61

Basranska Bitka (Bitka kod deve)

Drugi graanski rat u Islamu
Muslimani su ve vodili jedan graanski rat za vrijeme hilafeta prvog halife Ebu
Bekra. U istoj generaciji suoili su se sa uasnim spektrom meusobne borbe. Prvi
graanski rat vodila je vlast protiv nekih njenih disidentnih podanika; drugi graanski
rat vodili su disidentni podanici protiv svoje vlade.
Profesor Sejid Abdul Kadir i Muhammed udauddin u svojoj Historiji Islama, dio
prvi (Lahore, Pakistan) piu:
Aia se vraala iz Meke u Medinu nakon Hadda kad je ula vijesti o
Osmanovu ubistvu i Alijinom uspeu na tron hilafeta; na to je odluila da ne
ide Medinu ve da se vrati u Meku. Talha i Zubejr su takoe stigli u Meku.
Osmanov namjesnik u Meki bio je Abdullah bin Amir Hadremi. Mervan i
drugi lanovi Benu Umejje bili su njegovi gosti. Svi oni su odrali sastanak i
odluili da trae osvetu za Osmanovu krv. Podigli su u Meki armiju od 3000
ratnika i odluili nakon izvjesnih diskusija marirati na Basru. Okupirali su
Basru, konfiskovali blagajnu i ubili 600 muslimana za koje su smatrali da im
se suprostavljaju, a irili su i teror u gradu
Zahtjev za osvetom za Osmanovom krvlju bio je samo izgovor za rat. On je bio maska
ne samo za ambicije buntovnih voa ve takoe i za njihove zloine. Za njih nije bio
naina da prerue svoje namjere, ambicije i rijeenosti kao i njihovo saizvrilatvo u
Osmanovom ubistvu osim tvrdnje da su oni bili njegovi paladini. Jedna stvar koja je
bila jasna svakom je da ako Alija bude u stanju konsolidirati svoju vladu, jedna od
prvih stvari koju e uraditi bit e da povede istrage po pitanju Osmanova ubistva, i
bilo je neizbjeno da e pretres krivinih gonjenja dovesti do samih lidera pobune.
Uloga koju su oni igrali tokom opsade Osmanove palae nikom nije bila skrivena.
Oevici su svi bili prisutni u Medini i on bi svjedoili pod zakletvom ta su vidjeli.
Stoga, za lidere pobune bio je jedini nain da sprijee Aliju i njegovu neumoljivu
pravdu, a ona je bila da se pusti krik osvete prije nego li uspostavi aparat zakona u
funkciju. Ovo je tano ono to su oni uradili. Neki od njih su ak i priznali da ono to
oni ine je iskupljenje njihovih grijeha, i da nema boljeg naina da iskupe grijehe do
da krvlju krv saperu. Oni su ubili jednog halifu, i sad idu da ubiju i drugog. Ovo je
bio jedini nain, smatrali su oni, da zadobiju spasenje.
Niko ne zna sa kojim su pravom Aia, Talha i Zubejr traili osvetu za Osmanovu krv.
Niko od njih nije bio u srodstvu sa Osmanom. Svak od njih pripadao je razliitom
klanu. Osmanova najblia rodbina bila je njegova udova, Naila, i njegovi sinovi i
keri, a oni nisu traili nikakvu osvetu ni od koga. Tek nakon njegova smaknua
Osman e imati samoimenovane paladine oba spola, spremne i eljne da ga zatite!
Aia nije mogla vidjeti Aliju na tronu hilafeta. Njena mrnja prema Alji bila je
preovlaujua. Da je neko drugi a ne Alija postao halifa, ona se moda ne bi ukrcala u
cininu avanturu u kojoj je desetine hiljada muslimana bilo ubijeno. Poto je pravi
casus belli u njenom sluaju bila njena nerazvodnjiva mrnja prema Aliji, ona je
takoe nala jo jedan razlog da energino povede kampanju protiv njeg. U sluaju
njenog uspjeha u uklanjanju Alije sa centra moi, ona bi postavila svoga neaka i
usvojenog sina, Abdullah bin Zubejra, za novog halifu.
Trojica od Osmanovih namjesnika koje je Alija otpustio bili su Abdullah bin Amir
Hadremi u Meki; Ja'la bin Umejje u Jemenu; i Abdullah bin Amir bin Kurejz u Basri.

Nakon njihove smjene, prvi je ostao u Meki, a druga dvojica su takoe dola u Meku.
Donijeli su sa sobom blagajnu. Neki graani Meke takoe su dali dareljive priloge u
kovege pobunjenika. Na ovaj nain potonji su uspostavili fondove neophodne da
podupru svoj rat.
Pobunjeniki lideri odrali su sastanak u kui Abdullah bin Amir Hadremija, biveg
namjesnika Meke, kako bi odluili ta im je initi. Invazija na Medinu i mar na Siriju
su razmatrani ali nisu izgledali praktini zbog raznih razloga. Naizad, Abdullah bin
Amir bin Kurejz, bivi namjesnik Basre, predloio je da trebaju ii u Basru. Ovaj
prijedlog se svakom dopao i svi su ga prihvatili. Talha ga je eljno doekao, i rekao da
mnoge porodice njegova klana ive u Basri, i da on moe raunati na njihovu
podrku.
Pobunjenii lideri onda su izradili svoju strategiju: prvo e zauzeti Basru; sa Basrom
kao svojom bazom, okupirat e Kufu gdje Zubejr ima mnogo pristalica. Sa Basrom i
Kufom u svojim rukama, smatrali su, bilo bi mogue da izoliraju Aliju u Hidazu,
okupiraju njegove teritorije; poraze ga i istrgnu hilafet od njeg.
Tobonji cilj pobunjenika bio je da ubiju one koji su ubili Osmana. Ljudi koji su ubili
Osmana, bili su svi u Medini ali njegovi samoimenovani prvaci pohodili su prema
Basri 800 milja istono u Iraku!
Talha i Zubejr zatraili su od Abdullah bin Omer bin el-Hatttaba takoe da im se
pridri u Basri ali je on odbio ii.
Aia je nagovarala Hafsu bin Omer bin el-Hattab i druge udovice Poslanika koje su
jo uvijek bile u Meki nakon Hadda da sa njom pou u Basru i da uzmu uea u
ratu protiv halife. Sve od njih su odbile osim Hafse. Ona je bila voljna ii sa Aiom ali
joj je njen brat, Abdullah bin Omer zabranio to da ini.
Umm Selma bila je jedna od Poslanikovih udovica. Aia joj je poslala pismo u
Medinu pozivajui je da uzme uea u kampanji. Umm Selma joj je ovako
odgovorila:
O Aia! Jesi li zaboravila da je Glasnik Boiji ti naredio da ostane kod kue i da ne
prekorauje granice koje ti je naa vjera nametnula? Dihad ena je obuzdavanju.
Njihove oi ne bi trebale biti bestidne1, a njihov glas ne bi trebao biti glasan. Misli li
da ako bi te Glasnik Boiji naao da jae kamile po pustinji, da bi bio veoma
zadovoljan? Ako svome muu ne bi bila pokorna, ja ga nikad ponovo ne bi bila u
stanju susresti. Stoga, boj se uvijek Boga. Bilo bi u tvoju vlastitu korist da ostane
kui i da se ne predaje divljoj avanturi.
Aia je tvrdila da ona ide u misiju mira. Da je tako, onda je to bila najudnija od svih
mirovnih misija. U Basru ju je pratilo 3000 ratnika, naroguenih sa ubojitim orujem,
i ednih krvi nevinih Muslimana!
Napokon su sve pripreme obavljene i armija Aie, Talhe i Zubejra sa velikom
pompom marirala je iz Meke prema svojoj dalekoj destinaciji Basri.
Kako je mekanska armija marirala prema istoku, neko je postavio pitanje ko e
postati halifa u sluaju pobjede nad Alijom. Talhin sin rekao je da bi njegov otac
postao halifa, ali mu se Zubejrov sin suprostavio tvrdei da bi jedino njegov otac
postao halifa.
Zapoela je iva rasprava koja je mogla dovesti do okraja izmeu dvojice mladia
kad je Aia stigla na scenu. Ona se umijeala meu njih i njihove pristalice, i okonala
neugodno pitanje kao neblagovremeno.
Mada je Aia tad zatakala pitanje vostva, ona je ipak odluila da e njen neak,
Abdullah bin Zubejr, predvoditi armiju u molitvi. Ovaj dekret imao je poseban znaaj
1

bold

u kontekstu tog vremena. Jednom prilikom tokom Poslanikove bolesti, Aiin otac Ebu
Bekr predvodio je neke muslimane u molitvi. injenica da ih je vodio u molitvi
koritena je odmah nakon Poslanikove smrti i kao argument u njegovu (Ebu
Bekrovu) korist, i kao njegova (Ebu Bekrova) kvalifikacija da postane halifa.
Aia je voljela svoga neaka Abudllah bin Zubejra vie nego njegova roena majka, i
ona je bila odluna da ga postavi za sljedeeg halifu. Na njeno insistiranje ak je i
Zubejr morao stati iza svoga vlastitog sina da obavi molitvu. Kako je Aia to vidjela,
u svjetlu primjera svoga roenog oca, niko u ustanikoj armiji nije mogao tvrditi da je
imao iste kvalifikacije da postane halifa kao to je njen neak imao budui da je on
i samo on predvodio armiju u molitvi.
Pitanje liderstva kopkalo je i Sa'd bin Asa. Prilbliio se Zubejru Talhi i sljedei
razgovor desio se izmeu njih:
Sa'd: Ako dobijete rat protiv Alije, ko e postati novi halifa?
Talha: Koga god muslimani izaberu postat e njihov halifa.
Sa'd: Kad ste napustili Meku, izjavili ste da va cilj u ratu protiv Alije je da dobijete
osvetu za Osmanovu krv. Ako se vai ciljevi nisu promijenili onda morate jednog od
njegovih (Osmanovih) sinova postaviti za novog halifu, a njih obojica su ovdje sa
nama u armiji.
Talha: Misli li ti da emo zaobii starije Muhadire i uiniti jednog od vaih sirovih
mladia naim halifom? Nikad.
Sa'd je tad shvatio da pria o traenju osvete za Osmanovu krv je bila samo obmana, a
pravi cilj trijumvira bio je da se domognu vlasti.
Poseban posjetilac pobunjenikom logoru bio je Mugire bin eabe. On je razgovarao
sa Aiom i Mervanom i savjetovao ih da odustanu od svoga plana, napada na Basru.
Rekao je Mervanu
...ako ide u Basru da pronae Osmanove ubice, onda treba zanti da su oni ovdje u
tvome vlastitom logoru a ne u Basri. Oni su generali tvoje armije. Oni su ubili
Osmana jer je svaki od njih htio postati halifom. Ali nisu uspjeli, i nakon njihova
neuspjeha, oni su izmislili ovu priu o traenju osvete.
Ali Aia i Mervan nisu imali namjere da odustanu od svoga velikog osvajakog
projekta. Nisu prihvatili Mugirin savjet nakon ega su on, Sa'd bin As, Abdullah bin
Halid, i nekolicina ostalih odvojili se od pobunjenike armije i otili u Taif.
Pobunjenika armija je nastavila svoj mar prema Basri ali ju je udan dogaaj
ponovno zaustavio. Dok je Aia jahala pored nekog bunara u jednom usputnom selu,
neki odlutali psi sakupili su se oko njene deve i poeli na nju razjareno lajati. Aia je
promolila glavu iz nosiljke i upitala Talhinog sina da li zna ime toga sela kroz koje su
prolazili. Rekao je da prolaze kroz zaselak zvani Havab.
Kad je Aia ula ime Havab, zapala je u stanje velike uznemirenosti. Naredila je
vodiu svoje deve da je posadi i rekla je da se odmah mora vratiti u Medinu umjesto
da dalje ide prema Basri.
Ova iznenadna promjena pravca i destinacije od strane Aie iznenadila je Talhinog
sina pa ju je on zapitao zato ne moe ii u Basru. Rekla mu je da se prisjetila
predskazanja Boijeg Poslanika, te mu je ona sljedeim rijeima prenijela koje je to
predskazanje bilo:
On (Poslanik) bio je jednog dana sa svojim enama i obraajui im se, rekao je :
'Doi e dan kad psi Havaba e lajati na jednu od vas, i to e biti dan kad e ona biti u
oitoj zabludi.' On se onda okrenu prema meni i ree: 'uvaj se o Humejra, da ti ne

bude ta ena.' Eto, ja sad mogu uti i vidjeti da psi Havaba laju na mene. Tako da
sam ja ta koja je u oitoj zabludi.
Ali Talhin sin nije bio ubijeen pa je rekao:
O majko vjernika, ne obraaj panju na pse koji laju. Imamo mi vanijih stvari da
uradimo. Stoga, krenimo ka odreditu koje nas priziva sa istoka.
Ali izgleda da je Aia rijeila da se vrati u Medinu. Uznemiren njenim insistiranjem
da se vrati u Medinu, Talhin sin pozvao je Abdullah bin Zubejra nadajui se da e je
on odgovoriti da napusti pobunjeniku armiju.
Abdullah bin Zubejr stigao je na scenu i on takoe je uo Aiinu priu. Ali morao ju je
zaustaviti po svaku cijenu. Ako bi ona napustila pobunjeniku armiju, sav napor
pobunjenikih lidera da dou do vlasti, tu i tad bi propao. tavie, oni ne bi imali
mjesta gdje da idu. Stoga je rekao svojoj tetki da selo gdje su psi lajali na nju, a to ju
je vidno potreslo, nije Havab; to je bilo neko drugo nepoznato selo. Meutim, Aiu to
nije zadovoljilo i izjavila je da ona ne ide u Basru.
Abdullah bin Zubejr sad je morao preduzeti oajnike mjere da svoju tetku razuvjeri
da idui u Basru, ona ne zastranjuje, i da lajanje nekih zalutalih pasa ne treba da je
uznemirava. Onda se on zakleo da je armija ostavila Havab daleko iza. Takoe je
sakupio pedeset Arapa iz pustinje, doveo ih do Aie i svi oni su se zakleli da je Havab
uistinu veoma daleko od mjesta gdje je ona.
Arapski historiari vele da je svjedoanstvo koje je Abdullah bin Zubejr izveo pred
Aiom, je prvo krivokletstvo u Islamu.
Taberi, dekan arapskih historiara, takoe je zabiljeio ovaj dogaaj. On dodaje da je
naporima njena usvojena sina Abdullah bin Zubjera i njegovih pedeset svjedoka
Aia naizad ubijeena da psi koju su na nju lajali nisu uope pripadali Havabu, ve
nekom drugom selu. Ona je odbacila ovaj incident kao manju neugodnost. Njena
savjest bila je zalijeena i bila je spremna poi prema Basri.
U to vrijeme Alija je odmjeravao situaciju. Znao je da je od svih njegovih neprijatelja
Muavija, namjesnik Sirije, bio najopasniji, te je smatrao da prvo njemu treba posvetiti
panju. Ali onda je uo da su Talha i Zubjer koji su ranije napustili Medinu i otili u
Meku obaviti umru, raskinuli njegovu zakletvu odanosti i da su oni i Aia, koja je
ve bila u Meki, podigli zastavu pobune protiv njeg. Takoe mu je preneseno da su
ova tri lidera ve napredovala sa dobro opremljenom armijom prema kljunom gradu
Basri u Iraku u namjeri da ga zauzmu.
Aia nikad nije krila svoje neprijateljstvo prema Aliji ali on nikad nije mogao
zamisliti da bi ona ila dotle da protiv njega povede rat. Za njeg, savez izmeu Talhe,
Zubejra i Muavije inio se moguim, ali nikad i savez izmeu Talhe, Zubejra i Aie.
Ali ovdje je ona sa svojim saveznicima predstavljala direktniju prijetnju sigurnosti
Islamske drave od samog Muavije.
Alija je bio prisiljen da sve otkae kako bi se pozabavio izazovom Aie, Talhe i
Zubejra.
alio je njihovu neumjerenu i neblagovremenu ratobornost, te je nastojao da ih
odvrati od izazivanja krvoprolia meu muslimanima to je bilo neizbjeno ako su se
pobunili protiv zakonite vlasti. Poslao je pismo Aii iji je smisao sljedei:
U ime Boga koji je Milostivi i Samilosni.
Ti si svoj dom napustila, to je u izravnoj suprotnosti sa zapovijedima Boga i Glasnika
Njegova, a sad sjeme graanskog rata meu muslimanima ti sije. Samo na trenutak
zastani i o ovom porazmisli: ta sa vojskama i ratovima ti ima? Je li da se bije tvoj
posao? I protiv koga da se bije? Protiv muslimana? U tvome domu je mjesto tvoje.
Bog ti zapovijeda da u domu svome ostane. Stoga, Njeg se boj i nepokorna Mu biti
nemoj i odmah se u Medinu povrati.

Aia je primila Alijino pismo ali njegov apel nije imao uinka na nju, i ona ak nije ni
potvrdila da ga je dobila.
Alija je poslao slina pisma Talhi i Zubejru i oni mu takoe nisu odgovorili.
Alija je uvidio da su pobunjenike voe rijeile da proliju muslimansku krv. elei da
ih u tome sprijei odluio je da ih presretne. Ali njihovu armiju mogao je presresti
jedino sa svojom armijom, a on armije nije imao!
Novi halifa morao je podii vojsku ako je elio sprijeiti pobunjeniku armiju da
stigne i okupira Basru. Otiao je u damiju, obavijestio muslimane ta su poubnjenici
isplanirali da uine, obajsnio im potrebu za jednom armijom koja bi se odazvala
njihovom izazovu i pozvao ih da istupe kao dobrovoljci.
Alija je bio okiran odgovorom na njegovo obraanje. Niko se nije javio da se bori
protiv pobunjenika. Ponovio je svoj apel i odgovor je isti bio.
Nakon svake molitve Alija se obraao skupu da se dignu u odbranu zakonito izabrane
vlasti. Podsjetio ih je da je preuzeo njihovu vladu sa nakon njihova insistiranja.
Takoe ih je podsjetio da je on prihvatio halifat pod uslovom njihovog zavjeta da mu
se pokoravaju u miru i u ratu. Muslimani su izgleda bili zaboravili svoj zavjet. Alija
je osjeao da je nepokretan.
Nakon mnogih dana meutim jedan ovjek u damiji je ustao i rekao Aliji da e se on
povinovati njegovim naredbama. Neki drugi, kao i on svjesniji, slijedili su njegov
primjer. Uskoro e Alija moi formirati manju vojsku od 700 dobrovoljaca spremnih
da mu posluni budu.
Sir Don Glub
im je Alija uo da su Zubejr, Talha i Aia napustili Meku, odluio je da ih prati ali je
naiao na znatnu potekou u okupljanju vojske za ovaj zadatak. Samo tri mjeseca
prije, Drugovi i narod Medine preklinjali su ga da postane halifa. Sad bi ga samo
nekolicina podrala, mada su oigledno beskrupulozni Zubejr i Talha okupili 3000
ljudi iz Meke i okolnih plemena.
U oktobru 656, etiri mjeseca nakon Osmanova ubistva, Alija je krenuo za Zubejrom i
Talhom. Imao je sa sobom samo 700 ljudi. Preslab da nastavi, logorovao je kraj
pustinjskog vrela u Neddu.
(The Great Arab Conquests, str. 318, 1967)
Prije nego to e napustiti Medinu, Alija je posjetio Umm Selmu, jednu od udovica
Muhammeda, Poslanika Boijeg, i oprostio se sa njom. Umm Selma mu je rekla:
U ime Boga, preputam te Njegovoj zatiti. Njegovom snagom i Njegovim
velianstvom, ti sam si sa istinom, a svi tvoji neprijatelji su u zabludi. Da nije
zapovijedi Boije da ene Njegova Glasnika ostanu kod kue, ja bih ti se pridruila u
ovom pohodu.
Umm Selma imala je sina iz prvog braka. Ponudila ga je Alija i rekla:
On je moje jedino dijete. On je sve to imam na ovom svijetu. Nudim ga tebi. On e,
ako neophodno bude, svoj ivot za tebe rtvovati.
Alija je bio duboko ganut Umm Selminim gestom. Zahvalio joj se i teko se rastao se
sa njom ne znajui da e se ikad vratiti u Medinu. Na putu prema Iraku pratio ga je
njegov sin.

Alija je imenovao Sehl ibn Hunejf Ensariju za upravitelja Medine u njegovu odsustvu,
a poslao je Kasm ibn Abbasa u Meku da preuzme upravu nad tim gradom kao njegov
namjesnik.
Posljednje to je Alija inio u Medini bila je posjeta mezarima Muhammeda Mustafe i
Fatime Zehre oca i kerke. Muhammed je bio njegov naputitelj, zatitinik i prijatelj,
a Fatima je bila njegova ena. Oprostio se sa oboje srca puna tuge i oiju punih suza.
Po svom dolasku u Irak, Alija i njegova mala vojska ulogorili su se u mjestu zvano Zi
Kar. Njegov roak Abdullah ibn Abbas ovako izvjetava o dolasku u kamp jednog
novog prijatelja:
Bili smo u Zi Kar-u kad smo jednog popodneva vidjeli ovjeka da dolazi prema
logoru. Bio je veoma star i veoma slabaan. Njegova jedina poputbina bila je jedna
mala vrea hrane i voda u kozijoj koici. Uao je u logor i traio susret sa Alijom. Kad
je doveden pred Aliju predstavio se kao Uvejs Qarni iz Jemena. im smo uli njegovo
ime znali smo da je on bio nevieni prijatelj i miljenik naeg uitelja Muhammeda,
Glasnika Boijeg. Traio je od Alije da isprui svoju ruku to je ovaj i uinio. Zatim je
stavio svoju ruku na Alijinu ruku i dao mu zakletvu odanosti.
Alija je doekao prijatelja i miljenika njegova uitelja Muhammeda srdano kao to bi
i on sam (Muhammed a.s.) uinio, da je lino bio prisutan.
Dostojanstveni Uvejs je zatim u dobar as regrutovan u Medinsku armiju.
Za Aliju dolazak Uvejs Karnija u logor bio je rijedak kontrapunkt uasnom i
zlosutnom scenariju neprijateljske agitacije, izdaje, nevjerstva i pobune koji su
dominirali Darul Islamom. Za nekoliko trenutaka zaboravio je sadanjost i izgubio se
u sanjarenju vremena prolih; vremena njegova uitelja Muhammeda. To su zaista bili
dobri stari dani to su bila istinska idealna vremena. Kako je samo elio da se mogao
vratiti u ta vremena kad je, kao Muhammedova desna ruka, branio Islam i njegovu
ummu od idolopoklonika. Sad u okirajuem kontrapunktu, ta umma izazivala je
njegov autoritet, i izgleda bila edna njegove krvi. Iz njegove kontemplacije prelijepe
i slavne prolosti razbudila ga je gnusna i nevezana sadanjost.
Alijini poetni napori da izbjegne rat, koje je inio iz Medine, propali su, ali je on
udio sprijeiti graanski rat meu muslimanima. Stoga, im su se njegovi vojnici
stacionirali, lansirao je svoju mirovnu ofanzivu i napravio niz novih diplomatskih
uvertira pobunjenikim voama kako bi doli i pregovarali o uvjetima mira sa njima
radije nego da pribjegnu arbitrai oruja. Poslao je neke od vodeih Poslanikovih
drugova da mole Aiu, Talhu i Zubejra da ne narue mir ali uzalud.
Edvard Gibbon
ivot molitve i dubokog razmiljanja nije umrtvio Alijinu borilaku aktivnost; ali u
zrelijem dobu, nakon dugog iskustva sa ljudima, on je tiho izdao u svom ponaanju
naglost i indiskreciju mladosti. U prvim danima svoje vladavine propustio je da
osigura, bilo darovima ili okovima, sumnjivu vjernost Talhe i Zubejra, dvojice
najmonijih arapskih poglavica. Oni su pobjegli iz Medine u Meku, a odatle u Basru;
podigli su zastavu pobune; i uzurpirali vlast u Iraku, ili Asiriji koju su oni (prethodno)
uzalud traili kao nagradu za svoje usluge. Dozvoljeno je da maska patriotizma
pokrije najgrublje nedosljednosti; a neprijatelji, moda i ubice, Osmanove sad su
zahtijevali osvetu za njegovu krv. U njihovu naletu pratila ih je Aia, udova
Poslanikova, koja je do zadnjeg momenta svoga ivota gajila neumoljivu mrnju
protiv mua i potomstva Fatimina.
(The Decline and Fall of the Roman Empire)

U zanemarivanju da osigura, bilo darovima ili okovima, sumnjivu vjernost Talhe i

Zubejra, Alija nije izdao naglost i indiskreciju mladosti, kako Gibon tvrdi. Alija je
znao da Talha i Zubejr imaju izdaju u svojim srcima. Davanje poklona bilo bi samo
mito, a Alija nije ovjek koji bi podmitio ikog izata.
U Medini, Abdullah ibn Abbas savjetovao je Aliju da imenuje Talhu i Zubejra
namjesnicima Basre i Kufe. Sudei po njihovu karakteru i ponaanju, imenovanje
Talhe i Zubejra za namjesnike bilo bi fatalna greka sa Alijine strane. Da je to uinio
morao bi se boriti ne sa jednim, ve sa trojicom Muavija!
to se tie okova, Alija opet nije bio ovjek koji bi uhapsio ikog za zloin zamiljen a
jo nepoinjen. Kad su mu Talha i Zubejr doli traei doputenje da idu u Meku
obaviti umru, on ih je pustio da idu ali im je rekao da razlog zbog kojeg idu u Meku
nije da obave hodoae.
Kako je prije kazano, Alija nije mogao okupiti vie od sedam stotina ljudi u Medini.
Sa tako malom vojskom nije mogao izazvati pobunjenike. Stoga je poslao
Muhammed ibn Dafera i Muhammed ibn Ebu Bekra u Kufu da otuda dovedu
pojaanje. Namjesnik Kufe u to vrijeme bio je Ebu Musa el-E'ari koji im se
usprotivio. Kako je pojaanje kasnilo, Alija je poslao prvo Abdullah ibn Abbasa i
Malik ibn Etera, a onda Imam Hasana i Ammar ibn Jasira u Kufu da regrutiraju
vojnike. Imam Hasan ignorirao je Ebu Musaovo protivljenje, otiao do velike
damije, obratio se muslimanima Kufe u govoru u kojem ih je podsjetio ta su njihove
dunosti i obaveze prema Bogu i Njegovom Glasniku.
Dolazak Hasana - Muhammedova miljenika u Kufu napravio je senzaciju. Njegov
govor jo nije bio ni zavren kad je narod poeo uzvikivati: mi ti se pokoravamo; mi
smo ti na usluzi.
U meuvremnu Malik ibn Eter uao je u namjesnikovu plau. Istjerao je Ebu
Musaove robove i zauzeo zgradu. Ebu Musa je po noi pobjegao iz Kufe i zatraio
utoite kod Muavije u Damasku.
Imam Hasan, Ammar Jasir, Abdullah ibn Abbas i Malik ibn Eter vratili su se u Zi Kar
sa 12000 kufanskih ratnika.
Alijin namjesnik u Basri bio je Osman bin Hunejf Ensari, isti onaj drug Poslanikov
kojeg je Omer imenovao za financijskog komesara u Iraku. Kad je uo da je vojska
Aie, Talhe i Zubejra u okolini Basre, poslao je jednog od Alijinih prijatelja Ebul
Esveda ed-Duelija da ih susretne i da sazna razloge njihova dolaska. Ebu Esved je
doao kod Aie i sljedei razgovor se izmeu njih desio.
Ebul Esved: O majko vjernika, ta je svrha tvoga dolaska u Basru sa vojskom?
Aia: Ja sam dola da traim osvetu za Osmanovo ubistvo koji je ubijen u svojoj kui
mada nije nikakav grijeh poinio.
Ebul Esved: Kogod je ubio Osmana, nije u Basri.
Aia: Da, znam. Ali da osvetu dobijem, ja trebam saradnju i podrku naroda Basre.
Ebul Esved: Nadam se da nisi zaboravila da ti je Glasnik Boiji naredio da ostane
kod kue. U svakom sluaju, nije tvoje da se mijea u politiku i rat. Najnedostojnije
je da Poslanikova udovica naputa svoj dom i da se bori protiv muslimana.
Aia: Da li e se ijedan musliman usuditi da se bori protiv mene?
Aia je vjerovala da ako ona bude ila na bojno bolje na elu njene vojske, vojnici
neprijateljske armije, nakon to je vide na suprotnoj strani e, ili prei na njenu stranu,
ili e odustati od borbe, i dezertirati od svog zapovjednika.
Ebul Esved je zatim otiao susresti Talhu i Zubejra i njih je pitao sa njihove namjere
dolaska u Basru u bojnom poretku.

Talha i Zubejr: Mi hoemo osvetu od Alije za ubistvo Osmanovo.

Ebul Esved: Alija nije ubio Osmana niti je imao ikakva udjela u njegovu ubistvu, i vi
to znate.
Talha i Zubejr: Ako nije, zato onda titi ubojice?
Ebul Esved: Da li to znai da se raskinuli zavjet odanosti koji ste Aliji dali?
Talha i Zubejr: Taj zavjet je od nas iznuen na otrici maa. Stoga je on nevaljan.
Ebul Esved je vidio da su pobunjenike voe bili opsjednuti ratom, i da su dalji
pregovori sa njim beskorisni. Stoga se vratio u Basru i izvjestio Osman ibn Hunejfa
ta su mu Aia, Talha i Zubejr rekli.
Pobunjenike voe nisu krile svoje namjere ali Osman ibn Hunejf nije imao jaku
vojsku, i znao je da ne moe braniti grad. Stoga, kad su se pomolili na gradskim
kapijma, on je sa njima zapoeo pregovore. Dvije strane su se dogovorile da dok Alija
ne stigne, pobunjenici nee nita uiniti da narue postojei dogovor, i Osman ibn
Hunejf e nastaviti djelovati kao namjesnik Basre.
Ali jedva da je dva dana prolo a pobunjeniki lideri su naruili mir. Njihova armija
napala je grad po noi i zauzela ga na juri, i kad je bila unutar njegovih zidina, inilo
se kao da je poludila. Vojnici su se razasuli po gradu i pobili 600 muslimana
ukljuujui 40 u samoj Velikoj Damiji.
Talha i Zubejr su se probili do namjesnikove kue gdje su uhapsili Osman ibn Hunejfa
i pogubili one koji su pokuali da ga odbrane. Htjeli su i njega ubiti, ali im je on rekao
da ako ga ubiju, njegov brat, Sehl ibn Hunejf, koji je namjesnik Medine, e za
odmazdu pobiti sve njihove roake koji ive u tom gradu. Stoga su morali obuzdati
svoj nagon da ubiju asnog prijatelja Muhammeda. Ve su ga isprebijali, poupali svu
kosu sa njegove glave, njegove obrve i njegovu bradu, i istjerali ga iz Basre. On je
nekako uspio stii do logora svoga zapovjednika, teturajui se, vie mrtav nego iv.
Alija je bio duboko oaloen kad je vidio Osman ibn Hunejfa u stanju u kojem su ga
Talha i Zubejr poslali. Jedva da ga je mogao prepoznati. Nastojao je utjeiti starog
prijatelja Muhammeda Mustafe svojim suzama.
Pobunjenika armija sad je zauzela grad Basru. Uspjela je ostvariti svoj prvi cilj.
Njeni lideri iz grada su prognali sve prijatelje i pristalice Osman ibn Hunejfa, ako ih
nisu pobili.
Alija nije imao izbora ve da naredi svojoj vojsci mar na Basru. Zaustavivi se kod
Zavije, sjeverno od Basre, poslao je jo jednom pisma svakom od pobunjenikih
lidera predlaui da obje strane izglade svoje nesporazume putem pregovora prije
nego da se bore jedni sa drugima i jedni druge ubijaju.
Pobunjeniki lideri nisu imali elje da uzvrate na Alijina pisma. Da ne bi ostavili
nikakve sumnje u njegovoj glavi da su ve otpisali mir kao instrument njihove
politike, odluili su se susresti sa njim izvan gradskih bedema.
Sir Don Glub
Kako je halifina armija prila Basri, pobunjenici su izali da ga susretnu, predvoeni
Zubejrom i Talhom. Nije cijela Basra bila sa njima. Beni Bekr, pleme nekad
predvoeno vitekim Musannom, pridruilo se Alijinoj armiji. Benu Temim su
odluili ostati neutralni. Alijina armija bila je sad neto jaa. U danima Neznanja, ene
su jahale u nosiljkama na kamilama, esto pratei njihova plemena u bitku, da bi
bodrile ratnike. Aia, Majka vjernika, pratila je pobunjeniku vojsku u svojoj
nosiljci.

(The Great Arab Conquests, str. 320, 1967)

Kad su se dvije armije suoile, Alija je izjahao iz svoga poretka i poozvao Talhu i
Zubejra da izau i suoe se sa njim. Dr. Taha Husejn iz Egipta veli da su oba generala
izjahala iz svojih poredaka u punoj ratnoj opremi tako da jedini dio njihova tijela koji
se mogao vidjeti bile su njihove oi. Kad ih je Aia vidjela da izlaze, zabrinula se ta
bi im se moglo desiti ako se suoe sa Alijom u bici. Ali je onda obavijetena da je
Alija nenaoruan, i da zapravo ni oklop ne nosi, pa se smirila. Alija ih je pitao zato su
raskinuli zavjet odanosti koji su mu dobrovoljno dali, i zato ele da se protiv njega
bore.
Odgovarajui, Talha i Zubejr su izrecitirali niz starih optubi kako on titi ubice
Osmanove, i da oni trae pravdu za njegovo ubistvo. Alija im je rekao da oni dobro
znaju da on nema nita sa Osmanovim ubistvom niti sa ubicama. Onda je dodao:
Budui da vi ne elite razum da sluate, predlaem da pokuamo novi trik kako bi
rijeili ovu nesuglasicu. Sjetit ete se da je na uitelj, Muhammed blagoslovljeni
Glasnik Boiji jednom drao Mubahilu (sastanak vjerskog karaktera) sa Kranima
Nedrana. Hajde da oponaamo njegov primjer i da odrimo Mubahilu i ovako
molimo:
O Gospodaru sveg stvorenog! Tvoju Milost molim. Ti znade sve ono to ja osjeam
ili mislim ili inim. Nita od Tvoga vida skriveno nije. Ako sam uestvovao, direktno
ili indirektno, u ubistvu Osmanovu, ili ako sam podsticao one koji su ubili Osmana, ili
ako sam potajno sretan bio kad je ubijen bio, pokai mi Svoje nezadovoljstvo. Ali ako
sam ist od sve krivnje saizvrilatva u Osmanovu ubistvu, onda pokai Svoje
nezadovoljstvo prema svim ljudima koji tvrde da sam ja saizvrilac u zloinu protiv
Osmana.
Talha i Zubejr nisu prihvatili Alijin poziv da odre Mubahilu, i otvoreno su izjavili:
Mi te ne smatramo dostojnim hilafeta, i mi ni na koji nain nismo manje kvalificirani
ili manje zasluujemo da postnemo halifa od tebe. (Taberi, History, Tom III, str.
519).
Jednu stvar su Talha i Zubejr uradili, a to je da su odbacili pretenziju traenja osvete
za Osmanovo ubistvo; oni e se boriti sa Alijom kako bi mogli postati halife.
Jo jedan pokuaj da se sauva mir propao je, ali Alija jo uvijek nije htio vidjeti
muslimane kako ubijaju jedni druge. Stoga je pozvao Zubejra, koji je nakon svega bio
njegov roak, na privatni sastanak i podsjetio ga na dane kad su obojica bili mladi
ratnici i drugovi, i kad su se borili protiv neprijatelja vjere pod zastavom Glasnika
Boijeg. Zar nisu to bili tako sjajni dani pitao je Zubejra, a sad, on, Zubejr, njegov
roak hoe da se protiv njega bori; kako je to mogue; kako se Zubejr moe boriti
protiv njeg, svog roenog roaka?
Alija je takoe podsjetio Zubejra na predskazanje Poslanikovo. Sjea li se one
prilike, pitao je Zubejra, kad ti je Poslanik rekao, a ja sam bio prisutan, da e se
jednog dana boriti protiv mene, i da e biti u zabludi to to e initi? Oh, da.
uskliknuo je Zubejr, sjeam se ta je Poslanik rekao. Ali sam bio zaboravio to
predskazanje, i sad se neu protiv tebe boriti. Sjeanja su Zubejru dola jo jednog
predskazanja Glasnika Boijeg koji je rekao da njegov prisan prijatelj, Ammar ibn
Jasir e biti ubijen od strane grupe hravih ljudi. Sad je Zubejr iznenada uvidio da je
Ammar u Alijinoj vojsci.
Zubejr je okrenuo uzde svoga konja i odjahao do svojih linija, njegovo lica je
pokazivalo znakove unutarnjeg konflikta i dubokog stresa. Na zabrinuta Aiina i
njegovog ambicioznog i ratobornog sina pitanja, rekao je da ga je Alija podsjetio na

predskazanje samog Glasnika Boijeg, i da je on, uviajui da je u zabludi, Aliji dao

drugi zavjet da se nee protiv njega boriti. Njegov ratoborni sin rekao je da je pravi
razlog za njegovo povlaenje iz bitke nije preskazanje Poslanikovo ve strah od Alije.
Zubejr je pokazao preziranje na ovu klevetu. Rekao je da se zakleo da se nee boriti
protiv Alije i dodao da je pred njim izbor jasan: ili da izgubi obraz meu Arapima
zbog povlaenja iz bitke kao kukavica, ili se mora pripremiti za vjeno prokletstvo, pa
je uvidio da je izgubiti obraz kao kukavica manje od dva zla.
Zubejr je napustio bojno polje vjerovatno sa namjerom da se vrati u Medinu. Putovao
je nekoliko milja kad je primjetio da ga neki stranac prati. Taj stranac bio je ovjek iz
Basre, izvjesni Amr bin Dermuz. Mada su Zubejrove sumnje poele rasti, nastavio je
jahati dok nije stigao u jedno selo. Tu je sjahao da bi se oprao, obavio molitve i
odmorio. Ali njegovo putovanje je okonano. Kad je obavljao molitve, Amr bin
Dermuz ga je napao i ubio.
Zubejr je eliminiran iz jednaine ali su Talha i Aia bili rijeeni da se bore ak i bez
njega. Meutim, Alija jo uvijek oklijevajui da se bori, odluio je napraviti jo jedan
pokuaj kako bi spasio mir. Poslao je jednog mladia, izvjesnog Muslim ibn
Abdullaha koji je bio poznat po svojoj pobonosti, sa kopijom Kur'ana, da moli
neprijatelja da prepusti nesporazum Sudu Boijem, i da ouva mir u ime svetosti
muslimanske krvi.
Stajajui nedaleko ispred neprijateljske vojske, Muslim ibn Abdullah otvorio je
Kur'an i rekao: Proitat u vam odjeljak iz Knjige Boije tako da znate ta su
Njegove zapovijedi i zabrane. Meutim, njegov govor bio je isprekidan
neprijateljskim strijelcima koji su ispaljivali strijele na kopiju Kur'ana koji je on itao.
Dok je pokuavao da zatiti kopiju Kur'ana, jedan od Aiinih robova dopuzao je do
njeg, napao ga i ubio.
Tijelo Muslim ibn Abdullaha donijeto je pred Aliju i poloeno na zemlju. Alija je
oplakivao njegovo tijelo kad je drugo tijelo, jedno od njegovih ratnika koji je pogoen
i ubijen strijelama vojske iz Basre, doneseno pred njega. Pokuavao je ukloniti strijele
iz trupa, ali nije ih mnogo uklonio kad je jo vie tijela njegovih ratnika izreetanih
strijelama stiglo i nagomilano pred njega pred oima obje armije. Pobunjenici su
napadali strijelama na Alijinu armiju.
Taberi u svojoj Historiji (Tom III, str. 522) veli da kad je Alija vidio ova tijela pred
sobom rekao je:
Sad je dozvoljeno boriti se protiv njih.
Zatim je Alija podigao svoje ruke prema nebu i molio:
O Gospodaru! Svjedokom Ti budi da nita neuraeno nisam ostavio da ouvam mir
meu muslimanima. Sad za mene nema izbora ve da dozvolim svojoj armiji da se
brani od neisprovociranih napada. Mi smo Tvoji skromni robovi. Obaspi nas Svojom
Naklonou i Milou. Podari nam pobjedu nad neprijateljem, ali ako je Tvoje
zadovoljstvo njemu to da podari, onda podari nam krunu muenitva.
Alija je zavrio svoju molitvu a onda se okrenuo svojim jedinicima i prije nego e im
dati signal za borbu ovako im se obratio:
O muslimani! Ne budite prvi koji e na svoga protivnika udariti; neka va protivnik
na vas prvo udari. Kad to uini onda se vi morate braniti. Ako vam Bog podari
pobjedu nad vaim protivnikom, onda zapamtite da su oni takoe muslimani. Stoga,
ne ubijajte ranjene meu njima. Ako pobjegnu sa polja, nemojte ih tjerati, i dopustite
im da svoje ivote sauvaju. Ako se zarobljenika domognete, ne ubijajte ih. Ne

nakazite mrtve, i ne skidajte sa njih njihove oklope ili oruje ili ostale vrijednosti koje
moete na njihovim tijelima nai. Ne pljakajte logor njihov, i ne zlostavljajte njihove
ene ak i ako one koriste pogrdan i uvredljiv jezik protiv vas i vaih voa. Ali iznad
svih stvari, svo vrijeme marite za prisustvo vaeg Stvoritelja u vaem ivotu. On vas
svakog trenutka vidi.
Dvije su se vojske onda sukobile. Pobunjenici su ve dezerterstvom izgubili Zubejra,
jednog od svoja dva generala. Drugom generalu Talhi takoe je bilo sueno da doivi
sudbinu slinu Zubejrovoj. Historiar Ebul Fida veli da je Mervan traio od svog roba
da ga pokriva tako da ne bi bio vien. Kad ga je rob pokrio, zapeo je strijelu u svoj
luk, uperio je u Talhu i rekao svome robu:
Vidio sam ovog ovjeka (Talhu) u dane kad je Osman u svojoj kui bio opsjednut.
On je podsticao i salijetao masu da ue u kuu i da ga ubije. A danas hoe osvetu za
njegovu krv. Kako dirljivo! On je zaista volio Osmana. Ovdje u mu dati nagradu za
tu ljubav. On zasluuje bogatu nagradu. Nakon sveg, takva ljubav ne smije proi ne
nagraena.
Mervan je ispalio strijelu. Bio je to smrtan udarac koji je pogodio Talhu u but i on je
oteturao u svoju smrt u pozadinu vojske.
Ibn Sad
U Bici kod Deve, Talha je bio na svome konju do Aie, kad je Mervan ispalio strijelu
u njeg koja mu je probola nogu. Tad je Mervan rekao: Boga mi, sad neu morati
tragati za ovjekom koji je ubio Osmana.
(Tabekat; Tom. III, str. 223)
Hakim
Ibrahim ibn Muhammed ibn Talha je rako da je Mervan bin el-Hakim ubio njegova
djeda (Talhu) strijelom u Bici kod Deve.
(Mustedrek)
Sir Don Glub
Zubejr je bio prvi roak Poslanikov. Njegova majka je bila sestra Muhammedova oca.
Zubejr i Alija su se poznavali i zajedno radili cijelog ivota. Kad su se sad susreli
izmeu linija njihovih vojski, Alija je pitao Zubejra da li se sjea te i te prilike kad su
obojica bili mladi, i kad su obojica bili ispunjeni strastvenim vjerskim arom i linom
odanou Muhammedu; i kako je Poslanik Boiji rekao ovo i Alija ili Zubejr rekli to.
Kakva fantastina vremena su to bila. Zubejr je bio ganut do suza i zakleo se da se
nikad nee Aliji silom oduprijeti. Alija je imao reputaciju ubjedljivog govornika.
Kad se borba pribliila, Zubejr se u skladu sa svojom zakletvom povukao sa bojnog
polja. Lutajui po pustinjskoj dolini, malo dalje od bojnog polja, izgleda da je na njeg
je naiao i ubio ga neki prolazni skitnica. Tako je uzaludno i sramno umro jedan od
najveih ranih heroja Islama. U meuvremenu, Talhu je ranila jedna strijela i bio je
odneen nazad u Basru gdje je uskoro umro.
(The Great Arab Conquests, str. 320, 1967)

Zubjer i Talha su poginuli zbog najdubioznijih razloga. Izgleda da su oni bili svjesni
da je razlog zbog kojeg su ili boriti se, nije bio njihov, i nije bio pravian. Obojica su
bili meu vodeim herojima prvih dana Islama, ali u Bici kod Basre njihog heroizam
ih je napustio. Nisu pokazali heroizam, i bili su poput ovaca. Jedino objanjenje za
ovo moe biti da je njihov moral opao, i bili su poraeni ak i prije nego je bitka
poela. Oni su bili moralni gubitnici.
Zapravo, Talha i Zubejr su zapali u orsokak. Jedno vrijeme jarko su eljeli otresti se
Osmana. Kocku su bacili i izgubili. Nakon Osmanove smrti boravak u Medini bi za
njih zapravo bio veoma rizian. Nisu mogli nai izlaza iz tog orsokaka do da
uzvikuju da trae osvetu za Osmanovu krv. Hapenje Osmanovih(og) ubica(e) bila je
dunost zakonito konstituisane vlasti koja je postojala, i koja je izjavila da e istraiti
sluaj. Ali ovo je upravo ono ega su se Talha i Zubejr pribojavali. Oni nisu htjeli
nikakvu istragu. Njihova jedina ansa da sauvaju svoje vratove bila je da dravu bace
u mete, i da je u meteu dre. U ovom pokuaju bili su uspjeni. Uspjeli su u
smislu da nisu dozvolili Aliji da istrai Osmanovo ubistvo, i umjesto toga prislili su ga
da se hrve sa njihovom pobunom.
Zauujue je da Talha i Zubjer, rani preobraenici u Islam i drugovi Poslanika, da su
tako nonalntno raskinuli svoju sveanu zakletvu. Ako su uistinu vjerovali da je Alija
upetljan u Osmanovo ubistvo, trebali su to rei u Poslanikovoj damiji pred skupom
svih Muhadira i Ensarija umjesto da mu daju zakletvu odanosti. Ali to nisu uinili, i
dali su zakletvu odanosti. Sve dok su imali nade da e ih Alija imenovati
namjesnicima, bili su tihi. Ali im su izgubili tu nadu, raskinuli su svoj zavjet i digli
se u pobunu. Pobuna je bila jedini nain na koji su mogli sprijeiti Aliju od istrage za
Osmanovo ubistvo.
Da su Talha i Zubejr bili iskreni u traenju osvete za Osmanovo ubistvo, ima jedna
stvar koju su mogli uiniti. Mogli su rei Aliji da e mu postaviti rok da istrai
Osmanov sluaj, i da on mora privesti zloince prije toga roka. Ali oni nisu postavili
takav rok; umjesto toga, digli su bunu pod izlikom traenja osvete za Osmanovo
ubistvo.
Neki historiari vele da je Alija oplakivao smrt i Zubejra i Talhe. Ako je to uinio,
mora da se prisjetio slavnog poetka i neslavnog kraja ove dvojice heroja ranog
Islama. Talha i Zubejr radije su platili visoku cijenu za njihovu neprincipijelnu
ambiciju, i kao to savremena arapska izreka kae, oni su se udavili u vlastitoj
frustraciji.
Kako su Talha i Zubejr ovako uklonjeni, deva na kojoj je Aia jahala, postala je taka
okupljanja basranske armije. Njeni vojnici borili su se estoko i sa rijeenom
hrabrou, i postavili su se kao ivi zid oko njene deve. Jedan ratnik drao je njene
uzde u svojoj ruci. Aljin poznati komandant, Malik ibn Eter, odsjekao mu je ruku u
laktu. Odmah je jedan drugi ratnik zamjenio prvog, i drao devine uzde u svojoj ruci.
Malik je i njemu odrubio ruku. Trei prvak je stupio i on je izgubio ruku. Ovo se
nastavilo dok odsjeene ruke se nisu visoko nagomilala ispred deve.
Svi ljudi oko Aiine deve su napadali jedni druge i umirali. Aia, sjedei u nosiljci na
devi, podsticala je svoje ratnike da je brane i da napadaju i ubijaju neprijatelja koji je
ubio njihova nevinog halifu Osmana. Svaki put kad su uli njen glas bili su nadahnuti
da uloe vei napor. Zadavali su smrtne udarce neprijatelju ne samo da zatite Majku
vjernika ve takoe da osvete Osmanovu smrt.
Malik je jo uvijek igrao svoju malu igru odsijecanja ruku svih onih ljudi koji su
drali uzde Aiine deve. Tad je opazio Abdullah bin Zubejra, ratoborca mekanske
armije i Aiinog miljenika kako sijeva svojom sabljom. On je bio glavni pokreta

Basranske bitke u kojoj je na hiljade muslimana ubijeno. Da nije bilo njegovog

podsrekavanja, Basranska bitka se moda nikad ne bi ni desila.
Malik je zaboravio na Aiinu devu i estoko se bacio na Abdullah bin Zubejra
obarajui ga na zemlju. Kad je uperio svoju sablju prema njegovu grlu, otrgnuo se
bolan krik Aii koja je mislila da e ga (njena neaka) on (Malik) ubiti. U panici je
zavritala: O sauvajte Abdullaha ili e ga Malik ubiti.
Ali ko je bio taj u pobunjenikoj armiji koji bi mogao spasiti Aiinog neaka od
Malika? Ko god je priao da ga spasi, sam je bio ubijen. Bio je samo jedan ovjek koji
je mogao spasiti Abdullah a to je sam Malik. Kad je uo Aiin muan krik, rekao je
Abdullahu: Doveden sam u iskuenje da te probodem svojom sabljom, ali u te
ostaviti u ivotu zbog tvog srodstva sa Poslanikom Boijim.
Malik je potedio ivot Abdullah bin Zubejra vie zbog prezira nego zbog
saaljevanja. Ovaj je ustao iz praine, i rastrojen ovim susretom sa smrti, hitro se
povukao van domaaja Malikove sablje, rijeen da ga ovaj nikad ne uhvati.
Malik se vratio sportu odsijecanja ruku pobunjenicima. Ali oni nisu bili poraeni
strahom gubljenja njihovih ruku. Aia ih je bodrila dok je uzvikivala: Budite
blagoslovljeni, sinovi moji! Slava vama to branite vau majku tako junaki.
Konano je Maliku dosadilo da odsijeca ljudima ruke i odluio je okonati igru koja
je trajala isuvie dugo. Popeo se na tijela ubijenih, zamahnuo svojom neodoljivom
sabljom i ubio Aiinu devu.
Deva je pala sve oko nje prui svojom krvlju, i Aiina nosiljka pala je na zemlju sa
njom. Ali ona nije bila povrijeena. Alija je odmah poslao Aiinog brata, Muhammed
ibn Ebu Bekra i Ammar ibn Jasira da poloe nosiljku na tle, i rekao mu da otprati
svoju sestru do kue udovice odreenog basranskog plemia.
Aiina deva bila je vidljivi simbol zbog kojeg se basranska armija borila. Kad je ona
ubijena, simbol je nestao. Odjednom basranska armija nije imala za to da se bori, i
poela se rasipati vidljivo. Svak u njoj poeo je bjeati na sve strane. U svome
bjekstvu, vojnici su zaboravili ak i Aiu zbog koje su se tako herojski borili samo
malo ranije. Uskoro nee na bojnom polju ostati nita osim mrtvih i ranjenih. Poto je
Alija zabranio svojoj vojsci da goni bjegunce, veina pobunjenika mogla je pobjei i
bitka je pratkino bila zavrena.
Alija je proglasio jo jednom naredbe koje je prije bitke izdao da mrtvi ne smiju biti
pokradeni i nakaeni; neprijateljski logor ne smije biti pljakan; i oni borci koji su se
predali ne smiju biti ubijeni. On je smatrao da njegova armija mora biti primjerom
otmenosti, suzdranosti, pristojnosti i estitosti kao osnovnih vrijednosti koje
podupiru pravu islamsku vojnu organizaciju.
Sir Don Glub
Bitka kod Deve voena je u decembru 656. im se neprijatelj povukao Alija je izdao
naredbe da ne smije biti progona i da ubijanje smjesta mora prestati. Kad je Alija uao
u Basru nastojao je pomiriti sve strane. Poraena armija plemenito je tretirana. to je
bilo bilo je smatrao je Alija, jer je on bio umjerene i blage, moda nagodne, naravi, i
elio je ponovno da ujedini imperiju prije nego li da se sveti svojim neprijateljima.
(The Great Arab Conquests, str. 322, 1963)
Alija je bio plemenit i htio je ponovno ujediniti imperiju i ummet svoga uitelja,
Muhammeda; ali on nije bio nagodan kao to Sir Don Glub zamilja. Razlog zbog
kojeg nije kaznio pobunjenike bio je taj da je on izuzetno mrzio prolijevanje krvi
uope, a meumuslimanske krvi pogotovo.

Takoe se suzdrao od unitavanja pobunjenog grada Basre zbog istog razloga, viz.,
njegova vjera u svetost muslimanske krvi. Uzgredno, niko od njegovih suvremenika
nije ovo uvjerenje dijelio sa njim. Njima se nije gadilo da prolijevaju muslimansku
krv; oni su je prolili, i to potoke krvi.
Aia je posredovala kod Alija za svoga neaka i usvojenog sina, Abdullah bin
Zubejra, i molila ga da ga pomiluje. Alija je rekao: Pomilovanje samo Abdullah bin
Zubejru? Pomilovanje je za svakog?
Alija je oslobodio ne samo Abdullah bin Zubejra ve i takve nesavjesne neprijatelje
kao to su Mervan bin el-Hakim, Velid bin Akabe, Abdullah bin Amir, i svi ostali
Umejjevii.
Nigdje u cijeloj historiji svijeta jedan osvaja nije postupao sa svojim poraenim
neprijateljem tako plemenito kao to je Alija, niti prije niti poslije. U pruanju
amnestije za pobunjenike on je jo jednom oponaao svoga rahmetli prijatelja i
uitelja, Muhammeda blagoslovljenog Poslanika Boijeg, koji je takoe oprostio
mnogobocima Meke, meu njima svojim najfanatinijim neprijateljima, kad je
osvojio taj grad. Alija je iao stopama Muhammedovim, i on je ivio u oponaanju
njegova svetog ivota.
Nekoliko dana kasnije Aia je bila spreman da putuje. Po njenom zahtjevu, Alija ju je
poslao u Meku. Njen brat Muhammed sa njom je otiao. U Meki je obavila umru a
onda je otila u Medinu.
Aia ima reputaciju veoma znane osobe u stvarima vjere, i ona je takoe bila
muhadisa, tj. prenosilac Poslanikove predaje. Kako je bila tako znana, da li je mogue
da nije znala da nije imala pravo da trai osvetu za Osmanovu krv? Traenje osvete je
posao oteene strane, a dosuda kazne na prestupnika(e) je dunost vlasti. Aia niti je
bila u vezi sa Osmanom na bilo koji nain, niti je bila predstavnik vlasti muslimana. A
ipak izazvala je zakonitu vlast u ime osvete i ugurala ogroman broj muslimana u
plamen rata. Njena opsjednutost ratom napravila je na hiljade djece siroadima i na
hiljade ena udovicama.
Izvjesna Umm Aufa el-Abdijja jednom je pitala Aiu: O majko vjernika, kakvo je
tvoje miljenje o eni koja ubije svoje roeno dijete? Aia je rekla da e takva ena
biti baena u pakao. Umm Aufa je dalje upitala: ta e se desiti eni koja je ubila
vie od 20,000 svoje djece na jednom mjestu i u isto vrijeme? Aia se razjarila na ovu
insinuaciju i izdreala se na Umm Aufu. (Ikdul Ferd, Tom III, str. 108).
Neki lanovi Aiine porodice voljeli su da ona nikad nije vodila vojske i bila bitke.
Jednom prilikom poslala je glasnika svome neaku, Ibn Abil-Atku traei od njega da
joj poalje svoju mazgu za jahanje. Kad je njen neak primio poruku rekao je
glasniku:
Reci majci vjernika da tako mi Boga, mi jo nismo saprali mrlje krvi prolivene u
Bici kod deve. Da li to ona sad eli zapoeti bitku kod mazge?
(Balazuri u Ensabul-Erafu, Tom I, str. 431)
Ibn Abil Atkova opaska bila je izreena u ali. Ali 669. zapravo je stigao dan kad je
Aia jahala mazgu u jednom drugom pohodu. Kad je sanduk Imama Hasana
donesen do mauzoleja njegova djeda, Muhammeda Mustafe, radi ukopa, Mervan bin
el-Hakem i drugi lanovi Benu Umejje stigli su na scenu u bojnim odorama. Ili su da
sprijee Benu Haim da pokopa Imam Hasana pored svoga djeda. Umejjevii nisu bili
sami; Aia, majka vjernika dola je sa njima, jaui na mazgi!
Aia je moda izgubila bitku u Basri, ali je pobijedila bitku u Medini. Hasan nije
mogao biti ukopan pored svoga djeda zbog nje i umejjevike opozicije, pa je ukopan
u mezarju Dennetul Baki

Nema naina da se opravdaju uloge Aie, Talhe i Zubejra koje su igrali nakon
Osmanove smrti. injenica da su oni bili poznate linosti u historiji muslimana, ne
mijenja ili ne utie na uloge koje su igrali. Greka ne postaje manje prekorljiva zbog
neke vane linosti koja ju je poinila. Greka ostaje greka bez obzira ko ju poinio.
Od Poslanikovih ena se posebno oekivalo da budu oprezne u svemu to kau ili
uine. Nakon svega, one su morale biti obrazac pred ummom uzoritog ponaanja i
pristojnosti. Omaka u odlinosti mogla se progledati kod ena obinih ljudi, ali ne i
kod njih. Obraajui im se, Kur'an kae:
O ene Vjerovjesnikove, ako bi koja od vas oit grijeh uinila, kazna bi joj
udvostruena bila, a to je Allahu lako;
(Poglavlje 33; ajet 30)
Neki historiari nastojali su da ublae traumu ovih dogaaja zarad buduih generacija,
tvrdei da su djela Drugova kod Deve bila samo manja greka u prosudbi.
Desetine hiljada muslimana izginulo je u Basranskoj bici ni zbog ega drugog do
manje greke u prosudbi od strane Drugova kod Deve!
U ranijem poglavlju spomenut je misteriozni i mitski Abdullah bin Saba, koji je
bio, prema mnogim Sunni historiarima, zbiljski katalizator u Osmanovom ubistvu.
Isti ti historiari smatrali su neophodnim da objasne neke druge zbunjujue i
neugodne dogaaje tako to e ga reciklirati. Ovo je moda najraniji postojei
primjer u historiji recikliranja.
Prema ovim historiarima, Abdullah bin Saba i njegovi sljedbenici gledali su na mir
kao na svog protivnika. Oni su bili ubijeeni da ako Alijine uvertire za mir budu
uspjene onda e oni postati njegove prve rtve. Stoga, jedini garant da e oni nai
svoju sigurnost bio je graanski rat muslimana.
Tako je po Sunni historiarima Abdullah bin Saba i njegova druina napala po noi
dvije vojske istovremeno. Po noi, nijedna strana nije mogla vidjeti ili prepoznati
prave agente provokatora, i svaka strana je bila ubijeena da je ona druga zapoela
bitku.
Izum Abdullah bin Sabe bio je diktiran pragmatinom potrebom za dekorisanje nekih
sramnih pasaa u historiji. Dovitljivi izum zaista, ali naalost za dekoratere historije i
apologete Drugova kod Deve, Abdullah bin Saba ne nudi odgovor na sva pitanja
glede njihova ponaanja. Naprimjer, da li je Abdullah bin Saba bio taj koji je naruio
mir sa Osman ibn Hunejfom, i koji je napao Basru po noi, zauzeo je, doepao se
njene blagajne, i ubio vie od 600 muslimana u gradu? I da li je Abdullah ibn Saba taj
koji je prijetio da ubije Osman ibn Hunejfa, maltretirao ga, istjerao ga iz njegova
doma i protjerao ga iz Basre?
I kako to da kad je Alija poslao Abdullah ibn Muslima sa kopijom Kur'ana da upozori
pobunjenike da e oni zasluiti ljutnju Boga ako izaberu rat nad mirom, oni su
ispaljivali strijele u Knjigu i ubili ga (Abdullah ibn Muslima, nositelja Kur'ana)? Da li
je Abdullah bin Saba bio taj koji ga je ubio?
I ko je taj ko je obasipao strijelama Alijinu armiju? Strijelci pobunjenike vojske ubili
su vie od dvadeset mladia iz njegove armije prije nego im je on dozvolio da se bore.
Da li su ovi strijelci ubijali Alijine vojnike bez znanja Aie, Talhe i Zubejra? Ako jesu,
da li su trijumviri uinili ita da ih obuzdaju?
Aia je ivjela mnogo godina nakon Basranske bitke, ali nikad nije spomenula
Abdullah bin Sabu i njegovu ulogu kao katalizatora rata. esto je govorila da je
eljela da je umrla daleko prije te bitke u kojoj je na hiljade muslimana ubijeno. Ako
je Abdullah bin Saba bio historijska figura, ona bi ga kaznila za pokolj u Basri.
Abdullah bin Saba je izmiljen mnogo vremena nakon Basranske bitke i Aiine smrti.

Da je Abdullah bin Saba bio historijska figura, on bi naravno bio u sreditu dogaaja i
vijesti tog vremena, a nakon igranja takve izuzetne uloge u ranoj historiji Islama.
Zar nije on bio prisutan u bitkama na Siffinu i Nehrvanu? Zar nije on takoe pokrenuo
te bitke nakon uspjeha koji je imao u Basri? I zar nisu Muavija i Haridije takoe
postali rtve njegovih intriga? ta se desilo takvom znaajnom, a zlokobnom,
karakteru u historiji muslimana?
Abdullah bin Saba bio je u potpnosti sintetian i ad hoc karakter. On je stvoren
posebno od strane potivaoca i pristalica nekih znaajnih osoba u ranoj historiji
muslimana. Njihov cilj bio je da zatite reputaciju, a takoe, ako je to mogue, da
zamaskiraju identitet ovih osoba. Ovi potonji su zapravo odgovorni, prvo za ubistvo
Osmana, treeg halife; a onda za izbijanje Drugog Graanskog Rata u Islamu
Basranske bitke ili Bitke kod deve. Oni su se nadali da e reputacija ovih osoba
(po)ostati sigurna od suda historije ako oni budu u stanju da utrape krivicu za ove
dogaaje Abdullah bin Sabi.
Abdullh bin Saba izgleda da je bio najznaajniji ovjek u historiji muslimana. On je
uspio prvo dovesti u Basru takve nevoljne lidere kao to jeAia, i takve
miroljubive generale kao to je Talha, Zubejr, Abdullah bin Zubejr i Mervan, sa
njihovom cijelom armijom, preko cijele prostrane arapske pustinje, a onda da ih
nagovori da lansiraju napad na Alijinu armiju. Muslimani nisu eljeli samo da mu se
pokoravalju; oni su takoe bili voljni da umru za njega, i mnogi su umrli u Basranskoj
bici. On mora da je bio krajnje harizmatian. Ne moe se prestati diviti njegovom
lukavstvu i njegovim zauujuim moima.
Ali uprkos svojoj harizmi i svojim sposobnostima i mogunostima, Abdullah bin Saba
izgleda da je bio stiljiv ovjek. Ovo pokazuje injenica da je bio alergian na
javnost. Odmah nakon Basranske bitke on zario u povuenost i nikad se vie nije
pojavio. Moda je umro neopjevan i neoplakan. ak je mogue da su babice koje
su bile prisutne pri njegovu roenju bile takoe prisutne i na njegovu sprovodu i da
su bile miljenja da je njegova misija zavrena i da ga mogu pokopati i nikad vie
ekshumirati.
Basranska bitka ili Bitka kod deve je jedna od najveih tragedija u historiji Islama.
Ona je zadala smrtni udarac jedinstvu muslimanske umme, i Islam se nikad nije
oporavio od njene traume. Mnogi muslimanski historiari kazuju o Basranskoj bici ali
kad to ine oni nastoje da ublae neke vitalne stvari, i pokuavaju da zbune itatelja.
Njihov razlog za to lei u injenici da su pobunjeniki lideri u Basranskoj bici bili
Drugovi Poslanikovi, te stoga oni moraju biti osloboeni svake krivnje ili zloina.
Nakon svega, njihov poseban status, kako vele, daje im za pravo takav tretman.
Ali vjernost jednog historiara mora biti prema istini a ne prema osobama, ak i ako
su one Drugovi Poslanika. Dunost historiara je da navede injenice. On moe
analizirati injenice, tumaiti ih, uspostaviti generalizacije oslanjajui se na njih, ali
ih nikad ne smije iskriviti. On mora omoguiti itatelju da sam prosudi zasluge nekog
Poslanikovog druga na osnovu onoga to je uinio umjesto da pokua da navue
dimnu zavjesu klizavih rijei kako bi sakrio bradavice na njegovu licu. Propust
jednog historiara da ovo uini znai da on zatakava Istinu to je isto kao i irenje
Lai!
Da se Basranska bitka nije desila, onda se Bitka na Siffinu i Nehrvanu takoe ne bi
desile. Sjeme razmirica u Islamu je posijano i ono je isklijalo u Basranskoj bici. Da
Aia, Talha i Zubejr nisu izazvali zakonitog suverena muslimana, vrata raskola u
Islamu nikad ne bi bila otvorena.
Pobunjeniki lideri bili su slobodni agenti. Njihov izbor bio je odreen njihovom
linom mjeavinom ambicije, mrnje, krivnje i zavisti. Nije princip taj koji ih je

podsticao ve razoarenje, samointeres i udnja za vlau predstavljena kao altruizam.

Njihova ratobornost se pokazala kontraproduktivnom ne samo za muslimane ve i za
njih same.
Da li su muslimanski historiari ikad zastali da porazmisle ta se moglo destiti da su
trijumviri Basre pobjedili u svojoj borbi protiv Alije? Dvije bi se stvari desile u
sluaju njihove pobjede, viz., (1) kipui od mrnje, oni bi uinili u Basri 656 n.e. ono
to je Jezid sin Muavijin uinio 680 n.e. na Kerbeli, tj. masakrirali bi sve lanove
porodice Muhammeda Mustafe, Glasnika Boijeg; (2) nakon pobjede nad Alijom,
suprostavili bi se Muaviji bin Ebu Sufjanu, namjesniku Sirije u novom poretku snaga.
U ovom novom poretku Aia, Talha i Zubjer bili bi na jednoj strani, a Muavija i Amr
bin As na drugoj. Muslimanski svijet bi se podijelio na ova dva neprijateljska kampa, i
u borbi koja bi uslijedila za prevlast, dvije bi strane desetkovale jedna drugu.
itatelj bi trebao imati na umu da nijedan od antagonista u ovoj novoj teoretskoj
jednadbi, ne bi bio hendikepiran kao to je Alija bio po svojoj humanosti i
suzdranosti, i po svojoj krajnjoj averziji prema krvoproliu. Stoga, rat izmeu njih
bio bi divljaki i nemilosrdan, i nesputan ikakvim zaprekama svetosti muslimanske
krvi. Muslimasnki svijet bio bi poplavljen krvlju koja bi napravila veliku prazninu u
vlasti. U ovaj vakum bi umrairaro imperator vizantijski sa svojom armijom i koji bi
ugasio svjetlo Islama.
Trijumviri su namjerno i nesmotreno poveli rat koji je mogao eskarilati u najveu
katastrofu muslimanske ume. Od ove mogue katastrofe, umjenost, vizija, humanost
i dravnitvo Alije bili su ti koji su spasili Muhammedovu ummu. Da Bog njega i
lanove Ehlul Bejta Muhammedova blagoslovi.
Takoe neki histriari tvde da su Drugovi kod Deve alili za ono to su uinili, i da
su se iskreno pokajali; stoga su oni nevini od svake krivnje. U potpunosti je
mogue da su Drugovi kod Deve trebali katrazu obred pokajanja - koja bi ih
oistila od njihovog osjeaja krivnje. Ali dokaz njihova pokajanja do nas nije
doao. Alija im je (po)nudio iskup, ne jednom, a oni su to odbili.
Ako su se Drugovi kod Deve pokajali, onda samo Bog moe primiti njihovo
pokajanje. Bog e njihovo pokajanje primiti ako su bili iskreni. Ali Boiji oprost nee
nam biti poznat do Sudnjeg Dana. Posao historiara, kao to je ranije kazano, je samo
da izolira Istinu od mnotva lai u kojima je ona moda skrivena, a onda da je iznese,
uz jasnou i preciznost. On moe tumaiti injenice ali ih ne smije zatakavati ili ih
izmiljati ili ih iskrivljavati iz straha da se one ne odraze na nelaskav imid
njegovih(ovog) karaktera() u historiji Islama.
Nakon ove bitke, Alija je klanjao denaze mrtvima dviju armija, i naredio svojim
ljudima da pokopaju sva tijela koja su leala na bojnom polju. Njegove naredbe bile
su u cilju da pokae potovanje mrtvim muslimanima bilo da su oni prijatelji ili
neprijatelji. Tek nakon to su svi Muslimani pokopani on se okrenuo drugim stvarima.

Alija ulazi u Basru

Historiar Mesudi arapski Herod u svojoj knjizi Zlatne poljane otvara sljedeu
vinjetu Alijine armije ????? kad on ulazi u Basru. Ovo je takoe uvid u njegovu vojnu
organizaciju, i mjesto Ensarija u njoj.

Ugledan graanin iz Basre rekao mi je da kad je uo da se osvajaka armija pribliava

glavnoj kapiji grada, on se popeo na vrh zidina da je vidi, i evo ta je vidio:
Bilo je mnogo konjikih i pjeadijskih formacija u medinskoj armiji mada je sama
armija bila pomanja. Marirajui na elu konjikog kontigenta prvi koji je uao u
Basru bio je postariji konjanik. Sablja mu je visila sa strane, a on je nosio barjak
jedinice koju je predvodio. Raspitao sam se od naroda oko mene ko je taj a oni su mi
rekli da je to Ebu Ejub Ensari, prijatelj i jedno vrijeme domain u Medini
Muhammeda Mustafe, Glasnika Boijega. Njegov kontigent od 1000 konjanika
sainjavali su ratnici od Ensarija.
Iza njih bio je jo jedan jaha. On je nosio svjetlouti turban i bijelu odoru. Nosio je
luk o svom desnom ramenu, a barjak njegove jedinice bio mu je u lijevoj ruci. On
takoe je jahao na elu od hiljadu konjanika, a i oni su bili Ensarije. uh da je on
Huzejme ibn Sabit Ensari.
Trei oficir jahao je monog dorata. Imao je bijeli turban, nosio sablju i luk, i
predvodio kontigent od 1000 konjanika. On je bio Ebu Katade ibn Rabi'i Ensari.
etvrti oficir jahao je prelijepog bijelog ubojnog konja. Njegova odjea bila je bijela a
turban crn. Izgledao je kao ovjek velikog dostojanstva i odlinosti, i izazivao je
potovanje i divljenje meu svim promatraima. Bio je veoma star ali je imao
vojniko dranje. Uio je Kur'an dok je jahao prema gradu. Sablja mu je visila sa
strane, a luk mu je bio objeen o desno rame. Iza njega bio je 1000 konjanika. Oni su
veinom bili starci, i svi su nosili duga koplja u svojim rukama. Kad sam upitao ko je
on, reeno mi je da je on Ammar ibn Jasir, prijatelj i miljenik Muhammeda Mustafe i
Alije ibn Ebi Taliba. Iza njega su jahali i Muhadiri i Ensarije, a mnogi od njih bili su
veterani Bedra.
Moje oko je zapazilo najzgodnijeg ovjeka. Jahao je vatrenog ilaa. Odjea mu je
bila bijela a turban crn. On je bio Abdullah ibn Abbas, prvi roak Muhammeda
Mustafe i Alije ibn Ebi Taliba. Sa njim su bili njegova braa i neaci.
Do tada je veina konjice ula u Basru i izgleda da zadnja dva odreda prilaze gradskoj
kapiji. Sad je prvi od njih naiao. Na njegovom elu jahao je konjanik stasite grae.
Bio je u punoj ratnoj opremi, i zadavao je strah u srca svih koji su ga vidjeli. Nosio je
crnu zastavu u svojoj desnoj ruci a koplje u ljevici. Izgleda da je on bio bajraktar
armije ili neki drugi visokorangirani oficir. Moje nagaanje bilo je tano. Bio je to
Malik ibn Eter, komandant medinske armije i najvei maevalac kojeg su Arapi ikad
iznjedrili. Nema protivnika koji se sa njim suoio a da mu je pobjegao. On je
predvodio etiri hiljade ratnika konjice i pjeadije.
Zadnji ovjek koji je prolazio u paradi bio je vitez koji je bio blistav poput sunca. Sa
njegove desne i lijeve strane bila su dvojica mladia, oba blistava kao pun mjesec. Sve
trojica su bili obueni u crno. Gordi i nemirni konji koje su jahali, takoe su bili crni.
Drugi mladi koji je nosio koplje, jahao je ispred njih. ovjek u sredini, kako sam
saznao bio je general ove armije Alija ibn Ebi Talib. Dvojica mladia sa njegove
desne i lijeve strane, bili su njegovi sinovi, Hasan i Husejn radost oiju Boijeg
Poslanika Muhammeda. Mladi koji je jahao ispred njih, takoe je bio njegov sin,
Muhammed ibn Hanefijje.
Iza njih bilo je nekoliko drugih formacija ljudi pod orujem. Oni su inili pozadinu
armije. Meu njima bili su sinovi Dafer Tajjara, sinovi Akil ibn Ebi Taliba, i drugi
mladii Benu Haima. Oni su bili zadnji konjanici koji su uli u Basru.

Alija je sjahalo sa svog konja na vratima velike Basranske damije. Uao je u

damiju, obavio molitvu i zahvalio Bogu za Njegove nagrade i dar pobjede.
Graani Basre sakupili su se u dvoritu damije ekajui Alijin dolazak. On je onda
izaao iz damije kako bi im se obratio. Ukorio ih je za njihovo nepromiljeno
ponaanje u pohodu, a onda im rekao:
Sljedbenici ste bili zvijeri. Kad je rikala vi ste je sluali. Kad je ubijena vi ste svi
pobjegli, i razbjeali se.
Onda je Alija uzeo zavjet odanosti od graana Basre. Savjetovao ih je da se uvijek
pokoravaju Bogu i Njegovu Glasniku, i da nikad ne postupaju kao nijeme ovce.
Iz damije Alija je otiao do blagajne. Blagajna je bila opljakana. Naredio je da sva
pokradena imovina bude odmah vraena u blagajnu. Kad je neto kasnije upriliio
drugu posjetu blagajni, primjetio je veliku gomilu zlata i srebra. Gledao je u ova mala
brda zlata i rekao: Pokuajte kuati nekog drugog. Naredio je zatim blagajniku da
sve podijeli jedinicama. Blagajnik je sve podijelio i nita u blagajni nije ostalo.
Iz nekog tajanstvenog razloga Alija i Ensarije bili su bliski od samog poetka. I zbog
razloga isto tako tajanstvenih, Ensarije nikad nisu mogle zavoljeti Kurejije. Bilo je
malo, ako ita, povezanosti izmeu Kureja i Ensarija. Tek kad je Alija postao halifa
Ensarije su mogle igrati, po prvi put od smrti njihova prijatelja Muhammeda, znaajnu
ulogu u vladi muslimana. Alija ih je imenovao na najvie poloaje u imperiji i kao
generale u armiji i kao namjesnike u pokrajinama. U obje sfere, Ensarije su se
odlikovale po svojoj sposobnosti i integritetu.
Alija je izjednaio provincijalni karakter hilafeta de-Kurejizacijom uprave kad
je povratio Ensarijama njihova prava. U njegovoj vladi, ovjek nije morao biti
Kurejija da se uzdigne do visoke pozicije. Svaki ovjek bio on ili ne Kurejija
mogao se uzdii do najviih poloaja tokom Aljina hilafeta, ako je mogao pokazati
dva akreditiva - karakter i sposobnost.