VII.

Opasnost i nada

Opasnosti psihologije zla

Postoje brojni razlozi zato jo nismo razvili
psihologiju zla. Psihologija je veoma mlada znanost, i od
nje kao takve se ne moe oekivati da e u svom
kratkotrajnom ivotu sve obaviti. Bilo kako bilo, kao i
druge znanosti, imala je u znanosti tradicionalan stav
koji potuje razmiljanje neoptereeno vrijednostima o
kojima je ovdje rije i nepovjerenje spram religijskih
zamisli kao to je koncept zla. Pored toga, tek se vrlo
nedavno sekularna veina drutva ozbiljno zainteresirala
za drutveno ispoljavanje zla. Ropstvo je zabranjeno
pred samo jedno stoljee. Zlostavljanje djece uvelike se
uzimalo zdravo za gotovo do sadanje generacije.
No, moda je najvaniji razlog zbog kojeg smo
propustili znanstveno istraivanje fenomena zla strah od
posljedica. Imamo dobar razlog da se bojimo. Postoje
stvarne opasnosti povezane s razvojem psihologije zla.
Napisao sam ovu knjigu pretpostavljajui da su te
opasnosti ipak manje od opasnosti nerazvijanja
psihologije zla. Ipak, sudjelovanje u pokuaju
odreivanja fenomena zla pomnim znanstvenim
istraivanjem, treba zapoeti s dubokim promiljanjem o
injenici da i sam pokuaj potencijalno moe uzrokovati
zlo.

Opasnost moralnog suda

Kao to je dosad spomenuto, karakteristika zlih Ijudi
je da osuuju druge kao zle. Nisu sposobni prepoznati
vlastitu nesavrenost i moraju obrazloiti svoje pogreke
okrivljujui druge. I, ako je neophodno, ak e, u ime
pravednosti (kako je oni vide), unititi te druge. To smo
ve vidjeli: muenitvo svetaca, Inkvizicija, holokaust,
MiLai! Dovoljno esto za pouzdanu spoznaju da, kad
god druge osuujemo kao zle, i mi sami moda inimo
zlo. ak i ateisti i agnostici vjeruju u Kristove rijei:
Nemojte suditi, da ne budete sueni! (Evanelje po
Mateju, 7:1) Zlo je moralna presuda. Predlaem da ta
presuda postane i znanstvena. Ali inei presudu
znanstvenom ne uklanjamo je iz moralne sfere. Sama
rije je pogrdna. Zvali mi ovjeka zlim na temelju istog
miljenja ili na temelju standardiziranog psiholokog
testa, na oba naina nad njim izriemo moralnu
presudu. Ne bi li bilo najbolje suzdrati se od obojega?
Znanost je dovoljno opasna. Moralna presuda je
dovoljno opasna. Kako se, u svjetlu Isusovog
upozorenja, usuujemo mijeati to dvoje?
Ipak, istraimo li stvar poblie, vidjet emo da je i
nemogue i samo po sebi zlo potpuno se uzdrati od
donoenja moralnih sudova. Stav 'Ja sam OK, ti si OK'
moe imati izvjesno mjesto u olakavanju naih
drutvenih odnosa, ali samo mjesto. Je li Hitler bio OK?
Porunik Calley? Jim Jones? Jesu Ii medicinski
eksperimenti obavljani nad idovima u njemakim
koncentracionim logorima bili OK? Ili eksperimenti s
LSD-jem koje je vrila CIA?

Bacimo pogled na svakodnevni ivot. Ako trebam

zaposliti radnika, hou li uzeti prvu osobu koja naie ili
trebam intervjuirati vie prijavIjenih i prosuditi izmeu
njih? Kakav bih bio otac ako bih sina, nakon to sam
otkrio da vara, lae ili krade, propustio kritizirati? to bih
trebao rei prijatelju koji planira samoubojstvo ili
pacijentu koji prodaje heroin? 'Ti si OK'? Postoje stvari
kao to su pretjerana simpatija, pretjerana tolerancija i
pretjerana popustljivost.
Ne moemo voditi pristojne ivote bez donoenja
sudova openito i moralnih sudova posebice. Kad me
posjeuju pacijenti, plaaju me za moj, po svoj prilici,
dobar sud. Kad traim pravni savjet, zanima me kakvoa
prosudbe mog odvjetnika. Hoemo li potroiti pet tisua
dolara na odmor ili ih uloiti u tednju za obrazovanje
djece? Hou li ili neu varati kod prijavljivanja poreza na
dohodak? Vi i ja ivimo donosei svakodnevne odluke
koje su sudovi, od kojih veina ima moralni prizvuk. Ne
moemo pobjei od prosuivanja.
Reenica Nemojte suditi, da ne budete sueni!
obino se navodi izvan konteksta. Krist nam nije
zapovjedio suzdranost od svakog prosuivanja.
Dopunio je to u sljedea etiri stiha rekavi da trebamo
prosuditi sebe prije no to sudimo druge - a ne da
uope ne trebamo suditi. Licemjere, rekao je,
najprije izvadi brvno iz svoga oka pa e tada jasno
vidjeti kako da izvadi trun iz oka bratova. (Evanelje
po Mateju, 7:5)
Prepoznavi potencijalno zlo u moralnim presudama,

nije nas uputio da ih uvijek izbjegavamo donositi, nego

da se proistimo prije no to se u to upustimo. A upravo
u tome zli ljudi promauju. Izbjegavaju samokritinost.
Takoer trebamo imati na umu svrhu zbog koje
sudimo. Ako je svrha lijeenje, krasno. Ako sudimo zbog
pojaavanja naeg samopotovanja, ponosa, tada je
svrha pogrena. Pomisao o oslanjanju na Boju milost
trebala bi popratiti svaku prosudbu zla druge osobe.
Vjerujem da e znanstveno istraivanje ljudskog zla
posvjedoiti istinitost te misli. Razmotrite samo neke
probleme koje je ovaj rad pokrenuo: mogunost
genetskog uzrokovanja ili predispozicije; dokaz za ulogu
koju ima roditeljstvo lieno ljubavi i pretjerano trpljenje u
djetinjstvu; tajanstvena priroda ljudske dobrote. to
dublje istraujemo predmet, to manje povoda za osobni
ponos pronalazimo. Neki tumae istinitost misli o
oslanjanju na Boju milost kao razlog za fatalizam. Budui da Bog oslobaa ovu osobu, ali ne i onu, budui da
e stupanj do kojeg se moemo spasiti vlastitim
naporima vjerojatno ostati nejasan, emu se uzrujavati?
Ali, fatalizam je upravo to: fatalan. Dii ruke u zrak znai
umrijeti. Dok u konanici moda nikad neemo razabrati
znaenje ljudskog postojanja - zajedno s pitanjem zato
je ova osoba dobra, a ona zla - i dalje nam ostaje
odgovornost da ivimo najbolje to moemo. to
takoer znai kontinuirano nastaviti donositi moralne
presude neophodne za podravanje ivota. I doputeno
nam je izabrati hoemo li ivjeti u stanju veeg ili manjeg
neznanja.
Problem, dakle, nije hoemo li suditi; mi moramo

suditi. Pitanje je kako i kada mudro suditi. Veliki duhovni

uitelji dali su nam temelje. Ali, budui da na kraju sami
moramo donositi moralne sudove, ima smisla oplemeniti
nau mudrost primjenom, kad je to prikladno, znanstvene metode i znanja o zlu - tako dugo dok pamtimo
temelje.

Opasnost
prikrivanja
znanstvenim autoritetom

moralnog

suda

Ovo je glavna zamka. Zamka je zato jer znanosti

pripisujemo vei autoritet no to zasluuje. inimo to iz
dva razloga. Jedan je da tek nekolicina nas razumije
ogranienja znanosti. Drugi je da smo openito previe
ovisni o autoritetu.
Kad su naa djeca bila mala, bili smo blagoslovljeni
najboljim moguim pedijatrom, ljubaznim i posveenim
blagim ovjekom velikog znanja. Kad smo ga posjetili
mjesec dana nakon roenja nae najstarije keri, uputio
nas je da je gotovo smjesta ponemo hraniti vrstom
hranom, jer je takva nadopuna potrebna u prehrani
dojenadi. Godinu dana kasnije, kad smo ga posjetili
mjesec dana nakon roenja nae druge keri, uputio
nas je da odgodimo ishranu vrstom hranom koliko god
je to mogue kako je ne bismo liili neobine hranjivosti
majinog mlijeka. Stav 'znanosti' se promijenio! Kad sam
studirao medicinu, uili smo da je glavni tretman za
divertkulozu ishrana siromana vlaknima. Sada studenti
medicine ue da je glavni tretman ishrana bogata
vlaknima.

Takva iskustva ue me da je ono to se istie kao

znanstvena injenica jednostavno trenutno vjerovanje
nekih znanstvenika. Navikli smo znanost promatrati kao
Istinu s velikim I. Zapravo, znanstveno znanje je najbolja
dostupna aproksimacija istine prema sudu veine
znanstvenika koji rade u odreenoj specijalnosti. Istina
nije neto to posjedujemo; ona je cilj prema kojem,
nadajui se, stremimo.
U vezi s tim zabrinjava mogunost da e znanstvenici
- posebno psiholozi - javno proglaavati zlim izvjesne
osobe ili dogaaje. Mi znanstvenici smo, na alost,
neznatno otporniji od drugih u izvoenju nepouzdanih
zakljuaka. Mnogi psihijatri, a da ga nikad nisu ni sreli,
ocijenili su 1964. Barryja Goldwatera kao 'psiholoki
nesposobnog' za predsjedniku slubu. U Sovjetskom
Savezu psihijatri sustavno zloupotrebljavaju svoju
profesiju oznaavajui politike disidente 'duevno
bolesnima', sluei tako interesima drave radije nego
interesima istine i lijeenja.
Problem oteava injenica da je javnost zapravo
eljna prihvatiti vodstvo znanstvenih objava. Kao to
smo ranije raspravljali s obzirom na pitanje grupnog zla,
veina e ljudi radije slijediti nego voditi. Pripravni smo,
pritom ak i gorljivi, prepustiti naim autoritetima da razmiljaju za nas. Prisutna je sveobuhvatna tendencija da
od naih znanstvenika pravimo 'filozofske kraljeve',
kojima preputamo da nas vode kroz intelektualne
labirinte, dok su oni esto jednako tako izgubljeni kao i
mi ostali.

U intelektualnoj lijenosti zaboravljamo da je

znanstvena misao gotovo isto tako hirovita kao i ukus.
Budui da je trenutno miljenje znanstvenog
establishmenta samo zadnja, no nikad posljednja rije,
moramo zbog sigurnosti nas kao drutva ponijeti
odgovornost skeptinosti prema naim znanstvenicima i
njihovim proglasima. Drugim rijeima, nikad im ne
smijemo prepustiti nae osobno vodstvo. Ma koliko to
bilo zahtjevno, svi mi trebamo pokuati biti znanstvenici
barem do stupnja na kojem emo donositi vlastite
sudove o pitanjima dobra i zla. Iako su pitanja dobra i
zla previe vana da bi se iskljuila iz znanstvenog
istraivanja, takoer su previe vana da se u
potpunosti prepuste znanstvenicima.
Na sreu, u naoj kulturi, znanstvenici vole
meusobno raspravljati. Grozim se pomisliti o vremenu i
mjestu u kojem postoji 'znanstveno' evanelje o prirodi
dobra i zla koje nije predmet rasprave. Stavio sam ovdje
rije 'znanstveno' u navodnike jer je rasprava ugaoni
kamen iskrene znanosti; znanost bez rasprave i obilnog
skepticizma uope nije znanost. Najbolji uvar kojeg
imamo protiv zloupotrebe koncepta zla od strane
znanstvenika je osigurati da znanost ostane
znanstvenom i utemeljenom u demokratsku kulturu u
kojoj se ohrabruje otvorena rasprava.
Opasnost zloupotrebe znanosti
Najopasnija zloupotreba znanosti moe se pripisati ne
znanstvenicima koji proklamiraju osobna miljenja
preruena u znanstvenu istinu, nego javnosti - industriji,
vlasti, i slabo informiranim pojedincima - koji upoljavaju

znanstvena otkria i zamisli za sumnjive svrhe. Iako je

rad znanstvenika uinio atomsku bombu moguom,
politiari su bili oni koji su donijeli odluku o njezinoj
gradnji i vojska ta koja je bombu bacila. To ne znai da
znanstvenici ne snose nikakvu odgovornost za nain na
koji se njihovi pronalasci stavljaju u upotrebu. No, to
znai da oni nemaju nadzor nad situacijom. Jednom kad
je znanstveno otkrie objavljeno (a openito mora biti,
budui da znanost ovisi o objavljivanju i slobodnom
protoku informacija), ono postaje dio javnog dobra.
Svatko ga moe iskoristiti, i znanstvenici imaju tek neto
vie mogunosti komentara o tome od bilo koje druge
grupe od javnog interesa.
Tijelo znanstvenog znanja psihologije je ve
zloupotrijebljeno na brojne naine u javnosti. Njezino je
upoljavanje od strane pravosudnog sustava u ovoj
zemlji - ostavimo po strani Sovjetski Savez - kao i
njegovi razmjeri, prijeporno. Iako su psiholoki testovi od
ogromne vrijednosti za uitelje, mnoga djeca su
neispravno dijagnosticirana i pogreno klasificirana.
Slini testovi koriste se ili zloupotrebljavaju za
odbacivanje ljudi pri zapoljavanju ili upisu u visoko
obrazovanje. Na koktelima mukarci i ene ire glasine
o takvim pojmovima kao to su 'zavist zbog penisa',
'strah od kastracije', pa ak i 'narcizam', s malo
shvaanja o emu razgovaraju i malo primisli o moguim
posljedicama naklapanja.
Stoga je pomalo zastraujue zamisliti scenarij onoga
to se moe dogoditi ako i kad se javnost dokopa
znanstvenih informacija koje se tiu zla. Pretpostavite,
na primjer, da se moe razviti psihologijski test koji

identificira zlu osobu. Mnogi bi mogli poeljeti upotrijebiti

takav test u druge svrhe osim akademskih: kole koje
vre odabir prijavljenih, sudovi koji trae odreivanje
krivnje ili nevinosti, odvjetnici koji se bore za
starateljstvo, i tako dalje. Razmotrite takoer kako bi
obini ljudi traili znakove i simptome zla u svojoj punici,
zaposleniku ili takmacu, i kako bi brzo te znakove mogli
iskoristiti da stigmatiziraju i ocrne svoje oponente, i
javno i neslubeno.
Nemogue je zadrati znanstvene informacije o zlu od
javnosti, ali slika i nije tako mrana kao to se moe
initi na prvi pogled. Psihijatrijske informacije o
pojedincima mogu se drati u tajnosti. Formalna
dijagnoza zla koju donose psiholozi i psihijatri moe se
ograniiti iskljuivo za svrhe striktno kontroliranog
znanstvenog istraivanja. A to to javnost esto
zloupotrebljava openitu psihologijsku informaciju, ne
znai da se pri davanju takve informacije trebamo
kolebati. Doista, moje je vrsto uvjerenje da rastua
psihologijska svjesnost ire javnosti u posljednja dva
desetljea predstavlja dramatian moralni i intelektualni
korak naprijed. Neki, posebno Martin N. Gross u djelu
The Psychological Society (Psihologijsko drutvo),
Random House, 1978., ale nad aktualnim naglaskom
na sklonost psihologijskom razmiljanju. Ali, govorljivi
glede zloupotrebe psihologije, previaju njezine vrline.
Proputaju sagledati cjelovitu sliku ili dati uravnoteeni
pogled. I dok se neki mogu na budalast nain razmetati
svojim Freudom, injenica da su mnogi doli do
spoznaje o stvarnosti svojega podsvjesnog uma (i ak
poeli preuzimati odgovornost za njega), moe biti
sjeme naeg spasenja. Rastui interes za postojanje i

izvor predrasuda, skrivenih neprijateljstava, iracionalnih

strahova, percepcijskih slijepih toaka, mentalnih
kolosijeka, i odbijanja rasta poetak je jednog
evolucijskog skoka.
Konano, rastua javna osjetljivost i sama e sluiti
spreavanju zloupotrebe psihologije zla. Iako su nam
potrebna istraivanja da bismo vie saznali o zlu,
nekoliko stvari nesumnjivo ve znamo. Jedna je sklonost
zlih ljudi projiciranju svojega zla na druge. Nesposobni ili
nevoljni da se suoe s vlastitom grenou, moraju je
objasniti optuujui druge za nedostatke. Razvijanjem
psihologije zla, ta injenica - ve poznata meu
znanstvenicima - sigurno e se mnogo ire publicirati.
Postat emo otrovidniji, a ne manje otrovidni, spram
onih koji bacaju kamenje. Daljnjim irenjem znanstvenog
interesa za fenomen zla u javnosti, njegovo prouavanje
treba voditi sve paljivije.

Opasnost za znanstvenike i terapeute

Do sad smo govorili kako se javnost, radom
znanstvenika na predmetu zla, moe izvrgnuti
opasnosti. Ali, to je sa samim znanstvenicima? Mogu li
i oni biti ugroeni vlastitim istraivanjem? Vjerujem da
mogu.
Najosnovniji znanstveni istraiva zla uvijek e biti
terapeut. Ne postoji metoda zagledanja u jezgru bia
neke osobe koja moe nadii psihoanalizu u njezinoj
dubini i rasuivanju. Nema naina da se probije

prikrivanje zla osim u ulozi iscjelitelja - onoga koji je, u

interesu lijeenja, voljan kao psihoterapeut zapodjenuti
bitku sa zloudnom osobnou ili se, kao egzorcist,
hrvati s demonskim koje se krije iza pretvaranja. Nai
najtemeljniji podaci o prirodi zla izvojevat e se u borbi
prsa o prsa sa samim zlom.
Dijelovi literature o egzorcizmu naglaavaju opasnost
po egzorcista u toj borbi. Obino je oslikana u fizikim
pojmovima zato jer se o njima moe konkretno i lako
priati. Ali, pretpostavljam da je za egzorcista vei rizik
od oteenja ili zagaenja due, nego od smrti i
deformiranosti. Vjerujem da se psihoterapeut koji se u
terapiji istinski upetlja sa zlim pacijentom suoava sa
slinim rizikom. Trenutno se rijetko dogaa da se zla
osoba upusti u psihoterapiju, pa ne znamo mnogo o
takvim rizicima. Ipak, uspije li ova knjiga potaknuti
psihijatrijsko zanimanje za zlo, sve e vie i vie
terapeuta eksperimentirati s njegovim tretmanom.
Savjetovao bih im da budu paljivi. Mogu se dovesti u
veliku opasnost. Ne smatram da se u takve
eksperimente treba uputati mladi terapeut, koji ima
dosta posla dok naui kako se boriti s obinijim otporima
i kontratransferom. Niti to treba pokuati onaj koji jo nije
u potpunosti izvadio brvno iz vlastitog oka, jer e
maloduni terapeut biti najranjiviji.
Opasnost postoji ne samo za terapeute, egzorciste i
lijenike, nego i za svakoga tko postane prezaokupljen
predmetom zla. Uvijek postoji rizik kontaminacije, na
ovaj ili onaj nain. to blie se dotiemo zla ili idemo
protiv njega, to je vjerojatnije da emo i sami postati zli.
Svim se znanstvenicima - ak i onima iji je rad

ogranien na knjinice ili sterilne laboratorije - moe dati

dobar savjet da svoje istraivanje zaponu itajui djelo
Aldousa Huxleya avoli Loudona, The Devils of
Loudon, Harper & Row, 1952., Perennial Library Edition
(iz kojeg slijedi navod). Dok razvojem psihologije zla ne
nauimo vie, ne postoji bolji rad na temu kontaminacije
zlom od te povijesne analize zlih zbivanja u
sedamnaestostoljetnom francuskom gradu. Neka
istraiva ili terapeut zapamte:
Posljedice pretjerano postojane i intenzivne
koncentriranosti na zlo uvijek su pogubne.
Oni koji vode kriarski rat ne za Boga u sebi, nego
protiv avola u drugima, nikad ne
uspiju u nakani da uine svijet boljim, nego ga
ostavljaju ili onakvog kakav je bio, ili
ponekad ak i u zamjetljivo gorem stanju no to je bio
prije poetka kriarske vojne.
Mislei prvenstveno na zlo, skloni smo, ma koliko
nae namjere bile izvrsne, stvoriti prilike
da
se
ono
oituje.
(str. 192)
Nijedan ovjek ne moe usmjeriti panju na zlo, ili ak
i na ideju zla, i ostati netaknut. Biti
vie protiv avola nego za Boga krajnje je opasno.
Svaki je kriar sklon ludilu. Postaje
lovinom zloe koju pripisuje svojim neprijateljima; ona
donekle postaje dio njega.
(str. 260)
Opasnosti u perspektivi

Konana briga koju ovjek moe imati glede

znanstvenog istraivanja ovjekovog zla je da ono moe
ugroziti samu prirodu znanosti. Predstavljalo bi to
ozbiljnu prijetnju tradiciji znanosti kao metodi slobodnoj
od vrijednosnih kategorija o kojima je ovdje rije. Ako je
ta tradicija temeljna za znanost, ne bi li 'znanost' o zlu izgraena, kao to jest, na apriornom vrijednosnom
sudu - potkopala same temelje znanosti kakvom je mi
poznajemo?
No, moda ba taj poseban temelj znanosti treba
preinaiti. Uz rijetke iznimke, znanstveno istraivanje
vie se ne vodi u obinom laboratoriju, vie ga ne vodi
neovisni tragatelj za istinom radi nje same. Umjesto
toga, uglavnom ga u najveoj mjeri financira vlada ili
industrija, u obliku grupnih napora i u skladu s izvrnim
rokovima. Sama tehnologija potrebna za moderna
istraivanja postala je tako sloena da moe biti opasna.
Moderna znanost je tako nerazmrsivo isprepletena s
velikim biznisom i vlau da vie ne postoji takvo neto
kao to je 'ista' znanost. Krajnji rezultat znanosti
odvojene od religijskih uvida i istina moglo bi biti
strangelovljevsko ludilo utrke u naoruanju - upravo kao
to je krajnji rezultat religije nepodreene znanstvenom
samopropitivanju i pomnom istraivanju raspuinsko
ludilo Jonestowna.
Postoje vrlo duboki razlozi za sumnju da tradicionalna
znanost slobodna od duhovnih vrijednosti vie ne slui
potrebama ljudske vrste - za sumnju da znanost vie ne
moe ili ne treba ignorirati pitanje tih vrijednosti.
Najoitije meu tim vrijednostima je pitanje zla. Kad smo

ivjeli na milosti i nemilosti ivotinja u umi, potopa i

sua, potresa i zaraznih boletina, opstanak nas kao
vrste ovisio je o kontroli nad tim silovitim vanjskim
silama. Nismo imali niti vremena niti potrebe za mnogo
samopromatranja. Ali, ukrotivi vanjske prijetnje
tradicionalnom znanou slobodnom od duhovnih
vrijednosti i rezultirajuom tehnologijom, unutarnje
prijetnje uzdigle su se proporcionalnom brzinom. Glavne
prijetnje naem opstanku vie ne dolaze izvana iz prirode, nego iz nae vlastite unutarnje ljudske prirode. Naa
nebrinost, neprijateljstva, naa sebinost i ponos, i
tvrdoglavo neznanje ugroavaju svijet. Ukoliko sad ne
obuzdamo i preobrazimo potencijal za zlo u ljudskoj
dui, bit emo izgubljeni. I kako to drugaije moemo
napraviti osim da voljno pogledamo svoje vlastito zlo s
istom temeljitou, nepristranim rasuivanjem i
rigoroznom metodologijom kojoj podvrgavamo vanjski
svijet?
Vrlo su stvarne opasnosti usaene u razvoj
znanstvene psihologije zla. Ne smiju se podcijeniti.
Donoenje moralnih sudova, brkanje osobnog miljenja
sa znanstvenom injenicom, zloupotreba znanstvenih
informacija od strane zlonamjernih i neupuenih, i rizici
pribliavanja zlu dovoljno da bi se ono istrailo, nisu
jednostavno teoretske zamke. Razvijajui psihologiju
zla, neki e upasti u njih. Iako e do znatne mjere i na
odreene naine biti mogue uputiti istraivae na
izbjegavanje tih zamki, ne sumnjam da e biti posljedica.
Ali, u svijetu zbrke i neutronske bombe, holokausta i
Mihaija, put izgleda jasan. Opasnosti razvoja psihologije
zla ne nadilaze po veliini opasnost propusta da se
ljudsko zlo podvrgne napornom i usmjerenom

znastvenom istraivanju. Psihologija zla je ve sama po

sebi izrazito opasna, ali bit e mnogo opasnije ne
budemo li je imali.

Metodologija Ijubavi
Zlo je runo.
Do sad smo se prikladno usmjerili na njegovu
opasnost i destruktivnost. Ali, postoji drugi vid njegove
runoe: njegova sitna, jeftina, neukusna turobnost.
'Zamiljeno zlo je romantino i promjenjivo', napisala
je Simone Weil u eseju 'Criteria of Wisdom' ('Mjerilo
mudrosti'); 'stvarno zlo je sumorno, monotono, jalovo,
dosadno'. Nije sluajno da je C. S. Lewis, opisujui
pakao, oslikao to mjesto kao sivi grad iz unutranjosti
(The Great Divorce (Veliki razvod), New York;
Macmillan, 1946.)
Nakon nedavnog posjeta Las Vegasu, moja
posljednja vizija pakla izgleda kao beskrajna trnica
kockarskih automata, posve odvojena od raznolikosti
noi i dana, monotono buni prostor sa zvonjavom
besmislenih jackpotova, zakren ljudima tupih pogleda
koji grevito pa ipak redovito trzaju strojeve, i tako itavu
vjenost. Doista, neukusno bljetavilo Las Vegasa je
dizajnirano kako bi prikrilo svu tu uasnu turobnost.
Ako ovjek ima sreu susresti ivog sveca, srest e

nekog apsolutno jedinstvenog. Iako njihove vizije mogu

biti izvanredno sline, osobnosti svetaca izvanredno su
razliite. Razlog tome je to su oni postali potpuno - oni
sami. Bog svaku duu stvara drugaije, tako da e, kad
se napokon sve blato oisti, Njegovo svjetlo zasjati kroz
nju u prelijepom, raznobojnom, potpuno novom obrascu.
Keats je opisao ovaj svijet kao 'dolinu stvaranja dua', i
znali oni to ili ne, kad svojim pacijentima pomau istiti
blato, psihoterapeuti se bave stvaranjem svetaca.
Psihoterapeuti zasigurno znaju da je njihov rutinski
zadatak osloboditi pacijente da budu ono to jesu.
Na drugoj strani ljudskog spektra od svetaca nalaze
se oni najmanje slobodni, zli. Sve to ovjek moe od
njih vidjeti je blato. I sve blato izgleda jednako. U treem
poglavlju ponudio sam kliniki, nosoloki opis zle
osobnosti. Zli se neobino dobro uklapaju u kalup. Kad
jednom vidite jednu zlu osobu, vidjeli ste ih, u biti, sve.
ak su i psihotiari, o kojima smo navikli razmiljati kao
o najozbiljnije poremeenima, zanimljiviji. Doista, postoji
razlog za sumnju da je u izvjesnim sluajevima psihoza
izabrana kao poeljnija alternativa zlu.
nosologija - grana medicinske znanosti koja se bavi
klasificiranjem bolesti
Pa, kako to da psihijatri sve do sad nisu prepoznali
takav poseban, kruti tip? To je stoga jer zli ljudi nose
privid potenja ili ugleda. Bili su zavarani onim to je
Harvey M. Cleckley nazvao 'maskom zdravog razuma'.
(The Mask of Sanity (Maska zdravog razuma),St.
Louis; C. V Mosby, 1964.) Kao to je moj prijatelj
sveenik komentirao, zlo je 'konana bolest'. Unato

prividu zdravog razuma, zle osobe su umobolnije od

svih.
Kad je Hannah Arendt govorila o 'banalnosti zla',
mislila je na nevjerojatno alosnu umobolnost svih
Adolfa Eichmanna ovog svijeta. Thomas Merton rekao
je to ovako:
U suenju Eichmannu najvie uznemirava injenica
to su ga psihijatri pregledali i
proglasili savreno duevno zdravim. Duevno
zdravlje izjednaavamo s osjeajem za
pravdu, s ljudskou, razboritou, sposobnosti za
ljubav i za razumijevanje drugih ljudi.
Oslanjamo se na duevno zdrave ljude ovog svijeta
da ga ouvaju od barbarizma, ludila i
razaranja. I tek sad nam svie da su upravo oni
najzdraviji ujedno i najopasniji. Ti zdravi,
dobro prilagoeni pojedinci mogu bez munine i
grinje savjesti usmjeriti projektile i
pritisnuti gumbe koji e zapoeti veliki festival
razaranja to su ga oni, duevno zdravi,
pripremili.
Raids on the Unspeakable (Najezde
na neizrecivo), New Directions
Publishing Corp., 1964., str. 45-46.

to uiniti sa zlim ljudima kad je njihova maskerada

duevnog zdravlja tako uspjena, njihova destruktivnost
tako 'normalna'? Prvo, vie ne smijemo nasjedati na tu
maskeradu i dozvoljavati da nas njihovo pretvaranje

prevari. Nadam se da e nas ova knjiga dovesti do tog

ishoda.
Ali, to tada? Staro je pravilo: upoznaj svog
neprijatelja. Mi moramo ne samo prepoznati, nego i
prouavati te jadne, utuene, uasnute Ijude. I pokuati
to moemo da bismo ih ili izlijeili ili zaustavili.
Kako to uiniti s obzirom na velike opasnosti
psihologije zla? S obzirom na mogunost da se i sami
moemo kontaminirati u tom procesu? Mislim da je
jedino metodologijom pozitivne vrijednosti mogue
sigurno provesti znanstveno istraivanje predmeta
kojem smo a priori dali negativnu vrijednost. Tonije,
mislim da moemo sa sigurnou prouavati i lijeiti zle
ljude jedino metodama ljubavi.
Dvadesetosmogodinji mukarac koji je proveo
nekoliko godina na terapiji sa mnom, uhvatio se u kotac
sa zlom koje mu je uinio otac tijekom djetinjstva. Jedne
noi usnio je san, koji predstavlja toku obrata u procesu
njegovog lijeenja:
Bio je rat. Nosio sam borbenu uniformu. Stajao sam
ispred kue u Morristownu - znate,
kue u kojoj sam proveo najgore godine djetinjstva.
Moj otac je bio unutra. Imao sam
walkie-talkie i kontaktirao s minobacakim vodom.
Dao sam predvodniku koordinate kue
i zamolio ga da podesi nian na na poloaj. Znao
sam da u i ja vjerojatno odletjeti u
zrak skupa s ocem u bombardiranju, ali ta me

injenica izgleda nije nimalo uzrujavala.

Ipak, zabrinjavao me voa voda. Imamo dosta
zahtjeva za podeavanje niana
posvuda, rekao je. Sumnjao je da e biti u stanju
uspjeti u tome. Bio sam veoma
nesretan. Prepirao sam se s njim. ak sam mu
obeao da e unutra za njega biti sanduk
viskija ako se probije. Konano je popustio. Rekao je
da e vidjeti to moe napraviti.
Osjeao sam se sjajno. Ali, tada je iz kue istrao moj
otac da bi govorio sa mnom. Ne
mogu se tono sjetiti to je rekao, ali imalo je veze s
gostima, posjetiocima ili drugim
ljudima. Vratio se u kuu. Pogledao sam niz ulicu, i
zaista, grupa ljudi se pribliavala
kui. Nisam znao tko su oni bili. Nisu bili iz obitelji.
Samo posjetioci. I iznenada sam
shvatio da e biti razneseni u bombardiranju.
Frenetino sam nazvao vou voda - samo
to sam ga ovaj put molio da nas ne gaa. Rekao
sam mu da svejedno moe dobiti
sanduk s viskijem. Rekao je da e opozvati naredbu i
ja sam se probudio, osjeajui
ogromno olakanje. Znao sam da sam uspostavio
vezu s njim u zadnji tren.

Poput pacijenta u snu, svi smo mi u borbi protiv zla. U

aru sukoba iskuenje je poduzeti neko naizgled
jednostavno rjeenje - kao na primjer 'trebamo
jednostavno dii te ljude u zrak'. Ako je naa strast dovoljno velika, moemo biti voljni raznijeti ak i sebe u

procesu unitavanja zla. Ali, susreemo se sa starim

problemom da cilj ne opravdava sredstva. Iako je zlo
protivno ivotu, ono je i samo oblik ivota. Ako ubijemo
one koji su zli, i sami emo postati zli; bit emo ubojice.
Ako se pokuamo baviti zlom unitavajui ga, takoer
emo zavriti razarajui sebe, duhovno ako ne tjelesno.
I vjerojatno emo sa sobom povui i neke nevine ljude.
to onda initi? Poput spomenutog pacijenta, moramo
zapoeti tako to emo odustati od jednostavne
predodbe da moemo uinkovito pobijediti zlo
unitavajui ga. Ali, to nas ostavlja u nekoj vrsti nihilistikog vakuuma. Hoemo li dii ruke - promatrajui
problem zla kao inherentno nerjeiv? Teko. To bi bilo
besmisleno. U borbi izmeu dobra i zla ivot dobiva
svoje znaenje - kao i u nadi da dobrota moe pobijediti.
Ta nada na je odgovor: dobrota moe pobijediti. Zlo
moe biti poraeno dobrotom. Kad to prevedemo,
shvaamo ono to smo uvijek nejasno znali: zlo moe
biti pobijeeno jedino ljubavlju.
Dakle, metodologija naeg napada na zlo znanstvenog i svakog drugog - mora biti ljubav. To zvui
toliko jednostavno da je ovjek prisiljen zapitati se zato
ta istina nije oiglednija. injenica je, ma koliko to
jednostavno zvualo, da je metodologija ljubavi tako
teko primjenjiva u praksi da zaziremo od njezine
upotrebe. Na prvi pogled djeluje ak nemogue. Kako je
mogue voljeti zle ljude? Pa ipak, to je upravo ono to
kaem da moramo initi. Odreenije, elimo li sa sigurnou provoditi istraivanje zlih ljudi, moramo to
uiniti u ljubavi. Moramo poeti s jedne apriorne pozicije
ljubavi za njih.

Dopustite mi da se vratim na dvojbu s kojom sam se

suoio radei s Charlene. Ona je inzistirala da je
bezuvjetno volim, kao da je poput nevinog djeteta. Ali,
nije bila dijete. I nisam mogao pronai u svom srcu
sposobnost da je potvrdim u njezinom zlu to je ona
tako oajniki eljela. Nije li voljeti zlo i samo zlo?
Rjeenje ove dvojbe je paradoksalno. Put ljubavi je
dinamina ravnotea suprotnosti, bolna kreativna
napetost nesigurnosti, teak ples na ici izmeu krajnjih,
ali lakih puteva djelovanja. Razmotrite podizanje
djeteta. Odbaciti sve njegovo loe ponaanje nije in
ljubavi. Tolerirati sve njegovo loe ponaanje nije in
ljubavi. Moramo nekako biti i tolerantni i netolerantni,
ispunjeni prihvaanjem i zahtjevni, strogi i savitljivi. A
zahtijeva se i gotovo bogolika suosjeajnost.
Jedan sveenik opisao je to suosjeanje koje Bog
osjea za ovjeka stavljajui sljedee rijei u Boja usta:
Poznajem te. Stvorio sam te. Ljubio sam te dok si jo
bio u majinoj utrobi. Bjeao si
sada zna - od moje ljubavi, ali ja te ipak volim, nita
manje, bez obzira koliko daleko
pobjegao. Ja sam onaj koji je odravao samu tvoju
snagu za bjeanje, i nikad te u
konanici neu pustiti. Prihvaam te takvog kakav jesi.
Oproteno ti je. Poznajem sve
tvoje patnje. Uvijek sam ih poznavao. Daleko iznad
tvog razumijevanja, kad ti trpi, i ja
trpim. Takoer znam sve male trikove pomou kojih

pokuava od sebe i drugih sakriti

rune stvari koje si napravio u svom ivotu. Ali ti si
predivan. Predivan si u svojoj dubini
vie no to moe pojmiti. Predivan si zato jer ti, ti
sam, kao jedinstvena osoba, ve
odraava neto od ljepote moje svetosti na nain koji
e trajati zauvijek. Predivan si
takoer zato jer ja, ja sam, vidim ljepotu koja e
postati. Kroz preobraavajuu silu moje
ljubavi koja postaje savrenom u slabosti, postat e
savreno divan. Postat e savreno
divan na jedinstven nenadomjestiv nain, to ni ti niti
ja neemo izvesti sami, nego emo
to postii zajedno.
Iz djela 'Known' ('Poznat') veleasnog dr.
Charlesa K. Robinsona, 4. studenoga
1973., Duke Divinity School Rewiew, Zima
1979., Vol. 44, str. 44.
Nije lako prigrliti runou jedino s motivom nade da e
se iz nje na neki nepoznat nain moda zbiti
transformacija u ljepotu. Ali, ostaje nam mit o apcu
kojega poljubac pretvara u princa. Ipak, kako poljubac
pretvara apca u princa? Kako metodologija ljubavi
djeluje? Kako lijei? Ne znam tono.
Ne znam, zbog toga jer ljubav moe djelovati na
mnogo naina, i ni jedan od njih nije predvidljiv. Znam da
je prvi zadatak ljubavi samoproienje. Kad se ovjek
Bojom milou proisti do toke da moe istinski voljeti
svoje neprijatelje, dogaaju se predivne stvari. To je kao
da granice due postaju jasne kao da su vidljive, i iz

osobe tada sjaji jedinstvena svjetlost.

Uinak te svjetlosti varira. Neki e se na svom putu
prema svetosti kretati bre potaknuti njezinim
ohrabrenjem. Druge, koji su na putu prema zlu, susret s
tom svjetlou potaknut e na promjenu pravca. Nositelj
svjetlosti (koji je tek njezin posrednik; svjetlost je Boja)
najee nee biti svjestan tih uinaka. Konano, oni
koji mrze svjetlost, napast e je. Ipak, to je kao da su
njihove zle akcije uvuene u svjetlost i konzumirane.
Time je zloudna energija istroena, obuzdana i neutralizirana. Proces za nositelja svjetlosti moe biti bolan,
katkad ak i fatalan. Bilo kako bilo, to ne oznaava
uspjeh zla. Radije, ini ga jalovim. Kao to sam rekao u
Putu kojim se rjee ide,
'Zli ljudi podigli su Krista na kri, uinivi ga time
vidljivijim iz vee daljine'.
Ne mogu nita odreenije rei glede metodologije
ljubavi, nego citirati rijei starog sveenika koji je u borbi
proveo mnoge godine:
Postoje deseci naina bavljenja sa zlom i nekoliko
naina da se ono pobijedi. Svi su oni
vidovi istine da je jedini konani nain pobjede nad
zlom dozvoliti da bude ugueno
unutar voljnog, ivog ljudskog bia. Kad je tamo
upijeno poput krvi u spuvu ili poput
koplja u ovjekovo srce, gubi svoju mo i ne ide
dalje.
Gale D. Webbe, The

Night and Nothing (No i nita),

New York; Seabury
Press, 1964., str.109.

Izljeenje zla - znanstveno ili drugaije - moe se

postii samo ljubavlju pojedinaca. Trai se dobrovoljna
rtva. Pojedinani iscjelitelj mora dopustiti da njegova ili
njezina vlastita dua postane bojno polje. On ili ona
moraju portvovno upiti zlo.
to onda spreava razaranje due? Uzme li ovjek
samo zlo u srce, poput koplja, kako njegova dobrota i
dalje moe preivjeti? Iako je zlo time nadvladano, nije li
takoer nadvladano i dobro? to e se drugo postii
osim besmislene razmjene?
Ne mogu odgovoriti na to pitanje drugim jezikom osim
mistinog. Prisutna je tajanstvena alkemija kroz koju
rtva postaje pobjednikom. Kao to je C. S. Lewis
napisao:
Kad je dobrovoljna rtva koja nije poinila nikakvu
izdaju ubijena umjesto izdajice, Ploa
e se slomiti i sama Smrt poet e raditi unatrag.
The Lion, Witch
and Wardrobe (Lav, vjetica i ormar)
Collier/Macmillan,
1970., str. 160.
Ne znam kako se to zbiva. Ali, znam da se zbiva.
Znam da dobri ljudi mogu dobrovoljno dopustiti da ih

probode zlo drugih - da na taj nain budu slomljeni, pa

ipak nekako i ne slomljeni - da ih se ak i ubije u nekom
smislu, a da ipak i dalje preive i ne podlegnu. Kad god
se to dogodi, nastane maleni pomak ravnotee moi u
svijetu.

Biljeka o piscu
Obrazovan na sveuilitima Harvard i Case Western
Reserve, dr. M. Scott Peck obavljao je razliite
administrativne slube u vladi tijekom svoje
psihoterapijske karijere. U vrijeme pisanja ove knjige bio
je ravnatelj Mental Health Clinic u New Milfordu,
Connecticut, i psihijatar s privatnom praksom u istom
gradu.