Studija o Umbertu Eku

ROMAN KAO UTOITE STVARALAKOG DUHA

Akademik Radomir V. Ivanovi
u izboru produkcionog modela i sredstava kojima se ostvaruje Eko je bio rukovoen retorikim pravilom - Rem tene,
verba seljuentur (Dri se teme, rijei e ve doi), kao i poetikim pravilom da su makroreenice superiorne u odnosu
na mikroreenice

Umberto Eko

Iscrpno, sistematino i inovativno iitavanje znaenja romana Umberta Eka (1932)

neminovno zahtijeva reverzibilni metod itanja, bilo da se radi o analitikom i
generativnom, bilo o poetikom ili interpretativnom modelu. Na tu zakonomjernost
ukazuje sam Eko nastojei da svim kreativnim, intelektualnim i intuitivnim moima
doprinese pribliavanju umjetnosti i ivota, oslanjajui se prevashodno na dvije
globalne premise intencionalnog ("probljesak duha") i lingvistikog luka svojih romana
("jeziku latenciju"). U autorskom komentaru "Postile uz Ime rue" (1983) on najprije
pie o bajkovitosti svijeta ("Prolost kao scenografija, povod, bajkovita konstrukcija, pri
emu mata dobija krila"); potom o povratku u prolost ("Srednji vijek je nae
djetinjstvo, valja mu se uvijek vraati, da bi se sainila anamneza"); da bi na kraju
rezolutno posvjedoio tenju ka modernitetu umjetnosti ("U takvim sluajevima odlino
sam znao da nijesu moderni moji srednjovjekovni ljudi, ve su, ako iko, moderni ljudi ti koji misle srednjovjekovno").
Pri tome, on se oslanja na tri gofovski shvaena nivoa ivota: tjelesni, plotski i lini ivot (koji je propadljiv); graanski,
politiki ili opti ivot (koji je odriv) i ivot milosti, boanske ili duhovne (koji je neprolazan), imajui u vidu poznatu
filozofsku apoftegmu da svaka sadanjost ima drugaiju prolost.
Razliitim povovodima i prilikama Eko eksplicitno svjedoi o srednjem vijeku ne samo kao o naunoj i beletristikoj
nego istovremeno i o egzistencijalnoj opsesiji. Sasvim iskreno djeluje pievo priznanje da bolje poznaje
svakodnevnicu ovog razdoblja, znaajnog u razvoju evropske i opte kulture, nego svakodnevnicu u kojoj obitava.
Biti u zaviaju, za Hegela je znailo biti u svijetu stare Helade, dok je za Eka biti u zaviaju znailo biti u
srednjovjekovnom svijetu, jer tek u njemu on postaje zagovornik Lukrecijeve kategorije serenitas (spoj sklada,
mudrosti, jasnoe, veselosti i smirenosti). Ubiciranje ciljeva ili sistema ciljeva u sva tri luka (intentio operis, intentio
auctoris i intentio lectoris) romansijerskog prvijenca "Ime rue" (Il nome della rosa), 1980. pokazuje ambiciozno
postavljene zahtjeve. I u beletristici i u esejistici, Eko manifestuje visoko razvijenu stvaralaku samosvijest. Ona se
ogleda u apriornom opredjeljenju - da od prvih djela nadalje pie klasine stranice (poput H. L. Borhesa ili M.
Jursenar), stvarajui i razarajui (u nieanskom duhu) postojee i potencijalne produkcione modele. U teorijskoj sferi
Eko se vie zalae za heuristika (koja omoguavaju inovacije) nego za hermeneutika istaivanja (koja su esto
posveena kanonu), osobito kada su u pitanju iroko shvaene oblasti duhovnih djelatnosti, kao to su istorija,
religija, filozofija, etika, estetika, nauka i kultura.
Razbijanje statine slike srednjeg vijeka
Za filozofiju i psihologiju stvaralatva izazovan je Ekov odnos prema tradiciji i avangardi. Na jednoj strani pokazuje se
kao eliotovski potovalac zakona filijacije i zakona aleatornosti (dakle, kao tradicionalista), dok se na drugoj strani
pokazuje kao borhesovski potovalac inovacije, modernizacije i radikalizacije knjievne umjetnosti (dakle, kao
modernista). U mjeri u kojoj je savremenom itaocu nametnuo interesovanje za sloeni svijet srednjovjekovnih
pojava, procesa i djela, u istoj je mjeri pisac uspio da nametne sopstveni model romana, kome se mogu uputiti
izvjesne primjedbe (sadrinske i formalne), kao to se mogu konstatovati i izvjesne protivurjenosti, ali mu se
nijednog asa ne moe osporiti literarna vrijednost, posebno kada se uporede sa njegovim literarnim uzorima (D.
Dojsom, T. Manom, H. L. Borhesom, I. Kalvinom i drugim). Bez straha od ponovljivosti ili anahronosti tuih
produkcionih modela, Eko se radoznalo uputa u postmodernistike beletristike izazove, stvarajui autentino djelo.
Na tu zakonitost kompozicione i konstrukcione sheme njegovih romana, a posebno "Imena rue", ukazuje poreenje
klasino-realistikih postupaka (vidnih u preuzimanju zapleta, fabule i likova, esto u vidu kriminalistikog romana) sa
avangardno-postmodernim postupcima (vidnim u primjeni postupka dekonstrukcije, fikcije, igre i ironije, esto u vidu
eruditnog romana).
Oito, u izboru produkcionog modela i sredstava kojima se ostvaruje Eko je bio rukovoen retorikim pravilom - Rem
tene, verba seljuentur (Dri se teme, rijei e ve doi), kao i poetikim pravilom da su makroreenice superiorne u
odnosu na mikroreenice, jer djelo u cjelini nastaje po apriorno izabranoj koncepciji, a samo pojedini elementi

njegove strukture mogu ukljuivati poznatu teoriju spontanosti. Romansijer je svjestan da istih pojava nema, kao to
nema ni potrebe za njima, te je od dvije mogunosti postmodernizma - deistorizacije i reistorizacije - izabrao ovu
drugu. Upravo na taj postupak misli Linda Haion kada na poetku knjige "Poetika postmodernizma" (1988) rezolutno
tvrdi: "Kao to je Umberto Eko hrabro pokazao u 'Imenu rue', enkodiranje i dekodiranje znakova i njihovih
meuodnosa bio je takoe, idejni interes srednjovjekovnog perioda".
Na odnos stvaralake konvencije i invencije Eko ukazuje vieplanou povijesti velikog broja junaka okupljenih u
franjevakoj opatiji na sjeveru Italije kao u novomilenijumskom Armagedonu ("Ova opatija je pravi mikrokosmos",
zakljuuje glavni epski junak). U prvom planu prepoznajemo pievo nastojanje da razbije stereotipne, statine slike i
uvrijeene ideje o srednjem vijeku u korist dinamikih, bilo da su u pitanju retrospekcije, bilo introspekcije u romanu.
Eko je zastupnik integralne vizije svijeta, integralne stvaralake vizije, pa i integralnog realizma, ukoliko se pod njim
podrazumijeva spoj realizma i modernizma, s akcentom na drugom dijelu ove sintagme, mada on to sam osporava. U
drugom, uem planu nastoji da uskladi dogaajne i asocijativne nizove. On pomno vodi rauna o odnosu faktografije
(dokumenta, grae) i fikcije (imaginacije, intuicije), tako da se na "Ime rue" moe primjeniti kategorija fakcijska
proza (spoj faktografije i fikcije) koju predlae Noraman Majer.
Punina i praznina bia
U treem planu povijesti sredinje mjesto zauzima odnos "znakova ivota" i "znakova umjetnosti", koji se moe
zamijeniti sintagmama "neprenesena duhovnost" i "prenesena duhovnost", budui da se Eko zalae za otvorenost
djela (u knjizi "Otvoreno djelo") u istoj onoj mjeri u kojoj se K. R. Poper zalae za otvorenost drutva (u knjizi
"Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji"). Trebalo je, dakle, uskladiti ne samo narativni nego i realni svijet, kako kae
pisac, budui da i stvaralaki i epski subjekt ele da narativnom prozom ostave "znake znakova, e da bi se na njima
vrila molitva za razotkrivanje". Razotkrivanje znakova u istoj mjeri se odnosi na procese laiciranja i procese
kanoniziranja koji u srednjem vijeku, kako kae Gof, idu ruku pod ruku. Ta zakonitost emanira svom snagom u
tumaenju i i razumijevanju bibliognosta i biblista, teozofa i teologa, kao i bibliologa i bibliografa u novom
Armagedonu koji predstavlja Knjiko carstvo, jer u njemu epski junaci obitavaju "meu ljudima koji ive meu
knjigom, s knjigama, od knjiga", te su veoma vane njihove misli o knjigama i njihov odnos prema knjigama.
U etvrtom planu romansijer se bavi filozofskim kategorijama "punina bia" i "praznina bia", odnosno vremenitou
ovjeka koji je u romanu "Ime rue" predstavljen kao prirodno bie, kao drutveno bie i kao religijsko bie. Razgovor
o vjeri i bezverju u podjednakoj mjeri pripada egzistencijalnoj i religijskoj sferi, na to upuuju brojne sintagme i epiteti
koji se pripisuju pobonosti: pretjerana, popularna, pobonost neznalice, nenormalna, fingirana, lana, istinita,
fantastina, dreea i nalije pobonosti; kao sintagme i epiteti koji se pripisuju mistici: intenzivna, trezvena,
individualna, novoplatonska i neposredna mistika, o kojima znalani pie Johan Hojzinga u knjizi "Jesen srednjeg
vijeka" (u odjeljcima XIII - "Tipovi pobonosti", str. 235-254, i XIV - "Religiozno uzbuenje i religiozna fantazija", str.
255-270). U petom planu Eko insistira na sveproimajuem procesu usaosjeavanja (Einfuhlung), ak do one granice
kada usaosjeavanje prelazi u poistovjeivanje. Romansijer je svesrdno prihvatio geteovsku ideju da poslije itanja
niko vie nije ista osoba, kao i nieansku ideju da je sam in itanja poroan, jer se poslije svakog itanja mijenja
onotoloki poredak u nacionalnoj i nadnacionalnoj knjievnosti.
Od rue negdanje osta ime
Tumaenje i razumijevanje knjievnog i kulturnog nasljea Eko demonstrira ve na poetku romana (u "Prvom danu",
odjeljku "Prvi as", str. 25), budui da su se u njemu ukrstili globalni simboli i metafore: bie, svijet, knjiga, biblioteka,
ogledalo, lavirint, smrt, znak, volja, vjera, rua, kratkovjekost ivota i tome slino. Navedeni citat, sastavljen je od tri
stiha na latinskom jeziku:
"omnis mundi creatura
ljuasi libet et pictura
nobis est in speculum",
smatramo presudnim u odgonetanju retorike naslova, posebno ukoliko mu dodamo namjerno isputeni produetak,
koji je romansijer ispustio da ne bi preopteretio osnovnu maticu naracije:
"Sva stvorenja ovog svijeta
za nas jesu knjiga, slika
za nas jesu ogledalo.
Naeg ia, nae smrti
poloaja, nae sudbe
vjerno jesu znamenje.
Na poloaj slika rua,
jasno crta nae stanje
nae ie predstavlja.
Cvijet njen jutrom kad procvjeta,
tek procvjeta ve precvjeta

uvee je uveo".
Kao jedna od bitnih paradigmatskih osa, u funkciji kompozicionog prstena, sa navedenim stihovima Alana iz Lila
korespondira zavrni akord romana: "od rue negdanje osta ime, imena tek gola imamo", preuzet iz djela De
contemptu mundi Bernara iz Molna, monaha u Kliniju, iz XII vijeka (uz pievu napomenu da najbolje poznaje istoriju i
kulturu XII i XIII vijeka, te da je situiranje radnje romana u XIV vijek samo po sebi irelevantno). Mnogo je relevantnije,
po njegovom miljenju, to to se i realni i narativni svijet doivljava i u dijahronoj i sinhronoj ravni, kao istinsko udo,
na to se odnose stihovi sa strane 73:
"Aller Wunder si geswigen,
das herde himmel hat berstigen,
daz sult in vur ein Wunder wigen".
Tenje ka univerzalizmu
Kako je hrianstvo kao religija zasnovano na knjizi, shvatljivo je to to je pisac prigrlio Novalisovo miljenje da
"umjetnost pisanja, analizirana sredstvima umjetnosti pisanja, daje nauku o umjetnosti pisanja ("scientiam artis
litterariae"), o emu sistematino pie E. R. Kurcijus u knjizi Evropska knjievnost i latinski srednji vijek. U skladu s
tim, Eko eli da dokae itaocu: a) kako pie "iz iste ljubavi prema pisanju", b) kako nalazi istinska "uivanja u
pripovijedanju" i c) kako bi elio da se italac zabavlja "barem onoliko koliko sam se ja zabavljao". Stoga nam se ini
da od svih poznatih autorskih komentara (idovih "Kovaa lanog novca", Manovog "Doktora Faustusa" i
Kiove "Grobnice za Borisa Davidovia") Ekov komentar "Postile uz Ime rue", koji ini stvaralaki diptihon
sa "Imenom rue", predstavlja reprezentativno tivo, i kao beletristiki i kao teorijski diskurs. Postile su takoe
zapoete epigramom, preuzetim iz djela meksike pjesnikinje Huane Ines de la Kruz (1651-1695), iji stihovi
neposredno pomau lakem i brem usvajanju retorike naslova:
"Ruo na livaci, ruiaste puti
hvali se, nadmena, sred drugog bilja
u rumenilu se kupa, grimizni ti skuti:
dii se, rascvala, puna milja;
ali i pored lepote obilja
zla kob i tebe e da smuti" (str. 451).
Kao poznati evropski i svjetski semiotiar, Eko ni jednog asa ne sumnja u teoriju o znakovima, odnosno u znak,
znaenje i znakovitost, dok kao estetiar i poetiar ne sumnja u teoriju citatnosti, u uem, kao ni u filozofiju volje
za ivotom, u irem kontekstu posmatrano, budui da je globalne ideje preuzeo od uzora H. L. Borhesa, a Borhes od
svog uitelja A. openhauera. Bez obzira na to da li se radi o citatnosti, autocitatnosti, metacitatnosti ili faktocitatnosti,
Eko je koristio rad Silvije Moloj - Borges u la distancioa literaria (1969), kao to je koristio i brojne radove Julije
Kristeve i drugih autora o intertekstualnosti, tj. o odnosu transliterarnih i transverbalnih sistema u jeziku. Ta teorija
predstavlja izraz romansijerovih tenji ka univerzalizmu, shodno staroj latinskoj sekvenci "Universalia sunt realia".
Eko kontinuirano i dosljedno prati tri principa stvaranja i miljenja: injeninost, uvjerljivost i razliitost, uz napomenu
da mu razliitost u velikoj mjeri omoguava autentinost. Nakon to je ispravno zakljuio da autor ne bi trebalo da
tumai sopstveno djelo, pisac odmah u nastavku blie precizira ovo stanovite: "Takozvani poetiki zapisi ne slue
uvijek razumijevanju djela koje ih je pobudilo, ali slue razumijevanju naina na koji se rjeava onaj tehniki problem
koji postavlja stvaranje djela". Ovakav zakljuak, svakako, predstavlja rezultat najnovijih pievih kreativnih iskustava
i teorijskih saznanja, o emu Eko kae: "Uistinu, ja nijesam rijeio samo da priam o srednjem vijeku. Rijeio sam da
priam o srednjem vijeku kroz usta jednog ondanjeg ljetopisca". Radi se o najvanijoj autorovoj "taki gledita"
(signans o upuuje na egzotopiju - biti izvan stvari; a signans u na endotopiji - biti u stvarima)!
Sve je ve ispriano
Parafrazirajui poznatu Borhesovu ideografemu - da knjige uvijek govore o drugim knjigama i da svaka pripovijeda
neku ve ranije isprianu priu (iz proze "Vrt sa ravastim stazama"), Eko se poziva na dugovjekost Drevne prie i
pitoresknost Levantinske prie, kojom je obuhvaen onaj brodelovski shvaen "kotao naroda" (mediteranski spoj
Istoka i Zapada). Nije, otuda, ni malo udno to se pisac kao najnoviji pre-pripovjeda smjeta u etvrti nivo
narativnog toka (prethodna tri ine: Vale, Mabijon i Adson), budui da je u prethodnim kazivanjima pronalazio etimone
i grau za "Ime rue". To se, prije svega, odnosi na Jovanovo Otkrivenje (sedmolanu shemu sakrivenu ispod
misterije zvane "sedam peata"), potom Knjigu iz Kelsa (rukopis Jevanenja iz VIII vijeka) i, na kraju, najmanje
spominjano djelo Gijoma de Lorisa "Roman o rui" (prvih 4.056 stihova), koje e docnije (oko 1230) znatno obogatiti
an de Men (sa dodatnih 17.000 stihova). Za retoriku naslova Ekovog romansijerskog prvjenca posebno su
zanimljiva etiri katrena De Lorisovog "Prologa", od kojih citiramo samo etvrti:
"Rua bez ruha
Zemaljska leja
svjetlosna ruda
Sna, mjesto lijeka".
Italijanski istoriari knjievnosti, a meu njima i ulio Feroni, tvrde da je "Roman o rui" bio poznat Danteu, kome su

nasljednici, u nedostatku drugih autora, pripisali autorstvo dvije alegorijsko-didaktike poeme: Cvijet (Il Fiore)
i Ljubavna izjava (Detto d Amore), oko ega se vode i danas sporovi. Stoga neka od stanovita saoptenih u
autorskom komentaru "Postile" moramo uzeti kao iskljuivo Ekova.
I u teorijskoj i u primijenjenoj ravni veoma je zanimljiv nain na koji Eko problematizuje i re-problematizuje, odnosno
aktuelizuje i re-aktualizuje, globalne ideje prve tri decenije XIV vijeka (radnja se odvija krajem novembra 1327.
godine, za svega sedam dana). Ti se procesi najprije registruju prenoenjem osnovnog pievog interesovanja sa
srednjovjekovne "prezasienosti religioznim sadrajem" (kako tvrdi J. Hojzinga), na "prezasienost filozofskim i
estetikim sadrajem" (kako tvrdi H. L. Borhes), odnosno na "prezasienost egzistencijalnim sadrajem" savremenog
svijeta, koji se mora predstaviti inventivnim izborom i matovitom elaboracijom (kako tvrdi U. Eko). Gledano sa
dijahronijskog stanovita, moe se zakljuiti da su realisti proglaavali "ideju prije stvari" (universalia ante
res), nominalisti "ideju poslije stvari" (universalia post rem), a da su samo integralisti, kao potovaoci dijalektike
stvaranja i miljenja, saoptavali istovremeno ideju i stvar do granica koje knjievni tekstovi svojom prirodom
dozvoljavaju. "Stvar je u tome", pie Eko tim povodom, "to likovi bivaju prinueni da djelaju prema svijetu u kome
ive", dodajui i neke didaktike intencije romanu i komentaru ("Jedan tekst hoe da bude iskustvo koje e svog
itaoca preobraziti").
U lavirintu literature
Od Borhesa je Eko djelotvorno preuzeo topos knjiga (kao jednu, zbirnu knjigu svih znanja) i topos biblioteka (kao
pisano sabiralite i stjecite svih znanja i umjenja), o kojima opirno pie Radovan Vukevi u studiji "Dva toka
postmodernistikog romana" (2005). Njime se ravnopravno mogu dodati i toposi lavirint i ogledalo (kao speculum
mundi). Svi zanimljivi toposi zanimljiviji su u relacijskoj nego u supstancijalnoj teoriji, jer neminovno zahtijevaju
interdisciplinarni i intradisciplinarni pristup (bilo da se radi o egzistenciji, bilo o esenciji). Najizazovniji je topos lavirint,
jer on simbolizuje i zagonetanje i odgonetanje elaboriranih tema i motiva. U Postilama pisac svjedoi o tri vrste
lavirinta:grkom (koji ima siguran izlaz, mada uz velike opasnosti i portvovanje junakovo), maniristikom (koji
zahtijeva pomo sa strane, u vidu Arijadninog konca) i rizomu (lavirintu bogatom mreom puteva i raskra, ali bez
izlaza). Oito, topos lavirint je vie nego drugi vezan za mit (drevni, stvarnosni i stvaralaki), tako da su u pravu
Borhes, kada tvrdi: "Jer literatura poinje i zavrava se mitom", i A. Kami, kada tvrdi: "Mitovi su stvoreni da ih mata
oivljava".
Kao to magija predstavlja dio paganske i mitoloke svijesti (ona moe biti: kontaktna, inicijalna, parcijalna i
imitativna, prema karakteru i funkciji; odnosno: tetna, ratnika, zanatska i iscjeliteljna, prema ciljevima kojima slui),
tako i lavirint ukazuje na arhetipske odnose od iskona do kona (upozorenje starog monaha Horhea glasi: "Dakle,
biblioteka je veliki lavirint, znak je lavirinta svijeta. Ue i ne zna da li e izai"). Kao obrnuta slika svijeta moe da
poslui i topos ogledalo, budui da ono u svojoj dubini krije nesaznajne zakonomjernosti, te zato slui i kao simbol
tajne i kao simbol procesa tajnovitosti. Na to ukazuje Borhes sugestivno ostvarenim sonetom "Lavirint", iji uvodni
katren glasi:
"Unutra si, a zna - nigdje, nikad vrata,
lica i nalija ovaj dvorac nema,
niti spoljnog zida nit centra skrivena;
graevina ova svemir obuhvata",
kao i efektnom programskom pjesmom "Pjesnika umjetnost", iji sredinji katren glasi:
"Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva na sopstveni lik".
Trijumf nad teorijskim eksplikacijama
Model eruditnog, postmodernistikog, debatnog ili inicijacijskkog romana, poput "Imena rue", zahtijeva i nekoliko
rijei o odnosu postmodernisitikih teorija i beletristike produkcije ove provenijencije. Dobro je poznato da
postmodernizam svoje korijene i osnove nalazi u esejima Dona Barta "Knjievnost kao iscrpljivanje" (1969) i
"Knjievnost punoe" (1980). Nasuprot brojnim apologetima ove teorije, Eko uoava njene nepotpunosti i
nesavrenstva, raskorak teorije i prakse, tako da se njegova miljenja mogu definisati kao objektivistika (poput onih
koje saoptavaju Teri Iglton, Linda Haion, Mihail Eptejn i drugi). U "Zakljuku" knjige "Poetika
postmodernizma" (Istorija, teorija, fikcija), 1988, L. Haion najprije pie: "Umjetnost i teorija koje sam nazvala
postmodernistikim nijesu toliko revolucionarne koliko sugerie njihova retorika ili retorika njihovih pristalica (...) Ovi
oblici estetske prakse i teorije u isti mah ih postavljaju i rue preovlaujue umjetnike i ideoloke norme" , a odmah
potom dodaje: "Funkcija spajanja istoriografskog i metafiktivnog u veem dijelu savremene fikcije, od Fouzlove i
Doktorovljeve do Ekove i Markesove, jeste da itaoca uini svjesnim razlike izmeu dogaaja prole stvarnosti
i injenica pomou kojih dajemo znaenje toj prolosti, pomou kojih pretopstavljamo da je znamo".
U knjizi "Postmodernizam" (1988) M. Eptejn pie najprije o "hipertekstualnosti", koja postaje dostupna i razumljiva
samo elitnom krugu obrazovanih italaca, i to uz neophodnu pomo teoretiara i kritiara, a potom i o teoriji

postmodernizma, ispravno tvrdei: "Postmodernizam u umjetnosti uspostavlja veze sa itavim krugom klasinih i
arhainih tradicija, te umjetniki efekat postie svjesnim mijeanjem raznih, istorijski nespojivih stilova", to u
potpunosti odgovara paradigmatici i sintagmatici "Imena rue". Saoptenom Eptejnovom miljenju prethodio je Eko
itavu deceniju i po ranije, zabiljeivi u "Postlama" sljedeu misao: "Na nesreu, postmoderna je termin dobar, a tout
faire. Naime, imam utisak da se on primjenjuje onako kako se svidi onom ko ga upotrebljava". Za razliku od drugih
teorija i tumaenja umjetnosti, kojima je posveivao itave knjige, obimne rasprave i anrovski raznovrsne studije i
oglede, Eko je teoriju postmodernizma u romansijerskom prvijencu otjelotvorio na takav nain da po prvi put
stvaralaka praksa, u njegovom sistemu stvaranja i miljenja, trijumfuje nad teorijskim eksplikacijama, budui da je
pisac u roman uloio maksimum intelektualne, kreativne i intuitivne energije, odnosno da je ostvario potpuno nov
odnos konkretne i latentne energije poetskog govora.
(Iz studije "Anagrami i kriptogrami u romanima Umberta Eka", CANU, 2009)