Camus Albert

Zapisi
Svibanj 1935.
elim rei ovo:
da se bez romantike moe osjetiti enja za izgubljenim siromatvom. Izvjestan broj godina to
smo ih preivjeli u bijedi dostaju da se u nama razvije osjetljivost. U ovom posebnom sluaju, u
neobinom osjeaju to ga sin gaji prema majci sadrana je sva njegova osjetljivost1.) Ovaj tekst u kojem se
pojavljuje tema majke (Stranac, Nesporazum, Kuga) zacijelo je prva formulacija eseja Izmeu da i ne u Naliju i licu

Ta se osjetljivost oituje na najrazliitijim poljima i dosta se jasno ispoljuje u skrovitoj, tvarnoj

uspomeni na djetinjstvo (to je kao lijepak koji se zalijepi za duu).
Zato se u ovjeku koji to uvia budi zahvalnost, ali i grinja savjesti. I zato, ako smo promijenili sredinu,
u usporedbi s novom, osjeamo da smo izgubili bogatstva. Bogataima se podneblje, koje su dobili kao
prid, priinja prirodnim darom. to se tie siromaha, oni podneblju vraaju njegovo pravo obiljeje
neizmjerne milosti.
Tko priznaje, pola mu se prata. Djelo je ispovijest, a treba da za mene svjedoi kao na sudu. Zapravo
imam da kaem samo jedno: da sam, ivei u siromatvu, meu poniznim ili tatim ljudima, zacijelo
dotakao ono to mi se priinja pravim smislom ivota. Umjetnika djela nikad mi u tom nee dostajati.
Umjetnost za mene nije sve. Neka onda barem bude posrednik.
Valja voditi rauna o onom runom stidu, sitnim pakostima i nesvjesnom potovanju to ga iskazujemo
drugom svijetu (svijetu novca). Vjerujem da je svijet siromaha jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je
zatvoren u sebe, koji je otok u drutvu. U njemu jeftino moemo igrati Robinsona. Ako onaj tko u njemu
tone, pita za stan lijenika, treba mu rei daleko, premda se nalazi dva koraka dalje.

Grenier1: uvijek se potcjenjujemo. Jean Grenier, Camusov profesor filozofije, duboko je utjecao na njega, o emu
svjedoi, osim prijateljstva koje je uvijek vezalo ta dva ovjeka, posveta u Naliju i licu i Pustinji (u Pirovanju), kao i
posljednje izdanje Otoka Jeana Greniera

Ali u siromatvu, bolesti, samoi: postajemo svjesni svoje vjenosti. Treba da nas satjeraju do zida.
Ba tako, ni vie ni manje.

Dvije prijateljice: jedna i druga teko su bolesne. Ali jedna je ivano bolesna i ozdravljenje je uvijek
mogue. Kod druge: poodmakli stadij tuberkuloze. Beznadno.
Jednoga poslijepodneva. Suiava se nalazi uz prijateljiino uzglavlje. Prijateljica:
- Vidi, sve do sada, ak i u najgorim krizama, neto mi je ostajalo. Vrlo jaka nada u ivot. Danas mi se
ini da se vie nemam emu nadati. Tako sam umorna da mi se ini da vie nikad neu ponovo ustati.
Nato e druga, primivi je za ruku, dok joj je u oima sijevnula divlja radost: Oh, poi emo zajedno
na veliko putovanje.
Iste suiava na umoru, a druga gotovo izlijeena. Putovala je u Francusku ba zato da iskua nov
nain lijeenja.
A prijateljica joj to predbacuje. Oito joj predbacuje to ju je napustila. Zapravo, ona trpi vidjevi da je
druga izlijeena. Ludo se nadala da nee umrijeti sama da e povesti i svoju najdrau prijateljicu.
Umrijet e sama. To saznanje unosi u njeno prijateljstvo uasnu mrnju.

Olujno nebo u kolovozu. Vreo vjetar. Crni oblaci. Ipak, na istoku se nazire modar, njean, prozraan
trak. Nemogue je pogledati ga. Njegovo prisustvo smeta oima i dui. Jer ljepota je nepodnoljiva. Ona
nas baca u oaj, ona je vjenost jednoga trenutka koju bismo ipak htjeli protegnuti na sve vrijeme.

On se osjea ugodno kad su prema njemu iskreni. To je rijetkost.

Znaajan je i sadraj komedije. Od najteih boli spaava nas upravo osjeaj da smo naputeni i sami,
meutim ipak ne toliko sami da nas drugi ne bi paljivo motrili u naoj nesrei. U tom smislu
trenuci sree za nas su ponekad ba oni u kojima nas ispuni osjeaj naputenosti i izdigne nas u
beskrajnu tugu. U tom smislu takoer, srea je katkad samo osjeaj saaljenja prema vlastitoj nesrei.
Iznenauje u siromaha da je Bog stavio zadovoljstvo pokraj oaja kao lijek pokraj bolesti.

Kad sam bio mlad, zahtijevao sam od ljudi vie nego to su mogli dati: neprekidno prijateljstvo, trajno
uzbuenje.
Sad znam zahtijevati od njih manje nego to mogu dati: drugarstvo bez praznih rijei. A njihove emocije,
njihovo prijateljstvo, njihova plemenita djela zadravaju u mojim oima potpuno znaenje uda: potpuna
su posljedica milosti.

Bili su ve i suvie popili i htjedoe jesti. Ali bilo je Badnje vee i vie nije bilo mjesta. Kad su ih htjeli
otpraviti, uporno su navaljivali. Izbacie ih. Tada oni izudaraju nogama gazdaricu koja je bila trudna. A
gazda, slab plavokos mladi, uzme puku i opali. Metak se zabije u desnu sljepooicu jednoga od njih.
Glava padne na stranu na kojoj je bila rana i ostade tako poivati. Pijan od alkohola i uasa, njegov
prijatelj zaplee oko lea.
Dogaaj je bio jasan i sutradan bi zavrio biljekom u novinama. Ali, u tom trenutku, u tom zabaenom
kutu gradske etvrti, neobina svjetlost na ploniku vlanom od nedavne kie, dugo vlano klizanje
automobila, povremen dolazak zvonkih i osvijetljenih tramvaja, unosili su uznemirenost u taj prizor s
drugoga svijeta: taj dio grada prua sladunjavu i uzbudljivu sliku kad se u sumrak ulice ispune sjenama;
tavie, katkad se jedna jedina bezimena sjena, koju najavljuje muklo toptanje i zbrkan amor glasova,
odrazi obavljena krvavom aureolom, u crvenoj svjetlosti staklene kugle nad ljekarnom.

Sijeanj 36.
Od vrta onkraj prozora vidim samo ogradu. I ono malo lia po kojem se toi svjetlost. Gore, opet lie.
Jo vie sunce. Ali od svega onog veselog kovitlanja u zraku koje se osjea vani, od sve radosti rasute
nad svijetom, ja opaam samo sjene granja to poigravaju na bijelim zastorima. I pet sunanih zraka koje
strpljivo liju u sobu zlatnout miris osuene trave. Zapue slab povjetarac, i sjene na zastoru oive, im
oblak sakrije a zatim otkrije sunce, iz sjene izroni bljetavo utilo kao iz vaze pune mimoza. To je dosta:
neka se rodi samo traak svjetlosti i mene ve preplavljuje neodreena i zagluna radost.
Kao suanj u dubokoj tamnici nalazim se sam pred sjenom svijeta. Sijeanjsko poslijepodne. Ali u zraku
ostaje hladnoa. Posvuda se nalazi sunana opna, tanka da bi pukla pod notkom, ali ona sve predmete
zaodijeva vjenim osmijehom. Tko sam ja i to mi drugo preostaje nego da uem u igru lia i svjetla?
Da budem zraka u kojoj mi dogorijeva cigareta, ona milina i tiha enja kojom odie zrak. Ako pokuam
dostii sebe, mogu to samo sasvim u sreditu toga svijeta1. Prvobitna formulacija tema iz Pirovanja
A ako nastojim shvatiti i naslaivati se divnim okusom u kojem se otkriva tajna svijeta, u sreditu
svemira nalazim sebe. Sebe, to jest ono krajnje uzbuenje koje me oslobaa svakog uresa. Zaas e me
zaokupiti neto drugo i ljudi. Ali pustite me da izreem ovaj trenutak iz sukna vremena, kao to drugi
stavljaju cvijet meu stranice. Zatvaraju u njih etnju na kojoj ih je okrznula ljubav. I ja eem, a miluje
me boanstvo. ivot je kratak i grijeh je gubiti vrijeme. Ja cijeli dan dangubim, a ljudi kau da sam
aktivan. Danas je zastanak i moje se srce otvara.
Ako me jo hvata tjeskoba, to je zato to osjeam da mi taj neopipljiv trenutak klizi kroz prste kao zrnca
ive. Pustite one koji se ele odijeliti od svijeta. Ja se vie ne tuim jer se poznam u duu. Sretan sam u
ovom svijetu jer je moje kraljevstvo od ovoga svijeta. Kao oblak koji proleti i trenutak koji nestaje. Moja
smrt za mene. Knjiga se otvara na stranici koju volim. Kako je ona danas dosadna u usporedbi s knjigom
svijeta. Zar je istina da sam trpio, zar nije istina da trpim; i da me ta patnja opaja, jer je ona ovo sunce i
ove sjene, ova toplina i ova hladnoa koju osjeamo vrlo daleko, negdje u najviim visinama zraka. Zar
u se sada upitati da li neto umire i da li ljudi trpe kad je sve zapisano u tom prozoru u koji nebo
prosipa svoje obilje. Mogu rei i odmah u rei da je vano biti ovjean, jednostavan. Ne, vano je biti

istinit, i tada se sve u to ukljuuje, i ovjenost i jednostavnost. A kada sam istinitiji i prozraniji nego
kad sam ja svijet?
Trenutak je divne tiine. Ljudi su zautjeli. Ali se uzdie melodija svijeta i ja sam, okovan u dubini
podzemne tamnice, zadovoljen prije nego to sam i elio. Vjenost je ovdje i ja sam joj se nadao. Sada
mogu govoriti. Ne znam to bih mogao poeljeti bolje nego to je ovo neprekidno prisustvo mene sama
u meni samom. Sada ne elim da budem sretan, ve samo da budem svjestan. ovjek vjeruje da je
odsjeen od svijeta, meutim, dovoljno je da se pred nama pojavi maslinik u zlaanoj praini, dovoljan
je al bljetav u jutarnjem suncu, pa da osjetimo kako u nama nestaje otpora. Tako je sa mnom. Postajem
svjestan mogunosti za koje odgovaram. Svaka minuta ivota nosi u sebi znamen uda i lice vjene
mladosti.

Znam da u sada pisati. Doe vrijeme kad stablo, poto je dugo bilo neplodno, mora uroditi plodom.
Svaka zima zaustavlja se u proljeu. Treba da svjedoim. Krug e se zatim ponovo nastaviti.
Izloit u samo svoju ljubav prema ivotu. Ali izloit u je na svoj nain...
Ostali piu potaknuti raznoraznim iskuenjima. Iz svakoga razoaranja u ivotu stvaraju umjetniko
djelo, la istaknu od lai njihova ivota. Ali to se mene tie, moja e djela proizii iz sree. Pa ak i ono
to e u njima biti okrutno. Potrebno mi je da piem kao to mi je potrebno da plivam, jer to zahtijeva
moje tijelo.

Na Balearima: prolog ljeta.

Vrijednost putovanja je u strahu. U izvjesnom trenutku, tako daleko od nae zemlje, od naeg jezika
(francuske novine dobivaju neprocjenjivu vrijednost. I oni veernji sati u kavanama, kad traimo blizinu
drugih ljudi), hvata nas neodreen strah i nagonska elja da se ponovo zaklonimo u stare navike. To je
najvidljivija dobit od putovanja. U tom smo trenutku grozniavi ali prijemljivi. Najmanji udarac potresa
nas do u dno bia. Ako tada naiemo na vodopad svjetlosti, vjenost je tu. Zato ne treba rei da
putujemo radi uitka. Nema uitka u putovanju. Ja bih radije rekao da u njemu vidim askezu. Putuje se
zbog kulture, ako se pod kulturom podrazumijeva razvijanje najintimnijeg osjeaja, osjeaja vjenosti.
Uitak nas udaljuje od nas samih, kao to Pascalova razonoda udaljuje od Boga. Putovanje, koje je nalik
na najveu i najteu nauku, privodi nas natrag.

Trait u dodire. Sve dodire. Ako elim pisati o ljudima, kako da se udaljim od krajolika? A ako me
privlae nebo ili svjetlost, zar da zaboravim oi i glas onih koje volim? Svaki put poklanjaju mi elemente
prijateljstva, dijelove emocije, nikad emociju, nikad prijateljstvo. Posjeujemo starijeg prijatelja da mu
sve kaemo. Barem ono to nas gui. Ali njemu se uri. Govorimo o svaemu i ni o emu. Vrijeme
prolazi. I evo me osamljenijeg i praznijeg. Koja li e rastresena rije prijatelja koji mi izmie razoriti
slabanu mudrost to je nastojim izgraditi! Non ridere, non lugere ... i sumnjaj u sebe i u druge.

Oujak
Dan preplavljen oblacima i suncem. Studen je protkana utilom. Morao bih zapisivati vrijeme svakoga
dana. Juer je sjalo divno, prozrano sunce. Zaljev je titrao u svjetlu kao vlana usna. A ja sam radio
itavog dana.

Juer. Sunce na kejovima, arapski akrobati i luka titrava u svjetlosti. Reklo bi se da ova zemlja, za
posljednju zimu to je ja ovdje provodim, buja i rascvjetava se. Ta neobina zima sva blista od studeni i
sunca. Od plavetne studeni.
Bistar zanos i nasmijeena bijeda oaj u muevnom prihvaanju na grkim stecima. Zar mogu
osjetiti potrebu da piem ili stvaram, da ljubim ili trpim? Ono to je u mom ivotu izgubljeno nije u biti
najvanije. Sve postaje beskorisno. Ni oaj ni radosti ne priinjaju mi se opravdanima pred ovim nebom
i svjetlucavim maglicama to s njega silaze.


16. svibnja
Duga etnja. Breuljci i more u pozadini. I blago sunce. U svim grmovima bijeli glog. Veliki sirupasti
cvjetovi ljubiastih latica. A na povratku, prijateljska blagost ena. Ozbiljna i nasmijeena lica mladih
ena. Osmijesi, ale i planovi. Vraamo se igri. I svi se nehotice smijeimo prividu i hinimo da mu se
podvrgavamo. Nijedna kriva nota. Odan sam svijetu svim svojim gestama, ljudima svojom zahvalnou.
S vrha breuljaka vidi se kako se pod pritiskom sunca ponovo skupljaju magle, zaostale od posljednjih
kia. ak i kad sam silazio kroz umu, kao da sam utonuo u vatu, nasluivao sam sunce nad glavom i
drvee na obzorju. Povjerenje i prijateljstvo, sunce i bijele kue, jedva zamijeene nijanse; oh, moja
netaknuta srea koja se ve udaljuje i koja me nije izbavila one turobne veeri kao ni osmijeh mlade
ene i mudar pogled kojim se otkriva prijateljstvo znajui da je shvaeno.

Vrijeme tako brzo prolazi, jer u njemu nisu porazmjetene oznake za snalaenje. Svuda je isto, od
mjeseca do zenita i horizonta. Godine mladosti tako su duge, jer su tako pune, godine starosti tako kratke
jer su ve oblikovane. Uoit emo na primjer da je govoto nemogue pet minuta promatrati kako se
okree kazaljka na brojaniku sata, jer je to tako dugo i tako razdrauje.

Oujak
Nebo je sivo. Ali svjetlost prodire. Maloas je palo nekoliko kapi kie. Zaljev sasvim dolje ve polako
tone u tamu. Pale se svjetla. Srea i sretnici. Imaju samo ono to zasluuju.

Oujak
Moja je radost neizmjerna,

Oujak
Klinika povrh grada Alira, Dosta jak vjetar die se uz brijeg kovitlajui travu i sunce. A itavo to njeno
i plaviasto gibanje zaustavlja se nedaleko od vrha, ispod crnih empresa to se u gustom drvoredu
uzdiu po sljemenu. S neba pada osobita svjetlost. Dolje, more se nije nimalo namrekalo i smijei se
modrim zubima. Stojei na vjetru, pod suncem koje mi grije samo jednu stranu lica, gledam kako
protjee taj jedinstveni trenutak a da ne mogu izgovoriti ni rijei.

Jedna nedaa za drugom Hrabar je ivot mu je protkan nesreama. U tom bolnom tkanju naao je
mjesto, rasporedio dane tako da se sastoje od dolazaka kui uveer, od samoe, nepovjerenja i gaenja.
Smatraju ga stoikom i izdrljivim. Na izgled, sve ide glatko. Jednoga dana dogodi se neto beznaajno:
jedan od njegovih prijatelja s njim rastreseno razgovara. On dolazi kui. Ubije se.

Travanj
Prvi dani vruine. Zaguljivo je. Sve ivotinje su iznemogle. Kad je dan na izmaku, uzduh nad gradom
postaje nekako neobian. umovi se penju u visinu i gube se u njoj kao baloni. Nepomino je drvee i
ljudi. Maurkinje askaju na terasama ekajui veer. Pri se kava i njen se miris iri. Njean i oajniki
trenutak.. Nita da zagrlim. Nita zbog ega bih se bacio na koljena, izvan sebe od zahvalnosti.

Vruina na kejovima. Silna, ubitana, oduzima dah. Zapahnjuje posvuda rasprostranjen zadah smole.
Sve je iznemoglo i sluti na smrt. Pravo podneblje tragedije nije no, kao prema predrasudi.

ula i svijet elje su se pobrkale. A s tijelom koje stiem u naruju, stiem takoer neobinu radost
koja se s neba sputa prema moru.

Sunce i smrt1. Nosa je slomio nogu. Kapljice krvi, jedna po jedna, kaplju na vrelo kamenje na keju.
uje se kad koja kapne. U kavani on mi pria o svom ivotu. Ostali su otili, ostaje est aa. Vila u
predgrau. Sam je, dolazi kui uveer da neto skuha. Ima psa, maka, maku i est maia. Maka ih ne
moe dojiti. Mladi ugibaju jedan po jedan. Svake veeri jedan ukoen mrtvac baca se u smee. I dva
smrada: mokraa i smrt pomijeane. Posljednje veeri (isprui ruke na stolu i polako ih razmakne,
lagano gurne ae do ruba stola). Posljednji mai je uginuo. Ali ga je majka do polovine pojela.
Polumai, to li! Uvijek smee. Vjetar zavija oko kue. U daljini uje se glasovir. On sjedi usred
ruevina i bijede. I sav smisao svijeta odjednom mu je zapeo u grlu. (ae stanu padati jedna po jedna, a
da on nije prestao iriti ruke). Ostane tamo nekoliko sati, sav potresen od neizmjerna bijesa, bez rijei,
drei ruke u mokrai i razmiljajui o veeri koju treba spremiti.
Sve su se ae razbile. A on se smjeka. U redu je, ree gazdi, sve e biti plaeno.

Svibanj
Ne odvajati se od svijeta. ovjek ne promauje ivot kad ga iznosi na svjetlo dana. Sav moj napor, u
svim okolnostima, nesreama, razoaranjima, tei za pronalaenjem dodira. Pa ak i onda kad je u meni
ta tuga, kakva me elja obuzima da ljubim i kakav zanos kad samo ugledam breuljak u veernjem
svjetlu!
Traim dodire s istinitim, najprije s prirodom, a zatim, s umjetnou onih koji su shvatili, pa i sa svojom
umjetnou ako sam za nju sposoban. Ako nisam, onda su svjetlost, lucidnost i zanos jo preda mnom, i
usne vlane od elje.
Oaj neka se smijei. I tada je bezizlazan, ali neprekidno pokazuje premo za koju znamo da je
uzaludna. Bitno je da se ovjek ne izgubi, i da ne izgubi ono to samo po sebi poiva u svijetu.

Pazi: po Kirkegaardu, poetak naih zala je usporedba.

Treba se opredijeliti u potpunosti. Zatim, prihvatiti jednakom snagom i da i ne.

Svibanj
Da je ivot najjai, istina je, ali i naelo svih kukaviluka. Treba uporno misliti suprotno.

Intelektualan? Da. I nikad to neu porei. Intelektualan = onaj koji se udvostruuje. To mi se svia.
Zadovoljan sam to sam dvoje. Kad bi se to moglo sjediniti? Praktino pitanje. Treba pokuati.
Prezirem razum, znai zapravo: Ne mogu podnijeti svoje sumnje.
Ja vie volim drati otvorene oi.

Studeni
Vidjeti Grku. Duh, osjeaj i sklonost prema izraaju dokazuju opadanje. Grko kiparstvo opada kad se
pojavljuju osmijeh i pogled. Talijansko slikarstvo takoer, u XVI stoljeu, stoljeu kolorista.

Grk je velik umjetnik protiv svoje volje, i u tome je njegov paradoks. Dorski Apoloni su divni jer su
bezizraajni. Izraz je dan samo u slikarstvu (aliboe). Ali slikarstvo je nestalo, a remek-djelo ostaje.

Svretak: Kaligula se pojavljuje otvarajui zastor:

Ne, Kaligula nije mrtav. On je tu, i tu. On je u svakome od vas. Ako vam je dana mo, ako imate srca,
ako volite ivot, vidjet ete kako bjesni ta neman ili taj aneo to ga nosite u sebi. Nae doba umire jer je
vjerovalo u vrijednosti i da stvari mogu biti lijepe a prestati da budu apsurdne. Zbogom, vraam se u
povijest gdje me ve odavna dre zatoena oni koji se boje da previe ljube.

Travanj 37.
Neobino: nismo kadri da budemo sami, nismo kadri da to ne budemo. Prihvaamo jedno i drugo. Jedno
i drugo donosi koristi.

Potreba da budemo u pravu oznaka je prostaka duha.

Ima ena koje vie vole svoje nazore negoli svoje osjeaje.

Suhi vjetar Starac ogolio kao stablo masline u Sahelu.

Sunce pozlauje kue na breuljku u stranoj zemlji. To nas se snanije doimlje negoli ista injenica u
vlastitoj zemlji. To nije isto sunce. to se mene tie, ja dobro znam da to nije isto sunce.

Uveer osjeam blagost svijeta nad zaljevom Ima dana kad svijet lae i dana kad govori istinu.
Veeras govori istinu i to s kakvom upornou i tunom ljepotom.

Ljudi uvijek vie od samog ovjeka vole predodbu koju su o njemu stvorili.

Luther: Tisuu je puta vanije vrsto vjerovati u odrjeenje nego biti ga dostojan. Ta vas vjera ini
dostojnima i donosi istinsku zadovoljtinu.
(Propovijed odrana u Leipzigu 1519. o Opravdanju)

Kultura je vapaj ljudi pred njihovom sudbinom.

Civilizacija propada: ovjekova udnja za bogatstvima tjera je u propast. I zaslijepljenost.
Utjena mo Pakla.
1) S jedne strane, beskonana patnja za nas je besmislena Izmiljamo odgaanja.

2) Ne doima nas se rije vjenost. Ne moemo je procijeniti. Osim ako ne mislimo na vjenu
sekundu.
3) Pakao, to je ivot s ovim tijelom, a to je ipak bolje nego unitenje.

Srpanj
Madlenski krajolik. Ljepota koja budi sklonost prema siromatvu. Daleko sam od svoje uobiajene
grozniavosti posve nesposoban za bilo kakav ponos osim za ponos to ljubim. Drat u se daleko.
Treba da govorim i brzo izreem to mi lei na srcu.

Hidroavion: sjaj svjetlucave kovine nad zaljevom i na plavom nebu.

Borovi, ut pelud i zeleno lie.

1) U vlaku to ga nosi prema ..., X je gledao svoje ruke.

2) Tip koji je uvijek tu. Ali sluajno.

Srpanj
Za ene ima neto nepodnoljivo u njenosti bez ljubavi koju im moe pruiti mukarac.
Za mukarca u tome je neka gorka slast.

Parovi: mukarac se pokuava istaknuti pred treom osobom. Na to e odmah ena: Ali i ti... i nastoji
da ga umanji, da ga navede da bude solidaran s njom u njenoj osrednjosti.

Revolucija, slava, ljubav i smrt. to mi znai sve to prema onom to je u meni, tako ozbiljno i tako
istinito?
A to je to?
Onaj tegobni put do suza ree on u kojem sam okusio smrt.

Srpanj
Kad je askeza dobrovoljna, moe se gladovati 6 tjedana (dostaje voda). Kad je prisilna (glad), moe se
izdrati samo 10 dana.
Takav je rezervoar stvarne energije.

ene na ulici. Topla ivotinja poude sklupana nam lei meu slabinama i mie se polako i plaljivo.

Ii do kraja ne znai samo odupirati se, ve i preputati se. Moram osjetiti svoju linost, pa i u onom to
nadilazi moje snage. Ponekad moram napisati neto to mi djelomino izmie, ali to tano dokazuje da
je u meni neto jae od mene.

Kolovoz
Pariz me ispunja njenou i uzbuenjem. Make, djeca, nehaj ljudi. Sive boje, nebo, velika sveanost
kamena i vode.

Kolovoz 37.
Svaki put kad ujem politiki govor ili proitam to piu oni koji nama upravljaju, ve godine i godine
hvata me uas, jer ni u em ne ujem ljudski prizvuk. To su uvijek iste rijei kojima se kazuju iste lai. A
u tome to se ljudi tome prilagouju i to bijes naroda jo nije rastrgao marionete, vidim dokaz da ljudi
ne pridaju nikakvu vanost svojoj vladi i da se poigravaju, zaista je tako, da se poigravaju itavim
jednim dijelom svoga ivota i svojih takozvanih ivotnih interesa.

Rujan
Ovaj mjesec kolovoz bio je kao arka na kolima kao dubok udisaj prije nego to se sve razrijei u
mahnitom naporu. U Provansi neto se u meni zatvara. Provansa je kao ena koja se oslanja.
Treba ivjeti i stvarati. ivjeti plaui kao pred onom kuom oblih crijepova i plavih kapaka na
obronku zasaenom empresima.

Montherlant: Ja sam onaj kome se neto dogaa.

U Marseilleu sam sretan i tuan Sasvim u dnu srca. To je ivahan grad koji volim. Ali u isto vrijeme
utim gorak okus samoe.

8. rujna
Marseille, hotelska soba. Veliki uti cvjetovi na sivoj podlozi tapeta. Zemljopis prljavtine. Zaprljani i
blatni kutovi iza golema radijatora, eljezni krevet, elektrini prekida razbijen... U takvoj se slobodi
osjeate sumnjivo i nesigurno.

M. 8. rujna
Dug spust blista u suncu. Oleandri u Monaku i Genovi u punom su cvatu. Na ligurskoj obali veeri su
modre. Umoran sam i elim proplakati. Sam sam i edan ljubavi. Napokon stiem u Pisu, ivahnu i
strogu, sa zelenkastim i utim palaama i crkvama, arobnu du Ijutitog Arna. Sve je tu uzvieno jer se
ne predaje. Taj je grad stidljiv i osjeajan. Na ulicama, nou opustjelim, tako blizu mene budui da
eem sam, moja elja da proplaem napokon se ispunila. Ona otvorena rana u meni poinje zacjeljivati.

etvrtak, 9.
U Pisi ljudi lee pred Duomom. Campo Santo, uspravnih linija, empresi na sva etiri ugla. Razumijemo
razmirice XV i XVI stoljea. Svaki grad ovdje pridaje vanost svom izgledu i svojoj dubokoj istini.
Nema drukijeg ivota, samo ovaj, kad moji koraci du Arna odzvanjaju u samoi. I onaj kojim sam se
zanosio u vlaku dok se sputao prema Firenzi. Ona tako ozbiljna enska lica koja odjednom ozari
smijeak. Osobito se tako smijala jedna, dugaka nosa i oholih usta. U Pisi se ljenari sate i sate na travi
Piazze del Duomo. Pio sam iz fontana, voda je malko mlana, ali tako tena. Na putu prema Firenzi
zadravao sam pogled na licima, upijao sam osmijehe. Da li sam sretan ili nesretan? Nevano pitanje.
ivim u zanosu.

Stvari i bia ekaju me i nesumnjivo ekam i ja njih i elim ih svom svojom snagom i tugom. Ali ovdje
provodim ivot u utnji i skrovitosti.
udo je kad ne moram govoriti o sebi.

Giottove slike u Santa Croce. Unutarnji osmijeh svetoga Franje, ljubitelja prirode i ivota. On opravdava
one koji tee za sreom. Blaga i fina svjetlost nad Firenzom. Kia je na pomolu, oblaci su ve preplavili
nebo. Giotti-novo polaganje u grob: Marija stisnutih zubi zatomljuje bol.

Potrebno je malko vremena dok shvatimo da su lica firentinskih predrenesansnih majstora ona koja
svakoga dana sreemo na ulici. To je zato to smo se odvikli da na jednom licu vidimo bitno. Nae
suvremenike vie ne gledamo, osim da od njih uzmemo ono to slui nama za orijentaciju (u svakom
smislu). Predrenesansni majstori ne izobliuju, oni ostvaruju.
U trijemu Mrtvih, u crkvi Santissima Annunziata, sivo naoblaeno nebo, stroga arhitektura, ali nita tu
ne govori o smrti. Tu su dodue nadgrobne ploe i zavjeti, jedan je bio njean otac i vjeran mu, drugi
istovremeno najbolji suprug i mudar trgovac, neka mlada ena, uzor svih vrlina, govorila je francuski i
engleski si come il nativo. (Svi su oni stvorili sebi dunosti, a danas se djeca igraju preskakivanja
jarca preko nadgrobnih ploa kojima se htjelo ovjekovjeiti njihovu vrlinu.) Ondje, neka je djevojka bila
sva nada svojih, Ma la gioia e pellegrina sulla terra. Ali radost je hodoasnica na zemlji Ali nita od toga ne
moe me uvjeriti. Sudei po natpisima, gotovo svi su se pomirili sa sudbinom, bez sumnje zato to
prihvaaju druge svoje dunosti. Ja se neu pomiriti sa sudbinom. Svom svojom utnjom prosvjedovat
u do kraja. Ne smije se rei treba. Moja je pobuna u pravu, i ja treba da korak po korak slijedim tu
radost koja je poput hodoasnika na zemlji.
Oblaci se skupljaju iznad trijema i no malo-pomalo potamnjuje nadgrobne ploe na kojima je upisan
moral kojim obdarujemo mrtve. Kad bih ovdje morao napisati knjigu o moralu, ona bi imala stotinu
stranica, a 99 od njih bile bi prazne. Na zadnjoj bih napisao: Poznajem samo jednu jedinu dunost, a to
je ljubiti. A za ostalo kaem ne. Svim svojim silama kaem ne. Nadgrobne ploe kazuju mi da je ivot
kao col sol levante, col sol cadente to sa suncem izlazi i sa suncem zalazi. Ali ne vidim to beskorisnost
oduzima mojoj pobuni, a dobro vidim to joj dodaje.
Razmiljao sam o svemu tome, sjedei na zemlji, naslonjen na stup, a djeca su se smijala i igrala. Neki
sveenik mi se nasmijei. ene su me radoznalo gledale. U crkvi su potmulo svirale orgulje i topla boja
njihove dionice probijala je katkada iza djejih krikova. Smrt! Kad bih ovako nastavio, na kraju bih
umro sretan. Istroio bih svu svoju nadu.

Rujan
Ako kaete: Ne razumijem kranstvo, elim ivjeti bez utjehe, tada ste ograniena i pristrana duha.
Ali ako, ivei bez utjehe, kaete: Razumijem kranski stav i divim mu se, vi ste plitki diletant.
Dogaa mi se da postajem osjetljiv na javno mnijenje.

Samostan San Marco. Sunce usred cvijea.

Sienski i firentinski predrenesansni majstori. Njihova upornost da stvaraju spomenike koji su manji od
ljudi ne proizlazi iz njihova nepoznavanja perspektive, ve iz ustrajnosti kojom iskazuju tovanje
ovjeku i svecima to ih iznose na scenu. Time se moramo nadahnuti prilikom izrade kazalinog dekora.
Kasne rue u samostanu Santa Maria Novella i ene toga nedjeljnog jutra po Firenzi. Slobodnih grudi,
oiju i usana od kojih vam kuca srce, usta se sue, a toplina ostaje u slabinama.

Fiesole.

ivimo tekim ivotom. Ne polazi nam uvijek za rukom da prilagodimo naa djela viziji koju o neem
imamo. (Jedva mi se priini da nazirem pravac svoje sudbine, i on ve nestaje pred mojim pogledom).
ovjek se mui i bori da bi ponovo zadobio samou. Ali se jednoga dana zemlja nasmije svojim
iskonskim i naivnim osmijehom. I tada kao da su borbe i ivot u nama jednim udarcem zbrisani.
Milijuni oiju promatrali su ovaj krajobraz, a za mene on predstavlja iskonski osmijeh svijeta. Oduzima
mi svu prisebnost u dubokom smislu te rijei. Uvjerava me da je sve beskorisno to je izvan moje
ljubavi, pa i da sama moja ljubav, ako nije nevina i bez odreena predmeta, nema za mene vrijednosti.
Taj krajolik ne priznaje moju linost, a moje patnje ostavlja bez odjeka. Svijet je lijep i sve je u tome.
Njegova velika istina koju neumorno nauava jest da duh nije nita, ak ni srce. I da kamen to ga grije
sunce, ili empres to se uzdie na otvorenom obzorju, omeuju jedini svijet u kojem rijei imati
pravo dobivaju neki smisao: prirodu bez ljudi. Taj me svijet ponitava. Uutkava me. Nijee me bez
srdbe. A ja, pokoran i pobijeen, kreem prema mudrosti u kojoj je ve sve osvojeno kad mi suze ne
bi navrle na oi i kad, zahvaljujui tom dubokom jecaju poezije to mi nadima grudi, ne bih zaboravljao
istinu svijeta.

Miris lovora prati nas u Fiesoleu na uglu svake ulice.

U samostanu San Francesco u mjestu Fiesole postoji malo dvorite omeeno arkadama, prepuno crvenog
cvijea, sunca i utocrnih pela. U jednom uglu stoji zelena posuda za polijevanje. Posvuda zuje muhe.
Usijan od vruine, mali vrt se blago isparuje. Sjedim na zemlji i razmiljam o franjevcima ije sam elije
maloas vidio, a ija nadahnua vidim i sada, i tano osjeam da, ako su u pravu, onda su u pravu sa
mnom. Znam da se iza zida na koji se naslanjam nalazi padina to se sputa prema gradu i cijela Firenza
sa svojim empresima kao rtva. Ali ta velianstvenost svijeta slui kao opravdanje ovim ljudima. Bit u
preponosan ako mogu povjerovati da je to opravdanje i za mene i za sve ljude moga kova koji znaju
da rasko i bogatstvo svijeta uvijek dostie jedna krajnja taka siromatva. Ako se odriu bogatstva, ine
to za uzvieniji ivot (a ne za drugi ivot). To je jedini smisao to ga prihvaam u rijei neimatina.
Rijei nita ne imati sadre uvijek smisao tjelesne slobode (Igra rijei: rije denument (neimatina,
oskudica), dolazi od pridjeva nu, to znai go, nag) i onaj sklad ruke i cvijea, ljubavni sporazum zemlje i
ovjeka osloboena svega ljudskog. Ah, rado bih se obratio, kad to ve ne bi bila moja vjera.
Danas se osjeam slobodnim u odnosu na svoju prolost i na ono to sam izgubio. elim samo ovaj
tijesni i zatvoreni prostor tu lucidnu i strpljivu gorljivost. elim samo u rukama drati svoj ivot kao
topli kruh to se gnjei i mijesi, nalikovati na ove ljude koji su ivot znali ograniiti na cvijee i
stupovlje. Tako se osjeamo i u dugim noima u vlaku, kad moemo razgovarati sami sa sobom i
pripremati se za ivot, sami pred sobom, kad posjedujemo onu divnu strpljivost da ponovo prihvatimo
neke misli, da ih zaustavimo u njihovu bijegu, pa da idemo jo dalje. Lizat emo svoj ivot kao slatki,
oblikovat emo ga, brusiti ga, zavoljeti ga napokon, kao to se trai rije, slika, konana izreka, koje
zakljuuju, koje zadravaju, s kojima emo otii i koje e nam odsada jedine blistati u pogledu. Ovdje se
mogu lijepo zaustaviti, okonati napokon godinu dana neobuzdana i pretjerano naporna ivota. Naao
sam se licem u lice sam sa sobom, i trudim se da tu prisutnost razvijem dokraja, da je zadrim ispred
svih lica u ivotu pa ak i po cijenu samoe za boju sada znam da ju je tako teko podnositi. Ne
poputati: sve je u tome. Ne pristajati, ne izdavati. Sva moja snaga pomae mi u tome, a u taki do koje
me ona dovodi pridruuje mi se ljubav i s njom pomamna strast za ivotom u kojoj je smisao mojih
dana.
Svaki put kad se (kad ja) poputa svojim tatinama, svaki put kad se misli i ivi da bi se pokazalo,
izdaje se. Mene je uvijek, svaki put kad me zadesila velika nesrea da sam se htio pokazati, ta injenica
umanjila pred istinom. Nije potrebno da se predajemo drugima, ve samo onima koje volimo. Jer onda
se ne predajemo zato to se elimo pokazati, ve da bismo se rtvovali. Mnogo vie snage ima u ovjeku
koji se pokazuje samo kad je to potrebno. Ii do kraja znai znati sauvati svoju tajnu. Ja sam trpio jer
sam bio sam, ali, zato to sam znao sauvati svoju tajnu, nadvladao sam patnju to sam sam. A danas ne
poznajem veeg blaenstva od onoga kad ivim sam i nepoznat. Pisanje, moja duboka radosti! Privoljet
u na svijet i na uivanje, ali samo u neimatini! Ne bih bio dostojan da volim ogoljeli al kad ne bih
mogao ostati razgolien pred samim sobom. Po prvi put mi se smisao rijei srea ne priinja
dvosmislenim. Samo je malko suprotan onome to se podrazumijeva pod uobiajenim rijeima sretan
sam.

Kad se oaj neprekidno nastavlja, na kraju se iz njega raa radost. Isti ljudi koji u San Francescu ive
meu crvenim cvijeem, dre u svojoj eliji mrtvaku lubanju koja daje gradivo njihovim
razmiljanjima, Firenza im je pod prozorom a smrt na stolu. to se mene tie, ako se
sad osjeam na prekretnici ivota, to nije zbog onoga to sam stekao, ve zbog onog to sam izgubio.
Osjeam u sebi silne i duboke snage. Zahvaljujui njima moram ivjeti kako namjeravam. Dananji dan
zatekao me tako daleko od svega zato to imam snage samo da ljubim i da se divim. Priinja mi se da bi
se, kad bih pomilovao ivot zaplakana lica, obasjana suncem, ivot bez soli i vrelog kamenja, ivot
kakav volim i razumijem, sve moje snage oaja i ljubavi stopile u jedno. Dananji dan nije zastanak
izmeu pristanka i protivljenja. To je protivljenje i pobuna protiv svega to nisu suze i sunce.
Odobravanje ivotu u kojem prvi put osjeam obeanje budunosti. Vatrena i razuzdana godina to
svrava, i Italija; neizvjesna budunost, ali neograniena sloboda u odnosu na moju prolost i na mene
sama. U tome je moje siromatvo i moje jedino bogatstvo. Kao da ponovo zapoinjem partiju; ni sretniji
niti nesretniji. Ali svjestan svojih snaga, prezirui svoje tatine, u lucidnoj groznici koja me tjera ukotac
sa sudbinom.
15. rujna 37.

Biljenica br.II
Rujan 1937- travanj 1939.
22. rujna
Sretna smrt. Vidite, Claire, to je prilino teko objasniti. Postoji samo jedan problem: spoznati koliko
vrijedimo. Ali pri tom treba Sokrata ostaviti po strani. Da bismo sami sebe upoznali, treba da djelujemo,
to ne znai da se moemo tano opredijeliti. Egotizam! Nemojte me nasmijavati. Kakav egotizam? Kad
promatram svoj ivot i njegova nevidljiva obiljeja, u meni kao da podrhtavaju suze. Povezan sam
podjednako s usnama koje sam ljubio kao i s noima u ,domu u svijetu', s onim siromanim djetetom kao
i s onim ludilom za ivotom i ludilom ambicije to me u nekim trenucima obuzima. Mnogi koji me
poznaju ponekad me ne prepoznaju. A ja osjeam da sam posvuda nalik na onu neljudsku sliku svijeta
koja je moj vlastiti ivot.
- Da ree Claire vi igrate dvije uloge u isto vrijeme.
- Bez sumnje. Ali kad mi je bilo dvadeset godina itao sam, kao i svi, da ivot moe biti komedija itd.
Ali ne kanim o tome govoriti. Vie ivota, vie uloga, dakako. Ali kad je glumac na sceni, sporazum je
prihvaen. Ne, Claire, predobro znamo da je to ozbiljno neto nam to kazuje.
Zato? ree Claire.
- Zato to, kad bi glumac glumio ne znajui da igra komad, onda bi njegove suze bile suze, a njegov bi
ivot bio ivot. I svaki put kad mislim na kretanje bola i radosti u sebi, dobro znam, i sa silnom estinom
to osjeam, da je uloga koju igram najozbiljnija i najuzbudljivija od svih.
A ja, ja elim biti taj savreni glumac. Rugam se svojoj linosti i nemam je zato usavravati. elim biti
onakav kakvim me ivot ini, a ne izvoditi pokus sa ivotom. Ja sam pokus, a ivot me oblikuje i
usmjeruje. Kad bih imao dosta snage i strpljivosti, dobro znam do kojeg bih stupnja savrene bezlinosti
dotjerao, kako bi se moje snage mogle razmahati u aktivnoj bezvrijednosti. Oduvijek me zaustavljala
tatina. Danas shvaam da djelovati, ljubiti i trpjeti znai zapravo ivjeti, ali ivjeti u granicama u
kojima smo providni i prihvaamo svoju sudbinu kao jedini odbljesak duge radosti i strasti.
Cesta itd...
Ali za to treba vremena, a ja sad imam vremena.
Nakon duge utnje Claire pogleda Patricea u lice i, polako ree:
Mnogo bola oekuje one koji vas ljube.
Patrice ustane, dok mu je u pogledu bilo neto oajniko, i silovito ree:
Ljubav koju mi iskazuju ne obvezuje me ni na ta.
To je istina. Ali htjela sam provjeriti. (Jednoga dana ostat ete sami.)

Rama Krina, u vezi s cjenkanjem:

Uistinu mudar ovjek jest onaj koji ne prezire nita.
Ne smijemo pobrkati blesavost i svetost.


Samoa je rasko bogatih.

26. rujna
Tonuo je iz utnje u utnju, grio se u sebi...
.. .Stigao je do take u kojoj se bistrina njegova uma moe poremetiti. Uz golem napor vraa se svijetu
obliven znojem misli na rairene enske noge Odlazi na balkon i posve se naginje prema
svijetu putenosti i svjetlosti. To je higijenski.
Zatim se istuira i vjeba spravom za rastezanje.

Dijalog.
- A to vi radite u ivotu?
- Prebrojavam, gospodine.
- to?
- Prebrojavam. Kaem: jedan, more, dva, nebo (ah, to je lijepo!), tri, ene, etiri, cvijee (ah, to sam
zadovoljan!).
Pa to se onda svodi na budalatinu.
Boe moj, vi zastupate miljenje vaih jutarnjih novina. A ja, ja zastupam miljenje svijeta. Vi mislite
s Echo de Paris, a ja sa svijetom. Kad je svijetao, kad sunce udara u glavu, elio bih voljeti i grliti,
utonuti u tijela kao u svjetla, okupati se u puti i u suncu. Kad je svijet siv, ja sam sjetan i pun njenosti.
Osjeam da sam bolji, da sam sposoban toliko voljeti da bih se oenio. Ni za jedan ni za drugi sluaj to
nije vano.
Nakon njegova odlaska:
1) To je glupan.
2) Uobraenko.
3) Cinik.
Ma ne ree uiteljica to je razmaenko; pa to se vidi. Mamina maza koja nije upoznala ivot.
(Sve se ee i ee, naime, razumijeva da onaj tko eli ostati u uvjerenju da ivot moe biti lijep i
lagan, ne smije ivot upoznati.)

30. rujna
Da bismo to prije zablistali, ne pristajemo da se ponavljamo. Prezira vrijedno. Valja poeti iznova.

Hodao je ne zastajui po blatnim ulicama pod finom sitnom kiom. Vidio je samo na nekoliko koraka
ispred sebe. Ali hodao je sasvim sam po tom gradiu tako udaljenom od svega. Od svega i od njega
samog. Ne, tako se vie nije moglo. Ne moe se plakati pred psom i pred svima. Htio je biti sretan. Imao
je pravo da bude sretan. Ovo nije zavrijedio.

Do ovih posljednjih dana ivio sam u uvjerenju da u ivotu treba neto uiniti, i tanije, ako je netko
siromaan, da treba da zaradi za ivot, da stekne imovinu, da se smjesti. I treba vjerovati da je to
uvjerenje, koje se jo ne usuujem nazvati predrasudom, bilo ukorijenjeno duboko u meni, jer je trajalo
usprkos mojim ironijama i mojim odlunim rijeima o tom pitanju. A sad, poto su me imenovali u BelAbbesu1, (Camus je bio imenovan profesorom na srednjoj koli u Sidi Bel-Abbesu) sve se najednom promijenilo
pred konanou takva postavljenja. Odbio sam to, bez sumnje zato to sam sigurnost smatrao nitetnom
prema mogunostima koje mi prua istinski ivot. Ustuknuo sam pred sumornou i tupou takva
opstanka. Da sam prevalio prve dane, zacijelo bih bio pristao. Ali u tome je bila opasnost. Bojao sam se,
bojao sam se samoe i konanosti. Danas ne bih znao rei da li sam odbacio taj ivot, da li sam pred
sobom zatvorio sve ono to se naziva ,budunou' i ostao nadalje u neizvjesnosti i siromatvu zbog

snage ili zbog slabosti. Ali barem znam, ako su se one u meni sukobile, da se isplatilo. Osim na prvi
pogled... Ne. Zacijelo se nisam dao u bijeg toliko zbog toga to sam osjeao da sam se zastalno smjestio
koliko zbog toga to sam osjeao da sam se smjestio u neto runo.
A sada, da li sam ja sposoban za ono to ostali nazivaju ,ozbiljnim'? Jesam li lijenina? Ne vjerujem i
zato imam dokaze. Ali da li imamo pravo da odbijemo muku pod izgovorom da nam se ne svia?
Mislim da besposlica srozava samo one kojima nedostaje strastvenosti. A kad bi je meni nedostajalo,
preostalo bi mi samo jedno rjeenje.

Na putu za Madeleine jo uvijek me obuzima neizmjerna elja za odricanjem pred prirodom koja je
tako krasna.

Na putovima iznad Blide no je kao mlijeko i mekoa, prepuna ljupkosti i meditacije. Ujutro mrazovci
na planini nalikuju na ostrienu nakostrijeenu kosu zaleeni izvori hladovina i sunce moje
tijelo pristaje a zatim odbija. Sav napor usredotouje se na hodanje, zrak u pluima boli kao usijano
eljezo ili naotrena britva -napregnuo sam se sav i predao se naporu kako bih savladao uspon kao da
tijelom spoznajem sama sebe. Tijelo, pravi put kulture, pokazuje nam nae granice.

Sela su se skupila oko prirodnih uporita i svako ivi svojim ivotom. Ljudi su odjeveni u dugu bijelu
odjeu, a njihovi se tani i jednostavni pokreti odvajaju od uvijek plavog neba. Puteljke oiviuju
berberske smokve, masline, rogai i srdovica. Ovdje susreemo ljude s magarcima natovarenim
maslinama. Lica su opaljena a oi svijetle. I od ovjeka do drveta, od kretnje do planine, raa se neka
suglasnost, u isto vrijeme patetina i radosna. Grka? Ne, Kabilija. I kao da se odjednom, u razmaku od
vie stoljea, u potpunosti prenesena izmeu mora i planina, ponovo raa Helada, u svom antikom
sjaju, a u lijenosti i potovanju Sudbine jedva se nasluuje blizina Istoka.

U mjesecu rujnu rogai po cijelom Aliru zapahnjuju mirisom ljubavi, i to je kao da se itava zemlja
odmara poto se predala suncu, trbuha posve vlana od sjemena to mirie na badem.
Na putu za Sidi-Brahim poslije kie miris ljubavi iri se sa rogaa, teak i zaguljiv, pritiui svom
teinom vode. Zatim, kad sunce upije svu vodu, u bojama koje opet postaju jarke, miris ljubavi sve je
laganiji, jedva osjetljiv. Kao da izlazite na ulicu s ljubavnicom, poto ste zajedno proveli cijelo
zaguljivo poslijepodne, a ona vas gleda, rame uz rame uz vas, meu svjetlima i mnotvom.

Huxley. Napokon, bolje je biti dobar graanin kao drugi ljudi nego lo boem ili laan aristokrat, ili
drugorazredan intelektualac...

U nama je potreba za sreom i mi ustrajno tragamo za njom. Nije neophodno potrebno odagnati sjetu, ali
je neophodno razoriti u nama onu sklonost prema tekom i kobnom. Da budemo sretni s prijateljima, u
skladu sa svijetom, i da postignemo sreu idui stazom koja vodi u smrt.
Drhtat ete pred smru.
Da, ali neu nita propustiti od onog to sainjava moju zadau na zemlji, a ta je da ivim. Ne
prihvaati nagodbu ni uredske satove. Ne odustajati. Nikad ne odustajati uvijek zahtijevati vie. Ali
treba da budemo bistre svijesti ak i za onih uredskih sati. Da teimo za golom istinom koju nam svijet
ponovo dobacuje, im ostanemo sami pred njim. Ali nadasve, ako elimo opstati, ne smijemo nastojati
da se pokaemo.

Neusporedivo vie energije potrebno je da putujemo siromaki nego da izigravamo progonjena putnika.
Voziti se na palubi brodova, stii umoran i prazan u dui, dugo putovati u treem razredu, esto jesti
samo jedan obrok na dan, prebrojavati novac i strahovati da neka nesmotrena sluajnost ne prekine
putovanje tako teko ve samo po sebi, sve to zahtijeva hrabrost i jaku volju a ne doputa da se ozbiljno
shvate propovijedi o naputanju domovine. Putovati nije ni veselo ni lagano. I treba uivati u
tekoama i voljeti nepoznato da bi se ostvarili snovi o putovanju kad je ovjek siromaan i bez novaca.
Ali, ako emo pravo, takvo putovanje predusree diletantizam; ja dodue neu rei da je nedostatak
Gidea i Montherlanta u tome to su imali popust na vlakovima koji ih je istodobno prisiljavao da est
dana ostanu u istom gradu. Ali dobro znam da ja u biti ne mogu zapaati na isti nain kao Montherlant ili
Gide zbog popusta na vlakovima.

Groblje u El Kettaru. Oblano nebo i uzburkano more nasuprot breuljcima punim bijelih grobova.
Drvee i vlana zemlja. Golubovi meu bijelim nadgrobnim ploama. Jedan jedini geranij u isto vrijeme
ruiast i crven, i velika tuga, izgubljena i nijema, koja nas polako privikava na lijepo, isto lice smrti.

Put za Madeleine. Drvee, zemlja i nebo. Ah, kolika je udaljenost od moje kretnje do one prve zvijezde
to nas eka na povratku, a u isti mah koliko potajno razumijevanje.

Jedan lik. A. M. je bogalj amputirane su mu obje noge jedna strana mu je paralizirana.

Pomau mi da vrim nudu. Peru me. Briu me. Gotovo sam gluh. Pa ipak, nikad ne bih uinio pokret
koji bi skratio ivot u koji toliko vjerujem. Prihvatit u jo i gore. Da oslijepim i postanem neosjetljiv
da budem nijem i lien dodira s vanjskim svijetom samo pod uvjetom da osjetim u sebi onaj mrani i
arki plamen koji je ja, ja iv i jo bih zahvaljivao ivotu to mi je dopustio da izgaram.

U kinu u ovoj etvrti prodaju se bombonii od metvice na kojima pie: Hoete li se

jednoga dana oeniti sa mnom?, Da li me volite? I odgovori: Veeras, Mnogo, itd. Bombonii
se dodaju susjedi koja odgovara na isti nain. ivoti se zasnivaju na izmjeni bombona od metvice.

Da, ali ja nisam uvjeren da je lano svako predvianje zasnovano na osjeajima. Samo je nerazumno. U
svakom sluaju, jedini pokus koji me zanima jest pokus koji bi otkrio da je sve ba onako kako
oekujemo. Da smo poduzeli neto da, budemo sretni, i da zbog toga jesmo sretni. Mene privlai veza
koja vodi od svijeta k meni, onaj dvostruki odraz, zahvaljujui kojem moje srce moe posredovati i
odreivati sreu do tane granice na kojoj je tada svijet moe usavriti ili razoriti.
Aedificabo et destruam (Sagradit u i razorit u), kae Montherlant. Meni se vie svia: Aedificabo et
destruat (Sagradit u, a razorit e). Naizmjeninost ne tee od mene k meni. Nego od svijeta k meni i od
mene k svijetu. Pitanje poniznosti.

On kae: Treba imati jednu ljubav jednu veliku ljubav u ivotu, jer onda imamo alibi za
bezrazlona oajanja kojima smo obasuti.

Bogalj pria Mersaultu:

Novac. Iz nekog duhovnog snobizma trudimo se da povjerujemo kako moemo biti sretni bez novaca.
M., vrativi se kui, ispituje dogaaje u svom ivotu u svjetlosti tih injenica. Odgovor: da.

Za ovjeka na svom mjestu, biti sretan znai ponovo se uhvatiti ukotac sa sudbinom svih, ne u elji
za odricanjem, ve u elji za sreom. Da budemo sretni, treba vremena, mnogo vremena. I srea je
dugotrajno strpljenje. A potreba za novcem krade nam vrijeme. Vrijeme se kupuje. Sve se kupuje. Kad je
netko bogat, ima vremena da bude sretan, ukoliko je dostojan da to bude.

Prirodno je da rtvujemo malko od svoga ivota da ga ne bismo itava izgubili. est ili osam sati na dan
da ne crknemo od gladi. A nakon toga sve je dobitak za onoga tko eli dobiti.

Kia, gusta poput ulja, to udara o okna, potmuo topot konjskih kopita i mukli i ustrajni pljusak, sve je
poprimalo lice prolosti i njena teka sjeta prodirala je u Mersaultovo srce kao voda u njegove
promoene cipele i hladnoa u koljena, slabo zatiena tankom tkaninom. Iz nebeskih visina neprestano
su nadolazili crni oblaci, ubrzo iezavali, a novi se ubrzo ponovo pojavljivali. Ta voda, ni magla ni kia,
slijevala se isparujui se i perui poput lake ruke Mersaultovo lice, otkrivala je njegove oi sa irokim
podonjacima. Nestalo je nabora na njegovim hlaama, a s tim i one topline i pouzdanja to ih prosjean
ovjek nosi po svijetu stvorenom za njega.

Taj je ovjek mnogo obeavao a sad radi u uredu. Inae ne radi nita, kad doe kui legne i puei eka
vrijeme veere, ponovo legne i spava do sutradan. Nedjeljom ustaje vrlo kasno i smjesti se kraj prozora
gledajui kiu i sunce, prolaznike ili mir. Tako cijele godine. On eka. eka da umre. Zato obeanja,
kad na svaki nain..

Politiku i sudbinu ljudi kroje, ljudi bez ideala i veliine. Oni veliki ne bave se politikom. Openito je
tako. Ali sada treba stvarati novog ovjeka u sebi. Treba da ljudi od akcije postanu ljudi s idealima i
pjesnici po zanatu. Svoje snove treba proivjeti prodjelovati ih. Prije smo od njih odustajali ili se u
njima gubili. Ne smijemo se niti izgubiti u njima niti odustati od njih.

Nemamo vremena da budemo ono to jesmo. Imamo vremena samo da budemo sretni.

Smatram da razumijemo svijet kad smo na istoj razini s njim.

Tko definira, ne poznaje sudbinu.
U ivotu postoji, osim uzrone nude koju u nazvati logikom prostora organska nuda sudbine
logika vremena...

Grci nemaju smisla za povijest.

Povijest, od antike do perzijskih ratova, proizvod je misli koja je u biti mitska.
Egipatski stup bio je u poetku od kamena, dorski stup bio je drven. Time je atika dua izraavala
duboko neprijateljstvo prema trajnosti. Egipatska kultura je utjelovljenje brige. Grci, sretan narod,
nemaju povijesti.

Mukarac koji ima smisla za igru uvijek je sretan u drutvu ena. ena je dobra publika.


Patimo jer nam sve nije zajedniko, a nesretni smo jer nam je sve zajedniko.

Koliko ima prljavtine i bijede u sudbini ovjeka koji radi i u civilizaciji zasnovanoj na ljudima koji
rade.
Ali treba izdrati, a ne odustati. Uvijek je prirodna reakcija da se troimo van rada, da oko sebe bez po
muke stvaramo divljenje, publiku, izgovor za kukaviluke i lakrdije (veina domova stvorena je za to).
Druga neizbjena reakcija su prazne rijei. To uostalom ide jedno s drugim, ako k tome dodamo fiziki
nemar, tjelesnu zaputenost i mlitavost volje.
U prvom redu potrebno je uutjeti ukloniti publiku i znati se sam ocijeniti. Dovesti u ravnoteu
pomnu njegu tijela i pomnu svijest o ivotu. Napustiti svu preuzetnost i prionuti uz dvostruki posao
osloboenja u pitanju novca i to se tie tatine i kukaviluka. ivjeti uredno. Dvije godine u ivotu
nije previe za razmiljanje o jednom jedinom problemu. Treba ponititi sva prijanja stanja i uprijeti svu
snagu najprije da nita od nauenog ne zaboravimo, a zatim da strpljivo uimo.
Po tu cijenu imamo jednu mogunost od deset da izbjegnemo najprljavijoj i najbjednijoj sudbini: sudbini
ovjeka koji radi.

O istom pitanju ne mislimo na isti nain ujutro i uvee. Ali gdje je istina, u nonoj misli ili u podnevnom
smislu? Dva odgovora, dvije vrste ljudi.

ovjek je ono to moe biti.

U kinu mala Oranka s muem lije gorke suze zbog nedaa glavnog junaka. Mu je preklinje da prestane.
Usred plaa ona ree: Pa pusti me da iskoristim tu priliku.

Bijeda i sjaj ovoga svijeta: on ne prua istine ve ljubavi. Apsurdnost vlada, a ljubav iz nje spaava.

Jedina mogua sloboda je sloboda u odnosu na smrt. Uistinu slobodan ovjek je onaj koji, prihvaajui
smrt kao takvu, prihvaa u isti mah i njene posljedice to jest propast svih uobiajenih ivotnih
vrijednosti. Sve je doputeno Ivana Karamazova jedini je izraz suvisle istine. Ali treba ui u bit te
formule.

21. kolovoza 1938.

Samo onaj tko je upoznao ,sadanjost' uistinu zna to je pakao.

Nietzsche: Za im zapravo udimo pred ljepotom? Da i mi budemo lijepi. Zamiljamo da se s tim

povezuje mnogo sree, ali to je zabluda. (Ljudski, i te kako ljudski.)

Leei on se nasmijei nespretno, a oi su mu sjale. Ona osjeti kako joj se od silne ljubavi stee grlo i
suze dolaze na oi. Baci se na njegove usne i brine u pla pred njegovim licem. Plakala je u njegova
usta, a on je na njenim slanim usnama grizao svu gorinu njihove ljubavi.


Tvrdo je srce stvoritelja.

Danas je umrla mama. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam brzojav iz doma. Majka preminula. Pogreb
sutra. Iskreno sauee. To nita ne znai. Moda je bilo juer...
Kao to je rekao uvar mrtvanice: U ravnici je vrue. Pokapaju bre. Pogotovu ovdje. Rekao mi je da
je iz Pariza i da se teko privikao. Jer u Parizu se ostaje s mrtvacem dva, katkad i tri dana. Ovdje nemaju
vremena. Jo se ovjek nije pomirio s tom milju, a ve treba trati za mrtvakim kolima.
.. .Ali je i povorka ila prebrzo. Dodue, sunce je zvjerski prilo. I tano kako je govorila bolniarka,
koju su poslali u ime osoblja: Ako se hoda polako, moe se dobiti sunanica. A ako se ide prebrzo,
ovjek se znoji i u crkvi uhvati prehladu. Bila je u pravu. Nije bilo izlaza.

Kaligula. Meni je potrebno da bia oko mene ute. Potrebna mi je utnja ljudskih bia da umuknu
uasni metei u mom srcu.

U bolnici. Bolesniku koji boluje od suice lijenik je dao pet dana ivota. On ih je preduhitrio i britvom
prerezao grlo. Oito ne moe ekati pet dana.
Bolniar ree prisutnom novinaru: Nemojte govoriti o tome u novinama. I ovako je dosta trpio.

Mukarac voli na ovoj zemlji, a ena koja ga voli uvjerena je da e mu se pridruiti u vjenosti. Njihove
ljubavi nisu na istoj razini.

Smrt i djelo. Neposredno prije smrti trai da mu proitaju njegovo posljednje djelo. To jo nije ono
to je imao da kae. Dade ga spaliti. I umire bez utjehe, dok mu u grudima odzvanja neto nalik na
prekinut akord.

Mladi par u vlaku. Oboje su runi. Ona se umiljava, smije, oijuka s njim, zavodi ga. A on se ustruava,
sumorna pogleda, jer ga naoigled svima voli ena kojom se ne ponosi.

Uivamo u svojoj povezanosti s ljudima. Jedva zamjetljiv uitak nalazimo u tome da dajemo ili traimo
vatre kao neko sauesnitvo, neko slobodno zidarstvo cigarete.

Oglas u kasarni: Alkohol smiruje ovjeka da bi u njemu razdraio zvijer to vojniku objanjava
zato voli alkohol.

Faust naopako. Mladi trai od avla ovozemaljska dobra. avao (koji nosi sportsko odijelo i spremno
izjavljuje da je cinizam velika napast za inteligenciju) blago mu ree: Pa ti ima ovozemaljska dobra.
Treba od Boga traiti ono to ti nedostaje ako misli da ti ita nedostaje. Pogodit e se s Bogom i za
dobra drugoga svijeta prodat e mu svoje tijelo.

Nakon utnje, avao zapali englesku cigaretu i doda: I to e biti tvoja vjena kazna.

Izgaranje je moj odmor. Jedino radost gori. Ali uz to radi bez prekida, svadbuj bez prekida ili udi bez
prekida.

Neke ivote smrt ne zatee nenadano. ivote koji su se pripremili za nju. Koji su o njoj vodili rauna.
Kao to se nakon smrti nekoga pisca uveava vrijednost njegova djela, tako se nakon smrti pojedinca
precjenjuje njegovo mjesto meu nama. Tako je sva prolost sainjena od smrti, koja je napuuje
obmanama.

Bolje je biti nezadovoljan Sokrat nego zadovoljna svinja.

Sunano jutro: ulice su vrue i pune ena. Cvijee se prodaje na svakom uglu ulice. A djevojaka lica
se smjekaju.

Kad sam se naao u odjeljku prvoga razreda, osvijetljenom, ugrijanom, zatvorio sam za sobom vrata i
spustio zastore (Odlomak za Sretnu smrt ). I tada, kad sam sjeo, u neobinoj tiini koja me iznenada doekala,
osjetio sam se osloboenim. Osloboen ponajprije od svih onih uurbanih dana koji su sad proli, od
onoga napora da ukrotim ivot, od onih tekih metea. Sve je utjelo. Vagon se blago njihao. A ako sam
iza stakala i uo mrmorenje kine noi, jo sam ga sluao kao tiinu. Narednih nekoliko dana ne moram
vie misliti, ve putovati. Zarobljenik sam voznih redova, hotela, ljudskog zadatka koji me oekuje.
Napokon sam pripadao sebi, ne pripadajui vie sebi. I s nasladom sam zatvorio oi pred mirom za koji
sam osjeao da se iri zajedno s onim tihim svijetom koji se maloas rodio, bez tiranije, bez ljubavi, i
izvan mene.

Oran. Zaljev Mers-el-Kebira nazire se preko cvijetnjaka crvenih geranija i frezija. Vrijeme je samo
napola lijepo: as oblano, as sunano. Skladna zemlja. Dosta da se vidi velik komad neba i smirenje se
vraa u prenapeta srca.

U predgrau u neposrednoj blizini Orana, nekoliko metara dalje od zadnjih kua, poinju neizmjerna
prostranstva neobraene zemlje, prekrivene u ono vrijeme jarkom utilovkom. Dalje se nalazi prvo
kolonizatorsko selo. Selo bez due, koje presijeca jedna jedina ulica, a u njoj se die simboliki glazbeni
paviljon.

Visoravni i Debel Nador.

Neizmjerna prostranstva zemlje zasijane itom, bez drvea i bez ljudi. U velikoj daljini vidi se poneka
koliba ili drhtava silueta koja ide putom uz greben i ocrtava se na obzorju. Nekoliko gavranova i tiina.
Nieg kamo bi se ovjek sklonio, nieg to bi privuklo nau radost ili sjetu koja bi mogla biti
plodonosna. Iz te zemlje nie samo tjeskoba i neplodnost.

Dok su empresi obino tamne mrlje na nebu Provanse ili Italije, ovdje, na groblju u El Kettaru onaj se
empres cakli od svjetla, prelijeva se u sunanom zlatu. Kao da je zlatan sok potekao iz njegova crna
srca, vrio sve do vrkova njegovih kratkih grana i toio se u dugim ljubiastim prugama niz zelenilo
lia.


...Ima nekih knjiga u kojima je previe odlomaka potcrtano olovkom a da bi se steklo dobro miljenje o
ukusu i duhu itaoca.

Dijalog Evropa-Islam.
- A kad promatramo vaa groblja i ono to ste od njih uinili, osjeamo prema vama neko milosrdno
divljenje, neku grozu punu tovanja prema ljudima koji moraju ivjeti s takvom slikom o svojoj smrti...
..I mi se katkad saalimo sami nad sobom. To nam pomae da ivimo. To je osjeaj koji vi uope ne
poznajete, i priinit e vam se nemuevnim. A ipak ga iskuse ba oni najmuevniji meu nama. Jer mi
nazivamo muevnima ljude bistre svijesti i nipoto ne elimo snagu koja je odvojena od pronicavosti. Za
vas, naprotiv, ovjekova vrlina lei u zapovijedanju.

U ratu. Ima ljudi koji mjere stupanj opasnosti, osobit na svakom frontu. Moj je bio najvie izloen. U
sveopem ponienju oni jo stvaraju i hijerarhije. Na taj nain se izvlae.

ena ivi s muem i nita ne razumije. Jednoga dana on govori na radiju. Nju smjeste iza staklene
pregrade tako da ga moe vidjeti ali ga ne uje. On samo mae rukama, drugo ona ne razabire. Po prvi
put ona ga vidi onakva kakav je, kao iva stvora, a ujedno i kao pajaca na koncu.
Ona se udalji. I ta se lutka svake veeri penje na moj trbuh.

Tema komada. Preruen ovjek (Prva skica Nesporazuma).

Nakon duga putovanja vraa se kui preruen. Ostaje takav u itavu komadu. Zato? Takva je tema.
Na kraju se razotkriva. Sve je bilo nizato. Zato da vidi ispod krinke. Bio bi dugo ostao ovako. Bio je
sretan, ako ta rije ima ikakav smisao. Ali patnja njegove ene sili ga da se razotkrije.
Do sada sam te volio svim svojim biem, a odsad u te voljeti samo onako kako ti hoe da te se voli.
Ali treba vjerovati da ti vie voli da te preziru nego da ljubi ne razumijevajui. U tome su dvije
veliine.
(Ili dvije ene. Jedna ga voli preruenog jer takav pobuuje njenu radoznalost. Poslije ga vie ne voli.
Voljela si me mozgom. Trebalo je da me voli takoer i slabinama. Druga ga voli unato maski i
nastavlja i kasnije.) Po osebujnoj, ali prirodnoj reakciji, ona je zamiljala ne samo bol ovjeka koga je
ljubila ve i razloge koji su mu zadavali ba najvie bola. Ona se tako privikla da se liava svake nade da
je, od trenutka kad je pokuala shvatiti ivot toga ovjeka, uvijek gledala u njemu mahom ono to je za
nju bilo nepovoljno. A ba to je njega razdraivalo.

Le Corbusier. Vidite, umjetnika ine umjetnikom trenuci u kojima se osjea vie nego ovjekom.

U tramvaju. Neki tip, napola crnac, objesio se na mene. Ako si ovjek, daj mi dvadeset sua. Ti, ti si
ovjek. Gledaj, izlazim iz bolnice. Gdje u noas spavati? Ali ako si ti ovjek, onda u popiti aicu i
zaboravit u. Nesretan sam, nemam nigdje nikoga.
Dam mu pet franaka. On me primi za ruku, gleda me, baci mi se na grudi i udari u pla. Ah, ti si poten
ovjek. Ti me razumije. Nemam nigdje nikoga, razumije, nikoga. Kad sam ga ostavio, tramvaj je
krenuo, a on je ostao unutra, izgubljen i neprestano plaui.

ovjek ivi sam mnogo godina i onda posvoji dijete. Na njemu iskaljuje svoju samotnu prolost. I u
tom se osjea gospodarem djeteta i velianstvenog kraljevstva koje je osvojio. On zlostavlja dijete, plai
ga, smuuje ga svojim hirovima i preuzetnim prohtjevima. Sve do trenutka kad dijete pobjegne i on
ponovo ostaje sam, suznih oiju i obuzet silnim naletom ljubavi prema igraki koju je maloas izgubio.

ekao sam as kad je, poto smo izali na ulicu, okretala lice prema meni. Tada mi je pokazivala
blistavo i blijedo lice s kojeg su poljupci zbrisali svu minku, pa ak i izraaj. Lice joj je bilo golo. I po
prvi put sam vidio nju, poto sam je salijetao za dugih sati zaguljivih od poude. Moja ustrajnost u
ljubavi napokon je nagraena. Duboko u tom licu bljedih usana i bijelih jagodica to su ih moje usne
iskopale iz ovoja minke i osmijeha, dosegao sam nju.

Poe i etiri uvjeta za sreu:

1) ivot na svjeem zraku
2) Ljubav nekog bia
3) Ravnodunost prema bilo kakvoj ambiciji
4) Stvaranje.

Baudelaire: U ,Deklaraciji o pravima ovjeka' zaboravilo se na dva prava: na pravo ovjeka da sam sebi
protuslovi i na pravo da nestane.
Id. Postoje tako jake napasti da ne mogu biti drugo nego vrline.

Gospoa Du Barry na stratitu: Jo jednu minutu, gospodine krvnie.

Na kupalitu, ruku unakrst, ovjek razapet na suncu.

Aglaurina peina na Akropoli. S Minervina kipa skida se odjea jednom godinje. Vjerojatno su svi
kipovi bili tako odjeveni. Grka golotinja na je izum.

U Ateni je postojao hram posveen starosti. U njega su vodili djecu.

Postojala je legenda o bogovima koji su se preruavali u prosjake i poticali na milosre. Ono nije bilo
prirodno.

Kerka lonara Dibutada koja je voljela nekog mladia, bodeom je slijedila sjenku njegova profila na
zidu. Njen otac, ugledavi crte, izumi stil ukraivanja grkih vaza. Ljubav je u poetku svega.

U Korintu su dva hrama jedan uz drugi: hram sile i hram nude.

U Palantionu u Arkadiji postoji rtvenik istim bogovima.

Rado u umrijeti za nju ree P. Ali neka ne trai od mene da za nju ivim.

Rat je tu, uistinu tu, a mi ga traimo u plavom nebu i u ravnodunosti svijeta. On je u toj uasnoj samoi
borca i neborca, u onom potisnutom oaju koji je zajedniki svima i u sve veoj gnusobi koju sve jae
nasluujemo na licima kako dani prolaze. Nastupilo je kraljevstvo zvijeri.
Ve se osjea da mrnja i nasilje rastu u biima. Nema vie nieg istog u njima. Nieg od velike
vrijednosti. Misle zajedniki. Sreu se samo zvijeri, zvjerska lica Evropljana. Gnusan je taj svijet, i taj
sveopi porast kukaviluka, to ismjehivanje hrabrosti, to patvorenje veliine, taj nestanak asti.

Zaprepaujemo se videi kako se lako srozava dostojanstvo nekih bia. Ali kad razmislimo, to je
prirodno, jer takvi ljudi svoje dostojanstvo odravaju samo uz neprekidne napore protiv svoje vlastite
prirode.

Postoji jedna jedina kob, a to je smrt, i izvan toga nema vie kobi. U vremenskom razmaku koji tee od
roenja do smrti nita nije ustaljeno: sve se moe promijeniti, pa ak zaustaviti rat, pa ak odrati mir,
ako se to dovoljno, mnogo i dugo eli.

Prihvatiti. I vidjeti da je svako zlo za jedno dobro. Ako me ne primaju da se borim, dano mi je da
neprestano ostanem po strani. A upravo iz te borbe da u iznimnim prilikama ostanem normalnim
ovjekom uvijek sam izvlaio najvee snage i najveu korist.

Goethe (s Eckermannom); Da sam se htio slobodno prepustiti, ovisilo bi samo o meni da se dokraja
unitim sa svima onima koji me okruuju ...
Ponajprije moramo nauiti da se obuzdavamo.

Ono to mi ne zadaje smrt, jaa me. (Nietzsche)

Pisac tragedija nije pesimist. On kae da svemu to je problematino i strano. (Sumrak Idola)

to je rat? Nita. Posve je svejedno da li smo civili ili vojnici, da li vodimo rat ili se borimo protiv njega.

Green je u svom Dnevniku naveo ove rijei: Ne smijemo se bojati smrti, time joj ukazujemo
preveliku ast.

Le Poittevin, Flaubertov prijatelj, usklikne na samrti: Zatvorite prozor! Previe je lijepo.

Uvijek me iznenaivao aljiv izgled svega onog to je u Aliru povezano sa smru. Rekao bih da je to
najopravdanije. Ne moe se zanijekati smijeno obiljeje dogaaja koji se uglavnom zbiva u kranju

crijeva i znojenju. A mora se prezreti sveta prividnost koja mu se pridaje. Nita nije tako dostojno prezira
kao tovanje koje se zasniva na strahu. Prema tome, smrt nije dostojnija tovanja nego to je car Neron
ili komesar moga okruga.

Lawrence: Tragika bi morala biti snaan udarac nogom u nesreu. (Usp. njegov aristokratski
komunizam.)
Id. Revolucija se ne smije dizati da bi se dala vlast jednoj klasi, ve da bi se pruila mogunost za
ivot.

Apsurdne linosti.
Kaligula. Ma i bode.
Mislim da me nisu dobro razumjeli prekjuer kad sam zatukao reca batom kojim je poao na junicu.
Pa ipak, to je bilo vrlo jednostavno. Htio sam jednom promijeniti red stvari uglavnom zato da vidim.
A vidio sam da se nita nije izmijenilo. Malo uenja i jeze kod gledalaca. A to se tie ostaloga, sunce
je zalo u isto vrijeme. Iz toga sam zakljuio da mu nije stalo da promijeni red stvari.
Ali zato sunce jednoga dana ne bi izilo na zapadu?

Id. (Ptolemej). Dao sam ga ubiti jer nije bilo nikakva razloga zato bi on izradio ljepi plat od mojeg.
Nije uope bilo razloga. Dodue, nije bilo razloga ni za to da moj plat bude najljepi. Ali on nije bio
svjestan, a kako sam jedini ja vidio jasno, prirodno je da ja budem u prednosti.

Don Quichotte. Da, borio sam se protiv vjetrenjaa. Posve je svejedno, naime, boriti se protiv
vjetrenjaa ili protiv divova. Do te je mjere svejedno da ih je lagano pobrkati. U mene je metafizika
kratkovidna ovjeka.

Vede (Indijske svete knjige). to ovjek misli to i postaje.

Gisele i rat. Ne, ne itam novine. Mene zanima kakvo je vrijeme. U nedjelju idem na izlet.

Znate li, emu se ja nadasve divim? Nemogunosti da se neto odri. Na svijetu postoje samo dvije
sile: sablja i duh. S vremenom duh uvijek pobjeuje sablju.

Louis XIV. Dijete moje, vi ete biti veliki kralj; nemojte se ugledati u mene po sklonosti koju sam
osjeao prema ratu. Nastojte pomoi svom narodu... ja sam dosta nesretan to to nisam mogao.

Oran. Canastel i mirno more u podnoju crvenih stijena. Dva sanjiva golema rta ogledaju se u bistroj
vodi. Do nas dopire jedva ujna buka motora. Brod obalne strae neprimjetno klizi po bljetavu moru,
kupajui se u prozranoj svjetlosti. Prekomjerna ravnodunost i ljepota poticaj je za buenje neljudskih i
svijetlih snaga. Na visoravni cvjetovi mrazovca izvanrednih boja i iliasta mesa.

Kad je Borgia bio izabran za papu, pred njim su tri puta zapalili vatru od kuine da bi toga gospodara
svijeta podsjetili da je svjetovna slava prolazna.
On je izvravao pravdu na divljenja vrijedan nain (Burchard).

Ferdinand Napuljski balzamirao je leeve svojih pogubljenih neprijatelja da bi njima ukraavao svoje
odaje.

Nita mu ne polazi za rukom i nita mu nee poi za rukom jer se troi uludo, jer ne zna izabrati meu
svojim dunostima i jer se umjetniko djelo stvara samo ako ...
Njegove ga navike u potpunosti otkrivaju. Njegova je najubitanija navika da ostaje u krevetu. To je jae
od njega. A eli, sanja i divi se upravo obratnom. On eli djelo koje bi se rodilo iz onoga to je suprotno
navici i donosi odluke.

Slaviti i hvaliti ono to je razliito, hvaliti kvantitet, napose u ulnom ivotu, kad se prepusti dubokim
poticajima, sve to nije opravdano ako nismo dokazali da smo u neku ruku s obzirom na to pitanje
ravnoduni.
A ima jo neto naglo skoiti u materiju: a eto, mnogi ljudi koji veliaju ula ine to samo zato to im
robuju. Kao da grle leinara.
Zato je bezuvjetno potrebno da stavimo na kunju na primjer istou, da strogo postupamo prema sebi.
Prije nego to smo teorijski pristupili velianju onoga to je neposredno, nama se namee mjesec dana
askeze u svakom smislu.
Pri tom se misli na seksualnu istou.
Misli se na istou misli treba zabraniti eljama da odlutaju, a mislima da se raspre.
Treba da nas zaokupi jedan jedini postojani predmet razmiljanja, a da odbijemo sve ostalo.
Raditi treba u odreeno vrijeme, ne prekidajui, bez malodunosti itd., itd. (askeza e biti i duhovna).
Jedna jedina malodunost i sve propada: u praksi i u teoriji.

Palaa Schifanoia u Ferrari koju je sagradio Alberto d'Este da utue dosadu.

Obitelj Este.
Hipolit je dao iskopati oi svom bratu Juliju jer je ena koju je volio izjavila da vie voli Julijeve oi
negoli Hipolitovo tijelo.
Julije i Fernando htjeli su ubiti Hipolita i Alfonsa d'Este. Otkrili su ih, osudili na smrt i sadistiki
pomilovali na stratitu. Ali 35 godina tamnice Fernandu, koji je u njoj i umro, a 54 godine Juliju koji je
iz nje iziao lud.
Alfonso d'Este dao je pretopiti Michelangelov kip Julija II i izliti od njega top.

Veeri na terasi kavane Dvije divote. U praznini noi nasluuje se mrekanje mora. ume maslinove
grane i mirie dim to se die sa zemlje.
Bijeli galebovi prekrivaju stijene u moru. Siva kamena gromada svijetli od bjeline krila, nalik na
leprava i svjetlucava groblja.

Na malom trgu u Perli u dva sata se igraju djeca. Damije, minareti, klupe, malo neba. uje se
panjolski radio kojemu glas grca. Na ovom mjestu volim trenutak koji nije sada, ali koji nasluujem,
kad nebo iari svu egu i mali se trg smiruje u veeri, kad se po njem vrte u krugu vojnici i ene, dok
miris anisovca privlai mukarce u barove.


O, duo, ne tei besmrtnom ivotu ve iscrpljuj podruje mogueg

Kako sam se to iznenada probudio u toj mranoj sobi u buci grada koji mi je odjednom postao
stran? I sve mi je strano, sve, nema nijednog bia koje mi pripada, nijednog mjesta gdje da zacijeli rana.
to radim ovdje, kakav je smisao ovih kretnji, ovih osmijeha? Nisam odavde, ali nisam ni iz drugih
mjesta. A svijet je jo samo nepoznat predio u kojem moje srce ne nalazi oslonca. Stranac, tko moe
znati to znai ta rije.

U naem je svijetu sve ea i ea reakcija individualizam. ovjek je sam sebi svrhom. Sve to se
nastoji za dobrobit svih svrava neuspjehom. ak ako katkad i elimo to poduzeti, poeljno je da to
uinimo s hotiminim prezirom. Treba da se u potpunosti povuemo i igramo samo svoju igru. (Idiot)

Pas se pojavio u vili. S. ga primi protiv majine volje. Pas ukrade dvije sardelice. Majka ga otjera i pas
se prestraen dade u bijeg, a S. mu je za to vrijeme govorio: Ostani, ostani, nemoj se usplahiriti.
Kasnije: S. Jadni pas, ve je vjerovao u raj.
Majka: I ja sam vjerovala u raj, a nikad u ivotu ga nisam vidjela.
S. Da, ali on je ve uao unutra.

Pariz. Crno drvee na sivom nebu i golubovi boje neba. Kipovi u travi i posvuda neka sjetna otmjenost.
Kad golubovi uzlete, uje se pucketanje kao da se razmata sloeno rublje. Gukanje u zelenoj travi.

Mali panjolski vojnik u restoranu. Ne zna ni rijei francuski a udi za ljudskom toplinom kad se obraa
meni. Seljak iz Estremadure, republikanski borac, bio je u koncentracionom logoru u Argelesu, pa je
primljen u francusku vojsku. Kad izgovara ime panjolske, cijelo mu je njeno nebo u oima. Ima osam
dana dopusta. Doao je u Pariz koji ga je srvao u nekoliko sati. Budui da ne zna ni rije francuski,
izgubio se u podzemnoj eljeznici, budui da je stranac, stranac za sve to nije njegova zemlja,
obradovat e se kad se opet nae s prijateljima iz puka. Pa ak ako mora i crknuti pod oblanim nebom i
u debelom blatu, crknut e barem rame uz rame s ljudima iz svoje zemlje.

ovjek (J. C.) je sebi odredio da e toga i toga dana dosta skoro umrijeti. Zaudna je i neposredna
njegova nadmo nad svim silama, i drutvenim i drugim.

U mene, ree on, najjai je osjet mirisa. A nema umjetnosti koja se obraa tom ulu. Obraa mu se
samo ivot.

Franjevac. Vi dakle ne vjerujete ni u ta, Don Juan?

Don Juan. Da, oe, vjerujem u tri stvari.

Franjevac. Moe li se znati u koje?

Don Juan. Vjerujem u hrabrost, u razbor i u ene.
Franjevac. Znai da emo vas morati oplakati?
Don Juan. Jest, ako treba saaljevati sretna ovjeka. Do vienja, oe.
Franjevac (na vratima). Molit u za vas, Don Juan.
Don Juan. Zahvaljujem vam za to, oe. Gledat u u tome jedan oblik hrabrosti.
Franjevac (tiho). Ne, Don Juan, u pitanju su samo dva osjeaja koja vi uporno odbijate da priznate:
milosre i ljubav.
Don Juan. Ja poznam samo njenost i plemenitost, koje su muevni oblici enskih vrlina. Ali
zbogom, oe.
Franjevac. Zbogom, Don Juan.

To je bilo bez sumnje u Sieni. Neki kondotijer spasio je grad. Zauzvrat trai sve. Mnijenje javnosti:
Nikad ga niim ne moemo dosta nagraditi, ak ni vrhovnom vlau. Ubijmo ga. Tada emo mu se
klanjati. Reeno uinjeno.

Na Danteovu grobu u Ravenni narod je skidao svijee s oltara da bi njima iskazivao ast Danteu: Ti si
ih dostojniji nego ovaj drugi raspeti.

Nema mjesta koje Oranci nisu oskvrnuli ponekom ogavnom graevinom, koja bi zacijelo upropastila
svaki krajobraz. Taj grad okree lea moru i izgrauje se vrtei se sam oko sebe kao pu. U tom labirintu
lutamo traei more poput Arijadnina znaka. Ali se u svim tim nezgrapnim i runim ulicama vrtimo u
krugu. Na kraju, Orance prodire Minotaur: to je dosada.

Tko nije bio u Oranu, taj ne moe znati to je kamen. U jednom od najpranijih gradova na svijetu
kraljuju ljunak i kamen. Drugdje su arapska groblja puna ara koji je svima poznat. Ovdje, iznad
provalije Ra el Ama, nasuprot moru, to su kredasta i prhka kamena polja pod plavim nebom, bjelina
kojih zasljepljuje. Usred toga zemljinog kostura od vremena do vremena pojavi se po koji crveni geranij,
poput svjee krvi i ivota.
O Firenzi i Ateni piu se knjige. Ti su gradovi oblikovali toliko evropskih duhova da je i te kako
potrebno da imaju neki smisao. Oni imaju ime da raznjee ili uzbude. Oni ublauju onu duevnu udnju
koja se raspaljuje uspomenom. Ali nitko ne bi doao na pomisao da pie o gradu u kojem nita ne
podstie duh, u kojem runoa ima prekomjerno velik udio, u kojem je prolost svedena na nita. Pa
ipak, to je katkada i te kako zamamno.
to je razlog da se vezujemo i zanimamo za ono to nam ne moe nita pruiti? Kakva je zavodljivost te
praznine, te runoe, te dosade pod nesmiljenim i velianstvenim nebom? Mogu odgovoriti: ljudski
stvor. Za jedan soj ljudi, ljudski stvor, gdje god je lijep, prua domovinu s tisuu glavnih gradova. Oran
je takav.
Kavane. kampi, ranjii, puevi u umaku koji se topi u ustima. A zatim ga razblaujemo slatkim i
bljutavim mukatom. To se ne moe svuda nai. U blizini slijepac pjeva flamenco.

Gospoa koja izgleda kao da ve tri godine pati od tvrde stolice, ree: Ovi Arapi skrivaju svoje
djevojke. Ah, kako su jo neprosvijetljeni!

Malo-pomalo, ona nam otkriva svoj ideal prosvijetljenosti: mu s prihodom od 1200 franaka mjeseno,
dvosobni stan s kuhinjom i nusprostorijama, kino nedjeljom, a u tjednu posjet robnim kuama.

Uzvisine povrh grada Alira u proljee su prepune cvijea. Miris meda sa utih rua iri se uliicama. Na
vrhovima golemih crnih empresa zabljesnu odrazi glicinija i gloga to sakriva put. Pirka blag
povjetarac, zaljev je beskrajan i gladak. Obuzima me silna i bezazlena udnja i apsurd da sve to
napustim.

Svake godine procvjetaju djevojke na kupalitima. Traju samo jednu sezonu. Naredne godine zamjenjuju
ih druga rascvjetala lica koja su prole sezone pripadala jo djevojicama. Za mukarca koji ih promatra
one su kao valovi koji svake godine svojom teinom i bljetavilom zapljuskuju uti pijesak.

Treba se odrei ropstva kakvo je enska privlanost.

Lien onog to je greno, ovjek ne bi mogao ivjeti, a ivio bi i predobro lien onog to je sveto.
Besmrtnost je pojam bez budunosti.

Po emu se ravna srce? Po ljubavi? Nita nije nesigurnije. Moemo spoznati ljubavnu patnju, a ne
znamo to je ljubav. Ona je odricanje, aljenje, ostajanje praznih ruku. Ako ne budem imao zaleta,
preostaje mi da progutam gorku pilulu. Ljubav je pakao u kojem se odasvud nazire raj. Ali je ipak pakao.
Nazivam ivotom i ljubavlju ono to me ostavlja praznim. Odlazak, prisila, raskid, mrano srce
rascjepkano u meni, slan okus suza i ljubavi.

Kuga osloboditeljica.
Leeve odvoze u tramvajima. itave kompozicije tramvajskih kola, pune cvijea i mrtvaca, voze du
mora. Zato otputaju konduktere: putnici vie ne plaaju.
Grad se zatvara. Ljudi umiru u gomilama kao u patvorenoj posudi. Neki gospodin ipak nije
izgubio svoje navike. On se i dalje oblai za veeru, lanovi njegove obitelji nestaju od stola jedan po
jedan. On umire nad tanjurom, jo uvijek odjeven. Kao to je rekla sluavka: Svako zlo za jedno dobro.
Ne moramo ga oblaiti. Vie ih ne zakapaju, bacaju ih u more. Ali ima ih previe, pa su poput jezovite
pjene na moru.
Jedan ovjek ljubi jednu enu i na njenu licu ugleda znakove kuge. Nikad je nee toliko voljeti. Ali mu
se ona nikad nije toliko gadila. U njemu dolazi do rascijepa. Ali tijelo uvijek pobjeuje. Gaenje
prevladava. On je primi za ruku, odvue je iz kreveta, u sobu, pa u predsoblje, pa u predvorje zgrade,
kroz dvije male uliice, zatim u glavnu ulicu. Ostavi je pred kanalom. Napokon, ovdje ima i drugih.

Pjeane dine uz more mlaka rana zora i gola tijela pred prvim, jo crnim i gorkim valovima.
Voda je nekako teka. Pokvasimo tijelo i trimo na al, na prve sunane zrake. Svako ljetno jutro na
alima kao da je prvo jutro svijeta. Svaka ljetna veer priinja se sveanim svretkom svijeta. Veeri na
moru su neusporedive. Sunani dani na dinama su ubitani. Ako u dva sata poslije podne hodate sto
metara po vrelom pijesku, bit ete oamueni. Odmah ete pasti. To e vas sunce ubiti. Ujutro su lijepa
opaljena tijela na plaviastim dinama. Nesnosno su nedune te igre i ta gola tijela u treperavoj svjetlosti.
Nou mjesec oboji dine u bijelo. Malo prije toga, veer istie sve boje, one postaju zagasite i jae. More
je ultramarinsko, cesta crvena poput zgruane krvi, al ut. Sve nestaje kad zae zeleno sunce, a

pjeane dine cakle se na mjeseini. Noi neizmjerne sree pod kiom zvijezda. to to steemo u
naruju, je li to tijelo ili mlaka no? A u onim olujnim noima sijevale su munje du pjeanih dina,
blijedjele, i naranasto ili bjeliasto svjetlucale na pijesku i u oima. To je nezaboravno pirovanje. Mogu
napisati: bio sam sretan punih osam dana.

Treba ispatati i uprljati se gnusnom ljudskom patnjom. Prljav je, odbojan i ljepljiv svemir bola.
Pla i jauk nad morskom puinom, sve dok se ne spusti mrkla no i sve ne prekine. (Perzijanci
bitka kod Salamine)

Ratni rukopisi, rukopisi zarobljenika i boraca. Svi su oni proli kroz neizreciva iskustva, a nita iz njih
nisu izvukli. Da su est mjeseci radili u potanskom uredu, ne bi nauili manje. Oni ponavljaju za
novinama. Ono to su u njima proitali pogodilo ih je mnogo vie nego ono to su vidjeli na svoje oi.

Evo trenutka kad inom treba dokazati da ovjekovo dostojanstvo ne uzmie pred veliinom bogova.
(Ifigenija na Tauridi)

elim vladati, posjedovati. Djelo je sve, slava nije nita. (Faust)

Za mudra ovjeka svijet nije tajna, zato mu je potrebno da luta u vjenosti?

Zanosim se milju da se izgubim i da sve poreknem, da ne budem nalik ni na to, da zauvijek raskinem
sve to nas opredjeljuje, da sadanjici prepustim samou i nitavost, pa da opet potraim jedinstvenu
platformu na kojoj se sudbine svaki put mogu ponovo zapoeti. Iskuenje je trajno. Da li ga treba
posluati ili odbaciti? Da li se misao koja salijee jedno djelo moe prenijeti u praznu upljinu ivota, ili
naprotiv treba svoj ivot izjednaiti s njom, pokoriti se iznenadnom blijesku? Ljepota mi je, uz slobodu,
najvea briga.

Moliere na samrti naredio je da ga odnesu u kazalite ne hotei da glumce, glazbenike i strojare, koji su
za ivot imali samo svoje nadnice lii zarade od predstave.

Miljenje Nicolasa Clementa, knjiniara Louisa XIV, o Shakespeareu: Taj engleski pjesnik posjeduje
prilino lijepu matu, izraava se otroumno; ali ta lijepa svojstva potamnjuju prljavtine to ih uplie u
svoje komedije.
Veliko stoljee bilo je takvo samo zato to je bilo osakaeno u dui i u duhu, a to dokazuje i Clement. U
isto vrijeme engleski pjesnik divno je napisao u Richardu II:
O grobovima rije je, stihu, epitafu. A Webster: ovjek je nalik na kajsiju; treba ga zgnjeiti da
zamirie.

U II stoljeu vode se rasprave o vanjtini Isusovoj. Sveti iril i sveti Justin tvrde: da bi se inkarnaciji dao
pravi smisao, treba da njegova vanjtina bude gnusna i odbojna. (Sv. iril: Da bude najstraniji od
sinova ljudi.)
Ali se suprotstavlja grki duh: Ako nije lijep, nije Bog. Pobijedili su Grci.

Dodat u Apsurdu citat iz Tolstoja kao uzorak nelogine logike:

Ako nam smrt oduzima sva zemaljska dobra za koja ivimo, sve uitke koje nam prua ivot,
bogatstvo, slavu, asti, mo, onda ta dobra nemaju nikakva smisla. Ako ivot nije beskrajan, onda je
jednostavno apsurdan, onda nije vrijedno da ivimo i treba da se to je mogue bre oslobodimo ivota
putem samoubojstva. (Ispovijed)
Ali malo dalje Tolstoj ispravlja: Postojanje smrti obvezuje nas bilo da odustanemo dragovoljno od
ivota, bilo da ivot preinaimo na taj nain da mu damo smisao koji smrt nee moi ugrabiti.

Najprolaznija su uzbuenja strah i bol, rekao je Byrd - istraiva arktikih mora. U neogranienoj
samoi Sjevera on je opazio da tijelo ima isto tako velike potrebe kao i duh: Ne moe biti bez zvukova,
mirisa i glasova.

U izvjesnom trenutku ovjek vie ne moe iskusiti ljubavno uzbuenje. Preostaje samo tragika. ivjeti
za nekoga ili neto nema vie smisla. Jo moemo nai smisao samo u pomisli da emo za neto
umrijeti.

Nekom Spartancu efor je dosudio javni ukor, jer je imao prevelik trbuh.
Po atenskoj uzreici u najnii sloj graana svrstavaju se oni koji ne znaju ni itati ni plivati.
Kakvim su, prema Plutarhu, smatrali Alkibijada: U Sparti, naobraenim ovjekom, ednim, strogih
nazora; u Joniji, tankoutnim i besposliarem; u Trakiji, sklonim piu; u Tesalji, dobro potkovanim; kod
satrapa Tisaferna, ovjekom koji izdacima i luksuzom nadmauje svu perzijsku rasko.

Jednoga dana kad mu je narod klicao, Focion ( atenski vojskovoa, govornik i politiar u IV st. Kao voi
aristokratske stranke godila mu je neomiljenost u narodu) ree: Zar sam izustio kakvu glupost?

Dekadansa! Rasprave o dekadansi! III stoljee prije Krista jest stoljee dekadanse za Grku. Ono daje
svijetu geometriju, fiziku, astronomiju i trigonometriju, s Euklidom, Arhimedom, Aristarhom i
Hiparhom.

U grkoj vjeri prvobitno su svi u paklu. Nema nagrade ni kazne a isto je i u idovskoj vjeri. Pojam
nagrade stvorila je trgovaka tvrtka.

Marko Aurelije: Gdje god se moe ivjeti, moe se ivjeti dobro.

Ono to nas koi kad elimo ostvariti neko djelo, postaje djelo samo.
Ono to zakruje cestu daje nam prilike da prokrimo put.

Sve to me ne ubija, jaa me. Da, ali... A teko je sanjati o srei. Prevelik teret svega toga. Najbolje je
zautjeti zauvijek i okrenuti se prema ostalom.

Dilema, kae Gide: biti moralan, biti iskren. I jo: Nita nije tako lijepo kao ono to ludost nalae, a
razum pie.

Otresti se svega. Umjesto pustinje, kuga ili Tolstojeva mala eljeznika stanica.

Miltonov Lucifer. Najdalje od Njega je najbolje... Duh je sam po sebi svoje vlastito obitavalite, on
moe u sebi stvoriti nebo od pakla, pakao od neba... Bolje je vladati u paklu nego sluiti na nebesima.
Saeta psihologija Adama i Eve: on je stvoren za razmiljanje i hrabrost ona za blagost i privlanu
ljupkost; on samo za Boga. Ona za Boga u njemu.

Za plemenitu psihologiju.
Vie pomaemo nekom biu ako mu dajemo o njemu povoljnu sliku nego ako ga neprestano suoavamo
s njegovim manama. Svako bie, to je prirodno, trudi se da nalikuje na svoju najbolju sliku. Moe se
protegnuti na pedagogiju, povijest, filozofiju, politiku. Mi smo, na primjer, rezultat dvadesetstoljetne
kranske tvornice slika. Ve dvije tisue godina ovjek se gleda kao ponienu sliku samoga sebe.
Rezultat je tu. Tko moe rei uostalom to bismo bili da se tih dvadeset stoljea ustrajalo na antikom
idealu s njegovim lijepim izgledom ovjeka?

ivjeti i umrijeti ispred ogledala, kae Baudelaire. Ne primjeuje se dosta i umrijeti. ivjeti, svi su
za to. Ali je teko postati gospodarem svoje smrti.

Psihoza zatvora. Marljivo je posjeivao otmjena javna mjesta: koncertne dvorane, velike restorane.
Stvoriti veze, solidarnost s ljudima, to znaci obranu. A zatim postaje vrue i tamo se guraju laktovima.
Matao je o tome da izda znaajne knjige koje bi stvorile aureolu oko njegova imena i koje bi ga
sauvale od svakog dodira. Zamislio je da bi bilo dovoljno dati pajkanima da proitaju njegove knjige.
Rekli bi: Pa taj ovjek je tankoutan. On je umjetnik. Ne moe se osuditi takvu duu. Ali drugi put je
osjeao da bi ga bolest, neka tjelesna mana jednako toliko zatitila. I kao to su neko zloinci bjeali u
pustinje, on je planirao pobjei u neku kliniku, sanatorij, sklonite. Bio mu je potreban dodir, toplina.
Ukratko je sabirao svoja poznanstva. Nemogue je da se to uini prijatelju M.X-a, uzvaniku M.Y-a.
Ali nikad nema dovoljno poznanstva da otkloni pribliavanje mirne ruke koja mu je prijetila. Tada je
pomislio na epidemije. Zamislite tifus, kugu, to se dogaa, toga je bilo. To je u neku ruku vjerojatno. Pa
dobro, sve se izmijenilo, pustinja dolazi k vama. Ljudi vie nemaju vremena da se bave vama. Jer je
tako: zamislite da se netko, a da vi to ne znate, bavi vama, a ne zna se dokle je doao to je odluio i
da li je odluio. Onda nastupa kuga a da ne govorim o potresima.
Tako je to divlje srce zvalo svoje blinje i molilo njihovu toplinu. Tako je ta opustoena i krljava dua
zahtijevala od pustinja svjeinu i stvarala svoj mir od bolesti, zla i katastrofa.

Kao to se esto dogaa sa ljudima koji su usredsredili svoju energiju na jednu ili dvije ivotne take, on
je izgledao nemarno i zaputeno.


ivjeti kao graanin, a misliti kao polubog.

Nita ne bismo uinili na tom svijetu kad nas ne bi vodile pogrene ideje (Fontenelle).

Montaigne: ivot to izmie, mraan i nijem.

Tko moe rei: imao sam osam savrenih dana. Moje mi sjeanje to kae, a ja znam da ne lae. Da, ta
slika je savrena, kao to su bili savreni oni drugi dani. Te su radosti bile posve fizike i sve su imale
dozvolu duha. U tome je savrenstvo, ugovor sa svojom sudbinom, priznavanje i potovanje ovjeka.
Dugaki pjeani nasipi, divlji i isti! Sveanost vode u jutro tako crno, podne tako jasno, i vee, mlako i
pozlaeno. Duga jutra na pjeanom nasipu meu golim tijelima, podne to satire, trebalo bi ponoviti sve
redom, opet rei ono to je bilo reeno. Tamo je bila mladost. Tamo je mladost i sa trideset godina elim
samo nastaviti tu mladost. Ali ..

Kopernikove i Galileijeve knjige su ostale na indeksu sve do 1822. Tri stoljea tvrdoglavosti, to je
samodopadno.

Montesquieu: Ima takvih gluposti da bi glupost vea od njih vie vrijedila.

Velike Napoleonove rijei: Srea je najvei razvoj mojih sposobnosti.

Prije otoka Elbe: ivi zidar je vredniji od mrtvog cara.
ovjek koji je zaista velik uvijek e se staviti iznad dogaaja koje je prouzroio. Treba htjeti ivjeti i
znati umrijeti.

Sve velike vrline imaju apsurdan izgled.

enja za ivotom drugih. Zato to on, gledan izvana, predstavlja cjelinu. Dok na, gledan iznutra,
izgleda razbacan. Jo trimo za iluzijom jedinstva.

Roman. ekao ju je ujutro u prikrajku livade pod velikim lijeskama na hladnom jesenjem vjetru.
Mlitavo zujanje osa, vjetar meu liem, jogunasti pijetao to pjeva iza breuljaka, uplji lave,
povremeno graktanje vrane. Izmeu tmurnog rujanskog neba i vlane zemlje, inilo mu se da
istovremeno kad i Marthu eka zimu.

Korinani, VII, 27: Kad si vezan uz enu, nemoj nastojati da se razrijei. Kad si slobodan, ne trai
enu uope.
Luka, VI, 26: Teko vama kad svi ljudi budu o vama dobro govorili.
Dok je bio apostol, Juda je inio udesa (Sveti Ivan Zlatousti).

Prema Proustu, priroda ne oponaa umjetnost. Nego nas veliki umjetnik ui da vidimo u prirodi ono to
je njegovo djelo, na nezamjenjiv nain, uspjelo iz nje izdvojiti. Sve ene postaju Renoirova platna.

Uz podnoje kreveta, zgrena od svih uzdaha te agonije, ne plaui, ali na trenutke sva mokra od suza,
moja majka bila je obuzeta tugom bez misli, tugom lia koje iba kia i prevre vjetar.

Ujutro je sve prekriveno injem, nebo opet sja iznad cvjetnih lanaca i uskih zastavica nekog istog
protenja. U deset sati, kad sunce pone grijati, itava se poljana ispuni kristalnom glazbom njenog
otapanja: sitno pucketanje kao uzdasi drveta, pad inja na tlo kao um bijelih kukaca baenih jedni na
druge, zakanjelo lie to pada neprestano pod teretom leda i tek malo poskakuje na zemlji kao vrlo
lagane mrtvake kosti. Sve uokolo, dolinice i breuljci, iezava u maglici. Kad ga se due gleda,
primjeuje se da je taj krajolik, gubei sve svoje boje, naglo ostario. To je vrlo stara zemlja koja se u
samo jedno jutro kroz tisuljea vraa sve do nas.. Ta ostruga pokrivena drveem i paprati ulazi kao
pramac broda u ue dviju rijeka. Nakon to su je prvi zraci sunca oslobodili inja, ona je jedino ivo
mjesto usred tog krajolika bijelog poput vjenosti. Na tom se mjestu bar nejasni glasovi dviju bujica
udruuju protiv bezgranine tiine to ih okruuje. Ali malo-pomalo pjev voda se i sam sjedini s
pejzaem. Iako se nije snizio ni za jedan ton, ini se da je nastala tiina. I od vremena do vremena
potrebno je da prelete tri vrane boje dima kako bi se na nebu opet pojavili znaci ivota.
Sjedei na vrhu pramca, slijedim tu nepominu plovidbu u zemlju ravnodunosti. Nita manje od itave
prirode, a taj bijeli mir koji zimi donosi odvie vruim srcima smiruje to srce razderano gorkom
ljubavlju. Gledam kako se iri nebom ta oteklina svjetla to ne priznaje znakove smrti. Napokon znak
budunosti iznad mene kojem sada sve govori o prolosti. utite, plua! Gutajte taj blijedi i ledeni zrak
koji za vas znai hranu. Budite tiha. Da vie ne moram oslukivati vae polagano truljenje i da se
okrenem prema ...

Znam to znai nedjelja siromanom zaposlenom ovjeku. Naroito znam to je nedjeljno vee, i kad bih
mogao dati smisao i oblik tom to znam, mogao bih od jedne sirotinjske nedjelje napraviti humano djelo.

Ne bih morao pisati: da je svijet bio jasan, umjetnost to ne bi bila, a da mi se inilo da svijet ima smisla,
ne bih pisao. Ima sluajeva kad se mora biti lian zbog skromnosti. Dodati da bi me izraz sprijeio da
bolje razmislim i napokon ga ne bih napisao. To je blistava istina bez osnove.

Neobuzdana seksualnost vodi u filozofiju o besmislenosti svijeta. istoa mu (svijetu) naprotiv daje
smisao.

Prekomjerno koritenje Euridike u knjievnosti etrdesetih godina. Zato to nikad nije bilo toliko
razdvojenih ljubavnika.

Sva Kafkina2 umjetnost sastoji se u tome da itaoca prisiljava na ponovno itanje. Njegovi svreci ili
nepostojanje svretaka sugeriraju tumaenja koja nisu dovoljno jasna i koja zahtijevaju da priu
proitamo pod novim uglom kako bi nam se inila osnovanom. Katkada postoji dvostruka ili trostruka
mogunost interpretacije, a odatle potreba za ponovnim itanjem drugi ili trei put. Ali imali bismo krivo
kad bismo htjeli kod Kafke sve potanko interpretirati. Simbol je uvijek u openitom i umjetnik ga
prevodi ugrubo. Nita nije doslovno. Samo se poriv obnavlja. A to se tie ostalog, treba voditi rauna o
sluajnosti koja je kod svakog stvaraoca velika.

U toj zemlji gdje je zima izbrisala sve boje, jer je tu sve bijelo, i najslabiji zvuk, budui da ga priguuje
snijeg, sve mirise, budui da ih hladnoa krije, prvi miris proljetnih trava mora biti kao radosni zov, kao
jasna truba osjeta.


ivjeti sa svojim strastima znai takoer ivjeti sa svojim patnjama to im je protutea, ublaenje,
ravnotea i plaa. Kad je ovjek nauio ali ne na papiru da ostane sam u intimnosti svoje patnje, da
nadvlada elju za bijegom, iluziju da drugi mogu dijeliti, ne ostaje mu vie mnogo da naui.

Zamislimo mislioca koji, nakon to je objavio nekoliko djela, objavljuje u novoj knjizi: Sve do sada
sam iao u pogrenom smjeru. Sve u poeti iznova. Sada mislim da sam imao krivo, i vie ga nitko ne
bi ozbiljno shvaao. A ipak bi on tada dokazao da je dostojan misli.

ena je dosadna, osim u ljubavi. Ona ne zna. Treba ivjeti s jednom i utjeti. Ili spavati sa svima i
djelovati. Ono najvanije je drugdje.

Pascal: Pogreka dolazi od iskljuivosti.

Bogovi su stavili u ovjeka velike i sjajne vrline koje mu omoguuju da sve osvaja. Ali oni su mu
istovremeno dali jednu goru vrlinu zbog koje on kasnije prezire sve to moe biti osvojeno... Nemogue
je uivati neprestano, umor dolazi da zavri Savreno. Ali zato? U stvarnosti se ne moe neprestano
uivati jer ovjek ne moe uivati u svemu. Osjeamo zamor gledajui koliko ima uitaka koje, ma to
uinili, nikad neemo imati, kao i procjenjujui one koje smo ve imali. Da moemo sve obuhvatiti,
zaista, stvarno, da li bi to zamaralo?

Postaviti pitanje: Volite li ideje strasno krvlju? Imate li nesanicu od te ideje? Mislite li da se zbog
nje izvrgavate smrti? Koliko bi mislilaca odstupilo!

.. .Kad je sve bilo prekriveno snijegom, primijetio sam da su vrata i prozori modri.

Ako je istina da zloin iscrpe iz ovjeka svu sposobnost ivljenja (vidi naprijed).. Znai da je Kainov
zloin (a ne Adamov, koji zasebno izgleda kao grijeh koji se moe oprostiti) iscrpao nae snage i nau
ljubav prema ivotu. Koliko mi uestvujemo u njegovoj prirodi i njegovu vjenom prokletstvu, trpimo
od te neobine praznine i te melankoline neprilagodljivosti koja slijedi odvie velike izljeve i
iscrpljujue kretnje. Kain je odjednom ispraznio za nas sve mogunosti stvarnog ivota. To je pakao. Ali
dobro uviamo da je on na zemlji.

Pouka kuge: niemu i nikome nije sluila. Opametili su se samo oni koje je smrt taknula lino ili
pogodila njihove blinje. Ali istina do koje su tako doli odnosi se samo na njih. Ona je bez budunosti.
Kritika drutva. Susret administracije, koja je apstraktna bitnost, i kuge, koja je najstvarnija od svih sila,
daje samo komine i skandalozne rezultate.
Onaj odvojeni se izbavi jer ne moe ekati da ona ostari.
Jedna od moguih tema: borba medicine i vjere, snage relativnog (a kojeg relativnog) protiv snaga
apsolutnog. Relativno je ono koje pobjeuje ili tanije koje ne gubi.
Dabome, znamo da kuga ima svoju prednost, da ona otvara oi, da sili na razmiljanje. Ona je prema
tome kao sva zla ovog svijeta i kao svijet sam. Ali ono to je istinsko za nevolje ovog svijeta i za svijet
sam, istinsko je takoer i za kugu. Ma kakva bila korist koju pojedinci izvuku iz nje, s obzirom na bijedu

nae brae, morao bi biti luak, zloinac ili podlac onaj koji bi se radovao kugi, u odnosu na nju jedina
parola ovjeka je pobuna.
Svi trae mir. To prikazati.
Obraditi Cottarda s nalija: opisati njegovo ponaanje i otkriti na kraju kako se bojao da e ga uhapsiti.
Novine nemaju vie o emu pisati nego o dogaajima u vezi s kugom. Ljudi kau: nema nita u
novinama.
Pozvani su lijenici izvana.
Ono to najbolje karakterizira to razdoblje ini mi se da je odvojenost. Svi su bili odvojeni od svijeta, od
onih koje su voljeli ili od svojih navika. I u tom uzmaku oni su morali, oni koji su to mogli, razmiljati, a
drugi ivjeti ivotom progonjene ivotinje. Sve u svemu nije bilo sredine.
Prognanika na kraju zahvati kuga i on tri na neko uzvieno mjesto i glasnim kricima doziva svoju enu
iznad gradskih zidina, polja, tri sela i rijeke.
Kad kuga prestane, svi stanovnici izgledaju kao emigranti.
Tarrou je ovjek koji moe sve razumjeti i koji stoga trpi. On ne moe nita osuditi.
Kroz itavo djelo pokazivati da je Rieux pripovjeda koji se slui sredstvima detektiva. U poetku: miris
cigarete.
U isto vrijeme nedruevnost i potreba za toplinom. Da bi se to izmirilo: kino gdje su ljudi stisnuti
jedni uz druge a da se ne poznaju.
Otoii svjetlosti u zamraenom gradu prema kojima mraan narod hrli kao skupina paramecija muenih
heliotropizmom.
Za izgnanika: vee u kavanama gdje se to je mogue vie odgaa trenutak kad se pali svjetlo da bi se
tedjelo na elektrinoj energiji, gdje se sumrak iri dvoranom kao siva voda, vatre zalazeeg sunca slabo
odsijevaju na oknima, mramorni stolovi i nasloni stolica pomalo svjetlucaju: taj sat je sat njegove
osamljenosti.
Razdvojeni iz drugog dijela: Bili su iznenaeni koliinom sitnica koje su mnogo vrijedile za njih i nisu
imale nikakva znaenja za druge. Oni su tako otkrivali lini ivot. Znali su dobro da s time valja
zavriti ili da bar moraju prieljkivati svretak i na odlasku su ga eljeli, ali bez onog ara od
poetka i samo sa vrlo jasnim razlozima zato ga ele. Od velikog poleta to su imali na poetku
ostala im je samo sjetna klonulost u kojoj su zaboravili i sam uzrok tog poraza. Imali su dranje ljudi
koje su zadesile alost i nesrea, ali vie nisu osjeali njihovu otricu. Uglavnom, to je upravo bila
nesrea. Prije su bili samo rtve oaja. Zato mnogi nisu bili vjerni. Jer su od svoje ljubavne patnje
sauvali jo samo okus i potrebu za ljubavlju pa su se, odjeljujui se sve vie od bia koje im je te
osjeaje potaklo, osjeali slabijima i napokon su podlegli prvom njenom obeanju. Tako su postali
nevjerni od ljubavi. Gledajui s udaljenosti, inilo im se da njihov ivot sad predstavlja cjelinu. Tada
su uza nj prionuli s novom snagom. Tako je kuga za njih ponovo uspostavila jedinstvo. Znai treba
zakljuiti da ti ljudi nisu umjeli ivjeti cjelovito premda su bili cjeloviti ili bolje rei mogli su to
tek kad su to prestali biti. Katkada su primjeivali da su u tom pogledu ostali u prvoj fazi, kad su
namjeravali jednog dana pokazati to i ono tom i onom prijatelju koji vie nije bio tamo. Jo su se nadali.
Druga faza je zapravo poela kad su mogli razmiljati jo samo pojmovima kuge. Ali pokatkad,
usred noi, opet im se otvarala rana. I probudivi se iznenada, dirali su joj osjetljive rubove, ponovo
pronalazili svoju posve svjeu patnju i s njom potreseno lice njihove ljubavi.
elim izraziti posredstvom kuge guenje od kojeg smo patili i atmosferu prijetnje i progonstva u kojoj
smo ivjeli. elim istovremeno proiriti tu interpretaciju na pojam postojanja uope. Kuga e dati sliku
onih koji su u tom ratu imali ulogu da razmiljaju, da budu tihi i onih koji su osjeali duevnu patnju.
Kuga, druga verzija.
Odvojeni gube smisao za kritiku. Moe se vidjeti najinteligentnije od njih kako trae u novinama ili
vijestima sa radija razloge zbog kojih bi mogli povjerovati da e kuga brzo prestati, kako se poinju
nadati bez osnove i osjeaju neopravdane bojazni kad proitaju miljenje koje je neki novinar napisao
tek sluajno, zijevajui od dosade.

Ono to obasjava svijet i ini ga podnoljivim jest obian osjeaj da smo s njim povezani a naroito
da smo povezani s ljudima. Odnosi s ljudima uvijek nam pomau da nastavimo, jer oni uvijek znae
razvoje, budunost a takoer ivimo kao da nam je jedini cilj bio imati upravo odnose s ljudima. Ali

onih dana kad postanemo svjesni da to nije na jedini zadatak, a osobito kad shvatimo da samo naa
volja zadrava ta bia da ostaju vezana uz nas prestanite pisati ili govoriti, osamite se pa ete vidjeti
kako se tope oko vas kako je veina zapravo okrenula lea (ne od zlobe nego od ravnodunosti), a da
ostatak uvijek uva mogunost da se zainteresira za neto drugo; kad zamislimo, dakle, sve to je
mogue, sve to predstvlja igru okolnosti u onom to se zove ljubav i prijateljstvo, onda se svijet vraa
svojoj noi, a mi onoj silnoj studeni iz koje nas je naas izvukla ljudska njenost.

etiri mjeseca asketskog i usamljenikog ivota. Volja i duh time dobivaju. A srce?

udnovat citat iz Geneze (II, 22): I vjeni Bog ree: ,Eto, ovjek je postao (nakon to je sagrijeio)
jedan od nas, jer je upoznao dobro i zlo. Ali sada treba paziti da ne isprui ruku i ne zahvati i drvo
ivota, da se s njega ne najede pa da vjeno ivi.
I vatreni ma koji tada istjera ovjeka iz Raja okretao se tamo i amo uvajui put prema drvu ivota.
Opet poinje pria o Zeusu i Prometeju. ovjek je imao mo da postane jednak Bogu, a Bog se toga
bojao pa ga je zadrao u potinjenosti. Id. O boanskoj odgovornosti.

Mata mi smeta pri razmiljanju ili mi ometa disciplinu koja je potrebna za rad. Mata mi je razuzdana,
bez mjere, pomalo nakazna. Teko je saznati kako je golemu ulogu odigrala u mom ivotu. Pa ipak sam
tu linu osobitost primijetio tek sa trideset godina.
Katkada su mi u vlaku ili autobusu dugi sati i ja se suzdravam da se ne izgubim u igrama predodbi, u
konstrukcijama koje mi se ine besplodnim. Umoran od neprestanog uspravljanja nagiba misli, vraajui
je opet prema onom ime mi je potrebno da se ona hrani, nastupi trenutak kad se prepustim, bilo bi
tanije rei kad kliznem: sati bjee kao munja i ja sam stigao prije nego sam se nadao.

U izvjesnoj mjeri, sa mnogo opreza i uz pomo vie nijansi, moglo bi se rei da neto beznaajno ne
mora po svaku cijenu biti neto to nema smisla, nego neto to samo po sebi nema openito znaenje.
Drukije reeno, a prema normalnom mjerilu vrijednosti, ako se oenim, vrim in koji dobiva openito
znaenje u poretku vrste, drugo u poretku drutva, religije i moda posljednje u, metafizikom poretku.
Zakljuak: brak nije beznaajan in, bar to nije u poretku openito prihvaenih vrijednosti. Jer ako mu se
oduzme znaenje vrste, socijalni i vjerski smisao, a to se dogaa kod osoba ravnodunih prema tim
razlozima, enidba je zaista beznaajan in. U svakom sluaju na tom se primjeru vidi da je beznaajnost
sadrana u znaajnosti, koje ona nema.
Da se posluim suprotnim primjerom: ako ja, da bih otvorio vrata, okrenem kraun udesno umjesto
ulijevo, ne mogu tu kretnju pripisati nikakvom openito prihvaenom znaenju. Drutvu, vjeri, vrsti i
samom Bogu nije ama ba nimalo stalo do toga okreem li ja kraun desno ili lijevo. Zakljuak: moj in
je beznaajan, osim ako se za mene ta navika ne vee na primjer uz nastojanje da tedim svoju snagu, na
smisao za uspjeno djelovanje, koje moe biti odraz odreene volje, ivotnog stava, itd. U tom e sluaju
biti za mene daleko vanije da okrenem kraun na odreen nain nego da se enim. Dakle, beznaajnost
uvijek ima svoju relaciju koja odluuje o onom to je ona. Glavni zakljuak je da ima neizvjesnosti u
pitanju beznaajnosti.

Nietzsche sa vanjskim ivotom, najdosadnijim to moe biti, dokazuje da je misao sama po sebi, nastala
u samoi, strana pustolovina.

Nietzsche zna i za nostalgiju. Ali on nee nita traiti od neba. Njegovo rjeenje: ono to se ne moe
traiti od Boga, trai se od ovjeka: to je natovjek. udnovato da u znak osvete za takav zahtjev nisu od
njega stvorili samoga Boga. Moda je to pitanje strpljenja. Buda propovijeda mudrost bez bogova, a
nekoliko stoljea kasnije stavljaju ga na oltar.


Evropljanin koji od hrabrosti stvara nasladu: divi se sebi. Odvratno. Prava hrabrost je pasivna: ona je
ravnodunost prema smrti. Ideal: isto saznanje i srea.

to ovjek moe poeljeti bolje od siromatva? Nisam mislio na bijedu niti na beznadni rad modernog
proletera. Ali ne vidim to se moe poeljeti vie od siromatva spojenog s aktivnom dokolicom.

Stari filozofi (i to iz dobrih razloga) mnogo su vie razmiljali nego to su itali. Zato su se oni tako
strogo drali konkretnog. tampanje knjiga je to izmijenilo. Vie se ita nego to se razmilja. Mi
nemamo filozofije nego samo tumaenja. To je ono to kae Gilson da je nakon vijeka filozofa koji su se
bavili filozofijom uslijedio vijek profesora filozofije koji se bave filozofima. U tom miljenju ima
istovremeno skromnosti i nemoi. A mislilac koji bi zapoeo svoju knjigu ovim rijeima: Uzmimo
stvari u poetku, izloio bi se podsmijesima. Zato to filozofska knjiga koja bi danas izala, a koja se ne
bi oslanjala ni na kakav autoritet, citat, komentar itd. ne bi bila ozbiljno shvaena. Pa ipak ...

Za Kugu. Kod ljudi ima vie onoga emu se moemo diviti nego onoga to valja prezirati.

Montaigne
Id. O tuzi: Ja spadam meu one koji su se najvie oslobodili te strasti i niti je volim, niti cijenim, iako
je svijet bez promiljanja odlikuje naroitom naklonocu.
Id. (Laljivci): I zar ne znai nita ako vie cijenimo snagu konja, nego njegovu sposobnost da se
odluno i brzo zaustavi.

Apsurd. Uspostaviti moral sa Ti. Ne vjerujem da postoji neki drugi svijet gdje bismo morali polagati
raun. Pa mi ve moramo polagati raun na ovome svijetu svima koje volimo.

Utjeha ovog svijeta jest da nema neprestanih patnji. Kad nestane bol, raa se radost. Sve je u ravnotei.
Taj svijet je poravnan. Pa ak ako naa volja nastoji da postane privilegirana patnja, koju uzdiemo na
razinu snaga da bismo je neprestano osjeali, u tom je izboru dokaz da mi tu patnju smatramo dobrom i
ovaj put se u njoj nalazi kompenzacija.

Po prvi put: neobian osjeaj zadovoljstva i punoe. Pitanje koje sam sebi postavio dok sam leao u
travi, prije nego je palo zaguljivo i vrue vee: Kad bi ti dani bili posljednji... Odgovor: miran
osmijeh u meni. Ipak nema nita na to bih mogao biti ponosan: nita nije odluno, ak ni moje
ponaanje nije tako stalno. Da li se jedno iskustvo zavrava tvrdoom, ili blagou veeri, ili naprotiv
poetkom mudrosti koja vie nita ne nijee.

Kao to se danju ini da let ptica nikad nema cilja, uvee se uvijek ini da su nale svoje odredite. Lete
prema neemu. Tako moda u vee ivota ...'
Postoji li vee ivota?

Van Gogh, potaknut jednom Renanovom misli: Umrijeti u sebi, ostvariti velike zamisli, doi do
uzvienosti i premaiti vulgarnost kojom se vue egzistencija gotovo svih ljudi.
Ako uporno iskreno volimo ono to je zaista dostojno ljubavi i ako ne rasipamo svoju ljubav na
beznaajne, nitavne i dosadne stvari, doi emo malo-pomalo do svjetlosti i postat emo jai.
Ako se usavravamo samo u jednoj stvari i ako je dobro shvatimo, dobivamo k tome jo i shvaanje i
poznavanje mnogih drugih stvari.
Ja sam vrsta vjernika u svojoj nevjernosti,
Ako slikam krajolike, u njima e se uvijek nai trag ljudi.
Citira Doreovu reenicu: Imam strpljenje vola.
Lo ukus velikih umjetnika: izravnava Milleta s Rembrandtom.
Sve vie i vie vjerujem da dragog Boga ne treba suditi prema ovome svijetu, to je jedna njegova
neuspjela studija.
Mogao bih se sasvim dobro i u ivotu i u slikarstvu snai bez dragog Boga, ali se ne mogu, ja patnik,
snai bez neega to je vee od mene, to je moj ivot i stvaralaka snaga.
Dugotrajno je traenje Van Goghovo, koji je sve do dvadeset i sedam godina lutao prije nego je naao
svoj put i otkrio da je slikar.

Kuga. Osjeajan je profesor na kraju poasti zakljuio da mu je kao jedini pametni posao preostalo da
nanovo prepisuje neku knjigu naopako (obraditi tekst i smisao).
Tarrou umire tiho (trepne okom, itd.).
Na kraju razgovor profesora i doktora: oni su sjedinjeni. Ali zato to malo trae. Ja nisam imao itd.
idovska etvrt (muhe). Oni koji ele sauvati privid. Pozivaju ljude na kavu od cikorije.

Umjetnost kao da je stidljiva. Ona ne moe govorili izravno.

Kuga. Svi se bore a svatko na svoj nain. Jedini kukaviluk je pokleknuti... Pojavile su se gomile
novih moralista, a njihov je zakljuak uvijek bio isti: treba pokleknuti. Ali Rieux je odgovarao: treba se
boriti tako i tako.
Izgnanik provodi sate na kolodvorima. Oiviti mrtvi kolodvor.
Rieux: Meu svim ljudima koji ratuju mora biti ljudi koji ubijaju i ljudi koji lijee. Ja sam izabrao
lijeenje. Ali znam da sam u boju.
Postoje u ovom trenutku daleke luke u kojima je voda ruiasta u vrijeme kad zalazi sunce.

Dunost znai initi ono za to se zna da je pravedno i dobro ono to zasluuje prednost.

Parain. Svi su oni varali. Nikad nisu prevladali oaj u kojem su bili. I to zbog knjievnosti. Za njega je
komunist netko tko se odrekao jezika i zamijenio ga istinskom pobunom. Izabrao je da uradi ono to
Krist nije htio uiniti, da spasi proklete osudivi i sebe na vjeno prokletstvo.

Kuga. Kod njih je ljubav dobila oblik tvrdoglavosti.

Dodati Kaliguline dokaze. Hajdemo, tragedija je zavrena, poraz je zaista potpun. Okreem se i idem
odavle. Smatram da je moj udio u toj borbi nemogu. ekamo da umremo, znajui unaprijed da smrt ne
oslobaa ni od ega.

Krist je moda umro za nekoga, ali ne za mene. ovjek je kriv, ali zato to nije umio izvui sve iz
samoga sebe to je greka koja se poveavala od postanka.


Kuga. Volio se probuditi u etiri sata ujutro i tada je zamiljati. Bio je to sat kad se mogao doepati nje.
U etiri sata ujutro se nita ne radi. Spava se.
Jedna kazalina druina nastavlja igrati: komad o Orfeju i Euridici.

Branite se govorili su suci.

Ne ree Optueni.
Zato? To se mora.
Jo ne. Hou da primite svu vau odgovornost.

Postaviti pitanje apsurdnog svijeta, znai upitati: Hoemo li prihvatiti oajanje a da nita ne
poduzmemo. Pretpostavljam da nitko pristojan ne moe odgovoriti da.

Alir. Ne znam da li sam dovoljno razumljiv. Ali kad se vraam prema Aliru, imam isti osjeaj kao da
gledam lice nekog djeteta. A ipak znam da sve nije isto.

Tarrou: To je udno, vaa filozofija je tuna, a lice sretno. Prema tome zakljuite da moja filozofija
nije turobna.
U sredini, sve se osobe nau u istoj sanitarnoj jedinici. Jedno poglavlje o velikom sastanku.
Nedjelja jednog nogometaa koji vie ne moe igrati, povezati ga s Tarrouom: Etienne Villaplane,
dosauje se nedjeljom otkako su zabranjene nogometne utakmice. Kakve su bile njegove nedjelje.
Kakve su sada: vue se ulicama, uta kamenie koje nastoji ubaciti ravno u otvor kanala (Jedan nula,
kae. I doda da je ivot bio surov.). Upada u igru djece kad se igraju loptom. Ispljune opuke pa
doekuje loptu udarcem noge (u poetku, dabome. Poslije je uvao opuke).
Rieux i Tarrou.
Rieux: Kad netko pie to to vi piete, ini se da ne moe sluiti ljudima.
- Hajdemo ree Tarrou to je samo privid ...

Roman: No priznanja, suza i poljubaca. Krevet natopljen plaem, znojem, ljubavlju. Na vrhuncu svih
razdora.

Oni koji vole sve ene na putu su prema apstrakciji. Oni nadilaze ovaj svijet, ma kako to izgledalo. Jer se
oni okreu od osobitog, od pojedinanog sluaja. ovjek koji bi izbjegavao svaku ideju i svaku
apstrakciju, pravi oajnik, to je ovjek koji pripada samo jednoj eni. Zbog jogunastog izraza tog
osebujnog lica koje ne moe u svemu zadovoljiti.

Prosinac. To srce puno suza i noi.

Opravdanje umjetnosti: pravo umjetniko djelo pomae iskrenosti, pojaava sukrivnju ljudi tid.

Nema prigovora koji zvui tako totalitaristiki kao religiozni ili moralni prigovor. Ako ovaj svijet nema
smisla, oni su u pravu. Ne prihvaam da su u pravu. Dakle.. .
Na nama je da stvorimo Boga. On nije stvoritelj. U tome je sva povijest kranstva. Jer mi imamo samo
jedan nain da stvorimo Boga, naime da postanemo Bog.

Nema slobode za ovjeka dok ne savlada strah od smrti. Ali ne samoubojstvo. Da bi ga nadvladao,
ne treba klonuti. Treba umrijeti gledajui smrti u lice, bez gorine.

Milost?
Moramo sluiti pravdi jer je naa sudbina nepravedna, poveati sreu i radost jer je ovaj svijet nesretan.
Takoer ne smijemo osuivati na smrt jer smo mi pretvoreni u osuene na smrt.
Lijenik, neprijatelj Boga: on se bori protiv smrti.

Smisao mog djela: toliko je ljudi lieno milosti. Kako ivjeti bez milosti? Treba se toga vrsto prihvatiti i
uiniti ono to kranstvo nije nikad uinilo: pozabaviti se prokletima.

Klasicizam je prevlast strasti. U sedamnaestom stoljeu strasti su bile individualne. Danas su kolektivne.
Treba ovladati kolektivnim strastima, to e rei dati im njihov oblik. Ali one nas progutaju im ih
iskusimo. Zbog toga su djela iz nae epohe preteno reportae, a ne umjetnika djela.

Ljudsko srce uspijevamo upoznati samo u nesreama l na putovanjima.

Biljenica br. V
Rujan 1945-travanj 1948
to bi mogla biti (to je) besmrtnost za mene? ivjeti sve dok posljednji ovjek ne iezne sa zemlje.
Nita vie.

Ljudi kao ja ne boje se smrti, kae on. Nesrea im daje pravo.

L. Preobraziti svijet beznaajni je zadatak, C. Ne radi se o tome da se preobrazi svijet nego

ovjek.

L. Junatvo je drugorazredna vrlina.

C. Ti ima pravo da to kae jer ti to dokazuje. A koja e biti glavna vrlina?
L. gledajui ga. Prijateljstvo.

Kolektivne strasti nadvladavaju line strasti. Ljui vie ne znaju voljeti. Danas ih zanima sudbina
ovjeanstva, a ne vie sudbina pojedinca.


Sa trideset godina sam gotovo preko noi saznao to je ugled. Ne elim to. To bi me moglo kasnije
muiti. Sada znam to je to. To je beznaajno.

Mogu stvarati uz neprestani napor. Moja je tenja da se survam u nepominost. Moja najdublja,
najpouzdanija sklonost je tiina i svakodnevni ivot. Da bih izmakao zabavi, caru makinalnog, trebale su
mi godine upornosti. Ali ja znam da uspravno stojim upravo zbog tog napora i da bih se skotrljao u
ponor da i naas prestanem u to vjerovati. Tako odolijevam bolesti i odricanju, svim svojim snagama
drim glavu uspravno da bih disao i pobjeivao. To je moj nain oajanja i moj nain lijeenja od njega.

Osamdeset posto razvoda braka kod zarobljenika vraenih u domovinu. Osamdeset posto ljudskih
ljubavi ne moe izdrati petogodinju razdvojenost.

Manje volimo ljude zbog dobra koje su oni nama uinili nego zbog dobra koje smo mi uinili njima.
Ne, u najgorem sluaju, volim ih podjednako. A to nije nesrea. Prirodno je da smo zahvalni onom koji
nam dopusti da bar jednom budemo bolji nego to jesmo. To je najbolja ovjekova ideja koju visoko
cijenimo i pozdravljamo.

Hegel. Samo moderan grad prua duhu podruje na kojem moe postati svjestan sama sebe. Znaajno.
Ovo je vrijeme velikih gradova. Svijetu su odsjekli jedan dio njegove istine, ono to predstavlja njegovu
trajnost i ravnoteu: prirodu, more itd. Svijet je samo na ulicama! (Usp. Sartrea. Sve moderne filozofije
povijesti, itd.).

Poeci moderne ludosti. Kranstvo je odvratilo ovjeka od svijeta. Svelo ga je na njega samoga i
njegovu povijest. Komunizam je logini nastavak kranstva. To je povijest krana.
Id. Nakon dvije tisue godina kranstva pobuna tijela. Bile su potrebne dvije tisue godina da ovjek
opet moe izloiti golo tijelo na plaama. Odatle razuzdanost. Ono je opet postalo uobiajeno. Preostaje
samo da to opet postane u filozofiji i metafizici. To je jedan od vidova modernoga gra.

Nurnberg. ezdeset tisua leeva pod ruevinama. Zabranjeno je piti vodu. Ali nitko nema volje ni da se
u njoj kupa. To je voda iz Mrtvanice. Iznad trulei proces.
Na sjenilu od ljudske koe vidi se vrlo staromodna plesaica istetovirana izmeu dvije bradavice na
grudima.

Koliko je vea moja nezainteresiranost, toliko je moj interes autentiniji.

Ne mogu okrenuti svoje moralne vrijednosti samo protiv SSSR-a. Jer, istina, tea je deportacija vise
milijuna ljudi nego linovanje jednog crnca. Ali linovanje jednog crnca je rezultat stanja koje traje ve
stotinu i vie godina i koje napokon predstavlja nesreu isto tolikog milijuna crnaca u duljem razdoblju
koliko je milijuna deportiranih erkeza.

Napisati povijest jednog suvremenika koji se izlijeio od svojih patnjih samo dugotrajnim promatranjem
jednog krajolika.

... neizmjerna srea to dolazi od iscrpljenosti i uspjeha i s kojom nita drugo u ivotu nikakva
tjelesna ni duhovna radost nije dostojna da se usporedi.

Kao u svih slabia njegove odluke su bile grube i bezumno vrste.

Sada moemo otii. Uinili smo sve to se na tom svijetu moe oekivati da se uini kad se suoimo s
ljudskom glupou. Dakle, to? Malo odgoja.

Vae mihi qui cogitare ausus sum (Jao meni koji sam se odvaio misliti).

to vrijedi ovjek? to je ovjek? Nakon onoga to sam vidio, itavog ivota e mi ostati oprez i
osnovna uzemirenost u odnosu na njega.

Izokrat: Nita na svijetu nije boanstvenije, uzvienije, dostojanstvenije od ljepote.

Eshil o Heleni: Due vedre kao tiina mora, ljepota koja je krasila najbogatije ukrase, blage oi to su
oaravale samo jednim pogledom, ljubavni cvijet fatalan za srca.
Helena nije kriva, ona je rtva bogova. Nakon katastrofe ona nastavlja tijek svog ivota.

Prekrasan dan. Pjenuava svjetlost, blistava i njena iznad i oko velikih bukava. ini se da je izluuju
sve grane. Kite lia to se polako pomiu u tom plavom zlatu kao da su tisua usta sa vie usnica to
itav dan izluuju poput sline taj zrani sok, svijetao i sladak ili pak tisua malih okruglih otvora za
vodu od zelene bronce, to bi bez prestanka navodnjavale nebo modrom i sjajnom vodom ili pak ...
ali dosta je to.

Proitao sam ponovo sve te biljenice poevi od prve. Upalo mi je u oi; krajolici malo-pomalo
nestaju. Moderni rak podgriza i mene.

Najozbiljniji problem to se postavlja pred suvremene duhove: konformizam.

Ja sam ovjek koji ne vjeruje ni u ta; koji nikoga ne voli, barem priroeno. U meni je neka praznina,
zastraujua pustinja.

uo sam priati o jednom ovjeku koji je, kad ga je obuzela neobina odvratnost prema
nepodnoljivu razgovoru nekih od njegovih blinjih ... odjednom odluio da vie ne govori...

Sade je takoer zahtijevao da se ukine smrtna kazna, ozakonjeno ubojstvo. Razlog: ubojica ima
opravdanja u prirodnim strastima. Zakon nema.

Kako objasniti da siromano dijete moe osjeati stid a da ne osjea zavist.

Heine (1848): Ono za im danas svijet tei i emu se nada mom je srcu postalo posve strano.

Hrabrost je, prema Schopenhaueru, obina potporunika vrlina.

U etvrtoj knjizi Emilea Rousseau veoma hvali ubojstvo (21. biljeka) iz razloga asti.
Pljuska i pogaena rije, koje se prime i pretrpe, imaju graanske posljedice kakve nikoji mudrac ne
moe predvidjeti i za koje nikakav sud ne moe uvrijeenog osvetiti. Manjkavost zakona daje mu u tome
neovisnost; on je tada jedini sud, jedini sudac izmeu onog tko ga je uvrijedio i sebe; on je sam tuma i
ministar prirodnog prava; on sebi duguje pravdu i samo je sam moe izvriti... Ne kaem da se mora
tui, to je ludorija; kaem da sebi duguje pravdu i da je samo on moe sebi dodijeliti. Umjesto tolikih
uzaludnih ukaza protiv dvoboja, da sam vladar, kaem da u mojoj dravi nikad ne bi bilo ni pljuske ni
pogaene rijei i to samo zahvaljujui vrlo jednostavnom sredstvu u koje se sudovi nee nimalo mijeati.
Ma to bilo, Emile zna da u slinim sluajevima duguje sebi pravdu i primjer sigurnosti asnim ljudima.
Ne radi se o tome da najodluniji ovjek sprijei da ga ne vrijeaju, ali o njemu ovisi hoe li
onemoguiti da se ljudi dugo ne hvastaju kako su uvrijedili.

Ljubav prema dalekom, a ne prema blizom. Ne naavi ni meu mukarcima ni meu enama za sebe
nita to bi bilo dostojno da se uza to veem, stavljam se u slubu ovjeanstva

Pozdravljam va filozofski ugled (Hegelu). Ali sa svim dunim potovanjem prema vaem filozofskom
filistarstvu, ast mi je da vam izloim da u, dogodi li se da se uspnem na vii stupanj na razvojnoj
ljestvici, zahtijevati odatle da mi se poloi raun o svim ljudima od kojih su uvjeti ivota i povijesti
stvorili muenike, o svim rtvama sluaja, praznovjerja, Inkvizicije, Filipa II itd... U protivnom sluaju,
s tog povienog mjesta, sunovratit u se s glavom naprijed. Neu sreu koju mi dodjeljuju, ako
prethodno nisam smiren u pogledu svakog od moje brae po krvi, kosti mojih kosti i mesu moga
mesa ...

Jedan na smrt osueni: Za itava svog ivota, koji je ipak bio tako kratak, vidio sam samo zlo... U
takvim uvjetima i u takvom ivotu moe li se bilo to voljeti, ak i ono to je dobro?

R. C. U vlaku za vrijeme okupacije, svie dan. Nijemci. Neka ena ispusti zlatni predmet. C. ga pokrije
nogom i vrati joj ga. ena: hvala. Ponudi mu cigaretu. On uzme. Ona ponudi i Nijemcima. R. C.:
Nakon to sam razmislio, gospoo, vraam vam vau cigaretu. Neki Nijemac ga gleda. Tunel. Neka
ruka stegne njegovu. Ja sam Poljak. Po izlasku iz tunela R. C. pogleda Nijemca. Oi su mu pune suza.
Na kolodvoru se Nijemac, izlazei, okrene prema njemu i namigne. C. odgovori i nasmijei se. Hulje,
ree im neki Francuz koji ih je u tome zatekao.

Tolstoj: Snaan zapadnjak dizao je sa cesta i polja stupove praine, povijao vrhove visokih lipa i breza
u vrtu i nosio u daljinu uto opalo lie (Djetinjstvo).
Id. Da mi je bilo dano u tunim satima ivota da ponovo vidim taj osmijeh (njegove majke), pa makar i
naas, ne bih znao to je bol.


Nisam se povukao iz svijeta zato to sam u njemu imao neprijatelje, nego zato to sam u njemu imao
prijatelje. Ne zato to su mi oni tetili, kao to se obino dogaa, nego stoga to su me smatrali boljim
nego to jesam. To je obmana koju nisam mogao podnijeti.

Pretjerana vrlina se sastoji u suzbijanju svojih strasti. Jo vea vrlina se sastoji u njihovu uravnoteenju.

Zvijezde svjetlucaju istim ritmom kojim zriu zrikavci. Glazba sfera.

Predugo ivimo.

Moja je ivotna srea da sam susretao, volio (i varao) samo izvanredne ljude. Upoznao sam krepost,
dostojanstvo, prirodnost, plemenitost kod drugih. Prekrasan prizor i bolan.

Mi ne potjeemo od majmuna nego mu se vrlo naglo pribliavamo.

ivimo zapravo samo nekoliko sati u naem ivotu...

Andre B. i njegova tetka, koja mu je dala irok al, odvie debeo i napadan. Budui da ona svakog jutra
provjerava da li ga on stavlja prije izlaska, on joj doe rei do vienja samo u koulji, zatim brzo navlai
kaputi i ogrta na ulazu prije nego izie.

Loe reputacije lake je podnositi nego dobre, jer je dobre teko vui sa sobom. Treba pokazati da ih se
zasluuje, a svaku slabost vam smatraju zloinom. Kod loih, slabost vam uraunavaju pri pomilovanju.

Veera, Gide. Pisma mladih pisaca koji pitaju treba li nastaviti. Gide odgovara: to? Vi moete da ne
piete a oklijevate?

Ponemo tako da ne volimo nikoga. Zatim volimo uope sve ljude. Kasnije volimo samo neke od njih,
pa samo jednu i onda samoga sebe.

Iz aviona nou svjetla Baleara kao cvjetovi u moru.

Aleksandar Blok.
O, da su vam znane, djeco, tmine i studen dolazeih dana, i jo:
Kako je muno ii izmeu ljudi,
Priinjati se da jo postojimo, i jo:

Svi smo nesretni. Naa domovina nam je pripremila teren za srdbe i svae. ivimo svaki iza kineskog
zida, uzajamno se prezirui. Nai jedini pravi neprijatelji su popovi, votka, kruna, andari koji kriju
svoja lica i podbadaju nas jedne protiv drugih. Trudit u se da zaboravim... svu tu kaljuu da bih postao
ovjek a ne stroj za uzgajanje mrnje ...
Volim samo umjetnost, djecu i smrt.
Id. Razmiljajui o neznanju i iznemoglosti siromanih ljudi:
Krv mi se ledi od stida i oaja. Sve je samo praznina, zloa, sljepilo, bijeda. Samo posvemanje
saaljenje moe dovesti do promjene... Uradio sam tako jer moja savjest ne miruje. Znam to mi je
initi: moram dati sav svoj novac, zamoliti oprotenje od svih ljudi, razdijeliti svoja dobra, svoju
odjeu ... Ali ne mogu ... neu ...
O, moj dragi, moj voljeni olou!
Ne moe se voljeti ono to je na meama umjetnosti, a ipak: Umrijet emo svi, ali umjetnost ostaje.

Da li ovaj svijet postoji zato to odbacuje dio tog svijeta? Protiv Amor fati. ovjek je jedina ivotinja
koji odbija da bude ono to jest.

Roman. Povratak iz logora. Stie, malo je prizdravio, zadihan je, ali taan. Jednom zauvijek zadovoljit
u vau znatielju. Ali ne elim da me poslije ispitujete. Slijedi hladan izvjetaj.
Primjer:
Iziao sam odanle.
Rijei su izlazile tvrde i glatke. Vie nije bilo nijansa.
Htio bih puiti.
Prvi dim. Okrene se i nasmijei.
Izvinite, ree s istim mirnim i zatvorenim izrazom.
Poslije vie nikad o tom ne govori. ivi posve obino. Samo neto: vie ne dira svoju enu. Sve dok nije
dolo do krize i objanjenja: Uasava me sve to je ljudsko.

Posljednje rijei Karla Gerharda, nekadanjeg Himmlerova lijenika (koji je znao sve o Dachauu): ao
mi je to na tom svijetu jo ima nepravde.

Ta usta koja je izglaala prljava erozija uitka.

Sve dok ovjek ne savlada elju, nije savladao nita. A on je gotovo nikad ne savlada.

Dimitriju Bogrovu, ubojici Stolipina, doputaju da bude objeen u fraku.

itavu povijest ruskog terorizma moe se smatrati borbom izmeu intelektualaca i apsolutizma u
prisustvu utljivog naroda.

Kad smo samo jednom vidjeli sjaj sree na licu voljenog bia, znamo da ne moe biti drugog poziva za
ovjeka nego da to svjetlo izaziva na licima koja ga okruuju... i razdiremo se pri pomisli na nesreu i
no koje samim tim to ivimo bacamo u srca koja susreemo.

...prividan izgled sela koja je ukrasio Potemkin du putova kojima je prolazila Katarina Velika obilazei
svoje carstvo.

Czapski (Neljudska zemlja) pria kako su ruska djeca polijevala vodom leeve njemakih vojnika koje
su nali u snijegu i ujutro se sluila truplima kao saonicama.

Veliki Iman Ali: Svijet je strvina. Svatko tko zaeli komadi od njega, ivjet e s psima.

Stendhal: Razlika izmeu Nijemaca i drugih naroda: oni se raspaljuju razmiljanjem umjesto da se
smire. Druga nijansa: umiru od elje da imaju karaktera.

Bog je doao da umre na kriu zato to nam je zavidio na boli. Taj neobian pogled koji jo nije bio
njegov ...

U samostan, Ofelijo! Pa da, jer se nju moe posjedovati samo ako se poduzme sve da je nitko ne
posjeduje.

Ako postoji dua, pogreno je vjerovati da smo je dobili ve dokraja stvorenu. Ona se stvara ovdje u
toku ivota. A ivot nije nita drugo nego to dugotrajno i muno raanje. Kad je dua gotova, kad smo je
stvorili mi i bol, evo smrti.

Sretan sam to ovdje dolje postoji grob (Keats).

*
Kleist koji je dvaput spalio svoje rukopise... Piero della Francesca, slijep na kraju svojih dana... Ibsen
koji je na kraju izgubio pamenje pa je nanovo uio abecedu ... Hrabrost! Hrabrost!

Ljepota koja pomae ivjeti, pomae i umrijeti.

Tisuljeima je svijet bio nalik na one talijanske slike iz razdoblja renesanse na kojima, na hladnim
ploicama, ljudi podnose muke dok drugi, savreno rastreseni, gledaju kojekuda. Broj
nezainteresiranih bio je neizmjerno velik u odnosu na broj zainteresiranih. Povijest karakterizira
koliina ljudi koji se ne zanimaju za nevolju drugih. Katkada je doao red na njih. Ali onda je to bilo
usred sveope rasijanosti pa se time kompenziralo ... Danas svi hine da se zanimaju. U dvoranama
palaa, svjedoci se odjednom okreu bievanom.

Gorki govorei o Tolstoju: To je ovjek koji trai Boga, ne za samoga sebe, nego za druge, da bi
ga on, ovjek, ostavio na miru u pustinji koju je sebi odabrao
Id. Nisam siroe na zemlji sve dok postoji taj ovjek.

Kad su spaljivali Jana Husa, moglo se vidjeti blagu sitnu staricu kako prinosi svoj sveanj drva da ga
doda lomai.

Ti trenuci kad se ovjek preputa patnji kao fizikoj boli: ispruen, nepomian, bez volje i budunosti,
oslukujui samo dugotrajne ubode zla.

Tvrdoglavo brkamo enidbu i ljubav s jedne strane, sreu i ljubav s druge strane. U tome nema nita
zajednikog. Zbog toga se dogaa, budui da je ea odsutnost ljubavi od ljubavi, da ima sretnih
brakova.

Tolstoj, u aferi ibunin brani pred sudom nesretnika, okrivljenog zato to je udario svoga kapetana
moli za nj nakon smrtne osude pie svojoj tetki molei je da poradi kod ministra rata. Ovaj je samo
primijetio da je Tolstoj zaboravio dati adresu regimente i da zato ne moe nita uiniti. Prekosutra od
dana kad je Tolstoj primio pismo kojim se trai od njega da dopuni taj nedostatak, ibunin je smaknut
Tolstojevom grekom.

Posljednje Tolstojevo djelo koje su nali nedovreno na njegovu radnom stolu: Na svijetu nema
krivaca.

1843. Amerikanci su oslobodili Havaje koje su Englezi silom prisvojili. Melville je tome prisutan. Kralj
poziva podanike da proslave svoju sreu tako da se prestanu obazirati na zabranu, moralnu, zakonsku
ili vjersku za vrijeme deset uzastopnih dana; za to vrijeme, objavio je sveano, svi zakoni tog podruja
su van snage.

Dosta lijepa, ali kako kae Stendhal, ne zadovoljava misli.

Onog dana kad se rastao sa enom poelio je okoladu i ispunio tu elju.

Ona mu je pruala zadovoljstva tatine. Zato joj bijae vjeran.

Obiavala je ponavljati po tri puta "Volim te", aputavo i brzo kao kredo u kom ima i bojazni.

Uz veinu ena mogao se sjajno pretvarati. Uz nju nikako. Svojevrsna genijalna intuicija upuivala ju
je u ono to se zbivalo u njegovu srcu, iznosila to na vidjelo.

Da na nesreu ne znam to je ljubav i kad bih htio ispasti smijean pa traiti u tom pogledu poduku, ne
bih se kolovao u Parizu ili novinama.

Odvie lijepe ene manje zadivljuju drugi dan. To je velika nevolja... itd.

Delacroix: Ono najstvarnije u meni su iluzije koje stvaram slikajui. Ostalo je pijesak.

Delacroix. Ono to ini ljude genijalnim... nisu nove ideje, to je ona ideja koja ih opsjeda, da naime ono
to je reeno nije jo dovoljno reeno.

Poslijepodne, sunce i svjetlo ulaze u valovima u moju sobu, nebo je plavo i zamagljeno, iz sela dopire
buka djece, pjesma mlaza vode sa esme u bai... i evo alirskih trenutaka to mi se vraaju. Prolo je
dvadeset godina...

Veljaa 1950.
Disciplinirani rad do travnja. Zatim strastveni rad. Uutjeti. Sluati. Ostaviti da se prelijeva.

Delacroix.
Veliki umjetnik mora nauiti izbjegavati ono to ne treba kuati. Samo se luaci i nemoni ljudi mue
zbog nemogueg. A ipak treba biti vrlo smion.
Id. Potrebna je velika hrabrost da bismo se usudili ostati uvijek jednaki.
Id. Ne radi se samo zato da bi se stvaralo djela nego da bi se dalo cijenu vremenu.
Id. Beskrajno je zadovoljstvo ovjeka koji je radio i dobro iskoristio svoj dan. Kad sam u takvom
stanju, divno uivam i u najmanjem predahu. Mogu se ak i bez trunke aljenja nai u drutvu
najdosadnijih ljudi.
Id. .. nipoto ne traiti uporno ono to je prolazno, nego uivati u samom radu i divnim satima to
slijede za njim...
Id. Kako sam sretan to vie ne moram biti sretan onako kako se to neko podrazumijevalo (strasti).
Velike talijanske kole u kojima se naivnost sjedinjuje s najveim znanjem.
Id. govorei o Milletu. On je ba iz one grupe bradatih umjetnika koji su digli revoluciju 1848, ili je
odobravali, vjerujui po svoj prilici da e zavladati jednakost talenata kao jednakost bogatstava.
Id. Protiv napretka, itava 200. str. ... Divan je prizor u najboljem od stoljea kad filozofi goje ljudsku
stoku.
Id. Ruski romani imaju miris stvarnosti koja zauuje.

Seljak koji je ostao ravnoduan usred molitve to je svima izmamila suze. Ree ljudima koji mu
predbacuju hladnou da nije iz te upe.

Svi oni dani koji se ne pamte su kao dani kojih nije bilo.

Maestral je ostrugao nebo sve do nove koe, modre i sjajne poput mora. Sa svih strana glasni pjev ptica
prti veseljem, radosnim neskladom, beskrajnim zanosom. Dan blista i sja.

Epigraf: Nita ne vrijedi nasuprot skromna, skuena i tvrdokorna ivota (Zamjena),

Postojao je nain na koji te se moglo voljeti, a ja te nisam volio na taj.

Wagner, robovska glazba.


Prema Kinezima, carstva koja se primiu propasti imaju vrlo brojne zakone.

Komedija. Nekog ovjeka slubeno nagrade za vrlinu koju je on dotle instinktivno koristio. Od tog
trenutka on je upotrebljava svjesno: katastrofe.

Poganstvo za sebe, kranstvo za druge, to je instinktivna elja svakog ovjeka.

More i nebo privlae na mramorne terase gomilu mladih i jakih rua. A. Rimbaud
Oni koji piu opskurno imaju bar ansu: imat e komentatore. Ostali e imati samo itaoce, to je, ini
se, vrijedno prezira.

Gide: Samo ateizam moe danas donijeti mir ovjeanstvu(!).

One bar nemaju kao mi obavezu prema veliini. Za mukarce je ak i vjera, ak poniznost dokaz
veliine. Zamorno.

Pokraj njih nisam osjetio ni siromatvo, ni oskudicu, ni ponienje. Zato da ne kaem: osjeao sam i jo
osjeam svoju uzvienost. Kraj svoje majke osjeam da sam od plemenita soja: onoga koji ni na emu ne
zavidi.

Neumjereno sam proivljavao ljepotu: vjeni hljeb.

Duhovne vjebe svetog Ignacija da se sprijei sanjivost prilikom molitve.

U Rembrandtovo vrijeme tvorniari slikaju bitke.

Pariz. Kia i vjetar nabacali su jesenje lie na ulice. Hoda se po vlanom i smeem krznu.

ofer taksija, crnac, prolazei ispred Theatre-Francaisa, okruena brojnim automobilima, ree mi s
pristojnou neobinom za Pariz 1950. god: Moliereova kua je veeras prepuna.

Ve dvije tisue godine prisustvujemo stalnom i upornom klevetanju grke vrijednosti. Marksizam je u
tom pogledu naslijedio kranstvo. A grka vrijednost ve dvije tisue godina odolijeva tako da je
dvadeseto stoljee sa svojim ideologijama vie grko i pogansko nego kransko i rusko.

U Buchenwaldu su prilikom batinjanja prislilili opernog pjevaa da pjeva svoje velike arije.

Leibnitz: Ne prezirem gotovo nita.