Baron de Montesquieu, Charles-Louis de Secondat

1. Life
Charles-Louis de Secondat, Baron de La Brde et de Montesquieu, bio je jedan od velikih
politikih filozofa Prosjetiteljstva. Roen je 19.01.1689. godine u La Brede blizu Bordeux-a.
Obrazovao se na Oratorian College de Juilly gdje je stekao stupanj pravnika, da bi 1708.
otiao u Pariz i nastavio svoje pravne studije.
1713. godine, nakon oeve smrti vratio se u La Brde da bi upravljao imanjem. 1715. Godine
oenio je protestantkinju Jeanne de Lartigue s kojom je imao sina i dvije keri. 1716. Godine
od ujaka naslijeuje titulu Baron de La Brde et de Montesquieu i ured predsjednika
Vrhovnog suda u Bordeaux-u. Slijedeeih jedanaest godina predsjedava Tournelle-om,
odjelom za kriminalistiku u parlamentu. Tijekom istog razdoblja bio je aktivan i u Akademiji
za znanost Bordeaux, pri emu je napisao mnogo rasprava s podruja fizike, fiziologije,
politike ekonomije i filozofije, koje su znaajne za formiranje njegova racionalistikog
pogleda na svijet.
1721. godine objavljuje se njegovo prvo djelo Perzijska pisma koje je odmah postiglo
veliki uspjeh. Nakon nje slijedi niz manjih djela, tonije : Dialogue de Sylla et d'Eucrate
(1724), Rflexions sur la Monarchie Universelle (1724), and Le Temple de Gnide (1725).
1734. Godine zapoinje s pisanjem svog najveeg djela, O duhu zakona
koje se objavljuje 1748. Godine. Kao i Perzijska pisma postigao je
kontroverzan i neizmjeran uspjeh. 1750. Godine objavljuje djelo Zatita o
duhu zakona ,no unato tomu kaotilka crkva djelo O duhu zakona
svrstava meu zabranjene knjige 1751. Godine. 1755. Godine
Montesquieu umire u Parizu i nedovrava esej za Diderot-ovu i
D'Alemnerto-ovu Enciklopediju.

2. Major Works
Montesquieu-ova dva najvea djela su perzijska pisma i o duhu
zakona. Premda dijele zajednike teme ova dva su djela jako razliita i
odigrala su razliite uloge.
Perzijska pisma je epistoralna novela napisana u obliku pisama koju
izmjenjuju dva izmiljenna Perzijanca koji su po prvi put boravili u Europi od 1711.
Do 1720 . godine. Predstavlja ujedno i najsmijeniju knjigu napisanu od strane velikog
felizofa i jednu od najsumornijih. ednost i samopoznavanje smatra gotovo nedostinima.
Jedna od najveih tema ove novele je virtualna nemogunost samopoznavanja.
O duhu zakona je djelo u kojem Montesquieu iznosi svoju teoriju o podijeli vlasti koja
postaje temelj graanske demokracije.

3. The Spirit of the Laws

Mont. nastojanje u djelu o duhu zakona je objasniti ljudske zakone i drutvene institucije
to se inilo kao nemogu pothvat, jer su za razliku od fizikih zakona koji su prema
MONT dobiveni i sadrani od Boga, pozitivni zakoni i drutvene institucije stvorene od
ljudi koji su podloni grekama. Rije je o pokuaju da s ekomparativnom analizom
obuhvate sve postojee i povijesne vladavine i njihovi pozitivni zakoni.
Djelo poiva na metodolokoj inovaciji tonije dok su njegovi prethodnici smatrali kako su
nepromjenjive i umom spoznatljive norme prirodnog prava sadrane najprije u rimskom
privatnom pravu, a javno pravo sud oznaavali kao arbitrarno, MONt smatra da um postoji i u
javnom pravu.
Ovako proireno polje istraivanja pozitivnih zakona MONT strukturira u skladu sa svojim
shvaanjem zakona kao odnosa odgovaranja. Najopenitije formulirano bilo bi da zakoni
moraju odgovarati narodu za koje su doneseni.Tonije, najprije moraju biti u skladu s
politikim naelima iji je utjecaj najvaniji, a to su priroda i princip vladavine. Zatim morjau
odgovarati fizikim obiljejima zemlje, nainu ivota naroda, moraju se podudarati sa
stupnjem slobode koji to ustrojstvo moe podnijeti, s religijom stanovnika, s njihovim
bogatstvima, nagnuima, brojem, bogatstvom, obiajima, trgovinom i navikama. Takoer se
zakoni i meusobno odnose. Svi ti odnosi tvore ono to MONT smatra duh zakona i on ih
jeelio ispitati, premda iako zakoni tim naelima moraju odgovarati oni nisu njima
determinirani.Npr. prirodni faktori u meudjelovanju s moralnim oblikuju opi duh neke
nacije koji bi zakonodavac trebao slijediti ako taj duh nije u suprotnosti s principom
vladavine.

3.1 Forms of Government

Montesquieu u svom istraivanju kree od najvanijih, politikih naela prirode i principa
vladavine. Priroda vladavine je strukturalno odreenje koje opisuje kome pripada suverena

vlast i kako se ona obnaa. Prema prirodi razlikuje tri oblika vladavine: republikanski,
monarhijski i despotski.
Republikanska vladavina moe diti demokracija ili aristokracija.
Monarhijska ona u kojoj vlada jedan prema utvrenim zakonima.
Despotska ona u kojoj takoer vlada jedan, ali nevezan zakonima.
Montesquieuova je tipologija vladavina znaajna inovacija u odnosu na poli-tiko-filozofsku
tradiciju. Nasuprot toj tradiciji Montesquieu smatra da je priroda demokracije i aristokracije
istovrsna te ih obuhvaa pod zajednikim nazivom republika. Nadalje, despotizam ne definira
kao iskvareni oblik monarhije nego kao zasebni oblik vladavine.
U demokraciji je narod suveren. Mogu upravljati putem ministara ili senata ali moraju imati
pravo i mo da biraju svoje ministre ili senatore. Princip demokracije je politika vrlina, to
za Montesquieu znai ljubav prema zakonima i svojoj zemlji, ukljuujui njen demokratski
ustav. U demokratskom obliku vladavine fundamentalni su upravno pravo glasa i glasanje.
Potreba da zatiti svoja naela namee mnogo opsenije zahtjeve. Prema MONT svojstvo
neophodno za funkcioniranje demokracije nije prirodno. Ono iziskuje konstantan prirotet
javnosti nad osobnim interesima, ograniava ambiciju na samo jednu elju, na samo jednu
sreu, a to je da radimo vee stvari za nau zemlju nego nai suzemljaci, i samoodricanje je
teko i bolno. Kako bi se dolo do samoodricanja potrebna je cijela mo obrazovanja .
Demokracija mora uiti svoje graane da poistovjete svoje interese s interesima njihove
zemlje. Zakoni kojima se imovina prenosi trebali bi za cilj imati uspostvau jednake
raspodjele imovine meu graanima. Njezin teritorij trebao bi biti malen tako da se graani
lake mogu poistovjetiti s njom, ali i da je opsenim privatnim interesima tee ujediniti se.
Demokracija moe biti korumpirana nadva naina. Po MONT to su duh nejednakosti i
duh extremne jednakositi.
Duh nejednakosti stvara s ekada graani vie ne poistovjeuju svoje interese s
interesima svoje zemlje, te stoga trae i da unaprijede svoje privatne interese naraun svojih
sugraana i kako bi stekli politiku mo nad njima. Duh extremne jednakosti stvara se kada
ljudi vie nisu zadovoljni da budu jednaki kao graani, ali ele biti jednaki u svakom pogledu.

U djelotvornoj demokraciji, ljudi trebaju initi ono u emu su dobri, a to je birati. Sve drugo,
osobito upravljanje trebaju prepustiti magistratima koje sami biraju ,a izravno ili neizravno
preko njih biraju senat. Ukoliko ti magistrati izdaju njihovo povjerenje bivaju smijenjeni.
Kod extremne jednakosti, ljudi niti sluaju niti potuju suce nego ele svime
upravljati sami, raspravljati u ime senata, izvravati u ime magistrata i odluivati u ime
sudaca. Na kraju Vlada e prestati s radom, zadnji ostaci vrline e nestati, a demokraciju e
zamijeniti despotitzam.

U aristokraciji jedan dio ljudi upravlja ostalima. Naelo vladanja aristokracije je

umjerenost. Vrlina koja vladajue kako bi se suzdrali i od ugnjetavanja naroda i od pokuaja
da steknu pretjeranumo jedni nad drugima. Kod ovog oblika vladavine zakoni bi trebali biti
kreirani tako da uspostave i zatite taj duh uprave. Da bi se to izvelo, moraju potovati tri
stvari. Prvo, zakoni moraju sprijeiti da plemstvo zlostavlja neplemstvo. Drugo, zakoni
trebaju prikriti to vie razlika izmeu plemstva i neplemstva , tako da ovi to je manje
mogue posjete snagu njiihove moi. Tree, zakoni bi trebali osigurati jednakost meu samim
plemstvom. Ukoliko zakoni ovo ne uspjevaju, plemstvo e izgubiti duh umjerenosti, a Vlada
e biti korumpirana.

Kod monarhije rije je o vladavini jedne osobe po fixnim i utvrenim zakonima. Naelo
ovog oblika vladavine je ast. Za razliku od vrline potrebne kod republikansog oblika vlasti,
elja za asnom pobjedom ljudima je prirodna. Iz tog razloga obrazovanje ima manje teak
zadatak u monarhiji nego u republici. Ono samo treba pojaati nae ambicije i osjeaj
vrijednosti, dati nam ideal asti za kojim vrijedi teiti i njegovati osjeaj pristojnosti potrebne
za suivot s ljudima kojima se smisao vlastite vrijednosti podudara s naim. Glavni zadatak
zakona u monarhiji je zatiti i podreene institucije koje razlikuju monarhiju od samovolje.
Trebali bi olakati ouvanje velikih posjeda nepodjeljenima, zatiti prava i privilegije plemia
i promovirati vladavinu prava.
Monarhija je korumpirana kada monarh ili uniti podreene institucije koje ograniavaju
njegovu volju ili kada odlui vladati samovoljno, bez potovanja prema osnovnim zakonima
svoje zemlje ili omalovaava poasti koje su mi graani namijenili. U funkcionalnoj

monarhiji, osobni interesi i osjeaj za asno djelovanje su u sinergiji. Monarh koji vlada
samovoljno ili monarh koji nagraujeservilnost i prostako ponaanje umjesto istinskke asti,
prekida tu vezu i kvari svoju Vladu.

U despotskim dravama jedna odoba upravlja svime svojom voljom i hirom. Bez zakona
koji bi ga nadgledali i bez potrebe da prisustvuju oni koji ga ne podravaju, despot moe initi
to ga je volja. Njegovi podanici nisu u nita boljem poloaju od robova te moe njima
rapolagati kako on eli. Naelo vladavine despotisma je strah, to je lako postii s obzirom na
injenicu da je ponaanje despota openito zastraujue. Ukoliko uope i postoji, obrazovanje
u despotizmu je krajnje nepotrebno jer mu je cilj slomiti duh i obezvrijediti um.
Montesquieu pie naelo despotske vladavine podlijee stalnoj korupciji, jer je ve u svojoj
osnovi korumpirano. To je tono u dva pogleda.
Prvo, despotske vlasti potkopavaju same sebe. Budui da vlasnitvo nije sigurno u
despotskim dravama, trgovina ne cvjeta i drava je siromana. Ljude se mora odravati u
stalnom strahu od kanjavanja, meutim, s vremenom kazne potrebne da ih dre poslunima
postaju sve vie opasne, dok prijetnje gube na snazi. Najvanije je, meutim, to to e
despotsam sebe sprijeiti od efektivnog valdanja. Obzirom da je svaki despotov hir odobren
on nema priliku da vijea, sumnja, prosuuje; on samo hoe. To je razlog to nikada nije
prisiljen razvijati inteligenciju, karakter ili odlunost. Umjesto toga on je prirodno lijen,
pohotan i neupuen i nema interesa da stvarno upravlja svojim narodom. Jedini temeljni
zakon koji proizlazi iz prirode despotizma je postavljanje vezira, s obzirom na to da je ovjek
potpuno nadvladan svojim strastima, on nije sam upravljati carstvom. Vezir e upravlajti u
njegovo ime, a on sam e se povui u svoj harem i prepustiti uitcima. No dok on tako
uiva, neminovno je da e se protiv njega mnoiti intrige, osobito jer je njegovo vladanje
svima mrsko i ljudi ve imaju jako malo za izgubiti ako zavjera ne uspije. Sam despot ne
moe se osloniti na svoju vojsku da mu pomogne jer postoji mogunost kako e se sami
generali okrenuti protiv njega i nastojati preuzeti mo,a to je razlog zato despot nema nimalo
veu sigurnost od svog naroda.
Drugo, monarhija i republika ukljuuju odreene vladajue strukture te
podrazumijevaju da njihov narod ima oreenu motivaciju. Ukoliko doe do ruenja ovih

struktura ili nedostatka motivacije meu narodom, i monarhija i republika su korumpirane,a

rezultat toga je da padaju u despotizam. No ukoliko se odreena despotska Vlada srui ne
znai nuno da e se preoblikovati u monarhiju ili republiku. Tvorevina stabilne monarhije ili
republike je izrazito komplicirana remek djelo zakonodavstva rijetko kad proizvedeno
rizikom i rijetko postignuto razboritosti.
S druge pak strane, uspostava despotske vlasti krajnje je jednostavna. Ona ne podrazumijeva
nikakve moi koje je potrebno paljivo uskladiti, nikakve intitucije koje je potrebno stvoriti i
odravati njihovo postojanje,nikakvekomplicirane motivacije koje je potrebno njegovati i
nema ogranienja u vladanju. Despotizam ne moe s vremenom postati korumpiran, za
razliku od prethodna dvaoblka vlasti, jer je despotizam utjelovljenje korumpiranosti.

4.2 Liberty
Montesquieu je meu najveim filozofima liberalizma. Prema njemu, politika
sloboda je mirnoa uma proizala iz miljenja koje svaka osoba ima o svojoj sigurnosti.
Sloboda nije mogunost da inimo to elimo. Ona ukljuuje ivot pod zakonima koji nas
tite dok ivimo slobodno koliko je mogue i ukoliko budemo potovali zakone dravanee
biti protiv nas.
Ukoliko je tako, Vlada mora imati odraene znaajke. S obzirom da konstantno
iskustvo nam pokazuje da svaki ovjek koji ima mo pogodan je i zlorabiti juneophodno je
iz same prirode stvari da mo bude provjeravana od strane moi. To se postie razdvajanjem
vlasti na izvrnu, zakonodavnu i pravnu. Ukoliko razliite osobe ili tijela izvode ove moi,
onda svatko moe provjeravati druge ukoliko ovi zloupotrebljavaju svoje moi, ali ako jedna
osoba ili tijelo dri nekoliko ili sve ove moi onda ga ili njih nita ne sprijeava od
tiraniziranja, a ljudi nemaju povjerenja u svoju sigurnost.
Odreene ovlasti olakavaju trima moima da provjeravaju jedna drugu. Montesquieu
tvrdi kako bi zakonodavna vlast trebala imati mo oporezivanja, jer tako moe liiti izvra
financiranja ako potonji pokuaju nametnuti samovolju. Isto tako, izvrna vlast bitrebala imati
prvo veta na akte zakonodavne vlasti, a zakonodavstvo bi trebalo biti sastavljeno od dvije

kue koje bi mogle jedna drugu sprijeiti da njihovi akti postanu zakon. Pravosue mora biti
neovisno i od zakonodavne i od izvrne vlasti, te bi se moralo ograniiti na primjenu zakona
na odreene sluajeve na fixan i doljedan nain .
Sloboda takoer iziskuje da zakoni podrazumijevaju samo prijetnje javnom redu i
sigurnosti. Takvi zakoni tite narod,ali mu i ostavljaju mogunost da to slobodnije ivi.
Trebali bi biti nainjeni tako da to je vie mogue stanovnitvu olakaju da se zatiti od
kazne za zloine koje nisu poinili. Ti zakoni ne bi trebali biti nejasni jer tako ljudi nikada ne
bi bili sigurni jesu li ili nisu neka djela krivina djela. Takoer, ne bi trebali zabranjivati djela
koja su uinjena nenamjerno i nehotino. Ukoliko bi takva djela bila zloin, ljudi nikada ne bi
imala povjerenja u svoju sigurnost i ne bi se osjeali sigurnima da nee biti krivino
progonjeni. Zakoni bi trebali biti orijentirani samo na djela, a ne na misli, jer se moe
dokazati kako neka osoba jeste ili nije uinila neto mimo zakona, ali se ne moe dokazati da
jeste ili nije o tome mislila i djela koja je nemogue dokazati.
Montesquieu's naglasak na povezanost slobode i detalja kriminalnih djelabio je neobian
meu njegovim suvremenicima, a kasnije je inspirirao pravnog reformatora Cesare Beccaria.

4.3 Climate and Geography

Montesquieu vjeruje da klima i zemljopis utjeu na temperament i obiaje stanovnika
neke zemlje. On nije determinist te ne vjeruje da su ti utjecaji neodoljivi, ipak, vjeruje da su
zakoni trebali uzeti u obzir te uinke, pomirivati ih kada je to potrebno i suzbijati njihove
najgore posljedice.
Prema Montesquieu, hladna klima na ljude djeluje tako da su oni snani, hladni,
ravnoduni, relativno neosjetljivi na boli i uitak, dok su ljudi koji ive u toplijim krajevima
posve suprotni, dok su pak ljudi u krajevima s umjerenom klimom nestalni. Ove razlike nisu
nasljedne i one se kod ljudi mijenjaju onako kako se ljudi preseljavaju iz jedne klime udrugu.
U tolim krajevima ropstvo moe biti razumljivo. Montesquieu je posebno prezriv
prema vjerskim i rasistikim naelima za ropstvo. Meutim, po njegovu miljenju postoje

dvije vrste zemalja u kojima ropstvo nije prihvatljivo ali je manje loe nego to bi moglo biti.
U despotskim zemljama, situacija robova u odnosu na one koji nisu robovi i ne razlikuje se
ba previe te je iz tog razloga ropstvo u despotskm dravama vie tolerantno nego u
drugim dravama. U dravama s jako vruom klimom, moe biti da viak topline slabi tijelo i
ini ljude lijenima i potitenima tako da ih nita osim straha od kazne ne moe pokrenuti. No,
prema Montesquieu e ljudi uvijek bolje raditi slobodni ljudi motivirani nadom u dobitak
nego robovi motivirani strahom od kanjavanja te da je u takvim zemljamaropstvo i pogreno
i nesmotreno.
Kvaliteta tla neke zemlje takoer utjee na oblik njezine vladavine. Monarhije su ee
na plodnim tlima kao to su republike ee na neplodnijem tlu. Tri su razloga za to.
Prvo, oni koji ive na plodnijem tlu, skloniji su boto zadovoljni svojom situacijom i
spremni su prihvatiti monarhiju ako im ona moe pruiti sigurnost dobitka od njihovog
poljodjelstva, to je najee i sluaj jer su monarhije u veoj mogunosti da jako brzo
odgovore na prijetnje za razliku od republika.
Drugo, plodne zemlje su poeljnije od pustih zemalja i lake ih je osvojiti jer su obino
izloene, a kada ih se jednom pokori bogatstvo zemlje je zalog njihove vjernosti.
Montesquieu vjeruje kako monarhije ee vode osvajake ratove od republika te da e
osvojena podruja najvjerojatnije postati monarhija.
Tree, oni koji ive na neplodnom tlu moraju napornije raditi kako bi preivjeli, to ih
ini marljivima, izdrljivima, trezvenimai spremnima za ratovanje to je u apolutnoj
suprotnosti onima koje ivena plodnom tlu. Stoga su ljudi koji ive na neplodnom tlu u veoj
mogunosti i sposobniji su se obraniti od osvajakih napada.
Te injenice neplodnim zemljama daju prednost kojom kompenziraju neplodnost tla.
S obzirom da je manja mogunost kako e biti napadnute, manja je i vjerojatnost da e biti
unitene i pokorene.
Montesquieu vjeruje kako klima i geografski poloaj Azije objanjavaju zao tamo
cvijeta despotizam. Azaija, vjeruje, ima dvije znaajke koje ju razlikuju od Europe.
Prvo, Azija je gotovo bez umjerene zone. Dok Skandinavija titi Europu od
arktikih vjetrova, Azija nema takvu vrstu tita te se hladna klima protee mnogo dublje na

jug nego li je sluaj kod Europe i jako brzo se smjenjuje u tropsku klimu na jugu. Tako se
jaki, borbeni i hladni ljudi direktno dodiruju s onima koji su topli, maloduni i slabi te mora
doi do pokoravanja jednih drugima. U Europi se pak klima smjenjuje postepeno od hladne
do tople.
Drugo, Azija ima manje granica od Europe. Europa je prirodno podijeljena u manje
regije i mnogo je tee bilo kojoj moi da ih sve osvoji. To znai da Europa ima mnogo manjih
drava, a suprotno njoj, Azija ima tendenciju da ima mnogo vea carstva to je predodreuje
despotizmu.

4.4 Commerce
Montesquieu vjeruje kako od svih naina da se obogati jedna drava, trgovina jedino
nema nedostataka. Osvajanja i pljakanja mogu privremeno omoguiti priljev novca u
osvajaku zemlju, no to je kratkorono jer je potrebno odravati novoosvojena podruja i
ulagati u njih da bise dolo do neke dobiti. Izdvajanje plemenitih metala iz kolonijalnih
rudnika dovodi do inflacije; tako su poveava cijena iskapanja, a smanjuje vrijednost
iskopine. Poveana dostupnost novca unaprijeuje razvoj trgovine u drugim dravama, a u
onoj u kojoj se vri iskapanje zlata i srebra dolazi do propadanja domae industrije.

Trgovina, pak, nema takve nedostatke. Ona ne zahtijeva velike osvajake vojske i
pokoravanje drugih naroda. Ne potkopava samu sebe kao iskapanje plemenitih metala, a
unaprijeuje domau industriju.

U monarhijama ja, Montesquieu smatra, cilj trgovine najveim dijelom snabdijevanje

uksuzom. U republikama, cilj trgovine je iz jedne zemlje u drugu dostaviti ono to se trai. U
despotizmu , ima jako malo trgovine bilo kakve vrste, s obzirom da nema sigurnosti imovine.
U monarhijama ni kralj ni plemenitai ne bi trebali sudjelovati u trgovini jer bi time imali
preveliku mo u svojim rukama. U republikama, suprotno banke su izrazito korisne, i svima
je dopute ukljuiti se u trgovinu.

Za razliku od miljenja da je trgovina igra u kojoj netko dobiva, a netko obvezno gubi,
Montesquieu vjeruje da trgovina koristi svim zemljama, osim onima koje nemaju nita osim
svoje zemlje i onoga to proizvede. U tim jako siromanim zemljama, trgovina s drugim
zemljama e potaknuti zemljoposjednike da radije zakidaju radnike nego poticati razvoj
domae industrije i proizvodnje. Meutim, sve druge zemlje imaju koristi od trgovine i svatko
bi trebao trgovati sa svima.

Montesquieu opisuje trgovinu kao djelatnost kojom se ne moe upravljati od strane

neke vlade ili monarhije.
Prvo, cijena robe ovisi o koliini robe i novca te o iznosima novca i robe koji su u
trgovini. Na tu cijenu vladar moe utjecati nametanjem carine ili poreza. No vladari teko
mogu kontrolirati tijek robe i novca u svojoj zemlji, a osobito ne u rgovini s inozemstvom i u
inozemstvu.
Drugo, monarh moe uspostaviti valutu, meutim, vladari ne mogu kontrolirati teaja
izmeu svojih valuta i onih u drugim zemljama.
Tree, konano, razvoj meunarodne trgovine daje vladama veliki poticaj da usvoje
politike koje favoriziraj. Vlade moraju zadrati povjerenj u i njihovu kreditnu sposobnost ako
ovi ele posuditi novac. Budui razvoj trgovine, zahtijeva dostupnost kredita, vlade moraju
uspostaviti kamatne stope dovoljno visoke za poticanje kreditiranja, ali ne toliko visoka da bi
zaduivanje bilo nisplativo. Porezi ne moraju biti toliko visoke da im oduzimaju graanima
nade u poboljanju svoje situacije, a zakoni bitrebali dopustiti graanima dovoljno slobode za
obavljanje komercijalnih poslova.

U principu, Montesquieu vjeruje kako je trgovina imala izniman utjecaj na vladu.

4.5 Religion
U djelo O duhu zakona religija je jako malo spomenuta. U njoj, Bog je stvorio
prirodu i zakone te nestao. Montesquieu ne objanjava zakone niti jedne zemlje tako to se
poziva na boansku prosvijetljenost, providnost ili vodstvo. Razliite vjere odgovaraju
razliitim okolinama, drutvima i vladama. Protestantizam je najpogodniji za republike,
katolianstvo za monarhije, a islam zadespotizam.

Religija moe pomoi ublaiti uinke loih zakona i institucija; ona jedina moe
posluiti kao provjera despotske vlasti. Meutim, prema Montesquieu, openito je pogreno

graanske zakone temeljiti na vjerskim naelima. Religija tei savrenstvu pojedinca, a

dravni zakoni usmjereni su na dobrobit drutva. Imaju razliite ciljeve i dravni zakoni nisu
pogodno sredstvo za provoenje vjerskih normi ponaanja. Bog ima svoje zakone i on je
sposoban provoditi ih i bez ljudske pomoi.

Ako je vie religija u nekoj zemlji steklo svoje sljedbenik treba ih sve potovati. Ne
samo drava nego i graani. Iako se moe pokuati uvjeriti ljude da promijene svoju religiju
nudei im za to pozitivne poticaje, ovakvi pokuaji su i neljudski i neuinkoviti.