku je opisao kao djelo pisano izuzetnim majstorstvom u historiografskom metodu, kako u analizi primarnih izvora, tako i u
sintetskom vrednovanju podataka, navedeno prema svjedoanstvu koje smo dobili od
ge Elizabeth A. Zachariadou, Wittekove studentice u Londonu pedesetih godina prolog
vijeka te svjetski priznatog osmaniste i vizantologa. to se tie smog kriptinog imena
Maloga~Maluga, moramo istai da nam je poznato da je Bojanieva nepobitno pokazala
da je to ime osmanska pisarska varijanta starog arbanaskog narodnog imena Maljoka.
Ponovo, ne radi se o filolokoj sitnici, nego o podatku koji govori neizmjerno o sloenosti
kako etnikih proces na Balkanu u razdoblju 1355-1600, tako i o jo veoj sloenosti
historije Vlah u tom razdoblju.
64
Marian Wenzel, Bosnian and Herzegovonian Tombstones Who Made them and Why,
Sdost-Forschungen, 21, 1962, pp. 102-43; eadem, Bosanski stil na stecima i metalu, (Sarajevo: SarajevoPublishing), 1999, passim, poseb. na pp. 311-12 gdje je data lista publikacij na bosanske teme iz pera pokojne ge Wenzel. Takoe vid. Ljubinka Koji i Marian
Wenzel, Veliani Srednjovekovna nekropola i pregled srednjovekovnog stakla Bosne i
Hercegovine, Starinar, n. s., 1968, pp. 139-52; Ljubinka Koji i Marian Wenzel, Osvrt na
tri inostrane knjige o stecima, Starinar, 31, 1980, pp. 203-11. Tragino je da vrhunski
rezultati ge Wenzel o odnosu izmeu steaka i Vlah, odnosu zlatarstva i steaka, uticaju islamske umjetnosti na umjetnost srednjovjekovne Bosne te njen fascinantni katalog
motiv na stecima nisu nali nikakvu iru recepciju u bosanskoj kulturnoj javnosti, ako
izuzmemo nekolicinu strunjaka u koje se ubraja i pisac ovih redova koji je sa pokojnom
gom Wenzel odravao dugogodinje prijateljske veze i intelektualnu razmjenu putem korespondencije. S druge strane, ono to je nauno dubiozno u opusu Wenzelove, njene spekulacije o odnosu austrougarske politike i ideologije prema izuavanju srednjovjekovne
64
Lako je pokazati da su i Branko Mikuli i Hamdija Pozderac u svojim ideolokim programima koketirali sa nacionalizmom: Mikuli sa hrvatskim, Pozderac sa muslimanskim.
Oni su vjerovatno bili savjetovani da stvore neto kao analogon urevljevskom marxiziranom srpskom nacionalizmu. Jasan uzorak takvog ideologizovanog mikulievskog
pristupa tumaenju prolosti jeste monografija Ivana Lovrenovia Bosna i Hercegovina,
objavljena u izdanju sarajevske Svjetlosti oko 1980. Prema saoptenju Mirze Filipovia,
nekadanjeg urednika u kui Svjetlost, koji je bio neposredno zaduen oko izdavanja te
monografije, svjee uraeni dijelovi Lovrenovievog rukopisa smjesta su, po primitku u
Svjetlost, bivali per mu prosljeivani u kabinet Branka Mikulia gdje su itani i (ne)odobravani. (U promijenjenim drutvenim te politikim okolnostima, Ivan Lovrenovi e svoj
kompilativno-publicistiki tekst iz pomenute monografije oistiti od marxistikih dinglova i ponuditi ga javnosti kao uzorak blago demokratizovanog hrvatskog nacionalizma
te amaterskog nacionalistikog vienja prolosti Bosne pod naslovom Unutarnja zemlja.
Loije, a vie pretampavane te prevoene knjige o Bosni rijetko da je ikada bilo). Najeklatantniji primjeri nacional-marksizma na pozderaki nain bili su spisi Atifa Purivatre
66
65
Ne moemo ovdje posebno citirati sve relevantne radove Nedima Filipovia te Adema
Handia. Karakteristini uzorci takvog oportunistikog prihvatanja urevljevskih hipoteza pod gotovinu historijske istine nalazimo u prilozima Filipovia i Handia u zborniku drugog simpozijuma o Vlasima: Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku, in: Radovi
ANUBiH, 73, Odjeljenje drutvenih nauka, 22, 1983. Dok je Handi isticanjem sluaja
doseljenih Vlaha Banjana u srednjoj Bosni oko 1480. godine pokuavao direktno spasiti
urevljevu hipotezu o doseljavanju hercegovakih Vlaha u Smederevo i Branievo koju
je oborila Duanka Bojani, dotle je Nedim Filipovi meandrirao te je nekim generalnim
primjedbama nastojao sauvati relevantnost urevljevoj hipotezi, ali je istakao da je
izraz despotov kanun zabiljeen u defteru Bosanskog sandaka iz 1540-42. godine meu
Vlasima u regiji mukate Koba na Savi to je zapravo bio veliki argument pride tumaenju tog izraza i ustanove koja se krila iza njega predoenim u radovima Duanke Bojani.
O izrazu despot slbi zre u najstarijem popisnom defteru Poekog sandaka vid. Fazileta Cviko, O najstarijem popisu Poekog Sandaka, Prilozi za orijentalnu filologiju,
34, 1984, pp. 129-35, na p. 131.
68
66
Treba podsjetiti da je Milorad Ekmei kao urednik trotomnih Izabranih djel Vladislava Skaria koja su se pojavila u poznatoj biblioteci Kulturno nasljee izdavake kue Veselin Maslea iz Sarajeva jo 1985. godine, iskoristio Vasiev rad o etnikim kretanjima
u Bosanskoj Krajini kao pretekst da ne pretampa Skarievu veliku raspravu o porijeklu
pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni. Zato je ugledni akademik bio toliko sretan da ovu raspravu ne mora pretampavati toliko je jasno da to ne treba podrobnije
razlagati. Pogledaj Ekmeievu napomenu uz pretampani krai Skariev rad o porijeklu
umberakih uskoka.
72
67
Esad Kurtovi, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hrani Kosaa, (Sarajevo: Institut za
Istoriju), 2009, passim. Kurtovi konsistentno upotrebljava grafiju vlah sa malim slovom
v, ali ne nudi nigdje u svojoj vrijednoj knjizi objanjenje zato se odluio za tako neto.
74
U jasnoj nacionaliziranoj preradi urevljevske paradigme tvrdilo se: Ostala je nerazjanjena pojava kako se od XV veka proirio pojam Albanije ili Arnautluka i na one oblasti koje ranije nisu tako nazivane i gde je arbanako stanovnitvo odista bilo u manjini
(ukoliko ga je tu uopte bilo u primetnijem broju). Da li daleko ishodite te pojave treba
traiti u arbanakom statusu jednog dela stanovnitva srednjovekovne Srbije koje je imalo posebne obaveze, one koje su u poetku zaista imali za to unajmljeni Arbanasi, a koje
je po svom etnikom sastavu sve manje bilo arbanako? (Jer, slino se desilo i sa pojavom
Vlaha koji se, kao stoari i vojnici, pominju u Duanovom zakoniku zajedno sa Arbanasima, a i oni su ve bili na putu da izgube svoju etniku posebnost, tako da je turska uprava
konano vlakim imenom nazvala osobitu poresku kategoriju svoga stanovnitva, zaduenog za obavljanje raznih poslova, prvenstveno za potrebe vojske.) U izvorima raznog porekla mogue je nai bezbroj primera upotrebe etnikog imena umesto naziva za staleku
pripadnost i zanimanje. Uz imena mnogih linosti, koja su oevidno srpska, esto se dodaje Arbanas, Bugarin, Hrvat ili, pak, Grk. Radovan Samardi, Pristup. Kosovo i
Metohija: Uspon i propadanje srpskog naroda, Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji, scrips.
Radovan Samardi et alii, (Beograd: Srpska knjievna zadruga), 1989, pp. 5-19, na p. 9
(n. 1). Cf. Sima M. irkovi, Kosovo i Metohija u srednjem veku, in: op. cit., pp. 21-45, na
pp. 25-26, 33, 36-37 gdje su odabrani podaci o albanskom stanovnitvu srednjovjekovnog
Kosova i Metohije protumaeni u pravilnom metodolokom kljuu. Takvo tumaenje bilo
bi nemogue da pokojni akademik irkovi nije odbacio nekritika shvatanja Branislava
ureva o tzv. vlakom pitanju i da nije prihvatio pravilan pristup problemu na tragu
temeljnih studija Ivana Boia o etnikim i drutvenim pojavama na Balkanu u periodu
1355-1499. godine.
75
Dr. o. Dominik Mandi, Postanak Vlaha. Nova povjesna istraivanja, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, edid. Dr. o. Dionizije Lasi i dr. o. Bazilije Pandi, (Rim:
76
68
Avdo Sueska, O nastanku ifluka u naim zemljama, p. o. iz Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 16, 1965; idem, Popis ifluka u Rogatikom kadiluku iz 1835.
Godine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 14-15, 1964-65, pp. 190-271; idem, Evolucija u
78
69
da argumentovano, ali indirektno, ospori gotovo sve postavka nacional-marksizma Branislava ureva i Milana Vasia, poevi od sredine ezdesetih
godina XX vijeka. I indirektno osporavanje u ondanjoj situaciji bilo je hrabrost.
urev je uitavao svoje unaprijed stvoreno ideologizovano vienje tzv.
vlakog pitanja u ono to su mu nudili osmanski defteri iz vremena Skenderbega Crnojevia te oni kasniji, a nije testirao svoju polaznu hipotezu na temelju izvor prvog reda. Usljed toga, nuno je jedno novo itanje osmanskih
defter za Crnu Goru te dijelova defter za Skadarski sandak koji se odnose
na Crnu Goru. Ne moe se poloaj Crne Gore pod osmanskom vlau tumaiti injenicom da je njeno stanovnitvo plaalo namete na vlaki nain i onda
tvrditi da se tu radi o iskonskom pramodelu plemenskog stoarskog drutva
sa feudaliziranim glavarima i isto tako feudaliziranim crkvenim starjeinama. Pace urevu, Vlasi ranoosmanske Crne Gore nisu bili nikakvi paradigmatski sveopti i optevaei Vlasi nego su oni rezultat posebnog razvoja
plemenskih vojnih druina u Zeti od 1355. do 1499. godine. U tom pogledu
oni se veoma razlikuju i od Vlah na srednjovjekovnom Deanskom vlastelinstvu, i od Vlah Nikole Altomanovia, i od Vlah bosanskih kraljeva, i od
Vlah despota Stefana Lazarevia iz Mileevske povelje, i od cetinskih Vlah
isprave Hana Frankopana, i od Vlah ranoosmanske Hercegovine, i od Vlah ranoosmanske sjeverne te istone Srbije. Spisak se, uzgred budi reeno,
moe produavati.
Vlasi drave Crnojevi bili su trajno nastanjeni stoari sa pravom
kolektivne svojine na panjake i gore, kako je to davno pokazala Duanka
Bojani79, i razlikovali su se u tome i od starohercegovakih i od srbijanskih
Vlah. Njihovo vojno ureenje slinije je starohercegovakom nego srbijanskom, ali je, opet, karakteristino zetsko-crnogorsko. Prema tome, slobotipravnom regulisanju iflukih odnosa u Bosanskom Ejaletu u XIX stoljeu, p. o. iz Festschrift Hamdija emerli, Posebna Izdanja ANUBiH, 92, Odjeljenje drutvenih nauka, 25,
(Sarajevo: ANUBiH), 1990. Posebno su znaajni rezultati u velikom radu o popisu ifluka
u Rogatikom kadiluku gdje je utvreno da su opetovane kune rednje u XVIII i poetkom
XIX vijeka pomorile veliki broj starinakih stanovnika Rogatikog kadiluka. U tome je
posebnu ulogu igrao tzv. veliki hastaluk od 1813. godine. Sueska je uporedio podatke
popisa sa usmenom predajom o porijeklu stanovnitva koju je na Glasincu Milenko S.
Filipovi intenzivno biljeio u periodu 1930-33. godine. Zakljueno je da je gros pravoslavnog stanovnitva Glasinca doveden iz Crne Gore te Stare Hercegovine na kugom opustoene zemlje u Glasincu tek iza 1835. godine. Ovi se podaci te zakljuci potpuno slau i sa
predajom koju je u svojim uspomenama naveo tuzlanski trgovac ivko Crnogorevi ija
je familija stigla do Tuzle iz Crne Gore preko Glasinca. Crnogorevi pie kako su mnogi
crnogorski doseljenici uli u kue pomorenih Glasinana, pomeli im kosti iz kue i prismoili se njihovom hranom te se priestili njihovom rakijom. Zakljuci etnologa Nedada
Hadidedia koji je izuzetan poznavalac etnike prolosti Bosne uopte te etnikih kretanja posebno upuuju na kljuni uticaj epidemij na migracije te mijenjanje demografske
slike u Bosni tokom XVIII i u prvoj polovini XIX vijeka.
Duanka Bojani, Turske vojne zastave u Cetinjskim muzejima, (Beograd i Cetinje: Knjievne novine i Muzeji Cetinje), 1981, pp. 11-21, 47-50 (nn. 1-50, sa veoma vanim dodatnim diskusijama i kritikim aparatom).
79
70
ne crnogorskih dukatnika ne mogu se izvoditi iz neke optosti njihovog karaktera kao navodnih vlaha stoara s malim v, nego iz historijske batine
Zete Bali i Crnojevi te Crne Gore Crnojevi. Na isti nain, Vlahe Stare
Hercegovine mogue je shvatiti samo u kontekstu historijske batine Altomanovi te Kosa. to se srbijanskih Vlaha tie, oni postaju jasni tek onda
kada se zamislimo nad svim razlikama izmeu Srpske Despotovine i drave
Nemanji, odnosno srpske drave do 1389. godine i poslije 1389. godine. To
je pitanje po prvi put uvedeno u nauku u studijama Duanke Bojani80.
Ako ostavimo po strani urevljevo uvjerenje da se interpretacijom
izvor neto dokazuje (vid. p. 54 studije o turskoj vlasti u Crnoj Gori u XVI
i XVII veku), iako dobro znamo da se interpretacijom izvora neto tumai,
ali se nita ne dokazuje, vrijedi napomenuti kako je urevljeva elja da
po svaku cijenu dokae izvjesnu teritorijalnu autonomiju Crne Gore u XVI i
XVII vijeku urodila ishitrenim zakljucima o tome kako odlazak crnogorskih
vladik i glavar sa Crnojevi poveljama pred kadijin sud predstavlja jasan
izraz neke navodne crnogorske autonomnosti u odnosu na centralnu vlast81.
Ako bismo ovakvu praksu uzeli za argument, morali bismo zakljuiti da je
Osmansko Carstvo uzdu i poprijeko bilo konglomerat nekakvih teritorijalnih autonomij, i to od samog svog nastanka. Jer izvori su puni podataka da
su ljudi u Osmanskom Carstvu izlazili pred kadije sa svojim preosmanskim
poveljama i drugim dokumentima, potvrujui svoje pravice i dokazujui
vaskolike tvrdnje svoje. Nedavno je beogradski osmanista Aleksandar Foti
pisao o upotrebi srpskih srednjovjekovnih te vizantijskih povelja kao dokaznom materijalu na osmanskim sudovima, sluei se svetogorskim osmanskim dokumentima82. Isto tako ni institucije zbora niti glavarskog i crkvenog
suda nisu nikakve izrazite posebnosti Crne Gore kako je to urev uporno
pokuavao dokazivati u svojim brojnim radovima. Zborova i glavarskih te crkvenih sudova bilo je svukuda, od Novog Brda83 do balkanskih dijelova nekadanjeg Vizantijskog Carstva84, a to su, na primjer, bile teritorije na kojima
je jasno odsustvo bilo kakve autonomije, kako one de jure, tako i one de facto.
Duanka Bojani-Luka, Vlasi u severnoj Srbiji i njihovi prvi kanuni; Duanka Bojani, ta znae podaci o sjenikim Vlasima u popisu iz 1455. Godine.
80
Branislav urev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije, passim.
81
Latiniki prepis Rudarskog zakonika despota Stefana Lazarevia, intr., ed., prev. i kom.
Sima M. irkovi, Izvori srpskog prava, 11, (Beograd: SANU), 2005, passim, sa svom relevantnom sekundarnom literaturom.
83
Vidi poznatu presudu crkvenog suda u Serezu o sporu izmeu Hilandara i pirga u Hrusiji, izdatu na vizantijskom grkom jeziku 1388. godine, pet godina poslije pada Sereza
pod Osmanlije: Spomenici za srednovekovnata i ponovata istorija na Makedonija, 1, Gramoti, zapisi i druga dokumentarna graa za manastirite i crkvite vo Skopskata oblast, ed.
84
71
Vid. Letopis Matice srpske, april-maj 1966, gdje je, po prvi put, objavljen veliki ogled
Radovana Samardia o Stojanu Novakoviu kao historiaru. Uz pregrt ogled o Novakoviu iz pera Sime M. irkovia, objavljivanih od poetka ezdesetih godina XX vijeka do poetka XXI vijeka, te uz irkoviev predani rad na novim, kritikim izdanjima
najznaajnijih Novakovievih spis, Samardiev trud oko historiografskog djela Stojana
Novakovia ostaje najznaajnije to je napisano o tom, uz Ruvarca, najveem srpskom
historiaru uopte. Up. Stojan Novakovi, Srbi i Turci XIV i XV veka, ed. i kom. Sima
M. irkovi, (Beograd: Srpska knjievna zadruga), 1960; idem, Selo, ed. i kom. Sima M.
irkovi, (Beograd: Srpska knjievna zadruga), 1965; idem, Istorija i tradicija. Izabrani
radovi, ed. i kom. Sima M. irkovi, (Beograd: Srpska knjievna zadruga), 1982.
86
72
73
Branislav urev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku. Prilog jednom nereenom pitanju iz nae istorije, pp. 123-27.
90
91
idem, op. cit., pp. 204-18, posebno na p. 206 (govori o Crnoj Gori kao osmanskom
kadiluku sa primjesama domaih autonomnih ustanov gdje se posebno istie uloga cetinjskog vladike), 207-08 (domae spahije, vojvode i zbor), 212-14 (opis procesa
selobratstvoplemekneina koji tako neodoljivo podsjea na urevljevu teoriju teritorijalizacije, na koju je bio neizmjerno ponosan te je progonio kroz iglene ui svakoga ko
se u svojim radovima nije dovoljno divio reenoj teoriji).
92
74
ne ostaje mnogo toga to ve nije bilo ranije, i bolje, reeno, kao to smo to ve
i istakli na vie mjesta, i povodom drugih primjera, u ovom radu.
U istom kljuu reificirane vlake paradigme sa malim slovom v, urev je tumaio porijeklo pomonog roda vojnuk u osmansko vojno-administrativnom sistemu te drutvu93. Problem vojnuk i njihovog porijekla te
karaktera urev je potpuno spekulativno okrenuo natrake tvrdei da su
vojnuci prvenstveno vlasi sa malim v, pa tek onda vojnuci. No, nije objasnio
na koji je nain te zato je osmanska administracija odnosno navodni srednjovjekovni prethodnik odluila da te vlahe sa malim slovom v preimenuje
u vojnuke , kao i kako se oni odnose sa Vlasima sa istim vojnim obavezama,
zabiljeenim u nemanjikim poveljama jo u XIV vijeku samo kao Vlasi, ali
sa izlistavanjem njihovih jasno vojnih obaveza. Ve je to dovoljan dokaz da
su Vlasi i vojnuci bili dvije sasvim razliite stvari ab ovo, ako se izvori itaju
bez urevljevskih prekoncepcija prema kojima sve specifino na osmanskom
Balkanu mora biti vlakog porijekla, i to u smislu kako on shvata sadrinu
izraza Vlah. To ne znai da Vlasi nisu mogli postajati vojnuci, ali vojnuki
red se ne moe objanjavati bilo Vlasima bilo fantazmagorinim vlasima sa
malim slovom v. Da se je u urevljevom istraivanju polo od postojeih
saznanj u vizantologiji o slobodnim seljacima-vojnicima i pronijarima94 te o
seljacima-plemiima na srednjovjekovnom Balkanu95 moglo se, veoma lako,
doi do rjeenja ta su zaista bili vojnuci i kako su zaista postali. Ni kasnija saznanja o pronijarima, stratiotima te slobodnim seljacima u Vizantiji96
te saznanja o seljacima-plemiima, vlasteliiima, sitnoj vlasteli-ratnicima,
Petar Mutafiev, Vojniki zemi i vojnici v Vizantija prez XIII-XIV v., Spisanie na
Blgarskata akademija na naukite, 27, 1923, pp. 1-114; Ernst Stein, Untersuchungen zur
sptbyzantinischen Verfassungs- und Wirtschaftsgeschichte, Mitteilungen zur osmanischen Geschichte, 2, 1923-25, pp. 1-62.
94
75
U jednom predavanju, odranom sredinom sedamdesetih godina XX vijeka na nekadanjoj Predavakoj tribini radnikog univerziteta uro akovi, pokojni akademik Borivoj
ovi govorio je o arheolokom radu ira Truhelke te je posebno istakao njegovu mo
intuitivne, ali pravilno usmjerene interpretacije. Bez previe dokaz, Truhelka je tako,
objanjavao je ovi, pretpostavio da je ilirsko stanovnitvo Glasinca pripadalo plemenu
Autarijat. Kasnija nauka je, neoborivim dokazima, potvrdila Truhelkin intuitivni prijedlog, zakljuio je pokojni ovi.
99
76
edomir Popov, Ilarion Ruvarac i Jovan Risti, Braa Ruvarac u srpskoj istoriografiji i kulturi. Zbornik radova sa naunog skupa, (Novi Sad i Sremska Mitrovica: SANU,
Ogranak i Muzej Srema), 1997, pp. 175-92. itav skup, zapravo loe maskirani pokuaj
revizije mjesta Ilariona Ruvarca u srpskoj kulturi, treba biti detaljno prouen u kontekstu ideolokih te politikih kretanja u Srbiji devedesetih godina XX vijeka uopte te,
posebno, u smislu odnosa toga skupa sa politikim programom i ideologijom Slobodana
Miloevia, Vojislava Kotunice, Vojislava eelja te grupe u SANU oko Dobrice osia i
Dejana Medakovia te Vasilija Krestia koja je, ranije, uestvovala u sastavljanju Memoranduma SANU. Zato su razne struje meu srpskim nacionalistima, od rigidnih nacional-marksista do rigidnih klero-nacionalista, nale zajedniki jezik u pokuaju unitenja
batine najveeg srpskog historiara, to je arhimandrit Ilarion Ruvarac, bez sumnje, bio,
takoe zasluuje detaljnu analizu koja prevazilazi cilj ovoga ogleda. Popovljeva ocjena i
Ristia i Ruvarca nategnuta je i ne moe izdrati provjeru bilo na primarnim izvorima,
bilo kada se uzmu u razmatranje historija historiografije te historija metoda u historiografiji. Nema razloga da se odstupi od ranijih i mnogo kompetentnijih ocjena o Ristiu:
Slobodan Jovanovi, O pristupnoj akademskoj besedi Jovana Ristia, Srpski knjievni
glasnik, 61, 2, 16. IX 1940, pp. 97-103, gdje je ukazano na to da Risti nikada nije pisao
iz isto naunih pobuda, nego i sa ciljem apologije sopstvenih politikih naela te sopstvenog politikog rada; Radovan Samardi, Utemeljitelj diplomatske istorije Srbije,
Pisci srpske istorije, 3, (Beograd: Prosveta), 1986, pp. 109-28, na p. 122, gdje je Ristievo
glavno djelo, diplomatska historija Srbije 1875-78, okarakterisano na sljedei nain: ...
Ristievo unoenje memoarskih elemenata u tkivo jedne istorijske studije dovodilo je do
pomeranja njenih unutranjih razmera isto kao i preterano navoenje dokumenata. Iako
napisano kao studija, njegovo delo se time u znatnoj meri pretvaralo u grau sakupljenu
i, ponekad, nagomilanu za ponovnu obradu istog predmeta. Uporedo s tim, smanjivao se
i stepen objektivnosti njegovog kazivanja uza sav njegov trud da naglaavanjem svoje
uloge i iznoenjem na videlo celih dokumenata povea verodostojnost iskazanog....
101
77
103
78
U jednom razgovoru u biblioteci Orijentalnog instituta koji smo vodili 1989. godine,
urev nam je saoptio da mu se odnedavna nita ne svia u Novom Sadu i da ovinizam i dootvo sada tamo divljaju.
108
79
lih politiar iz Novog Sada, kojima je toliko mnogo dugovao. To baca posebnu svjetlost na moralnu prirodu te mjeru urevljevog oportunizma. Kada
se govori o osobama koje su toliko mnogo valjale urevu poslije njegovog
prvog prelaska u Novi Sad oko 1979/80. godine, onda se, naravno, radi o tzv.
autonomaima kao to su Duan Popovi te Stevan Doronjski, te o njihovim politikim tienicima, mlaem kadru vojvoanske autonomake SKJnomenklature. To su bili ljudi koje je miloevievska propagandna maina
blatila na najgori nain, a u sluaju Doronjskog, to je bilo zaista ogavno,
pljuvalo se po odavno mrtvom ovjeku.
Iako se urevljevo voditeljsko djelovanje u nekadanjem projektu
Istorija naroda BiH te njegova urednika djelatnost u funkciji strukovnog
urednika za historiju u bosanskoj redakciji drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije ne mogu opisati drugaije nego fijasko, Sarajevo je ureva doekalo ponovo rairenih ruku. No, kada je Sarajevo stavljeno pod opsadu, kada
je u maju 1992. godine spaljen Orijentalni Institut koji je urev registrovao
1950. godine, kada je Bosna doivjela agresiju od strane vojnih snaga SRJ,
kada su paravojne secesionistike snage Radovana Karadia potpomagane
i savjetovane kadrom i orujem vojske SRJ krenule na put genocida nad Bonjacima, razaranja bosanskih gradova, unitenja tragova islamske te katolike kulture na tlu Bosne, urev je znakovito utio o svemu tome. Njegova
javna rije znaila bi mnogo u tom trenutku, ali nije je bilo. Ubrzo po agresiji
na Bosnu te poetku opsade Sarajeva, urev se ponovo odselio u Novi Sad,
gdje je, nedugo iza toga, i preminuo.
U Sarajevu izvjesni krugovi rade ve due vremena na stvaranju jednog neosnovanog kulta Branislava ureva, a da ak i ne poznaju njegov nauni i javni rad. urev se izmatava u prototip tzv. potenog, graanskog
te multi-kulti Srbina koji je potreban onima koji stalno diple o multi-kulti
Bosni, a zapravo od Bosne prave neto drugo. U tom smislu treba itati i
odluku neke komisije grada Sarajeva koja je drevnoj ulici u strogom centru
grada nazvanoj jo prije mnogo i mnogo decenija po Dositeju Obradoviu,
skinula ime toga ovjeka i nadjenula joj ime Branislava ureva. Mislimo
da Branislav urev zasluuje ulicu sa svojim imenom u Sarajevu, ali ne mislimo da se to moralo raditi na raun racionaliste, slobodoumnika, antiklerikalca, te ekumeniste Dositeja Obradovia koji sigurno nije bio etnik, kako
se o dotinom ovjeku, preminulom 1811. godine, izjasnio jedan kulturni autoritet iz tzv. Centrale stranke SDA, inae doktor historije jugoslovenskih
knjievnosti. Takav smo odgovor dobili na moje pitanje zato je Dositejeva
ulica u Sarajevu preimenovana u Branislava ureva ulicu. Da je dotini
doktor historije jugoslovenskih knjievnosti ikada proitao ita od Jovana
Skerlia109 preko Midhata Begia110 do Mee Selimovia111, znao bi da je rijetko ko kao Dositej Obradovi imao jo oko 1804. godine tako negativan stav
o svakoj formi etnike netrpeljivosti, a posebno one kontaminirane vjerskim
predrasudama. Iako je Alija Izetbegovi u nastupnom govoru poslije pobjede
na izborima 1990. godine izriito obeao da nee biti mijenjanja ulica112,
elei da ukae kako se on ne misli ponaati kao eneral Tuman u Hrvatskoj,
80
ubrzo iza 1992. godine u Sarajevu je nestalo i Vukove i Dositejeve ulice, kao i
mnogih drugih sa raznoliko moralno-politiki nepodobnim imenima. Ali, eto,
dobili smo ulicu Branislava ureva, to je, priznaete, ipak neto. Kako smo
se nadali, dobro smo se udali, govorili su nai stari sva etiri zakona u Bosni.
U sklopu ove opisane (zlo)upotrebe lika i djela Branislava ureva,
izvjesni medijski krugovi koji nisu ba vini itanju historiografije tvrdili su,
Jovan Skerli, Dositej Obradovi, Studije, 1, ed. Radomir Konstantinovi, Srpska knjievnost u sto knjiga, 67, (Novi Sad i Beograd: Matica Srpska i Srpska knjievna zadruga),
1971, pp. 45-54. Skerlieva analiza Dositeja sasvim je tana, ali je njegova analiza Vuka
kao antipoda Dositejevog koja je postala veoma uplivna u kasnijoj literaturi u izvjesnoj
mjeri nategnuta. Vuk jeste bio ovjek kome su narod, narodni duh i pravoslavlje znaili
mnogo, ali je Vuk, jedan od najpametnijih ljudi to su ih Juni Sloveni dali uopte, imao
vrlo istanan sluh za svu slojevitost zajednikog ivljenja raznih zajednica u Osmanskom
Carstvu to posvjedouju njegove biljeke o tzv. duevnim Turcima u Srbiji. ak tavie,
Vuk koji je neizmjerno cijenio historijsku batinu Karaorevu u kontekstu onoga to e
Stojan Novakovi kasnije nazvati vaskrs drave srpske, imao je isto tako intelektualne
i moralne kurai da neuvijeno progovori o Karaorevoj ulozi u pokoljima muslimanskog
stanovnitva Novopazarskog sandaka 1809. godine. Piui, u jednom svom uvenom spisu, o Karaorevoj ulozi u pokoljima muslimana Sjenice 1809. godine, Vuk iznosi: to g.
M. Milievi veli da ovaj dogaaj na Sjenici oevici priaju protivno mome kazivanju, ja
slobodno mogu rei i dokazati da to prianje nije istinito. Meni je ono kao to sam kazao u
knjizi pripovijedao knez Milo Obrenovi, a potom Vui Perii, koji su obojica ondje bili i
sve oima gledali, i knez Milo je jo dodavao kako je u srpskome logoru gledao tursku enu
mrtvu gdje lei, a malo dijete ivo uza nju i drpa je za sisu kao toboe da sisa; (podcrtao
N.F.).... Vuk Stef. Karadi, Odbrana od ruenja i kuenja,Kritike i polemike, 2, ed.
uro Gavela, Srpska knjievnost u sto knjiga, 13, (Novi Sad i Beograd: Matica Srpska i
Srpska knjievna zadruga), 1971, pp. 274-85, na p. 282,. Inae, itav spis pokazuje Vukovo i poznavanje i slijeenje Von Rankeovog principa da se historija pie wie es eigentlich
gewesen to u naoj literaturi, ak i u spisima Radovana Samardia o Vuku, nije bilo
dovoljno naglaeno. A da je Vuk bio rankeovac sasvim je normalno pretpostaviti, kada se
prisjetimo koliko su prisni bili Vuk i Leopold von Ranke, a Von Ranke nije troio svoje
dragocjeno i dobro isplanirano vrijeme na neznalice i tupane. Osjeamo potrebu da ovo
napiemo jer je svojevremeno dr. Mladen Ani, sarajevski te beogradski ak, nekadanji
kustos spomen-obiljeja ilegalcima i palim borcima Sarajeva na Vracama te dananji poslenik na hrvatskoj nacionalnoj historiji u Zadru te Zagrebu, na stranicama mostarskog
magazina Status, glasila koje finansiraju ministarstva te fondacije i Federacije BiH i Republike Hrvatske, kao i izvjesne privatne zaklade demokranske usmjerenosti, osjetio
potrebu da iskae svoje miljenje o nepismenosti, neukosti, gluposti itd. Vuka Stefanovia
Karadia. Niko ni u Sarajevu ni u Mostaru nije naao za shodno da neto napie o tim
Anievim marginalijama.
109
Midhat Begi, Jovan Skerli. ovek i delo, (Beograd: Prosveta), 1966, pp. 157, 184,
189-90, 199, 222-23, 256, 261, gdje je analizirano na koji su nain Dositejev antiklerikalni
ekumenizam te Freidenkerei bili Skerlievi uzori.
110
Mea Selimovi, Za i protiv Vuka, passim, gdje je majstorski raspravljeno ta smo dobili Vukovim trijumfom, a ta smo izgubili marginalizacijom ljudi kao to su bili Gavril
Stefanovi-Venclovi, Dositej, Lukijan Muicki.
111
Ta specifina napomena bila je dio jednog od prvih intervjua koje je Alija Izetbegovi
dao odmah po objavljenju rezultat prvih viestranakih izbor u Bosni i Hercegovini iza
1991. godine.
112
81
114
Glia Elezovi, Povodom knjige Branislava ureva Turska vlast u Crnoj Gori u XVI
i XVII veku .
115
Branislav urev, Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda, (Sarajevo: Svjetlost),
1964. Djelo se mora paralelno itati sa sljedeim knjigama i prilozima: Dr oko Slijepevi, Istorija Srpske pravoslavne crkve, 1. Knjiga: Od pokrtavanja Srba do kraja XVIII
veka, (Diseldorf: Srpska pravoslavna eparhija za Zapadnu Evropu), 1978; Vaso ubrilovi, Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od XV do XIX veka, Odabrani istorijski radovi, pp. 85-107, (objavljeno po prvi put 1960. godine). ubrilovi je bio odlian sintetiar,
a to potvruje i citirani lanak. Samo, tamo gdje slijedi urevljeve spekulacije, kvalitet
ubrilovievog sintetskog pregleda osjetno pada.
116
117
82
Zusammenfassung
84
Danas kada se u Crnoj Gori pomene ime akademika Branislava ureva ima se u vidu naunik koji je dao neprocjenjiv doprinos crnogorskoj historiografiji. Ujedno, on je jedan od rijetkih koji je prolost Crne Gore izuavao
na temeljima osmanske arhivske grae, a svakako najznaajniji.
Akademik Branislav urev je roen u Vojvodini. Radio je i ivio u
Bosni i Hercegovini. Najznaajnija djela napisao je o Crnoj Gori. Potekao iz
ravniarske Vojvodine, nauno interesovanje ga je usmjerilo na to da se bavi
izuavanjem brdovite i planinske Crne Gore. Sarajevo i Bosna i Hercegovina
su u odnosu na Vojvodinu visoiji predjeli, ali u odnosu na Crnu Goru su nii.
Oito da je u Sarajevu pronaao ono to mu je trebalo za izuavanje prolosti
Crne Gore.
Interesovanje Branislava ureva za prolost Crne Gore je zapoelo,
po sopstvenom iskazu, studijskim boravkom u Istanbulu. Tom prilikom je
pronaao dva deftera crnogorskog sandaka iz vremena Skender bega Crnojevia. Jedan je datiran iz 1521., a drugi iz 1523. godine. Susret s dva dragocjena deftera o Crnoj Gori ga je opredijelilo da svoje nauno interesovanje
posveti ovoj maloj zemlji. U prilog mu je ila injenica da se do tog vremena
u Crnoj Gori nije pridavalo potrebne vanosti grai osmanskog porijekla.
Tadanja crnogorska historiografija je posveivala vei znaaj dokumetima
sopstvene provenijencije, koja su se poela intenzivno prouavati. U crnogorskoj historiografiji toga vremena velika vanost je pridavana i dokumentaciji
venecijanske, ruske i austrijske provenijencije, koja su se znaajnije poela
istraivati u Crnoj Gori ili su znaajno istraivana u susjednim republikama.
Za prouavanje osmanske grae tada u Crnoj Gori nije postajao kadar,
a donekle ni volja da se radi na njegovom stvaranju. Sve u svemu, pronalazak dva znaajna historijska izvora iz prolosti Crne Gore naveo je Branislava ureva da se posveti njihovim prouavanjima. Svoj prvi, kratkotrajni,
susret s defterima iskoristio je da ih zapie.
85
veoma bitan historijski dokument, prvi poeo koristiti u crnogorskoj historiografiji, ime ju je zaduio djelima neprocjenjive vrijednosti. Plemenskoj historiji, odnosno historiji crnogorskih plemena, Branislav urev je posvetio
veliku panju, to se moe vidjeti, svakako, iz broja naslova koje je objavio na
ovu tematiku. S obzirom na to da neki istraivai smatraju da je crnogorska
historiografija velikim dijelom plemenska, jer se kroz najvei broj radova tretiraju pitanja iz prolosti pojedinih plemena, moe se sa sigurnou istai da
je mjesto akademika Branislava ureva u toj problematici veoma znaajno.
Radovi Branislava ureva su bazirani na obilatom korienju tada
pristupane i njemu poznate osmanske arhivske grae, koja u crnogorskoj
historiografiji toga vremena, znaajnim dijelom i danas, nije dovoljno koriena, to njegovim naunim radovima daje jo veu znaajnost.
Branislav urev je u svojim radovima koristio nekoliko deftera. Pored dva objavljena deftera za crnogorski sandak iz 1521. i 1523. godine koristio je i defter za hercegovaki sandak iz 1477. godine, defter skadarskog
sandaka iz 1485. godine, defter krajita Isa-bega Ishakovia iz 1455. godine,
kao i defter iz 1497. godine u kome su popisane oblasti Hota, Kua, Pipera
i Klimenata. Djelimino je koristio i podatke deftera dukainskog sandaka
iz 1570. godine.
Znaajan broj gore navedenih deftera je objavljen. Defter za hercegovaki sandak iz 1477. godine objavio je poznati bosanskohercegovaki historiar Ahmet S. Alii. Defter za skadarski sandak datiran 1485. godine
objavljen je od strane uvenog albanskog historiara Selami Pulahe, dok je
defter iz 1455. godine, Krajite Isa-bega Ishakovia, objavio znameniti bosanski historiar Hazim abanovi.
Zahvaljujui objavljivanju gorepomenutih deftera i crnogorska historiografija je dobila djela neprocjenjive vrijednosti zbog injenice da su u njima
sadrana podruja koja dananja Crna Gora zauzima. Na taj nain je, i dijelom, prolost Crne Gore osmanskog perioda dobila na znaaju rasvijetljavanja, jer se bez njihova prouavanja ne moe objektivno i temeljito sagledavati
problematika crnogorske prolosti 15. i 16. stoljea.
Na kraju, valja istai miljenje onih historiara koji kau da, ako elite
temeljito izuavati prolosti Crne Gore, morate poeti od radova Branislava
ureva.
90
Zusammenfassung
91
Voeni milju o potrebi da se izvri analitiki pregled razvoja osmanistike u Bosni i Hercegovini, a u prilino nezahvalnoj situaciji da klasifikujemo sveukupni stvaralaki opus, odluili smo se da izdvojimo prepoznatljive
segmente i pravce, upuujui istovremeno i na temeljite preglede i stavove
koje su na Savjetovanju o istoriografiji 1982. godine,1 Skupu historiara BiH
1984.2 i skupu O historiografiji o Bosni i Hercegovini 1999. godine3 iznijeli
Avdo Sueska, Enes Pelidija i Ahmet Alii.
Ve sam niz imena bosanskohercegovakih osmanista ukazuje na to da
u naim akademskim krugovima ne postoji uvijek jasno povuena distinkcija
o tome ko je osmanist, budui da su se raznorodni strunjaci humanistikih
i drutvenih nauka bavili, a i ostavili znaajne rezultate u oblasti osmanistike. Razlog je svakako neizbjena veza osmanistike sa historijom i njenim
granama, pomonim historijskim naukama, potom lingvistikom u najirem
smislu, orijentalistikom, sociologijom, islamistikom te mnotvom drugih disciplina... Stoga na fokus i ne moe biti na strogo akademski usmjerenom
osmanisti, pogotovo ako uzmemo u obzir sjajne sitnije priloge ljudi koji se
nisu u osnovi bavili osmanistikim temama, ali su doprinijeli oblikovanju
intelektualnog i javnog mnijenja kad je za ovu tematiku poveano interesovanje. I to je dokaz da razrada brojnih osmanistikih tema ukazuje sve vie
na potrebu primjene interdisciplinarnosti, bliu saradnju razliitih struka.
Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo, 11. i 12. II 1982,
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knj. LXV, Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 12, Sarajevo 1983.
1
Skup historiara Bosne i Hercegovine od 29. maja 1984. godine o istoriografskim tekstovima u separatu SR Bosna i Hercegovina iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Izdanje
Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1983. Vidjeti: Prilozi Instituta za istoriju, Sarajevo, XXII, 22, 1986, 263-271.
2
Referati sa Meunarodnog skupa Historiografija o Bosni i Hercegovini 1980-1998, odranog 4.-5. 11. 1999. godine, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 29, Sarajevo, 2000.
3
93
Primjer za to moe biti dr. Adem Handi iji se radovi u najveem dijelu odnose na 15.
i 16. stoljee, ali koji je svojom studijom o Hekim-oglu Ali-pai nadmaio vlastite domete kontrastivnom analizom Adem Handi, Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paa,
6
94
95
predmet historija naroda i narodnosti BiH na Filozofskom fakultetu8 te tvrdnja da je stari greh da je u nekadanjem jugoslovenskom rasporedu sredita
naunih istraivanja, Zagrebu ostavljeno da izuava latinske izvore, Sarajevu turske, a Beogradu vizantijske, kao i da niko nema vie potrebe za
izuavanje turske arhivske grae nego srpski narod, a Beograd kao kulturna
prestonica u tome ima prednost..9 Ovakvi, javno iznoeni stavovi, indiciraju
ideoloku uslovljenost razvoja same osmanistike u Bosni i Hercegovini. Iako,
pomenuti autor zagovara analizu izvora i istraivaki postupak, u praksi
je voen pretpostavkama koje u startu negiraju izvorni materijal. Primjera
za to ima vie, izdvojit emo jedan: dok s jedne strane opravdano istie rad
Ahmeta Aliia o ureenju Bosanskog ejaleta 1789-1878. kao zasnovan na
strunoj ekspertizi turskih izvora, ta to ne dozvoljava da se prihvate informacije iz kat. popisa 1468. koji je jednim dijelom priredio upravo pomenuti
istraiva? Da li injenica da ovaj najraniji popis po osvajanju Bosne ne dozvoljava legalizaciju izjednaavanja pojmova Srbin pravoslavac, odnosno
Latin katolik? Da li injenica da ovaj defter prati od Osmanlija naseljavanje Vlaha po Bosni?10 Ili to injenica prisutnosti velikog broja nemuslimanM. Ekmei se nije slagao s uvoenjem tog posebnog nastavnog predmeta, a na stav
Milana Uzelca da je prouavanje historije Bosne i Hercegovine centralni zadatak Odsjeka, a i Filozofskog fakulteta, akademik ciljano usmjerava komentar na slijedee: Da
li moemo toliko predimenzionirati nacionalnu istoriju naroda Bosne i Hercegovine da
to onda ne postane politiki i ideoloki problem? Detaljnije o raspravi vidjeti u: air
Filandra, Bonjaka politika u XX stoljeu, Sarajevo, 1998, 289-291. Uz ovakvu prividnu
objektivnost akademik Ekmei esto zamjera ideologiji da historijsku nauku uzima za
svoj instrument, da se ignoriu izvori i preutkuju injenice, ali pri tom sebi dozvoljava i
vie od toga, ne libei se demagokog saimanja slike etnikog karaktera Bosne i Hercegovine kroz nauku koja je stvorila znaajnu tekovinu da Bosnu i Hercegovinu od doseljenja Slovena na Balkansko poluostrvo smatra srpskom zemljom. (Vidjeti: O istraivanju
istorije Bosne i Hercegovine danas, u: Zbornik: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do
novijeg vremena, Meunarodni nauni skup, 13-15. decembar 1994, Beograd, 1995, 20).
Iz svega reenog moe se postaviti pitanje odnosa prema dravi ljudi koji su na ovaj nain
tretirali skoro 500-godinju historiju Bosne i Hercegovine, a to u obrazloenju potrebe
(re)interpretacije prolosti zakljuuje i dr. Safet Bandovi: Ono to se namee nakon
svega jeste sloeno pitanje kako je bilo mogue godinama opstruirati rad na historiji BiH
i Enciklopedijskom separatu BiH, suprotstavljati se uvoenju predmeta Historija BiH na
Filozofskom fakultetu, a pri tom, uz sve pratee privilegije, napredovati u karijeri, stjecati
najvea univerzitetska i akademska zvanja, dobijati najvea republika i nauna priznanja.. (Detaljnije vidjeti u: Postjugoslavenska hiostoriografija: (re)interpretacija prolosti,
Pregled, br. 2, Sarajevo, 2008, 32)
8
M. Ekmei smatra bolnom omakom upliv mitologije u naunu literaturu koja je vlako stanovnitvo smatrala samo socijalnim slojem, a ne etnikom skupinom. (Vidi: Dostignua i nedostaci u istraivanju istorije Bosne i Hercegovine 1850-1875, u: Meunarodni
nauni skup Problemi istorije BiH 1850-1875, Posebna izdanja ANUBiH, knj. LXXXIV,
Sarajevo, 1987, str. 29) Zanimljivo je kako ovaj autor, poznat po apsolutnom neprihvatanju naunog objanjenja viestoljetne prisutnosti i sadrajnosti pojma Bonjak i zagovaranju vjetakog karaktera ove sintetike nacije, u brojnim svojim radovima reaguje
na udaranje na kontinuitet srpskog prisustva u Bosni od ranog slovenskog doseljenja.
10
96
skih timarnika obara tezu poturi se plah i lakomi, veoma omiljenu kod
jednog broja naunika?11 Dotini autor moda ne bi zauzeo ovoliko mjesta u
omau naunom djelu Branislava ureva da urev nije upravo s njim i
formalno usmjeravao osmanistika istraivanja u Bosni i Hercegovini. Branislavu urevu se, meutim, ne moe zamjeriti na odsustvu samospoznaje
i priznanja vlastitih greaka. Ovdje emo donijeti jedno dijelom intimno
prisjeanje na reakciju dr. ureva na skupu o irenju islama 1991. godine,
i to na nae iznoenje zakljuaka oko strukture vojnike klase, a koji su u
prilinoj mjeri korigirali njegove. Znate, kolegice, rekao je tad izmeu ostalog, svaki autor koji radi sazrijeva od svoje prve knjige do posljednje. Ono
to sam mislio nekad ne znai da mislim i sad.. Ovakvo odsustvo sujete na
profesionalnom planu nije esto, nego su autori esto krajnje retantivni, ne
libei se da navode vodu na svoj mlin, previajui svjesno jedne argumente
i naglaavajui druge. Takva praksa, naalost, brie egzaktnost sa lica historije u cjelini i ona postaje nauka interpretacije.
Uzmimo samo pitanje irenja islama oko ije su vjerske, politike, ekonomske, kulturne i ine dimenzije lomljena koplja i historiara, i publicista,
i knjievnika, i sociologa... Nesumnjivo je da je ta tema u jugoslovenskom
periodu bila poligon ideolokih ocjenjivanja tog procesa i da je skup o irenju
islama i islamskoj kulturi u Bosanskom ejaletu iz 1991. godine bio pragmatski iskorak u ustaljenom toku osmanistikog rada. Razmislimo li ipak o toj
godini, shvatit emo da je, izgleda, trebalo da padne sistem da bi osmanistika
izala iz okamenjene paradigme rada.12
Meutim, i postjugoslovenski period je otkrio slabosti osmanistike. U
prvom redu se mora uoiti jedno u najmanju ruku udno ignorisanje nekih pitanja. Nai osmanisti nisu dali odgovor na pitanje pojave islama prije
Osmanlija. Mogu se pravdati time da to dijelom i nije zadatak osmanistike,
ali ko to onda treba da radi? To to se ignoriu tvrdnje poput prisutnosti
Izmeu ostalog, za primjer uzima stavove Ive Pilara oko junoslovenskog pitanja, konkretno gdje spomenuti govori da su dananji Srbi poeli nastajati u Bosni tek nakon to
su Bosnu godine 1463. osvojili Turci te da su pravoslavni Vlasi posluili kao jezgro za
stvaranje novog pravoslavnog puanstva.. Poto nam nije cilj da ovdje razmatramo koliko
je to zasnovano na pretpostavkama i nedokazano, samo emo uputiti na radove dr. Snjeane Buzov (Vlako pitanje i osmanlijski izvori, Povijesni prilozi, br. 11. vol. 322, god. 1992.
39-60 i dr.); Zefa Mirdite (Vlasi u svjetlosti bizantskih izvora, Povijesni prilozi, br. 14, vol.
14, god. 1995; Vlasi, polinomian narod, Povijesni prilozi, 26 (2007), 33, 249.-269 i dr.)
Vidjeti: Ramiza Ibrahimovi, Struktura feudalne klase u Bosni u 15. vijeku s posebnim
osvrtom na regionalnu i konfesionalnu pripadnost, u: Zbornik simpozijuma irenje islama
i islamska kultura u Bosanskom ejaletu, odranog 7-9. marta 1991. god. u Sarajevu, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 41/1991, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 269-282.
11
Da ipak ima produktivnijih (ne i posve tanih) razmiljanja i tretiranja starih tema
modernim i multiperspektivnim istraivanjima uvjeravaju nas radovi mlaih autora kakvim se oituje dr. Denis Bai ili Ahmet Zildi, posebno oko nekih kljunih termina
za nemuslimane iz osmanskih popisnih deftera, dosadanjih ostvarenja ovog termina u
prijevodima na bosanski jezik te strune analize posljedica nepravilne upotrebe datog
termina i mnogobrojnih zloupotreba u historijskoj i opoj literaturi.
12
97
98
99
Zusammenfassung
100
,
. , , , ,
. ,
,
,
.1
I
2, , , . ,
,
,
. , ,
,
(. , ) ,
: . ,
1476-1560. . . , 2004.
1
. , 3 (1951-1952)
67-84;
, . , . , . ,
.
.
2
101
, , .3
, ,
, .4
,
, .
a (Kann-i eflak).
1467. 5.
1467-1476. , , .6
- ,
, ,
1516.
, I
. ,
, .
-
,
.
83 90 , ,
. , .
: H. Inaldik, Od Stefana Duana do Osmanskog carstva, Prilozi za
orijentalnu filologiju 3-4 (1953) 23-55.
3
, .
: II,
1960, 80-84 (. ); III/1, 1993, 65-81
(. ); . , 1459-1683, 1974,
170-176, . -, 1476-1560., . ,
, 2004, 229-233.
4
102
,
, ,
.7
, ,
,
,
, ,
-
.
,
; - ,
.8
. , .
()
.
1516. , .
,
(
) .9
, . ,
, ,
.10
,
1476/77, 1516, 1528. ,
- ,
: D. Bojani, Turski zakoni, 28-32; . ,
, 14. ,
1989, 29-30; . , , 35 (1988) 55-74.
7
- ,
: D. Bojani, Turski zakoni, 28-32; . ,
, 14. ,
1989, 29-30; . , , 35 (1988) 55-74.
8
10
103
.
, 1476/77. .
, ,
,
,
, , .11
II
, . ,
( -, , ), .
, 1455. ,
1467. .
, , ,
400 ( ),
25 12, , , 14 50 25
10 .13 ,
,
, .
, 1468/69.
-, . , , .
B. urev, O naseljavanju Vlaha-stoara u sjevernu Srbiju u drugoj polovini XV vijeka,
GDIBIH 35 (1984) 15-16.
11
2009. .
, ,
.
12
104
, .
14 ,
, ,
15. , , . .15 , 1455. , 9.000
.16
15. , .
- , , .
1476/77. .17 ,
1455-1468/9. -.18
, , -.
,
.
25 ,
. : B. urev, Znaaj podataka o Vlasima u
popisu krajita Isa-bega Ishakovia iz 1455. godine, Godinjak drutva istoriara BIH
15 (1968), 65. , . 400 ,
, 25
1.000 , 10 ,
,
. . ,
1455. , XXXIV, 1987, 97-113.
, 20 ,
1467. 25
. : . , , 1987.
a
(Kann-i eflak).
1467. , : 1.
() , , . 2.
. , ,
, . 3.
() . 4. [ ] . D.
Bojani, Turski zakoni, 12; : M. Stojakovi, Branievski tefter, 46.
18
105
,
, .
. ,
19, 11, 4,
16, 13, 12
. -
,
.19
,
. , :
. , , - 1477. ,
, , , 1 , 1
( , 12 ) 1 (
15 ). 50 ( 60 )
( 100 ). , 10
, . ,
.20 ,
75 ,
,
.
.
, ,
.
, 22
, , 214 131
, 19 , .
, , , : . .
Istanbul, Trkiye Cumhuriyeti Babakanlk Devlet Arivleri Genel Mdrl, Osmanl
Arivi (= ), Tapu tahrir defteri (= TTD), 16 (1476). : B. urev, O
naseljavanju vlaha-stoara u sjevernu Srbiju u drugoj polovini XV vijeka, Godinjak Drutva istoriara BIH 35 (1984), 9-34; . ,
: 15. ,
, 2008, 209-221.
19
1476/77. , ,
, . . ,
, 227-241.
106
(1485),
(1489).21
,
(1459) (1463)
.
***
. , ,
15. .
- 1455. ,
() 15. ,
1476/77. .
; ,
15. 22, , , . ,
,
. .
.
.
.
, .
21
107
Zusammenfassung
108
109
Muhamed Hadijahi, Neki rezultati ispitivanja etnikih kretanja u Bosni u XVIII i prvoj
polovici XIX stoljea, Prilozi Instituta za istoriju XI/XII, 11/12, Sarajevo 1976., 289-300.
3
Hadibegi, o. c., 40. Evlija elebi, Putopis, prev. Hazim abanovi, Sarajevo 1979., 105.
Franjo Raki, Prilozi za geografsko-statistiki opis bosanskog paaluka, Starine JAZU
XIV, Zagreb 1882., 173-195. M. N. Batini, Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine JAZU XVII, Zagreb 1885., 77-150. Adem Handi, (ur.), Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604. godine, Sarajevo 2000. Hadijahi, o. c.
4
110
111
112
Avdo Sueska, Popis ifluka u Rogatikom kadiluku iz 1835. godine, POF XIV-XV, Sarajevo 1969., 189-273.
11
Ahmed Alii, Manuskript Ahvali Bosna od Muhameda Emina Isevia (po. XIX v.),
POF 32-33, 1982-1983., Sarajevo 1984., 186.
13
113
Zusammenfassung
in Kalkandelen, Rus in Selanik. Regionalspezifische Verwaltungspraktiken und -begriffe im Osmanischen Reich bis zum Beginn der Tanzimat. U:
Hans Georg Majer u. Raoul Motika (ur.): Trkische Wirtschafts- und Sozialgeschichte
von 1071 bis 1920. Wiesbaden 1995., 343-361. OIS, Sidil br. 7 (Sidil mostarskog kadije),
12a/1, prijepis hatihumajuna iz 1829.
Jo jedna pojava ukazuje na to da su se stvari tako mogle odvijati. Krivulja kretanja cijena vrlo je slina onoj koja pokazuje trend kretanja broja potvrda. Do sredine 18. stoljea
one padaju, a nakon toga uglavnom rastu. To pogaa najvie dravu, vie nego relativno
autarhino selo.
114
115
117
Zusammenfassung
ben den landwirtschaftlichen Kulturen, die uns die neuen Herren TrkenOsmanen gebracht haben, kommen noch aus bersee-Lndern auch andere, neue hinzu: der Mais und Paprika, der Krbis, die Bohne, die Kartoffel,
und viel spter auch die Tomate. Neben den vorgefundenen Getreiden: dem
Weizen und der Gerste, der Rispenhirse, dem Roggen, dem Saat-Hafer, der
Mohrenhirse, der Spelta, dem Dinkel, wird noch der echte Buchweizen, weiterhin der Reis, und spter auch der Mais angebaut. Die bedeutendste Pflanzenkultur, die die Trken auf den Balkan mitbrachten, war ohne Zweifel der
Reis. Unter den neuen Arten aus Amerika nimmt das neue Getreide Mais
eine besonderen Platz ein. Nach vielen Namen, die er auf dem Balkan trgt,
zu urteilen, ist er hierher von verschiedenen Seiten und zu verschiedenen
Zeiten gekommen.
Von den Gemsekulturen, wurden wie zu frheren Zeiten am meisten der Gemsekohl, der Knoblauch und die Zwiebel, seltener der Lauch,
angebaut, weiterhin die Hlsenfrchtler, insbesondere die Linse, die Saubohne (tur. bakla), die Bohne, grah (gerade unter diesem Namen) weiterhin
eine Erbsenart (grahorica, grahorina, grahor), die trkisch Burak heit,
des Weiteren die Rbe, der Spinat, algam (se Rbe), die Gurke, die Aubergine. Auch der neuangekommene Paprika hat mehrere Namen: itburnu,
yeil biber, frenk biberi. Mit der deutschen Kolonisierung im Banat (im XVIII
Jahrhundert) kommen noch die Petersilie und die Kartoffel (krompir von dt.
Grundbirne , neben zahlreichen anderen Namen) hiunzu. Da sind schlielich
auch die schon frher angebauten industriell hergestellten Pflanzen wie das
Leinen und der Hanf, neben der neu hinzugekommenen Baumwolle. Neu
sind auch die Gewrzpflanzen, der Sesam und der Safran.
Auch die Obstressourcen werden durch die Trken bereichert, weil neben der Weinbeere, nun auch der Kirsche, der pfel, der Birnen, der Walnus
und Kastanie, der Pflaume, der Sauerkirsche, der Speierlinge und der Erdbeere, auch neue Arten hinzukommen: die Mispel, die Aprikose, die turunda
(eine Art sauere Orange), wie auch die neuen Arten der schon vorfindlichen
Obstgattung, neben der schon Honig- nun auch die Wassermelonen (unter
dem gemeinsamen Namen bostan).
Was die Viehressourcen angeht, wurden auch weiterhin am meisten
Schafe und Schweine (bzw. das Kleinvieh) gezchtet, whrend wir ber das
Grovieh Pferde, Rinder, Bffel, wie auch ber das Geflgel: das Huhn,
die Gans, die Ente, und das Truthuhn (auch diese letzteren stammen aus
der Neuen Welt, und tragen neben den trkisch- bzw. persischstmmigen
Namen auch einheimische Bezeichnungen: tuka, biba, morka, misirka) nur
indirekte Zeugnisse haben. Auch die Bienenzucht war in der trkischen Zeit
ein sehr entwickelter Wirtschaftszweig. Zu diesen Ressourcen zhlt schlielich auch der Fisch, der intensiv konsumiert wurde, wie auch das Wild, das
in den Reisetagebchern der Europer, die durch das Reich der Osmanen
reisen, erwhnt werden.
122
Izvori i literatura
Beldiceanu, N. Beldiceanu-Steinherr, I. Rizculture dans lempire ottoman (XIVe
XVe sicle), Turcica IX/2-X, Paris, 1994.
Bendel, L. Das grosse Lexikon der Frchte und Gemse, Herkunft, Inhaltstoffe,
Zubereitung, Wirkung, Anaconda, Kln, 2008.
Bilgin, A. Osmanli Sarayi Mutvagi (1453-1650), Istanbul, 2004.
Blagojevi, M. Zemljoradnja u srednjovekovnoj Srbiji, Istorijski institut, Beograd,
1873.
Bojani, D. Turski zakoni i zakonski propisi iz XV i XVI veka za smederevsku,
kruevaku i vidinsku oblast, Istorijski institut, Beograd, 1974.
Brokijer, B. de la, Putovanje preko mora, Nauna knjiga, Beograd, 1950.
Canard, M. Le riz dans le proche oriente aux premiers sicles de lislam, Arabica
VI, mai 1959, Leiden, 1959.
Danii, . Muke blaenoga grozdija, Starine II, Zagreb, 1870.
Elezovi, G. Turski spomenici 1348-1520, 1, 1, SKA, Beograd, 1940.
Evlija elebi, Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, prevod, uvod i
komentar H. abanovi, Sarajevo, 1967.
Fekete, L. Trkische Schriften aus dem Archive Palatinus Nikolaus Esterhazy,
1606-1645, Budapest, 1932.
Fekete, L. Kaldy-Nagy, Gy. Rechnungsbcher trkischer Finanzstellen in Buda
(1550-1580), Trkischer Text, Budapest, 1962.
Gavrilovi, S. Graa o balkanskim trgovcima u Ugarskoj XVIII veka, carinarnice,
II, SANU, Beograd, 1996.
Gavrilovi, S. Izvori o Srbima u Ugarskoj s kraja XVII i poetkom XVIII veka, II,
SANU, Beograd, 1990.
Gavrilovi, S. Jaki, I. Pecinjaki, S. Graa o balkanskim trgovcima u Ugarskoj
XVIII veka, carinarnice i kontumaci, I, SANU, Beograd, 1985.
Handi, A. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
Hrabak, B. Poljoprivreda Bosne i Hercegovine 1463-1700. godine, Bosna i
Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, Istorijski institut SANU,
Beograd, 1995.
Hrabak, B. Ribolov i riblja pijaca u Beogradu u XVI i XVII veku, Godinjak
grada Beograda VII, 1960.
Inaldik, H. Rice cultivation and the eltuki-reaya system in the Ottoman
Empire, Turcica XIV, 1982.
Kanuni i kanunname za bosanski, hercegovaki, zvorniki, kliki, crnogorski i
skadarski sandak, Zakonski spomenici 1, Sarajevo, 1957.
Karaulac, M. Prie francuskih putnika sa puta po otomanskoj Bosni, izbor,
prevod i predgovor M. Karaulac, Matica srpska, 1958.
Kleines Lexikon deutscher Wrter arabischer Herkunft, Herausgegeben von
Nabil Osman, Beck, 6 Auflage, 2002.
Korkut, D. Makbul-i arif (Potur ahidija) Uskufi Bosnevije, Glasnik Hrvatskog
Zemljskog muzeja u Sarajevu LIV, 1942/1943.
Korkut, B. Tursko-srpskohrvatski rjenik nepoznatog autora iz XVII stoljea,
POF XVI-XVII, 1970.
123
124
JA -
50 .
, . , ,
.
, .1
,
, . XIV
. 70-
80- 14. .
2,
.3
, .
,
.4
.5
, -, -, 14. .
. ,
.
1070. (1659-1660).
1
. ., . ., 2005, 459.
I . 1384. .
ahd-i emn.
() ().
3
125
, , , ,
(kllye), .6 ,
, . ,
.7 .8
.
,
. , , ,
. ,
, , , , .
.9 ,
, .10 , ,
. .
, V-V ,
. .
.11 ,
. V ,
,
Eyice, S. lk Osmanl Devrinin Dini-timai Bir Messesi: Zvyeler ve Zvyeli-Camiler,
.. ktisat Fakltesi Mecmuas II/1-2 (1962-1963), 28.
6
. .
. . ., 1984, 32.
. .
. Eyice, S. Zvyeler ve Zvyeli
Camiler... 24.
8
, . . :
. ., 2001, 205.
9
10
126
. .
.12
e
. (a hane).
.
.
, , .
,
, . .
a a .
V
u , ,
.
O , , .
16 , ,
600 , , . , ,
, , 100 , 3
,
. , 1070.
(16591660. ). . 1596. 100
, .13
, ,
, .
. . ,
,
, .14
, V
.
.
Eyice, S. Zvyeler ve Zvyeli Camiler, . . ktisat Fakltesi Mecmuas , say 1-4
(163), 28.
12
13
, . . ., 2005, 460.
14
, . . ., 1974, 169.
127
16
, . . . 459.
17
128
. , .
,
.
. .
,19 .
.
( ) .
, .
.
.20
,
. ,
XIII XIV
I .
. , avlu mekn21
sofa, . ayvan-
.
(.) , , , ;
. (. .)
19
20
vlu mekn ( ) , .
. .
.
.
.
21
129
,
.22
,
. ,
.
. ,
-.
, ,
.
-. TD . 77 I (15121520) : ,
, ,
, , , .23
II (1566-1574)
III (1574-1595).24 III (1595-1603) :
, ,
, , , ,
, ,
, ,
.25 , , , , ,
. .
( ), .
. , , , .
XVI . ()
XVI
, .
Sedat E. Erken Osmanl Midrlnda ok-levi yaplar: Kentsel Kolonizasyon yapalr
olarak Zaviyeler. Akademi Kitabevi 1994, Cilt I, 13.
22
23
Gen, N. XVI. Yzyl Sofya Muffasal Tahrir Defteri?nde Sofya Kazas. Eskiehir, 1988,
670.
25
130
. , ,
. 1545.
,
. ( ),
.26 . ,
. ,
.27 XVI
. 15 - 986 (24. 05. 1578)
.28 . , .
.29
, XVII
.
, .
, .
, ,
.30
.
, .
.31 20 (), 4,
2 , 40 10 (),
4, , ( ), ,
4, . . . 4, 8.
54, 1620 ().
26
27
28
, 828.
29
. 1.
BOA. T. D. 236,525. :
( , , . .) (ardabe), . .
31
131
(misafir han) (a hane), .
a a . , ,
(ayvan) (hcre),
.32
.
, , ,
. .
(vlu mekn)
4,50 4,50 . . , , , . ,
.
,
, .
.33
.34
7-8 . , , , .35 ,
.
, . .
, 80 , .36
(ayvan) 5,20
4,20 . .
32
. 1.
33
34
35
. 4.
132
, . . , .
. .37
. , ,
.38
. ,
.
, , .
.39 ,
,
. .
(hcre)
. , , .40
. . .
0,80 . , ,
.41 , ,
.
. , . 0,40 0,80
.
.
.
. .
37
, . , 250.
38
. 2 . 3.
. . Eyice, S. Sofya
Yaknnda Ihtimanda Gaazi Mihalolu Mahmud Bey mret-Cmii. Istanbul, 197, 52.
39
40
. 1.
41
. 6.
133
.
. .
. ,
, .
.
.
,
XVI i XVIII .
. , , . .
, XX
.42 .
.
.
.43
,
.
0,29 0,33 0,05
. .
0,03 0,05 .
0,95 .44 .
.
.45 ,
,
42
, . , 249.
44
. 1.
45
. 5.
134
I.46
, ,
.
, ,
, ,
, ,
.
, IX X , .
,
, .
,
.
Zusammenfassung
135
der Verbreitung des Islams und der bernahme der Kontrolle ber den
christlichen Raum diente.
Das Ende der osmanischen Eroberungen im 16. Jahrhundert und die
Vernderungen in Derwischorden, die von der Zentralregierung aufgezwungen wurden, hatten zur Folge, dass die Zavia ihre Bedeutung verloren was
wiederum nicht bedeutet, dass der Bau der Objekte in der Form des auf
den Kopf gestellten Buchstabens T gestoppt wurde. Ein Beispiel dafr ist
die 1531 erbaute Gazi-Husrev-Beg-Moschee in Sarajevo. Sie wurde von Adzhem Esir Ali entworfen, und sie hat denselben architektonischen Plan, auch
wenn sie nur die Funktion einer Moschee hat.
. 1.
136
. 2.
. 3.
137
. 4.
. 5.
138
. 6.
. 7.
139
3. Tarih, bireyin deil, halklarn eseridir. Bu yzden, Marksist tarihiler bireylerin tarihsel roln deil, halklarn tarihini aratrmaldr.
4. Zaman ve mekan ieresinde gelien tarihi olaylarn gidiatnda belirleyici olan dsal etkenler deil, tam aksi kesin ve son etkisini yapan isel
etkenlerdir.
1945-1990 yllar arasnda ad geen tezler, normal kullanmn tesinde belirleyici bir nitelikte olmulard, hatta fetiist bir durum kazanmlardr. Bu metodolojik ereveden dar kmak istemi olan her tarihi ise son
derece ar bir ceza ile kar karya kalacakt.
Ikinci Dnya Sava ncesinde eitimini Bat lkelerinde grm olan
Arnavut aratrmaclar, bu yeni siyasi artlara uymak zorunda kalmlardrlar. Bylece, bugn onlarn dndkleriyle yaptklar arasnda ne kadar
bir fark var olduunu anlamak gerekten ok zordur.
Parti ve devlet otoritelerinden gelen bask, aslnda sansrde ifadesini
bulmutur. Arnavut aratrmacsnn dndklerinde sansr, gereinden
fazla siyasi kontrol demekti ve zamann istedii ideolojik erevenin iinde
olmann bir tedbiri olarak kavranmtr. Sansr aslnda otosansr duygusunun uyandrmasna yol amtr. Otosansrn ortaya k Arnavut tarihilii iin sadece geri gitmenin bir iareti olmayp, ayn zamanda Komnist
diktatrln komu Komnist lkelere kyasla ne kadar etin olduu konusunda iyi bir fikir de vermektedir.1 Bu artlarda ilgili kurumlarn yazabilecekleri bir Arnavutluk tarihi, aslnda bir parti ve devlet sorunuydu.2 Bu
durum, 1945-1990 yllar arasndaki tarihiliin ne kadar resmi bir nitelikte
olduunu gsteren gayet net bir belirtidir. Bu devirde marksist metodolojisine gre tarih anlatm ilahi olma konumundayd. Alternatif tezler ve yaklamlarn ortaya k mmkn deildi. Devletin tarihiliin zerine bu
kadar sk kontrln gerekletii sebepten dolay bugn tabii ki bu gelenei
tahlil ederken yalnzca resmi bir tarihilikten bahsedebiliriz.
rnein, genel bir Arnavutluk Tarihi metni hazrlamak iin ilgili karar, Arnavutluk
Komnist Partisinin II. Kongresi (1952) ve ayn yl ieresinde yaplan Partinin Genel
Komitesinin ilgili toplantlarnda alnmtr: 10 vjet veprimtari n fushn e shkencave
shoqrore, Buletin pr shkencat shoqrore, nr. 2 (1957), Tiran, f. 4.
2
142
143
144
K. Bozhori, Lufta shqiptaro-turke n shek. XV (burime bizantine), Tiran 1967; S. Pulaha, Lufta shqiptaro-turke n shek. XV (burime osmane), Tiran 1968.
6
145
F. Giese, Die Altosmanische Anonymen Chroniken, Tevarih-i Al-i Osman, Breslau 1922;
Idem, Die Altosmanische Chronik des Asikpasazade, Leipzig 1929; F. Babinger, Oru bin
Adil: Tevarih-i Al-i Osman, Hannover 1925.
7
I. Zamputi,
Gjendja e materialeve dokumentare dhe burimeve t reja vendase pr historin e Shqipris pr tre shekujt e par t pushtimit turk, Buletini pr Shkencat Shoqrore, nr. 3 (1955), f. 129.
8
146
Tasarrufu adl eseri bu konuda bir rnektir.10 Tamamen Osmanl kaynaklara dayanan bu eser, Arnavut topraklarnda yerleen Osmanl rejiminin tm
safha ve yanlarn ortaya koymutur. Hacimli bir iin rn olan bu eserin
tahlili, Arnavut topraklaryla snrldr, ancak Pulaha ciddi ekilde imparatorluk apnda genelleme yapmaya almtr.
Arnavutluk Tarih Kurumunun ana hedefi, etrafl bir ekilde yalnzca
Arnavutluk tarihinin aydnlanmasyd. Byle olunca, Arnavut Osmanl tarihileri de genel konulara ilgi gstermediler. Uluslararas bilim dnyasnn
iletiim dillerinde evirmee deer olan makale ve kitaplar Arnavuta yazld iin darya pek hitap edemediler. Bu yzden, Osmanl almalar
bizde yerel bir karaktere sahipti. br taraftan ise, Komnist devri boyunca
yaplan almalarn bibliografyasnda zikredilen balca eserler ve tarihilerin isimleri, Trkiye Cumhuriyeti Osmanl tarihiliindendi: . L. Barkan
ve H. Inalck. Bat Avrupa lkelerinden ise balca Fransada faaliyet gsteren Irene ve Nicoara Beldiceanunun almalar yer almaktayd. 90li yllardan itibaren ise, sadece Trkiye ve Avrupada deil Amerikadaki Osmanl
almalar ve dnyanin dier bilim merkezlerinde yaplan almalar da
Arnavut Osmanl almalarnn bibliografyalarnda boy gstermeye balamlardr.
Prof. Selami Pulaha bu sahada en otoriteli Arnavut tarihisi olduundan dolay Osmanl mparatorluu hakknda yapt deerlendirmeler
hem bilimsel hem de metodoloji asndan son derece nemlidir. Ona gre,
Osmanl devri Arnavut topraklarndaki gelimekte olan normal sreleri
sonlandran, uzunca srecek, sadece gerikalmlk hadisesiyle izah edilmesi
mmkn olmayan, temelli ve karmak bir sr sreler tarafndan oluturmu olan bir devirdir. Pulahaya gre, Osmanl devri boyunca lkenin
ilerlemesini salayan positif olay ve hadiseler de vard.11 Byle bir tutumun
ne srmesinde iki sebeb yatyordu:
lk olarak, Osmanl Imparatorluu Arnavutlukun geri kalmlnn
sorumlusu olarak tutulmutur;
kincisi ise, Osmanl igalinin Arnavut topraklarnda srmekte olan
normal srelerin kesilmesini ispat etmek iin bir sebebi olup Arnavutlarn
Bat dnyasndan ayrlmasnda yine Osmanllar sorumlu tutulmutur.
Osmanl devri boyunca Arnavut topraklarnda ortaya kan hadiselerin ideolojik tarifi ve ele aln, Komnist devrinin paradigmatik tasarm
erevesinde gn getike daha ematik bir hal alm, dolaysyla da yazlarn kalitesi de srekli dmtr.
Sonuta, vurgulanmas gereken bir nokta var: 20.nci yy. boyunca,
Arnavut Marksist tarihilii ile milliyeti tarihilii arasnda Osmanlya
bak as konusunda tek bir fark vard. Milliyeti tarihilik Osmanl tarihinin deerlendirilmesinde yurtsever ve muhafazakar, hatta bazen de dini
S. Pulaha, Pronsia feudale n tokat shqiptare, shek. XV-XVI, Akademia e Shkencave e
RPS t Shqipris Instituti i Historis, Tiran 1988.
S. Pulaha, Krkime shkencore pr periudhn mesjetare osmane n Shqipri, shek. XVXIX, Studime Historike, nr. 1 (1988), f. 119.
147
Zusammenfassung
Rezime
du, nastojao je naunom svijetu predstaviti svoja istraivanja na polju osmanistike, kao i dokumentarne izvore koji se uvaju u Albaniji.
Selami Pulaha historiar je koji se nije usudio izai izvan eljezne
zavjese. Ostajui unutra, ulagao je ozbiljne napore u bavljenje naukom.
Zbog toga to je Pulaha najautoritativniji albanski historiar na polju osmanistike, ocjene koje koje je iznio o Osmanskom carstvu su izuzetno znaajne,
kako s naunog, tako i s metodolokog aspekta. Prema njegovom miljenju,
osmanski period okonao je na albanskim teritorijama procese koji su bili u
toku; dugo je trajao te ga nije mogue tumaiti samo kao jednu nazadnu epizodu, ve kao razdoblje u kojem se odigrao niz korjenitih i sloenih procesa.
149
B. urev, Karl Marx i Max Weber i savremena istorija, Savremenost, god. XV, br. 132133, Novi Sad 1985, 163-175.
3
151
B. urev, Sinteza kao metod u istoriji, Radovi ANUBiH, knj. XXXII, ODN, knj. 11,
Sarajevo 1967, 5-51.
4
B. urev, Opaske o mjestu ranijih civilizacija i savremene civilizacije u razvitku ovjeanstva, Historijski zbornik XXIX-XXX/1976-1977, Zagreb 37-49; Isti, Istorija, drutvo i
civilizacija, Dijalog, asopis za filozofiju i drutvenu teoriju, Sarajevo 1977, 39-50.
5
V. Mueta-Aeri, Problemi savremene historijske nauke u radovima Branislava ureva, Na zastarelim stranputicama, Sarajevo 2002, 10.
6
Dopunu i preradu svojih ranijih gledita o nekim pitanjima historijske nauke B. urev
je dao u radovima objavljenim u knjizi pod nazivom Razvitak oveanstva i drutvo,
Novi Sad 1980, 1-355.
7
Rezultat tog zaokreta bila je knjiga na njemakom jeziku Zur neumarxistischen Geschichtsauffasung, Beitrge auf Historikerkongressen Vortrge und Aufstze /Za novo
marksistiko shvatanje historije/, Radovi VANU, knj. V, Odjeljenje drutvenih nauka i
umetnosti, knj. 5, Novi Sad 1987; Istorijska nauka, istorijska sinteza i filozofija istorije
(prevod i prerada teksta knjige na njemakom jeziku), Novi Sad 1987, 18-33.
8
152
153
U svom djelu Uvod u historijske studije autori daju podjelu izvora na figuralna svjedoanstva, pisana svjedoanstva i registrovana svjedoanstva: Ch. Langlios Ch. Seignobos, Introduction aux tudes historiques, Paris 1901.
11
B. urev, Problem prividne protivurenosti u svedoanstvima istorijskih izvora (Pristupno predavanje odrano u Makedonskoj Akademiji nauka i umjetnosti 1969); MANU,
Pristapni predavanja, prilozi i biografije, Skopje 1970, 55-60; Isti, Neki istorijsko-metodoloki problemi pri upotrebi etnografskog materijala u ispitivanju naih plemena u knjizi
Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovakih plemena, Titograd 1984, 149161.
12
154
trebljavaju druga imena za iste stvari, odnosno druge termine za iste pojave.
Rjeenje ovog problema Bernhajm vidi u kombinaciji podataka oba izvora.
Analizirajui Bernhajmove stavove urev je na osnovu svog iskustva
konstatovao da se prividna protivurjenost u svjedoanstvima historijskih
izvora ne moe ukloniti samo kombinacijom podataka oba izvora, kako predlae Bernhajm, nego interpretacijom drugim svjedoanstvima.
Osim toga urev je ukazao na injenicu da prividna protivurjenost
moe postojati i u podacima jednog izvora. Rjeenje ovog problema takoer
vidi u poreenju podataka koje daje drugi izvor.
Zadatak historiara u vezi sa ovim problemom, po urevu, jest da
prvo istrai da li je ta protivujenost moda prividna, a dokazivanje prividne protivurjenosti u svjedoanstvima izvora mora biti provedeno egzaktnim
metodolokim postupkom.
Od shvatanja pojma historije i njenih zadataka te shvatanja pojma historijskih izvora, u metodologiji se polazilo kod utvrivanja faza istraivakog
postupka.
U rjeavanju konkretnih metodolokih problema savremena historijska metodologija uveliko se oslanja na dostignua iz XIX stoljea. Stoga i u
rjeavanju pitanja osnovne podjele radnji u historijskom ispitivanju B. urev kree od tih rezultata.
Prvih decenija XIX stoljea, njemaki filozof Vilhelm von Humbolt u
djelu O zadai historije pristupa standardizaciji istraivakog procesa sa stanovita filoloko-historijske kritike sa uivljavanjem u duh vremena kojeg
istrauje. Kako ovom problemu pristupa sa ideolokih pozicija, to urev u
razmatranju ovog problema polazi od stavova koje je iznio J. G. Drojzen, prvi
historiar koji u svom udbeniku Historik13 sistematski izlae svoja gledita
o metodologiji historijskih istraivanja, posebno o historijskoj metodi i istraivakom postupku, kojeg dijeli na etiri faze i to: heuristiku, kritiku izvora,
interpretaciju podataka i prezentiranje rezultata. On ustvari formulie naela istraivakog postupka.
Ovim problemom bavio se i E. Bernheim u svom Udbeniku historijske
metode i filozofije historije.14 On uvodi, pored Drojzenove etiri faze, i petu
fazu u istraivakom postupku, pa tako kritiku historijskog materijala proiruje na treu fazu koju naziva kritiko sreivanje materija.
Kada je rije o prvoj fazi u istraivakom postupku, prikupljanju historijskog materijala, treba rei da Bernhajm zahtijeva prikupljanje svih
historijskih izvora o jednoj temi, to je po njemu garancija za najveu objektivnost. urev istie da je heuristika omeena ne samo temom nego i stepenom obraenosti teme, pa se to mora imati u vidu.
Nedostatak ovog metodolokog pristupa je u optem teorijskom shvatanju historijskog razvoja sa sociolokih pozicija, a potom i u osnovnim me13
155
15
Ch. Langlois Ch. Seignobos, Introduction aux tudes historiques, Paris 1909.
16
156
157
158
159
Odnos historijske sinteze kojom se dobiva historiografska slika i naune analize kojom se stvara osnova za nauno zasnovanu koncepciju u historiji i njome proetu historijsku sintezu, koja e dati historiografsku sliku
na naunoj podlozi, osnovno je pitanje kojim se urev bavi u okviru ovog
metodolokog problema.
A. Ber razlikuje strunu historiografsku sintezu, onaj rad historiara
koji daje historiografsku sliku, od naune sinteze, odnosno od teorijskog uoptavanja. Dotle je, po miljenju ureva, jasan njegov stav prema analizi.
Historijskom analizom se istrauju razliiti oblici ivota i razvoja, ali njihovo
poimanje kasnije se moe postii tek njihovim ponovnim spajanjem u cjelinu
koja odgovara ivotnoj povezanosti.
Struna historiografska sinteza poiva na prouavanju historijskih
izvora, historijskiog materijala koji nam daje mogunost za historiografsku
rekonstrukciju prolosti. Zadatak te sinteze je da d tanu i historiografski saetu sliku stanja i dogaaja u prolosti, utvrujui stvarnu povezanost
meu injenicama i pojavama. Ovaj rad historiara mora da bude struno
objektivan.
Ako sinteza treba da sadri i naunu podlogu, ona mora da uzme u
obzir i navedene dvije radnje, koje Ber nije imao u vidu. Isto tako Ber naunu sintezu proglaava zavrnom radnjom u naunom radu historiara.
Meutim, kada uzmemo u obzir da historijska nauka mora dovesti u sklad
ponovljivu zakonitost i neponovljivu stranu u historiji, da dovede historizam
i evolucionizam u historiji u sklad, onako kako se te dvije strane historijskog procesa proimaju u stvarnosti, onda je, po urevu, jasno da nauna
sinteza ne moe biti zavrna radnja u radu historiara.22 To moe biti samo
historijska koncepcija u kojoj e se konkretni historizam i evolucionizam,
shodno historijskoj stvarnosti, uzajamno proimati. Historijska nauka mora
postii konkretnu historijsku koncepciju ivota i razvitka ljudskog roda u
prolosti. U njoj se moraju shodno stvarnom historijskom procesu, ove dvije
njene strane proimati.
Na kraju treba istai da se B. urev bavio svim bitnim pitanjima historijske nauke raspravljajui o njima u posebnim raspravama ili pak usput,
u okviru bavljenja odreenom historijskom temom. teta je samo to svoja
gledita nije sintetizirao u udbenik, to se od njega kao iskusnog predavaa i istraivaa oekivalo. Meutim, kada govori o tome, on kae: Zato to
sam te probleme i neke druge koje sam zahvatio kritikim prilazom, hteo da
dovedem do kraja, nisam napisao udbenik istorijske metodologije, to se od
mene oekivalo s punim pravom.23
23
160
Zakljuak
Metodoloki pristup B. ureva u rjeavanju problema historijske nauke proiziao je iz njegovog shvatanja historije kao prirodno-historijske nauke. Osim bavljenja konkretnim historijskim temama, B. urev se bavio
pojedinim teorijskim pitanjima iz historije historiografije, a potom i metodolokim problemima.
Od metodolokih problema B. urev se bavio pitanjem spoznaje u
historiji, predmetom i sredstvima spoznaje, odnosno izvorima spoznaje, fazama istraivakog postupka, te pitanjima pozitivnih metoda u historiji, posebno pitanjem sinteze u historiji.
Shvatanje historije i osnovni metodoloki pristup ureva problemima
historije kao nauke i njenom humanistiko-filozofskom usmjerenju poivaju u svojim polazitima na nekim kljunim stavovima Marxove historijske
misli. Pristupajui tom poslu kritiki, urev je ustvrdio da u Marksovoj
historijskoj misli ima stavova, ak i osnovnih, koje treba revidirati, ne samo
one koji su preivjeli i ne odgovaraju sadanjem vremenu, nego i neke od njih
koji su jednostrani. urev pri tom naglaava da Marks za njega nije bio
obaveza nego inspiracija. Stavljao ga je meu druge mislioce koje je cijenio
zbog njihovog naunog doprinosa u razvoju historijske nauke. On uvaava
Leopolda von Rankea i njegov doprinos u razvitku historiografije kao nauke,
u rjeavanju pitanja historizma i evolucionizma on uzima u obzir formulacije Maxa Webera, dok o pitanju sinteze kao metoda u historiji uvaava Anri
Bera. urev takoer ne krije da je na njega imao izvjestan uticaj i Ogist
Kont u formulisanju epoha civilizacije i ljudske spoznaje uope.
Zusammenfassung
Geschichtswissenschaft behandelte B. urev auch die Fragen der Erkenntnis in der Geschichte, des Gegenstands der Erkennnis, der geschichtlichen
Quellen als des Erkenntnismittels, der Phasen des Unersuchungsverfahrens, sowie der Fragen der positiven Methoden in der Geschichte, insbesonder der Frage der Synthese als Methode in der Geschichtswissenschaft.
Zu der Frage der Quellen des positiven Wissens in der Geschichte als
Mittel der Erkenntis kehrte urev immer wieder zurck; ihr widmete er
einige seiner Arbeiten.
Im Einklang mit seiner Auffassung der Geschichte als einer Naturwissenschaft, konstatiert urev, dass die vollstndige Arbeit der Historiker
auf Folgendem zu beruhen hat: dem Stoff, mit dem man den historischen
Prozess kennenlernt, aber auch auf dem Stoff, mit dem man die natrliche
Umgebung, in der sich dieser Prozess vollzieht, besser kennen lernt.
Von der Erfasung des Begriffs der Geschichte und ihrer Aufgaben, sowie des Begriffs der historischen Quellen, geht man zur Feststellung der
Phasen des Untersuchungsverfahrens. Die erste Phase ist die Heuristik, von
der urev sagt, dass sie jene Handlung in der Arbeit des Historikers ist, die
durch das Thema und die Erforschtheit des Themas beschrnkt ist.
Die nchste Phase im Untersuchungsverfahren, die Quellenkritik, ist
fr urev eine der wichtigsten Handlungen in der Arbeit des Historikers.
Er konstatiert, dass man zu Recht sagen kann, das sich die Geschichtswissenschaft erst mit der historischen Kritik in eine selbstndige wissenschaftliche Disziplin entwickeln konnte. Zum Zwecke der Sinnfindung im historischen Geschehen nimmt urev Bernheinms dritte Phase des Untersuchungsverfahrens, und diese ist die kritische Sichtung der aus den Quellen
gewonnenen Materialien. Die Aufgabe der kritischen Sichtung besteht ihm
zufolge darin, eine Ordnung nach der Zeit, dem Ort und dem Inhalt im historischen Geschehen zu erzielen.
Die nchste vierte Phase ist die Interpretation der aus den Quelllen
gewonnenen Daten. Durch die objektive Interpretation der Daten kann man
nach urev die richtige Bedeutung der aus den Quellen gewonnenen Daten. Diese Handlung soll eigentlich die wahre Bedeutung der Quellen hergeben. Diese kann sprachlich und inhaltlich sein. Im Rahmen der fnften,
letzten Phase in der Arbeit des Historikers, in der Prsentaton der Ergebnisse, bekommt man eine konzise und logisch verbundene Rekonstruktion des
historischen Geschehens.
Am Ende soll man hevorheben, dass sich B. urev auch mit anderen
Fragen der Geschichtswissenschaft auseinandersetzte, er behandelte sie in
gesonderten Abhandlungen oder eher beilufig im Rahmen der Beschftigung mit einem historischen Thema.
162
Marburka sa Cohenom i Natorpom i Badenska sa Windelbandom i Rickertom na elu, a Berlinska kola nastala je prelaskom Cohena u Berlin. Iz ovih
osnovnih kola razvilo se mnogo ogranaka koji su vladali njemakom filozofijom krajem XIX i poetkom XX vijeka, a posebno je znaajna postala ona
koja je poznata kao kola Pozitivizma i empiriokriticizma sa najznaajnijim
predstavnicima Hansom Corneliusom, Ernstom Machom, Richardom Avenariusom i Hansom Vaihingerom. Istraujui prirodu uma, oni su rasvijetlili
mnogo toga o prirodi naeg saznanja. Jedan od bitnih rezultata njihovih
istraivanja sastoji se u uvidu da postoje nauke koje odgovaraju na pitanja
ta je neto, a na to pitanje odgovaraju na takav nain da opisuju predmet
kojeg istrauju i kvantificiraju svoje nalaze o njemu, ime dobivaju jednu
dimenziju koja je podlona egzaktnoj matematikoj manipulaciji koja spoznaju ini neovisnom od nepreciznosti znaenja ljudskog govora. Na drugoj
strani, postoje nauke koje odgovaraju na pitanja o tome ta neto to imamo
u naem iskustvu i to moemo identificirati znai, dakle, ne ta je i koliko je
ono to istraujemo, nego kakvo znaenje ono to je opisano ima za nas, a to
su nauke u kojima se istina ne utvruje kao konstatacija jednakosti nekog
predmeta i nae slike o njemu, nego kao izvjesnost postojanja predmeta ije
saznanje je mogue samo ako se taj predmet razumije u njegovoj biti. Ta razlika bie i ostae do danas glavna razlika izmeu duhovnih i svih drugih
nauka. Jednima je osnovni instrument iskaza i posrednik u spoznaji prirodni
ljudski jezik, dok je drugima taj osnov matematika. Jedne su potpuno ovisne
o jeziku i mogunostima razumijevanja onoga to se jezikom moe iskazati, a
druge su sposobne da svoj predmet izraze putem matematikog jezika i tako
utvruju istinu o njemu algoritmima i drugim postupcima izraunavanja
istine, a ne njenog razumijevanja, kao to je to sluaj kod historijskih i duhovnih nauka uope. Specifinost duhovnih nauka i ono to njihovu spoznaju
ini znaajnom i djelatnom ne sastoji se u tome da one ustanovljavaju da
neto jeste ili da nije, mada i one moraju utvrditi i opisati svoj predmet egzaktno, nego one svoje pitanje dobivaju tek kada je predmet definiran, a njihovo glavno pitanje je da treba da utvrde kakav to to su istraivale ima
smisao ili znaenje. Filozofi ove kole su utvrdili da su stavovi ovih nauka
vrijednosni, a oblik njihovog osnovnog stava, tj. suda kojim izriu svoju spoznaju, glasi da dva vie dva vrijedi kao etiri, tj. one utvruju da li neto
vrijedi ili ne vrijedi, odnosno ima li neko pozitivno ili negativno znaenje kao
odreena realnost ljudskog stanja i naina bivanja. U egzaktnim naukama
vrijedi nain iskaza 2+2=4, tj. da je dva vie dva etiri i nita drugo. Budui
da je u prirodi filozofskog i metodolokog stava, a ovi stavovi su duboko meuzavisni, da se pitaju o smislu onog to im je predmet spoznaje, to je jasno
da svaki metodolog, a u odreenoj mjeri to mora biti svaki historiograf, kao i
svaki filozof historije, mora postavljati takva pitanja i na njih pokuavati
odgovoriti. S druge strane, vano je, takoer, primijetiti da sve nauke, zbog
kondicioniranja toka svoje sopstvene spoznaje predmeta koji istrauju, moraju veoma esto da daju sebi raun o stanju shvatanja, razumijevanja i definicije predmeta koji istrauju, a to znai da moraju neprestano prouavati i
164
kondicionirati sopstvene metode istraivanja i saobraavati ih odreenoj slici i koncepciji predmeta, a ta slika nastaje iz razumijevanja prirode predmeta, to u ovom sluaju znai iz prirode historije. Dakle, historiograf se svagda
mora pitati do koje mjere, granice ili dometa odreene metode istraivanja
koje on primjenjuje omoguavaju ulaenje u bit i smisao odreenih dogaanja sa ljudskom supstancijom i njenim mnogostrukim oblicima i nainima
postojanja, da bi se iz toga mogao izvesti zakljuak o smislu tih zbivanja, tj.
da bi se dolo do historijske istine ili istine o historijskim zbivanjima. Bez
filozofije historije, dakle, nema ni historiografije, zapravo, u dubljem smislu,
nema ni same historije, budui da je historija uvijek nae razumijevanje sopstvene prolosti, a ne puko opisivanje nekog zbivanja u njegovom totalitetu,
koje u stvari uvijek izmie ispred naeg saznanja i koje mi moemo samo
rekonstruirati iz fragmenata koji nam se nude, iz ostataka realnih zbivanja,
tj. gledajui unazad i pokuavajui da iz krhotina onog to je nekada bilo
gusto i potpuno zbivanje rekonstruiramo sliku historijske zbilje i na osnovu
nje dopremo do smisla historijskih zbivanja. To znai da se sve nauke, a osobito one duhovne, moraju stalno baviti pitanjem filozofskih, metodolokih i
epsitemolokih osnova i uvjeta svoje spoznaje, a te uvjete moraju verificirati
u odreenoj gnoseolokoj koncepciji koja izvire iz filozofije, odnosno svaka
takva koncepcija ima svoj korijen u samom shvatanju predmeta kojeg istrauju uope. Zbog toga nije ni udo da je historiografija u pravom smislu rijei,
odnosno da je dotadanja historija vladavina, zbivanja i mijena istih, doprla
do svijesti o specifinosti svog predmeta i polju u kojem se on registrira, a to
je polje jezika i njegovih tvorbi. Tako je moderna ili autentina historiografija nastala u dubokoj vezi sa filozofijom, prvo kod Gianbatista Vicoa, a zatim
u punom znaenju svog pojma, tj. kao svjetska povijest, u djelu velikog filozofa i utemeljitelja filozofije historije Georga Wilchelma Friedricha Hegela i
ostalih mislilaca njemake romantiarske kole. Tek e revizija Hegelovih
shvatanja dovesti do modernih razlikovanja u prirodi spoznaje historijske
realnosti i uope duhovnih realiteta u odnosu na one prirodne. Budui da
onaj konani predmet duhovnih nauka nije dat kao iskustveno i neposredno
verifikabilan predmet, da se time, bolje rei, ne iscrpljuje njegova definicija,
nego da se tu uvijek radi o odreenoj rekonstrukciji cjeline predmeta na temelju njegovih ostataka koji dopiru do nas, dakle, da se radi o promjenljivoj
prirodi predmeta iju sliku stalno upotpunjavamo i mijenjamo shodno sve
novijim i dostupnijim izvorima koji nam omoguavaju njegovu rekonstrukciju i da to ide ad infinitum, tj. da nikada ta slika nee biti potpuna u smislu
egzaktnog opisa neke realne datosti, sve duhovne nauke, a osobito historiografija, moraju se neprestano vraati pitanju koncepta svog predmeta, stanja
njegovog razumijevanja i sposobnosti za adekvatno tumaenje tog predmeta
na temelju dotadanjih spoznaja i metoda istraivanja, odnosno njegovog
pravilnog razumijevanja. Takvo stanje stvari vodi historiografiju ka stalnom
istraivanju svojih osnova, a te su date u konceptu same historije, to je predmet filozofije historije, pa tek onda i gnoseologije, epistemologije i na kraju
nalaenja adekvatne metodologije. Ako ne bi stalno nastojala da istrauje
165
170
Zusammenfassung
171
Historija je polifonian i vieznaan proces, jedan od najosjetljivijih barometara duhovne atmosfere u drutvu. Prolost se raznim metodolokim
zahvatima moe spoznati na vie naina. Pristup istraivanju u velikoj mjeri odreuje i sam nauni rezultat. Ako svetsku istoriju zaas, pisao je dr.
Sima irkovi, zamislimo kao beskrajnu povorku koja se kree vijugajui,
penjui se i sputajui se, istoriar se ne moe uporediti sa orlom koji sve to
posmatra s velike visine, ve sa ovekom koji se i sam nalazi u povorci i iji
je horizont neizbeno ogranien.1 Bez znanja o prolosti nema historijskog
miljenja. Historijska nauka ima specifian zadatak da rekonstruira drutvom organiziran i nivoom kulturnog razvoja ispunjen ivot ljudi u prolosti,
da prui rekonstrukciju, sliku stanja i kretanja u toj oblasti u prolosti. Ova
rekonstrukcija mora dati saetu naunu sliku svedenu na bitno. To je eruditska sinteza, historijska sinteza na strunom nivou. Teorije koje vladaju u
historijskoj nauci utiu na karakter te slike.2 Mnoge historiografije na Balkanu nemaju razvijenu tradiciju prouavanja vlastitog razvitka, neophodne
introspekcije koja se u razvijenijim historiografijama permanentno vri radi
utvrivanja unutarnje evolucije nauke, kretanja izmeu tabua i monopola,
nunog svoenja bilansa naunih znanja, njihove interpretacije, metodolokih orijentacija, naunih dometa u cjelini.3 Izostanka te tradicije nije poteena ni historiografija u Bosni i Hercegovini. Ova nauka najvie ovisi od
Cit. prema: K. Nikoli, Prolost bez istorije: polemike u jugoslovenskoj istoriografiji 19611991: glavni tokovi, Beograd 2003, 375; upor. L. Perovi, Knjiga o Beogradu, Helsinka
povelja, br. 119, Beograd maj-jun 2008, 39; Ista, Pomirenje Srba i Hrvata i Srba i Albanaca, Helsinka povelja, br. 123-124, Beograd septembar-oktobar 2008, 28; opir. Istoriari, prired. V. Sal, Beograd 2008.
1
B. urev, Znaaj istorije u naem savremenom drutvu, Prilozi, br. 10/2, Sarajevo 1974, 11.
173
historiara, svojih kljunih inilaca, bez ijih bi djela svijet bio siromaniji
za svijest o sebi. Nju, koja je po definiciji skeptina i kritina, ne ine samo
napisane knjige o historiji, niti samo veliki nizovi znaajnih izvora napisao
je Ivo Goldstein. Simboliziraju je i ljudi, istaknuti historiari.4
Akademik Branislav urev je bio aktivni savremenik uspona i kraja jedne ideologije, koja je obiljeila njegov ivot i djelo. Pripadao je brojnoj generaciji naunika marksistike orijentacije koja je preko metoda dijalektikog materijalizma obrazlagala drutveno-historijske procese.5 Sebe
je smatrao i filozofom istorije, odnosno novomarksistikim filozofom
istorije.6 Od rane mladosti bio je u revolucionarnom radnikom pokretu,
lan Komunistike partije Jugoslavije od 1929. godine. Vrijeme svjetskog
rata proveo je u zarobljenitvu (Stalag XB Sandbostel), gdje se aktivno bavi
antifaistikom djelatnou i organiziranjem pristalica NOP-a.7 Mada je
insistirao na emancipaciji historijske nauke od aktuelne politike, urev,
poput mnogih u svojoj generaciji, nije mogao da se oslobodi impulsa argumentacije i potreba politike, pridravajui se ideolokih matrica i okvira. Bio
je izraziti tip intelektualca koji je imao unutranju potrebu da ivi impulsom
drutvene sredine, da se iskae u drutvenom djelovanju gdje su, nerijetko,
njegovi nastupi bili motivirani aktuelnim politikim interesima i strujanjiCit. prema: L. Perovi, Poraz pojedinca, u: I. uri, Vlast, opozicija, alternativa, Beograd
2009, 359.
4
U povodu objavljivanja druge knjige Istorije naroda Jugoslavije, urev 1960. pie: U
Jugoslaviji svakoj od istoriski stvorenih junoslovenskih nacija i etnikih grupa sa nacionalnim obelejima dato je pravo da bude svoj na svome. To ne samo da je najbolje politiko
reenje koje, uz potovanje prava nacionalnih manjina, ne doputa ni senku nacionalnog
ugnjetavanja, nego je takvo reenje nacionalnog pitanja sastavni deo socijalistike demokratije. Prema tom osnovnom principu stvoreno je i federativno ureenje Jugoslavije... U
istoriji Junih Slovena nije samo postojalo velikosrpsko dinastiko centralistiko jugoslovenstvo u staroj Jugoslaviji koje nije uklapalo Bugare nego je postojala i danas postoji,
iako potisnuta, tenja za ujedinjenjem svih junoslovenskih nacija u ravnopravnu politiku zajednicu. Sa tog stanovita sadanje ujedinjenje naroda Jugoslavije pretpostavlja
samo etapu u ujedinjenju svih Junih Slovena, dodajui potom u napomeni kako je jasno
da se ta prirodna tenja ne mora u budunosti ostvariti, jer u stvaranju politikih zajednica ne dolazi u prvi red prirodna tenja, nego drutvene i politike snage cit. prema:
B. urev, Osnovna istorisko-etnika pitanja u razvitku junoslovenskih naroda do obrazovanja nacija, Pregled, br. 7-8, Sarajevo 1960, 2-3.
5
B. urev, Povodom objavljivanja Istorije Saveza komunista Bosne i Hercegovine (besjeda na promociji knjige s naknadnim napomenama), Prilozi, br. 25-26, Sarajevo 1990, 380.
Pojedini historiari e navoditi da je dr. B. urev sebe smatrao originalnim marksistikim filozofom povijesti, koja nas pouava o najdubljim istinama poloaja ovjeka u prirodi
i drutvu prema: M. Gross, Dva nespojiva svijeta, Prilozi, br. 17, Sarajevo 1980, 309.
On je, pak, pisao: Koliko znam, ja sam jedan od vrlo rijetkih istoriara koji se zbilja bavi
problemima filozofije istorije. Stvorio sam i neke poglede na istoriju koji se mogu nazvati
mojima, pa sam dakle nekakav filozof istorije cit. prema: B. urev, Rije dvije povodom odgovora Mirjane Gross, Prilozi, br. 17, Sarajevo 1980, 307, nap. 3.
6
O nacionaliziranju Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, prired. A. Isakovi, Zagreb 1990, 341.
7
174
M. Kangrga, Kritiko miljenje nekad i sad, Republika, br. 344-345, Beograd 1-30.
novembar 2004, 35.
9
B. urev, Potreba sagledanja kompleksnosti komunistikog pokreta, Prilozi, br. 1, Sarajevo 1965, 329.
10
S. Stojanovi, Sluajnost i nunost u propasti komunizma, Politika, Beograd 18. novembar 2009.
S. Kotkin, Da li je Hobsbaum istorija, NIN, br. 2784, Beograd 6. maj 2004, 51.
Sve ono to sainjava fond znanja ili ideologiju nacije, drave ili pokreta nije ono to je
doista ouvano u narodnom sjeanju, ve ono to je izabrano, napisano, prikazano, popularizirano i institucionalizirano od strane onih kojima je u funkciji da to ine vidi: E.
Hobsbaum, Uvod: Kako se tradicija izmilja, u: Izmiljanje tradicije, Beograd 2002, 22-25.
175
manihejskim historiografizmom: Mi smo tu prolost revolucionarno ukinuli ulo se 1968. na najviim partijskim forumima u Bosni i Hercegovini.16
Historija je bila jedna od komponenti politike i ideologije vladajueg subjekta. Heuristika ogranienja, nadzor nad historiarima, vannauni oblici presije i kontrole misli, visok stepen ideologizacije i politizacije, opirali su se
istraivanju tek minule stvarnosti i naunom sagledavanju reljefnih zbivanja i procesa sa kojima su historiari bili sljubljeni licem u lice.17 Jo je
Gizo na to ukazivao da ima stotinu naina kako da se napie historija. Da
bi brojne istine bile ope prihvatljivije, traen je kompromisni dogovor i
sporazum, odstupanje i poputanje. Reim je, suavajui prostor za slobodno
istraivanje i saopavanje naunih rezultata, iziskivao uproenu, odgovarajuu verziju prolosti. Ona je imala vie sastavnica od onih koje je proizvodila partijska ideologija, smatrajui da je osnovna istina pruala dovoljno.
Revizionizam poiva na selektivnom zaboravu. Zvanina historiografija nije
reflektirala vieslojnost, pa je mogla predstaviti i socijalistiku Jugoslaviju
kao izraz progresivnih tekovina, najdemokratskije mogue rjeenje.18 urev je pisao, nadahnut novim duhom jugoslavenstva, da se nakon Drugog
svjetskog rata jugoslavenska revolucija na najbolji mogui nain uklopila u
svjetsku antiimperijalistiku revoluciju.19 Krajem osamdesetih godina iznosi kako je Jugoslavija ve zapoela rjeavati probleme postkapitalistike
privrede.20
Dijalektiki materijalizam podrazumijevao je pristup istraivanju
i izradi naunog djela sa aspekta nunosti obrazlaganja suprostavljenosti
i antagonizma klasnih interesa, tumaenja historije po standardima opeprakticirane ideoloke osnove.21 Razvoj historiografije bio je determiniran
Prema: XVII sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, diskusija D. Bijedia, Sarajevo 1968, 87.
Upor. . Stankovi, Istorijski stereotipi i nauno znanje, 92; B. Prpa, Problem granica
nekoliko historijskih primjera, u: Granice izazov interkulturalnosti, Beograd 1997, 205.
B. Mitrovi, Osakaena istorija, Republika, br. 336-337, Beograd 1-31. jul 2004, 37; L.
Perovi, Involucija srpske istoriografije, u: emu nas ue iz istorije, Kragujevac 2006, 65;
opir. . Stankovi-Lj. Dimi, Istorija pod nadzorom, Beograd 1996; B. Petranovi, Istoriografija i kritika, Podgorica 1997; Isti, Istoriografske kontroverze, Beograd 1998.
B. urev, Dolazak Josipa Broza Tita na elo Partije 1937. i Titovo NE 1948. godine,
Prilozi, br. 13, Sarajevo 1977, 16.
B. urev, Povodom objavljivanja Istorije Saveza komunista Bosne i Hercegovine (besjeda na promociji knjige s naknadnim napomenama), 379; takoer vidi njegove radove:
Drutveno upravljanje i komunalni sistem kao forma socijalistike demokratije, Pregled,
br. 4-5, Sarajevo 1959, 359-371; Podrutvljeno ovjeanstvo i nesvrstanost, u: Tito i nacionalni odnosi, Sveske, br. 20, Sarajevo 1987, 65-69.
176
shvatanjem da historija obavezno vodi ka diktaturi proleterijata i ostvarivanju komunistikog drutva. urev je doktrinarno osporavao postmarksizam, pri emu je dogmatizirao izvorni marksizam, pretvarajui ga u ortodoksno uenje.22 Tamo gdje je vladao pozitivistiki materijalizam mogle
su se dobiti knjige koje su, bez obzira na dobre namjere, u sutini tetile
ozbiljnoj interpretaciji prolosti.23 Marksistika historiografija poklanjala je
prvenstveno panju drutvenim pojavama, njihovom konfliktnom aspektu,
posebno sudbini siromanih. U nauci svakako treba, uporedo i reciprono,
razdvojiti pozitivizam, marksistiki pozitivizam i propagandizam od izuavanja historijskih procesa u cjelini, onakvih kakvi jesu, a ne kakvi bi trebali da budu, polazei od dinamikog shvatanja da je historija osloboena
od zakonitosti, nunosti i objektivne istine.24 Mnogi su naunici bili zatoenici vremena i vladajueg miljenja, ne po dijalektikoj misli i opirnim
analizama i sintezama, ve po materijalistikoj platformi obrazlaganja historije.25 Problematina je ideoloka osnova na kojoj su nastajale i interpretirane mnoge naune postavke. Apstrahirajui ideoloke oblande, ostali su,
meutim, brojni korisni podaci i analize.26 Dok ideologije istinu znaju unapriistorijske kole vodeima u savremenoj istoriografiji; opir. B. urev, Istorija ljudi ne
moe biti potpuna negacija njihove prirodnosti, nego..., Prilozi, br. 14-15, Sarajevo 1978,
442-450.
Upor. -O. Karbonel, Istoriografija, Beograd 1999, 101; I. uri, Istorija pribeite ili
putokaz, Kragujevac 2003, 27-28, 34.
Referat i diskusije o Predlogu studijskog projekta za istoriju SFRJ, voene na sastanku 3. novembra 1964. godine u Sarajevu u organizaciji Instituta za prouavanje istorije
radnikog pokreta, Prilozi, br. 2, Sarajevo 1966, 403-406; Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo 1983, 170. Uticajniji bosanskohercegovaki akademici su iznosili osamdesetih godina prologa stoljea da u historijskoj nauci o BiH dominira politiki pristup, iza kojega je ostajalo malo prostora za suptilnije analize i vii stepen
naunosti, te da nije prestala praksa da se od ove nauke, pod takvim optereenjem, trai
tapija za uspostavu odreenih politikih odnosa i stanja vidi: M. Ekmei, Dostignua i
nedostaci u istraivanju istorije Bosne i Hercegovine 1850-1875, u: Problemi istorije Bosne
i Hercegovine 1850-1875, Sarajevo 1987, 17, 28. Ekmei e i docnije tvrditi da je stara
nauka bila optereena bremenom republikog identiteta.
177
jed, dotle nauno stvaralatvo nju stalno trai, odravajui tako historijski
kontinuitet ljudske egzistencije.27
Diskurs sa prolou jeste priznanje da je savremenost povezana sa
jueranjim hiljadama niti i na bezbroj naina.28 Historija je proces iz koga
se taloe tekovine. Na tome ovjek stie iskustvo i znanje. Razvitak ovjeanstva ne sastoji se samo u golom odvijanju drutvenog razvitka, ve u rezultatu tog razvitka koji se iz procesa taloi i ostaje kao tekovina ovjeanstva,
sile koja pokorava prirodu.29 Postoji neizbrisiva relativnost u predstavljanju
historijskih fenomena. Optenje sa prolou, zapisao je Vitold Gombrovi
u svom dnevniku, stalno je njeno doraivanje, ali poto je itamo iz tragova kakve je ostavila, ta prolost je onda haotina, sluajna, fragmentarna.
Vjera u neko monolitno jezgro historijskih injenica koje postoje objektivno i neovisno od interpretacije historiara jeste teko iskorjenjiva zabluda.
Bez znanja, koje poziva na opreznost, nema ni vrednosnih sistema. Tekovine
se taloe i u onoj sferi koja se zove etniki razvitak. Prouavanje prolosti
ljudskog roda i prouavanje tendencija ljudskog razvitka, pisao je Branislav
urev, u sadanjosti upoznaju ovjeka sa njegovom pozicijom u prirodi i
drutvu. ivot ljudi se razvija historijski, pa je stoga ljudski razvitak prirodno-historijski proces.30 Civilizacije, narodi, drave, drutva nastaju, traju i
nestaju. Historija civilizacija je prirodno-historijski proces, koji po izvornom
marksizmu na koga se pozivao urev, predstavlja klju za razumijevanje
razvitka civilizacija i drutva.31 Bie nauke je vieznano. Ona nee odgovoriti svom zadatku ako ivot u prolosti promatra samo u njegovoj drutvenoj
dimenziji. Tendencije savremenog razvitka ne moe pripisivati prolim epohama.32 Prema urevu, objektivnost se, uz ugraivanje moralnog principa
u historiografiju, mogla postii u ocjeni prolosti samo ako historija istupa
kao nauka. Osnovni moralni princip jeste da historiar bude poten kao naunik.33 U sreditu svega je trojstvo: biti objektivan, saznati objektivno i
L. Perovi, Jedna prevratnika knjiga, Helsinka povelja, br. 95-96, Beograd maj-jun
2006, 42.
. unji, Dijalog i tolerancija, Sremski Karlovci-Novi Sad 1994, 55; F. Fire, Radionica
istorije, Sremski Karlovci-Novi Sad 1994, 94.
B. urev, Periodizacija opte istorije, Pregled, br. 11-12, Sarajevo 1958, 379.
Upor. B. urev, Neke opte napomene o problemu etnikog razvitka u istoriji naroda
Bosne i Hercegovine, Prilozi, br. 11-12, Sarajevo 1975-1976, 261; Isti, Neke napomene o
islamizaciji i bonjatvu u istoriji Bosne i Hercegovine, Prilozi za orijentalnu filologiju,
br. 41, Sarajevo 1991, 31; V. Mueta-Aeri, Razumijevanje sadanjosti kroz prolost,
Prilozi, br. 30, Sarajevo 2001, 13-15.
Prema: V. Mueta-Aeri, Pojam istinitosti kroz historiju historijska istina kao pitanje moralne istine, Prilozi, br. 29, Sarajevo 2000, 414.
178
I. uri, Vlast, opozicija, alternativa, 61; D. Bandi, Carstvo zemaljsko i carstvo nebesko: ogledi o narodnoj religiji, Beograd 1997, 38-39. Po A. Sch. Tromsu nacija je ono to
dovoljno ljudi s dovoljno zemlje i moi kae da je nacija prema: Dani, Sarajevo 28.
septembar 2001.
Upor. B. urev, Osnovna istorisko-etnika pitanja u razvitku junoslovenskih naroda do obrazovanja nacija, 12, nap. 8; J. Dedijer, Porijeklo bosansko-hercegovakog
stanovnitva, Pregled, Sarajevo 15. januar 1911, 426-427; N. Pai, Faktori formiranja
nacija na Balkanu i kod Junih Slovena, Pregled, br. 5, Sarajevo 1971, 483; B. Aleksov,
Vienje verskih preobraenja u formiranju srpske nacionalne svesti, Helsinke sveske, br.
18, Beograd 2004, 6.
179
mitologije. Svaki narod ima svoju mitologiju, pogled na svijet koji nedostaje. Historijske epohe su prezasiene mitovima koji predstavljaju objektivizaciju ovjekovog drutvenog, a ne njegovog individualnog iskustva (E.
Kasirer). Narod se mijenja i oblikuje u historijskim procesima. Kolektivni
identiteti su konstrukcije. Historija svakog naroda je historija procesa dugog
trajanja, a ne historija uvijek novih poetaka. Historijsko pamenje svake
zajednice se razlikuje po prirodi, dubini i bogatstvu.
Brojni autori pokazuju da se nacionalna svijest formira kroz odreene
etape, nacionalne tradicije se stvaraju, dotjeruju i transformiu uz korienje nasljeenih religijskih sadraja, vrijednosti i simbola. Religije su mona
vododjelnica u svjetskim okvirima. Religijska pitanja su u biti i politika.39
Nacionalni identitet historijski je uslovljena vrsta identiteta. Konstrukcija
nacionalnog identiteta, bez obzira na vrijeme i sredinu, polazi od istovjetnih mitova neophodnih za nacionalnu homogenizaciju. Historija evropskih
nacija je prije konstruisana nego rekonstruisana, ak vie tamo gdje je bio
sumnjiv historijski kontinuitet.40 Ne postoje nacionalni karakteri oblikovani
historijom, ma koliko drutvene prilike uticale na formiranje pojedinanih
karaktera, pa ni mnogo iri pojam drutvenog karaktera nije statistiki
pojam. Nacija sama sobom ne predstavlja ono to se u filozofiji naziva vrijednost. Vrijednost joj, zapaao je Slobodan Jovanovi, mogu dati samo opti
kulturni ideali, kojima bi se ona stavila u slubu.41 Karakterologiju jednog
naroda teko je shvatiti bez historijske dijagonale, dok njegova veliina ovisi
o vlastitom moralitetu. Uvijek ima vie varijanti tradicije, a savremenost je
bira, limitira i odreuje.
Balkan je veliko civilizacijsko raskre, kolijevka razliitih kultura, region kontakata i kontrasta izmeu hrianstva i islama, Istoka i Zapada, koji
stvara vie historije nego to je sam moe potroiti, ali i metafora hroninog
cijepanja i sudaranja, napetosti i nedovrene historije, etnikih koktela i
nesavrenih politikih granica. U irenju ili suavanju tog neuralginog
prostora obino je prije odluivala politika nego geografija, pa je postao rastegljiva metafora u pojmovnom i geografskom smislu. Geografija i historija se
proimaju i na Balkanu, tom etnografskim muzejom pod otvorenim nebom
(M. Todorova), spajajui razliite oblasti. Priroda tla (geografska sredina)
posreduje u oblikovanju nacionalnog profila. Moderna diferencijalna psihologija pokazuje da, pak, esto unutargrupne razlike mogu biti iste ili ak vee
od onih izmeu nacionalnih grupa. Dinarski element od Karsta, iznad Trsta
do umadije dijeli bliske nazore tipinog patrijarhalnog modela drutva, bez
obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Lovaka plemena odlikuju se nasilnitvom, pastirska ratobornou i smislom za umovanje; dok narode kod
J. Burkhart, Razmatranja o svetskoj istoriji, Beograd 1996, 47; M. Ekmei, Stvaranje
Jugoslavije 1790-1918, I, Beograd 1989, 15.
Upor. O. Milosavljevi, Izbor ili nametanje tradicije, Republika, br. 281, Beograd 1631. mart 2002, 29; H. ulce, Drava i nacija u evropskoj istoriji, Beograd 2002, 125.
180
Upor. M. Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 1999, 224, 300; N. Malcolm, Kosovo:
Kratka povijest, Sarajevo 2000, 244; T. Kulji, Prevladavanje prolosti: uzroci i pravci
promene slike istorije krajem XX veka, Beograd 2002, 467; M. Mazower, Balkan: Kratka
povijest, Zagreb 2003, 125; F. Veiga, Balkanska zamka (1804-2001), Beograd 2003, 56-60.
181
Upor. S. M. Daja, BiH kao politika kategorija, Osloboenje, Sarajevo 23. oktobar
2008, 35; M. Hadijahi, Povijest Bosne u IX i X stoljeu, Sarajevo 2004, 15-16.
49
Prema: M. Nezirovi, Charles Rivet i njegovo svjedoenje o Bosni iz 1919, godine, Godinjak, BZK Preporod, Sarajevo 2005, 285-286.
50
. Kulii, Starije etnike formacije i etniki procesi u obrazovanju naroda Bosne i Hercegovine, Pregled, br. 1, Sarajevo januar 1961, 9.
182
A. Hastings, Juni Slaveni, Forum Bosnae, br. 1-2, Sarajevo 1998, 19.
Vremenom visoki procenat opada, pa 1750. iznosi nepunih 57 odsto, a 1850. priblino
43 odsto; opir. B. Nilevi, Pitanje etniko-konfesionalnih promjena u Bosni i Hercegovini
nastalih dolaskom osmanske vlasti (prevashodno kod srpskog naroda), Prilozi, br. 22, Sarajevo 1986, 230-231; I. Bonjovi, Demografska prolost i budunost Bonjaka u Bosni i
Hercegovini, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo 2003, 79-80.
57
Upor. N. Filipovi, Diskusija na Naunom skupu Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine, Prilozi, br. 4, Sarajevo 1968, 559-560; D. Kicikis, Osmanlijsko Carstvo,
Beograd 1999, 14; H. Inaldik, Osmansko Carstvo, Beograd 1974, 276-278.
58
Upor. B. urev, O uticaju turske vladavine na razvitak naih naroda, Godinjak Istoriskog drutva BiH, god. II, Sarajevo 1950, 58; E. Redi, Historijski pogledi na vjerske
i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2005, 33-34; R. Smaji, Odnos Porte
prema vjerskoj strukturi stanovnitva u Bosni i Hercegovini (15-16. st.), Ljudska prava,
br. 3-4, Sarajevo 2005, 171-172.
60
Tako se, na primjer, govorilo: Ali-i Bosna: Alija iz Bosne prema: Diskusija N. Filipovia na Naunom skupu Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine, 559; Ramiza Smaji ukazuje da u grai osmanske provenijencije koja se odnosi na Bosnu, nazivi
61
183
184
67
185
E. Redi, Branislav urev, 86. ANUBiH je pristupila 1968. radu na projektu koji je,
uz angairanje 36 autora, do 1975. trebao biti okonan sa uraenih pet svezaka sa po 500
stranica. Nosioci projekta su, pored B. ureva, bili Anto Babi, Nedim Filipovi i Hamdija Kapidi. Do 1978. projektom je rukovodio B. urev, a potom Organizacioni odbor
u sastavu: Nedim Filipovi, Desanka Kovaevi-Koji i Enver Redi. Dio angairanih
historiara u toku rada je preminuo, neki su otkazali saradnju, drugi nisu ispunili preuzete obaveze. Nijedan lan Centralne komisije projekta, na elu sa urevim, izuzimajui
Antu Babia, nije predao tekst koji se obavezao napisati. Opravdanje za nerad trailo se,
na kraju, u nedostatku arhivskog materijala i monografija sa sintetikim uopavanjima.
Bio je to jedan od najveih urevljevih ivotnih neuspjeha, koji je objanjavao i pojavom nacionalizma: Srpski nacionalisti kau: revolucija je naa; muslimanski nacionalisti
kau: dravnost je naa. U takvim uslovima, smatrao je urev, bilo je nemogue da se
historiari sloe kako da se ostvare ciljevi projekta opir. . Filandra, Bonjaka politika
u XX. stoljeu, 281; V. Baanovi, Srbi prisvajaju NOB, a Bonjaci dravnost BiH, Dani,
br. 652, Sarajevo 11. decembar 2009, 69.
69
O nacionaliziranju Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, 341.
70
186
187
A. Sueska, Neke specifinosti istorije Bosne pod Turcima, Prilozi, br. 4, Sarajevo 1968, 49.
B. urev, Prilog diskusiji o osmanskom drutvenom poretku, Prilozi, br. 13, Sarajevo
1977, 71.
76
188
bilo kao Hrvati.79 Odnos prema Muslimanima, kazivao je dr. Atif Purivatra,
dugo se nije utvrivao u Sarajevu i Bosni i Hercegovini: Odluke nisu zavisile
od Muslimana. Snaga odluka iz vrha provodila se bez pogovora. Uz snaan
aparat, postojala je i snana propaganda. I strah.80
Emancipaciju Muslimana smatrali su pojedini bosanskohercegovaki
politiari poetkom sedamdesetih godina prologa stoljea uslovom emancipacije svakog drugog naroda u Bosni i Hercegovini i u jugoslavenskoj
zajednici.81 Kritikujui raniju politiku nacionalnog opredjeljenja muslimana
u BiH, Enver Redi je 1969. upozoravao da je izmeu mnogih... poznatih
naziva odabran promaen naziv muslimanski narod, jer je bosanstvo
njihova etnika i historijska individualnost, odnosno bosanski narod. Bonjatvo, prema njegovim navodima, ima svoju ouvanu genezu od srednjovjekovnog bosanskog naroda u feudalnom smislu do danas, iznijetu kroz
srednjovjekovnu bosansku dravnost, bosansko ime (Bonjanin, Bonjak,
Bosanac), bosanski jezik, pismo, kroz etniko-teritorijalno priznatu i ouvanu cjelinu pod osmanskom upravom u vidu Bosanskog ejaleta, svijest o
bosanskoj pripadnosti i bosanskoj ideji graenoj na slavenskim osnovama.
Autentini nastavljai i predstavnici tog bosanstva, po E. Rediu, jesu bosanskohercegovaki muslimani.82 Politika je, meutim, ve presudila oko
naziva, dajui orkestriranu podrku promoviranju muslimanske nacije.83
S. Biserko, Srpska elita i realizacija srpskog nacionalnog programa, u: Kovanje antijugoslovenske zavere, knj. 1, Beograd 2006, 12.
Prema: E. Durmievi, Muslimani su svoji na svome (intervju: Atif Purivatra), Islamska misao, br. 146, Sarajevo februar 1991, 8.
H. Pozderac, Za ravnopravni poloaj Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, Socijaldemokrat, br. 2, Sarajevo 2000, 192.
Na ovakve Redieve stavove reagirae 1970. Kasim Suljevi ustvrujui da nije bio u
pravu ni Josip Smodlaka koji je u januaru 1945. za bosanstvo napisao da je stidljiva
narodnost koja e ostati sve dotle dok Muslimani ne budu priznati kao narod pod svojim
narodnim imenom. Suljevi dalje pie da se bosanstvo nije moglo iznijeti kao nacionalitet, to je, po njemu, prije svega izraz (je) historijske nemoi Muslimana, a historijske
premoi Srba i Hrvata. On zakljuuje da Muslimanima bonjatvo predstavlja njihovu
prolost, Muslimanstvo njihovu sadanjost, a ljudska zajednica njihovu budunost, koja
je i budunost svih nacija; upor. E. Redi, Tokovi i otpori, Sarajevo 1970; K. Suljevi,
Otpori tokovima muslimanske posebnosti, Pregled, br. 9, Sarajevo septembar 1970, 255265; E. Redi, Povodom polemike Kasima Suljevia Otpori tokovima muslimanske posebnosti, Pregled, br. 10, Sarajevo oktobar 1970, 425-427.
82
E. Redi, Moje ivotne dionice, Sarajevo 2008, 96. Redi navodi da se u dosijeu B.
ureva u ANUBiH uva njegov tekst O iskazivanju nacionalne posebnosti Muslimana
u BiH, obima sedam stranica, bez oznaenog datuma, te da je vjerovatno nastao 1971.
povodom popisa stanovnitva. urev u njemu istie da zahtev za opredeljivanje b-h
Muslimana nema opravdanja sa naunog stanovita, a praktino se pokazao tetnim.
Naziv Bonjak ne ivi vie u narodu, a ponekad je njime oznaavana pokrajinska pripadnost i nemuslimana, te da bi nazivi bh. Muslimani ili samo Muslimani bili najpribliniji
izrazi koji bi odgovarali historijskom nasljeu i sadanjem stvarnom stanju. Redi zato
konstatira da je urev time u ovom pitanju napustio nauni pristup i slijedio zvaninu
liniju prema: E. Redi, Branislav urev, 90.
83
189
Iz redova velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista poricala se i dalje nacionalna posebnost Muslimana, pa se u tom nastojalo dokazati da je individualnost Muslimana u nacionalnom smislu politika diverzija.84
Stavovi B. ureva o Muslimanima i bonjatvu korespondiraju
s opom atmosferom njegovog vremena naspram nomenklature muslimanskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini. On je ipak shvatao da
nacionalno opredjeljenje i pripadnost ne mogu dugorono opstati na dekretu, ve da je to zapravo stvar osjeaja i vlastitog samodoivljavanja.85 Pod
pojmom Bonjaci se za viestoljetne osmanske uprave podrazumijevaju svi
slavenski muslimani Bosne i Hercegovine, Like, Krbave, Slavonije, Sandaka, nekih pograninih krajeva Smederevskog sandaka (Uice i dr.), ukljuujui i zapadni dio Kosova (do Mitrovice), te Plav i Gusinje, Podgoricu.86
Tako ih je tretirala i osmanska administracija u svojim slubenim aktima.
U mnogim slubenim spisima Porte naziv Bonjak se sree u raznim konstrukcijama (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm
bosanski narod).87 Spoljna opasnost povezuje muslimanski narod i domaa
feudalna klasa postaje hegemon muslimanskog naroda. Muslimanski narod u BiH uao je u XIX stoljee kao narod u feudalnom smislu ne samo u odnosu na ostala dva naroda ve, u izvjesnoj mjeri, i u odnosu prema vrhovnoj
osmanskoj vlasti. Sa stanovita kretanja drutvenih odnosa u BiH u vrijeme
osmanske uprave, trebalo bi govoriti o irenju i uvrivanju islamske civilizacije i izrastanju bonjake kulture pod njenim uticajem, ukazujui na to da
su tek zaorane prve brazde na tom ogromnom polju rada.88
Bonjatvo muslimanskog stanovnitva u Bosanskom ejaletu u odnosu na osmansku vlast jaalo je u XVIII i XIX stoljeu. B. urev, u prikazu
knjige dr. Smaila Balia Kultura Bonjaka muslimanska komponenta (Wien
1973.), istie da se naziv Bonjaci bio uvrstio za navedene muslimane slaB. Mikuli, Bosna i Hercegovina u borbi protiv hegemonizma, Socijaldemokrat, br. 2,
Sarajevo 2000, 203. Kada je proglaena muslimanska nacija i zahtevano da se ta re
mora pisati velikim slovom, kazivae 1999. M. Ekmei nastojei da relativizira naune
rezultate u socijalistikom periodu, onda je postepeno poela jedna temeljita revizija i
cele nae prolosti iz iskonske dubine. Onda se uvreio termin marksistiki i klasni pristup naoj istoriji. Osnova tog marksizma i klasnog pristupa je bila briga da se u Bosni
dokazuje egzistencija tri nacije od poetka istorije Bosne, od pre bogumilstva i dolaska
Turaka prema: Gorki, nikom potrebni lek: razgovor sa Miloradom Ekmeiem, Knjievne novine, br. 987/988, Beograd 1-15. januar 1999, 6; takoer vidi: M. Jevti, iva
re Milorada Ekmeia, Gornji Milanovac 1991, 82; M. Ekmei, O identitetu bosanskih
muslimana, Letopis Matice srpske, sv. 1-2, Novi Sad 1997, 73-74; Isti, Stabilnost Balkana
i Srbi, Letopis Matice srpske, sv. 6, Novi Sad 1999, 793.
84
85
Prvi bosanski prikaz Balievog ivotnog djela, Behar, br. 66-67, Zagreb 2004, 53.
Opir. Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja, studijski izvjetaj, Fakultet politikih nauka-Institut za drutvena ispitivanja, Sarajevo 1970,
161-180.
86
87
190
91
92
M. Imamovi, Bonjaki etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo 2003, 316.
191
su se javljale izvan njihove sredine. Ideja o nacionaliziranju i opredjeljivanju Bonjaka nije dolazila od njih samih, a kada se rijetko i to dogaalo, to
je bilo pod srpskim ili hrvatskim uticajem.94
U socijalistikoj Jugoslaviji je naziv Musliman, pak, ni bolji ni gori od
alternativnih, prema urevu, nastavio da se upotrebljava i izaziva uobiajene primjedbe.95 Svijest o priznavanju Muslimana sporo se razvijala unutar
zemlje. Za to veliki dio odgovornosti, osim drutvenih i historijski uslovljavajuih prilika, snosi i muslimanska politika, kulturna i nauna inteligencija.96 Naziv Musliman je utkan u sve reljefne dionice i epohe bonjake povijesti, pa je njegovo korienje u historiografiji, kao i drugim drutvenim naukama, normalizirano. Ova dvostruka nominacija odraava i izraava sloenu
povijesnu poziciju Bonjaka u rasponu od hiljadu godina.97 Branislav urev
se pri odreivanju i nominiranju muslimanstva, odnosno bonjatva pridravao, i pored svih svojih naunih dilema, zvanine partijske linije. I akademik Milorad Ekmei je tada pisao da se muslimanski nacionalni preporod
zavrava pred naim oima.98 Od partijsko-politikog dekretiranja muslimanske nacije umnoavala se nauna literatura koja se prihvatila zadatka
da muslimansko nacionalno pitanje potpuno skine sa javne pozornice time
da u budunosti egzistira, da se razvija historijski potvrena, nauno elaborirana i dokazana muslimanska nacija, stabilna i spremna da se odupre
tendencijama negiranja. Njeni zagovornici e, promjenom drutveno-politikog poretka, postati reprezentativni zastupnici nacionalne ideje bonjatva
koju su, prije toga, godinama uporno odbacivali.99
V. Jokanovi, Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje
bonjatva kao nacionalnog pokreta, Pregled, br. 8, Sarajevo 1968, 139; M. Hadijahi, Od
tradicije do identiteta, Sarajevo 1974, 225; . Filandra, O jednom asimiliranju Muslimana, Sveske, br. 26-27, Sarajevo 1989, 409-411.
94
Prema: D. Tanaskovi, U dijalogu s islamom, Beograd 1992, 24. Dobrica osi u julu
1972. zapisuje: Zar nastajanje muslimanske nacije u Bosni nije legalizovanje najnieg
nagona tog tla? Nagona vere i verske mrnje, najrazornije sile u primitivnom drutvu.
Proglaavanje vere za naciju smatra se naprednou, demokratijom, ideologijom samoupravnog socijalizma; dakle, taj ideoloki eksces dobija socijalistiku legitimnost! To je
Titova karta za nesvrstani svet; dokaz njegovog internacionalizma cit. prema: D. osi,
Pievi zapisi (1969-1980), Beograd 2001, 82.
95
96
97
On dalje pie: Ja sam jednostavno zastupao tezu da je neuspjeh srpskog i hrvatskog nacionalnog preporoda da stvore zajedniku naciju na osnovi jednog jezika, da se vremenom
prevazie religija kao faktor uzajamne podjele, ostavio prostor da se kasnije muslimanski
dio naroda afirmie na istim temeljima kao i ona dva prva opir. vidi. M. Ekmei, Odgovor na neke kritike Istorije Jugoslavije (XIX vek), Jugoslovenski istorijski asopis, br.
1-2, Beograd 1974, 223-225.
98
Upor. A. Purivatra M. Imamovi R. Mahmutehaji, Muslimani i bonjatvo, Sarajevo 1991, 65-69; E. Redi, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama
istorijske nauke, Sarajevo 2000, 6; D. Tanaskovi, Islam i mi, Beograd 2000, 170-171; Isti,
Istoriografske stranputice zvaninog bonjatva, Bratstvo, VI, Beograd 2002, 39.
99
192
101
102
B. urev, O pisanju istorije nae partije, Opredjeljenja, br. 12, Sarajevo 1979, 88. U
ljeto 1992. akademik Branislav urev naputa Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Prethodno, u razgovoru sa dr. Mirkom Pejanoviem, lanom Predsjednitva Republike Bosne i
Hercegovine, 9. jula 1992. on navodi da je vie od sto dana stoiki, zajedno sa ostalim graanima Sarajeva, podnosio ratne strahote. Meutim, ostao je bez lijekova, dovoljno hrane,
bez uslova da se bavi naunim radom. Isticao je kako je sav svoj ivot i nauni rad posvetio Bosni i Hercegovini, da je njegova najua porodica dala preko 100 godina znaajnog
radnog uinka za Bosnu i Hercegovinu, da je vodio borbu, tokom svog naunog rada,
protiv svakog nacionalizma, posebno onog iz vlastite nacije. Nije krio osjeaj da ima jedan
neodreeni osjeaj da e dugi niz godina, nakon to se okonaju sadanja ratna dejstva,
vladati duh revanizma i uoptavanja kolektivne krivice. Plaio se vlastitih reakcija na
mogue provokacije. Zato je smatrao da bi trebalo da mu se omogui izlazak iz Sarajeva
koji, to je vie puta naglaeno, nema nikakvih politikih konotacija, nego jednostavno
moli da se uzmu u obzir njegove godine, ali i to da e za Bosnu biti korisnije da radi na
njenoj istoriji u Sremu, nego da se u Sarajevu tiho ugasi. U razgovoru je, dalje, iskazana
nada da e Bosna i Hercegovina u linosti akademika Branislava ureva imati dostojnog ambasadora u Vojvodini opir. Zabiljeka o razgovoru dr. Mirka Pejanovia, lana
Predsjednitva RBiH i akademika Branislava ureva, Sarajevo 9. juli 1992, kopija.
103
193
idejne ve i historijsko-naune tokove. Iza vie generacija historiara, posebno onih svedenih na prenosioce ideolokih i politikih poruka i pouka, ostali
su odbojni plodovi nekritike historiografije. Otvoreno je pitanje koliko je
tzv. socijalistikih knjiga preivjelo kraj jedne epohe i ouvalo tretman
djela trajnije vrijednosti. Iz bia historijske nauke proizilazi da se istraivanje prolosti ne moe izvoditi bez uvaavanja i novih iskustava, sadranih
u protoku vremena, prisutnih u svijesti savremenika, pa i historiara, kao
eda svoje epohe.104 Raspad ideoloke paradigme uticao je, u postjugoslavenskim zemljama, pored masovne, neskrivene konverzije intelektualaca, i na
preispitivanje i preoblikovanje razliitih slojeva historijske svijesti, preradu
i razmeivanje prolosti, izmjene kolektivnog pamenja. Duboko se izmijenilo promatranje drava, etnikih i socijalnih grupa na vlastitu prolost.
Djelo akademika Branislava ureva treba promatrati u kontekstu
epohe kojoj je pripadao i njenih naunih dometa.105 Ono predstavlja i dio
naune, kulturne batine Bosne i Hercegovine, pa kao takvo podlijee mjerilima kritikog prosuivanja. Mladi starijima duguju razumijevanje da prethodnike ne treba anulirati, racionalnije je popeti se na njihova ramena i gledati dalje. Bez meugeneracijske povezanosti nema kontinuiteta u historijskoj nauci. I ljudi znaajnih rezultata mali su faktori u ogromnom naunom
razvitku.106 Bosanskohercegovako drutvo, staro i slojevito, iziskuje kritika shvatanja o svojoj cjelovitoj historiji.107 Iz studija koje analiziraju razliite
strane djelovanja moe se doi do ope slike prolosti. Nauni odgovori na
brojna pitanja mogu se traiti u multiperspektivnom pristupu koji temeljno
dovodi u pitanje etnocentriko vienje svijeta, prevazilaenjem zatvorenosti
i nekomunikativnosti, poreenjima u meunarodnim okvirima. Kontroverze,
koje prirodno prate razvitak saznanja, treba razrjeavati novim, vieslojnim
uporedno-historijskim istraivanjima, kreativnim i tolerantnim dijalogom
neistomiljenika, zasnovanom na injenicama i spremnosti da se razmotre
razliita miljenja.
B. Petranovi M. Zeevi, Agonija dve Jugoslavije, Beograd 1991, 71; S. Bandovi, Postjugoslavenska historiografija: (re)interpretacija prolosti, Pregled, br. 2, Sarajevo
2008, 13-38.
104
. Popov, Branislav urev, Godinjak SANU, br. 100, Beograd 1994, 489-491; I. Voje,
Akademik prof. dr. Branislav urev, Zgodovinski asopis, br. 2, Ljubljana 1995, 302-303.
105
106
J. Cviji, Sabrana dela, knj. 3, tom I, Beograd 1987, 45; L. Perovi, Knjiga o Beogradu, 39.
Upor. S. Vukadinovi, Istorijska sociologija av bosanskohercegovake povijesti u novom kljuu, 31. Optimizmom su bile noene ocjene dr. Roberta J. Donie, amerikog historiara, izreene 1996. na jednom naunom skupu u organizaciji sarajevskog Instituta
za istoriju, kako Bosna ima bogatu i raznoliku historiju i grupu talentiranih historiara
kojima je povjereno da nastave njeno istraivanje. Na kraju e upravo ovi historiari, vie
nego veliko povrno (ne)razumijevanje svijeta, biti ti koji e imati najvei utjecaj na historiju bosanskog drutva cit. prema: R. J. Donia, Tvorci historije, Institut za historiju u
Sarajevu, Bosna i Hercegovina, u: Bosna i svijet, Sarajevo 1996, 269.
107
194
Zusammenfassung
196
Uvodne napomene
Materijalistiko shvatanje historije prestavlja osnovu marksistikog
uenja.1 Iako Marks nikada nije upotrebljavao termin historijski materijalizam (to je uradio Engels 1892. godine) ova nauna kategorija doprinijela je
da filozofija dobije cjelovitiji materijalistiki pogled na svijet, a da se sociologija kao opa teorija o drutvu uzdigne na stepen nauke.
Filozofi su u XVIII stoljeu govorili o ljudskoj prirodi kao osnovi za
objanjenje historije ovjeanstva. Meutim, ako znamo da je ljudska priroda
konstanta, onda je nemogue pomou nje objasniti dinamike historijske procese.2 Njemaki idealisti su esto naglaavali da su historijski razvoj i itava
ljudska historija zakonit proces te da ovjek i njegova priroda nemaju bitnog
uticaja na njegov tok. Osnovna pokretaka sila historijskog procesa, po njima, jest duh svjetskog procesa koji se neraskidivo preplie sa apstraktnom
stranom ljudske prirode.
Marksovo shvatanje historije sadrava njihove ideje i razmiljanja o
historiji, ali uobliene u historijski materijalizam. Gledajui generalno, predmet izuavanja historijskog materijalizma jeste ljudsko drutvo sa svim odnosima koje ono u sebi nosi. Istina je da za pojedine drutvene odnose postoje
posebne nauke koje ih podrobno izuavaju, ali historijski materijalizam je
Mirjana Gross, Suvremena historiografija, Zagreb, 1996, 141. Meutim Marksovo razmatranje povijesnih injenica ukljueno je u tekuu analizu i komentare njemu suvremenih dogaaja, za to su mu najznaajniji primjeri znameniti lanci o klasnim borbama u
Francuskoj te dravnom udaru Louisa Napoleona (...)
1
Branislav urev, Sinteza kao metod u istoriji, Radovi ANUBiH, knjiga XXXII, Sarajevo, 1967, 10/11. Kad je rije o historiji, trajna strana se nalazi samo u ovjekovoj prirodi
sve je drugo promjenjivo, ak i odnos prema prirodi (...) (Dalje: B. urev, Sinteza).
2
197
marksistiki metod izuavanja ovih drutvenih pojava. On sveobuhvatno sagledava djejstvo izmeu razliitih oblasti drutvenog ivota, ne zalazei u
odnose i veze koji djeluju unutar tih oblasti. S tim u vezi historijski materijalizam prua mogunost da se raznolikost i protivrjenost drutvenih pojava
i njihov razvoj shvati kao jedinstven zakonit proces, a ne kao zbir haotinih
sluajnosti koje su totalno nepovezane. Dakle, historijski materijalizam znai primjenu dijalektikog materijalizma na prouavanje drutva i njegovih
zakona. Ali on se ne moe svesti samo na to. On u sebi nosi i induktivno-metodoloku usmjerenost. Marksistiki historiari su historijski materijalizam
vidjeli kao opi predmet svake drutvene nauke pa su ga u skladu s tim pretvorili u osnovno polazite za tumaenje svakog drutvenog procesa.
Marksovo uenje o drutvu naziva se materijalistikim upravo zbog
toga to za osnovu historijskog razvoja uzima materijalnu proizvodnju koja,
po njemu, prestavlja osnovnu pokretaku snagu drutvenog razvoja.3 Materijalna proizvodnja se stalno mijenja i razvija, usavravajui oblike svoga
djelovanja. Iako su znali da postoje i drugi faktori (politiko-pravni, ideoloki, i dr.), ije uzajamno djejstvo bitno utie na razvoj drutva, marksisti su
materijalnu proizvodnju stavljali u prvi plan. Po njima, materijalna proizvodnja predstavlja dijalektiko jedinstvo proizvodnih snaga i produkcionih
odnosa. Proizvodne snage povezuju ljude i orua za rad, a produkcioni odnosi
same ljude u procesu materijalne proizvodnje. Meutim, i sam Marks je kasnije uoio vlastite greke i nedoreenosti.4 Rezultat tih nedoreenosti postao
je vidljiv i na terenu. Naime, marksizam je na prelazu iz XIX u XX stoljee
doivio odreenu dogmatizaciju i segregaciju olienu u razliitim socijalistikim pravcima. Pojava tzv. vulgarnog marksizma, koji je kao osnovni pokreta historije uzimao ekonomsku bazu, te totalna apsolutizacija Marksovog
uenja, samo su neki od tih pravaca.
Branislav urev je historijski materijalizam vidio kao uenje o odnosu izmeu drutvene osnove, drutvene nadgradnje i drutvene svijesti.5
On je zamjerio Mirjani Gross to je u svom shvatanju marksistikog uenja
previdjela dijalektiko proimanje prirodnog i historijskog u prirodno-historijskom procesu razvoja ljudskog roda, pri emu je izostavila materijalistiko
objanjenje historije.6
Marks Engels, Nemaka ideologija, dio I, Kultura, 1956, 27. Ona je, kako istiu Marx
i Engels, osnovni uslov cele istorije, koja se jo i danas, kao i pre hiljade godina, mora
ispunjavati svakog dana i svakog asa da bi se ljudi samo odrali u ivotu.
3
Branislav urev, Povodom jednog prirunika za istoriju istoriografije i istorijsku metodologiju, Prilozi Instituta za istoriju, godina XIII, Sarajevo, 1977, 359. (Dalje: B. urev,
Povodom jednog prirunika).
6
198
199
Istupajui odluno protiv filozofske historije Kontov pozitivizam se, objanjavajui ideje o razvoju ovjeanstva, oslonio na racionalizam. ovjeanstvo je
shvaeno kao drutveni organizam, u kojem svi njegovi dijelovi prolaze kroz
odreene stupnjeve razvoja, smijenjujui se pri tome. Izuavanje ove ciklinosti, u razvoju ljudskog drutva, pozitivisti su pripisali sociologiji nepravedno degradirajui historijsku nauku.
Polazei od Marksove teorije, koja po njemu jedina daje neizmjerljiv
doprinos pretvaranju historiografije u egzaktnu nauku, urev predlae
sljedeu podijelu u razvoju historijske nauke:9
I. Literarna historiografija sa vrstama: 1. narativno-fatalistika; 2. prag
matiko-humanistika; 3. eruditska.
II. Filozofska historiografija sa vrstama: 1. racinalistika; 2. objektivno-idealistika; 3. konkretno-idealistika.
III. Socioloka historiografija sa vrstama: 1. pozitivistika; 2. kulturnomorfoloka; 3. ekonomsko-socioloko-morfoloka.
IV. Dijalektiko-realistika historiografija.
Povlaei granicu izmeu socioloke i dijalektiko-realistike historiografije, urev automatski pravi razliku izmeu historiografije koja se u njegovo vrijeme nazivala marksistika (postmarksisti) i one historiografije koja
bi to u stvarnosti trebala biti. Prvu svrstava u socioloku historiografiju, jer
je veoma bliska pozitivistikim shvatanjima drutvenog razvoja, a drugu u
dijalektiko-realistiku, jer posmatra drutveni razvoj kao prirodno-historijski dijalektiki proces.10 Takoer, on onovremenoj marksistikoj historiografiji, iznad koje stavlja znake navoda, pripisuje neobjektivnost iz idealistikih
i nacionalistikih pobuda. Da se ne bi javio ahistorizam ovog oblika i na taj
nain ugrozio vrhovne vrijednosti historijske nauke, urev daje snaan naglasak na naunoj objektivnosti historije, koja u dijalektiko-realistikoj fazi
treba da dobije svoje jasne konture. Pri tome, on naglaava da je ova faza
proces koji treba da se nastavi, a nikako zavretak procesa socioloke faze.
Ovom periodizacijom ure je nastojao objasniti da je izvorni marksizam u
shvom shvatanju historije razliit od svih drugih historijskih kola.
Branislav urev, Povodom jednog prirunika, 371. Kritikujui Mirjanu Gross i druge
historiare, koji su smatrali da je marksizam genetiko-strukturalni smjer, urev je
upozorio na pogrenost u analiziranju samog Marksovog uenja. U tom smislu on kae:
Moda je koja ve poinje da izlazi iz mode tumaiti Marksa strukturalistiki (...) Izvorna
Marksova teorija tim tumaenjem se gura u apsolutnosocioloka shvatanja, ondje gdje
spada danas vladajui postmarksizam.
10
200
12
Isto, 23.
13
Isto, 14.
Isto, 15. Po Drojzenu sav historijski materijal predstavlja preostatke prolosti. U preostatke Drojzen ubraja sve vrste onoga to se danas naziva historijskim izvorima, a izvori
su kod njega ui pojam od preostataka.
14
15
Isto, 17.
201
Isto, 44.
17
18
Isto, 5.
202
nove antagonistike klasne odnose, dok su socijalistike i antikolonijalne revolucije izvrile potpune progresivne i temeljite socijalne preokrete. Razlog
tome je, objanjava on, to su feudalna i kapitalistika klasa iskoristile borbu
niih slojeva drutva kako bi one dole na vlast. Na drugoj strani, nakon socijalistikih i antikolonijalnih revolucija, vlast su preuzele one snage koje su
i vodile borbu. To i jeste jedan od razloga koji su naveli Marksa da zakljui
kako je proleterijat jedina revolucionarna i pokretaka snaga drutva.19 urev je zamjerio postmarksistima to nisu prepoznali razvitak klasne svijesti
kao konstitutivni element revolucionarne borbe i ljudske historije uope. Posmatrajui sa aspekta svjetskih historija, revolucije u starom i srednjem vijeku, po urevu, nisu imale svjetsko-historijski znaaj. Meutim, buroaske i
proleterske revolucije su, zbog integralnog statusa kapitalizma, imale svjetsko-historijski domet. Ono to treba naglasiti je to da Marks i Engels nisu
pobjedu jedne klase nad drugom ili uspostavljanje nekog novog klasnog drutva vidjeli kao cilj, nego upravo obrnuto uspostavljanje besklasnog drutva,
u kojem e i drava u onom obliku u kakvom jeste neminovno odumrijeti.
Kapitalistika drava e, pretvarajui sve vei broj stanovnika u proletere,
proizvesti onu snagu koja e je unititi.20
S druge strane, razmatrajui ekonomske probleme, Marks i Engels su
prihvatili da postoje tri vrste eksploatacija: ropstvo u antici ; kmetstvo
srednji vijek i najamni rad novi vijek. Ova podjela posluila je kao baza
postmarksistima, da razviju svoju teoriju o pet drutveno-ekonomskih formacija: 1. Prvobitna zajednica; 2. Robovlasnitvo; 3. Feudalizam; 4. Kapitalizam; 5. Socijalizam.
urev se kao dosljedni marksista nije slagao sa postmarksistima, optuujui ih da su prihvatanjem teorije o pet drutveno-ekonomskih formacija,
ustvari, razvili teorijsko polazite za svoj apsolutnosocioloki dogmatizam.
Naime, razvijajui svoju tezu o ekonomskim formacijama drutva, Marks
odluno odbacuje postavljanje ekonomskih kategorija historijskim redosljedom.21 Takoer, on je orijentalne drutvene formacije smatrao posebnom
epohom jer one nisu, kao one na zapadu, dovele do drutvenih promjena.
Marks-Engels, Manifest, 34. Od svih klasa koje danas stoje naspram buroazije samo
je proleterijat istinski revolucionarna klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s
razvitkom krupne industrije, dok je proleterijat njen vlastiti proizvod.
19
F. Engels, n. dj., 214/215. Pretvarajui sve vei i vei broj stanovnitva u proletere,
kapitalistiki nain proizvodnje stvara silu koja je prinuena da izvri ovaj prevrat, ako
nee da propadne (...) Proleterijat zauzima dravnu vlast i pretvara sredstva za proizvodnju najpre u dravnu svojinu. Ali time on ukida i samog sebe kao proleterijat, ukida sve
klasne razlike i klasne suprotnosti, a time i dravu kao dravu.
20
Branislav urev, Istorija i drutveni razvitak, Godinjak Drutva istoriara BiH, godina XVIII, Sarajevo 1970, 8. U svom djelu Prilog kritici politike ekonomije, Marks kae:
Bilo bi, dakle, nedoputeno i pogreno iznositi ekonomske kategorije onim redom u kojem su istorijski bile odreujue. Naprotiv, njihov redosljed je odreen odnosom koje one
imaju jedna prema drugoj u buroaskom drutvu, i koji je upravo obrnut od onoga to se
pojavljuje kao njihov prirodni odnos ili to odgovara redu istorijskog razvitka. Ne radi se
21
203
24
Isto, 8.
204
struktura. Sinteza utvruje pojave koje se ponavljaju i koje se ne ponavljaju, koje su bitne i one koje to nisu, da bi se objasnile historijske injenice. Mirjana Gross razlikuje mikrosintezu i makrosintezu. Dok mikrosinteza
istrauje odreene funkcionalne cjeline: preduzea, drutvene institucije i
sl., makrosinteza prouava iru strukturu: grad, dravu, regiju, itd. Henri
Ber odvaja eruditsku od naune sinteze, pri emu eruditska sinteza ima zadatak da organizuje analitiki rad i da prikuplja njegove rezultate.25 U svome
radu Sinteza kao metod u historiji, Branislav urev kritikuje francuskog
historiara Anrija Bera, kojem zamjera to nije jasno definisao pojam analize u historijskom istraivanju, te to doputa da sinteza bude zasnovana na
nedovoljnom ispitivanju. Takoer, on kritikuje Bera to je sociologiju smatrao dijelom sinteze u historiji. Za ureva je analiza sastavni dio sinteze i
to tako to sinteza poiva na analizi. Sinteza je, po njemu, metod koji se ne
moe posmatrati jednostrano, uopteno i samostalno. On prihvata rastavljanje historijskih injenica radi njihovog sagledavanja, to se vri analizom, ali
smatra da je nuno te iste injenice ponovo spojiti u jednu cjelinu, jer to odgovara ivotnoj povezanosti.26 Da bi se to ostvarilo, smatra urev, potreban
je potpuni sintetiki metod koji u sebe ukljuuje pored historijske sinteze jo
dvije radnje, a to su :
a. prirodno-historijsko tumaenje razvitka pojedinih strana ivota;
b. ekonomska i socioloka analiza historijske sredine koja se ispituje.
Ove dvije radnje su za ureva causa efficiens,27 jer bez njih sintetiki
proces ne bi postojao, a historijska sinteza bi izgubila svoju naunu stranu.
Svakako da historijska sinteza mora dati stvarnu sliku historijskih injenica, pa stoga urev za nju koristi jo i termin realna historijska sinteza.28
Zakljuak
U toku razvoja historijske nauke javljao se vei broj razliitih naunih pravaca, iji su predstavnici tumaili glavne naune postavke i zadatak
historije. Iako su pojedini pravci djelovali digresivno (npr. pozitivizam) od
historije, ipak je svaki od njih dao odreeni doprinos njenom razvoju i ispunjavanju naunog cilja. Jedan od najznaajnijih pravaca, koji je bitno utjecao na razvoj historijske nauke, bio je marksizam. Njegov utemeljitelj Karl
Marks odbacio je Hegelovo stanovite da su svijet i historija samo podruje
zakonitog razvoja svjetskog duha, nego je taj dijalektiki proces razvoja tumaio obrnuto, tj. kao samorazvoj svijeta i historije. Ubrzo su njegove naune
25
Isto, 22.
Ovdje se primjeuje dosljedan marksistiki stav Branislava ureva, po kojem je historija prirodno-historijska nauka.
26
27
28
205
Zusammenfassung
207
210
Marijan Maticka: Sedmi kongres historiara Jugoslavije (Novi Sad, 4-7. listopada 1977).
asopis za suvremenu povijest, 10(1978)1, 169-170.
3
212
pokuao je Mirjanu Gross i njen rad povezati s protumarksistikim tehnokratskim izraslinama naeg vremena.
U sklopu ve spominjanog temata u asopisu za suvremenu povijest
iz 1978., Mirjani Gross je bilo doputeno da objavi odgovor na dotadanje
kritike Branislava ureva koje je opisala kao temperamentne. Grossova je upozoravala da urev osim svoje ne priznaje niti jednu drugu teoriju historiografije koja bi izraavala smisao i znaaj izvornog marksizma.
Pokuala je kontroverzu izmeu ureva i sebe pojednostaviti. Tvrdila je
da urev zapravo trai da historijska znanost mora istraivati razvitak
naroda i nacija kao prirodno-historijski proces i pri tome postati prirodno-istorijska znanost. S druge strane, Grossova je svoj stav opisala ovako:
moje je miljenje da historijska znanost mora istraivati povijest ljudskih
drutava, tj. konkretnog, povijesnoga i drutvenog ovjeka u svijetu koji je
njegov proizvod. Odluila je komentirati i genezu urevljeva naina razmiljanja. Tijekom pedesetih godina je poletno, osvjeujue i odluno napadao
dogmatski staljinistiki marksizam u historiografij. Grossova tvrdi da je u
tom razdoblju urev smatrao da historijski materijalizam, odnosno marksizam u historiografiji, nije bio zadana, vrsto fiksirana stvar, nego ga je
tek trebalo osmiljavati. Meutim, za ureva je, ako je vjerovati Grossovoj,
uslijedilo doba okamenjivanja tj. pretvaranje njegovih nabaenih misli u apsolutne istine, pri emu je sam sebe poeo smatrati jedinim pravim interpretom izvornog marksizma. Predbacila mu je da takoer nije pratio kretanja
ni u marksistikoj misli ni u historiografiji. Njegovi referati na znanstvenim
skupovima nisu, tvrdila je, imali nikakvog odjeka zbog ega je bio razoaran te je poeo optuivati druge povjesniare za strukturalizam.5
Branislav urev je, ini se, bio prilino povrijeen ovakvim zakljucima Mirjane Gross te je joj je vrlo brzo, tijekom iste godine, odgovorio na
stranicama sarajevskih Priloga. U ovom odgovoru urev je uglavnom ponavljao ili tek dodatno elaborirao ono to je pisao u prikazu knjige Historijska znanost i kritici referata Mirjane Gross. Ovdje bih izdvojio to da je u
ovom lanku pokuao je dokazati da je Grossova prepravljala verziju svog
referata koja je objavljena u Politici te je objavila u sebi povoljnijoj verziji u
asopisu za suvremenu povijest. Urednitvo tog asopisa je time, tvrdio je,
prekrilo na dogovor da diskusija bude drugarska i objektivna, pa je stoga
izabrao sarajevski asopis Prilozi za nastavak polemike. Osim toga, ustvrdio
je da Grossovoj nije uputio nikakva politika predbacivanja. ak je dopustio
da se i sa stavovima poput onih Mirjane Gross moe ... biti odlian uesnik
u gradnji samoupravnog socijalizma ... dobar naunik. elio se distancirati
od onih koji se koriste politikim etiketiranjima tvrdei da ga to zastrauje.
urev nije propustio primijetiti da Grossova nije dostatno informirana o
problemima filozofije povijesti kao on. Dokaz za tu tvrdnju bilo mu je to da
se sluila knjigama Gaje Petrovia, umjesto da se obavjetava na izvoritu.
Mirjana Gross, Je li historija drutvena ili prirodno-historijska znanost. SP, 10(1978)1,
71-89.
5
213
Zamjerao je Grossovoj i njenom savjetniku za pitanja marksistike filozofije da se nisu potrudili dovoljno dobro prouiti njegova djela.6
Nakon ovoga urevljevog istupa i Mirjana Gross se odluila nastaviti
raspravu u sarajevskim Prilozima, u svesku koji je objavljen sljedee, 1979.
godine. Ton diskusije postao je uljiv. Grossova je tvrdila da ju je urev u
prolom broju Priloga ni vie ni manje nego estoko ispsovao. Na odgovor
se odluila jer je mislila da itatelji ne mogu dobiti pravilnu sliku o njenim
stavovima iz urevljevih radova. Priznala je da je urev bio prvi povjesniar koji je napisao prikaz njene knjige. Primijetila je da je on ocijenio
informacije u knjizi kao korisne, no knjigu je generalno prikazao kao bezvrijednu kompilaciju i epigonstvo, izraz moje stvaralake nemoi. Jo jednom
je ponovila svoje tvrdnje da, razliku od urevljevih tvrdnji, ne pokuava
zanemariti povijest kao prirodno-povijesni proces. Odluila je i konano pojasniti svoj pristup marksizmu: mislim da je u Marksovoj metodi i objanjenju povijesne zbilje bitna kategorija cjeline (totaliteta). Stoga, dijalektika
tj. marksistika metoda povijesnog istraivanja zahtijeva usklaeno genetiko i strukturalno-analitiko objanjenje. S druge strane, bila je uvjerena,
marksistiki pristup u istraivanju iskljuuje mogunost opisa povijesnog
toka kao kronolokog slijeda pojedinih, neponovljivih injenica. Grossova je
tvrdila je razlika izmeu nje i ureva i u tome to on odbacuje samo neka
vana uenja dogmatskog marksizma, a ona cijeli dogmatski marksistiki sistem. Pod sistemom, kojega se urev nije prema njenom miljenju u potpunosti rijeio, mislila je prije svega na naelni determinizam koji objanjava
povijesni proces kao rezultat drutvenih zakona nezavisnih od svijesti ljudi
te da su ljudi tek proizvod objektivnih drutvenih zakona. Primijetila je
da je urev iao iz krajnosti u krajnost: prvo ju je optuivao da izostavlja
ovjeka iz povijesnih struktura, a potom joj je prigovarao da svodi povijest
iskljuivo na ljudsku praksu. to se tie urevljeve tvrdnje da je su tri
verzije njenoga referata na kongresu, u Politici i SP bile svaka razliita
od druge, Grossova je tvrdila da je zapravo u prva dva sluaja zbog objektivnih okolnosti itala, odnosno objavila skraene verzije referata, a da je on u
cjelovitoj verziji objavljen tek u SP.7 Polemika ureva i Grossove zavrena
je na stranicama sljedeeg godita Priloga, tj. 1980. Oba autora su objavila
po nekoliko stranica osvrta na polemiku ponavljajui ve spomenute teze.
Oboje su smatrali da je rasprava zavrena. urev je svoj osvrt zavrio eljom da novo izdanje Historijske znanosti bude dobra knjiga, dok je Mirjana
Gross konstatirala da ona i urev ive u dva odvojena svijeta te da se ne
mogu razumjeti.8
Branislav urev, Istorija ljudi ne moe biti potpuna negacija njihove prirodnosti, nego
... (Kako Mirjana Gross tumai moje shvatanje istorije). Prilozi Instituta za istoriju u
Sarajevu, 14(1978) 14-15, 441-470.
6
Mirjana Gross, Koji su zapravo osnovni problemi nae historijske znanosti? Prilozi,
15(1979)16, 239-261.
7
Branislav urev: Rije dvije povodom odgovora Mirjane Gross.; Mirjana Gross: Dva
nespojiva svijeta. Prilozi, 16(1980)17, 305-310.
8
214
Dananjem istraivau je prilino teko proniknuti u sutinu ove rasprave i jednostavno je saeti. I urev i Grossova su nastupali kao zagovornici marksistike historiografije, no ini se da ne bismo pogrijeili kada
bismo osnovnu razliku nali u odnosu prema razvoju historiografije u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi u drugoj polovici 20. stoljea. Dok je urev smatrao da se nova, uglavnom izvorno nemarksistika stremljenja u historiografiji ne mogu uklopiti u sustav jugoslavenske historiografije, koja je
u skladu s orijentacijom socijalistikog reima trebala imati marksistiku
orijentaciju, Mirjana Gross je bila mnogo otvorenija prema njima te je drala da su oni vrijedan prinos marksistikoj historiografiji. Meutim, njihova
polemika prerasla je u meusobno optuivanje te je oboje sudionika s vremenom pretjeralo u etiketiranju suparnika pa se moe rei da je Grossova bila
u pravu kad je kasnije rekla da je rasprava bila na niskoj razini. Naime,
dok je urev ukazivao na zapadni, buroaski utjecaj kod Mirjane Gross i
samim time njenu neispravnost u oima Partije, Grossova je aludirala na to
da je urev marksistiki dogmat, gotovo staljinist, to je trebalo ukazati na
njegovo idejno skretanje s pravog puta. Sretna je okolnost to se polemika
odigrala u razdoblju kada su progoni zbog ideolokih razloga ve jenjali te
nitko od sudionika nije mogao stradati zbog ovih implicitnih optubi!
Zusammenfassung
Biografija
AKADEMIK BRANISLAV UREV
/ 1908 1993 /
Branislav urev se rodio 4. avgusta 1908. god. u Sremskim Karlovcima. Osnovnu kolu je pohaao u Perlezu u Banatu, a gimnaziju u Sremskim
Karlovcima i Novom Vrbasu. Na Filozofski fakultet u Beogradu upisuje se
1928. godine, odabravi grupu historije i orijentalne filologije. Nakon diplomiranja 1934. godine, vraa se u Perlez gdje boravi sve do 1937. godine jer
nije dobio zaposlenje. U tom periodu objavljuje i svoj prvi nauni rad (1934), a
1936. godine u Novom Sadu biva izabran za redovnog lana Istorijskog drutva. U decembru 1937. godine dobiva stipendiju turske vlade za postdiplomski studij u Turskoj. Odlazak u Tursku urev ostvaruje uz velike tekoe
i prepreke vlasti. U toku studijskog boravka na carigradskom Literarnom
fakultetu, 1937/1938. godine, uporedo sa studijama orijentalne filologije, pod
mentorstvom prof. dr. Ismaila Haki Uzunarilija, urev istrauje u Arhivu
Predsjednitva Vlade. U Sarajevo prvi puta dolazi u aprilu 1939. godine gdje
je nakon penzionisanja Rize Muderizovia ostalo upranjeno mjesto kustosaarhivara u Zemaljskom muzeju. U tom periodu bavi se sreivanjem arhivske
i rukopisne grae Turskog arhiva. Na tim poslovima ostaje do aprila 1941.
godine. U vrijeme Drugog svjetskog rata, tanije od aprila 1941. do avgusta
1945. Godine, nalazi se u Njemakoj u zarobljenitvu.
U Sarajevo i Zemaljski muzej se ponovno vraa u aprilu 1946. godine,
gdje u zvanju naunog saradnika rukovodi Turskim arhivom, do 1950. godine, kada je izabran za vanrednog profesora i prodekana novoosnovanog
Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Iste godine pokree inicijativu za osnivanje Orijentalnog instituta i biva izabran za njegovog prvog direktora. Na toj
dunosti ostaje do 1964. godine, nakon ega je izabran za dekana Filozofskog
fakulueta u Sarajevu. U meuvremenu je 1952. godine u Beogradu odbranio doktorat pod nazivom Kakva je bila turska vlast u Crnoj Gori u XVI i
XVII veku, a 1957. godine je izabran za redovnog profesora na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Na Odsjeku za historiju dri predavanja iz historije
junoslavenskih naroda u doba osmanske vladavine sve do penzionisanja
1973. godine, a predavanja iz Uvoda u historijsku nauku sve do 1979. godine.
217
Carigradski
arhivu
periodu
1951-1955.
godine
. Zajedno sa kolegama obradio je i pripremio za objavljivanje nekoliko knjiga primarnih izvora
vezanih za historiju junoslavenskih naroda pod osmanskom vlau, posebno
kanun-nama i deftera. U tom periodu je prikupljen najvei dio arhivske i
rukopisne
gra
e
koja
se
uvala
u
Orijentalnom
institutu
Sarajevu
.
urev je pokrenuo izdavanje godinjaka Orijentalnog instituta pod nazivom
Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugolsavenskih naroda pod turskom
vladavinom (danas Prilozi za orijentalnu filologiju), kao i zbirke Monumenta
Turcica historiam Slavorum meridionalium illustrantia, koja je pokrenuta
da bi se u njoj planski i sistematski objavljivali turski spomenici za historiju
junoslavenskih naroda.
Razvoju osmanistike Branislav urev je dao znaajan doprinos i studijama o socijalnoj i klasnoj prirodi osmanskog feudalizma, s posebnim osvrtom na pitanje svojine, a potom i o poloaju i ponaanju pojedinih drutvenih
slojeva u vrijeme osmanskih osvajanja junoslavenskih prostora.
Osim bavljenja konkretnim historijskim temamama, urev je teoretiar historijske nauke koji se bavio pojedinim pitanjima iz oblasti historije
historiografije, ali i historijske metodologije.
U mnogim historijskim raspravama Branislav urev usput raspravlja o teorijskim i metodolokim pitanjima koja su se postavljala vezano za
probleme o kojima je raspravljao. Kao izvanredan poznavalac metodolokih
i filozofsko-historijskih pitanja, formulisao je u naoj historiografiji idejna
polazita koja su nauno utemeljena i danas.
Od 1954. do 1956. godine urev je bio predsjednik Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine te dugogodinji lan redakcije Godinjaka Drutva
istoriara Bosne i Hercegovine. Od osnivanja Naunog drutva Bosne i Hercegovine redovan je lan, a u periodu 1955-1959. godine i njegov predsjednik.
Kao redovan lan ANUBiH-a, od 1966/1967 godine obavlja dunost potpredsjednika, a od 1968. do 1971. godine i predsjednika ANUBiH.
Bio
je
lan
Vojvo
anske
akademije
nauka
umetnosti
,
lan
JAZU
,
Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Makedonske akademije na naukite
i
umetnostite
lan
Dru
tva
za
nauku
umjetnost
Crne
Gore
,
odnosno
gradu 1951, u Rimu 1955, u Minhenu 1957, u tokholmu 1960. godine. Svoja
osnovna teorijska gledita Branislav urev je formulisao na tri meunarodnarodna kongresa historiara u Rimu 1955, tokholmu 1960. i Moskvi
1970. Svi kasniji radovi su samo razrada osnovnih gledita. Osnovna gledita o pojedinim teorijskim pitanjima historijske nauke Branislav urev
je dao u radovima objavljenim pod zajednikim nazivom u knjizi Razvitak
oveanstva i drutvo /Novi Sad 1980. godine/. Uestvuje na konferencijama
orijentalista jugoistonih i srednjoevropskih zemalja organizovanih radi pripreme publikovanja istonih izvora, u Varavi 1957. i Pragu 1958. godine.
Na XII internacionalnom kongresu historiara u Beu 1965. godine urev
istupa sa referatom o problemu stalea, klasa i revolucija u historiji (na njemakom), a na XIII internacionalnom komgresu historiara u Moskvi 1970.
godine uestvovao je kao ekspert za temu Historian and social sciences koreferatom Istorija i sociologija (na ruskom).
Na prvom kongresu balkanologa odranom 1963. godine u Sofiji uestvovao je sa referatom o historijsko-etnikim promjenama kod junoslavenskih naroda poslije osmanskih osvajanja. Na konferenciji u Ahabadu 1972.
godine posveenoj historijskom i kulturnom razvitku Srednje Azije, urev
je podnio referat o radu na prouavanju starih bosanskohercegovakih pisaca
na perzijskom jeziku. Na kongresu historiara u Parizu 1973. godine odrao
je referat o turskoj recenziji rudarskog zakona despota Stefana Lazarevia.
Na kongresu historiara u Ohridu odranom 1969. godine urev je
uestvovao sa referatom o odnosu srpske crkve i ohridske arhiepiskopije
1459-1557. godine. Na kongresu jugoslavnenskih historiara u Budvi 1973.
godine urev je podnio referat na plenarnom zasjedanju sa temom Odnos
sela i grada kao osnova ekonomske formacije drutva. Kao poznavalac veine
svjetskih jezika, referate na meunarodnim kongresima je drao na jeziku
zemlje u kojoj je kongres odrava.
B. urev je bio i lan redakcije za pripremu druge knjige Istorije naroda Jugoslavije, publikovane 1959. i 1960. godine, a pokretanjem izrade
historije Bosne i Hercegovine bio je imenovan za predsjednika komisije koja
je trebala da radi na toj historiji. Saradnik je na izradi Enciklopedije Jugoslavije, Vojnoj enciklopediji te Encyclopedi de l Islam.
Bibliografija akademika prof. dr. Branislava ureva broji preko 300
bibliografskih jedinica, meu kojima su i neke od polemikih rasprava.
Njegove kolege i saradnici najvie e ga se sjeati po polemikama voenim na brojnim strunim i naunim skupovima na kojima je aktivno uestvovao; polemikama koje su bile posljedica njegove ivahne, pomalo bune i
impulzivne prirode, ali i njegovog velikog poznavanja, kako teorijskih i metodolokih problema savremene historijske nauke, tako i konkretnih problema
iz historije junoslavenskih naroda u doba osmanske vlasti.
itav svoj radni vijek proveo je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini.
U Novi Sad odlazi 1980. godine, na poziv Vojvoanske akademije nauka i
umjetnosti, da bi se, povuen eljom za Sarajevom, u njega vratio 1988. godine. Poslednji put je otiao iz Sarajeva u ljeto ratne 1992. godine. Umro je u
219
Novom Sadu 26. februara 1993. godine, a sahranjen 1. marta 1993. godine u
rodnim Sremskim Karlovcima.
B. urev je vie puta odlikovan i nagraivan: Nagradom vlade FNRJ
(1949), Dvadesetsedmojulskom nagradom SR BiH za nauni rad (1960),
estoaprilskom nagradom grada Sarajeva (1966) za knjigu Uloga crkve u
starijoj istoriji srpskog naroda, Nagradom ZAVNOBiH-a (1975) i Nagradom
AVNOJ-a (1977).
Odlikovan je Ordenom rada II reda, Ordenom republike sa srebrenim
vijencem, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Ordenom republike sa zlatnim vijencem.
220
BIBLIOGRAFIJA RADOVA
AKADEMIKA BRANISLAVA UREVA
ra, Glasnik Istorijskog drutva u Novom Sadu, VII, sv. 1-3, 1934, 64-79.
321-323.
k bir izah, T
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
pisi Istorijskog drutva Crne Gore, god. XIII, knj. XXIV, sv. 1, Cetinje 1940,
26-29.
Filurdije u Crnoj Gori u vreme Skender-bega Crnojevia, Zapisi Istorijskog
drutva Crne Gore, god. XIII, knj. XXIV, sv. 6, Cetinje 1940, 332-337.
Neto o vlakim starjeinama pod turskom upravom, Glasnik Zemaljskog
muzeja u BiH, god. LII-1940, sv. 1, Sarajevo 1941, 49-67.
Globe i kazne u Crnoj Gori Skender-bega Crnojevia, Zapisi Istorijskog drutva Crne Gore, god. XIV, knj. XXV, sv. 2, Cetinje 1941, 93-96.
Jedno objanjenje iz Kuripeievog putopisa, Hrvatski dnevnik, VI, 1686,
Zagreb 8. I 1941, 2.
O vojnucima (sa osvrtom na razvoj turskog feudalizma i pitanje bosanskog
agaluka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, sv. II, Sarajevo 1947,
75-138.
O knezovima pod turskom upravom, Istorijski asopis, god. I, sv. 1-2, Istorijski institut SAN, Beograd 1948, 132-157, /poseban separat 1949. god, 1-37/.
Prilog pitanju razvitka i karaktera tursko-osmanskog feudalizma timarsko-spahijskog ureenja, Godinjak Istorijskog drutva BiH, I/1949, Sarajevo 1949, 101-167.
221
XVII veku, Istorijski glasnik, 2, Istorijsko drutvo Srbije, Beograd 1949, 73-74.
14. Osnovni problemi srpske istorije u periodu turske vlasti nad naim narodi-
ma, Istorijski glasnik, 3-4, Istorijsko drutvo Srbije, Beograd 1950, 107-118.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
222
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50. Zato prestaje razvitak srpskog tamparstva u drugoj polovini XVI stoljea,
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
224
Filozofski fakultet u Sarajevu, Zbornik radova posveen Salki Nazeiu, Sarajevo 1972, 397-404.
Die historisch-etnischen Vernderungen bei den Sdslawischen Vlkern
nach der trkischen Eroberung, Historische Instititut der Universit
mu, Pregled, god. VI, knj. 2, br. 7-8/1954, Sarajevo 1954, 1-15.
86. Pitanje jedinstva teorije i metoda. Odgovor M. Filipoviu, Pregled, god. VII,
VII, knj. 2, br. 10/1955, 177-178; II dio, Pregled, knj. VII, br. 11-12/1955,
Sarajevo 1955, 287-295.
88. Teorijske osnove periodizacije u istoriji i periodizacija opte istorije (referat
na Drugom kongresu istoriara Jugoslavije u Zagrebu), Historijski pregled,
IV, br. 3-4, Zagreb 1958, 216-236.
89. Periodizacija opte istorije, Pregled, god. X, knj. II, br. 11-12/1958, Sarajevo
1958, 337-381.
90. Stupnjevi u razvitku istoriografije /esej/, Godinjak Istorijskog drutva BiH,
X/1949-1959, Sarajevo 1959, 55-71.
225
tije, Pregled, god XI, knj. 1, br. 4-5/1959, Sarajevo 1959, 359-371.
92. Drutvo i ekonomska formacija drutva, Pregled, god. XII, knj. 2, br. 11-
93. O odnosu filozofije i istorije, Pregled, god. XII, knj. 2, br. 10/1960, Sarajevo
1960, 303-305.
94. Zur Streitfrage ber Periodisierung der Weltgeschichte (Bericht auf dem XI
111. The science of history is broader than social science, Radovi ANUBiH, XLIX,
Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 16, Sarajevo 1973, 5-15, Predavanje odrano na Londonskom univerzitetu 1970. godine.
112. Odnos sela i grada kao osnova ekonomske formacije drutva (Marksovo i Engelsovo shvatanje suprotnosti izmeu sela i grada u istoriji), Jugoslovenski
istorijski asopis XII, Beograd 1-2/1973, 23-39. Referat odran na VI kongresu istoriara Jugoslavije u Budvi 1973. godine.
113. Dogmatizam u postmarksistikom shvatanju istorije, Pregled, LXIV, br.
12/1974, Sarajevo 1974, 1281-1286.
114. Znaaj istorije u naem savremenom drutvu, Prilozi Instituta za istoriju
Sarajevo, god X/II, br. 10/2, Sarajevo 1974, 11-30. Predavanje odrano 20. IX
1974. godine na Skuptini Drutva istoriara BiH u Zenici.
115. Istorijski materijalizam izvornog marksizma i postmarksistike filozofije
istorije, Marksistiki studijski centar CK SKBiH, Sarajevo 1975, 112-131.
116. Tache fondamentale de la science historique (Osnovni zadatak istorijske nauke), Godinjak Drutva istoriara BiH, XXI-XXVII/1976, 269-272. Diskusija
na XIV Meunarodnom kongresu istoriara u San Francisku 1975. godine.
117. Centerum censeo scientiam historicam etiam esse magistram vitae (Uostalom mislim da je istorija takoer uiteljica ivota), Horizontet e historis
(Horizonti istorije) 1/1977, Pritina, 25-38 /na albanskom 9-23/.
118. Doprinos druga Tita teoriji naunog socijalizma (Povodom 85-godinjice ivota i 40-godina rukovoenja KPJ, odnosno SKJ), ANUBiH, Sarajevo 1977,
11-26.
119. Istorija, drutvo i civilizacija, Dijalog, asopis za filozofiju i drutvenu teoriju, Svjetlost, Sarajevo 1977, 39-50.
120. Marksovo shvatanje razvitka ovjeanstva i neke savremene interpretacije
Marksovog shvatanja, Opredjeljenja, br. 1-2, Sarajevo 1977, 83-108.
121. Metafizika zbrka oko metafizike i izlazak iz zbrke i utopije, Opredjeljenja,
br. 7-8, Sarajevo 1977, 141-151.
122. Na teoretskoj stranputici (Kritika postmarksistikog shvatanja razvitka ovjeanstva), Osloboenje, XXXV, 10624 /31. XII 1977. i 1. 2. I 1978./, 9.
123. Opaske o mjestu ranijih civilizacija i suvremene civilizacije u historiji ovjeanstva, Historijski zbornik XXIX-XXX/1976-1977, Zagreb 1977, 37-49.
124. Povodom jednog prirunika za istoriju istoriografije i istorijsku metodologiju /
Mirjana Gross, Historijska znanost razvoj, oblik i smjerovi, Sveuilite u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Posebna izdanja 3, Zagreb 1976, 377, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, god. XIII, br. 13, Sarajevo 1977, 355-372.
125. Saga o formalnoj logici i dijalektici, Odjek, XXX, br. 24. /15-31. XII 1977/, 5.
126. Sozialstruktur und menschenentwicklung, Radovi ANUBiH, knj. LX, Odjeljenje drutvenih nauka knj. 19, Sarajevo 1977, 13-19. Diskusija na XIV
meunarodnom kongresu istoriara u San Francisku 1975. godine povodom
referata E. Engelberga Dogaaj, struktura i razvitak u istoriji.
127. Strukturalizam i kriza istorije /Povodom VII kongresa istoriara u Novom
Sadu/, Dijalog 3, Svjetlost, Sarajevo 1977, 115-129.
128. Strukturalizam i kriza istorije /Povodom VII kongresa istoriara u Novom
Sadu/, asopis za suvremenu povijest, Institut za historiju radnikog pokreta Hrvatske, br. I/1978, Zagreb 1978, 91-104.
227
129. Istorija ljudi ne moe biti potpuna negacija njihove prirodnosti nego.../Kako
147. Marks danas, Stogodinjica smrti Karla Marksa sveana sednica Skup-
229
d/ Saradnja u enciklopedijama
163. Carigradski arhiv, Enciklopedija Jugoslavije 2, Leksikografski zavod, Za-
1956, 656-657.
179. Arhivi strani. Turski arhiv, Enciklopedija Jugoslavije, Tom I /A-BIZ/, Jugo-
188. Feudalizam
DISKUSIJE NA KONGRESIMA,
NAUNIM SKUPOVIMA I KONFERENCIJAMA
191. Stanje arhiva u NR BiH (Referati republikih predstavnika na sastanku Glav-
204. Diskusija i (temi) teorija partije, Pregled, god. XVI (LIV), knj. 1, br. 6, Sara-
istorijski asopis III, 3/1964, 57-61. Sastanak istoriara organizirala Komisija za ideoloki rad CK SKJ 25. IV. 1964. godine.
206. Potreba sagledavanja kompleksnosti komunistikog pokreta, Prilozi Instituta za istoriju radnikog pokreta I, br. 1, Sarajevo 1965, 329-332. Diskusija o
referatu N. Babia Pregled istorije SKJ odranog 26-27. II 1964. godine u
organizaciji Drutva istoriara BiH i Instituta za prouavanje istorije radnikog pokreta u Sarajevu.
207. Novi putevi nauke (Prilog diskusiji o Akademiji nauka Bosne i Hercegovine),
Osloboenje XII, br. 6438, 8. maja 1966, 6.
208. Diskusija na naunom skupu Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine, Prilozi Instituta za istoriju radnikog pokreta IV, br. 4, Sarajevo
1968, 565-567. Nauni skup odran 18-20. novembra 1968. godine povodom
25.godinjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a.
209. Diskusija na prvom balkanolokom kongresu odranom od 26. VIII do 1. IX
1966. godine u Sofiji, na referat E. Wernera Yrken und Walachen, Actes
du premier congr
s international des
Posebna izdanja ANUBiH knj. LXV, Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 12,
Sarajevo 1983, 124-126.
235. Ruvarac danas (Predavanje odrano 21.decembra 1982.godine na skupu posveenom sto i pedeset godina od roenja Ilariona Ruvarca), Letopis Matice
srpske god. 159, knj. 431, sv. 6, Novi Sad 1983, 980-991.
236. Diskusija na Okruglom stolu odranom 17. i 18. decembra 1985.godine na
temu Metodologija savremene istorije, Posebna izdanja Instituta za savremenu istoriju, Beograd 1987, 133-134.
237. Pas svakoji svoje breme nosi. Proiren i redigovan tekst diskusije na naunom skupu Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i
promjene u naoj zemlji odranog 26-27. oktobra 1990. u Sarajevu, Institut
za istoriju, Sarajevo 1990, 621-631.
238. Uee na naunom skupu Proglaenje Bosne kraljevstvom i znaaj tog dogaaja. Nauni skup posveen 600-godinjici smrti kralja Tvrtka I Kotromania organizovan u okviru Instituta za istoriju u Sarajevu 08.02.1992.
I, /1946/, 129-138
241. Turski arhiv, Izvjetaj o radu Zemaljskog muzeja, Glasnik Zemaljskog mu-
rajevu, Nova serija, sv. IV-V, Sarajevo 1950, 269-283 i 2 str. faksimila.
Stojanevia/, Arhivist, VII, sv. 3-4, Beograd 1957, 125-129; Arhivist, VII,
sv. 1-2, Beograd 1958, 93-98.
258. Prace Instytutu Orientalistycznego w Sarajewie nad gromadzeniem opracowaniem i publikacia zrodel tureckich do dziejw narodw Jugoslawii, Przeglad Orientakistyczny, Warszawa, 3 (27), 1958, 255-264. Referat na Prvoj
konferenciji o izdavanju istonih izvora za istoriju istone Evrope odranoj
15-18. X 1957. godine u Varavi.
259. Jugoslovenske zemlje pod turskom vlau /do kraja XVIII stoljea/, Izabrani
izvori, zbirka Na izvorima historije, 15, kolska knjiga, Zagreb 1962, 221.
i 10. str. priloga. (Zajedno sa M. Vasiem)
260. Dva deftera iz vremena Skender-bega Crnojevia, Prva sveska, Posebna izdanja ANUBiH knj. IX, sv. 1, Odjeljenje drutvenih nauka knj. 2, sv. 1, Sarajevo 1968, 110, /knjiga/.
261. Podaci o Drobnjacima u defteru za Hercegovaki sandak iz 1477, Istorijski
zapisi, knj. XXIX, sv. 1-2, Titograd 1972, 149-159.
262. Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevia, Druga sveska,
Posebna izdanja ANUBiH, knj. IX, sv. 2, Odjeljenje drutvenih nauka knj. 2,
sv. 2, Sarajevo 1973, 198, /knjiga/.
263. Opirni defter Segedinskog sandaka, Istorijski institut Beograd, Meovita
graa, knj. XVII-XVIII, Beograd 1988, 7-57. i 22. str. faksimila (zajedno sa
Olgom Zirojevi).
266. Povodom jednog predavanja, Osloboenje, VI/371, 04. 01. 1948 (4-5). (Odgo-
vor Nedeljkovi Branislav, Povodom prikaza jednog predavanja, Osloboenje, VI/378, 12. 01. 1948 (4-5)
267. Vl. Gordlevski, Gosudarstvo Seldukidov Maloj Azii, izdanje Akademije nauka SSSR, Moskva-Leningrad 1941, 80, 198; Istorijski asopis, 1, sv.
1-2/1948, Beograd 1949, 277-279.
235
skva-Leningrad 1947, 80, 507. i kritiki prikaz V. Luckog, Voprosy istorii II,
1948, 146-152; Istorijski asopis 1, br. 1-2/1948, Sarajevo 1949, 279-287.
269. A. S. Tveritinova, Vosstanie Kara Yazidi Deli Hasana v Turcii, izdanje
Akademije nauka SSSR, Moskva Leningrad 1946, 80, 86; Istorijski glasnik
2, Beograd 1949, 91-94.
270. Povodom osnivanja Orijentalnog instituta u Sarajevu, Odjek, IV/3, Sarajevo
1950, 5-6.
271. Uz prvi broj (povodom objavljivanja prvog broja POF-a), Prilozi za orijentalnu filologiju, I/1950, Sarajevo 1950, 5-6.
272. G. Elezovi, Selenikli Mustafa efendija i njegova istorija, Glas SAN, CXCIII,
Odjeljenje drutvenih nauka, 96, Beograd 1949, 73-103; Prilozi za orijentalnu filologiju, I/1950, Sarajevo 1950, 180-182.
273. Odgovor Glii Elezoviu na kritiku izdanja Sremske kanun-name, Istorijski
glasnik, 3-4, Beograd 1951, 131-135.
274. Glia Elezovi, Iz carigradskih turskih arhiva, Mhimme defteri, Zbornik za
istonjaku istorijsku i knjevnu grau, knj. II,
Istorijski institut SAN, Beograd 1951; Prilozi za orijentalnu filologiju, II/1952, Sarajevo 1952, 321-326.
275. Povodom diskusije oko naunih ustanova, Pregled, god. I, br. 2, Sarajevo
1953, 154-156.
276. Neke tekoe u ispitivanju istorije Bosne i Hercegovine, Pregled, god. I, br. 2,
Sarajevo 1953, 86-89.
277. Osvrt na anketu o problemima izuavanja istorije Bosne i Hercegovine, Pregled, br. 6, Sarajevo 1953, 467-468.
278. Srpska akademija nauka i istoriografija, Nova misao, 1, sv. 10, 636-641; sv.
11, 797-802, sv. 12, 933-942, Beograd 1953.
279. Odgovor Glii Elezoviu, Godinjak Istorijskog drutva BiH, VI, Sarajevo
1954, 324-326. Odgovor Glii Elezoviu na prikaz knjige Turska vlast u
Crnoj Gori u XVI i XVII veku objavljen u asopisu Istorijski zapisi, VII, X,
I, 1954, 256, 282.
280. Povodom odgovora Olega Mandia, Pregled /Sarajevo/, god. VI, knj. 2, br.
11-12, Sarajevo 1954, 343 347.
281. Posoje fine nijanse... (Povodom lanka Arifa Tanovia o odnosu istorijskog
materijalizma i sociologije), Osloboenje, XII/2495, 03. 10. 1954, (7).
282. Evlija elebija, Putopis sv. 1, Sarajevo 1954; Pregled, god. VII, knj. 2, br.
7-8, Sarajevo 1955, 72-74.
283. Dva priloga istoriji Crne Gore (Neke kritike primedbe povodom knjige Gl.
Stanojevia Crna Gora u doba vladike Danila, Istorijski glasnik, 3-4, Beograd 1956, 36-54.
284. Sultanische Urkunden zur Geschichte der osmanischen Wirtschaft und
Staatsverwaltung am Ausgang der Herrschaft Mehmeds II, des Eroberes, I
Teil: Das Qnun-name-i sultni-ber mudscheb-i rf-i osmn (Handschrift
ancien fonds turc 39 der Biblioteque Nationale zu Paris), engeleitet und herausgegeben von Franz Babinger, M
nchen 1956. (S
dosteurop
ische Arbeiten 49). Knun-nme-i sultn ber muceb-i rf-i osmn II. Mehmed ve II.
Bayazid devirlerine ait yasakname ve kanunnameler Metnibir giris ve 38.
236
rk Tarih Kurumu Yayinlarindan XI.seri no. 5), Prilozi za orijentalnu filologiju, VI-VII/1956, Sarajevo 1958, 318-320.
285. O nekim problemima istorije Crne Gore u XVI i XVII veku (osvrt na kritiku
mojih radova), Istorijski zapisi, god. XII/XVI, Titograd 1959, 193-218.
286. Odgovor na kritiku, Godinjak Drutva istoriara BiH, XI/1960, Sarajevo
1961, 297-312. Odgovor l. Stanojeviu na prikaz druge knjige Istorije naroda Jugoslavije, objavljen u Istorijskom glasniku 1-2, Beograd 1960.
287. Hazim abanovi, Bosanski paaluk postanak i upravna podjela, Nauno
drutvo NR BiH, Djela, knj. 10, Sarajevo 1959, 271; Prilozi za orijentalnu
filologiju, X-XI/ 1960-1961, Sarajevo 1961, 303-306.
288. Dr. Kosta Grubai, Boidar Kneevi monografija o znamenitom srpskom
filozofu istorije, Veselin Maslea, Sarajevo 1962, 205; Jugoslovenski istorijski asopis, I, 1 (1962), 83-86.
289. Nagrada za ivotno djelo dr Viktora Novaka, Jugoslovenski istorijski asopis,
III, 3/1964, 109-110.
290. Dr. Hazim abanovi, Turski izvori za istoriju Beograda, knj. I, sv. 1, Katastarski popis Beograda i okoline 1476-1566, izd. Istorijskog arhiva Beograda, Beograd 1964. (XII, 662 + 8 tabli faksimila; Godinjak Drutva istoriara
BiH, XIV/1963, Sarajevo 1964, 275-288.
291. Nekoliko rijei o injenicama (Odgovor Gl. Stanojeviu), Godinjak Drutva
istoriara BiH, XIV/1963, Sarajevo 1964, 269-275.
292. Kongres istoriara u Beu, Pregled god. XVII (LV), knj. II, br. 10, Sarajevo
1965, 332-342. Osvrt na rad XII meunarodnog kongresa u Beu odranog
od 29. VIII do 5. IX 1965. godine
293. Nicoara Beldiceanu, Les Actes des premiers sultans conservs dans les manuscrits turcs de le Bibliotheque Nationale a Paris II, Reglements miniers
1390-1512, Ecole pratique des Hautes Etudes VIe section, Documents et recherches sur lconomie des pays byzantins, islamiques et slaves et leurs
relations commerciales au Moyen Ages, sous la direction de Paul Lemerle,
VII, Paris-La Haye 1964, 422; Jugoslovenski istorijski asopis, IV, 3 (1965),
106 111.
294. Neke tendencije u naoj istoriografiji, Odjek, XX, br. 4, Sarajevo 1967, 3, 4,
14. (Izvod iz govora odranog 15. decembra 1966.godine, na savjetovanju
istoriara BiH).
295. Autonomija univerziteta u samoupravljakom drutvu, Pregled, br. 9, Sarajevo 1969, 236 238.
296. Integrisanje drutvenih djelatnosti, Osloboenje, 27/7832, 21. 03. 1970, 6.
297. O dosadanjem radu na izradi istorije naroda Bosne i Hercegovine, Prosvjetni list (Sarajevo), XIX, br. 360 (15. VI 1970.), 3 (Skraeno predavanje odrano na skuptini Drutva istoriara BiH u Trebinju 16. V 1970. g.)
298. Doprinos Mihaila Dinia prouavanju istorije rudarstva u naoj zemlji, Posebna izdanja SANU, CDXLI, Beograd 1971, 15-20. (Spomenica posveena
akademiku Mihailu Diniu).
299. Samoupravljanje u oblasti naune djelatnosti, Pregled, br. 5, Sarajevo 1971,
517-520. (Govor odran na drugom kongresu samoupravljaa).
237
238
Lista autora
Aleksandar Antonov
gl. as. Sofijski univerzitet Sv. Kliment Ohridski, Sofija; aaleksbg@yahoo.com
dr. Safet Bandovi
Institut za istoriju u Sarajevu; bandzovic@bih.net.ba
dr. Dritan Egro
Institut za istoriju, Tirana; dritanegro@hotmail.com
akademik Muhamed Filipovi
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, mfilipovic@anubih.ba
Nenad Filipovi
Princeton University, Princeton; nenadf@princeton.edu
dr. Lejla Gazi
Orijentalni institut u Sarajevu; lejlagazic@gmail.com
prof. emeritus Lamija Hadiosmanovi
Filozofski fakultet, Sarajevo
dr. Aladin Husi
Orijentalni institut u Sarajevu; husica@yahoo.com
akademik Devad Juzbai
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine; juzbasic@anubih.ba
prof. dr. Ema Miljkovi
Filozofski fakultet, Ni; emamiljkovic@yahoo.com
prof. dr. Nenad Moaanin
Filozofski fakultet, Zagreb; nenad.moacanin@zg.t-com.hr
dr. Dino Mujadevi
Hrvatski institut za povijest Podrunica za Slavoniju, Srijem i Baranju,
Slavonski Brod; dinomujadzevic@yahoo.com
prof. dr. Vesna Mueta-Aeri
Filozofski fakultet u Sarajevu; vesna.museta-asceric@ff.unsa.ba
prof. dr. Enes Pelidija
Filozofski fakultet u Sarajevu; enes.pelidija@ff.unsa.ba
mr. Adnan Pepi
Istorijski institut Crne Gore, Podgorica; adpepic@yahoo.com
akademik Vladimir Premec
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine: vpremec@gmail.com
mr. Ramiza Smaji
Institut za istoriju u Sarajevu; ramizas@hotmail.com
doc. dr. Adnan Velagi
Fakultet humanistikih nauka, Mostar; adnan.velagic@unmo.ba
dr. Olga Zirojevi
Beograd; olgazirojevic@eunet.rs
dr. Behija Zlatar
Orijentalni institut u Sarajevu; ois@bih.net.ba
239
Sekretar redakcije
Mr. Fahd Kasumovi
Lektorica
Zenaida Karavdi
Prijevod na njemaki jezik
Doc. dr. Vahidin Preljevi
Tehnika urednica
Ruica Riorovi
Tehnika sekretarica
Melisa Fori
DTP
Narcis Pozderac
Tira
300
tampa
Bemust, Sarajevo
CIP Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
378.12:929 urev B. (063) (082)
929 urev B. (063) (082)
MEUNARODNI okrugli sto, Nauno djelo akademika
Branislava ureva (2009 , Sarajevo)
Zbornik radova sa Meunarodnog okruglog stola
Nauno djelo akademika Branislava ureva odranog
u Sarajevu 4. Decembra 2009. / Meunarodni okrugli
sto Nauno djelo akademika Branislava ureva ;
urednik Devad Juzbai. Sarajevo : Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine = Academy
of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina,
2010. 239 str. : ilustr. ; 24 cm. ( Posebna
izdanja / Akademija nauka i umjetnosti Bosne
i Hercegovine ; knj. 131. Odjeljenje humanistikih
nauka ANUBiH ; knj. 39)
Upor. nasl. na spor. nasl. str. : Das
Wissenschaftliche Werk Branislav urevs. Tekst
ir. i lat. i na bos. i tur. jeziku.
Bibliografija uz pojedine radove
ISBN 978-9958-501-52-4
1.Juzbai, Devad. I . Internationalen Runden
Tisch das Wissenschaftliche Werk Branislav urevs
(2009; Sarajevo) vidi Meunarodni okrugli sto
Nauno djelo akademika Branislava ureva ( 2009 ; Sarajevo)
COBISS. BH-ID 18477062