Prethodno priopenje UDK 159.964.2:165.2Lacan, J., iek, S.

Primljeno 16. 3. 2010.

Andrea Milanko
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Luia 3, HR10000 Zagreb
amilanko@ffzg.hr

Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

Saetak

Ovaj rad razmatra jedan problematian i osporavan, ali kljuan psihoanalitiki pojam,
pojam Realnog poretka i njegov odnos prema Simbolikome poretku. Nakon pregleda dviju
naelnih perspektiva iz kojih se pristupa Realnome (pitanje subjekta i pitanje Simbolikoga
poretka), analizira se utjecaj strukturalizma na kasniju Lacanovu fazu, koju dalje razrauje
iek. Razmatrajui operativnost pojma Realnog u iekovim radovima te njegov politikoetiki potencijal, poredak Realnog razumijeva se kao praznina.
Kljune rijei

Realno, Simboliki poredak, psihoza, iskljuivanje, strukturalizam, praznina

Uvod umjesto definicije

U pokuaju objanjavanja pojma Realnog nalazimo se u iskuenju da izvodimo nekoliko poslova simultano, budui da je pojam Realnog usko povezan
sa svim temeljnim psihoanalitikim pojmovima: od njegova odnosa prema
Simbolikom poretku do pojma objet petit a, prolaska kroz fantazmu, udnje,
nagona prema smrti, subjekta i nesvjesnog, to govori o lakanovskoj psihoanalizi kao zatvorenu sustavu meusobno povezanih pojmova. Prihvati li se
iekovo tumaenje Lacana, Simboliki poredak, kao niti objektivan niti
subjektivan, nego upravo kao poredak intersubjektiviteta (2006:70), vodi se
logikom oznaitelja, koja razvija neobinu strukturu subjektova odnosa
prema Drugom kao njegovoj simbolikoj supstanciji (2006:70). iek odbacuje supstancijalistiki nain itanja poloaja subjekta prema subjektovu
razumijevanju nedokuiva suvika Stvari koja izmie njegovu refleksivnom
simbolikom shvaanju (iek, 2006:78) ono u Stvari to izmie subjektovu shvaanju nije vie suviak njena pozitivnog sadraja u odnosu na nae
spoznajne moi nego, naprotiv, njen manjak, to jest tragovi neuspjeha, odsustava upisanih u njen pozitivni sadraj (iek, 2006:79). Stoga se podnaslov
Odsutno sredite politike ontologije iekova kakljivog subjekta odnosi
na, izmeu ostalog, razraunavanje psihoanalize s povijeu filozofske misli koja je metafizikim pojmovima to izmiu subjektovu poimanju pretpostavila postojanje nikad dokuivog pozitivnog1 sadraja. Meutim, kako je
tvrdnja o opstojnosti ega izvan subjektova horizonta spoznavanja donesena
od (filozofskog, utemeljujueg) subjekta, jasno je da e se iek upustiti u
1

Lacan tako sumira cjelokupnu povijest filozofije kao neprekidno kruenje oko Stvari (usp.
1997:60).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

408

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

humanistiku rehabilitaciju psihoanalize polemiziranjem s filozofijom, no i

sa svakom ideolokom gestom (kapitalizam, komunizam, demokracija) koja
tei prikriti svoju nemogunost koja lei upravo u njezinu sreditu i uvjet je
njezina opstanka.2 Drugi razlog iekova psihoanalitikog zadiranja u filozofiju naslijee je Lacanove este uporabe filozofijskih koncepata.3
Dosezi lakanovske psihoanalize iz perspektive Lacanu nesklonih kritiara
uglavnom se svode na optubu za pansimbolizam, no Lacanovo razvedeno
uenje nadahnuto De Saussureovim strukturalizmom i Freudovom misli, s
posebnim uzimanjem u obzir pojmova iz Freudove kasne faze (nagon prema
smrti i prisila ponavljanja npr.), otvaraju mogunost stalnoga etikog angamana, kako e to razraditi posljednji odjeljak ovoga teksta. Zamjerka Lacanovu pansimbolizmu korespondira kritici iekovih radova zbog njegova
inzistiranja na pojmu das Ding i poretku Realnog, koji e ieku posluiti kao
jedini odgovor na svako pitanje upueno iz tabora humanistikih disciplina
on e tovie trijumfirati nad njima jer pokuavaju disciplinirati ono to je
onkraj njihova simbolikog4 horizonta, zbog ega je uputno ponajprije istraiti pojam Stvari (das Ding) i poretka Realnog u lakonovskoj psihoanalizi i
iekovu razradu istih.

ista praznina ili prekomjerna materijalnost?

Objanjavajui pojam Realnog, Dylan Evans ne daje jednoznanu definiciju
jednog od triju kljunih poredaka psihoanalize (trijada Imaginarno, Simboliko, Realno), priznajui da nije potpuno jasno je li Realno izvanjsko ili
unutarnje, ili je nespoznatljivo, ili pak pristupano razumu (1996:160). S
jedne strane, Realno je u periodu Lacanova rada 1953.1955. ono to je izvan/
onkraj jezika i nedostupno simbolizaciji; s druge strane, ono to se nije moglo
integrirati u Simboliki poredak kod psihotinih bolesnika, vraa se u obliku
Realnog, i to halucinacije. Kako to tumai Vladimir Biti:
Zbiljsko od ega u [Lacanovoj] koncepciji nema niega materijalnijeg! priputa se u simboliki registar samo kao fantazam, halucinacija, kao slatka ali pogubna obmana. (2000:449)

Lacan, meutim, tvrdi kako na razini predodaba (Vorstellungen) Stvar

nije nita, nego doslovno nije. Nju karakterizira njezina odsutnost, tuost
(1997:63). Ova Lacanova postavka implicira dvoje: prvo, Stvari se moe pristupiti jedino u radikalno izmijenjenu obliku ili, preciznije, njezino mjesto
moe se locirati jedino slijedei njezine tragove u Simbolikom poretku (Vorstellungen) i, drugo, Stvar ne postoji (ona nije5), to podrazumijeva dvoje:
Stvar po sebi ne moe biti kantovska Ding-an-Sich i nipoto nema pozitivnu
puninu.
Kada se iek u svojim tekstovima bavi Realnim, oslanja se mahom na kas
niju fazu Lacanova rada, posebno na Etiku psihoanalize, gdje, prema ieku,
nastaje kljuni preokret Lacanove misli. Iz te se faze Stvar nadaje kao pripadna poretku Realnog/Zbiljskog, a Zbiljsko je prekomjernost koju je nemogue simbolizirati (Matijaevi, 2003:409). Smo odreivanje pozicije s koje
e se opisivati Realno kljuno je i/li problematino. Naime, kako se Stvari
ne moe pristupiti izravno, nego tek retrogradno, slijedei pukotine u Simbolikom poretku, koje su uvjetovane postojanjem nepripitomljive Stvari,
zakljuiti je da je Realno poredak koji je onkraj Simbolikog, a tako i onkraj
subjekta. Meutim, analizirajui status psihotinog bolesnika, Lacan detektira poseban mehanizam, onaj odbacivanja/iskljuivanja, iz ega se zakljuuje
kako postoji unutar subjekta praznina, koja se nadomjeta halucinacijama.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

409

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

Naime, oslanjajui se na strukturalistiki koncept sinkronije, Lacan zakljuuje kako psihotiar odbacuje primarni strukturotvorni pojam (falus), koji
pridrava temeljni sustav rijei na odreenoj udaljenosti ili u relacijskoj dimenziji (1997:66).
Iz ovoga se vidi kako se odreenje Realnog koleba izmeu prekomjernosti
ili iste materijalnosti i potpune praznine,6 a isto tako ne razabire se poloaj
Realnog: je li to poredak konstitutivan za subjekt ili za intersubjektnu sferu
(Simboliki poredak). Lacan ovu dvojbu razrjeava tako to postulira prazninu ili manjak u das Ding, a njegove efekte zahvaa u pozitivnosti:
[das Ding, apsolutni Drugi subjekta] locira se u najboljem sluaju kao neto to nedostaje.
Ne nalazi ga se, nego samo njegove ugodne uinke. U takvu stanju eljenja i ekanja njega u ime
naela ugode zahtijevat e se optimalna napetost; ispod toga nema ni percepcije ni nastojanja.
(1997:52)

Povratak Freudu
Za uspjean svretak Edipova kompleksa, prema Lacanovoj reviziji Freudova
razumijevanja, dijete treba prihvatiti ime oca i time ulazi u Simboliki poredak. No Lacanov povratak odnosu majke i djeteta dalekoseniji je i ima vei
potencijal za razvijanje novoga poretka Realnog.7 Prije ulaska u trijadni
odnos otacmajkadijete, dijete proivljava bolan i traumatian trenutak odvajanja od majina tijela, jedinstvo izmeu majke i djeteta ukinuto je i dijete
je osueno na stalno obnavljanje udnje za povratkom cjelovitosti i jedinstva
s majinim tijelom. udnja nastaje kao razlika izmeu zahtjeva i elje, stoga
ta razlika koja se moe nai pod kapom jednog oznaitelja upuena na drugog
osigurat e udnji stalno kretanje i kao posljedicu toga tvoriti lanac zamjena
oznaitelja. Meutim, u kasnijoj fazi Lacanova rada, Realno je ambivalentno
utoliko to ujedinjuje ugodu i zazor, privlano je i pogubno ako mu se subjekt
2

Dok Lacan tvrdi da je Realno ono to je uvijek na istom mjestu. To moete vidjeti u povijesti znanosti i miljenja (1997:70), iek e
esto naglaavati kako se ovakav nain promiljanja nadovezuje na hegelijansku tradiciju, koja za poetnu nemogunost naknadno
utvruje da je konstitutivna nunost ili uvjet.

Tvrtko Vukovi u biljeci o pojmu Realnog

takoer saima diskusije o Realnom u dva
temeljna odreenja: Realno kao materijalna
tjelesna stvarnost bia prije procesa simbolizacije i paradoksalno izglobljeno sredite
simbolikog poretka (2009:10).

Lacan kae za majku da zauzima mjesto

Stvari, iz ega proizlaze sve sloene kategorije frustracije, oblika ovisnosti i zadovoljstva
(usp. 1997:67) Budui da prihvaanje Imena
Oca (zabrane) osigurava subjektu relativnu
sigurnost od povratka u to strano stanje Stvari (incest), incest je istodobno i fundamentalna udnja i temeljno naelo primordijalnog
zakona iz kojega se razvijaju ostali kulturni
obrasci: zabrana incesta nije nita drugo
do condition sine qua non govora (Lacan,
1997:69). Meutim, kako e to Lacan naglasiti implicitno (usp. 1997:69), a iek eksplicitno elaborirati (Kamo, Edipe?), zabrana
sinova odnosa s majkom nije u svojoj sutini
zabrana, nego nemogunost, budui da zakoni pretpostavljanju, reguliraju i proizvode njihovo krenje (npr. Deset Bojih zapovijedi).

Usp. Matijaevi (2003:407416).

4

Za ilustraciju koliko se iek odmaknuo od

Lacanova pansimbolizma moe posluiti
njegovo itanje Lacanova seminara o Ukradenome pismu, koji ima upravo pionirsku ulogu u daljnjoj razradi Simbolikoga poretka:
Moda bismo trebali ponovno iitati Lacanov Seminar o Ukradenome pismu iz ove
perspektive: nije li samo pismo () objekt
koji se opire simbolizaciji, viak, materijalni
preostatak koji krui meu subjektima i zaraava svoga privremenog posjednika? (iek, 1992:8)
5

Kako iek parafrazira Lacanovo opisivanje

lamelle: lamella ne postoji, ona opstaje
(2003:208).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

410

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

previe priblii. Primjer kako funkcionira Realno jest Lacanov pojam jouissance8 kao nemogui uitak.
Realno ulazi u Lacanov obzor intenzivnijim razmatranjem Freudove kasne
faze u kojoj Freud predstavlja novi termin, nagon prema smrti. Nagon prema smrti, kako se tumai u Freudovu tekstu S onu stranu naela ugode,
posljedica je Freudova uoavanja sluajeva povratnika preivjelih vojnika iz
Prvoga svjetskog rata kojima se mune scene iz ratnih iskustava vraaju s
velikim intenzitetom u snovima i uope prodiru u njihovu svakodnevicu na
nain koji im onemoguava uobiajeno i nesmetano ivljenje. Kako je logika
Freudova psihoanalitikog uenja prije susreta s iskustvom traumatiziranih
bila poglavito izraena logikom postizanja naela ugode, nesmiljeno ponavljanje u svakom pogledu neugodnih iskustava navelo ga je na zakljuak kako
postoji jedno naelo onkraj naela ugode, koje egzistira u subjektu mimo njegove volje i kontrole i nazvao ga je nagonom prema smrti. Budui da se uinci
nagona prema smrti pojavljuju npr. u snovima i halucinacijama, te imajui na
umu Freudovo inzistiranje na razlikovanju latentnog i manifestnog sadraja
sna pri emu je manifestni rad sna rezultat etiriju dimnih zavjesa kako bi
neugodni sadraj iz nesvjesnog prodro u svjesno Simboliki poredak sada se
moe razmatrati u odnosu prema poretku Realnog. Drugim rijeima, Realno
se ne odnosi prema biologiji ili stvarnosti, nego, rijeima eljke Matijaevi,
Realno je sada ono iz kojeg Simboliko zadobiva svoje znaenje, njegovo
oznaeno koje ga omoguuje (2006:170).
iek uoava Lacanovu reviziju pojma Realnog od 1960-ih i 1970-ih: upotreb
ljavajui Freudov pojam das Ding, Stvar sada utjelovljuje nemogui uitak i,
iako je u samom srcu Simbolikog poretka, za Simboliki je poredak konstitutivan kao praznina ija se jeza moe izbjei samo stvaranjem fantazme koja
tu prazninu ispunja za subjekt prihvatljivim, itljivim sadrajem (u smislu integriranosti fantazme u Simbolikom poretku): preko fantazme jouissance je
pripitomljena, udomaena (iek, 2002:171), fantazma je u osnovi scenarij
koji ispunjava prazan prostor temeljne nemogunosti, zaslon koji prekriva
prazninu (iek, 2002:174). Stoga e iek u svojim tekstovima esto ponoviti da subjekt prolazi kroz fantazmu.

Sluaj Edip
Kolebanje u lociranju Stvari (pripada li unutarnjem ili izvanjskom) za Evansovo je razumijevanje, kako je navedeno, posljedica Lacanova krta bavljenja
pojmom Realnog, no iekovo razumijevanje Realnog vodi ga k zakljuku
da je Realno paradoksalnoga karaktera: ta neodluivost poloaja Realnog pro
izlazi iz njegove prirode: iako ne postoji [Realno kao entitet] (u smislu
realno postojeeg, onog to zauzima mjesto u zbilji), ima niz karakteristika
rezultira odreenim strukturalnim posljedicama, moe proizvesti niz efekata u simbolikoj realnosti subjekta (iek, 2002:220). iek e Lacanovo
bavljenje Realnim promatrati u kontekstu Lacanova psihoanalitikog pomaka: ako je 1950-ih Realno predsimbolika realnost, preokret nastaje 1960-ih
i 1970-ih kada, prema ieku, Lacanovo Realno sve vie nalikuje Imaginarnom.9 Zbog obiljeenosti paradoksalnou, Realno je usko povezano s pojmom jouissance kao uitak [koji] ne postoji, nemogu je, ali izaziva niz traumatinih efekata (iek, 2002:221). Paradoksalnost jouissance potvruje
prisutnost Realnog utoliko to oblik zabrane skriva neto nemogue.
Moe se zakljuiti kako autori koji su se bavili Realnim pristupaju analiziranju Realnog iz dviju temeljnih perspektiva: iz jedne se Realno promatra

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

411

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

i opisuje u kontekstu konstitucije subjekta (npr. Bruce Fink u Lakanovskom

subjektu. Izmeu jezika i jouissance), a iz druge u kontekstu popularne kulture
i kolektiva (npr. iekovo Pomaknuto gledanje, Uivajte u svom simptomu!,
itd.) Kako je subjektovo prihvaanje Imena Oca uvjet bez kojega ne bi mogao
opstati kolektiv jer je i on takoer zadan Simbolikim poretkom, obje navedene perspektive analiziranja Realnog meusobno se nadopunjuju. Ne zauuje stoga to suvremene tzv. slabe subjekte iek objanjava pomou jednog
od temeljnih kulturnih (dakle, zajednicom uvjetovanih) zabrana Edipovim
kompleksom. Subjekt je podloan promjenama koje su zahvatile kolektiv i u
tom smislu se Edipovim kompleksom pokazuje na djelu povratna sprega izmeu subjekta i kolektiva. U tekstu Kamo, Edipe?10 iek razvija argumentaciju na temelju kontinuiteta psihoanalitike misli o Edipovu kompleksu na
relaciji FreudLacan utvrujui da zabrana incesta tek prikriva nemogunost
zadobivanja majke. Posjedovanje majke od sina uruilo bi samo postojanje
Simbolikog poretka, izravni dolazak do objekta incesta (majke) izbrisao bi
nunu minimalnu granicu izmeu Realnog i Simbolikog, koja je potrebna za
izbjegavanje psihoze.11 Paradoks zabrane ega nemogueg iek razrjeava
tumaei kako se nemogunost odnosi na nivo egzistencije (neto je nemogue; to jest, ne postoji), dok se zabrana odnosi na osobine koje predstavlja
(jouissance je zabranjen zbog svojih karakteristika) (iek, 2002:222).
iek se, meutim, ne osvre na povijesno ovjerenu injenicu incesta (npr.
drevni Egipat), a odbacuje i kolebanja Claudea Lvija-Straussa kada je za
incest utvrdio, na temelju prouavanja raznorodnih kultura i zajednica, da
je univerzalna pojava (to bi posljedino znailo da je prirodan ili bioloki
uvjetovan fenomen u ljudskom drutvu), makar je definirana zabranom ili zakonom (to dakle incest premjeta u domenu kulturne kodiranosti, no Lacan
to nije propustio problematizirati12). Dvosmislen poloaj incesta, meutim,
samo pokazuje jednaku paradoksalnost koju iskazuje iekovo razumijevanje
i definiranje Realnog: iek naime ujedinjuje oba shvaanja Realnog ono je
i tvrda, neprobojna jezgra koja se opire simbolizaciji i isti himeriki entitet
koji ne posjeduje nikakvu ontoloku konzistenciju (iek, 2002:228) Realno ima kontingentan status jer njegovo javljanje ovisi o okolnostima, njegova
opstojnost jest neuspjeh ili gubitak za koje Simboliki poredak snosi odgovornost, ne moe se zahvatiti u svojoj pozitivnoj prirodi, moe biti strukturirano samo unazad, od svojih strukturalnih efekata (iek, 2002:228). Stvar
zaprima prostor izmeu dviju smrti, tj. u pojasu koji dijeli nagon prema
8

Za ralanjivanje pojma jouissance usp. Braun

stein, Nstor, Desire and Jouissance in the
Teachings of Lacan, u: Rabat, Jean-Michel (ur.), The Cambridge Companion to Lacan, Cambridge University Press, New York
2003., str. 102115.

mogue da se dio simbolizacije ne dogodi

() da neto primordijalno vezano uz subjektovo bie ne ue u simbolizaciju te da nije
potisnuto, nego iskljueno (Lacan, 1981:93,
prema Matijaevi, 2006:180).

Dok Lacan Freudovo bavljenje moralom i uspostavom zakona u Totemu i tabuu vrednuje
kao potvrdu otkria da je fundamentalni ili
primordijalni zakon kojim se kultura poinje
razilaziti s prirodom onaj zakon o zabrani incesta (1997:6667), naglaava takoer kako
se i Freud i Levi-Strauss dotiu ena kao razmjenskih objekata meu mukarcima, zbog
ega je ocu onemoguen pristup kerima, no
ne obrazlau to sprjeava sinove da spavaju
s majkom.

Usp. iek (2002:219) i iek (2006:173).

10

Usp. iek, kakljivi subjekt, Odsutno sredite politike ontologije (Ticklish Subject: The
Absent Centre of Political Onthology), preveo
D. Telean, ahinpai, Sarajevo 2006.
11

Za Lacana se logikim nadaje postojanje stadija koji prethodi simbolizaciji, u kojem je

12

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

412

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

smrti (neumoljivu prisilu ponavljanja) od Simbolikog poretka, koji optimalno odravaju naelo ugode i naelo realnosti.
To mjesto izmeu dvije smrti, mjesto uzviene ljepote, kao i stranih udovita, sjedite je
das Ding, realno-traumatske jezgre u sreditu simbolikog poretka. Ono je otvoreno simbolizacijom/historizacijom: proces historizacije pretpostavlja prazno mjesto, ahistorijsku jezgru oko
koje je artikulirana simbolika mrea. (iek, 2002:184185)

Priroda incesta moe se bolje razumjeti usvoji li se temeljna Lacanova

lekcija o strukturnoj nunosti svakog objekta:
iako je tono da bilo koji objekt moe zauzeti prazno mjesto Stvari, to se moe dogoditi
samo pomou iluzije da je oduvijek bio ondje, tj. da nije ondje postavljen, nego naen kao
odgovor realnog. Iako bilo koji objekt moe funkcionirati kao objekt-uzrok udnje utoliko
to mo fascinacije koju odailje nije njegova nego proizlazi iz mjesta koje zauzima u strukturi
moramo, zbog strukturne nunosti, podlei iluziji da mo fascinacije pripada objektu kao
takvom. (iek, 1991:33)

Edipov kompleks vaan je utoliko to bismo na njegovu primjeru mogli sagledati posljedice pribliavanja Realnom: Edip kao pojedinac koji je izvrio
prijestup (prekrio zabranu) zakoraio je onkraj simbolikih zakona. Njegov
prijestup, meutim, daleko od toga da je sruio Simboliki poredak rodbinskih odnosa, upravo suprotno, samo ga je uvrstio. Edip je kanjen ludilom
(moemo rei kako je doivio blizak susret s nemoguom Stvari u sreditu
Realnog) kao pojedinac, dok zajednica nastavlja funkcionirati. Edipov susret
s Realnim, vidimo, nije natetio ostalim lanovima zajednice, iako su njezini zakoni prekreni. Postavlja se pitanje nije li tada mjesto Realnog zapravo
unutar subjekta, Edipa, koji je stranim proroanstvom predodreen izvriti
prijestup protiv zajednice, ili je pak Edip bio predodreen prestupiti ba zbog
toga to je znao za proroanstvo, simboliku strukturu koju podrava Realno,
tim vie to Lacan inzistira na tome da se Realno uvijek vraa ma koliko ga
Simboliki poredak nastojao integrirati (tonije kruiti oko njega). Lacanova uvena izjava da se ono iskljueno iz Simbolikog vraa u Realnom
simptomu podrazumijeva dvoje: Simboliko je bitno uvjetovano Realnim,
Realno mu logiki prethodi (kao to je ubojstvo praoca u prahordi za Freuda
u Totemu i tabuu bio logiki preduvjet nastanka i opstanka zajednice), i drugo
Realno se moe artikulirati tek poto je Simboliki poredak ve uspostavljen, ono je entitet koji mora biti naknadno konstruiran kako bismo u obzir
mogli uzeti iskrivljavanja simbolike strukture (iek, 1991:219). Najblie
operativnosti pojma Realnog, iek je sroio na sljedei nain:
Realno je punina inertne prisutnosti, pozitivnosti: nita ne manjka u Realnom to jest, manjak
je uveden tek simbolizacijom. () Ali je istovremeno Realno u sebi rupa, jaz, otvor koji zjapi
usred simbolikog poretka. () Realno kao polazna toka, osnova, baza pozitivna je punina bez
manjka: kao proizvod, preostatak simbolizacije, jest, nasuprot tome, manjak, praznina, stvorena
odnosno okruena simbolikom strukturom. (2002:229)

Koliko iek inzistira na nematerijalnosti Realnog, dokazuje sljedei navod:

Nije izvanjska stvar ona koja se opire hvatanju u simboliku mreu, nego napuklina unutar
same simbolike mree. (2007:215)

Kritiari Freudove i Lacanove psihoanalitike prakse predbacuju obojici upotrebu mitova za lijeenje klinikih sluajeva i razvijanje teorije ljudske psihe
te se prigovori svode na neegzaktnost i spekulativnost njihovih postavki koje
su s napretkom prirodnih znanosti opovrgnute ili barem dovedene u pitanje.
Meutim, kako istie Darian Leader, Lvi-Strauss, koji je Lacanu priskrbio

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

413

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

odsudni poticaj za ukljuivanje dosega strukturalne antropologije u psihoanalitike koncepte,

tvrdio je kako je mit odgovor na poetnu situaciju nemogunosti ili proturjenosti ne u
obliku rjeenja nego iznalaenja novih naina njezine logike formulacije. Jedna proturjenost,
takoreku, odgovor je na drugu. (2003:39)

Drugim rijeima, i Freudove teze o postojanju prahorde i Edipovu kompleksu

te Lacanove daljnje teorijske razrade Freudovih mitova treba promatrati na
razini Simbolikoga poretka i to ne kao pozitivne entitete koji podlijeu empirijskoj (pr)ovjeri, nego kao odnose ili radne modele:13
Lacanova usmjerenost na mit pokazuje kako se fikcija ne bi smjela shvatiti tek kao neto lano, nego kao neto to se moe upotrijebiti kako bi se organizirala nesumjerljiva i traumatina
graa. (Leader, 2003:42)

U skladu s Lacanovim redefiniranjem Edipova kompleksa (prijelaz s mita na

formalnu strukturu), vie ga zanima to su mitovi i kako se uvode u optjecaj (Leader, 2003:43), a upravo e se na tu dimenziju Simbolikoga poretka
usmjeriti iek kako bi opetovano pokazao da Simboliki poredak opstaje
zahvaljujui registru Realnoga, u ijoj sri lei praznina.

Operativnost iekova shvaanja Realnog

iek e Lacanov pojam objet petit a smjestiti u izvjesni meuprostor (prostor izmeu dviju smrti, tj. one fizike i simbolike) te je za njega objet petit a
sublimni objekt. Iz iekove14 psihoanalitike optike, kojom analizira progon
idova i porast antisemitizma u nacistikoj Njemakoj, glavni zakljuci koji
se mogu izvesti u bitnome povezuju fantazmu kao pretvorbu unutarnjeg
antagonizma u izvanjski uzrok (za nekompetitivnu njemaku ekonomiju i siromatvo krivi su idovi koji su namaknuli golemo bogatstvo spletkarenjem
i otimainom na raun Nijemaca) i simptom kao antagonizam unutar subjekta/kolektiva koji se tek treba shvatiti i prihvatiti (kapitalistiki sustav i
demokracija kao takvi imaju za nusproizvod siromatvo i izrabljivanje radne
snage). idovi tako predstavljaju simptom, ali i objet petit a, obiljeava ih
ista praznina koja funkcionira kao objekt-uzrok elje (iek, 2002:221),
pozitivni, materijalni objekt uzdignut na nivo nemogue Stvari (iek,
2002:104), tj. imaju ono neto zbog ega se razlikuju od Nijemaca koliko god im sliili, dakle poprimaju odlike sublimnog objekta i budui da je
to neto nevidljivo, treba ga uiniti vidljivim (Davidove zvijezde i znake
koje su idovi trebali nositi na javnim mjestima). Da rezimiramo iekovim
rijeima definiciju sublimnog objekta: uzrok koji po sebi ne postoji koji
je prisutan samo kao niz efekata, ali uvijek na distorziran, pomaknut nain
(iek, 2002:221), odnosno, to je iskljueno iz Simbolikog (iz okvira korporativistikog sociosimbolikog poretka), vraa se u Realno kao paranoidna
konstrukcija idova (iek, 2002:176).
13

Leader objanjava kako je vano uoiti povezanost ili slinost izmeu jednoga skupa
odnosa s drugim skupom odnosa: precjenjivanje krvnih odnosa (npr. incest) odnosi
se prema podcjenjivanju krvnih odnosa (npr.
patricid) jednako kao to se pokuaj bijega
od autohtonosti odnosi prema nemogunosti
uspjeha bijegom. Time smo se odmaknuli od

teorije o Edipovu mitu kao preruenoj reprezentaciji potisnutih elja k strukturnome modelu koji ga promatra kao odgovor na logiki
problem (2003:39).
14

Usp. Sublimni objekt ideologije (2002: 176

177).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

414

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

Ovaj primjer kolektivne nacistike percepcije idova korespondira s ponaanjem psihotiara, koji kao potporanj svome identitetu zahtijeva paranoidnu konstrukciju idova. Psihoza se nadaje kao temeljna za razumijevanje
Realnog, tim vie to za Lacana ima jednak status kao neuroze (histerija) kod
Freuda. Kao temeljni psihotiki mehanizam Lacan izdvaja odbacivanje/isklju
ivanje simbolike kastracije, pri emu se neto izbacuje iz nesvjesnog
(Matijaevi, 2006:180) umjesto pohranjivanja u nesvjesno te je psihotiar
primoran deluzijama popunjavati prazninu nastalu u simbolikom poretku,
koja nastaje zbog odsutnosti primarnog oznaitelja (Matijaevi, 2006:181).
Iz razmatranja sluaja psihotinoga bolesnika takoer, dakle, slijedi da je
Realno ista praznina. iek za opis Realnog upotrebljava metafore sline
praznini Realno kao praponor koji sve guta, rastvarajui sve identitete
(2008:68) stoga ne udi to e na drugom mjestu naglasiti da ne smijemo
izbrisati razdaljinu to razdvaja Realno od njegove simbolizacije: upravo taj
suviak Realnog nad svakom simbolizacijom djeluje kao objekt-uzrok elje
(2002:16), zbog ega je
Lacanova teorija fantazme zamiljena kao konstrukcija koja doputa subjektu da izie na
kraj s tom traumatskom jezgrom. Na toj razini zavrni moment analize odreen je kao prolazak
kroz fantazmu. (2002:182)

Ono to analitiaru iek nalae kao pothvat koji moe i treba uiniti jest to
da, unato tome to je Realno nemogue () upravo je ta nemogunost ono
to treba zahvatiti kroz njezine efekte (2002:221).
Meutim, iek odluno tvrdi, parafrazirajui Lacana, da je Realno mnogo sloeniji pojam od vrste transhistorijske jezgre koja zauvijek izmie
simbolizaciji; uope nije povezana s onim to je njemaki idealist Immanuel
Kant zvao stvari-po-sebi (2008:6970; takoer u iek, 2002:233) upravo suprotno Evansovu razumijevanju Realnog kao kantovske stvari-po-sebi,
nespoznatljivo x (1996:161). Za Evansa pojam Realnog, kako je naznaeno
na poetku ovoga teksta, uvelike je dvosmislen, zauzimajui poloaj i izvan
(jer se vraa u obliku trauma i halucinacija) i unutar stvarnosti,15 a iek ga
smjeta u jezgru ljudske seksualnosti (2008:69): ulaskom u reim seksualne razlike kojom upravlja Simboliko, ljudsko bie je na gubitku nakon kojeg
mu ostaje nekastrirani ostatak, neunitiv parcijalni objekt odsjeen od tijela
uhvaena u seksualnu razliku (iek, 2008:69). Sam e Lacan u reviziji (Paranoina psihoza i njezin odnos prema linosti, 2002:21) paranoine psihoze
uzroke toj anomaliji traiti, ako nije rije o organski uvjetovanom razvoju
bolesti, u ivotnim situacijama s posebnim naglaskom na inicijalne situacije
djetinjstva. iek dapae uoava univerzaliziranje mehanizma iskljuivanja u
Lacanovim radovima iz posljednjih godina ivota: postoji stanovito iskljuivanje priroeno poretku oznaitelja kao takvom; svaka je simbolika struktura izgraena oko stanovite praznine i podrazumijeva da je iz nje iskljuen
stanoviti kljuni oznaitelj (2002:106) pa je tako i Drugi, sam simboliki
poredak, takoer barr, prekrien temeljnom nemogunou, strukturiran
oko nemogue/traumatske jezgre, oko sredinjeg manjka (2002:170). Drugim rijeima, ako su, prema Freudovu razumijevanju neuroza, svi ljudi bili
vie ili manje histerici, prema Lacanovu tumaenju psihoza, svi ljudi su (pa i
znanstvene discipline, kako to navodi iek) manje ili vie psihotici.
ini mi se da se iz ove nelagodne pozicije u lociranju Realnog moe izii
promotri li se iekov stil pisanja i okolnosti u kojima problematizira Realno. Naime, iek se u tumaenju Lacanovih koncepata, posebice Realnog,
okree popularnoj kulturi i politici kako kae: uvjeren sam u svoje vlastito

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

415

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

razumijevanje nekog lakanovskog koncepta samo ako ga mogu uspjeno prevesti u sutinsku imbecilnost popularne kulture (iek prema Matijaevi,
2003:410). Pojam Realnog dakle izmie istoj definiciji, on svoje znaenje
mijenja iz konteksta u kontekst, tovie, kontekst ili Simboliki poredak dat
e Realnome okvire itljivosti. Kako to navodi iek, Realno je istovremeno pretpostavljeno i uspostavljeno simbolikim (2002:229). Razumljivo
je stoga da iekova djela vrve primjerima iz popularne kulture te da se njegovo pozivanje na Realno mijenja ovisno o kulturnom segmentu koji promatra. Vano je izvui konzekvencije iz ovoga pristupa: iek kao iezavajui posrednik izmeu psihoanalize i kulture ukazuje na to da se o Realnom
kao potpornju Simbolikog poretka moe govoriti jedino preko Simbolikog.
Stoga e njegov fokus uvijek biti usmjeren na Simboliki poredak i traganje
za njegovim puknuima, jer puknua u Simbolikom poretku signaliziraju
i logiki pretpostavljaju postojanje neeg onkraj Simbolikog, koje Simboliko nastoji integrirati, no uvijek u tome podbacuje. Zbog toga Realno
kao pretpostavka o postojanju praznine (ili, kako se takoer naziva tvrde,
neprobavljive jezgre) ini iekov pristup a time zapravo i cijele Lacanove
psihoanalize izrazito djelatnim u pogledu kritike dominantnih ideolokih
diskurza. Praznina Realnog i njegovo neumoljivo vraanje osiguravaju irok
manevarski prostor u kojem se svaki politiki ili etiki angaman moe osporiti:
Radikalna kontingentnost imenovanja implicira nesvodiv rascjep izmeu Realnog i modus
njegove simbolizacije: odreena povijesna konstelacija moe biti simbolizirana na razliite naine; samo Realno ne sadri nikakav nuan modus svoje simbolizacije. (2002:138)

Upravo zbog toga odgovor realnog nuan je za odravanje intersubjektivne

komunikacije kao takve (iek, 1991:30). U tom smislu moe se govoriti o
etikom potencijalu psihoanalize, to je za ieka najvanija lekcija usvojena
iitavanjem Lacana.
Literatura
Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb
2000.
Braunstein, Nstor, Desire and Jouissance in the Teachings of Lacan, u: Rabat, JeanMichel (ur.), The Cambridge Companion to Lacan, Cambridge University Press, New
York 2003., str. 102115.
Evans, Dylan, Dictionary of Psychoanalytic Theory, BrunnerRoutledge, New York
2003.
Lacan, Jacques, Das Ding; Das Ding (II), u: Jacques-Alain Miller (ur.), The Ethics
of Psychoanalysis 19591960. The Seminar of Jacques Lacan Book VII, preveo Dennis
Porter, New York 1997.
Lacan, Jacques, Paranoina psihoza i njezin odnos prema linosti, Tvra, 12 (2002),
str. 1321.
Leader, Darian, Lacans Myths, u: Rabat, Jean-Michel (ur.), The Cambridge Companion to Lacan, Cambridge University Press, New York 2003.
Matijaevi, eljka, Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan, AGM, Zagreb 2006.

15

Takav paradoksalan poloaj, oslikan npr. i

anegdotom Izbacite me unutra!, naziva se
ekstimnim.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
122 God. 31 (2011) Sv. 2 (407416)

416

A. Milanko, Poredak Realnog u lakanovskoj psihoanalizi

Matijaevi, eljka, iekovo zbiljsko kao supstancija to izmie hegelovskom subjektu, Filozofska istraivanja 89 (2/2003), str. 407416.
Vukovi, Tvrtko, Ljubi ieka svoga!, Meandar, Zagreb 2009.
iek, Slavoj, Enjoy Your Symptom! Jacques Lacan in Hollywood and out, Routledge,
New York 1992.
iek, Slavoj, Looking Awry: An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture,
MIT Press, Cambridge, Mass. 1991.
iek, Slavoj, Psychoanalysis and the Lacanian Real: Strange Shapes of the Unwarped
Primal World, u: Beaumont, Matthew (ur.), Adventures in Realism, Oxford 2007, str.
207223.
iek, Slavoj, Sublimni objekt ideologije (Sublime Object of Ideology), preveli N. Jovanovi, D. Kri, I. Molek, Arkzin, Zagreb 2002.
iek, Slavoj, kakljivi subjekt. Odsutno sredite politike ontologije (Ticklish Subject: The
Absent Centre of Political Onthology), preveo D. Telean, ahinpai, Sarajevo 2006.
iek, Slavoj, Troubles with the Real / Der rger mit dem Realen, Sonderzahl Verlagsgesellschaft, Wien 2008.

Andrea Milanko

The Real in the Lacanian Psychoanalysis

Abstract

This paper discusses a highly debatable and problematic, yet a key psychoanalytic concept, the
Real, and its relation to the Symbolic order. After examing principally two major approaches to
the Real (from the perspective of subject and from the perspective of the Symbolic order), the
influence of structuralism on Lacans later work is being analysed. Lacans later work is taken
up by iek, who introduces an operative dimension of the Real and its political and ethical
potential. The Real is finally taken as an empty void.
Key words
the Real, Symbolic order, psychosis, forclosure, structuralism, void