Nakon udaje neko vrijeme vie nije ozbiljno slikala.

U prvim godinama braka iznevjerila

je samu sebe i zanemarila svoj talent, premda je upravo po tome bila izuzetna. Maestro joj
je postao vaniji od slikanja. Vjerovala je da je naao put do one druge osobe skutrene u
kutu zatvora. Tu i tamo slikala je uglavnom portrete, nita dramatino, jo nita bolno ni
krvavo. Novca je bilo, o njemu vie nije morala brinuti. Trebala je smoi snage pa nastaviti slikati pokraj jednog od najveih slikara. ivjela je okruena njegovom slavom, i to ju
je u poetku uinilo jo nesigurnijom. U novinama su o njoj pisali samo kao o njegovoj
armantnoj supruzi, ne kao o slikarici. Talentirana mlada ena koja nema akademiju, ne
prodaje slike, nema izlobe, odmah je nakon udaje postala svjesna svog poloaja Maestro ve supruge. Tada joj je gotovo posve ponestalo samopouzdanja.
Zato je njen novi ideal bio da postane barem dobra supruga i naui kuhati Maestrova
omiljena jela, koja e mu nositi na skele u koarici ukraenoj cvijeem. Zbog njega je
posve promijenila i svoj izgled. Za njega je odijevanje bilo klasno pitanje, u svakom
sluaju dio popularne nacionalne ideologije meksikanizma". Ona je ponajprije eljela
zadrati njegovu panju, fascinirati ga. Znala je, naroito je volio odjeu meksikih
seljanki iz Tehuane. I odjednom je poela oblaiti dugake suknje i alove ivih boja,
ukraavati kosu cvijeem i vrpcama, tako da su se ljudi na ulici za njom u udu okretali.
Do juer gradska djevojka, moderna mlada ena koja je obino nosila hlae, konate jakne
i muke izme, svjesno se preobrazila u seljanku iz Tehuane. Egzotina odjea u poetku
joj je pruala mogunost da mu ugodi, a tek je kasnije postala element njene individualne
estetike, njenog stila. Svima koji su je poznavali, njena preobrazba bila je zapanjujua. Ali
ona se odijevala za Maestra, kuhala je za Maestra, ivjela je za Maestra.
I ideologija joj je posluila za pribliavanje Maestru. Okruena siromatvom i osjetljiva
na nepravdu dijelila je s njim vjeru u komunistiku ideologiju i ideju pravde. Ali komuni zam je za nju sve vie bio otjelovljen u Maestru, osobi koja je u njenom univerzumu bila
iznad svih drugih.
Dvije godine nakon vjenanja naslikala je njihov zajedniki portret. Odjevena u iroku
tamnozelenu suknju i zaogrnuta crvenim alom, ona stoji i dri za ruku Maestra. Glavu je
koketno nagnula prema njemu, kao da e mu se svakoga asa nasloniti na rame. Maestro u
desnoj ruci dri paletu i kistove. On je slikar. Njene su ruke prazne. Ona je samo slikareva
supruga, izgleda kao obina meksika seljanica. Na ovoj slici nema niega od zavodlji vosti prvog autoportreta niti od ozbiljnosti kasnijih. Naslikala je samu sebe, ali kao da to nije
ona. Umiljata je i pokorna, nekako bezlina. Ni traga zanimljivoj djevojci, slikarici u koju
se zaljubio Maestro, buduoj fascinantnoj eni. U sreditu slike je on, ona je tek dodatak,
odjek, sjena.
Nakon preobrazbe, nakon to je kreirala novu sebe, njena prva velika javna uloga bila je
uloga egzotine supruge velikog umjetnika. Njome je, prije nego svojim slikama, osvojila
publiku. Svakoga jutra oblaila se kao da se priprema za nastup na pozornici. Poput
profesionalnog glumca, svako je jutro paljivo birala kostim koji e najbolje odgovarati
ulozi zbog koje je spremno potiskivala vlastitu linost. Svaki je detalj bio u skladu s
njenom percepcijom te uloge. Vie nije bilo spontanosti u nastupu, uvijek se radilo o
paljivo planiranoj prezentaciji sebe. Oblaila se zato da bi ula u ulogu i poela glumiti.
Ve odavno je bila svladala tehniku disocijacije, odvajanja od svoga tijela. Jo onda kad
je kroz nepostojea vrata u mati bjeala svojoj maloj prijateljici. Ili kad je mjesecima
leala u gipsu i netremice gledala u vlastito lice u ogledalu. Nakon nekog vremena nije vie
vidjela sebe. Vidjela je masku. Gotovo svaki njen autoportret prikazivao je ukoeno lice
maske. Maske su joj bile vane, skrivale su stvarnost. I kao i svakom glumcu, maska i
kostim pruili su joj mogunost da postane to god zaeli. Uskoro je njen ivot s Maestrom

postao teatar u kojem je sama kreirala kostime, crtala scenografiju, izmislila sadraj, dramatizirala ga, reirala i glumila. A zatim je sve to jo i slikala.
eljala se i odijevala satima, rutinu je pretvorila u ritual. Imala je osjeaj da sebe nekako
dri na okupu kostimom, minkom, frizurom. Imala je i smisla za humor. Zabavljalo ju je to
paradiranje uz Maestra, uivala je u svojoj glumi, u trikovima. Kad bi ujutro stala pred zrcalo
i vjetim pokretom nanosila jarkocrveni ru na usne, u istom bi se trenu osjetila drugaijom,
postala bi neka druga ena. Kao kad s kostura lepraju vesele, arene krpice.
Muilo ju je pitanje: ako zbog bolesti ne voli svoje tijelo, kako ga moe voljeti netko
drugi? Povjerovala je da je u Maestru nala tu osobu i nije smjela riskirati da ga izgubi. Nije
se radilo samo o tatini. Nikada, osim u najranijem djetinjstvu, odnos prema tijelu za nju nije
bio jednostavan. Njeno je tijelo bilo bolni teret i objekt medicinskih intervencija. Zatim objekt
njenog slikarstva. Instrument tatine. Instrument uitka, takoer, ali ponajprije objekt i instrument.
Kao kad je bila mala i oporavljala se od paralize, ponovno se nala u situaciji u kojoj se
mogla sasvim povui i, zatajujui svoje nedostatke, zatajiti samu sebe. Ili je mogla skrenuti
panju na sebe i svoju namjerno kreiranu egzotinost uiniti takvom da bude omiljena i
voljena. Radila je na tome da postane omiljena i voljena. Sklapala je saveze, nemoni uvijek
sklapaju saveze. Tako joj je Lupe, njena dojueranja neprijateljica, postala najboljom
prijateljicom. Svaku novu enu koja bi se pojavila u Maestrovoj blizini, shvatila bi kao prijetnju i nastojala bi je okruiti svojim prijateljstvom. Poput zmije, najprije bi je hipnotizirala, a
zatim neutralizirala svojim armom. Oamutila bi je svojim otrovom. Bojala se da e je
Maestro ostaviti. Branila se kako god je znala.
U to vrijeme o svojim je slikama govorila kao o malima i nevanima, ba kao da je to neki
hobi, poput vrtlarstva ili vezenja goblena. Tako nije nita riskirala. Izmeu umjetnosti i
preivljavanja, odabrala je ovo drugo. Poput svakog bolesnika posjedovala je snaan instinkt
koji bi je stalno drao na oprezu, ak i kad za to nije bilo stvarnog razloga. Bio je to instinkt
ene koja zna da ne smije riskirati da u Maestru izazove osjeaj ugroenosti. Ne grizi ruku
koja te hrani! Dugo se skrivala iza svoje skromnosti i navodnog hobija jer se najsigurnije
osjeala dok je u Maestrovim oima bila samo ena koja slika onako usput, iz dosade, za
zabavu. Upravo onako kao to je Dona Matilde zamiljala njeno slikanje kad joj je poklonila
prve kistove i boje. Odgovaralo joj je odravati taj privid.
Maestro je podravao njeno slikanje, prijateljski, pokroviteljski, kao to je podravao i
svoje studente. Govorio joj je kako slika portrete bolje od mnogih poznatih slikara, bolje od
njega, bolje od Picassa. Uio ju je da u slikanju nikog ne oponaa i da bude svoja. Uputio ju je
u tradiciju zavjetnih sliica u crkvama, formu koju je zduno prihvatila. Prepoznao je njen
talent, ono neto u njenim slikama osobno, intimno, bolno i potpuno samosvojno. Bio je
svjestan koliko su razliite od njegovih. Liene ideologije, povijesti i politike, njene su slike
bile izvanredno dojmljive na drugaiji nain. Ali nije ni pomislio da bi mu Frida mogla postati
konkurencija. On je ipak bio svjetski poznati slikar, a ona je bila poznata ponajprije kao
njegova ena.
Kad je sagradio dvije kue povezane mostom za njih dvoje, ona je takoer dobila svoj
atelje, ta njegova sitna enica koja je iz puke samoobrane tvrdila kako se slikanjem samo
zabavlja, kako to zapravo nije nita ozbiljno.
Ipak, postojao je jo jedan razlog njenog oklijevanja i posustajanja. Trebalo joj je vremena
da prihvati injenicu kako demon boli u njoj nije prebivao samo povremeno ve je povremeno
bilo samo ono stanje izmeu, kad su bol i bolest bili primireni i uspavani. Trebalo joj je snage
da prihvati svoju osudu i nastavi slikati, da ne pristane ostati zakopana i ne dopusti bolesti da
je prodre do kraja.
Maestro je dobivao vane, velike narudbe ne samo u Meksiku nego i u Americi, u
Detroitu, New Yorku, San Franciscu.

Bila je prvi put u Americi. Bilo joj je hladno. Boljela ju je kima. Maestro je radio negdje
vani na skelama. Ona nije tono znala to bi zapoela sa sobom u toj stranoj zemlji. Nije
navikla na samou i plaila se, naroito nou. Taj strah joj je usadila bolest. Kod kue u Meksiku nikad nije bila sama, imala je Kity, roditelje, druge sestre i prijatelje. Zato je uope dola
ovamo?
Kako je mogue da Maestro nije vidio da ona nije mogla ivjeti u Americi? Zar mu nije
bilo oito da ju je muila odsutnost (iz sebe, iz Meksika) i da se u Americi nije osjeala
dobro? Ali njemu je bilo dobro, kako bi i vidio ita osim sebe i svoje vanosti? Udvarala mu
se cijela njujorka elita, ak i bogati industrijalci, iako je bio komunist. Maestro je bio tat i
pragmatian te u tome nije vidio nita paradoksalno, niti suprotno svojim uvjerenjima.
Njegovi su ameriki poslovi donosili novac, a novca nikada nije bilo dosta.
Za to je vrijeme njegova egzotina enica njegov ukras, poput cvijeta u zapuku, znao je
rei bila melankolina, ak depresivna. Vie od svega muila ju je nostalgija. Ponekad se
pitala to je ustvari radila, na to je troila vrijeme. Na Maestra, na prijatelje... Je li to bilo
troenje vremena? Ni ona sama na to nije imala odgovor. Jo uvijek nije bila naisto je li
uope slikarica. Znala je da je htjela jedino slikati i prodavati slike kako bi zaraivala i bila
samostalna.
I kako se zatim pretvorila u suprugu genija.
Dok je on slikao svoje subverzivne i kontroverzne freske ogromnih razmjera, Frida je
sjedila kod kue, osamljena, i kad bi je na to natjerala ona unutarnja demonska sila, posegnula
bi za kistom.
Te njene sliice bile su bolne i neobine. Iako zapravo ispovjedne, bile su duboko
provokativne jer su, poput bodea, prodirale u drugo bie. ak i kad njihovo znaenje nije
bilo odmah vidljivo, od njih bi gledatelja zabolio eludac i postalo bi mu muno.
Iz Amerike je donijela sliku Moja haljina visi tamo. Te je zime u New Yorku padao gusti
snijeg i pri tmurnoj svjetlosti koja je ugmizala u stan kroz uske, visoke prozore slikala je tu
sliku, dodajui otrovnozelenu boju haljini koja visi razapeta na konopcu izmeu zahodske
koljke i urne na pozadini ledenosivih tonova mora i grada u daljini. Tuga meksike haljine
koja tako visi iznad smea i dimnjaka, iznad nebodera, iznad burze, crkvenog tornja sa znakom dolara, tog novog boga kome se Amerikanci mole i Kipa slobode u daljini. Ispranjena
od tijela, sama, nekako izgubljena u tom stranom okruenju. Pokraj nje, u pozadini, veliki
pano sa slikom filmske zvijezde i slika ene ili onoga to je od nje napravio Hollywood. Na toj
slici nema ive due, niega ivog. To nije udno. udno je to nema Fride. Onome tko je
poznaje, njena odsutnost, to odustajanje od sebe same, sliku ini zaudnom. Umjesto da, kako
to obino ini, slika sebe, kako bi se uvjerila da postoji, nje jednostavno vie nema.
Prvi pobaaj, ubrzo potom drugi. Sjeanje je bilo jo uvijek ivo, poput none more: budi
se u krvi, toliko krvi na plahtama. Sama je, plae. Zatim zove upomo. Hitno je odvoze u
bolnicu. Njeno tijelo lei na stolu u operacijskoj dvorani Bolnice ,,Henry Ford" u Detroitu.
Svjetla bljete i osvjetljavaju njeno blijedo lice zatvorenih oiju, kapi znoja ljeskaju se na
njenom elu. Noge su rairene i dignute na preke sa strane. I dalje krvari, plahta ispod nje
natopljena je krvlju, kao da ispod njenog tijela cvatu ruiaste, jarkocrvene i grimizne rue.
Sestre pripremaju zastraujue metalne instrumente: igle, noeve, kuke, lopatice. Tijelo je
mirno, uspavano. Ovaj put izbjei e bol. Doktor sjeda izmeu njenih rairenih nogu i poinje
svoj mesarski posao. Uvlai instrument. Kad prua ruku prema sestri koja mu dodaje novi
instrument, rukavice su mu krvave. Duboko iz tijela usnule mlade ene izvlai ostatke fetusa,
isti njenu maternicu od nakupina mrtvog tkiva. ini joj se besmislenim tu krvavu masu
nazvati djetetom. To je njen prvi pobaaj. Uskoro e se probuditi s muninom, u hladnom
znoju. Povraat e. Jo e neko vrijeme krvariti iz razrovane utrobe. Osjeat e se kao da je
netko izvrnuo naopako cijelu njenu nutrinu.

Sliku Bolnica Henry Ford" poela je slikati jo dok je tamo leala. Maestro joj je donio
knjige o anatomiji, a doktor jedan fetus u formalinu. Kasnije joj je Maestro rekao da je naslikala remek-djelo. tovie, da nikada ni jedna ena nije takvo to naslikala. Ako je to bila
istina, skupo je platila tu svoju sliku.
eljela je Maestru roditi dijete, iako je on prema toj ideji bio prilino ravnoduan. Imao je
ve dvoje djece i nije mu bilo osobito stalo da dobije jo jedno. Bila je dovoljno neiskusna da
vjeruje kako e ga tako jo vie vezati uz sebe. Poslije joj je postalo jasno da to nije bio njen
jedini razlog. eljela je dijete ipak najvie zbog sebe. Znala je, ene koje imaju djecu nikada
nisu tako oajniki osamljene, i ona bi se s djetetom osjeala manje sama. Ljubav nije bila
dovoljno jak lijek za njenu boljku, njenu posvemanju izoliranost.
Preostale su joj lutke. Skupljala je lutke, a u nonim morama vidjela bi svoj pobaeni fetus
kako pliva u formalinu. Jesu li ga izvadili cijelog? Koliko je bio velik? Kojeg je spola bio? U
nekom drugom snu njeno je neroeno dijete bilo ivo, plivalo je i micalo prstiima. Imalo je
plave oi. Smijalo se. Ali to nije bilo dijete, ve njena omiljena lutka. Lutka je bila mrtva.
Dijete je bilo mrtvo.
Naslikala je sebe s lutkom, alovanje za djetetom koje nikad nee imati. Na slici ne dri
lutku u naruju, ne igra se s njom, ne dodiruje je, uope je ne gleda. Lutka joj nije zamjena za
dijete, samo podsjetnik, mrtvi predmet. I tako Frida sjedi u sablasno praznoj sobi, na krevetiu, pokraj gole lutke. Sjedi, gleda, pui. Nita joj drugo ne preostaje. Usamljena je kao i
prije. Vie nita ne oekuje. Tuga, praznina.
(Slavenka Drakuli, Frida ili o boli, 2007, str.41-49)