O vojnucima

(Prema pisanju prof. Branislava ureva)

POSTANAK VOJNUKOG REDA I NJEGOVO
TERITORIJALNO RASPROSTIRANJE
U osmanskoj imperiji je postojao jedan vojniki red pod imenom >>vojnuci<<.
Samo vie komandno osoblje kod tog vojnikog reda je bilo sastavljeno od
muslimana, dok su obini vojnici i nie starjeine bili hriani. O tom vojnikom
redu je kod nas malo pisano (Stojan Novakovi i iro Truhelka).
Stojan Novakovi je na osnovu ispitivanja K. Jireeka, uz upotrebu Hamerovog
djela o ureenju osmanske imperije, mislio da vojnuka u naim krajevima nije
bilo i da je taj vojniki red bio ogranien na Bugarsku. . Truhelka je na osnovu
turskih izvora tvrdio da je ustanova vojnuka bila bosansog porijekla i da je
postojala u Bosni sve do XIX vijeka. Svi strani pisci sa rijetkim izuzecima
spominju samo bugarske vojnuke. Turski istoriar prof. Uzunarili veli da su
vojnuci bili uglavnom Bugari, ali spominje i podatak da kanun-name stavljaju
prvo popisivanje vojnuka u Bosnu. Za ustanovu tog vojnikog reda je kazano do
sada da je bugarskog porijekla, da je bilo vojnuka samo kod Bugara. Jedino iro
Truhelka i donekle prof. Uzunarili misle da je taj vojniki red bosanskog
porijekla ali prof. urev je doao do drugih rezultata.
Umjesto vojnuk veina slovenskih pisaca upotrebljava rije vojnik. Bugarski
naunici pogreno nazivaju vojnuke vojniganima. Kepov navodi da su vojnuci
imali vie naziva, ali oni pretstavljaju samo razliite jezike konstrukcije jedne
iste rijei. Turski naziv je nastao od slovenske rijei vojnik, u koju je prodrla
turska vokalna harmonija. Da je rije dola od slovenske rijei vojnik dokazuju i
neki turski izvori.
Preuzimanje tog vojnikog reda u turski sistem je vezano sa reformama
beglerbega Timurta pae u vrijeme sultana Murata I. Kod nas je iro Truhelka
dodirnuo pitanje preuzimanja tog vojnikog reda u turski vojniki sistem. On
tvrdi da su vojnuci prvi put popisivani u Bosni 760 (1359) godine na prijedlog
Timurta pae. Mutim, on je osjetio da je to anahronizam, pa da bi nekako
doveo u red, objasnio je da se to ne odnosi na dananju Bosnu, nego na Bosnu
>>one dobi, preko sanaka Novog Pazara.<< To se po Truhelki trebalo dogoditi
prije bitke na Marici (1371). Truhelka ne navodi na osnovu koje kanun-name to
tvrdi, ali je oigledno da je to kanun-name-i sahiha. Prof. Uzunarili je
takoe spomenuo podatak da kanun-nama stavlja prvo popisivanje vojnuka u
Bosnu i da je ono izvreno na prijedlog Timurta pae. Kada bi se samo radilo o
podatku u kanun-name-i sahiha, moda bi se vijest kanun-name i mogla odbaciti
kao neautentina. Ali, i po drugim turskim izvorima, historiografima,
preuzimanje tog vojnikog reda u turski sistem stavljeno je u vrijeme Timurta
1

painog beglerbegluka u Rumeliji. Po drugim turskim izvorima vojnuci su

preuzeti 777 (1375/76) ili 778(1376/77) godine. U to vrijeme ne dolazi Bosna u
obzir za popisivanje vojnuka, zbog vremena, pa ma koju Bosnu uzeli.
Najvie znamo o vojnucima u Bugarskoj. K. Jireek i bugarski naunici su
ispitivali taj vojniki red na osnovu narodne tradicije. Po saoptenjima koja je
sakupio Jireek znamo najvie o vojnucima u plovdivskoj oblasti. Naroito se
istie mjesto Panaurite, gdje je bio i >>ba bajrak<< svih konjuara toga kraja.
Mileti navodi, prema predanju, nekoliko vojnukih sela u sjevero-istonoj
Bugarskoj. Galabov navodi mnoga bugarska naselja gdje je bilo vojnuka
(Berkovica, Breznik, Vraca, Love, Nikopolje, Pirot i dr.). Ali vojnuka nije bilo
samo u bugarskim krajevima, iako su bugarski naunici spominjali vojnuke kao
ustanovu koja se samo kod Bugara sree. Ali kako smo ve spomenuli Truhelka
je dao materijal za bosanske i hercegovake vojnuke. udnovato je da moderni
bugarski historiari ne poznaju njegov rad. Takoer je udnovato sa kojom je
lakoom prelazio Jireek preko podataka da ima vojnuka izvan bugarskih
krajeva (bosanski i srpski vojnuci).
Truhelka je dao podatak da se krajem XV i poetkom XVI vijeka kod Priboja i
drugih neimenovanih gradova spominju vojnuci u slubi osiguranja puteva. Ovaj
podatak se potvruje injenicom da se isti podatak nalazi u kanun-nami za
sandak Bosnu iz godine 1530. tamo se veli da su pokojni Iskender paa, Firuz
beg i Junus paa radi sigurnosti puteva sagradili >>varoi<< i da su u njima i u
varoi Priboju naselili po dvadeset vojnuka da uvaju puteve, ako se na putu
neto desi putnicima. Osim podataka koje navodi Truhelka o postojanju vojnuka
u Bosni i Hercegovini, postoje u arhivima, muzejima i bibliotekama mnogi drugi
dokumenti koji to potvruju. ak i u turskim dokumentima se spominju vojnuci
ili ouvano njihovo ime od poetka XVI do tridesetih godina XIX vijeka.
Vojnuka, mautim nije bilo samo u Bugarskoj i Bosni. Ima jedna kanun-nama iz
poetka XVI vijeka koju je izdao Arif-bej po bekom rukopisu. Odjeljak o
vlasima iz te kanun-name potvruje postojanje vojnuka kod Vlaha i da su oni
poseban red meu vlasima. I Dernvam daje podatak o postojanju vojnuka kod
Vlaha i navodi da su to ljudi koji paze na konje, kopaju rovove i duni su da vre
sve poslove u logoru.
VOJNA SLUBA I AGRARNO-PRAVNI POLOAJ VOJNUKA
Svi bugarski naunici do Galabova tvrdili da su vojnuci za konjuarsku slubu
bili osloboeni svih poreza odnosno poreza i nameta sa svojih ogranienih
batina a da su od ostale zemlje plaali sve poreze i namete. Najstariji spomen o
slubi vojnuka imamo kod Konstantina Mihajlovia iz Ostrovice. On kae da su
oni slobodni, da ne plaaju nikom nita a i da se njima nita ne plaa za njihovu
slubu (posluuju cara i vode prazne carske konje). Ali au i drugi turski izvori
dijele vojnuke na carske i obine. Prvi su imali ranije spomenutu dunost a drugi
su sluili kao komora i konjuari pri vojnim pohodima. I Gerlah razlikuje dvije
2

vrste vojnuka. Dernvam kae da je vojnucima dunost da uvaju konje, da

kopaju rovove i da obavljaju sve poslove u logoru. Heniger veli da vojnuci u
vojnom pohodu idu jedan dan pred vojskom, da kose sijeno za hranu konjima.
Turski zakonski spomenici i dokumenti koje su objavili Bugari govore o
takozvanim prekobrojnim vojnucima, >>vojnukom zevaidu<<. To je zapravo
vojnuka rezerva iz koje se popunjavao odreeni broj vojnuka. Tu vojnuku
rezervu su sainjavali sinovi i najblii roaci vojnuka. Neki bugarski naunici
dijele vojnuke ovako:1. vojnuci, 2. zevaid-vojnuci i 3. jamaci. Jamaci su iza
zevaida a vojnuci su ureeni tri po tri kao jamaci. Dok jedan ide na vojni pohod,
ostala dva ostaju kod kue. Vojnuci imaju meuklasni karakter u podjeli na
askere i raju. Vojnuci su imali zasebnu nonju koju niko drugi nije smio nositi.
STARJEINE VOJNUKA
Najnie starjeine vojnuka nazivaju se lagatorima. Dunost sa istim imenom se
spominje u staroj bugarskoj i srpskoj dravi. Po Ali auu lagatori su vodili sa
eribaama vojnuke na rad u carsku konjunicu i na carskim livadama. Spominje
>>vojnukog oficira<<. Nie starjeine su bili hriani. Vie starjeine vojnuka su
bili eribae i vojnuki begovi ili vojnuki sanak-begovi. eribae su satrjeine
jedinica vojnuka koje su se zvale, prema nazivu komandanta, eribailuk. Nisu
se zvale samo starjeine vojnuka eribaama nego i kod ostale vojske. Dunost
tih eribaa je bila da vode vojnuke na rad u carskoj konjunici i na carskim
livadama. Skupljanje vojnuka dvadeset dana pre urevdana. eribae su po
pravilu bili muslimani. Ali se u prvo vreme spominju ihriani kao eribae. Kao
najvie starjeine vojnuka se spominju vojniki sanak-beg ili vojnuk-beg. Iz
naziva vojnuki sanak-beg vidimo da su vojnuci bili organizovani u sanake
kao i ostali vojnici. Vojnuci su bili organizovani u eribaluke i sanake.
Vojnuki begovi, starjeine vojnukih sanaka, su bili podvrgnuti
zapovjednitvu vrhovnih carskih konjuara. U Bugarskoj se spominje kao vii
starjeina vojnuk-serasker. urev smatra kao i Galabov, da je to samo drugi
naziv za eribau. U poekoj kanun-nami iz 1545 se kao vojnuke starjeine
spominju sanakbezi i vojvode. Podaci iz XVIII i XIX vijeka govore o tome da
je postojao inovnik sa titulom >>vojnugan emini<< ili >>emin-i vojnugan-i
Hersek<<, koji se brinuo o vojnukoj mukati i Hercegovini.
VLAKO PORIJEKLO VOJNUKOG REDA
Postoji dva miljena o postanku i porijeklu vojnuka. Jedno su zastupali Jireek i
bugarski naunici, a kod nas Stojan Novakovi. To je miljenje da je vojnuki
red bugarskog porijekla i da je ustanova bila ograniena na bugarske krajeve.
Drugo je miljenje ire Truhelke i donekle prof. Uzunarili-a da je vojnuki
red bosanskog porijekla. urev je dokazao da posljednje miljenje pogreno i
nemogue. Prvo miljenje da je vojnuki red bugarskog porijekla zahtjeva
izvjesnu ispravku. Taj vojnuki red se sreta u svima krajevima gdje Sloveni ive
3

pod Turcima daje izvjesnu osnovu za sumnju. Da je preuzeta organizacija od

ranije zateena, o tom nema sumnje. Oni se zovu vojnuci ili vojnici to je
slovenska rije. Njihovo zemljite se zove batina. Njihove nie starjeine se
zovu lagatori, a dunost pod istim imenom je bila i u srednjevjekovnoj srpskoj i
bugarskoj dravi. Ureenje vojnuka, kako je opisano kod Ali aua i drugih
izvora, jasno govori da je to stoarsko-vojniki red kao Juruci. Turci su imali
vojnike redove na stoarsko-plemenskoj osnovi. Kada su doli na Balkan, oni
su takoe zatekli neto slino. To su bili vlasi. Tu bi trebalo traiti porijeklo
vojnuka jer je jasno iz svega da se na drugoj strani ne moe nai. Iz stari srpskih
spomenika vidimo da ima dvije vrste vlaha: vojnici i elatori. Podaci govore da
su vlasi-vojnici >>pasli pastuhe<<, kosili sijeno za kobile i sluili pri transportu.
To je dunost i vojnuka pod Turcima. Postoje podaci, koji govore o tome da su
vlasi, koji nisu bili pod Turcima, bili u pravoj vojnikoj slubi. Naroito je vaan
podatak o vlasima sa Cetine iz 1436 godine.Ako uporedimo neke nae
srednjovjekovne podatke sa turskim pdacima o vojnucima imamo ove slinosti:
1. naoruavanje vlaha-vojnika na Cetini je slino naoruanju vojnuka u
poekom sanaku; 2. ako ne idu na dunost vlasi-vojnici plaaju globu est
libara, to iznosi 300 soldina, a vojnici takoer novanu kaznu od 500 aki, i
3. vojnici vlasi dijele se na tri dijela: dva dijela vlaha idu na vojsku, a jedan
ostaje kod kue za snabdijevanje; kod vojnuka imamo ustanovu gindera, gdje
dva vojnuka ostaju kod kue, ajedan ide na vojnu dunost, odnosno na rad.
Ranije spomenuti >>vlaki zakon<< u kanun-nami, koju je objavio Arif-bej, kae
jasno da su vlasi u okolini Smedereva, Branieva i Vidina davali na pet kua
jednog vojnuka. Najvjerovatnije da se ustanova prekobrojnih vojnuka, vojnuke
rezerve razvila na toj vlakoj osnovi. Sinovi, braa i blii roaci vojnuka, to
predstavlja zevaid u kasnijim kanun-namama, su isto to i vlaka kua koja daje
jednog vojnuka. Turski zakonski spomenici spominju vujnuke uglavnom sa
vlasima. Takoe se to me dokazati djelimino i po mjesnim imenima kraja gdje
vojnuci ive. Potrebno je naglasiti da oni ne misle na Vlaku na lijevoj strani
Dunava nego na Balkanu. I Petar Skok je naslutio da je ustanova vojnuka
vlakog porijekla., sa im se slae i urev. Postavljalo se pitanje da li su
vojnuci i martolosi jedno isto. Naime vojnuki red pod imenom martolosi istog
je drutvenog porijekla kao i vojnuci, isto se razvija i vezan je sa vlasimastoarima, ak i ime u osnovi znai isto, ali tu se ne radi o dva potpuno
istovjetna vojnika reda pod Turcima. Na sjeveru ponegdje ime martolosi i
vojnuci znai isto, npr. Vidinski sanak. Na granicama Turske, gdje su vojnuci
bili naoruane trupe, brzo se izgubila razlika izmeu jednog i drugog vojnikog
reda, pa je preovladalo ime martolosi. U unutranjosti Turske, gdje su vojnuci
imali pomonu vojniku dunost, ostalo je i ime i posebne odredbe za njih. Od
nomadski rodovski starijeina su nastali: knezovi, primiuri, katunari, elnici i
teklii, kako ih sve zovu nai, bugarski, turski i drugi spomenici. Zatim je
potrebna izvjesna odbrana takve grupe. Na toj drutvenoj potrebi se stvara
izvijesni red vojnika. Na toj osnovi unutranjeg razvitka je imoglo doi do
4

vojnike slube Vlaha (i vlaha). Vojnici-vlasi srednjevjekovnog srpskog prava,

kasniji turski vojnuci, martolosi idrugi slini vojnuki i poluvojnuki redovi su
tog drutvenog poretka. U XIII vijeku dolazi do obrazovanja jedne bugarskovlake drave, na prostoru gdje se mi kasnije susreemo sa vojnucima. Vojnika
dunost vlaha u staroj srpskoj i bugarskoj dravi bila je ograniena u to vrijeme,
u krajevima gdje su vojnuci preuzeti od Turaka. Pa je razumljivo zato najstariji
izvori govore iskljuivo o vojnucima-konjuarima. Oni su kao takvi preuzeti, jer
su na tom terenu to i bili.
RAZVOJ TURSKOG FEUDALIZMA I VOJNUKI RED
Osmansko-turski feudalizam se razvio iz seluko-turskog feudalizma poslije
njegovog raspada. Mora se naglasiti da se kod nas odomailo miljenje da je
turski feudalizam neto tako razliito od drugih feudalizama da se rae naziva
timarsko-spahijskim sistemom nego feudalizmom. Period razvoja turskog
feudalizma se odlikuje jakom centralnom vlau. Ona je toliko jaka da se u
razvijenom osmanskom feudalizmu moe govoriti o >>dravnoj zemlji<<. Treba
naglasiti da je feudalizam u vrijeme Sulejmana Zakonodavca doao do najveeg
uspona. U vrijeme preuzimanja vojnukog reda osmansko-turski feudalizam je
tek bio u poetku svoga razvoja. urev je pokuao da kod stoara na Balkanu
pronai neposredne uzroke zato je dolo do primanja vojnukog reda u turski
sistem. Naime kako se poslije bitke na Marici (1371) turska vojska nala pred
nadiranjem kroz visoke planine, lako je razumljivo da su vlasi-stoari dobro
doli. Iz toga je jasno da se preuzimanje vojnukog reda u turski vojniki sistem
dogodilo neku godinu poslije marike bitke (odnosno 1375/6 god.) Podaci
izvora o tako ranom preuzimanju toga vojnikog reda ostaju autentini.
Preuzimanje vlaha i njihovog vojnikog sloja u turski feudalni sistem i
djelimian prelazak na zemljoradnju izazvali su postepeno odvajanje vojnukog
reda od vlake osnove. Jo u Sulejmanovoj kanun-nami, ije su odredbe
oigledno ranije od kodifikacije, vojnuci su u okolini Vidina, Branieva i
Smedereva poseban red meu vlasima, aobrazuju se na taj nain to svakih pet
kua daju jednog vojnuka. Postepeno se svagdje odvojila vojnuka vojna i
poluvojna organizacija kao posebna u meuklasama osmanske imperije. Ujedno
irenjem osmanske imperije prema sjeveru dobijaju vojnuci sve vee vojnike
vanosti za odbranu granica. U XVII vijeku pojedini velikai zahvataju
vojnuke batine. eribaa ugnjetava vojnuke traei nove prihode. Iz tog vijeka
znamo i da spahija trai i one poreze od kojih su vojnuci osloboeni, kada rade
spahijsku zemlju. Jednom rijei, razvitak turskog feudalizma ide izjednjaavanju
vojnuka sa ostalom rajom i preko feudalaca, to znai preko njihovih
komandanata i okolnih feudalaca. Sela i njive vojnuka, ukoliko su plaali
poreze, bili su mukata koja je davana velikaima. Ovi su to izdavali
zakupnicima. I taj put je vodio pojaanju eksploatacije. To je naroito bio sluaj
u Bosni i Hercegovini. Naglo pogoranje poloaja vojnuka u XVII vijeku nije
izolovana pojava. Poslije neuspjelih ratova krajem XVII vijeka, u kojima je
5

Turska izgubila velike i bogate dijelove svoje ranije teritorije. Pretvaranje

vojnuka u raju je ubrzano. Vojnuci su jedino ostali u izvijesnim krajevima
Bugarske. U Hercegovini se spominje samo vojnuka mukata. Razvitkom
turskog feudalizma izgubio se na beznaajne ostatke taj vojnuki red, ija je
historija veoma stara i pretstavlja jedan od preostataka ne ba tako jednostavne
historije balkanskih naroda.
VOJNIKLUK I BOSANSKI AGALUK
U svom lanku o >>Porijeklu bosanskog agaluka<< iro Truhelka izveo je
miljenje da su bosanske age, no njemu slobodni seljaci, nastali od vojnuka, od
ovog vojnukog reda o kome rasparavljamo. On veli da je titula janiarskog age,
odnosno titula za neke dostojanstvenike na dvoru, prenijeta na sve janiare, pa
zatim i na vojnuke, koji su prestavljali seosko plemstvo i rano kao vojnici
preli na islam.Govori da je ramazanski zakon garantovao manjim lijenskim
gospodarima njihov posjed, pa i vojnucima vojnukluke. Ali iz toga se ne moe
zakljuiti da su vojnuci lijenski gospodari. Naime mnogi turski dokumenti zovu
vojnuke rajom pa iz toga vidimo da vojnuci nisu lijenski gospodari. Treba istai
da je Truhelka mislio da je vojnuka u Bosni bilo mnogo, jer je taj vojnuki red
smatrao bosanskom ustanovom. Ali njih je bilo malo , znatno manje nego u
Bugarskoj. Oni su ogranieni na junu Bosnu, na okolinu Foe, ajnia, Priboja,
Plevlja i Hercegovinu, izrazito stoarske krajeve. Njihova naselja su u visokoj
planinskoj oblasti, a a severno se nalaze u okolini sarajeva (Radilovii), gdje su,
moda, naseljeni zbog svoje slube, i u selu Marulice u kladanjskoj ui. Po
svemu je jasno da oni nisu tu stanovali u velikoj masi i da nisu obrazovali
posebna sela. Kad se proita Truhelkin lanak o porijeklu bosanskog agaluka, ne
moe se sa sigurnou rei da on tvrdi sasvim otvoreno da su bosanske age bivi
vojnuci. Truhelka hoe da dokae o vojnucima da su manji lijenski gospodari
stare Bosne koji nisu odmah preli na islam, ali su bili u vojnukoj slubi. To bi
bilo seosko plemstvo koje je kasnije prelo na islam i dobilo naslov age.
Bosanski agaluk je velika ekonomska i drutvena sila u periodu od XVII do XIX
vijeka, kao i agaluk drugdje u turskoj imperiji. On potie uglavnom od janiara.
Po urevu mogue je da je poneko iz bive vojnuke i martoloske porodice,
koja je prela na islam, takoe uao u agaluk. Ali izvoditi porijeklo bosanskog
agaluka od vojnuka je besmislica. Uostalom, Truhelka je dao samo svom lanku
takav naslov. U lanku se, meutim, ne dokazuje to sasvim otvoreno. Postoji jo
jedna tvrdnja ire Truhelke u kojoj je utvrdio da su slobodni seljaci u Bosni XIX
vijeka preostatak vojnukog reda. To je tvrenje takoe podlono sumnji.
Vojnukluk se nije odrao u Bosni do XIX vijeka. Nita ne govori za to.
Takozvani slobodni seljaci u Bosni XIX vijeka su oni seljaci koji nisu
pokmeeni. To su, istina, bili veinom muslimani. Kada je ramazanski zakon
oduzeo konano spahiji dunost sahibi erza, tada je nepokmeena raja postala
slobodni seljak. Kao sto se vidi, novi slobodni seljak nije morao biti slobodni
6

seljak u ranijem turskom feudalnom sistemu. U slobodne seljake bi u ranijem

turskom feudalizmu spadali: vojnuci, martolosi (ukoliko nisu plaenika vojska
nego imaju batine), filuriije, derbendije itd. Ukoliko su vojnuci preli na
islam, oni nisu ostali vojnuci. To je jasno i iz dokumenata koji se odnose na
Bosnu. Iz nekih dokumenata se vidi da se vojnuke batine nalaze u rukama
muslimana. Teko je rei kako su oni do njih doli, da li kupovinom ili kojim
drugim putem, ili je to stari posjed vojnuke porodice koja je prela na islam. U
urevu poznatim sluajevima nigde se imalac takve batine ne naziva
vojnukom, ako je musliman. urev ukazuje na jednu vanu razliku, a to je da
prihod od sela u kojima ima vojnuka sa ouvanim povlasticama u Bugarskoj u
XVIII i XIX vijeku, ide vojnukom eribai, dok se u svakoj mukati u XVIII
vijeku odreen emin. eribai vojnuka u Bosni u XVIII vijeku ne postoje.
Ranije ih je bilo. eribaa Vlah Svinjarevi je oigledno bio vojnuki eribaa.
Podaci u popisu bosanskih spahija iz 1123 (1711) godine pokazuju da je u
Bosni vrlo rano zapoeo proces pretvaranja vojnuka u obinu raju. idak je na
jednom mijestu ustvrdio da je vojnkluk u Bosni nestao za vrijeme procesa
itluenja. Mislim da je vojnukluk ranije poeo nestajati u Bosni nego to je
itluenje uzelo iroke razmjere. Ukoliko se vojnukluk ponegdje i odrao, on je
zbilja morao nestati za vrijeme procesa itluenja, jer su batine vojnuka, kao i
batine drugih izuzetnih redova, po prirodi svojoj bile izloene udaru svega i
svakoga. Vojnuka u Bosni nije bilo mnogo. Neto vie ih je bilo Hercegovini.
Stoga se tamo i ouvao naziv za mukatu koja se spominje sve do Tanzimata.