***

Juro Zeevi Boi

EKUMENIZAM KAO TRAENJE JEDINSTVA U RAZLIITOSTI

Nastavni tekst za kolegij Ekumenska teologija

za studente Katolikoga bogoslovnog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu
Akademska godina 2013./2014.

***

Sadraj

Uvod ..... 3
1. Razliitost(i) i razliitost(i) na primjeru termina:
pravoslavan, katolik i evangelik ... 4
a) Tko je sve pravoslavan (ortodoksan) ....... 5
b) Tko je sve evangelik .... 6
c) Tko je sve katolik ...... 7
2. Jedinstvu i zajednitvu kao takvima imanentna je razliitost 10
3. Bog Ljubav i jedinstvo u razliitost .... 12
a) Trinitarna meuosobna razliitost ....12
b) Uzor jedinstva u razliitosti prema Isusu Kristu Ivanovog evanelja .. 12
c) Legitimnost i nezaobilaznost naela jedinstva u razliitosti
u ekleziologiji i ekumenskoj teologiji ... 13
4. Noviji modeli jedinstva u razliitosti ..... 18
a) Nastojanja oko opisa modela jedinstva u razliitosti . 18
b) Opisi ciljeva i sadraja ekumenizma na interkonfesionalnoj
multilateralnoj razini ...... 22
c) Rahner Friesov model .... 24
Zakljuak .. 32

Uvod

Na pozadini nerijetko prisutne bojazni od modernih relativiziranja

potrebno je ukazati na doktrinarnu legitimnost, tovie, potpunu usklaenost i
primjerenost suvremenog teolokog govora o jedinstvu u razliitosti, s izvornim
kranskim identitetom i tradicionalnim pravovjerjem. Na taj se nain postupno
i argumentirano razgrauje apriorna rezerviranost i sumnjiavost naspram
ozbiljnijih novijih teoloko-ekleziolokih promiljanja i koncepata jedinstva
crkava, utemeljenih na naelima jedinstva u razliitosti. U konanici postaje
jasno, da je upravo jedinstvo u razliitosti do te mjere pripadajue kranskom
nauku da kransko jedinstvo i ne moe postojati ako nije jedinstvo u razliitosti.
Ipak, istovremeno valja voditi rauna o tome, da je samo naelo jedinstva u
razliitosti toliko openito i viesmjerno polazite, da se kod traenja konkretnih
modela jedinstva i zajednitva krana i crkava na temelju toga naela, umjesto
u autentinu apostolsku predaju i nauk crkve, moe krenuti i u pogrenom
pravcu: bilo da se nesvjesno zaluta, bilo da se svjesno kormilari slijedei vlastite
interesne, subjektivne i proizvoljne intencije i tendencije, kolikogod one mogle
biti dobrohotne.
Kod veine krana ve sam naslov jedinstvo u razliitosti moe prvo
pobuditi asocijaciju na neto novo, moderno, liberalno, pomalo sumnjivo,
neto to apriori poziva na oprez, da se ne bi, ne daj Boe, relativiziralo na
klasini kranski (apostolski) nauk i provjerenu ortodoksiju (pravovjerje i
pravoslavlje). Zato ovdje jedinstvo u razliitosti svjesno stavljam na posve
drugaiju pozadinu, na pozadinu u kojoj e se ono ukazati drugaije, naime, kao
ono to je posvema svojstveno samoj naravi i biti kranske vjere, kao naa
klasina doktrina (nauk), kao nae dobro nam poznato pravovjerje i
provjerena ortodoksija.

1. Razliitost(i) i razliitost(i) na primjeru termina: pravoslavan,

evangelik i katolik

Ne bi smjelo biti nijednog kranina, ni u jednoj crkvi, kojemu bi bilo

svejedno za autentinost nauka kojega nam je posredstvom apostola povjerio
Isus, za vjerodostojnost predaje nad kojom crkva, u svim svojim slojevima i
sastavnicama, a osobito u onoj uiteljskoj, po naravi njene slube, razumljivo je,
pomno bdije.
Pod

tom

vrstom

konzerviranja

ili

uobiajenije

govoreno

konzervativnosti nipoto se ne podrazumijeva neka ciljana i kruta petrifikacija

ili fosilizacija odreenih idejnih i / ili ideolokih religijskih koncepata, nego se
podrazumijeva pozitivna skrb za identitet onoga to je prepoznato, (raz)umom i
srcem, kao istinska vrijednost i kao temelj vlastite egzistencije tijekom
ovozemnog ivota u konkretnom vremenu i prostoru.
Ovdje dakle nije na mjestu nikakva primisao o fanatiziranoj i
fundamentalistikoj iskljuivosti, o netrpeljivosti prema drugim religijskim i
svjetonazorskim identitetima, nego o logiki neupitnom ljudskom pravu na
vjernost vlastitom (pre)poznavanju stvarnosti i vlastitoj savjesti. Stoga uope ne
drim potrebnim dokazivati potrebu i pravo kranskih vjernika na dosljednu
skrb za ostajanje u predanoj batini, za prebivanje u provjerenoj ortodoksiji, u
sigurnom pravovjerju i pravoslavlju.
S obzirom da se, kada se govori o razliitostima u kontekstu nauka
krana i njihovih crkava, obino u pozadini nalazi pretpostavka da kod
kranina koji pripada drugoj kranskoj zajednici (npr. pravoslavnoj, katolikoj
ili evangelikoj) postoji odreena razliitost koja se u veem ili manjem stupnju
kosi s naom ortodoksijom i prisiljava nas da budemo u odijeljenim crkvama,
drim korisnim na ovom mjestu posvetiti neto vie panje tim terminima, koji
su esti ak i u svakodnevnom govoru.

a) Tko je sve pravoslavan (ortodoksan)?

Rije ortodoksija, u hrvatskom jeziku najee prevoena kao

pravoslavlje, zapravo je starogrka sloenica , sazdana od dviju
rijei: . Prva rije (orths) znai prav (pravo), odnosno
ispravan (ispravno). Druga rije (dxa) oznaava slavu, slavljenje, vjeru,
miljenje... Sukladno tome rije ortodoksija se na hrvatski moe posve ispravno
prevoditi ne samo kao pravoslavlje nego i kao pravovjerje (ovisno o
kontekstima). Ne biti ortodoksan pravoslavan u ovom sluaju znai takoer i
ne biti pravovjeran, pa je u tom, povijesnim podjelama neoptereenom smislu,
za oekivati da i katolici i evangelici, primjerice, sebe dre i nazivaju ortodoksnim
to jest pravovjernim. Inae bi, protivno svakoj logici i zdravom razumu,
implicitno sami sebe kvalificirali kao one koji nisu pravovjerni, to podrazumijeva
i ukljuuje mogunost upravo jer nisu pravovjerni da su ak krivovjerni.
Premda se u kolokvijalnom govoru danas, uslijed povijesnih podjela i
jednostranih naglasaka uvrijeilo da onaj koji je katolik ili evangelik ne govori za
sebe da je pravoslavac, ovdje dolazimo do toga da katolik i evangelik, da bi
uope bili ikakvi krani, istovremeno moraju biti i ortodoksni1, to jest pravovjerni
i pravoslavni. Oni sebe dakako dre pravovjernima a time i pravoslavnima (jer
doxa znai i slava i vjera)2, ali imaju problema u svakodnevnom govoru rei za
sebe da su ortodoksni, odnosno pravoslavni. Na taj nain katolici i evangelici
zapravo sami sebi na kolokvijalnoj verbalnoj razini uskrauju jedan od

Ovdje u potpunosti ostavljamo po strani onu uporabu termina ortodoksan, kojom se katkada
u vie ili manje pejorativnom znaenju opisuju nefleksibilni, kruti, iskljuivi, jednostrani i/ili tzv.
zaostali nauci i stavovi, odnosno skueni i ogranieni pristupi i mentaliteti, koji ustrajavaju
na neemu, nerijetko ak i onda kada je to po gotovo svim kriterijima neodrivo.
2
Kada katoliki sveenik, biskup ili papa Euharistiju slavi na latinskom jeziku koristei tzv. Prvu
euharistijsku molitvu Rimskog kanona oni upravo iz toga razloga izgovaraju doslovno: "et
omnibus orthodoxis atque catholicae et apostolicae fidei cultoribus" (na hrvatski je orthodoxis
prevedeno s pravovjernim: i sa svima pravovjernim promicateljima katolike i apostolske
vjere).

neizostavnih atributa, odnosno obiljeja svakog autentinog kranina:

pravovjernost odnosno pravoslavnost.

b) Tko je sve evangelik?

Jednako vrijedi i za termin evangelik, koji prepoznatljivo je u korijenu

ima grku rije evanelje . Radi se o sloenici u kojoj prva rije (eu)
znai dobar, a druga znai vjesnik, glasnik, poslanik. Eu-angelion znai
radosna vijest. Rije evanelje, kao to je iroko poznato, odnosi se na
Matejeve, Markove, Lukine i Ivanove (evaneoske) tekstove, koji su temeljno
polazite svakog informiranja i vjerovanja o Isusu Kristu. Rije evangelik, kojom
se danas naziva dio krana Reformacije, i u hrvatskom je jeziku to shvatljivo i
prepoznatljivo, oznaava onoga koji se dri evanelja, koji u svemu polazi ili eli
polaziti od poruke i pouke evanelja, odnosno od Isusa Krista o kojemu
evanelje govori. Ako su dakle krani Reformacije evangelici, oni koji kao
polazite svoje vjere imaju evanelje, nisu li i katolici i pravoslavci takoer
evangelici, budui da i oni u svojoj vjeri i ivotu jednako tako u svemu polaze ili
ele polaziti od evanelja? Imaju li katolici i pravoslavci nekoga drugoga Isusa
Krista, osim Onoga iz evanelja, imaju li neke druge pisane izvore o Isusu Kristu
na kojima grade svoju vjeru, mimo evanelja? Naravno da nemaju! Logino je
dakle zakljuiti da su i katolici i pravoslavci u tom smislu evangelici, ljudi koji se
u svome ivotu ravnaju prema Isusovom nauku sadranom u evanelju. Stoga
i kod termina evangelik moemo konstatirati: premda se u kolokvijalnoj
komunikaciji danas, uvrijeilo da onaj tko je katolik ili pravoslavac ne govori za
sebe da je evangelik, vrijedi zapravo da katolik i pravoslavac, da bi uope bili
ikakvi krani, istovremeno moraju biti i evangelici, to jest oni koji u svemu
polaze od evanelja, od Isusa Krista kakav nam je navijeten samo u evanelju.
Oni sebe dodue, za pretpostaviti je, dre nasljedovateljima evanelja, jer do
Isusa Krista, pravoga Boga od pravoga Boga, ni oni ne mogu doi osim po

evanelju, ali ipak imaju problema u svakodnevnom govoru rei za sebe da su

evangelici. Kao u prethodnom, tako i u ovom sluaju, katolici i pravoslavni sami
sebi na verbalnoj razini uskrauju drugi za kranina neizostavan atribut,
odnosno sami si odriu neophodno obiljeje svakog autentinog kranina:
evaneoskost (evangelinost), tj. utemeljenost na evanelju.

c) Tko je sve katolik?

Ni sa terminom katolik, odnosno katoliki, nije drugaije. I ovaj se termin

korijeni u grkom jeziku. Rije je sloenica sastavljena od dviju rijei
kat-holiks. Prva rije (kat) znai od, nad, prema, dok druga rije
(hlos) znai sav, cijeli, itav, obuhvatan. Stoga se ta sloenica prevodi
rijeima sveobuhvatan, sveopi, saboran, univerzalan.3 U tom smislu sv.
Ignacije Antiohijski oko 110. godine pie o katolikoj crkvi, razlikujui ju i
razgraniujui od manjih i mjesnih skupina. Boja namjera spasenja u Isusu
Kristu odnosi se na sve ljude4, sve obuhvaa, sveobuhvatna je, sveopa,
univerzalna, dakle - katolika. Stoga je i crkva Kristova, kao instrument takve
Boje intencije spasenja, takoer nuno katolika. Vjerojatno nam je taj termin
najpoznatiji iz Nicejsko-carigradskog vjerovanja kojega kao krani relativno
esto izgovaramo.5 U tom Credu svi svjedoimo: Vjerujem u jednu, svetu,
katoliku i apostolsku crkvu. To vjerovanje ne izgovaraju samo katolici nego i
pravoslavci i evangelici. Okolnost da u naem okruju evangelici katkada rije
3

Termin koriste ve grki antiki pisci, primjerice Aristotel, a onda i kranski autori, primjerice
sv. Justin, Muenik. On npr. pie o katolikom uskrsnuu, dakle o sveobuhvatnom ili
univerzalnom uskrsnuu. U tom smislu dio poslanica u Novom Zavjetu se naziva katolikim
poslanicama, jer su upuene svima a ne samo Rimljanima, Korinanima, Galaanima,
Efeanima i tako dalje.
4

Usp. Koji hoe, da se svi ljudi spase i dou do spoznanja istine (1 Tim 2, 3). Bog ne
diskriminira, ne privilegira i ne selektira po subjektivnim kriterijima, nego je spasenje i
spoznanje istine namijenio svima i svemu to je stvorio, njegova je intencija katolika, tj.
sveobuhvatna i sveopa.
5
U tradiciji katolike crkve nicejsko-carigradsko vjerovanje moli se, odnosno ispovijeda se,
svjedoi se, svake nedjelje, svetkovine i blagdana.

katoliku prevode s rijeju sveopu i pravoslavci s rijeju sabornu nita ne

mijenja na stvari.6 I ovdje je logiki kratki spoj vrlo oigledan. Pravoslavci i
evangelici ispovijedaju da vjeruju u katoliku crkvu, no pitamo li ih jesu li oni
onda katolici i pripadaju li katolikoj crkvi, veina e odgovoriti da nisu katolici i
da ne pripadaju katolikoj crkvi. Ne biti katolik i ne pripadati katolikoj crkvi za
pravoslavce i evangelike u konanici bi znailo ne pripadati nikakvoj crkvi
Kristovoj i uope ne biti nikakvim kraninom. Premda se u kolokvijalnom
govoru danas, uslijed povijesnih okolnosti uobiajilo da onaj koji je pravoslavac
ili evangelik ne govori za sebe da je katolik, dolazimo do toga da pravoslavac i
evangelik, da bi uope bili ikakvi krani, istovremeno moraju biti i katolici, to
jest pripadati sveobuhvatnoj (katolikoj) crkvi, crkvi koja je katolika, odnosno
upravljena na spasenje svih ljudi, kako je to htio Isus evanelja7. Oni sebe dre
katolicima, ali imaju problema u svakodnevnom govoru rei za sebe da su
katolici. Na taj nain pravoslavci i evangelici zapravo sami sebi na verbalnoj
razini uskrauju jedan od neizostavnih atributa, odnosno obiljeja svakog
autentinog kranstva: katolicitet odnosno pripadnost sveopoj crkvi Kristovoj.
Anomalija se u sva tri sluaja sastoji u tome to se pojmovi pravoslavnosti
(pravovjernosti), evangelinosti i katoliciteta, koji su po svojoj naravi i kako
smo upravo pokazali po naravi autentinog kranskog identiteta, neizostavna
zajednika poveznica izmeu svih kranskih zajednica koje pretendiraju initi
autentinu

Kristovu

crkvu,

danas

de

facto

na

razini

svakodnevnog

komuniciranja koriste kao instrument razgranienja, za posve suprotnu svrhu:

kao signum distinctivum, kao pojmovi za razlikovanje izmeu kranskih crkava
i zajednica. Umjesto da se pomou tih pojmova prepoznajemo kao jedno, mi se
6

U najmanju ruku barem grki pravoslavci izgovaraju doslovno da vjeruju upravo u katoliku
crkvu. U nekim pravoslavnim sredinama u novije vrijeme se uvodi sadrajna razlika izmeu
termina katoliki i katolianski, da bi se izbjegla zamjena katolike rimske (rimokatolike) i
katolianske sveope crkve. Meutim, unato tek neznatno razliitim nijansama, oito je da se
kod obiju rijei, radi o istom grkom korijenu i sadraju termina o sveoposti.
7

Mt 28, 19-20: Poite dakle i uinite mojim uenicima sve narode krstei ih u ime Oca i Sina
i Duha Svetoga i uei ih uvati sve to sam vam zapovjedio; Mt 24, 14: I propovijedat e se
ovo evanelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedoanstvo svim narodima.; Mk 13, 10: A
treba da se najprije svim narodima propovijeda evanelje. itd.

pomou njih prepoznajemo kao razjedinjeni. Danas, u kolokvijalnom govoru, tko

je katolik nije pravoslavac ni evangelik, tko je pravoslavac nije katolik ni
evangelik i tko je evangelik nije katolik ni pravoslavac, a de facto vrijedi da sam
katolik samo ako sam istovremeno i pravoslavac i evangelik, da sam
pravoslavac samo ako sam istovremeno i katolik i evangelik te da sam evangelik
samo ako sam pravoslavac i katolik.
Budui da svaki autentini kranski identitet podrazumijeva neizostavnu
realiziranost svih triju navedenih svojstava (obiljeja, oznaka), pravoslavnostipravovjernosti,

evangeliciteta

katoliciteta,

na

podruju

tih

termina

pretpostavljane i nauavane navodne razlike s pripadajuim ekleziolokim i

praktinim posljedicama razotkrile su se samo kao razlike, kao neto to u
stvari ne postoji! Stoga, jer sam katolik, nikada neu pristati ne biti istovremeno
i pravoslavac (pravovjerac) i evangelik, jer samo uz sva tri svojstva jesam
kranin.8 Tako sam katolik, da nikada ne prestajem biti pravoslavac
(pravovjerac) i evangelik! Tako sam pravoslavac, da nikada ne prestajem biti
katolik i evangelik! Tako sam evangelik da nikada ne prestajem biti pravoslavac
i katolik! Sva tri svojstva nisu razliita u smislu razdvajanja, razdora, raskola i
shizme,

nego

komplementarnom,

uzajamno

se

nadopunjujuem,

integrativnom i pozitivnom smislu. Stoga drim da razliitost tih termina i njihovih

unutarnjih sadraja ne bi trebalo koristiti za meukransko i meucrkveno
razgraniavanje, za obiljeavanje podijeljenosti, raskoljenosti i nejedinstva,
nego prvenstveno za oitovanje komplementarnog jedinstva razliitih sadraja
iste vjere.

Ovu temu kolokvijalne uporabe termina pravoslavnosti, katoliciteta i evangeliciteta u njihovoj

korelaciji s njihovim vlastitim dosljedno-doslovnim unutarnjim znaenjem i sadrajem, koju sam
ovdje opseno razvio i biblijsko-teoloki utemeljio, naeo je i posvijestio ve Peter Neuner u
svojoj knjizi Kleines Handbuch der kumene, Dsseldorf 1984.

10

2. Jedinstvu i zajednitvu kao takvima imanentna je razliitost

Jedinstvo i zajednitvo openito, a onda dakako i u meucrkvenom i

ekumenskom kontekstu, ve sami po sebi podrazumijevaju razliitost. Oni su po
svojoj naravi relacioni pojmovi, to jest uvijek se realiziraju izmeu nekoga ili
neega te nuno podrazumijevaju pluralnost i razliitost. Oni postoje i
ostvaruju se iskljuivo izmeu zasebnih specifinih identiteta, izmeu sebi
svojstvenih, tj. razliitih subjekata i stvar(nost)i, te je stoga razliitost imanentna
i konstitutivna svakom jedinstvu i zajednitvu kao takvima. im netko kae:
jedinstvo ili: zajednitvo, to ve implicira razliitost i pluralnost.9 Iskljuiti ih
znailo bi ne misliti logiki.
Nema jedinstva i zajednitva bez razliitosti, niti razliitosti kod jedinstva
i zajednitva ikada mogu biti takve i tolike da ponite svaku mogunost barem
nekog stupnja jedinstva. Primjerice, uvijek e ostati (makar) ono temeljno,
egzistencijsko, u teistikoj perspektivi tzv. stvorenjsko jedinstvo, to jest ono
svemu egzistentnome zajedniko svojstvo postojanja, odnosno teistiki reeno,
svojstvo stvorenosti. Teoloki promatrano, ve po samoj egzistenciji
(postojanju) i po samom svojstvu stvorenosti svi mi, premda u mnogoemu
razliiti, ipak imamo neto zajedniko. Filozofski i ontoloki nam je zajedniko
da jesmo, a teoloki i teistiki nam je zajedniko da jesmo iz Njegove ruke.
im jedinstvo kao zaseban teorijski pojam promilja ljudski subjekt u igri
je i razliitost, nazire se i ukazuje razliitost. Jedinstvo i zajednitvo su i zamislivi
tek u korelaciji s razliitou, bivaju ostvarljivi i prepoznatljivi samo na pozadini
razliitosti i pluralnosti.
Kranski pristup (sve)stvarnosti implicira podrijetlo svega postojeeg u
trojedinom Bogu iz trojedinog Boga po trojedinom Bogu. Kranski Bog je
9

Jedinstvo ovdje razlikujem od jednosti. Jedinstvo se, kao i zajednitvo, realizira izmeu
dva ili vie razliitih subjekata ili stvar(nost)i, a jednou je pojedinani subjekt integriran u
sebi i jo nije miljen u relaciji prema drugom subjektu ili stvar(nost)i, niti s obzirom na
sjedinjenost niti s obzirom na razjedinjenost s njima.

11

jedan u pogledu boanske biti i/ili naravi a trojstven (specifian, razliit) u

pogledu boanskih osoba. Boansko Trojstvo u jedinstvu istovremeno znai
razliitost (boanskih osoba) u jedinstvu (boanske biti). Po kranskoj biblijskoj
antropologiji ovjek je slika Boja: I ree Bog: 'Nainimo ovjeka na svoju sliku,
sebi slina'10. Njegova smo slika meu ostalim kako u jedinstvu s obzirom na
svima nam zajedniku ljudsku narav i/li bit tako i u razliitosti (specifinosti,
pluralnosti) s obzirom na nau osobnost. Kad se u teolokoj antropologiji i
dogmatici openito govori de Deo uno et trino, o jedan i o tri s obzirom na
Boga, onda tome ne treba pristupati kao nekim proizvoljnim matematikim
jednadbama, jer se ne radi ni o algebarskim (iz)raunima ni o geometrijskim
likovima, nego to itekako ima svoje utemeljenje u samoj biti i naravi Boga i u biti
i naravi, uslijed Njegovog uzronog postojanja, neupitno postojeih posljedinih
stvorova, dakle u injeninoj logici i sustavnosti reda stvari, koji je sukladan
objavi i iskustvu.

10

Post 1, 26.

12

3. Bog Ljubav i jedinstvo u razliitosti

Prethodno reeno ovdje argumentiram primjenom i konkretizacijom na

trinitarnom i kristolokom podruju, odnosno u ekleziologiji i ekumenskoj
teologiji.

a) Trinitarna meuosobna razliitost

Kranski Bog je Ljubav.11 Takva definicija Boga, to svojstvo Boga da je

Ljubav, ima svoje duboke posljedine uinke. Takvo poimanje Boga (da je
Ljubav) podrazumijeva naime odmah i personalnu razliitost, budui da se
ljubav uvijek realizira iskljuivo interpersonalno, tj. meu razliitim osobama.
Ako ne bi povezivala razliite osobe s njihovim specifinim identitetima onda
ljubav ne bi bila ljubav. Ako bi bila zatvorena u jednost osobnog subjekta, tada
ne bi bila ljubav ve samoljublje i sebeljublje. im se dosljedno prihvati da je
kranski Bog ljubav u igri je meuosobnost (interpersonalnost) a time i
(meuosobna) razliitost, tj. podrazumijevaju se i razliiti osobni ili hipostazni
(personalni) identiteti.

b) Uzor jedinstva u razliitosti prema Isusu Kristu Ivanovog evanelja

Svako nae kransko uenje i uiteljstvo temelji se na Isusu Kristu. Kada

Isus Ivanova evanelja, u svojoj Velikosveenikoj molitvi na Posljednjoj veeri,
moli za jedinstvo svojih uenika onda izriito kae da oni trebaju biti na onaj
nain jedno kao to su On i Otac jedno: Oe sveti, sauvaj ih u svom imenu

11

Usp. 1 Iv 4, 8.

13

koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.12 Molei da svi budu jedno kao to
ti, Oe, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me
ti poslao13 Isus evanelja tim rijeima, meu ostalim, postavlja nain jedinstva
izmeu Oca i Sina kao uzor, kao model kako e njegovi uenici (krani u
mnoini zajednica) biti jedno. On i Otac su jedno po boanskoj biti (naravi) tj.
ousiji, ali su istovremeno razliiti po svojim boanskim osobnostima, osobama
tj. hipostazama. Stoga je razvidno da se jedinstvo u razliitosti koje je i kakvo je
konstitutivno imanentnosti Boanskog Trojstva, po naelu ovjekove
bogolikosti i po naelu nasljedovanja Krista, treba odraavati i na ovjeku, dakle
u sferama i relacijama ljudskoga, ovostranoga, stvorenoga, ukljuujui i
meukranske i meucrkvene relacije.

d) Legitimnost i nezaobilaznost naela jedinstva u razliitosti

u ekleziologiji i ekumenskoj teologiji

Ovako snano i srno utemeljeno: biblijski (bogolikost), trinitarno (uzor je

jedinstvo Oca i Sina) i kristoloki (u tzv. Velikosveenikoj molitvi Isusa Krista
na Posljednjoj veeri) jedinstvo u razliitosti prestaje kraninu biti tek jedna od
moebitnih neobveznih mogunosti i postaje obveza14 koja logiki proizlazi iz
naravi Boje objavljene Isusom Kristom i iz naravi stvorene stvarnosti. Stoga se
jedinstvo u razliitosti ne moe olako smjetati samo u neki modernistikorelativistiki kontekst koji bi razvodnjavao pravovjerje i kojega bi se poradi
pravovjernosti trebalo radije kloniti. Naprotiv: jedinstvo u razliitosti je legitimno
i obvezujue teoloko, eklezioloko i ekumensko naelo, nezaobilazan
koncept uvijek kada je rije o naravi crkve i njezinom izgledu.

12
13

Usp. Iv 17, 11.

Usp. Iv 17, 21.

14
Obvezatnost ovdje dakako ne dokida mogunost ovjekovog slobodnog izbora, nego
usljeuje nakon to je ovjek slobodno odabrao nasljedovati Krista.

14

Nije nepoznato da se crkve ne samo danas nego i trajno, tijekom povijesti,

nalaze istovremeno i u misiji uvanja postojeeg jedinstva, ali i u misiji traenja
prikladnoga oblika, modela ili naina potpunijeg meusobnog jedinstva koje bi
bilo dostatno za vei stupanj communicatio in sacris, odnosno sakramentalnog
zajednitva. Njegov vrhunac i vidljivi znak bilo bi prvenstveno zajednitvo oltara,
odnosno euharistije.15 Umjesto oekivanja da jedinstvo krana (Kristovih
nasljedovatelja) bude jedinstvo u organskoj jednooblinosti, danas se sve ire i
dublje shvaa da je kranima potrebno jedinstvo koje e biti bogoliko i u skladu
s Kristovom velikosveenikom molitvom to jest da im je potrebno jedinstvo u
razliitosti. Time je u razjedinjenom kranstvu otvorena nova mogunost i
probuena nova nada da e crkve biti i prepoznati se u takvom jedinstvu vjere
koje im premda su razliite u onome to ih ini specifino razvijenima,
inkulturiranima i sl. nee vie prijeiti zajednitvo euharistijskog stola i
navjetaja Rijei.
Ipak, pojmove i sintagme kao to su komplementarno jedinstvo u
pomirenoj razliitosti i/ili asimetrino jedinstvo valja vrlo brino i odgovorno
puniti sadrajem, s puno panje i osjeaja za bitno i sporedno, za primarno i
sekundarno. Treba ih puniti zajedniki, meucrkveno usuglaeno, i uvijek
iznova preispitivati, ostajemo li u tom povezivanju vjerni apostolskoj vjeri, te
motriti kada i u emu treba korigirati hod, da on ne postane udaljavanje nego
pribliavanje.
Nakon neuspjeha modela univerzalnih ili opih unija, poput onih u Lionu
(1274.) ili Firenci (1439.), nakon novijeg distanciranja od daljnjeg ciljanog
koritenja modela partikularnih unija16 koje su rezultirale nastankom katolikih

15

Ovo se odnosni prvenstveno na katoliki i pravoslavni eklezioloki pristup sakramentalnom

zajednitvu, budui da crkve i crkvene zajednice reformacije i reformacijske batine i na
sadanjem stupnju jedinstva vjere esto doputaju i prakticiraju uzajamno euharistijsko
gostoprimstvo i intercommunio, drei ga ne samo ciljem ekumenskog nastojanja nego i
uinkovitim sredstvom do postizanja cilja veeg stupnja jedinstva i zajednitva.
16

Model opih ili univerzalnih unija u ovim i ovakvim primjerima, uopeno reeno, oznaava
pokuaje da se, primjerice, sve crkve Istoka sjedine sa crkvom Zapada. Katkada se terminom
ope ili univerzalne unije oznaava takoer unija uslijed koje su krani neke (jedne) crkve

15

crkava istonih obreda (uestalije)17, ali i pravoslavnih crkava zapadnih obreda

(rjee)18 te nakon relativno skromnih, a katkada i negativnih rezultata tzv.
dijaloga istine (kontraverzistike metode s uvredljivom terminologijom), s papom
Ivanom XXIII. i carigradskim patrijarhom Atenagorom I. zapoeo je intenzivnije
tzv. dijalog ljubavi.
Danas bih uz dijalog istine naglasio potrebu multidisciplinarnog
znanstvenog pristupa klasinim doktrinarnim teolokim razlikama i temama, a
uz dijalog ljubavi i potrebu uzajamnog proimanja duhovnim blagom i iskustvom.
Tek sve ove sastavnice meusobnih odnosa imaju izgleda omoguiti da
ekumenizam kao nastojanje oko jedinstva ne bude niti povrno i predrasudama
optereeno uzajamno svadljivo vrijeanje, niti sentimentalno sanjarenje nego
istinski, realni ekumenizam. U realnom ekumenizmu je vidljivo ope nastojanje
na svim razinama oko vjernosti istini po vlastitoj savjesti. U realnom
ekumenizmu se pripadnici razliitih crkava ophode s razliitostima drugih crkava
s potovanjem i kranskom ljubavlju, u realnom ekumenizmu se crkve
uzajamno proimaju duhovnim silnicama. U realnom ekumenizmu se bilateralne
i multilateralne teoloke

komisije

trude oko istine multidisciplinarnim

znanstvenim pristupom. Jednom rijeju, u realnom ekumenizmu crkve se,

nadahnjivane Duhom Svetim, uzajamno i komplementarno upoznaju i
obogauju, katkada spontano, a katkada i ciljano. Realni ekumenizam uoava

nekog (jednog) obreda u cijelosti, dakle bez ikakvog ostatka, u jedinstvu i zajednitvu s
rimskom crkvom (kao primjer za takvu uniju se navode Maroniti u Libanonu), za razliku od
partikularnih unija, kod kojih je samo odreeni dio (lat. pars), npr. 2 %, 4 %, 6 %, itd., krana
odreenog obreda ili odreene mjesne crkve u jedinstvu i zajednitvu s rimskom crkvom.
17
Kao primjer takve vrste unija u naem okruju navode se katolici bizantskog obreda ili
grkokatolici, no jednako tako mogue je spomenuti i katolike ije je obredno podrijetlo u tzv.
starim istonim ili starim orijentalnim crkvama. Usp. E. Ch. Suttner, Schismen, die von der
Kirche trennen, und Schismen, die von ihr nicht trennen (izme koje dijele od crkve i izme
koje ne dijele od nje), kumenische Wegzeichen 15, Fribourg 2003.
18

Kao primjer partikularne unije krana zapadnog obreda s pravoslavnom crkvom navodi se
Pravoslavna crkva u Francuskoj koja se u vrelima jo spominje i kao Katolika pravoslavna
crkva Zapada ili Pravoslavna crkva zapadnog obreda (galikanskog). Premda je dakle
zapadnog obreda, ona je imala kanonsko zajednitvo u poetku s Ruskom, potom s
Rumunjskom (od 1972.) i danas (od 2004.) sa Srpskom pravoslavnom crkvom (formalno je
pod jurisdikcijom biskupa zapadnoeuropske eparhije Srpske pravoslavne crkve.

16

da modeli poput jedinstva u razliitosti i tzv. asimetrinog jedinstva u sebi sadre

dosad jo neiskoritene potencijale u pogledu jedinstva crkve.
Drugi Vatikanski sabor, iji mnogi potencijali ni danas jo nisu dovoljno
iskoriteni, govori o hijerarhiji istina vjere. Nisu sve istine vjere jednako srne i
sredinje. Nije npr. jednako vano jeli Bog Trojstvo, je li Isus Krist pravi Bog od
pravoga Boga, je li on uskrsnuo, ili npr. kakve je naravi sluba rimskog biskupa
u globalnom kranstvu. Nije jednako vano nedostaje li nekome noga ili glava.
Bez glave me vie nema, a bez noge me premda nije lako jo uvijek ima.
Hijerarhija istina.19 Katolike, pravoslavne i protestantske crkve imaju jedinstvo
u pogledu svih sredinjih istina vjere. Ova tvrdnja se moe temeljiti npr. na tome
da sve one uglavnom prihvaaju istine sadrane u Nicejsko-carigradskom
vjerovanju, dakako uz odreene vlastite naglaske. esto i s najviih razina u
crkvama, ukljuujui i rimsku, naglaava da je ono u emu smo jedno vee od
onoga u emu se razlikujemo.20 Postavlja se pitanje zato tako relativno veliki
stupanj jedinstva vjere, ipak ne omoguuje i vei stupanj ivljenoga zajednitva
na konkretnoj i vidljivoj sakramentalnoj razini? Je li rije samo o vjernosti
savjesti, to uvijek treba potivati, ili i o inertnosti, nedosljednosti i nesposobnosti
da ono to na teorijskoj razini prepoznajemo, to na doktrinarno-deklarativnoj
razini ispovijedamo, pretoimo i u praksu? Zajedniko nicejsko-carigradsko
vjerovanje definira Kristovo boanstvo, ali ne spominje koje je naravi Petrova ili
petrovska odnosno petrinska sluba. Stoga papa Ivan Pavao II. nije pozvao
katolike i druge krane na razmatranje pitanja je li Isus Krist Bog, ali ih je

19

Osim toga katoliki teolozi koji prianjajui uz nauku Crkve zajedno s rastavljenom
braom poduzimaju istraivanja o boanskim otajstvima moraju postupati istinoljubivo, s
ljubavlju i poniznou. Kad usporeuju nauke, neka ne smetnu s uma da postoji red ili
hijerarhija istina katolike nauke, jer je razliita njihova povezanost s temeljem kranske
vjere. Tako e se prokriti put kojim e u tom bratskom natjecanju svi biti poticani da dublje
spoznaju i jasnije oituju neistraiva Kristova bogatstva. (Koncilski dekret o ekumenizmu,
Unitatis redintegratio, br. 11).
20

Bivi predsjednik Papinskog vijea za promicanje jedinstva krana, kardinal Willebrands,

primjerice dri, da raskol od neko nije iao do u zajedniki korijen i da zajedniko nae vjere
dosee bitno dublje i dalje nego li razdvajajue, usp. H. SCHTTE, Ziel: Kirchengemeinschaft
(Cilj: Zajednitvo crkava), Paderborn 19852, 21.

17

pozvao na dijalog i razmiljanje o naravi Petrove slube u crkvi u svrhu

pribliavanja u ekleziologijama.21 Hijerarhija istina vjere to omoguuje. Koncept
jedinstva u pomirenoj razliitosti i koncept asimetrinog jedinstva shvaenog na
primjeren nain, mogao bi primjerice otvoriti mogunost razmatranju da Petrova
sluba rimskog biskupa za katolike i dalje obuhvaa sve one slube i nadlenosti
kao i dosad, a da za pravoslavne i protestante ona obuhvaa ono i onoliko to
je u skladu s njihovim tradicijama, slino kao to je to pokuao ravenski
dokument. Premda je taj tekst iz Ravene vrlo razliito vrednovan, on ipak ostaje
vrijedan primjer nastojanja u tome pravcu.

21

Ivan Pavao II je u svojoj enciklici Ut unum sint (1995.) pozvao da se s obzirom na papinu
slubu i primat, uspostavi bratski, strpljiv dijalog u kojem bismo se mogli sluati iznad
neplodnih polemika, imajui na umu samo Kristovu volju o svojoj Crkvi (br. 96), traei pri
tome takve oblike vrenja primata koje ne ugroavaju njegovo bitno poslanje (usp. br. 95).

18

4. Noviji modeli jedinstva u razliitosti

a) Opisi modela jedinstva u razliitosti

Premda svaka iskrena molitva, ak ako je nehotice nespretno i

neprimjereno oblikovana, pred Bogom nesumnjivo ima svoju vrijednost, krani
sigurnije primjereno mole ako molitve ne formuliraju tako da se onaj izgubljeni
otpadnik, izmatik ili heretik vrati u ovu ili ovaj u onu crkvu, nego je prikladnije
to je naglasio jo francuski benediktinac P. Couturier (1881.-1953.)22 ako se
moli i trai jedinstvo kakvo Krist eli, sredstvima kojima On eli, to
podrazumijeva trajno obraanje sviju, u svim kranskim zajednicama, Kristu i
njegovim naelima ivljenja i djelovanja. Zato je duhovni i molitveni ekumenizam
primarni i konstitutivni elemenat, bitna sastavnica i temeljni preduvjet svakog
nastojanja oko veeg stupnja jedinstva i zajednitva.
Ta duhovna i etika upravljenost prema Kristu i oekivanje da nas Duh
Sveti svojim boanskim djelovanjem privede k vidljivom i prepoznatljivom
jedinstvu ne dokida meutim potrebu krana da svoju od Boga im darovanu
slobodu koriste za svjesno i voljno otvaranje jedinstvu, dakle da se i sami trude
i nastoje promiljati mogue oblike jedinstva. Nedostatno jedinstvo i zajednitvo
nisu posljedica Boje nego ovjekove inertnosti i grenosti.
Uz ranije pokuavane naine uspostave jedinstva (npr. ve spomenute
univerzalne i partikularne unije), razliite predodbe, odnosno nacrti, sheme,
skice, planovi kranskog i meucrkvenog jedinstva i zajednitva opisuju se
danas kompetentno i nekompetentno raznim vie ili manje prihvatljivim ili posve
neprihvatljivim tehnikim pojmovima (ovisno o sadraju koji se u te pojmove
stavlja): organska unija, koncilijarno zajednitvo, sekularni ekumenizam,

22

P. Couturiera nazivaju inicijatorom duhovnog ekumenizma i premda je umro prije

Koncinjegove impulse prepoznaju u koncilskom Dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio.

19

humanistiki ekumenizam, bogoovjeanski ekumenizam, pomirena razliitost,

asimetrino jedinstvo, ekumenizam u suprotnostima, model Koinonie, teorija
grana

(ili

ogranaka)

Veliki

broj

neprecizno

opisivanih

pojmova

nepodudarnost sadraja koji se stavlja pod isti pojam ne pridonose konsenzusu

oko ekumenizma i ekumenskih ciljeva nego ih nerijetko jo vie zamuuju.
Teorija grana, sjedne strane, za neke je samo prikaz razdvajanja ili
strukturno-jurisdikcijskog
samostalnim

ustrojem

odijeljivanja
i

moguim

novih
vlastitim

zajednica

konstatiranim

doktrinarnim

obrednim

specifinostima tijekom povijesti. Za njih su nastale pluralnosti (grane i ogranci)

utoliko logina i oekivana, pa ak i pozitivna posljedica razvoja crkve u
razliitim povijesnim okolnostima i uvjetima. Za brojne teologe, osobito u
protestantskim krugovima, potrebno i dostatno jedinstvo zapravo ve postoji, u
ekumenizmu se radi samo o tome da se to jedinstvo prepozna i ivi kroz kljune
oblike kranskog zajednitva. Ovo potvruje, u protestantizmu ve vrlo iroko
primjenjivano, naelo da je ak i prakticiranje euharistijskog gostoprimstva,
jedan od uinkovitih naina za rast, jaanje i uveanje jedinstva23.
Za druge pak je teorija grana i ogranaka zbog toga neprihvatljiva to
stvara privid da su sve crkve i crkvene zajednice, bez obzira na katkada vrlo
divergentne nauke jednako blizu ili daleko apostolskoj vjeri i punini crkvenosti. I
u perspektivi katolikog nauka, osobito nauka o apostolskoj sukcesiji i
trostupanjskom Svetom redu (episkopat, prezbiterat i akonat) kao kljunom
kriteriju za dostatnost elemenata crkvenosti, prikazi koji se temelje na predodbi
o crkvi kao stablu s granama mogu se prihvaati samo u povijesnom ali ne i u
teoloko-eklezijalnom kontekstu.24

23

Za razliku od tog polazita kod velikog dijela protestanata, kod katolika, jednako kao i kod
pravoslavaca, polazi se od naela da je zajednika euharistija vidljivo oitovanje
uspostavljenog jedinstva, a ne sredstvo za rast jedinstva. U tom smislu neki teolozi, osobito u
protestantizmu, govore i o otvorenoj i zatvorenoj priesti, to osobno ne drim ba
ekumenski najprimjerenijim pa ni najkorektnijim opisom, osobito s obzirom na svu slojevitost i
postojeu interkonfesionalnu neusklaenost nauka o euharistiji i prieivanju.
24
Ilustracije prikaza kranstva i crkava, na slijedeoj stranici, kao jednog stabla s vie grana
preuzete su iz knjige: Reinhard FRIELING, Put ekumenske misli. Uvod u ekumenologiju,

20

Zagreb 2009, (Teoloki fakultet Matija Vlai Ilirik), str. 25, gdje su stavljene pod naslov i
uzete samo kao Razliiti prikazi podrijetla kranstva.

21

I gornja ilustracija25 pokazuje da granski prikazi crkava mogu obuhvaati

samo odreene vidove u konkretnom gornjem sluaju samo genealoko
podrijetlo, odnosno vizualizaciju razgranavanja i osamostaljivanja (vie na
organizacijsko-ustrojbenoj i jurisdikcijskoj nego li na doktrinarnoj razini) ali ne

25

Ilustracija je preuzeta iz iste knjige, str. 26, a iznad nje je naslov: Vee danas postojee
crkve.

22

i cjelovitu informacijsku a kamoli ukupnu eklezijalno-teoloku stvarnost. Iz

gornjeg stabla kranskih crkava, primjerice, nije mogue iitati da Katolika
crkva ima vie od polovice svih krana u svijetu26, jer irina i visina grane na
ilustraciji koja predstavlja katolike nisu u funkciji vizualizacije broja vjernika nego
u funkciji vizualizacije povijesnih odjeljivanja u samostalne crkve, konfesije i
denominacije.
Postoji vie pokuaja, kako na razini individualnih teologa tako i na
interkonfesionalnoj i multilateralnoj razini, da se naznae ciljevi i ocrtaju glavni
sadraji onoga emu tei ekumenizam, odnosno ekumensko nastojanje. Svaka
od predodbi ima neka svoja specifina obiljeja, po kojima se katkada i naziva,
ali se one mogu u mnogoemu i podudarati.

b) Artikulacija ciljeva i sadraja ekumenizma na interkonfesionalnoj

multilateralnoj razini

Premda ekumenski unilaterani (jednostrani), bilateralni (dvostrani) i

trilateralni (trostrani) dokumenti, dijalozi, konsenzusi i konvergencije, imaju
svoju neupitnu teinu, ipak su postignua multilateralne (viestrane)27 naravi
konfesionalno-identitetski najobuhvatnija i utoliko osobito znaajna. U tom
smislu e nas osobito zanimati opis ciljeva i sadraja ekumenskog pokreta kako
ih vidi i naznauje Ekumensko ili Svjetsko vijee crkava, koje okuplja najvei
broj protestantskih i pravoslavnih Crkava. Tako, primjerice, u poruci Sedme
Plenarne skuptine Ekumenskog (svjetskog) vijea crkava, odrane od 7. do 20.
veljae 1991. u Canberri u Australiji, stoji:
26

Prema slubenim podacima Svete Stolice u Annuario pontifico 31. prosinca 2011. broj
katolika u svijetu bio je 1.213.591.000 vjernika, a ukupni broj svih krana koji je u to vrijeme
navoen bio je oko 2,18 milijardi krana (blizu treine od tada navoenih 6,9 milijardi
stanovnika nae planete).
27

Misli se na dokumente, dijaloge, konsenzuse (suglasje, sporazum, dogovor) i konvergencije

(meusobno pribliavanje i podudarnosti) postizane izmeu jednog, dva, tri ili vie partnera u
dijalogu.

23

Izazov ekumenskom pokretu kao pomirbenom i obnoviteljskom pokretu

na putu k punom vidljivom jedinstvu u ovom se trenutku sastoji u tome, da
pozove sve crkve:
1. uzajamno priznavanje krtenja, na temelju Dokumenta iz Lime;
2. ii prema priznavanju apostolske vjere, kako je izraena u Nicejskocarigradskom vjerovanju i u ivotu i svjedoenju drugih;
3. na temelju konvergencije u vjeri u pogledu na Krtenje, Euharistiju i
Slubu, odvagivati oblike euharistijskog gostoprimstva, gdje god je to
mogue; pri tome rado priznajemo, da i oni koji ne vre ove
sakramente, imaju udio u duhovnom iskustvu ivota u Kristu;
4. djelovati u cilju uzajamnog priznavanja Slubi;
5. rijeima i djelima nastojati oko zajednikog svjedoenja evanelja u
njegovoj cjelovitosti;
6. iznova se obvezati na rad za pravdu, mir i ouvanje stvorenja i pri tome
ue povezivati nastojanje oko sakramentalnog zajednitva crkve s
borbom za pravdu i mir;
7. Pomoi upama i zajednicama, da u svojim sredinama, u prikladnim
oblicima izraze onaj stupanj zajednitva, koji ve postoji.28
Budui da se ovdje radi o formulacijama satkanim u zajednikom
dokumentu deklaracijskog i apelacijskog tipa, ne treba u njemu oekivati
detaljno i sustavno sabrane i prikazane sve elemente i imbenike ekumenskog
hoda.
To e u veoj mjeri biti mogue na individualnoj razini, na kojoj je vie
znamenitih teolokih imena pokualo sabrati i sustavnije ocrtati jedinstvo vjere i
vidljivo zajednitvo crkve kojemu tei ekumenizam.

28

Cjeloviti tekst Poruke Plenarne skuptine (Botschaft der Vollversammlung) dostupan je na

web-stranici: http://oikoumene.net/home/global/canb91/canb.einl/index.html. Nalazi se i na
web-mjestu: http://oikoumene.net/home/global/canb91/canb.einheit/print.html. Citirani dio
Poruke preveo Juro Zeevi Boi.

24

Meu poznatijim modelima jedinstva i zajednitva su onaj Karla

Rahnera i Heinricha Friesa, Oscara Culmana29, Johanessa Brossedera itd. Ti i
slini modeli su viestrano i hvaljeni i kritizirani, to je iz znanstvene perspektive
za pozdraviti, jer pridonosi cjelovitijem sagledavanju i veoj kvaliteti reenja.
Meu svim relevantnim modelima jedinstva u razliitosti vjerojatno je
najvie panje i komentara izazvao model Karla Rahnera i Heinricha Friesa.30

c) Rahner Friesov model

Stoga u ovdje, zornosti i egzemplarnosti radi, neto vie panje posvetiti

upravo njihovom nacrtu ili modelu, budui da on omoguuje susret s tipinim
konceptom jedinstva u pomirenoj razliitosti, odnosno jer predstavlja vienje
budueg zajednitva Crkava, kako ga zamiljaju dvojica poznatih katolikih
teologa. Rahner i Fries su detaljno obrazloili svoje principe u cijeloj jednoj knjizi,
no nama e u kontekstu ovoga rada, dakle za osnovni uvid, biti dostatno njihovih
osam glavnih teza u kojima saimaju svoje osnovne postavke.

to trebamo rei, i to posve ukratko, ako budemo pitani, moe li se po

naem miljenju u dogledno vrijeme postii vjersko i crkveno jedinstvo meu
velikim kranskim Crkvama? Teko pitanje na koje veina krana dakako
odgovara s ne. Mi ipak kaemo da pod slijedeim uvjetima, koji nam se ine
sasvim ispunjivim u relativno kratkom vremenu, ako se ovo jedinstvo osjea kao
tako radikalna, od Isusa zadana obveza, da se ima hrabrosti potisnuti mnoga
po sebi vana pitanja. Uvjeti na koje mislimo su slijedei (moe biti da koji
zaboravimo):
29

Model jedinstva Oscara Cullmanna na hrvatskom jeziku je predstavljen u: M. PEHAR,

Cullmannov model jedinstva u razliitosti, u: Bogoslovska smotra, Zagreb, 1/2004., 125141.
30
Usp. H. FRIES, K. RAHNER, Einigung der Kirchen reale Mglichkeit (Sjedinjenje crkava
realna mogunost), Freiburg-Basel-Wien, 1985., 35-53.

25

I
Temeljne istine kranstva, kako su izreene u Svetome Pismu, u
Apostolskom i Nicejsko-Carigradskom vjerovanju, obvezne su za sve
partikularne Crkve ubudue jedne Crkve.

II
Izvan toga vrijedilo bi realistino naelo vjere: ni u kojoj partikularnoj Crkvi
ne smije se decidirano i vjeroispovijesno odbaciti lanak (vjere), koji je u nekoj
drugoj Crkvi obvezujua dogma. U pogledu ostaloga to nadilazi I. tezu ne
zahtijeva se u jednoj Crkvi izriito i pozitivno ispovijedanje dogme druge
partikularne Crkve, nego je to preputeno daljnjemu konsenzusu budunosti.
Ovo vrijedi posebno o autentinim, ali nedefiniranim uiteljskim izjavama rimske
Crkve. Ovo treba uvaiti naroito kod etikih pitanja. Kod ovoga naela bi se
inilo samo ono, to svaka Crkva danas ve prakticira naspram svojih vlastitih
pripadnika.

III
U ovoj jednoj Crkvi Isusa Krista, satkanoj od Crkava koje se ujedinjuju,
postoje regionalne partikularne Crkve, koje mogu uvelike zadrati svoje
dosadanje strukture. Te partikularne Crkve mogu i nadalje postojati na istom
teritoriju, budui da to, polazei od katolike ekleziologije i od prakse rimske
Crkve, na primjer u Palestini, nije nemogue.

IV
a) Sve Crkve priznaju smisao i pravo Petrove slube rimskoga pape kao
konkretnoga jamca jedinstva Crkve u istini i ljubavi.

26

b) Papa se sa svoje strane izriito obvezuje da e priznati i respektirati

time dogovorenu samostalnost partikularnih Crkava. On izjavljuje (jure
humano), da e svoj najvii uiteljski autoritet, koji mu po I. Vatikanskom saboru
pripada prema katolikim naelima (ex cathedra), upotrebljavati samo na onaj
nain, koji pravno ili injenino odgovara opem saboru cijele Crkve, kao to su
njegove dosadanje odluke ex cathedra uslijedile u skladu i u suradnji s
cjelokupnim katolikim episkopatom.

V
Sve Crkve prema staroj predaji imaju biskupe na elu svojih veih
Crkvenih jedinica. Izbor biskupa nije potrebno vriti na nain, koji sada vrijedi u
Rimokatolikoj Crkvi (i novo rimsko Crkveno pravo poznaje druge naine
postavljanja biskupa, uz slobodni papin izbor: can. 377,1).

VI
Partikularne Crkve ive u uzajamnom bratskom razmjenjivanju u svim
svojim ivotnim dimenzijama, tako da dosadanja povijest i iskustvo prije
razdvojenih Crkava mogu biti djelotvorne u ivotu drugih Crkava.

VII
Ne prejudicirajui teoloku legitimnost do sada postojee slube u
rastavljenim Crkvama, prema sudu neke druge Crkve, sve se Crkve obvezuju,
da e odsada poduzimati ordinaciju po molitvi i polaganjem ruku tako, da njeno
priznanje ni Rimokatolikoj partikularnoj Crkvi ne predstavlja potekoe.31

31

U ovome pravcu ide i oitovanje Komisije za Vjeru i ustroj Svjetskoga Vijea Crkava u kojem
se kae: Crkve bez biskupske sukcesije, koje ive u vjernom kontinuitetu apostolske vjere i
njenog poslanja, imaju slubu rijei i sakramenata, kako je jasno posvjedoeno vjerom, praksom
i ivotom tih Crkava. Te se Crkve mole, da prepoznaju, da kontinuitet s Crkvom apostola nalazi
svoj duboki izraz po susljednom polaganju ruku biskupa i da e, premda moda njima ne manjka

27

VIII
Izmeu

pojedinih

partikularnih

Crkava

postoji

zajednitvo

propovjedaonice i oltara.

Ne znamo jesmo li zaboravili neke uvjete i pretpostavke za jedinstvo vjere

i Crkve, koje su od jedne ili druge strane promatrane kao nezaobilazne i time
odmah temeljne. Ipak mi mislimo da navedeni uvjeti naelno, pri sadanjem
stanju teologije, mogu biti prihvaeni u svim konfesijama, od strane svih Crkava,
ukljuujui i Rimokatoliku. Ispunjenje ovih uvjeta zahtijevalo bi naravno na svim
stranama jo mnogo promiljanja i pojedinanih sporazuma. ali ako se hoe
nadii verbalno zaklinjanje u svim velikim kranskim konfesijama, da se polazei od Isusove zapovijedi - tei jedinstvu kranskih Crkava, tada bi se
prema naem miljenju, konano trebalo u zajednikom promiljanju tonije i
konkretno utvrditi uvjete, pod kojim svaka dosadanja Crkva dri moguim skoro
jedinstvo. Sve Crkve imale bi pri utvrivanju takvih uvjeta, polazei od Isusove
zapovijedi, dunost i odgovornost, da doista hrabro i ne istiui neka pitanja,
koja po sebi nisu beznaajna, svoje uvjete ne proiruju dalje nego li im je
nedvojbeno zapovjeeno od strane njihova, za njih spasenjski znaajnog
vjerskog uvjerenja.
Svaka povijesna predaja i navika pored svojega dobroga ima i jedan
moment tromosti u sebi, koji prijei, da neko drutvo, dakle i neka Crkva, uskoro
prispije u onu budunost, koju joj je Bog namijenio i koju zahtijeva od nje.
Mislimo da se po pitanju konkretnoga jedinstva sve Crkve ponaaju s previe
taktikoga opreza. One ne istupaju istinski hrabro s konkretnim izjavama o tome
pod kojim su uvjetima, takoer i uz rtve, spremne za sjedinjenje s drugim
Crkvama. Svaka Crkva u odnosu na ovo eka da druga Crkva uzme inicijativu i
stvarno jasno kae ega se stvarno ne moe odrei, a da se u vlastitoj vjernikoj

kontinuitet apostolske tradicije, takav znak ojaati i produbiti taj kontinuitet. One moda moraju
iznova otkriti znak biskupskoga nasljedstva.

28

savjesti ne uini apsolutno krivom pred Bogom, i jednako tako to tome ne

pripada, te to stoga, da bi se ispunila zapovijed Isusova, moe biti naputeno.
Mi sami smo pesimisti u pogledu pitanja, hoe li nositelji slubi svih ovih
Crkava u blioj budunosti uspostaviti jedinstvo, iako nemamo pravo svima
njima odricati dobru volju. Ipak smo uvjereni u danas objektivno danu
mogunost, da se u zadovoljavajuoj mjeri uspostavi skoro jedinstvo Crkve, i
utoliko smo optimisti.
Ovaj Rahner Friesov model, pripada tipu modela jedinstva u pomirenoj
razliitosti, koji se danas jo uvijek najee predouje. Ve na prvi pogled
vidljivo je da u ovakvom modelu, za razliku od tzv. organskih unija, cilj nije
stapanje postojeih crkava i crkvenih zajednica u jednu monoformnu crkvu,
nego je cilj da crkve ostanu mnoge crkve (plural) i istovremeno budu jedna crkva
(singular). Radi se dakle o zajednici sestrinskih (mjesnih) crkava, o
korporativnom sjedinjenju u razliitosti, u mnogostrukosti i vieoblinosti. H.
Schtte kae: Cilj nije puko biti jedan pored drugoga, nego biti jedan s drugim
u koncilijarnom zajednitvu s Petrovom slubom u sluenju jedinstvu. Cilj je
puno crkveno zajednitvo u rijei i sakramentu, euharistijsko zajednitvo. K cilju
ne vodi nivelacija nego profilacija.32 Svoju tvrdnju on potkrjepljuje citirajui P.
W. Scheele-a: U Bogu jedinstvo (Einheit) ne iskljuuje mnogostrukost (Vielheit)
i mnogostrukost ne iskljuuje jedinstvo; jedan Bog ivi odvjeka u mnogostrukosti
triju osoba.33
Nije mogue u ovim okvirima detaljnije analizirati rjeenja koja su ponudili
Rahner i Fries. Egzemplarno u samo predoiti kako oni rjeavaju potekou
razliitog nauka i dogmi. Njihovo tzv. realno naelo oekuje da se ni u jednoj
partikularnoj crkvi budue Jedne crkve, Una sancta, ne smije eksplicitno i
vjeroispovijedno odbaciti nijedan lanak (vjere), koji je u nekoj drugoj crkvi

32

H. SCHTTE, Ziel: Kirchengemeinschaft (Cilj: Zajednitvo crkava), Paderborn 19852, str.

19.
33

Isto.

29

obvezujua dogma. Primjerice, niti bi pravoslavni i protestanti smjeli eksplicitno

u svojim Credima nijekati katoliku dogmu o bezgrenom zaeu BDM ili pak
dogmu o papinom prvenstvu, i niti bi katolici smjeli traiti od njih da i oni
eksplicitno i vjeroispovijedno izreknu da prihvaaju te dogme. Eventualni
konsenzus, predlau Rahner i Fries, moe se i kasnije postupno traiti unutar
ostvarenog zajednitva jedne crkve.
Naravno, ne smije se preutjeti da je ovaj model (prvi puta objavljen
1983.) uz brojna odobravanja doivio ne samo fundamentalistiko-rigidne nego
i ozbiljne teoloki opravdane primjedbe i zamjerke, i od katolika i od nekatolika
(npr. tadanji kardinal J. Ratzinger, H. Schtte, H. Schauf i drugi), no unato
tome, model nedvojbeno nudi primjer ozbiljne, konkretne i korisne predodbe
jedne od zamiljenih i ini se (pod odreenim uvjetima) moguih realizacija
za vidljivo zajednitvovanje dostatnog34 kranskog jedinstva, oko kojega
revnuje ekumenski pokret.35 Tadanji kardinal Joseph Ratzinger ga je,
primjerice, popratio i slijedeim rijeima: Parforceritt36 k jedinstvu, kako su ga
nedavno svojim tezama ponudili H. Fries i K. Rahner, vjetina je teoloke
akrobatike, naalost neutemeljene u stvarnosti. Ne moe se konfesijama kao u
dvoritu kasarne narediti da se sastave i rei: glavno je da mariraju jedne s
drugima; to pri tome misle, to u pojedinostima nije tako vano Preskoiti
pitanje istine pomou nekoliko crkvenopolitikih operacija, kako se ini da to
ustvari predlau Fries i Rahner, bilo bi posve neodgovorno ponaanje.37
Pa ipak, premda u mnogim elementima nedoraen, nedovoljno razraen
i detaljiziran Rahner i Friesev koncept je imao vrlo znaajnu ulogu jer je u

34

Pojam ovdje koristim u aproksimativnom (priblinom) znaenju.

35

Ovaj vlastiti hrvatski prijevod Rahner-Friesove sheme objavljujem ovdje u teolokom

kontekstu radi znanstveno-teoloke percepcije i upotrebe, premda sam ga ve ranije bio
objavio u informtivno-pastoralnom kontekstu ivog vrela.
36

Parforceritt se moe prevesti i kao vrsta brzog jahanja, kas.

37
Usp. H. FRIES, K. RAHNER, Einigung der Kirchen reale Mglichkeit (Sjedinjenje crkava
realna mogunost), Freiburg-Basel-Wien, 1985., 160.

30

vremenu nakon njega neprestance poticao i nadahnjivao nova nastojanja oko

pronalaenja prikladnih formi jedinstva.
Unato mnogim otvorenim pitanjima i nedoreenostima i Rahner-Friesov
model i osobito dokumenti katoliko-pravoslavnoga i katoliko-luteranskoga
dijaloga, u kojima je zamjetno polazite koncept jedinstva u pomirenoj
razliitosti, pokazuju da se ni u tom konceptu nipoto ne ostaje samo na pukoj
koegzistenciji crkava i nekom mirnom postojanju jednih pored drugih. Naprotiv,
model jedinstva u pomirenoj razliitosti itekako cilja na stvarno zajednitvo koje
ukljuuje: i uzajamno priznavanje krtenja, i uzajamno priznavanje crkvenih
slubi, i uspostavu euharistijskog zajednitva, i obvezujue zajednitvovanje u
svjedoenju i navijetanju
Ve sam izriaj pomirena razliitost sugerira da meu crkvama ne mogu
o(p)stati nepomirene odnosno razdvajajue suprotnosti: razliitost mora u
ekumenskom dijalogu izgubiti svoj razdvajajui karakter i postati pomirena.38

38

Usp. H. SCHTTE, Ziel: Kirchengemeinschaft (Cilj: Zajednitvo crkava), Paderborn 19852,

21.

31

Zakljuak

Tijekom povijesti se jedinstvo razliitih obreda i proizalih meusobno

upravno-jurisdikcijski samostalnih kranskih konfesija, zajednica, crkava i
denominacija katkada zamiljalo i pokuavalo postii i kao jednostavnu
(dragovoljnu, a po potrebi i prisilnu) asimilaciju manjinskoga (slabijega) u
veinsko (jae), npr. latinizacija, bizantinizacija, metode primjenjivane u Europi
tijekom tridesetgodinjeg i stogodinjeg rata itd.
Ne moe se poricati da su razliitosti doista izazov i ljudskoj i kranskoj
zrelosti jer zahtijevaju visoki stupanj kristijaniziranosti, evangeliziranosti i
socijaliziranosti (npr. odgojenost za suivot s razliitim). Pa ipak, s Rahnerom i
Friesom drim, da koncept dostatnog stupnja meucrkvenog jedinstva u
razliitosti, za (jo) vidljivije meucrkveno zajednitvo (communicatio in sacris),
ne mora ostati samo na razini teorije i utopijske ideje, ukoliko se crkve u svojim
ekumenskim nastojanjima budu ozbiljno i iskreno ravnale s jedne strane
potrebom za eklezijalnom kohezijom i koordinacijom cjelokupnog svjetskog
kranstva i s druge strane potrebom priznavanja i ouvanja sociokulturnih,
obrednih i doktrinarnih specifinosti i razlika (komplementarno bogatstvo
razliitosti), u duhu govora Drugoga vatikanskog sabora o hijerarhiji istina.
Takoer, s tadanjim kardinalom Josephom Ratzingerom, kasnijim papom
Benediktom XVI., takoer drim, da je u tome hodu prema savrenijem jedinstvu
Crkava potrebno imati u vidu svu dubinu i vieslojnost takvoga procesa, od
antropolokih i sociolokih, preko racionalnih i afektivnih do doktrinarnih i
teolokih razina, to e teko biti mogue bez cjelovitoga multidisciplinarnoga
pristupa, odnosno bez svestranoga i sveobuhvatnoga sagledavanja. Uz dosad
iroko uoenu potrebu tzv. dijaloga istine i tzv. dijaloga ljubavi, vano je npr.
ukljuiti i potrebu duhovnog i molitvenog ekumenizma, ali i potrebu zajednike i
to ire usuglaene metodoloke platforme za daljnji ekumenski hod.

32

Stoga na mnogim stranama, u mnogim kranskim duama, smiju ivjeti

molitva i nada da e put jedinstva u pomirenoj razliitosti jednoga dana, uz Boju
pomo, moi okupiti krane oko zajednikoga euharistijskoga stola i omoguiti
im zajedniko vjerodostojno navijetanje Rijei: da svijet uzvjeruje da si me ti
poslao (Iv 17, 11).

Kljune rijei: ekumenska teologija, ekumenizam, jedinstvo u razliitosti,

dijalog, trinitarna i kristoloka polazita jedinstva u razliitosti, modeli jedinstva
crkava