VELIKA POBUNA

Samael Aun Weor

Naslov izvornika: La Gran Rebelin, Ed. Sol Sirio, Argentina, 2004.

Sa panjolskoga preveo: Dinko Telean

Sadraj

1. poglavlje ivot
2. poglavlje Gruba stvarnost injenic
3. poglavlje Srea
4. poglavlje Sloboda
5. poglavlje Zakon klatna
6. poglavlje Pojam i stvarnost
7. poglavlje Dijalektika svijesti
8. poglavlje Scijentifistiki argon
9. poglavlje Antikrist
10. poglavlje Psihiko ja
11. poglavlje Tama
12. poglavlje Tri uma
13. poglavlje Rad pamenja
14. poglavlje Stvaralaki uvid
15. poglavlje Kundalini

16. poglavlje Intelektualne norme

17. poglavlje No svijesti
18. poglavlje Psihika zemlja
19. poglavlje Droge
20. poglavlje. Nemiri
21. poglavlje Meditacija
22. poglavlje Vraanje i ponavljanje
23. poglavlje Unutarnji Krist
24. poglavlje Kristovski rad
25. poglavlje Teki put
26. poglavlje Trojica izdajica
27. poglavlje Ega-uzroci
28. poglavlje Nadovjek
29. poglavlje Sveti Gral

1. poglavlje
ivot

Makar to zvualo nevjerojatno, posve je izvjesno i istinito da je ova toliko razvikana i u zvijezde
kovana moderna civilizacija zapravo grozno runa, da ne objedinjuje transcendentalne znaajke
estetskog osjetila te da je liena unutarnje ljepote.
Doista si mnogo utvaramo s tim jezovitim zdanjima koja niu posvuda i izgledaju kao prave mije
rupe.
Svijet je postao zastraujue dosadan, posvuda jednake ulice i jezive nastambe.
Sve je to postalo zamorno, na sjeveru i na jugu, na istoku i na zapadu svijeta.
Posvuda nalazimo istu jednolinost: jezivu, munu, sterilnu. Kako moderno! klie mnotvo.
Izgledamo kao pravi paunovi u tim odijelima koja nosimo i sa sjajnim cipelama, iako ovdje, ondje i

posvuda tavore milijuni izgladnjelih, neuhranjenih i bijednih nesretnika.

Jednostavnost i prirodna ljepota, spontana, bezazlena, liena umjetnih i tatih uresa, ieznula je kod
enskog spola. Sada smo moderni, takav je ivot.
Ljudi su postali jezivo okrutni: milosre se ohladilo, vie se nitko ne umije smilovati ni nad kime.
U vitrinama i izlozima raskonih robnih kua blista luksuzna roba koja je definitivno izvan dosega
nesretnik.
Parije u ovom ivotu mogu jedino promatrati svilu i dragulje, parfeme u raskonim boicama i
kiobrane za zatitu od pljuska; mogu gledati a ne smiju dodirivati, a to su muke sline
Tantalovima.
Ljudi su u ovim modernim vremenima postali odvie grubi: parfem prijateljstva i miomiris
iskrenosti posve su isparili.
Mnotvo stenje pod teretom poreza i daa; svi grcaju u tekoama, duguju nam i mi dugujemo
drugima; sude nam a nemamo ime platiti, od briga puca glava, nitko ne ivi spokojno.
Birokrati s napuhanim trbuinama i dobrom cigarom u ustima, na koju se psihiki oslanjaju, izvode
politike opsjenarije a da im do boli i muka naroda nije stalo ni koliko do crnog pod noktom.
Nitko u ovim vremenima nije sretan, a najmanje srednji sloj, koji stenje izmeu ekia i nakovnja.
Bogati i siromani, vjernici i nevjernici, trgovci i prosjaci, postolari i limari, ive zato to moraju
ivjeti, utapaju svoje muke u vinu pa ak postaju i ovisnici o drogama ne bi li pobjegli od sebe
samih.
Ljudi su postali zlobni, podozrivi, nepovjerljivi, lukavi, izopaeni; nitko vie ne vjeruje nikome;
svakodnevno se izmiljaju novi uvjeti, uvjerenja, svakojaka ogranienja, dokumenti, vjerodajnice
itd., a sve to ionako vie niemu ne slui, jer se lukavci sprdaju sa svim tim glupostima: ne plaaju,
izbjegavaju zakon iako im je sueno zavriti iza reetaka.
Nijedno zaposlenje ne prua sreu, smisao za istinsku ljubav se izgubio, ljudi se danas vjenaju a
sutra se rastanu.
Jedinstvo ognjita tuno je izgubljeno, uroeni stid vie ne postoji, lezbijstvo i homoseksualnost
postali su uobiajeniji nego pranje ruku.
Saznati neto o svemu tome, pokuati spoznati uzrok tolike bijede, istraiti, ispitati ga, to je svakako
nakana ove knjige.
Govorim jezikom praktinog ivota, u elji da saznam to se to krije iza te jezive maske postojanja.
Mislim naglas, a intelektualni zgubidani neka govore to ih je volja.
Teorije su ve postale zamorne, ak se i prodaju i preprodaju na tritu... I to onda?
Teorije slue samo tome da nam donesu brige i zagore ivot.
Goethe je s pravom rekao: Sve su teorije sive, a zeleno je samo drvo ivota puno zlatnih

plodova...
Ubogi ljudi ve su se umorili od tolikih teorija, danas se puno govori o praksi, trebamo biti praktini
i doista upoznati uzroke naih patnji.

2. poglavlje
Gruba stvarnost injenic

Uskoro bi milijuni itelja Afrike, Azije i Latinske Amerike mogli umrijeti od gladi.
Plin sadran u sprejevima i rasprivaima mogao bi do kraja unititi ozon u zemaljskoj atmosferi.
Pojedini mudraci prognoziraju da e se do dvijetisuite godine iscrpiti sloj zemlje neposredno ispod
povrine nae zemaljske kugle.
Morske vrste ugibaju uslijed zagaivanja mora, to je ve dokazano.
Neupitno je da e, ako nastavimo ovakvim tempom, potkraj ovoga stoljea svi stanovnici velikih
gradova morati koristiti maske s kisikom da bi se obranili od smoga.
Ako se zagaivanje nastavi u sadanjem alarmantnom obliku, uskoro vie nee biti mogue jesti
ribu, jer e ona ivjeti u potpuno zagaenoj vodi i bit e opasna za zdravlje.
Jo prije dvijetisuite godine bit e gotovo nemogue nai plau na kojoj bi se ovjek mogao
okupati u istom moru.
Zahvaljujui neumjerenoj potronji i iskoritavanju tla i podzemlja, uskoro zemlja vie nee moi
davati poljoprivredna dobra dovoljna za prehranu ljudi.
Bjelodano je da intelektualna ivotinja, pogreno zvana ovjekom, zagaujui mora tolikom
prljavtinom, trujui zrak dimom iz automobila i tvornica te razarajui Zemlju podzemnim
atomskim eksplozijama i zlouporabom elemenata pogubnih za zemaljsku koru, podvrgava planet
Zemlju trajnoj i jezivoj agoniji koja e se nesumnjivo okonati Velikom Katastrofom.
Svijet e teko moi prijei prag dvijetisuite godine, jer intelektualna ivotinja razara prirodni
okoli brzinom od tisuu na sat.
Racionalni sisavac, pogreno zvan ovjekom, trudi se unititi Zemlju, eli je uiniti
nenastanjivom, i oito je da u tome i uspijeva.
to se mor tie, oito je da ih sve nacije pretvaraju u neku vrst velikog smetlita.
Sedamdeset posto sveg svjetskog smea zavrava u nekom od mora.
Goleme koliine nafte, svakojakih insekticida, raznovrsnih kemijskih supstanci, otrovni plinovi,

neurotoksini plinovi, deterdenti itd. unitavaju sve ivue vrste u oceanima.

Unitavaju se morske ptice i planktoni neophodni za ivot.
Unitavanje morskog planktona bez sumnje predstavlja neprocjenjivu tetu, jer taj mikroorganizam
proizvodi sedamdeset posto zemaljskog kisika.
Pomou znanstvenih istraivanja mogue je utvrditi da su neki dijelovi Atlantskoga i Tihog oceana
zaraeni radioaktivnim otpadom, proizvodima atomskih eksplozija.
U raznim metropolama svijeta i osobito Europe, slatka voda se pije, eliminira, proiava i onda
iznova pije.
U velikim visoko civililiziranim gradovima, voda koja se posluuje na stolovima prolazi mnogo
puta kroz ljudske organizme.
Stanovnici kolumbijskoga grada Ccute, na granici s Venezuelom, primorani su piti tamnu i prljavu
vodu iz rijeke pune neistoa koje dolaze iz Pamplone.
Osobito elim istaknuti rijeku Pamplonitu, koja je bila tako zlosretna za Ccutu, Biser Sjevera.
Danas sreom postoji jo jedan vodovod koji opskrbljuje grad, no bez obzira na nj i dalje se pije
crna voda iz rijeke Pamplonite.
Golemim filtrima, divovskim strojevima, kemijskim supstancijama nastoji se proistiti prljava voda
u velikim europskim gradovima, no epidemije se i dalje ire uslijed tih neistih voda koje su toliko
puta prole kroz ljudski organizam.
uveni bakteriolozi nalaze u pitkoj vodi velikih prijestolnica svakovrsne viruse, kolibacile,
patogene klice, bakterije tuberkuloze, tifusa, boginja, liinke itd.
Koliko god to zvualo nevjerojatno, u samim pogonima za proizvodnju pitke vode u europskim
zemljama naen je virus boginja i djeje paralize.
K tome, rasipanje vode je zastraujue: suvremeni znanstvenici tvrde da e do 1990. godine
racionalni humanoid umrijeti od ei.
Najgore od svega je to to su podzemne zalihe slatke vode u opasnosti uslijed zlouporabe
intelektualne ivotinje.
Nesmiljeno iskoritavanje naftnih polja i dalje je fatalno. Nafta koja se crpi iz unutranjosti zemlje
ulijeva se u podzemne vode i zagauje ih.
Posljedica toga je ta da su Zemljine podzemne vode zbog nafte postale nepitke na rok dulji od
jednog stoljea.
Kao oit rezultat svega toga, ugibaju biljke i umire mnotvo ljudi.
Recimo sad neto o zraku koji je tako neophodan za ivot ivih bia...
Sa svakim udisajem plua udahnu pola litre zraka, odnosno dvanaestak kubnih metara dnevno; neka
se ta koliina pomnoi sa etiri milijarde petsto milijuna stanovnika na Zemlji pa emo dobiti tonu

koliinu kisika koju dnevno potroi cjelokupno ovjeanstvo, ne uraunavi kisik to ga troe druga
iva bia koja nastanjuju lice Zemlje.
Ukupan kisik koji udiemo nalazi se u atmosferi i dugujemo ga planktonu koji danas unitavamo
zagaenjem, kao i fotosintetskom djelovanju biljaka. Naalost, zalihe kisika ve se iscrpljuju.
Racionalni sisavac, pogreno zvan ovjekom, posredstvom bezbrojnih industrijskih grana
neprestano smanjuje koliinu suneva zraenja, tako nunog i neophodnog za fotosintezu, i zbog
toga je koliina kisika koju trenutano proizvode biljke danas kudikamo manja nego u prolom
stoljeu.
U cijeloj toj svjetskoj tragediji najgore je to to intelektualna ivotinja i dalje zagauje mora,
unitavajui plankton i satirui vegetaciju.
Racionalna ivotinja naalost nastavlja razarati svoje izvore kisika.
Smog to ga racionalni humanoid neprestano isputa u zrak, osim to ubija, dovodi u opasnost
ivot planeta Zemlje.
Smog ne unitava samo zalihe kisika nego i ubija ljude.
Smog uzrokuje neobine i opasne bolesti koje je nemogue izlijeiti, to je ve dokazano.
Smog spreava ulazak suneve svjetlosti i ultraljubiastih zraka te time dovodi do ozbiljnih
poremeaja u atmosferi.
Nastupa doba klimatskih promjena, zaleivanja, irenja polarnog leda prema ekvatoru, strahovitih
ciklona, potresa itd.
Zahvaljujui ne uporabi, nego zlouporabi elektrine energije, dvijetisuite godine bit e vie topline
u nekim podrujima planeta Zemlje, to e pridonijeti procesu revolucije Zemljinih osi.
Uskoro e polovi doi na mjesto Zemljina ekvatora, a ovaj na mjesto polova.
Otapanje polova je ve zapoelo i blii se novi sveopi potop, kojemu e prethoditi poar.
Taj sloj, pokrov ili filtar naalost e apsorbirati toplinsko zraenje.
U iduim desetljeima umnogostruit e se ugljini dioksid, i onda e taj kemijski element stvoriti
debeli pokrov u Zemljinoj atmosferi.
Takav filtar ili pokrov naalost e apsorbirati toplinsko zraenje i djelovati kao sudbonosan
staklenik.
Klima na zemlji na mnogim e mjestima postati toplija i zbog topline e se otopiti led na polovima,
uslijed ega e razina oceana drastino porasti.
Situacija je krajnje ozbiljna, plodno tlo nestaje a svakodnevno se raa dvjesto tisua osoba kojima
treba prehrana.
Svjetska katastrofa Gladi koja se pribliava zasigurno e biti strana; taj je udes ve na vratima.

Trenutano etrdeset milijuna ljudi godinje umire od gladi, zbog manjka hrane.
Zloinaka industrijalizacija uma i nemilosrdno iskoritavanje rudnika i nafte pretvaraju Zemlju u
pustinju.
Ako je tono da je nuklearna energija smrtonosna za ovjeanstvo, nita manje tono nije ni to da
danas postoje i zrake smrti, mikrobske bombe i brojni drugi strahovito razorni i opaki elementi
koje su izumili znanstvenici.
Neupitno je da dobivanje nuklearne energije iziskuje velike koliine topline koje je teko
kontrolirati i koje u svakom asu mogu dovesti do katastrofe.
Da bi se dobila nuklearna energija potrebne su goleme koliine radioaktivnih minerala, od kojih se
iskoristi samo trideset posto, zbog ega se sloj ispod povrine zemlje ubrzano iscrpljuje.
Atomski otpad koji ostaje ispod Zemljine povrine strahovito je opasan. Ne postoji sigurno mjesto
za atomski otpad.
Ako plin s atomskog smetlita istekne bez nadzora, makar i u minimalnoj koliini, umrijet e tisue
ljudi.
Zagaenje hrane i vode uzrokuje genetske promjene i ljudska udovita: stvorenja koja se raaju
izobliena i monstruozna.
Prije 1999. godine doi e do velike nuklearne katastrofe koja e izazvati pravi uas.
Izvjesno je da ovjeanstvo ne zna ivjeti, da se jezivo izrodilo i odista se nadvilo nad ponor.
Najvea je nevolja u svemu tome to to su imbenici takvog pustoenja glad, ratovi, unitavanje
planeta na kojemu ivimo itd. u nama samima, to ih nosimo u svojoj nutrini, u vlastitoj Psihi.

3. poglavlje
Srea

Ljudi svakodnevno rade, bore se za preivljavanje, ele nekako egzistirati, ali nisu sretni.
Ovdanja poslovica glasi da je srea [esta en chino*]: najgore je to ljudi to znaju, ali usred tolike
gorine kao da ne gube nadu da e jednog dana postii sreu, a da ne znaju kako ni na koji nain.
Jadni ljudi! Koliko pate! Pa ipak ele ivjeti, boje se da ne izgube ivot...
Kad bi ljudi razumjeli neto od Revolucionarne Psihologije, moda bi ak i razmiljali drukije; ali
uistinu ne znaju nita, ele preivjeti usred nesree i to je sve.
Postoje radosni i vrlo ugodni trenuci, ali to nije srea; ljudi brkaju uitak sa sreom.

Tulum, zabava, pijanka, orgija: to je bestijalan uitak, ali nije srea... Postoje, meutim, zdrave
zabave, bez opijanja, bez bestijalnosti, bez alkohola itd., ali niti to nije srea...
Jesi li ljubazna osoba? Kako se osjea dok plee? Jesi li zaljubljen? Ljubi li uistinu? Kako se
osjea dok plee s biem koje oboava? Dopustite mi da u ovim trenucima budem malko okrutan
i kaem vam da ni to nije srea.
Ako si ve ostario, ako te ne privlae ti uici, [si te saben a cucaracha*]: oprosti mi kada ti kaem
da bi bio drukiji da si mlad i pun nade.
Kako god bilo, to god se govorilo, plesao ili ne plesao, zaljubljivao se ili ne zaljubljivao, imao ili
nemao ono to se naziva novcem, ti nisi sretan iako misli suprotno.
ovjek provede ivot traei sreu posvuda, a umire ne naavi je.
U Latinskoj Americi ima mnogo onih koji se nadaju da e jednog dana dobiti glavni zgoditak na
lutriji, vjeruju da e tako ostvariti sreu; neki ga doista i dobiju, ali zbog toga ne ostvare toliko
uenu sreu.
Dok je mlad, mukarac sanja o idealnoj eni, nekoj kraljevni iz Tisuu i jedne noi, o neemu
izvanrednom; no potom stie gruba stvarnost injenica: ena i djeica koju treba uzdravati, teki
ekonomski problemi itd.
Nema dvojbe da, kako rastu djeca, rastu i problemi te ak postaju nerjeivi...
Kako djeak ili djevojica rastu, trebaju im sve vee cipelice a njihova cijena je, dakako, sve via.
Kako djeca rastu, njihova odjea postaje sve skuplja; kad se ima novca s time nema problema, ali
ako ga nema nastupaju nevolje i uasne patnje...
Sve je to jo i manje ili vie podnoljivo ako mukarac ima dobru enu, ali kad sirotog ovjeka
izdaju, kad mu nabiju rogove, emu mu onda slui borba za stjecanje novca?
Naalost postoje iznimni sluajevi, udesne ene, istinske druice u obilju i u nevolji. No, kao
vrhunac svega, mukarac tada takvu ne zna cijeniti te je ak i ostavlja zbog drugih ena koje e mu
zagorati ivot.
Mnoge djevojke sanjaju o princu na bijelom konju; na nesreu, stvari zapravo ispadaju posve
drukije i sirota ena u stvari se udaje za krvnika...
Glavna enina nada jest imati lijep dom i biti majka: sveto predodreenje je da, makar mukarac
bio jako dobar, to je svakako teko oekivati, na kraju sve proe: sinovi i keri se poene i
poudaju, odu ili slabo namire roditelje i s domom je konano gotovo.
Sve u svemu, u ovome okrutnom svijetu u kojem ivimo ne postoje sretni ljudi... Sva uboga ljudska
bia su nesretna.
U ivotu smo upoznali mnoge magarce optereene novcem, pune problema, preoptereene
parnicama, porezima itd. Nisu sretni.
emu biti bogat ako nisi zdrav? Siroti bogatai! Katkad su nesretniji od bilo kojeg prosjaka.

Sve u ovom ivotu prolazi: prolaze stvari, osobe, ideje itd. Oni koji imaju novca prolaze, oni koji ga
nemaju takoer prolaze i nitko ne poznaje istinsku sreu.
Mnogi ele pobjei od sebe samih pomou droga ili alkohola, no uistinu ne samo da ne uspiju
pobjei nego, jo gore, ostaju zaglavljeni izmeu pakla i poroka.
Ljubitelji alkohola, marihuane, LSD-a itd. nestaju kao arolijom kad poroni odlui promijeniti
ivot.
Bjeanjem od sebe sama, od ja, ne postie se srea. Zanimljivo bi bilo zgrabiti bika za
rogove, promotriti ja, prouiti ga s namjerom da se otkriju uzroci patnje.
Kad ovjek otkrije prave uzroke tolikog jada i bijede, oito je da neto moe uiniti...
Ako uspijem dokrajiti mene, moja pijanstva, moje poroke, moje strasti, koje uzrokuju
toliko boli u mome srcu, poe li mi za rukom dokrajiti brige i preokupacije koje mi unitavaju
mozak i ine me bolesnim, itd., itd., jasno je da onda nadolazi ono to je s onu stranu vremena, s
onu stranu tijela, osjeaja i uma, ono to je razumu uistinu nepoznato i to se naziva SREA!
Neupitno je da svijest, dokle god je zatoena, zaglavljena izmeu ja i mene, nikako nee moi
spoznati istinsku sreu.
Srea ima okus to ga ja ja, moje, nikad nije upoznalo.

4. poglavlje
Sloboda

Smisao slobode je neto to ovjeanstvo jo nije shvatilo.

Na osnovi pojma slobode, koji se uvijek postavlja u vie ili manje promaenom obliku, ine se
krajnje ozbiljne pogreke.
Vode se borbe zbog jedne rijei, izvode se apsurdni zakljuci, provodi se svakovrsna samovolja i
prolijeva se krv na bojnim poljima.
Rije sloboda je oaravajua, svi je vole, no ne postoji istinsko razumijevanje te rijei te u vezi s
njom vlada zbrka.
Nemogue je nai deset ljudi koji bi u istom obliku i na jednak nain definirali rije sloboda.
Pojam slobode bi na neki nain bio razumljiv subjektivnom racionalizmu.
Svi o tom pojmu imaju razliite predodbe: subjektivna mnijenja ljudi lienih svake objektivne
stvarnosti.

Kad se postavi pitanje slobode, svima u umu nastaje nesuvislost, zbrka, neodreenost i
nedosljednost.
Siguran sam da ak ni gospodin Immanuel Kant, autor Kritike istog uma i Kritike praktikog uma,
nikad nije analizirao taj pojam tako da bi mu dao toan smisao.
Sloboda, lijepa rije, krasan pojam: koliko je zloina poinjeno u njeno ime!
Neupitno je da pojam slobode hipnotizira mase; brda i doline, rijeke i mora boje se krvlju kad se
prizove ta arobna rije.
Koliko se zastava, koliko krvi i koliko junaka smijenilo na pozornici povijesti kad god se na tapet
ivota stavilo pitanje slobode.
Naalost, nakon svake neovisnosti izborene po tako visokoj cijeni, unutar svake osobe nastavlja se
ropstvo.
Tko je slobodan? Tko je postigao tu famoznu slobodu? Koliko njih se oslobodilo? Jao, jao, jao!
Mladi ezne za slobodom; ini se nevjerojatnim da esto, i kad ima kruha, odjee i krov nad
glavom, eli pobjei iz oinske kue u potrazi za slobodom.
ini se protuslovnim da momak koji ima sve u kui eli pobjei, umaknuti, udaljiti se od svoga
doma, oaran pojmom slobode. udno je ovjek koji uiva u svakovrsnim udobnostima sretnog
doma eli izgubiti ono to ima da bi putovao po zemljama svijeta i uronio u patnju.
To da bijednik, parija ivota, prosjak, uistinu udi otii iz svoga kuerka,, iz svoje kolibe, s
namjerom da izbori neku promjenu nabolje, doima se ispravnim; ali da dobro dijete, mamina maza,
trai izlaz, bijeg, to se ini nesklapnim pa i besmislenim; pa ipak je tako: rije sloboda oarava i
opinjuje, iako je nitko ne umije precizno odrediti.
To da neka djevojka ezne za slobodom, da udi otii u drugu kuu, da se eli udati kako bi
pobjegla iz oinskog doma i ivjela boljim ivotom, dijelom se ini loginim, jer ona ima pravo biti
majka; meutim, ve kao supruga otkriva da nije slobodna i rezignirano mora nastaviti tegliti lance
ropstva.
Zaposlenik, umoran od tolikih propisa, eli sebe vidjeti slobodnim, a ako uspije izboriti neovisnost
suoava se s problemom da nastavlja biti robom vlastitih zanimanja i preokupacija.
Doista, kad god se borimo za slobodu bivamo prevareni, unato pobjedama.
Toliko je krvi uzalud proliveno u ime slobode, pa ipak smo i dalje robovi sebe samih i drugih.
Ljudi se bore zbog rijei koje nikad ne razumiju, iako ih rjenici gramatiki objanjavaju.
Sloboda je neto to se mora postii unutar sebe sama. Nitko je ne moe ostvariti izvan sebe.
Jahati zrakom: to je vrlo istonjaki izraz koji alegorijski predouje smisao istinske slobode.
Nitko ne moe uistinu iskusiti slobodu ukoliko njegova svijest ostaje zatoena u sebi samoj, u ja.

Shvaanje moga ja, moje osobe, onoga to jesam, hitno je ako se doista iskreno eli postii
sloboda.
Na neki bismo nain mogli raskinuti verige ropstva a da prethodno ne dokuimo cijelo to pitanje
mene, sve to to pripada ja, meni samome.
U emu se sastoji ropstvo? to nas to dri u ropstvu? Koje su to spone? Sve to moramo otkriti.
Bogati i siromani, vjernici i nevjernici, svi su formalno uznici iako se smatraju slobodnima.
Ukoliko je svijest, bit, ono najuzvienije i najdostojanstvenije to imamo u svojoj nutrini, i dalje
zatoena u sebi samoj, u meni, u ja, u mojim porivima i strahovima, u mojim eljama i strastima,
u mojim brigama i silama, u mojim psiholokim nedostacima, utoliko uistinu ostajemo u zatvoru.
Smisao slobode moe se u cijelosti shvatiti tek kad se raskinu okovi naega vlastitog duevnog
zatvora.
Dokle god postoji ja, svijest e biti u zatvoru; iz zatvora je mogue utei samo putem budistikog
ponitenja, rastvaranjem ega i njegovim pretvaranjem u kozmiki prah i pepeo.
Slobodna svijest, liena ega, u apsolutnoj odsutnosti moga ja, bez elja, bez strasti, bez udnji i
strahova, neposredno doivljava istinsku slobodu.
Svakojaki pojmovi o slobodi nisu sloboda sama. Mnijenja to ih stvaramo o slobodi uvelike se
razlikuju od stvarnosti. Ideje to ih smiljamo na temu slobode nemaju nikakve veze s autentinom
slobodom.
Sloboda je neto to moramo iskusiti na izravan nain, a to je mogue samo ako psiholoki
umremo, rastvorimo ja, jednom zauvijek stanemo na kraj egu.
Nikakve svrhe nema u tome da nastavimo sanjati o slobodi ako na sve naine i dalje ivimo kao
robovi.
Bolje je da sebe vidimo takve kakvi jesmo, da briljivo promatramo sve te okove ropstva koji nas
dre u formalnom zatvoru.
Spoznajui sebe same i videi ono to jesmo iznutra otkrit emo vrata istinske slobode.

5. poglavlje
Zakon klatna

Zanimljivo je imati zidni sat u kui, ne samo da ovjek vidi koliko je sati nego i da se malo zamisli.
Bez klatna takav sat ne funkcionira; gibanje klatna duboko je znakovito.

U stara vremena dogma evolucije nije postojala; mudraci su tada uviali da se povijesni procesi
uvijek odvijaju u skladu sa zakonom klatna.
Sve tee i vraa se, die se i sputa, raste i pada, dolazi i odlazi sukladno tome udesnom zakonu.
Nema niega udnog u tome to sve oscilira, to je sve podvrgnuto nestalnosti vremena, to sve
evoluira i involuira.
Na jednom kraju klatna je radost, na drugome bol; sva naa uvstva, misli, enje, elje osciliraju u
skladu sa zakonom klatna.
Nada i beznae, pesimizam i optimizam, strast i bol, trijumf i propast, dobitak i gubitak, u svakom
sluaju odgovaraju dvama krajnostima kretanja klatna.
Egipat je sa svom svojom moi i gospodstvom niknuo na obalama svete rijeke, ali kad se klatno
zanjihalo na drugu stranu, kad se uzdiglo na suprotnom kraju, pala je drava faraona i podigao se
Jeruzalem, grad mio prorocima.
Kad je klatno promijenilo poloaj Izrael je pao a na drugom kraju nastalo je Rimsko carstvo.
Gibanje klatna podie i potapa carstva, dovodi do nastajanja monih civilizacija i potom ih razara
itd.
Na krajnje desnom poloaju klatna moemo smjestiti razne pseudoezoterike i pseudookultistike
kole, religije i sekte.
Na krajnje lijevom poloaju u njihanju klatna moemo smjestiti sve kole materijalistikog,
marksistikog, ateistikog, skeptikog itd. tipa. To su opreke u gibanju klatna, promjenjive i
podlone neprekidnoj permutaciji.
Vjerski fanatik, zahvaljujui nekoj neobinoj spoznaji ili obmani, moe otii u drugu krajnost klatna
i pretvoriti se u ateista, materijalista, skeptika.
Materijalistikog, ateistikog fanatika, uslijed nekog neobinog dogaaja, moda uslijed
transcendentalne metafizike spoznaje, trenutak neizrecivog uasa moe odvesti u drugu krajnost
gibanja klatna i pretvoriti ga u nesnosnog religioznog reakcionara.
Primjeri: sveenik kojega je u nekoj polemici savladao neki ezoteriar, u oaju postaje nevjernik i
materijalist.
Znan nam je sluaj jedne dame, ateistice i nevjernice, koja je zbog jednog presudnog i neopozivog
metafizikog dogaaja postala velianstvena predstavnica praktinog ezoterizma.
U ime istine moramo objaviti da je pravi i potpuni materijalistiki ateist farsa i da ne postoji.
Suoeni s neposrednom blizinom smrti, u trenutku neizrecivog uasa, neprijatelji vjenog,
materijalisti i nevjernici, u hipu prelaze u drugu krajnost u gibanju klatna te mole, plau i zazivaju s
beskrajnom vjerom i neizmjernom pobonou.
I sam Karl Marx, tvorac dijalektikog materijalizma, bio je idovski vjerski fanatik a kad je umro
priredili su mu pogrebnu sveanost kao za velikog rabina.

Karl Marx razvio je svoju materijalistiku dijalektiku iskljuivo s jednom namjerom: STVORITI
ORUJE ZA RAZARANJE SVIH SVJETSKIH RELIGIJA PUTEM SKEPTICIZMA.
To je tipian sluaj vjerske gorljivosti koja je zala u krajnost; Marx ni na koji nain nije mogao
prihvatiti postojanje drugih religija te mu je bilo drae unititi ih putem dijalektike.
Karl Marx ispunio je jedan od Protokola sionskih mudraca u kojem doslovce stoji: Ne mari to
emo svijet ispuniti materijalizmom i odvratnim ateizmom, jer onoga dana kad mi odnesemo
pobjedu poduavat emo Mojsijevu vjeru, valjano ozakonjenu i u dijalektikom obliku, i neemo na
svijetu dopustiti nijednu drugu vjeru.
Vrlo je zanimljivo da se u Sovjetskom Savezu vjere progone i da se narod ui materijalistikoj
dijalektici, dok se u sinagogama prouavaju Talmud, Biblija i vjera te one rade slobodno i bez
ikakvih potekoa.
Vladari Rusije vjerski su fanatici Mojsijeva zakona, ali truju narod farsom dijalektikog
materijalizma.
Nikad se neemo izjasniti protiv naroda Izraela; samo se postavljamo protiv odreene elite koja igra
dvostruku igru i koja, teei neispovjedivim ciljevima, truje narod materijalistikom dijalektikom,
dok u potaji prakticira Mojsijevu religiju.
Materijalizam i spiritualizam, sa svojim svakovrsnim teorijama, predrasudama i pretpojmovima,
procesuiraju se u umu sukladno zakonu klatna te dolaze i izlaze iz mode u skladu s vremenom i
obiajima.
Duh i materija dva su veoma diskutabilna i zamrena pojma koje nitko ne razumije.
Um ne zna nita o duhu, nita o materiji.
Jedan pojam nije nita drugo nego to, pojam. Stvarnost nije pojam, iako um moe smisliti
kojekakve pojmove o stvarnosti.
Duh je duh (bitak), i jedino sebe sama moe spoznati.
Pisano je: BITAK JE BITAK I RAZLOG BITKA JEST BITAK SM.
Fanatici Boga materije, znanstvenici dijalektikog materijalizma empiristi su i svi do zadnjega su
apsurdni. Govore o materiji s tom zaslijepljenom i glupom samodostatnou, a zapravo o njoj ne
znaju nita.
to je materija? Koji od tih blentavih znanstvenika to zna? Ta toliko razvikana materija takoer je
odvie sporan i prilino zamren pojam.
to je materija? Pamuk? eljezo? Meso? krob? Kamen? Bakar? Oblak ili to? Kazati da je sve
materija bilo bi tako empiristiki i apsurdno kao tvrditi da je cijeli ljudski organizam jetra, srce ili
bubreg. Oito je da je jedna stvar jedno a druga stvar drugo, svaki organ je drukiji i svaka tvar je
razliita. to je onda od svih tih razglaenih tvari materija?
S pojmovima klatna igraju se mnogi, ali pojmovi uistinu nisu stvarnost.
Um poznaje jedino iluzorne oblike prirode, ali ne zna nita o istini sadranoj u takvim oblicima.

Teorije dolaze i izlaze iz mode s vremenom i godinama te se ispostavlja da od onoga to je nauio u

koli ovjek poslije nema nikakve svrhe; zakljuak: nitko ne zna nita.
Pojmovi krajnje desnog i krajnje lijevog poloaja klatna prolaze poput enske mode, jer sve su to
procesi uma, stvari koje se dogaaju na povrini spoznaje, gluparije, intelektualne ispraznosti.
Svakoj psiholokoj disciplini suprotstavljena je druga disciplina, svakom logiki strukturiranom
psiholokom procesu suprotstavlja se drugi, slian njemu, i poslije svega to?
Ono to nas zanima jest ono to je zbiljsko, istina; no ona nije pitanje klatna i ne nalazi se u sklopu
nepostojanog kolebanja teorija i vjerovanja.
Istina je ono nepoznato iz trenutka u trenutak, iz asa u as.
Istina je u sreditu klatna, ne u krajnje lijevom ni u krajnje desnom poloaju.
Kad su ga pitali to je istina, Isus je odgovorio dubokom utnjom. A kad su Buddhi postavili isto
pitanje, on je okrenuo lea i otiao.
Istina nije pitanje mnijenja, teorija i predrasuda s krajnje desne ili krajnje lijeve strane.
Pojam to ga um moe skovati o istini nikad nije istina.
Predodba koju razum ima o istini nikad nije istina.
Mnijenje koje gajimo o istini, koliko god uvaeno bilo, na neki nain je istina.
Ni spiritualistike ni njima suprotstavljene materijalistike struje ne mogu nikada dovesti do istine.
Istina je neto to se mora iskusiti izravno, kad kad ovjek stavi prst u vatru i opee se, ili kao kad
proguta vodu i ugui se.
Sredinji poloaj klatna je u nama samima, i ondje trebamo na izravan nain otkriti i doivjeti ono
stvarno, istinu.
Moramo izravno istraiti sebe same da bismo same sebe otkrili i duboko spoznali.
Iskustvo istine nastupa tek kad smo uklonili nepoeljne elemente koji u svome zbiru sainjavaju
ego.
Samo uklanjanjem zablude postie se istina. Samo raspadanjem moga ja, mojih greaka, mojih
predrasuda i strahova, mojih strasti i elja, vjerovanja i bludnji, svakovrsnih intelektualnih
klasifikacija i samodostatnosti, otvara nam se iskustvo onog stvarnog.
Istina nema nikakve veze s onim to se govorilo ili prestalo govoriti, s onime to se pisalo ili
prestalo pisati, ona nam se javlja samo onda kad umre ja.
Um ne moe traiti istinu jer je ne poznaje. Um ne moe prepoznati istinu jer je nikad nije niti
upoznao. Istina nam se javlja spontano kad smo uklonili sve nepoeljne elemente koji tvore moje ja,
ego.

Ukoliko ostane zatvorena u egu, svijest nee moi iskusiti ono to je zbiljsko, ono to je onkraj
tijela, strasti i uma, ono to jest istina.
Kad se ja pretvori u kozmiki prah i pepeo, svijest se oslobaa da bi se konano probudila i
izravno doivjela istinu.
S punim pravom kae Veliki Kabir Isus: SPOZNAJTE ISTINU I ONA E VAS OSLOBODITI.*
Od kakve je svrhe ovjeku upoznati pedeset tisua teorija ako nikad nije iskusio Istinu?
Bilo iji intelektualni sustav dostojan je svakog potovanja, ali svakom sustavu suprotstavlja se
drugi sustav, a ni jedan ni drugi nisu istina.
Vrednije je istraiti sebe sama kako bismo sebe spoznali i jednog dana na izravan nain doivjeli
ono zbiljsko, ISTINU.

6. poglavlje
Pojam i stvarnost

Tko ili to moe jamiti da su pojam i stvarnost apsolutno isti?

Pojam je jedno a stvarnost drugo, i esto smo skloni precijeniti nae pojmove.
Stvarnost istovetna pojmu je neto gotovo nemogue; no um, hipnotiziran vlastitim pojmom, uvijek
pretpostavlja da su taj pojam i stvarnost isti.
Svakom psiholokom procesu, pravilno ustrojenom pomou egzaktne logike, suprotstavlja se neki
drugi, drukiji, vrsto oblikovan posredstvom sline ili bolje logike, i to sad?
Kada dva uma, strogo disciplinirana u okovima intelektualnih struktura, raspravljaju meu sobom,
prepiru se o ovoj ili onoj stvarnosti, svaki od njih vjeruje u tonost vlastitog poimanja i u lanost
drukijeg poimanja, no koji je od njih u pravu? Koji bi u jednom i drugom sluaju mogao asno
pruiti jamstva? U kojem od njih su pojam i stvarnost istovetni?
Neupitno je da je svaka glava jedan svijet i da u svakoj pojedinoj glavi postoji neka vrsta papinskog
i diktatorskog dogmatizma koji nas navodi na vjerovanje u posvemanju istovetnost pojma i
stvarnosti.
Koliko god vrste bile strukture rasuivanja, nitko ne moe zajamiti apsolutnu istovetnost pojmova
i stvarnosti.
Oni koji zatvaraju sebe same u bilo koji logistiki intelektualni postupak, uvijek ele da se stvarnost
pojava usuglasi s razraenim pojmovima, a to nije drugo doli rezultat razumske halucinacije.
U otvaranju prema novom poiva teka lakoa mudraca iz klasinog doba; naalost, ljudi ele

otkriti, vidjeti u svakoj prirodnoj pojavi vlastite predrasude, pojmove, pretpojmove, mnijenja i
teorije; nitko ne umije biti prijemiv, vidjeti novo istim i spontanim umom.
Dolikovalo bi da pojave govore mudracu; naalost, mudraci u dananje doba ne umiju vidjeti
pojave, samo ele u samima sebi vidjeti potvrdu vlastitih pretpojmova.
Makar to zvualo nevjerojatno, moderni znanstvenici ne znaju nita o prirodnim pojavama.
Kad u fenomenima prirode vidimo iskljuivo vlastite pojmove, zasigurno ne vidimo fenomene,
nego pojmove.
Pa ipak, opinjeni svojim fascinantnim intelektom, budalasti znanstvenici glupavo vjeruju da je
svaki njihov pojam potpuno istovetan ovom ili onom promatranom fenomenu, a u zbilji je drukije.
Ne poriemo da e nae tvrdnje opovrgnuti svatko tko je sebe sama zatvorio unutar ovog ili onog
logikog postupka; neupitno je, meutim, da papinsko i dogmatiko stanje intelekta nikako ne bi
moglo prihvatiti da se ovaj ili onaj pravilno elaborirani pojam ne podudara tono sa stvarnou.
im putem osjetila opazi ovaj ili onaj fenomen, um smjesta pohita da ga iskri ovim ili onim
znanstvenim terminom koji nedvojbeno slui samo kao flaster za prekrivanje vlastita neznanja.
Um ne zna biti uistinu prijemiv prema novome, ali zna smiljati silno zamrene pojmove kojima,
zavaravajui sama sebe, tei opisivati ono o emu bez daljnjega ne zna nita.
Govorei ovaj put u sokratovskom smislu, kazat emo da um ne samo to ne zna nego i ne zna da
ne zna.
Moderni um je strahovito povran, specijalizirao se za smiljanje pretekih pojmova koji prekrivaju
njegovo neznanje.
Postoje dvije vrste znanosti: prva nije drugo do gnojite subjektivnih teorija kojih ovdje ima u
izobilju. Druga je ista znanost velikih iluminata, objektivna znanost bitka.
Bez ikakve sumnje nije mogue prodrijeti u amfiteatar kozmike znanosti ako prethodno nismo
umrli u sebi samima.
Moramo dezintegrirati sve one nepoeljne elemente koje nosimo u svojoj nutrini i koji u svojoj
ukupnosti tvore ja, ego psihologije.
Ukoliko vrhovna svijest bitka ostane zatvorena u mome ja, meu mojim pojmovima i subjektivnim
teorijama, apsolutno je nemogue da izravno spozna sirovu zbilju prirodnih pojava po sebi.
Klju laboratorija prirode nosi u svojoj desnoj ruci Aneo Smrti.
Od fenomena roenja moemo nauiti veoma malo, no od smrti moemo nauiti sve.
Neoskvrnuti hram iste znanosti nalazi se na dnu crne grobnice. Ako klica ne umre, biljka se ne
raa. Samo smru dolazi ono novo.
Kad Ego umre, svijest se budi da bi vidjela stvarnost svih prirodnih pojava takvih kakve su po sebi i
za sebe.

Svijest zna ono to izravno doivljava sama za sebe, golu stvarnost ivota s onu stranu tijela,
osjeaja i uma.

7. poglavlje
Dijalektika svijesti

U ezoterikom radu povezanom s uklanjanjem nepoeljnih elemenata koje nosimo u svojoj nutrini,
katkad se javljaju gaenje, umor i dosada.
Bez daljnjega se uvijek moramo vratiti poetnom ishoditu i vratiti vrijednost temeljima
psiholokog rada, ako uistinu udimo za korjenitom promjenom.
Ljubav prema ezoterikom radu neophodna je ako se doista eli potpuna unutarnja preobrazba.
Ako ne gajimo ljubav prema psiholokom radu koji vodi k promjeni, revalorizacija nael bit e
vie nego nemogua.
Bilo bi besmisleno pomiljati da se moemo zanimati za takav rad ako ga uistinu nismo zavoljeli.
To znai da je ljubav neodgodiva kad nastojimo vratiti vrijednost temeljima psiholokog rada.
Hitno je prije svega znati to je to to se naziva svijeu, jer mnogim ljudima nikad nije bilo do toga
da saznaju ita o sebi.
Nema te osobe, niti najobinije, koja ne zna da boksa, kad nokautiran padne u ring, gubi svijest.
Jasno je da nesretni boksa, kad se pribere, ponovo dolazi k svijesti.
Sljedstveno tome, svatko uvia da postoji jasna razlika izmeu osobnosti i svijesti.
Kada doemo na svijet, svi u ivotu raspolaemo s tri posto svijesti, a devedeset sedam posto nam
je razdijeljeno izmeu podsvijesti, infrasvijesti i nesvijesti.
Tih tri posto budne svijesti moe se poveati u mjeri u kojoj radimo na samima sebi.
Nau svijest nije mogue poveati putem iskljuivo fizikih ili mehanikih postupaka.
Neupitno je da se svijest moe probuditi jedino na temelju svjesnog rada i dobrovoljnog trpljenja.
Valja nam shvatiti da u nama postoje razni tipovi energije: prva mehanika energija; drugi
ivotna energija; trei psihika energija; etvrti mentalna energija; peti energija volje; esti
energija svijesti; sedmi energija istog duha.
Koliko god umnogostruavali isto mehaniku energiju, nikad neemo uspjeti probuditi svijest.

Koliko god poveavali ivotne sile u naem organizmu, nikada time neemo probuditi svijest.
Mnogi psiholoki procesi odvijaju se sami od sebe, a da se u to uope ne uplie svijest.
Koliko god velika bila disciplina uma, mentalna energija nikad nee uspjeti razbuditi raznolike
funkcije svijesti.
Snazi volje, makar se umnogostruila do u beskraj, ne polazi za rukom probuditi svijest.
Svi ti tipovi energije rasporeeni su na razliitim razinama i dimenzijama koje nemaju nita sa
svijeu.
Svijest se moe probuditi samo putem svjesnog rada i ispravnih napora.
Umjesto da se uveava, onaj mali postotak svijesti to ga ovjeanstvo posjeduje obino se u ivotu
jalovo rasipa.
Oito je da, poistoveujui se sa svim zbivanjima svoga ivota, uzalud tratimo energiju svijesti.
ivot bismo trebali gledati poput filma, nikad se ne identificirajui ni s kojom komedijom, dramom
ili tragedijom, jer emo tako utjedjeti energiju svijesti.
Svijest je sama po sebi tip energije s iznimno visokom vibracijskom frekvencijom.
Ne treba brkati svijest s pamenjem, jer oni se jedno od drugoga razlikuju kao automobilska svjetla
naspram ceste kojom se vozimo.
Mnoga se djela odvijaju u nama samima bez ikakva sudjelovanja onoga to se naziva svijeu.
U naem su organizmu na djelu mnogi popravci i preureenja, a da u njima pritom ne sudjeluje
svijest.
Sredinji pokreta naega tijela moe upravljati automobilom ili voditi prste koji sviraju na
glasovirskim tipkama i bez najneznatnijeg sudjelovanja svijesti.
Svijest je svjetlost koju nesvjesni ne opaa.
Niti slijepac ne opaa fiziku sunevu svjetlost, no ona postoji sama za sebe.
Moramo se otvoriti kako bi svjetlost svijesti prodrla u jezivu tminu moga ja, moga sebstva.
Sada emo bolje shvatiti znaenje Ivanovih rijei kad u svome evanelju kae: Svjetlost stigne u
tamu, ali ga tama ne spozna.
No bilo bi nemogue da svjetlost svijesti prodre u tminu ega ako se prethodno ne posluimo
udesnim osjetilom psiholokog samopromatranja.
Moramo raistiti put svjetlosti kako bi ova mogla osvijetliti mrane dubine psihikog ja.
ovjek nikad nee promatrati sama sebe ako mu nije stalo da se promijeni, a takav ineteres je
mogu samo ako mu je istinski stalo do ezoterinih uenja.

Sada e nai itatelji shvatiti razlog zbog kojega savjetujemo da se uvijek iznova revaloriziraju
upute koje se tiu rada na samome sebi.
Budna svijest nam omoguuje da izravno doivimo zbilju.
Nesreom, intelektualna ivotinja pogreno zvana ovjekom, oarana formulacijskom moi
dijalektike logike, zaboravila je dijalektiku svijesti.
Neupitno je da je sposobnost formuliranja logikih pojmova u konanici strano bijedna.
S teze moemo prijei na antitezu a putem rasprave dospjeti do sinteze, ono ova posljednja sama po
sebi i dalje ostaje intelektualni koncept koji se ni na koji nain ne moe usuglasiti sa zbiljom.
Dijalektika svijesti je izravnija te nam omoguuje iskusiti stvarnost svake pojave po sebi i za sebe.
Prirodne pojave se nipoto tono ne podudaraju s pojmovima koje formulira um.
ivot se odvija iz trenutka u trenutak i kad ga uhvatimo da bismo ga analizirali, ubijamo ga.
Kad pokuavamo izvesti pojmove pri promatranju ove ili one prirodne pojave, zapravo prestajemo
opaati stvarnost te pojave te u njoj samo vidimo odraz otrcanih teorija i pojmova koji ni na koji
nain nemaju veze s opaanom injenicom.
Intelektualna halucinacija je oaravajua te bismo tako na silu htjeli da se sve prirodne pojave
podudaraju s naom dijalektikom logikom.
Dijalektika svijesti temelji se na doivljenim iskustvima, a ne na pukom subjektivnom
racionalizmu.
Svi prirodni zakoni postoje u nama samima, a ako ih ne otkrijemo u svojoj nutrini nikad ih neemo
otkriti izvan sebe.
ovjek je sadran u univerzumu i univerzum je sadran u ovjeku.
Stvarno je ono to ovjek doivljava u svojoj nutrini, i samo svijest moe doivjeti zbilju.
Jezik svijesti je simbolian, intiman, duboko znakovit i samo ga budni mogu razumjeti.
Tko eli probuditi svijest mora iz svoje nutrine ukloniti sve nepoeljne elemente koji sainjavaju
ego, ja, mene, unutar kojih je kao u boci zatvorena esencija.

8. poglavlje
Scijentifistiki argon

Logika dijalektika povrh svega je uvjetovana i odreena prijedlozima u i o koji nas nikad nee

dovesti do izravnog iskustva zbilje.

Fenomeni prirode umnogome se razlikuju od onoga kako ih vide znanstvenici.
im se bilo koji fenomen otkrije, smjesta ga se opie ili oznai nekom grubom i tekom rijei iz
znanstvenog argona.
Oito je da ti preteki termini modernog scijentifizma slue samo kao flaster za prekrivanje
neznanja.
Prirodne pojave nipoto nisu onakve kakvima ih vide znanstvenici.
ivot se, u svim svojim procesima i fenomenima, odvija iz trenutka u trenutak, iz asa u as, i kad
se scijentifistiki um zaustavi da ga analizira, on ga zapravo ubija.
Svaki zakljuak izveden iz bilo koje prirodne pojave nipoto nije identian konkretnoj stvarnosti te
pojave; na nesreu, um znanstvenika, opinjen vlastitim teorijama, vrsto vjeruje u realnost svojih
zakljuaka.
Zaslijepljeni intelekt ne samo da u pojavama vidi odraz vlastitih pojmova nego, jo gore, diktatorski
hoe da pojave ispadnu navlas i apsolutno identine svim tim pojmovima sadranim u intelektu.
Fenomen zaslijepljenosti uma upravo je fascinantan: nijedan od tih budalastih ultramodernih
znanstvenika ne bi priznao stvarnost svoje zaslijepljenosti.
Sigurno je da ovovremeni mudrijai nikako ne bi prihvatili da ih se oznai kao zaslijepljene.
Snaga autosugestije navela ih je da povjeruju u stvarnost svih tih pojmova scijentifistikog argona.
Oito je da si zaslijepljeni um umilja da je sveznaju i na diktatorski nain hoe da svi prirodni
procesi idu po tranicama njegove nazovimudrosti.
Novi fenomen jo se nije niti pojavio a ve ga se razvrstava, oznauje i stavlja na to i to mjesto, kao
da ga se uistinu shvatilo.
Smiljene su tisue termina da se bi oznaile pojave, ali pseudo-znalci ne znaju nita o njihovoj
zbilji.
Kao iv primjer svega to tvrdimo u ovome poglavlju, navest emo ljudsko tijelo.
U ime istine moemo izriito ustvrditi da je to fiziko tijelo modernim znanstvenicima apsolutno
nepoznato.
Ta bi se tvrdnja mogla initi veoma preuzetnom prvosveenicima modernog scijentifizma te
zasigurno od njih zasluujemo izopenje.
Meutim, imamo vrlo vrsto temelje za tako stranu tvrdnju; naalost, zaslijepljeni umovi toliko su
uvjereni u svoje pseudoznanje da ni izdaleka ne bi mogli prihvatiti surovu zbilju svoga neznanja.
Kad bismo hijerarsima modernog scijentifizma rekli da knez Cagliostro, iznimno zanimljiva linost
iz 16., 17. i 18. stoljea, ivi jo i usred 20. stoljea; kad bismo im rekli da znameniti Paracelzus,
srednjovjekovni lijenik i uenjak, jo uvijek ivi, moete biti sigurni da bi nam se dananji hijerarsi

scijentifizma smijali i nikad ne bi prihvatili nae tvrdnje.

Pa ipak je tako: na licu Zemlje danas ive istinski mutanti, besmrtni ljudi ija tijela datiraju
tisuama i milijunima godina unatrag.
Autor ovoga djela poznaje te mutante, ali mu je poznat moderni skepticizam, zaslijepljenost
znanstvenika i stanje neznanja tobonjih znalaca.
Zbog svega toga nikako ne bismo mogli zapasti u iluziju da povjerujemo kako bi fanatici
scijentifistikog argona mogli prihvatiti istinitost naih preuzetnih tvrdnji.
Tijelo svakog mutanta pravi je izazov znanstvenom argonu ovoga doba.
Tijelo svakog mutanta moe promijeniti lik i potom se vratiti u svoje normalno stanje bez ikakve
tete i ozljede.
Tijelo svakog mutanta moe trenutano prodrijeti u etvrtu dimenziju te ak poprimiti bilo koji
biljni ili ivotinjski oblik, a poslije se vratiti u normalno stanje bez ikakve tete.
Tijelo svakog mutanta estoko osporava stare tekstove slubene anatomije.
Naalost, nijedna od ovih tvrdnji ne moe uvjeriti one koji su zaslijepljeni scijentifistikim
argonom.
Ta e nas gospoda, sjedei na svojim papinskim prijestoljima, bez sumnje gledati prezirno, moda
bijesno, a mogue i pomalo saalno.
Pa ipak, istina je ono to jest, a injenica da postoje mutanti pravi je izazov svim ultramodernim
teorijama.
Autor ovoga djela poznaje mutante, ali ne oekuje da itko u to povjeruje.
Svaki organ ljudskog tijela nadziru zakoni i sile to ih oni zaslijepljeni scijentifistikim zakonom ni
izdaleka ne poznaju.
Prirodni elementi po sebi su nepoznati slubenoj znanosti; najbolje kemijske formule su nepotpune:
tako se ini da je H20, dva atoma vodika i jedan kisika koji tvore vodu, empirijska injenica.
Pokuamo li u laboratoriju spojiti atom kisika s dva atoma vodika, neemo dobiti vodu niti ita
drugo jer je ta formula nepotpuna, nedostaje joj element vatre, a samo s tim elementom moe se
stvoriti voda.
Inteligencija, koliko god se otroumnom inila, ne moe nas nikada dovesti do iskustva onog
zbiljskog.
Razvrstavanje tvari i grubih, tekih pojmova kojima ih one oznauju, slue samo kao flaster za
prekrivanje neznanja.
Vjerovanje intelekta da ova ili ona tvar ima odreeno ime i znaajke pokazuje se apsurdnim i
neodrivim.
Zato intelekt voli o sebi misliti da je sveznaju? Zato se zasljepljuje vjerovanjem da su supstancije

i pojave takve kakve on vjeruje da jesu? Zato inteligencija eli da priroda bude savrena replika
svih njenih teorija, pojmova, mnijenja, dogmi, pretpojmova, predrasuda?
Prirodne pojave u stvarnosti nisu ono to se vjeruje da jesu, a tvari i sile prirode nipoto nisu onakve
kakvima ih smatra um.
Budna svijest nije ni um, ni pamenje, niti ita slino. Samo osloboena svijest moe sama po sebi i
izravno iskusiti stvarnost slobodnog ivota u njegovom kretanju.
Moramo ipak izriito naglasiti da e svijest, ukoliko u nama postoji bilo kakav subjektivan element,
ostati zatvorena u takvom elementu, i utoliko nee moi uivati u stalnom i savrenom
prosvjetljenju.

9. poglavlje
Antikrist

Blistavi intelektualizam kao bjelodano oitovanje psiholokog ja nesumnjivo je ANTIKRIST.

Oni koji pretpostavljaju da je ANTIKRIST udnovata linost roena u ovom ili onome mjestu na
zemlji, ili da je pristigla iz ove ili one zemlje, zasigurno se potpuno varaju.
Ve smo izriito kazali da ANTIKRIST nipoto nije neki odreen subjekt, nego svi subjekti.
Oito je da ANTIKRIST poiva u temelju svake osobe i da se izraava na mnogojak nain.
Intelekt u slubi duha je svrhovit; intelekt rastavljen od duha lien je svrhe.
Iz intelektualizma bez duhovnosti potjeu besposleni zgubidani, ivo oitovanje ANTIKRISTA.
Objeenjak je oito po sebi i za sebe ANTIKRIST. Na nesreu, sadanjim svijetom, sa svim
njegovim tragedijama i nesreama, upravlja ANTIKRIST.
Kaotino stanje u kojemu se nalazi sadanje ovjeanstvo nedvojbeno potjee od ANTIKRISTA.
Onaj zli o kojemu govori Pavao iz Tarza u svojim poslanicama zasigurno je gruba zbilja ovih
vremena.
Zli je ve stigao i oituje se posvuda, bez sumnje ima mo posvudanjosti.
Raspravlja u kavanama, pregovara u UN-u, udobno sjedi u enevi, izvodi eksperimente u
laboratoriju, izumljuje atomske bombe, daljinski upravljane projektile, zaguljive plinove,
bakterijske bombe itd., itd., itd.
Oaran vlastitim intelektualizmom, apsolutnom ekskluzivnou nadrimudraca, ANTIKRIST misli
da poznaje sve fenomene prirode.

ANTIKRIST, smatrajui sebe sveznajuim, zatoen u mrtvanici svojih teorija, u cijelosti odbacuje
sve to slii Bogu ili se oboava.
Samodostatnost ANTIKRISTA, njegov ponos i oholost, nepodnoljivi su.
ANTIKRIST nasmrt mrzi kranske vrline vjere, strpljenja i poniznosti.
Svi padaju niice pred ANTIKRISTOM. Oito je da je on izumio nadzvune zrakoplove, udesne
brodove, bljetave automobile, zapanjujue lijekove itd.
U tim okolnostima, tko bi mogao sumnjati u ANTIKRISTA? Tko se u ovim vremenima usuuje
izjasniti protiv svih tih uda i divota razmetnog sina, osuuje sebe sama na podsmijeh svojih
blinjih, na sarkazam, ironiju, na to da ga nazivaju glupanom i neznalicom.
Mnogo je truda potrebno da se u to uvjere ozbiljni i promiljeni ljudi, oni sami od sebe reagiraju,
pruaju otpor.
Jasno je da je intelektualna ivotinja koja se pogreno naziva ovjekom robot programiran vrtiem,
osnovnom i srednjom kolom, sveuilitem itd.
Nitko ne moe porei da programirani robot funkcionira u skladu s programom i da nikako ne bi
mogao funkcionirati da mu ukinu program.
ANTIKRIST je razvio program pomou kojega se programiraju humanoidni roboti u ovo
dekadentno doba.
Iznositi ove tvrdnje, naglaavati ono to izriem, strahovito je teko zbog toga to je to izvan
programa, a nijedan humanoidni robot ne moe priznati stvari koje su izvan programa.
Ovo je pitanje tako ozbiljno a zadrtost uma tako strana da nijedan humanoidni robot ni na koji
nain ne bi ni izdaleka naslutio da program ne vrijedi, a sumnja u nj inila bi mu se kao hereza, kao
neto nesklapno i besmisleno.
To da bi robot sumnjao u svoj program upravo je smijeno i apsolutno nemogue, jer sama njegova
egzistencija potjee od tog programa.
Naalost, stvari nisu onakve kakvima ih zamilja humanoidni robot; postoji druga znanost, druga
mudrost, neprihvatljiva za humanoidnog robota.
Humanoidni robot reagira i ima pravo kad reagira, jer nije programiran za drugu znanost, ni za
drugu kulturu, niti za ita razliito od poznatog programa.
ANTIKRIST je razradio programe za humanoidnog robota i robot ponizno pada na koljena pred
svojim gospodarom. Kako bi robot mogao sumnjati u mudrost svoga gospodara?
Dijete se raa neduno i isto; sutina koja se izraava u svakom stvorenju velianstvena je i
prekrasna.
Nema nikakve sumnje da priroda u mozak novoroenih pohranjuje sve te podatke o divljini, prirodi,
umama, kozmosu, podatke spontane i neophodne za shvaanje ili zahvaanje istina sadranih u
svim prirodnim pojavama koje osjetila mogu opaziti.

To znai da bi novoroeno dijete samo po sebi moglo otkriti stvarnost svake prirodne pojave, no u
to se naalost umijea program ANTIKRISTA pa udesne kvalitete to ih je priroda pohranila u
mozak novoroeneta ubrzo bivaju razorene.
ANTIKRIST zabranjuje misliti na drukiji nain; svako stvorenje koje se rodi mora po nalogu
ANTIKRISTA biti programirano.
Nema sumnje da ANTIKRIST nasmrt mrzi ono dragocjeno osjetilo bitka poznato kao sposobnost
instinktivnog opaanja kozmikih istina.
ista znanost, drukija od cijeloga tog smetlita sveuilinih teorija koje nastaju posvuda,
neprihvatljiva je za ANTIKRISTOVE robote.
Mnoge je ratove, glad i tolike bolesti proirio ANTIKRIST diljem kugle zemaljske, i nema nikakve
sumnje da e ih i dalje iriti sve do konane katastrofe.
Na nesreu, stigao je as velikog otpadnitva to su ga najavili svi proroci, i nijedno ljudsko bie
nee se usuditi oitovati protiv ANTIKRISTA.

10. poglavlje
Psihiko ja

Pitanje mene, onoga to jesam, onoga to to ja misli, osjea i ini, valja nam temeljito istraiti
kako bismo to dubinski spoznali.
Posvuda postoje krasne teorije koje privlae i oaravaju; pa ipak, sve to ne bi sluilo niemu ako ne
bismo poznavali sami sebe.
Fascinantno je prouavati astronomiju ili se malko razonoditi itanjem ozbiljnih djela, no ironino
je kad ovjek postane erudit a ne zna nita o samome sebi, o svome ja, o ljudskoj osobnosti koju
posjedujemo.
Svatko je posve slobodan misliti to ga volja i subjektivni razum intelektualne ivotinje pogreno
zvane ovjekom omoguuje sve, no isto moe initi buha u odnosu na konja kao i konj u odnosu na
buhu; mnogi intelektualci ive igrajui se racionalizmom. No to poslije svega toga?
Biti erudit ne znai biti mudar. Uenih neznalica ima kao pljeve, i ne samo da ne znaju nego i ne
znaju da ne znaju.
Pod uenim neznalicama misli se na nadrimudrace koji misle da znaju, a ne poznaju ak niti same
sebe.
Mogli bismo krasno i nadugako teoretizirati o ja psihologije, no to nije ono do ega nam je u
ovome poglavlju stalo.

Potrebno nam je da spoznamo sami sebe izravnim putem, bez deprimantnog procesa izabiranja.
To nipoto nije mogue ako same sebe ne promatramo iz trenutka u trenutak, iz asa u as.
Ne radi se o tome da sebe vidimo kroz neku teoriju ili puku intelektualnu spekulaciju.
Zanimljivo je upravo vidjeti nas same takve kakvi jesmo; samo emo tako dospjeti do istinske
spoznaje sebe samih.
Makar se to inilo nevjerojatnim, u zabludi smo u pogledu sebe samih.
Imamo mnoge stvari za koje mislimo da ih nemamo a nemamo mnoge za koje mislimo da ih
imamo.
O sebi smo stvorili lane pojmove i stoga moramo nainiti pregled kako bismo ustanovili to nam
nedostaje a to nam je suvino.
Pretpostavljamo da imamo ovakve ili onakve osobine koje u stvari nemamo, a ne znamo za mnoge
vrline koje zasigurno imamo.
Uspavani smo i nesvjesni, i u tome je najtea nevolja. Naalost, o sebi mislimo sve najbolje tek ak
ni ne slutimo da spavamo.
Sveti spisi inzistiraju na potrebi za buenjem, ali ne objanjavaju sustav za postizanje tog buenja.
Najgore je u svemu tome to to su mnogi itali svete spise, a ak niti ne shvaaju da spavaju.
Svi misle da poznaju sami sebe, a ni izdaleka ne slute da postoji nauk mnoine.
Svaije psiholoko ja je viestruko i uvijek se nadaje u mnoini.
Time elimo rei da imamo mnotvo ja a ne samo jedno, kao to uvijek pretpostavljaju uene
neznalice.
Nijekati nauk mnoine znai praviti se glup, jer bi doista bio vrhunac vrhunaca ignorirati unutarnja
proturjeja to ih svatko od nas posjeduje.
Idem itati novine, kae ja intelekta; kvragu s tim itanjem, usklikuje ja kretanja, radije u se
provozati biciklom. Kakva vonja, kakvi bakrai, uzvikuje trei protivei im se, radije u jesti,
gladan sam.
Kad bismo se u nekom zrcalu mogli vidjeti od glave do pete takvi kakvi jesmo, sami bismo izravno
otkrili nauk mnogih.
Ljudska osobnost tek je marioneta kojom upravljaju nevidljive niti.
Ja koje se danas zaklinje na vjenu ljubav Gnozi, poslije nadomjeta drugo ja koje nema nita s tom
zakletvom; tada se subjekt povlai.
Ja koje se danas zaklinje na vjenu ljubav nekoj eni poslije nadomjeta drugo ja koje nema nita s
tom zakletvom; subjekt se tada zaljubljuje u drugu i kula od karata se rui.

Intelektualna ivotinja pogreno zvana ovjekom nalik je kui punoj ljudi.

Ne postoji red ni suglasje meu mnogostrukim jastvima, sva se ona prepiru i spore oko prvenstva.
Kad jedno od njih postigne nadzor nad kapitalnim sreditima organskog stroja, tada se ono osjea
kao jedino, kao gospodar, ali naposljetku biva zbaeno s prijestolja.
Promatrajui stvari s toga gledita, dospijevamo do loginog zakljuka da intelektualni sisavac
nema istinski osjeaj moralne odgovornosti.
Neupitno je da ono to stroj kae ili ini u datom trenutku ovisi iskljuivo o tipu ja koji ga u tim
trenucima kontrolira.
Kau da je Isus iz Nazareta izvadio iz tijela Marije Magdalene sedam demona, sedam ja, ivo
utjelovljenje sedam smrtnih grijeha.
Oito je da je svaki od tih sedam demona na elu legije, i utoliko trebamo dodati kao korolar da je
unutarnji Krist mogao iz Magdalenina tijela istjerati tisue jastava.
Razmiljajui o svim tim stvarima moemo jasno zakljuiti da je jedino dostojanstveno to imamo u
svojoj nutrini ESENCIJA, koja je naalost zatoena meu svim tim mnotvom jastava
Revolucionarne Psihologije.
alosno je to se o esenciji uvijek sudi na temelju njene zatoenosti.
Neupitno je da esencija ili svijest, to je isto, duboko spava.

11. poglavlje
Tama

Jedan od najteih problema naega doba zasigurno postaje zamreni labirint teorij.
U dananje su se vrijeme nesumnjivo preko svake mjere i posvuda namnoile raznorazne
pseudoezoterine i pseudokultistike kole.
Trgovina duama, knjigama i teorijama je zastraujua, i rijedak je onaj koji sred pauine tolikih
proturjenih ideja doista uspije nai tajni put.
Najgora je u svemu tome intelektualna fascinacija: postoji tenja da se ovjek u strogo
intelektualnom vidu hrani svime onime to mu dospijeva u um.
Skitnice intelekta vie se ne zadovoljavaju cijelom tom subjektivnom bibliotekom openitog tipa
koje ima u izobilju na tritu knjiga, nego se sada, kao vrhunac svega, kljukaju i zatrpavaju jeftinim
pseudoezoterizmom i pseudookultizmom koji posvuda nie poput korova.

Rezultat svih tih argona je zbrka i oita dezorijentiranost intelektualnih zgubidana.

Neprestano primam svakojaka pisma i knjige; njihovi poiljatelji ispituju me kao i uvijek o ovoj ili
onoj koli, o ovoj ili onoj knjizi, a ja im odgovaram samo sljedee: ostavite se mentalne dokonosti;
nema vas se to ticati tui ivot, razorite ivotinjsko ja znatielje, ne trebaju vas se ticati tue kole,
uozbiljite se, upoznajte sami sebe, prouite sami sebe, promatrajte sami sebe itd., itd., itd.
Ono to je doista vano jest dubinski spoznati sebe sama na svim razinama uma.
Tama jest nesvijest; svjetlost je svijest; moramo dopustiti da svjetlost prodre u nau tamu; svjetlost
oito ima mo da nadvlada tamu.
Ljudi, na nesreu, zatvaraju same sebe u smradnom i gnusnom okruju vlastitog uma, oboavajui
svoj voljeni Ego.
Ljudi ne ele shvatiti da nisu gospodari vlastita ivota; svaku osobu iznutra zasigurno nadzire
mnotvo drugih osoba. elim izriito ukazati na svu tu mnoinu jastava koju nosimo iznutra.
Bjelodano je da svako to ja stavlja u na um ono to trebamo misliti, u naa usta ono to trebamo
govoriti, u srce ono to trebamo osjeati itd.
U tim okolnostima ljudska osobnost nije drugo do robot kojim upravljaju razliite osobe koje se
spore oko prevlasti i tee vrhovnom nadzoru nad glavnim sreditima organskog stroja.
U ime istine moramo sveano ustvrditi da uboga intelektualna ivotinja pogreno zvana ovjekom,
iako misli da je vrlo uravnoteena, ivi u posvemanjoj psiholokoj neravnotei.
Intelektualni sisavac ni na koji nain nije jednostran; da to jest, bio bi uravnoteen.
Intelektualna ivotinja naalost je viestrana i to se dokazuje do zasienja.
Kako bi racionalni humanoid mogao biti uravnoteen? Da bi postojala savrena ravnotea, potrebna
je budna svijest.
Samo svjetlost svijesti kojom se ne upravlja iz kutova nego iz samoga sredita, moe dokrajiti
kontraste i psiholoka proturjeja te u nama uspostaviti istinsku unutarnju ravnoteu.
Ako rastvorimo cijeli taj sklop jastava koje nosimo u svojoj nutrini, svijest e se probuditi, a kao
posljedica toga nastupit e istinska ravnotea nae psihe.
Naalost, ljudi ne ele uvidjeti u kakvoj nesvijesti ive; duboko spavaju.
Kad bi ljudi bili budni, svatko od njih osjeao bi svoje blinje u sebi.
Kad bi ljudi bili budni, nai blinji osjeali bi nas u svojoj nutrini.
Oigledno je da tada ne bi bilo ratova i da bi itava zemlja uistinu bila raj.
Svjetlost svijesti, pruajui nam istinsku psiholoku ravnoteu, stavlja svaku stvar na svoje mjesto,
pa ono to je prije ulazilo u blizak sukob s nama sada ostaje na svome primjerenom mjestu.
Nesvijest mnotva je takva da ak nisu kadri otkriti postojeu vezu izmeu svjetlosti i svijesti.

Neupitno je da su svjetlost i svijest dva vida istoga; gdje ima svjetlosti, ima i svijesti.
Nesvijest je tama, a ova postoji u naoj nutrini.
Samo putem psiholokog samopromatranja omoguujemo da svjetlost prodre u nau tamu.
Svjetlost stigne u tamu, ali ga tama ne spozna.

12. poglavlje
Tri uma

Posvuda postoje intelektualni zgubidani bez pozitivne orijentacije, zatrovani ogavnim

skepticizmom.
Doista, od 18. stoljea gnjusni otrov skepticizma truje ljudske umove.
Prije tog stoljea uveni Neuhvatljivi ili Skriveni otok, smjeten ispred panjolske obale, bio je
stalno vidljiv i opipljiv.
Nema sumnje da se taj otok nalazio unutar vertikalnog kvadranta. Brojne su anegdote vezane uz taj
tajanstveni otok.
Nakon 18. stoljea reeni se otok izgubio u vjenosti te nitko vie ne zna za nj.
U doba kralja Artura i vitezova okruglog stola elementi prirode oitovali su se posvuda, duboko
prodirui u nau fiziku atmosferu.
Brojne su prie o duhovima, vilenjacima i arobnicama kojih jo ima u izobilju u zelenom Erimu,
Irskoj; naalost, sve te nedune stvari, svu tu ljepotu due svijeta ovjeanstvo vie ne opaa zbog
mudrijaenja intelektualnih zgubidana i prekomjernog razvoja ivotinjskog ega.
Danas se mudrijai smiju svim tim stvarima, ne prihvaaju ih iako u osnovi ni izdaleka nisu dosegli
sreu.
Kad bi ljudi razumjeli da imamo tri uma ula bi se druga pjesma, moda bi se ak zanimali za ova
prouavanja.
Naalost, uene neznalice, zarobljeni krivudanjima i varkama svoje teke erudicije, ak nemaju
vremena ozbiljno se pozabaviti ovim prouavanjima.
Ti su ubogi ljudi samodostatni, opijeni ispraznim intelektualizmom, misle da idu ispravnim putem i
ni izdaleka ne pretpostavljaju da kroe slijepom ulicom.
U ime istine moramo kazati da, u sintezi reeno, imamo tri uma.

Prvi moemo i moramo nazvati osjetilnim umom, drugi emo okrstiti imenom posrednikog uma.
Trei emo nazvati unutarnjim umom.
Sada emo prouiti svki od ta tri uma zasebno i razlono.
Neupitno je da osjetilni um razvija svoje pojmove o sadraju posredstvom izvanjskih osjetilnih
opaanja. U ovim uvjetima osjetilni um je strano grub i materijalistian te ne moe prihvatiti nita
to nije fiziki dokazano.
Budui da temelj za pojmove o sadraju osjetilnog uma predstavljaju izvanjske osjetilne datosti, taj
um nikako ne moe znati nita o stvarnosti, o istini, o tajnama ivota i smrti, o dui i duhu itd.
Za intelektualne zgubidane, posve obuzete izvanjskim osjetilima i zatoene meu pojmovima o
sadraju osjetilnog uma, nai su ezoteriki studiji ludilo.
U okviru nerazumnog razuma, u besmislenom i naopakom svijetu, oni imaju pravo jer su uvjetovani
izvanjskim osjetilnim svijetom. Kako bi osjetilni um mogao prihvatiti neto to nije osjetilno?
Ako osjetilne datosti slue kao tajno utoite svim funkcijama osjetilnog uma, oito je da ove
moraju proizvoditi osjetilne pojmove.
Posredniki um je drukiji, no ni on ne zna nita izravno o zbiljskom, ograniuje se na vjerovanje i
to je sve.
U porednikom su umu religiozna vjerovanja, nepovredive dogme itd.
Unutarnji um od temeljnog je znaaja za izravno iskustvo istine.
Unutarnji um nesumnjivo razvija svoje pojmove o sadraju pomou podataka to ih pribavlja
vrhovna svijest bitka.
Neupitno je da svijest moe doivjeti i iskusiti stvarnost. Nema sumnje da svijest zna istinu.
Meutim, svijesti je da bi se oitovala potreban posrednik, instrument djelovanja, a ovaj je po sebi
unutarnji um.
Svijest izravno poznaje stvarnost svakog prirodnog fenomena, a posredstvom unutarnjeg uma moe
je manifestirati.
Otvaranje unutarnjeg uma potrebno je kako bi se izalo iz svijeta sumnji i neznanja.
To znai da se samo otvaranjem unutarnjeg uma raa autentina vjera u ljudskom biu.
Promotrivi to pitanje iz drugog kuta, rei emo da je materijalistiki skepticizam osobita znaajka
neznanja. Nema sumnje da su uene neznalice bez iznimke skeptici.
Vjera je izravna percepcija zbiljskog, temeljna mudrost, doivljaj onoga to je onkraj tijela, osjeaja
i uma.
Valja razlikovati vjeru i uvjerenje. Uvjerenja su pohranjena u posrednikom umu, dok je vjera
karakteristina za unutarnji um.

Naalost, uvijek je prisutna openita sklonost brkanju uvjerenja s vjerom. Makar to zvualo
paradoksalno, naglasit emo sljedee: ONAJ TKO IMA ISTINSKU VJERU NE MORA
VJEROVATI.
Autentina vjera je ivljena mudrost, tona spoznaja, izravno iskustvo.
Stoljeima se vjera brkala s uvjerenjem pa je danas potreban velik trud da bi se ljudi naveli da
shvate kako je vjera istinska mudrost, a nikad isprazno uvjerenje.
Unutarnja sredstva spoznajnih funkcija unutarnjeg uma jesu svi oni fantastini podaci mudrosti
sadrane u svijesti.
Onaj tko je otvorio unutarnji um sjea se svojih prethodnih ivota, poznaje tajne ivota i smrti, ne
uslijed onoga to je proitao ili nije proitao, ne uslijed toga to je netko drugi rekao ili nije rekao,
ne uslijed toga to se vjeruje ili se ne vjeruje, nego uslijed izravnog, ivljenog, strahovito stvarnog
iskustva.
Ovo to govorimo ne svia se osjetilnom umu, on to ne moe prihvatiti jer to izlazi iz njegove
domene i nema nikakve veze s izvanjskim osjetilnim opaanjima, jer je to neto strano njegovim
pojmovima o sadraju, onome to su ga uili u koli, onome to je nauio u raznim knjigama itd.,
itd., itd.
Ovo to govorimo ne prihvaa ni posredniki um jer bi se to uistinu protivilo njegovim uvjerenjima,
obezvrijedilo ono to su ga njegovi religiozni prethodnici tjerali da ui napamet itd.
Isus, Veliki Kabir, upozorava svoje uenike govorei im: uvajte se kvasca saduceja i kvasca
farizeja.
Oito je da je Isus Krist tim upozorenjem mislio na doktrine saducejskih materijalista i farizejskih
licemjera.
Doktrina saduceja je u osjetilnom umu, to je nauk petorih osjetila.
Doktrina farizeja nalazi se u posrednikom umu, to je neporecivo, neoborivo.
Bjelodano je da farizeji izvode svoje obrede kako bi se za njih reklo da su dobre osobe, kako bi se
pokazali pred drugima, ali nikad ne rade na sebi samima.
Nije mogue otvoriti unutarnji um ako ne nauimo psiholoki misliti.
Kad netko pone promatrati sebe sama, neupitno je to znak da je poeo psiholoki misliti.
Onaj tko ne priznaje stvarnost vlastite psihologije i mogunost da je iz temelja promijeni, bez
sumnje ne osjea potrebu za psiholokim samopromatranjem.
Kad netko prihvati nauk o mnogim ja i shvati potrebu za uklanjanjem razliitih jastava koje nosi
u svojoj psihi s namjerom da oslobodi svijest, esenciju, onda se u punom smislu moe kazati da je
zapoeo psiholoko samopromatranje.
Oito je da uklanjanje nepoeljnih elemenata koje nosimo u svojoj psihi dovodi do otvaranja
unutarnjeg uma.

Sve to znai da je reeno otvaranje neto to se odvija postupno, u mjeri u kojoj ponitavamo
nepoeljne elemente koje nosimo u svojoj psihi.
Onaj tko je bez ostatka uklonio nepoeljne elemente u svojoj nutrini oigledno je takoer bez
ostatka otvorio svoj unutarnji um.
Osoba e tako imati apsolutnu vjeru. Sada ete razumjeti one Kristove rijei: Kad biste imali vjere
koliko je zrno goruice, pomicali biste planine.

13. poglavlje
Rad pamenja

Neupitno je da svaka osoba ima vlastitu osebujnu psihologiju, to je neporecivo, neosporno,

neoborivo.
Naalost, ljudi nikad ne pomiljaju na to, a mnogi to niti ne prihvaaju jer su zatoeni u osjetilnom
umu.
Svak priznaje stvarnost fizikog tijela jer ga moe vidjeti i opipati, no psihologija je neto drukije,
nije zamjetljiva za pet osjetila i otuda opa sklonost da je se porie ili naprosto omalovaava i
podcjenjuje te opisuje kao neto lieno znaaja.
Kad se netko pone promatrati, to je nepogreiv znak da je prihvatio strahovitu stvarnost vlastite
psihologije.
Jasno je da nitko ne bi pokuao promatrati sebe sama ako prethodno za to nije naao temeljan
razlog.
Oito je da se onaj tko zapone samopromatranje pretvara u pojedinca koji je veoma razliit od
ostalih te zapravo upuuje na mogunost promjene.
Ljudi se, naalost, ne ele mijenjati, zadovoljni su stanjem u kojem ive.
Bolno je vidjeti kako se ljudi raaju, rastu, mnoe se kao ivotinje, neizrecivo pate i umiru ne
znajui zato.
Mijenjanje sebe sama od temeljnog je znaaja, ali to je nemogue ako se ne zapone psiholoko
samopromatranje.
Potrebno je poeti sagledavati sebe sama s namjerom da se sebe spozna, jer racionalni humanoid
uistinu ne poznaje sebe sama.
Kad netko otkrije neki psihiki nedostatak, taj je zapravo uinio velik korak jer e mu to omoguiti
da ga proui pa ak i radikalno ukloni.

Nai su psihiki nedostaci uistinu nebrojeni, i makar imali tisuu jezika da njima govorimo i nepce
od eljeza ne bismo ih uspjeli dokraja pobrojiti.
Nevolja je u svemu tome to ne umijemo odmjeriti jezivu stvarnost bilo kojeg defekta; uvijek ga
promatramo isprazno, ne pridajui mu dunu pozornost; vidimo ga kao neto beznaajno.
Kad prihvatimo nauk o mnogim ja i shvatimo grubu stvarnost sedam demona to ih je Isus Krist
iupao iz tijela Marije Magdalene, na e nain razmiljanja u pogledu psihikih defekata bez
ikakve sumnje doivjeti temeljnu promjenu.
Nije naodmet izriito ustvrditi kako je nauk o mnogim jastvima sto posto tibetanskog i gnostikog
podrijetla.
Istina je da nije nimalo ugodno znati da u naoj osobi ive stotine i tisue psiholokih osoba.
Svaki psiholoki manjak je jedna razliita osoba koja postoji u nama sada i ovdje.
Sedam demona to ih je Veliki Metar Isus Krist iupao iz tijela Marije Magdalene sedam su
smrtnih grijeha: Oholost, krtost, Bludnost, Zavist, Neumjerenost u jelu i piu, Srditost, Lijenost.
Naravno, svaki od ovih demona odjelito jest poglavar legije.
U drevnome faraonskom Egiptu inicirani je morao iz svoje unutarnje prirode ukloniti crvene
demone Setha ako je htio postii buenje svijesti.
Kad vidi stvarnost psiholokih nedostataka, aspirant se eli promijeniti, ne eli ostati u stanju u
kojem ivi s tolikim ljudima unutar svoje psihe, i tada zapoinje samopromatranje.
U mjeri u kojoj napredujemo u unutarnjem radu, moemo se uvjeriti u vrlo zanimljiv redoslijed u
sustavu uklanjanja.
ovjek se zapanji kad otkrije redoslijed u radu povezanom s uklanjanjem mnotva psihikih
nakupina koje utjelovljuju nae zablude.
Zanimljivo je u svemu tome da se takav redoslijed u uklanjanju defekata ostvaruje postupno i odvija
u skladu s dijalektikom svijesti.
Razumska dijalektika ne bi nikad mogla nadmaiti izuzetan rad dijalektike svijesti.
injenice nam dokazuju da psiholoki redoslijed u radu na uklanjanju defekata uspostavlja na
vlastiti unutarnji, duboki bitak.
Moramo pojasniti da postoji temeljna razlika izmeu Ega i Bitka. Ja ne moe nikad uspostaviti
red u psiholokim pitanjima, jer je sm rezultat nereda.
Samo bitak ima mo da uspostavi red u naoj psihi. Bitak je bitak. Razlog postojanja bitka je bitak
sm.
Redoslijed u radu samopromatranja, presuivanja i uklanjanja naih psihikih nakupina dokazuje se
razumskim osjetilom psiholokog samopromatranja.

U svim ljudskim biima nalazi se osjetilo psiholokog samopromatranja u latentnom stanju, no ono
se razvija postupno u mjeri u kojoj ga koristimo.
To nam osjetilo omoguuje da izravno, a ne posredstvom pukih intelektualnih asocijacija, opaamo
razliita jastva koja ive u naoj psihi.
Ovo pitanje osjetilnih ekstra-percepcija poinje se prouavati na podruju parapsihologije i zapravo
se dokazuje u brojnim eksperimentima koji su se razumno provodili tijekom vremena i o kojima
postoji obilata dokumentacija.
Oni koji poriu stvarnost osjetilnih ekstra-percepcija posvemanje su neznalice, intelektualni
zgubidani zatoeni u osjetilnom umu.
Meutim, osjetilo psiholokog samopromatranja je neto dublje i ide mnogo dalje od pukih
parapsiholokih tvrdnji te nam omoguuje unutarnje samopromatranje i potpunu provjeru strahovite
subjektivne stvarnosti naih raznolikih nakupina.
Redoslijed raznih dijelova rada povezanih s ovom tako ozbiljnom temom uklanjanja psihikih
nakupina omoguuje nam da iz toga izvedemo jedan rad pamenja, veoma zanimljiv pa i veoma
koristan u unutarnjem razvoju.
Ako je tono da nam ovaj rad pamenja moe priskrbiti psiholoke fotografije raznih etapa
protekloga ivota, onda bi one u svojoj ukupnosti trebale naoj uobrazilji pruiti ivu, pa i odbojnu
sliku onoga to smo bili prije nego to smo zapoeli rad na radikalnoj preobrazbi psihe.
Nema sumnje da se nikad neemo poeljeti vratiti toj grozovitoj slici, ivoj predodbi onoga to
smo bili.
Od te e toke takva psiholoka fotografija biti korisna kao sredstvo suoavanja izmeu
preobraene sadanjosti i nazadne, ustajale, nezgrapne i nesretne sadanjosti.
Rad pamenja uvijek se opisuje na temelju susljednih psiholokih zbivanja koje biljei sredite za
psiholoko samopromatranje.
U naoj psihi postoje nepoeljni elementi koje ni izdaleka ne slutimo.
To da neki astan ovjek, nesposoban da ikad uzme neto tue, ugledan i dostojan svakog
potovanja, na neobian nain otkrije niz razbojnikih jastava koja nastanjuju najdublja podruja
njegove psihe, jest neto zastraujue, ali ne i nemogue.
To da neka velianstvena supruga koju krase silne vrline ili djevojka iznimne duhovnosti i izvrsnog
obrazovanja, posredstvom osjetila za psiholoko samopromatranje na neobian nain otkrije da u
njenoj intimnoj psihi ivi skupina jastava-bludnica, ini se munim pa i neprihvatljivim za
intelektualno sredite ili moralno osjetilo svakog razboritog graanina, ali sve je to mogue na
egzaktnom podruju psiholokog samopromatranja.

14. poglavlje

Stvaralaki uvid

Bitak i znanje moraju se meusobno uravnoteiti kako bi se u naoj psihi ustalio plamen uvida.
Kad je znanje vee od bitka, nastaju svakojake intelektualne pometnje.
Ako je bitak vei od znanja, moe doi do tekih sluajeva kao to je sluaj glupog sveca.
Na podruju praktinog ivota potrebno je sebe promatrati kako bismo sebe otkrili.
Upravo je praktini ivot psiholoko vjebalite na kojemu moemo otkriti nae nedostatke.
U stanju pozornog opaanja, budne radoznalosti, moemo se izravno uvjeriti kako skriveni
nedostaci spontano bujaju.
Dakako, na otkrivenom nedostatku valja svjesno raditi s nakanom da ga se odvoji od nae psihe.
Prije svega, ne smijemo se poistovetiti ni s kojim defektom ega ako ga doista elimo ukloniti.
Ako stojimo na nekoj dasci a elimo je podii kako bismo je naslonili na zid, neemo to moi
uiniti ako nastavimo stajati na njoj.
Oito je da moramo poeti odvajati dasku od sebe, sii s nje i potom vlastoruno podii dasku i
nasloniti je na zid.
Slino tome, ne smijemo se poistovetiti ni s jednom psihikom nakupinom ako je doista elimo
odvojiti od nae psihe.
Kad se poistoveti s ovim ili onim ja, ovjek ga zapravo uvruje umjesto da ga razgrauje.
Pretpostavimo da neko ja bludnosti doe u posjed rola to ih imamo u intelektualnom sreditu
kako bi na platno uma projicirao prizore seksualne morbidnosti: ako se identificiramo s tim
lascivnim slikama, ono bludno ja zacijelo e se strahovito uvrstiti.
No ako, umjesto da se s njime poistovetimo, odvojimo od nae psihe to bie smatrajui ga
demonom i uljezom, u naoj e se nutrini zacijelo pojaviti stvaralaki uvid.
Poslije emo si moi priutiti luksuz da analitiki prosudimo tu nakupinu kako bismo je u cijelosti
osvijestili.
Nevolja je kod ljudi upravo u toj identifikaciji, i to je alosno.
Kad bi ljudi poznavali nauk o mnogim ja, kad bi doista shvaali da im ak ni vlastiti ivot ne
pripada, tada ne bi poinjali pogreku identifikacije.
Prizori srdbe, ljubomore itd. na podruju praktinog ivota korisni su ako smo u stanju
neprestanog samopromatranja.
Tada ustanovljujemo da nam ni nae misli, ni nae elje ni nai postupci ne pripadaju.

Neupitno je da mnogostruka ega upadaju kao zloguki uljezi kako bi nam u um stavili svakakve
misli, u srce svakakva uvstva i u nae pokretako sredite svakojake postupke.
alosno je to to nismo gospodari sebe samih, to razni psihiki entiteti ine od nas to ih je volja.
Na nesreu, ni izdaleka ne slutimo to nam se dogaa i djelujemo kao puke marionete na
nevidljivim nitima.
Najgore je u svemu tome to to, umjesto da se borimo za neovisnost o svim tim tajnim tiranima,
inimo pogreku te ih osnaujemo, a to se zbiva kad se poistoveujemo.
Svaka ulina scena, svaka obiteljska drama, svaka glupa svaa meu suprunicima, bez sumnje je
na djelu zbog ovog ili onog ja, i to nikad ne smijemo smetnuti s uma.
Praktini ivot je psiholoko zrcalo u kojemu moemo vidjeti sebe same takve kakvi jesmo.
No prije svega moramo shvatiti potrebu da vidimo sebe same, potrebu da se radikalno promijenimo,
jer samo emo tako imati volju da se uistinu promatramo.
Onaj tko je zadovoljan stanjem u kojem ivi, glupan, zaostalo eljade, nehajnik, nikad nee osjetiti
elju da vidi sebe sama, odvie e sebe voljeti i ni na koji nain nee biti pripravan preispitati svoje
ponaanje i nain ivota.
Jasno emo kazati da se u pojedine komedije, drame i tragedije praktinog ivota upliu razliita
ega koja je nuno shvatiti.
U svakoj ljubomornoj sceni u igru ulaze jastva bludnosti, srdbe, samoljublja, zavisti itd., itd., itd, a
o svakom od njih se mora poslije zasebno analitiki prosuditi kako bi ih se u cijelosti shvatilo s
oitom namjerom da se potpuno unite.
Shvaanje se nadaje vrlo elastinim, i stoga svaki put trebamo zaranjati sve dublje; ono to danas
shvaamo na jedan nain, sutra emo shvatiti bolje.
Kad stvarimo pogledamo iz tog kuta, moemo se sami uvjeriti koliko su razne ivotne okolnosti
korisne kad ih doista koristimo kao zrcalo za samootkrivanje.
Nikad i ni na koji nain neemo tvrditi da su drame, komedije i tragedije praktinog ivota uvijek
divne i krasne; takva bi tvrdnja bila potpuno besmislena.
Meutim, koliko god bile apsurdne, razne su ivotne situacije upravo udesne kao psiholoko
vjebalite.
Rad vezan uz rastvaranje razliitih elemenata koji sainjavaju moje ja strahovito je teak.
Meu kadencama stihova takoer se krije prijestup. I u miomirisu hramova krije se grijeh.
Prijestup je kadto tako istanan da se brka sa svetou i tako okrutan da nalikuje na blagost.
Prijestup se zaodijeva u suevu togu, u uiteljevu tuniku, u prosjakove prnje, u gospodsko odijelo,
pa i u Kristovu tuniku.
Uvid je temeljan, no u radu rastvaranja psihikih nakupina on nije sve, kao to emo vidjeti u

sljedeem poglavlju.
Hitno je i neodgodivo osvijestiti svako ja kako bismo ga odvojili od nae psihe, no to nije sve,
nedostaje jo neto, a to e se vidjeti u esnaestom poglavlju.

15. poglavlje
Kundalini

Doli smo do vrlo upave toke; rije je, naime, o kundalini, vatrenoj zmiji naih maginih moi,
koja se navodi u mnogim tekstovima istonjake mudrosti.
Kundalini je bez ikakve sumnje obilato dokumentirana te je itekako vrijedi istraiti.
U tekstovima srednjovjekovne alkemije kundalini je astralna oznaka svetog sjemena, STELLA
MARIS, morska djevica, koja mudro vodi one koji rade na Velikom Djelu.
Meu Astecima ona je TONANTZIN, meu Rimljanima CASTA DIANA, u Egiptu IZIDA,
Boanska Majka iji veo nijedan smrtnik nije podigao.
Nema nikakve sumnje da ezoterino kranstvo nikad nee prestati oboavati Boansku Majku
Kundalini; ona je oito MARAH, ili bolje kazano RAM-IO, Marija.
Ono to ortodoksne religije nisu odredile, barem u dijelu koji se odnosi na egzoterini odnosno
javni krug, jest aspekt IZIDE u njezinu individualnom ljudskom obliju.
Oigledno je da se samo u tajnosti inicirane uilo da ta Boanska Majka postoji individualno u
svakom ljudskom biu.
Nije naodmet izriito pojasniti da je Bogomajka, REA, CIBELA, ADONIJA ili kako god je ve
zvali, jedna inaica naega vlastitog pojedinanog bia ovdje i sada.
Konkretno, rei emo da svatko od nas ima vlastitu pojedinanu Boansku Majku.
Na nebu ima toliko majki koliko stvorenja postoji na licu Zemlje.
Kundalini je tajanstvena energija zbog koje postoji svijet, jedan vid Brahme.
U svome psiholokom vidu, koji se oituje u skrivenoj anatomiji ljudskog bia, Kundalini se nalazi
smotana tri i pol puta unutar odreenog magnetskog sredita smjetenog u zdjelinoj kosti.
Ondje poiva ukoena poput kakve zmije Boanske Princeze.
U sreditu te akre odnosno komore postoji enski trokut ili JONI, gdje se smjeta i muki
LINGAM.

U tome atomskom ili maginom lingamu koji predstavlja seksualnu stvaralaku mo Brahme,
smotana je uzviena zmija KUNDALINI.
Ognjena kraljica u svome liku zmije budi se pomou secretum secretorum odreenog alkemijskog
umijea o kojemu sam jasno govorio u svome djelu pod naslovom Tajna zlatnog cvjetanja.
Neupitno je da se, kad se probudi, ta boanska sila pobjedonosno penje uz medularni kimeni kanal
da bi u nama razvila moi koje obogotvoruju.
U svome uzvienom, boanskom i transcendentalnom vidu, sveta zmija koja nadilazi ono puko
fizioloko i anatomsko u svome je poganskom stanju, kao to ve rekoh, na vlastiti bitak, ali
deriviran.
Nije mi u ovoj raspravi namjera poduavati tehniku za buenje te svete zmije.
Samo elim staviti odreen naglasak na grubi realizam ega i na unutarnju hitnost povezanu s
rastvaranjem njegovih raznoraznih neljudskih elemenata.
Um sam za sebe ne moe radikalno promijeniti nijedan psiholoki nedostatak.
Um moe oznaiti svaki nedostatak, prevesti ga s jedne razine na drugu, sakriti ga pred sobom
samim ili pred ostalima, opravdati ga itd., ali nikad ga u cijelosti ukloniti.
Uvid je fundamentalan dio, ali on nije sve, potrebno je uklanjanje.
Promatrani defekt treba ralaniti i shvatiti u integralnom obliku prije nego to se prijee na
njegovo uklanjanje.
Potrebna nam je mo koja nadvisuje um, mo kadra atomski unititi svaki defekt ega koji smo
prethodno otkrili i o njemu duboko prosudili.
Sreom, takva mo poiva duboko s onu stranu tijela, osjeaja i uma, iako ima svoja konkretna
oitovanja u kosti zdjelinog sredita, kao to smo ve razjasnili u prethodnim odjeljcima ovoga
poglavlja.
Nakon to smo u cijelosti shvatili neki defekt ega, moramo utonuti u duboku meditaciju,
preklinjui, molei, kumei nau pojedinanu Boansku Majku da razori prethodno pojmljeni
nedostatak ega.
Rije je o tehnici potrebnoj za uklanjanje nepoeljnih elemenata koje nosimo u svojoj nutrini.
Boanska Majka kundalini ima mo da pretvori u prah i pepeo svaku subjektivnu, neljudsku
psihiku nakupinu.
Bez te pouke, bez tog postupka, svako nastojanje oko razgradnje ega je neplodno, jalovo,
besmisleno.

16. poglavlje

Intelektualne norme

Na podruju praktinog ivota svatko ima svoja mjerila, svoj vie ili manje zastarjeli nain
razmiljanja, i nikad se ne otvara prema novome; to je neporecivo, neosporno i neprijeporno.
Um intelektualnog humanoida je degeneriran i srozan te se nalazi usred stadija involucije.
Razum dananjega ovjeanstva uistinu je slian nekoj staroj mehanikoj strukturi, inertnoj i
besmislenoj, koja je po sebi nesposobna prihvatiti bilo kakvu istinski elastinu pojavu.
Nedostaje savitljivosti u umu, koji je okovan brojnim krutim i nepoeljnim normama.
Svatko ima svoja mjerila i odreene krute norme sukladno kojima neprekidno djeluje i reagira.
Najgore je u svemu tome to to milijuni mjerila odgovaraju milijunima trulih i apsurdnih normi.
U svakom sluaju, ljudi nikad ne osjeaju da su u zabludi, svaka glava je jedan svijet i nema sumnje
da meu tolikim mentalnim smicalicama postoje brojni sofizmi za odvraanje pozornosti kao i
nepodnoljive gluposti.
No uska mjerila mnotva ni izdaleka ne slute kakva je njezina intelektualna skuenost.
Ti moderni ljudi s mozgom ohara misle o sebi samima sve najbolje, umiljaju si da su liberali,
supergeniji, vjeruju da imaju vrlo iroke kriterije.
Uene neznalice ispostavljaju se kao najtei sluajevi jer, u stvari, reeno ovaj put u sokratovskom
smislu: ne samo da ne znaju nego i ne znaju da ne znaju.
Intelektualni zgubidani koji se dre tih starinskih normi iz prolosti uslijed svoje skuenosti estoko
osuuju i izriito odbijaju prihvatiti sve to se na bilo koji nain ne moe uklopiti u njihove eljezne
norme.
Ueni mudrijai misle da je sve to iz ovog ili onog razloga skree s krutog puta njihovih zahralih
postupaka skroz-naskroz apsurdno. Na taj nain ti ubogi ljudi s tako tekim kriterijima kukavno
zavaravaju sami sebe.
Pseudomudraci ovoga doba umiljaju si da su genijalci, s prezirom gledaju sve one koji imaju
hrabrosti odlijepiti se od njihovih normi nagrizenih vremenom, a najgore od svega je to ni izdaleka
ne slute grubu zbilju vlastite nezgrapnosti.
Intelektualno siromatvo ustajalih umova je takvo te ak ide dotle da zahtijeva dokaze o onome to
je stvarno, o onome to nije od uma.
Ljudi krljava i nesnoljivog razuma ne ele razumjeti da do iskustva onog stvarnog dolazi samo u
odsustvu ega.
Neupitno je da ni na koji nain ne moemo izravno prepoznati tajne ivota i smrti ako u sebi
samima nismo otvorili unutarnji um.

Nije naodmet ponoviti u ovom poglavlju da samo vrhovna svijest bitka moe spoznati istinu.
Unutarnji um moe funkcionirati samo s podacima to ih pribavlja kozmika svijest BITKA.
Subjektivni intelekt, sa svojom razumskom dijalektikom, ne moe znati nita o onome to izlazi van
njegove nadlenosti.
Znamo ve da se pojmovi o sadraju razumske dijalektike razvijaju s podacima to ih pribavljaju
osjetila izvanjskog opaanja.
Oni koji su zatoeni u okvirima svojih intelektualnih postupaka i vrstih normi uvijek pruaju otpor
ovim revolucionarnim idejama.
Samo je radikalnom i konanom razgradnjom ega mogue probuditi svijest i uistinu otvoriti
unutarnji um.
Meutim, budui da se ovi revolucionarni iskazi ne uklapaju u formalnu logiku, pa ni u dijalektiku
logiku, subjektivna reakcija nazadnih umova prua estok otpor.
Ti ubogi ljudi od intelekta ele utoiti ocean u staklenu au, predmnijevaju da univerzitet moe
kontrolirati cjelokupno znanje univerzuma i da su svi zakoni kozmosa obvezani podvrgnuti se
njihovim starim akademskim normama.
Ta neuka eljad, uzori mudrosti, ni izdaleka ne slute u kakvom se degeneriranom stanju nalaze.
Ponekad takvi ljudi na trenutak poskoe kada dospiju u ezoterini svijet, ali se ubrzo ugase kao
nedotupavne vatre, iezavaju iz panorame duhovnih nemira, proguta ih intelekt i zauvijek nestaju s
pozornice.
Povrnost intelekta nikad ne moe prodrijeti u pravu sutinu BITKA, pa ipak subjektivni procesi
intelektualizma mogu svakojake dokoliare dovesti do otroumnih, ali apsurdnih zakljuaka.
Formulacijska mo logikih pojmova ni na koji nain ne podrazumijeva iskustvo zbiljskog.
Uvjeravajua igra razumske dijalektike oarava onoga koji na taj nain rezonira i navodi ga da
uvijek brka maku sa zecom.
Blistavi slijed ideja zasljepljuje intelektualnog zgubidana i prua mu stanovitu samodostatnost koja
je toliko apsurdna da odbija sve to ne vonja na prainu biblioteka i na tintu sveuilita.
Delirium tremens alkoholiara ima nepogreive simptome, ali one koji su opijeni teorijama lako
se brka s genijalcima.
Stigavi do ovoga dijela naeg poglavlja, kazat emo kako je zasigurno vrlo teko znati gdje
prestaje intelektualizam objeenjaka a gdje poinje ludilo.
Ukoliko ostanemo zatoeni unutar trulih i ustajalih normi intelekta, bit e vie nego nemogue
iskustvo onoga to nije od uma, onoga to nije od vremena, onoga to je stvarno.

17. poglavlje
No svijesti

Pojedini psiholozi simboliziraju svijest kao no koji nas moe odvojiti od onoga to je prilijepljeno
uz nas i crpi nam snagu.
Takvi psiholozi smatraju da je jedini nain da se izmaknemo moi ovakvog ili onakvog ja taj da
ga promatramo sa sve veom jasnoom s namjerom da ga shvatimo kako bismo osvijestili sebe
same.
Ti ljudi dre da se time ovjek naposljetku odvaja od ovog ili onog ja, makar to bilo za irinu
otrice noa.
Na taj nain, kau, ja odvojeno svijeu ini se poput odrezane biljke.
Osvijestiti neko ja, prema njima, znai odvojiti ga od nae psihe i osuditi ga na smrt.
Neupitno je da se takvo poimanje, naoko vrlo uvjerljivo, izjalovljuje u praksi.
Ja koje je pomou noa svijesti odsjeeno od nae osobnosti, izbaeno iz kue poput crne ovce,
ostaje u psihikom prostoru, pretvara se u napasnog demona, ustraje na tome da se vrati u kuu, ne
predaje se tako lako, nikako ne eli jesti gorki kruh izgnanstva, trai svoju priliku i na najmanju
nepanju strae nanovo se smjeta u nau psihu.
Nevolja je u tome to se unutar prognanog ja uvijek nalazi zatoen odreen postotak biti, svijesti.
Svi ti psiholozi koji tako misle nikad nisu uspjeli razgraditi nijedno od svojih ja, zapravo doivjeli
su neuspjeh.
Koliko god ljudi pokuavali izbjei reeno pitanje kundalini, problem je vrlo ozbiljan.
U stvari, razmetni sin nikad ne napreduje u ezoterikom radu na samome sebi.
Oito je da je razmetni sin svaki onaj tko prezire Izidu, nau Boansku Kozmiku Majku, koja
je individualna i pojedinana.
IZIDA je jedan od autonomnih dijelova naega vlastitog bia, ali deriviran, to jest vatrene zmije
naih maginih moi, KUNDALINI.
Bjelodano je da samo IZIDA ima apsolutnu mo da dezintegrira bilo koje ja; to je neporecivo,
neosporno, neoborivo.
KUNDALINI je sloenica: KUNDA nas podsjea na ogavni organ KUNDARTIGUADOR, a
LINI je atlantski izraz koji oznaava Kraj.
KUNDALINI znai: Kraj ogavnog organa KUNDARTIGUADORA. Prijeko je potrebno,
dakle, ne brkati KUNDALINI s KUNDARTIGUADOROM.

U prethodnom smo poglavlju kazali da se vatrena zmija naih maginih moi nalazi smotana tri i
pol puta u odreenom magnetskom sreditu smjetenom u zdjelinoj kosti, osnovi kimenog stupa.
Kad se zmija die, to je KUNDALINI, a kad se sputa, to je ogavni organ KUNDARTIGUADOR.
Posredstvom bijele tantre zmija se pobjedonosno uzdie medularnim kimenim kanalom, budei
moi koje obogotvoruju.
Posredstvom crne tantre zmija se strmoglavljuje iz zdjelice prema ovjekovim atomskim
paklovima. Na taj se nain mnogi pretvaraju u strahovito izopaene demone.
Oni koji poine greku te pridaju zmiji koja se die sve lijeve i mrane znaajke zmije koja se
sputa, doivljaju definitivan neuspjeh u radu na sebi samima.
Loe posljedice ogavnog organa kundartiguadora mogu se ponititi samo pomou KUNDALINI.
Nije naodmet pojasniti da su te loe posljedice kristalizirane u umnoenom ja revolucionarne
psihologije.
Hipnotika mo Zmije koja se sputa navodi ovjeanstvo da tone u podsvijest.
Samo Zmija koja se die, nasuprot tome, moe nas probuditi; ova istina je aksiom hermetikog
znanja. Sada emo bolje razumjeti duboko znaenje svete rijei KUNDALINI.
Svjesnu volju uvijek predstavlja sveta ena, Marija, Izida, koja razbija glavu zmije koja se sputa.
Ovdje otvoreno i bez okolianja izjavljujem da se dvostruka struja svjetlosti, iva i astralna vatra
zemlje, prikazuje pomou zmije s glavom bika, jarca ili psa u drevnim misterijima.
Rije je o dvostrukoj zmiji Merkurova tapa, o zmiji koja iskuava u Edenu, ali bez i najmanje
sumnje i o zmiji Mojsijeva bakra koja je isprepletena u TAU, to jest u stvaralakom
LINGAMU.
Rije je o Jarcu abata i Bafometu gnostikih templara, o HYLE univerzalne gnoze, o
dvostrukom repu zmije koji tvori noge Sunevog pijetla ABRAXASA
U crnom lingamu umetnutom u kovinsku joni, simbolima boga ive, hinduskog boanstva,
poiva tajni klju za buenje i razvijanje Zmije koja se uzdie ili Kundalini, pod uvjetom da se
nikad u ivotu ne prolije aa Hermesa Trismegista, triput najveeg Boga IBISA THOTHA.
Govorili smo izmeu redaka za one koji znaju razumjeti. Tko shvaa neka shvati, jer u tome lei
mudrost.
Crni tantrici su drukiji, oni bude i razvijaju ogavni organ kundartiguador, napasnu zmiju iz
Edena, kad u svojim obredima poinjaju neoprostivi zloin prolijevanja svetog vina.

18. poglavlje

Psihika zemlja

Neupitno je da, kao to postoji izvanjska zemlja u kojoj ivimo, u naoj nutrini postoji i psihika
zemlja.
Ljudi uvijek znaju u kojem gradu ili kraju ive, no naalost esto ne znaju koje psihiko mjesto
nastanjuju.
U datom trenutku svatko zna u kojoj se etvrti ili naseobini nalazi, no na psiholokoj ravni to nije
sluaj: ljudi u datom trenutku obino ni izdaleka ne slute gdje je smjetena njihova psihika zemlja.
Kao to u fizikom svijetu postoje naseobine pristojnih i kulturnih ljudi, tako je i u psihikoj oblasti
svakog od nas; nema sumnje da postoje veoma otmjene i lijepe naseobine.
Kao to u fizikom svijetu postoje naseobine ili etvrti prepune opasnih ulica i razbojnika, tako je i
na psihikom podruju nae nutrine.
Sve ovisi o tome kakva nas vrsta ljudi prati; ako su nam prijatelji pijanci zavrit emo u krmi, a
ako su razvratnici naa e sudbina nesumnjivo biti u javnim kuama.
U naoj psihikoj zemlji svatko ima svoje pratioce, svoja ega koja e ga odvesti tamo kamo ga
trebaju dovesti u skladu s njegovim psihikim karakteristikama.
Kreposna i asna dama, velianstvena supruga uzornog ponaanja koja ivi u krasnom domu u
fizikom svijetu, zahvaljujui svojim pohotnim jastvima moe nastavati jazbine prostitucije unutar
svoje psihike zemlje.
astan gospodin, besprijekorno estit, neokaljan graanin, moe se unutar voje psihike oblasti,
zahvaljujui svojim groznim pratiocima, kradljivim jastvima duboko uronjenima u nesvjesno,
nalaziti u razbojnikoj spilji.
Pustinjak i pokajnik, moda kakav redovnik koji ivi strogim ivotom u eliji nekog samostana,
moe se u psiholokom smislu nalaziti u naseobini ubojica, revolveraa, razbojnika, narkomana, i to
zahvaljujui upravo podsvjesnim ili nesvjesnim jastvima duboko uronjenima u najskrovitijim
zavijucima njegove psihe.
Ne kae se bez razloga da u pokvarenjaku ima mnogo kreposti a u kreposnome mnogo zlobe.
Mnogi kanonizirani sveci jo uvijek ive u psihikim jazbinama razbojnika ili u javnim kuama.
Ovo to ovdje izriito tvrdimo moe sablazniti licemjere, bogomoljce, uene neznalice, uzore
mudrosti, ali nikad prave psihologe.
Makar to izgledalo nevjerojatno, i u tamjanu molitve krije se zloin, i meu kadencama stihova
krije se zloin, pod sakralnom kupolom najboanskijih svetita zloin se zaodijeva tunikom svetosti
i uzvienom rijeju.
Meu dubinama najtovanijih svetaca ive ega bordela, razbojnitva, ubojstava itd.
Podljudski pratioci skriveni meu nedokuivim dubinama nesvjesnog.

Razni sveci u povijesti mnogo su patili zbog toga; sjetimo se iskuenja svetog Antuna i svih onih
strahota protiv kojih se morao boriti na brat Franjo Asiki.
Meutim, ti sveci nisu rekli sve, a veina pustinjaka je utjela.
ovjek se zapanji kad pomisli da pojedini nadasve sveti i skrueni pustinjaci ive u psihikim
naseobinama prostitucije i razbojnitva.
Pa ipak, oni su sveci, i ako jo nisu otkrili te jezive stvari u svojoj psihi, kad ih otkriju odjevat e se
u kostrijet, postiti, moda se i ibati i moliti svoju boansku majku Kundalini da ukloni iz njihove
psihe te zle pratioce zavuene u mrane duplje njihove vlastite psihike zemlje.
Razne su religije mnogo rekle o ivotu poslije smrti i onostranom.
Neka si ubogi ljudi vie ne razbijaju glavu oko toga ega ima s one strane, u zagrobnom ivotu.
Neupitno je da nakon smrti svi nastavljaju ivjeti u psihikoj naseobini u kojoj su i dotad ivjeli.
Razbojnik e ostati u razbojnikoj jazbini; razvratnik u javnim kuama nastavit e postojati kao
zloguka utvara; gnjevni i bijesni nastavit e ivjeti u opasnim uliicama poroka i srdbe, ondje gdje
sijevaju ake i odjekuju pucnjevi iz pitolja.
Esencija je sama po sebi prekrasna, stigla je odozgo, sa zvijezda i naalost je stisnuta meu svim
tim jastvima koja nosimo u sebi.
Nasuprot tome, esencija moe prijei isti put unatrag, vratiti se prvobitnom ishoditu, vratiti se
zvijezdama, ali najprije se mora osloboditi loih pratilaca koji je dre u predgraima propasti.
Kad su Franjo Asiki i Antun Padovanski, znameniti okristovljeni metri, otkrili u svojoj nutrini
jastva propasti, neizrecivo su patili i nema sumnje da su na osnovi svjesnog rada i dobrovoljne
patnje uspjeli pretvoriti u kozmiki prah i pepeo cijeli taj skup neljudskih elemenata koji su u njima
ivjeli. Neupitno je da su se ti sveci kristificirali i vratili svome ishoditu nakon to mnogo propatili.
Prije svega je potrebno, hitno i neodgodivo da se magnetsko sredite koje je na abnormalan nain
postavljeno u naoj lanoj osobnosti prenese u Esenciju; tako e potpuni ovjek moi zapoeti svoje
putovanje od osobnosti do zvijezda, uspinjui se na didaktini i progresivan nain, postupno uz
planinu BITKA.
Ukoliko magnetsko sredite ostane uspostavljeno u naoj iluzornoj osobnosti, ivjet emo u
najodvratnijim psihikim jazbinama, pa makar u praktinom ivotu bili besprijekorni graani.
Svatko ima magnetsko sredite koje ga karakterizira; trgovac ima magnetsko sredite trgovine i
zbog toga se razvija na tritu i privlai one koji su mu srodni, kupce i trgovce.
ovjek znanosti ima u svojoj osobnosti magnetsko sredite znanosti i zbog toga privlai k sebi sve
to je vezano uz znanost, knjige, laboratorije itd.
Ezoterik ima u samome sebi magnetsko sredite ezoterije, i koliko god se takvo sredite mijenjalo
glede pitanja osobnosti, neupitno je da se iz tog razloga dogaa prijenos.
Kad se magnetsko sredite uspostavi u svijesti, to jest u esenciji, tada zapoinje povratak potpunog

ovjeka zvijezdama.

19. poglavlje
Droge

Psiholoki razvoj ovjeka omoguuje nam uvid u golu zbilju jedne vie razine u svakom od nas.
Kad se ovjek uzmogne za sebe sama izravno uvjeriti u konkretnu injenicu dvoje ljudi u jednom
ovjeku, niega na normalnoj i uobiajenoj razini te viega na gornjoj oktavi, tada se sve mijenja i u
tom sluaju on uspijeva djelovati u ivotu u skladu s temeljnim naelima to ih nosi u dubini svoga
bitka.
Kao to postoji vanjski ivot, tako postoji i unutarnji ivot.
Vanjski ovjek nije sve, psihiki razvoj nas ui o stvarnosti unutarnjeg ovjeka.
Vanjski ovjek ima svoj nain ivota, on je sloaj viestrukih stavova i tipinih reakcija u ivotu,
marioneta koju pokreu nevidljive niti.
Unutarnji ovjek je autentino BIE, o njemu se sudi prema posve drukijim zakonima i nikad se
ne moe pretvoriti u robota.
Vanjski ovjek ne ubada iglom bez naprstka, osjea da su ga loe platili, saalijeva samoga sebe,
precjenjuje se, ako je vojnik tei biti generalom, ako je tvorniki radnik prosvjeduje ako ga ne
unaprijede, eli da njegove zasluge budu dolino prepoznate itd.
Nitko ne moe dospjeti do DRUGOG roenja, preporoditi se, kao to kae Evanelje Gospodovo,
ukoliko nastavi ivjeti s psihologijom niega, obinog ovjeka.
Kad ovjek prepozna svoju nitavnost i unutarnju bijedu, kad skupi hrabrosti preispitati svoj ivot,
besumnje e sam uvidjeti da nipoto nema nikakvih zasluga.
Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.
Siromani ili oskudni duhom uistinu su oni koji prepoznaju vlastitu nitavnost, besramnost i
unutarnju bijedu. Takva bia neupitno doseu prosvjetljenje.
Lake je devi kroz ui iglene nego bogatau u kraljevstvo Boje.
Oito je da um obogaen tolikim zaslugama, odlikovanjima i odlijima, istaknutim drutvenim
vrlinama i zamrenim akademskim teorijama, nije siromaan duhom i stoga nikad nee moi stupiti
u kraljevstvo nebesko.
Da bi se ulo u Kraljevstvo, neophodno je blago vjere. Ukoliko se u svakom od nas nije dogodio
psihiki razvoj, VJERA biva vie nego nemogua.

VJERA je ista spoznaja, izravno eksperimentalno znanje.

VJERA se oduvijek brka s ispraznim uvjerenjima, a mi gnostici ne smijemo nikad upasti u tako
ozbiljnu zabludu.
VJERA je izravno iskustvo stvarnosti, velianstveni doivljaj unutarnjeg ovjeka, autentina
boanska spoznaja.
Unutarnji ovjek, kad u mistinom iskustvu neposredno spozna svoje unutarnje svjetove, oito
spoznaje i unutarnje svjetove svih osoba koje nastanjuju lice zemlje.
Nitko ne moe spoznati unutarnje svjetove planeta Zemlje, Sunevog sustava i galaksije u kojoj
ivimo ako prethodno nije spoznao vlastite unutarnje svjetove. To je slino samoubojici koji bjei iz
ivota na pogrena vrata.
Izvantjelesna opaanja narkomana imaju svoj
KUNDARTIGUADORU (napasnoj edenskoj zmiji).

osobiti

korijen

ogavnom

organu

Svijest zatoena meu mnogostrukim elementima koji tvore ja procesuira se uslijed vlastite
zatoenosti.
U egoistinoj svijesti javljaju se stoga u komatoznom stanju hipnotike halucinacije veoma sline
onima to ih doivljava bilo tko pod utjecajem ove ili one droge.
To pitanje moemo postaviti na sljedei nain: halucinacije egoistine svijesti jednake su
halucinacijama koje izazivaju droge.
Bjelodano je da je prvotni uzrok tih dvaju tipova halucinacija gnjusni organ kundartiguador (v. 16.
poglavlje u ovoj knjizi).
Droge neupitno unitavaju alfa zrake, pa se stoga izvan svake sumnje gubi unutarnja veza izmeu
uma i mozga; to se naposljetku pokazuje kao potpuna propast.
Ovisnik o drogama pretvara porok u religiju i tako zastranio misli da doivljava stvarnost pod
utjecajem droga, ne znajui da su izvanredne percepcije izazvane marihuanom, LSD-om, morfijem,
halucinogenim gljivama, kokainom, heroinom, haiem, prekomjernim koliinama tabletama za
umirenje, amfetaminima, barbituratima itd., itd., itd. puke halucinacije koje je iznjedrio gnjusni
organ kundartiguador.
Involuirajui, degenerirajui s vremenom, ovisnici o drogama na kraju konano uranjaju u paklene
svjetove.

20. poglavlje
Nemiri

Nema sumnje da izmeu miljenja i osjeanja postoji velika razlika, to je neporecivo.

Meu ljudima je prisutna velika hladnoa; rije je o hladnoi onoga to je beznaajno i povrno.
Mnotvo vjeruje da je vano ono to nije vano, misle da je zadnja moda, ili posljednji model
automobila ili pitanje plae jedino to je ozbiljno.
Ozbiljnim nazivaju dnevnu kroniku, ljubavnu pustolovinu, sjedilaki ivot, au rakije, konjsku
utrku, automobilsku utrku, koridu, brbljanje, klevetanje itd.
Oito, kada dananji ovjek ili ena iz salona ljepote uju neto o ezoterizmu, a budui da se to ne
uklapa u njihove planove, kao ni u njihove zabave i seksualne uitke, tada oni reagiraju jezivo
hladno ili naprosto iskrive usta, slegnu ramenima i ravnoduno se povuku.
Ta psihika apatija, ta hladnoa od koje se ledi krv u ilama, ima dva temelja: prvi je strahovito
neznanje, drugi posvemanja odsutnost duhovnih nemira.
Nedostaje kontakt, elektrini ok, nitko ga nije izazvao u duanu, kao ni u onome to se smatra
ozbiljnim, a jo manje u uicima u krevetu.
Kad bi netko bio kadar dati hladnom imbecilu ili povrnoj enici trenutani elektrini ok, izazvati
frcanje srca, neko neobino prisjeanje, neto krajnje intimno, moda bi tada sve bilo drukije.
No neto potiskuje tajni glasi, prvotni poticaj, nutarnju enju: moda neka budalatina, lijep eir
u izlogu radnje, slasan desert u restoranu, susret s prijateljem koji nam kasnije nee biti nimalo
vaan itd.
Gluposti, besmislice koje, iako nimalo uzviene, imaju mo da u datom trenutku kanda ugase
prvotni duhovni nemir, intimnu enju, beznaajnu iskru svjetlosti, treperav poticaj koji nas je, a da
ne znamo zato, naas unespokojio.
Da ti ljudi koji su danas ivi leevi, hladni mjeseari iz kluba ili naprosto prodavai kiobrana u
trgovini u glavnoj ulici, nisu priguili taj prvi unutarnji nemir, u ovom bi treutku bili svjetlonoe
duha, adepti svjetlosti, autentini ljudi u najpotpunijem smislu te rijei.
To iskrenje, taj impuls, tajanstveni uzdah, to bogzna to jedanput je osjetio mesar na uglu, ista
cipela ili vrhunski lijenik, ali sve je bilo uzalud, budalatine osobnosti uvijek gase prvu iskricu
svjetlosti, a onda nastupa hladnoa najjezivije ravnodunosti.
Neupitno je da ljude prije ili kasnije proguta mjesec; ta se istina pokazuje neospornom.
Nema nikoga tko u svome ivotu nije jednom osjetio impuls, udnovat nemir, no naalost je svaka
stvar koja pripada osobnosti, koliko god glupava bila, dovoljna da svede na kozmiki prah ono to
nas je u nonoj tiini na trenutak uzdrmalo.
Mjesec uvijek dobiva te bitke, on se hrani upravo naim slabostima.
Mjesec je strahovito mehaniki; lunarni humanoid, posve lien svakog solarnog nemira, nesuvisao
je i kree se u svijetu svojih snova.
Ako bi tko uinio ono to ne ini nitko, to jest ako bi oivio unutarnji nemir koji se moebit javio u

tajni neke noi, nema sumnje da bi se s vremenom asimilirala solarna inteligencija i da bi se uslijed
toga pretvorio u solarnog ovjeka.
Upravo je to ono to Sunce hoe, ali ove lunarne sjene, tako hladne, apatine i ravnodune, uvijek
proguta Mjesec; poslije nastupa izjednaavanje smrti.
Smrt sve izjednaava. Svaki ivi le lien sunevih nemira strahovito i sve bre degenerira dok ga
Mjesec ne proguta.
Sunce eli stvarati ljude, izvodi taj pokus u laboratoriju prirode; naalost, eksperiment nije dao
naroito dobrih rezultata, jer Mjesec prodire ljude.
Meutim, ovo to govorimo ne zanima nikoga, a najmanje uene neznalice; oni se osjeaju kao
majka pilia ili tata Tarzana.
Sunce je u spolne lijezde intelektualne ivotinje pogreno zvane ovjekom pohranilo odreene
suneve klice koje se, prikladno razvijane, mogu pretvoriti u istinske ljude.
Ipak, sunev pokus strahovito je mukotrpan zahvaljujui upravo lunarnoj hladnoi.
Ljudi ne ele suraivati sa Suncem i stoga suneve klice s vremenom involuiraju, degeneriraju i
naalost propadaju.
Klju Sunevog djela jest razgradnja nepoeljnih elemenata koje nosimo u sebi.
Kad jedna ljudska rasa izgubi svaki interes za solarne ideje, Sunce ga uniti jer od njega vie nema
svrhe u eksperimentu.
Budui da je dananja rasa postala nepodnoljivo lunarna, strahovito povrna i mehanicistika, od
nje vie nema koristi u solarnom eksperimentu, to je i vie nego dovoljan razlog da bude unitena.
Da bi duhovni nemir bio stalan, potrebno je prenijeti magnetsko sredite tee u esenciju, u svijest.
Na nesreu, ljudi imaju magnetsko sredite tee u osobnosti, u kavani, u krmi, u bankarskim
poslovima, u javnoj kui ili na trnici itd.
Oito je da su sve to stvari osobnosti i da njeno magnetsko sredite privlai sve te stvari; to je
neporecivo i svaka osoba koja ima zdravog razuma moe se sama za sebe izravno uvjeriti u to.
Naalost, kad proitaju sve ovo, intelektualni zgubidani, naviknuti da previe raspravljaju ili da
nesnosno oholo ute, radije e s prezirom baciti knjigu i itati novine.
Nekoliko gutljaja dobre kave i dnevna kronika nadaju se kao velianstvena ishrana za racionalne
sisavce.
Meutim, oni sebe doivljavaju vrlo ozbiljno; besumnje ih opinjavaju njihove vlastite mudrolije, a
ovakve stvari solarnog tipa napisane u ovoj knjizi odvie ih smetaju. Nema sumnje da se
objeenjake oi homunkulusa razuma nee usuditi nastaviti prouavanje ovoga djela.

21. poglavlje
Meditacija

U ivotu je jedino vana korjenita, potpuna i konana promjena; sve ostalo uistinu nema ni
najmanje vanosti.
Meditacija je od temeljnog znaaja kada sebi iskreno elimo takvu promjenu.
Nipoto ne elimo meditaciju koja nije transcendentna, koja je povrna i isprazna.
Moramo se uozbiljiti i ostaviti po strani tolike budalatine kojima obiluju jeftini pseudoezoterizam i
pseudookultizam.
Treba znati biti ozbiljan, treba se znati mijenjati ako doista ne elimo neuspjeh u ezoterijskom radu.
Onaj tko ne zna meditirati, onaj tko je povran i neuk, nikad nee moi razgraditi ego; uvijek e biti
nemoan brodi na bijesnome moru ivota.
Nedostatak otkriven na podruju praktinog ivota mora se duboko sagledati pomou tehnike
meditacije.
Nastavni materijal za meditaciju nalazi se upravo u razliitim svakodnevnim dogaajima ili
okolnostima praktinog ivota, to je neporecivo.
Ljudi se uvijek bune protiv neugodnih dogaaja, nikad ne znaju vidjeti korisnost takvih dogaaja.
Umjesto da se bunimo protiv neugodnih okolnosti, moramo posredstvom meditacije iz njih izvui
korisne elemente za svoj duevni rast.
Duboka meditacija o ovoj ili onoj ugodnoj ili neugodnoj okolnosti omoguuje nam da u sebi
samima osjetimo okus, rezultat.
Potrebno je praviti jasnu psiholoku razliku izmeu okusa rada i okusa ivota.
U svakom sluaju, da bismo u sebi osjetili okus rada, potrebno je potpuno preokretanje stava kojim
se obino doekuju ivotne okolnosti.
Nitko ne moe okusiti okus rada ukoliko poini greku pa se poistoveti s raznim dogaajima.
Zasigurno, identifikacija prijei dolinu psiholoku prosudbu dogaaja.
Kad se identificira s ovakvim ili onakvim dogaajem, ovjek nikako iz njega ne uspijeva izvui
elemente korisne za samootkrivanje i unutarnji rast svijesti.
Ezoteriki radnik koji nanovo zapada u identifikaciju nakon to je izgubio nadzor ponovo osjea
okus ivota umjesto okusa rada.
To ukazuje na to da se psihiki stav, prethodno preokrenut, vratio u svoje stanje poistoveenosti.

Svaka neugodna okolnost mora se rekonstruirati posredstvom svjesne imaginacije putem tehnike
meditacije.
Rekontrukcija bilo kojeg prizora omoguuje nam da se sami za sebe i na izravan nain uvjerimo u
uplitanje razliitih ega koji su u njemu sudjelovali.
Primjeri: ljubomorna scena; u nju se upliu ega srdbe, zavisti, pa ak i mrnje.
Shvaanje svakog od tih ja, svakog od tih imbenika, podrazumijeva zapravo duboku refleksiju,
usredotoenost, meditaciju.
Izraena tenja da okrivljujemo druge zapreka je shvaanju naih vlastitih greaka.
Naalost, zadaa da se u nama razori tenja okrivljavanju drugih iznimno je teka.
U ime istine moramo rei da smo mi jedini krivci za razne neugodne okolnosti u ivotu.
Razliiti ugodni ili neugodni dogaaji postoje s nama ili bez nas te se ponavljaju mehaniki i
neprestano.
Polazei od tog naela, nijedan problem ne moe imati konano rjeenje.
Problemi pripadaju ivotu, i kad bi bilo konanog rjeenja ivot ne bi bio ivot, nego smrt.
Stoga se mogu dogaati promjene u okolnostima i problemima, ali oni se nikad nee prestati
ponavljati i nikad nee imati konano rjeenje.
ivot je kota koji se mehaniki okree sa svim ugodnim i neugodnim okolnostima i uvijek se vraa
na isto.
Kota ne moemo zaustaviti, dobre ili loe okolnosti uvijek se odvijaju mehaniki, jedino moemo
promijeniti stav prema ivotnim dogaajima.
im nauimo izvlaiti grau za meditaciju meu samim okolnostima ivota, poet emo otkrivati
sami sebe.
U svim ugodnim ili neugodnim okolnostima postoje razliita ega koja valja shvatiti u cjelini
pomou tehnike meditacije.
To znai da svaka skupina jastava koja interveniraju u ovoj ili onoj drami, komediji ili tragediji
praktinog ivota, nakon to se u cijelosti pojmi mora biti uklonjena posredstvom moi Boanske
Majke Kundalini.
U mjeri u kojoj se sluimo osjetilom psiholokog promatranja, ono e se udesno razvijati. Tada
emo moi opaati ega tijekom rada meditacije.
Zanimljivo je opaati iznutra ne samo ega prije nego to se na njima radi nego i tijekom itavog
rada.
Kada su ta ega obezglavljena i unitena, osjeamo veliko olakanje, veliku sreu.

22. poglavlje
Vraanje i ponavljanje

ovjek je ono to je njegov ivot; ako ne radi na vlastitu ivotu, ovjek kukavno trati vrijeme.
Samo uklanjajui nepoeljne elemente koje nosimo u svojoj nutrini moemo od svoga ivota
nainiti remek-djelo.
Smrt je vraanje poetku ivota s mogunou njegova ponavljanja na pozornici novog postojanja.
Razne kole pseudoezoterikog i pseudookultnog tipa podravaju vjenu teoriju uzastopnih ivota;
takvo je poimanje pogreno.
ivot je film; kad se projekcija okona, smotamo vrpcu na kotur i nosimo je u vjenost.
Ponovni dolazak postoji, vraanje postoji; vrativi se u isti svijet, na platno postojanja projiciramo
isti film, isti ivot.
Moemo pristati na tezu o uzastopnim postojanjima, ali ne i o uzastopnim ivotima, jer film je isti.
Ljudsko bie ima tri posto slobodne esencije i devedeset sedam posto esencije zatoene meu
jastvima.
Pri povratku, tih tri posto slobodne esencije potpuno prome oploeno jaje; neupitno je da
nastavljamo postojati u sjemenci svojih potomaka.
Osobnost je drukija; ne postoji nikakvo sutra za osobnost umrlog; ona se polako raspruje u
panteonu ili na groblju.
U novoroenetu se ponovo utjelovio samo malen postotak slobodne esencije; to djetetu daje
samosvijest i unutarnju ljepotu.
Razliita ja koja se vraaju krue oko novoroenoga, slobodno dolaze i odlaze kamo ih volja, ele
se ubaciti u organski stroj, ali to nije mogue ako se nije stvorila nova osobnost.
Treba znati da je osobnost energetska i da se oblikuje s iskustvom tokom vremena.
Pisano je da se osobnost mora stvoriti tokom prvih sedam godina djetinjstva, a da potom jaa i
uvruje se sa svim iskustvima praktinog ivota.
Ega se malo-pomalo poinju uplitati u organski stroj u mjeri u kojoj se stvara nova osobnost.
Smrt je ostatak razlomaka, i kad se okona ta matematika operacija jedino to nastavlja trajati jesu
vrijednosti (to jest dobra i zla, korisna i beskorisna, pozitivna i negativna ega).

Vrijednosti se u astralnoj svjetlosti meusobno privlae i odbijaju u skladu sa zakonima

univerzalnog magnetizma.
Unutar ljudske osobnosti svakog od nas uvijek postoje te vrijednosti, koje slue kao temelj zakonu
vraanja.
Sve se ponovo zbiva tako kako se dogodilo, a tome se pribraja rezultat odnosno posljedica naih
prethodnih ina.
Budui da u svakom od nas postoje mnoga ja iz prethodnih ivota, moemo izriito ustvrditi da je
svatko od nas razliita osoba.
To nas poziva da uvidimo kako u svakom od nas ivi mnotvo osoba s razliitim obavezama.
U osobnosti jednog lopova postoji prava razbojnika spilja; u osobnosti ubojice postoji cijeli klub
ubojica; u osobnosti razvratnika nalazi se bordel; u osobnosti svake prostitutke postoji cijela jedna
javna kua.
Svaka od tih osoba to ih u svojoj osobnosti nosimo ima vlastite probleme i obaveze.
Ljudi koji ive unutar ljudi, osobe koje ive unutar osoba: to je neporecivo, neoborivo.
Problem je u tome to svaka od tih osoba ili jastava koja ive u nama potjee iz starih ivota i ima
odreene obaveze.
Ja koje je u prolom ivotu imalo ljubavnu avanturu u dobi od trideset godina, u novom ivotu e
doekati tu dob da se oituje i kada doe taj trenutak potrait e osobu iz svojih snova, stupiti u
telepatski dodir s njom te e napokon uslijediti ponovni susret i ponavljanje prizora.
Ja koje se u dobi od etrdeset godina sporilo oko materijalnih dobara, u novom e postojanju
doekati tu dob da bi ponovilo istu stvar.
Ja koje se u dobi od dvadeset pet godina potuklo s nekim u krmi ili baru, doekat e u novom
ivotu novu dob od dvadeset pet godina da bi potrailo svog protivnika i ponovilo tragediju.
Ega jednog i drugog subjekta meusobno se trae pomou telepatskih valova, a poslije se ponovo
susreu da bi mehaniki ponovili isto.
To je uistinu mehanika Zakona ponovnog vraanja, to je tragedija ivota.
Prelazei tisue godina razliite se linosti nanovo susreu da bi oivjele iste drame, komedije i
tragedije.
Ljudska osoba nije drugo doli stroj u slubi tih ega s tolikim obavezama.
Najgore je u svemu tome to to se sve te obaveze ljudi koje nosimo u svojoj nutrini ispunjavaju a da
na razum nema prethodno nikakve obavijesti o tome.
Naa ljudska osobnost u tom smislu nalikuje koiji koju vue mnotvo konja.
Postoje ivoti u kojima je na djelu bezostatno ponavljanje, opetovana postojanja koja se nikad ne
mijenjaju.

Komedije, drame i tragedije ivota nipoto se ne bi mogle ponavljati na platnu postojanja kad ne bi
postojali glumci.
Glumci u svim tim prozorima su ega to ih nosimo u naoj nutrini a koja potjeu iz nekadanjih
ivota.
Ako razorimo jastva srdbe, tragini prizori nasilja neumitno se okonavaju.
Ako tajne imbenike pohlepe pretvorimo u kozmiki prah i pepeo, problemi koji su njome
uzrokovani potpuno e nestati.
Ako unitimo ega pohote, prizori bordela i morbidnosti e se okonati.
Ako tajne osobnosti zavisti pretvorimo u prah, dogaaji povezani s njom vie se nikad nee
ponoviti.
Ako ubijemo ega oholosti, tatine, drskosti i umiljenosti, smijeni prizori tih nedostataka okonat
e se jer vie nee biti glumaca.
Ako iz svoje psihe uklonimo imbenike lijenosti, tromosti i mlitavosti, jezoviti prizori ovakvih
defekata vie se nee moi ponavljati zbog izostanka glumaca.
Ako rasprimo odvratna ega pohlepe i prodrljivosti, zauvijek e zbog izostanka glumaca biti
gotovo s banketima, pijankama itd.
Budui da su ta viestruka ega, naalost, na djelu na razliitim razinama bitka, nuno je upoznati
njihove uzroke, njihovo podrijetlo i kristovske postupke koji e nas naposljetku morati dovesti do
smrti ovoga ja i do konanog osloboenja.
Prouavanje unutarnjega Krista, prouavanje kristovskog ezoterizma, od temeljnog je znaaja kad
je rije o tome da se u nama izazove korjenita i konana promjena; upravo emo se time baviti u
sljedeim poglavljima.

23. poglavlje
Unutarnji Krist

Krist je vatra svih vatri, plamen plamenova, zvjezdani znamen ognja.

Na Kriu muenika s Kalvarije odreen je misterij Krista jednom jedinom rijeju koja se sastoji od
etiriju slova: INRI. Ignis Natura Renovatur Integra. Vatra neprestano obnavlja prirodu.
Kristovo doae u srce ovjekovo korjenito nas mijenja.
Krist je SUNEV LOGOS, savreno Viestruko Jedinstvo. Krist je ivot koji pulsira u cijelom

univerzumu, on je ono to jest, to je oduvijek bilo i to e zauvijek biti.

Mnogo je reeno o Kozmikoj Drami; neupitno je da tu dramu tvore etiri evanelja.
Reeno nam je da su Kozmiku Dramu Elohim donijeli na zemlju; Veliki Gospod Atlantide
prikazao je tu dramu u krvi i mesu.
Veliki KABIR ISUS takoer je morao tu dramu javno prikazati u Svetoj zemlji.
Makar se Krist tisuu puta rodio u Betlehemu, od toga nema nikakve svrhe ako se ne rodi i u naem
srcu.
Iako je umro i uskrsnuo treega dana meu mrtvima, od toga nikakve svrhe ako ne umre i ne
uskrsne i meu nama.
Nastojati otkriti prirodu i esenciju vatre znai nastojati otkriti Boga, ija se kraljevska prisutnost
oduvijek razotkrivala u ognjenom vidu.
Gorui grm (Izlazak 3,2) i poar na Sinaju zbog objavljenja Deset zapovijedi (Izlazak 19, 18) dva
su oitovanja kojima se Bog ukazao Mojsiju.
U liku bia od kamena jaspisa i sarda boje plamena, na prijestolju iz kojega izlaze munje i gromovi,
sveti Ivan opisuje gospodara svijeta (Otkrivenje 4, 3-5).
Bog je na oganj to prodire, pie sveti Pavao u Poslanici Hebrejima.
Unutarnji Krist, Nebeski Oganj, mora se roditi u nama te se doista i raa kada dovoljno
uznapredujemo u psiholokom radu.
Unutarnji Krist mora iz nae psihike prirode ukloniti same uzroke zablude: JA-UZROKE.
Razgradnja uzroka EGA ne bi bila moguae ukoliko se Unutarnji Krist ne bi rodio u nama.
Oganj ivi i mudri, Unutarnji Krist, jest vatra svih vatri, najie od istog.
Vatra nas obavija i kupa sa svih strana, dolazi nam putem zraka, vode pa i same zemlje, koje je
uvaju i tvore njene razliite nositelje.
Nebeski oganj mora se kristalizirati u nama, on je Unutarnji Krist, na duboki unutarnji Spasitelj.
Unutarnji Gospod mora na se preuzeti itavu nau psihu, pet cilindara organskog stroja, sve nae
umne, uvstvene, motorike, nagonske i spolne procese.

24. poglavlje
Kristovski rad

Unutarnji Krist javlja se iznutra u radu povezanom s razgradnjom psihikog ja.

Oito je da unutarnji Krist nadolazi tek na vrhuncu naih hotiminih napora i dobrovoljnih patnji.
Doae kristovske vatre najvaniji je dogaaj u naem ivotu.
Unutarnji Krist tada na sebe preuzima brigu o svim naim umnim, uvstvenim, motorikim,
nagonskim i spolnim procesima.
Bez ikakve sumnje, Unutarnji Krist je na duboki unutarnji spasitelj.
Iako savren, kada doe u nas doimat e se nesavrenim; iako ist, doimat e se kao da to nije; iako
pravedan, init e se nepravednim.
To je slino razliitim odrazima svjetlosti. Ako imamo plave naoale, sve e nam izgledati plavo, a
ako koristimo crvene, sve emo stvari vidjeti u toj boji.
Iako je bijel, gledajui ga izvana svi ga vide kroz psihiki kristal pomou kojega se gleda; stoga ga
ljudi gledaju, a ne vide.
Preuzimajui na sebe sve nae psihike procese, Gospod savrenstva neizrecivo pati.
Pretvoren u ovjeka meu ljudima, mora proi kroz mnoge kunje i izdrati neopisiva iskuenja.
Iskuenje je vatra, trijumf nad iskuenjem je svjetlost.
Upuenik mora nauiti ivjeti opasno; tako je pisano; to znaju alkemiari.
Upuenik mora sigurno prolaziti stazom otrice britve; s obiju strana tekog puta prijete jezivi
bezdani.
Na tekom putu rastvaranja ega postoje zamreni putevi ije je ishodite upravo u kraljevskom putu.
Oito je da se od staze otrice britve odvajaju brojni putovi koji ne vode nikamo; neki od njih vode
nas u bezdan i oaj.
Postoje putovi koji nas mogu pretvoriti u velianstva ovih ili onih podruja univerzuma, ali koji nas
nipoto nee vratiti u okrilje Vjenoga Zajednikoga Kozmikog Oca.
Postoje oaravajui, neopisivi putovi koji se doimaju sakralnima, no koji nas mogu dovesti samo do
propadanja u paklene svjetove.
U radu na razgradnji ja moramo se potpuno predati Unutarnjem Kristu.
Ponekad se javljaju problemi koje je teko rijeiti; put se najednom izgubi u nedokuivim
labirintima i ne zna se gdje nastavlja; samo posvemanja pokornost Unutarnjem Kristu i Ocu koji je
u tajnosti moe nas u takvim sluajevima mudro orijentirati.
Staza otrice britve prepuna je opasnosti iznutra i izvana.
Konvencionalni moral ne slui niemu; moral je rob obiaja, vremena, mjesta.

Ono to je u prolim razdobljima bilo moralno sada se ispostavlja nemoralnim; ono to je bilo
moralno u Srednjem vijeku u ova moderna vremena moe biti nemoralno. Ono to je moralno u
jednoj zemlji u drugoj je nemoralno, itd.
U radu na razgradnji ega dogaa se da nam katkad, kad mislimo da nam ide jako dobro, zapravo ide
veoma loe.
Promjene su neophodne tijekom ezoterijskog napredovanja, no reakcionarni ljudi ostaju zatoeni u
prolosti; okamenjuju se u vremenu te grme i sijevaju protiv nas u mjeri u kojoj ostvarujemo
istinski psihiki napredak i korjenite promjene.
Ljudi ne podnose promjene iniciranoga, ele da ovaj ostane okamenjen u mnogostrukoj jueranjici.
Svaka promjena koju ostvari inicirani odmah se klasificira kao nemoralna.
Gledajui stvari iz tog ugla, u svjetlu kristovskog rada, moemo se jasno uvjeriti u nedjelotvornost
raznih moralnih zakonika koji su u svijetu napisani.
Oitovani a ipak skriveni Krist u srcu istinskog ovjeka, kada preuzme na sebe naa razliita
psihika stanja, budui ljudima nepoznat, biva nazivan okrutnim, nemoralnim i izopaenim.
Paradoksalno je da ljudi oboavaju Krista, a ipak mu priivaju tako jezive epitete.
Bjelodano je da nesvjesni i usnuli ljudi ele samo povijesnog, antropomorfnog Krista, vezanog uz
kipove i nepovredive dogme, kojemu e moi lako pripisati sve svoje zakonike nezgrapnog i
zastarjelog morala, kao i sve svoje predrasude i prilike.
Ljudi nikad ne mogu pojmiti Unutarnjeg Krista u srcu ovjekovom: mnotvo oboava samo Kristastatuu i to je sve.
Kad se ovjek obraa mnotvu, kad mu objavljuje golu stvarnost revolucionarnog Krista, crvenoga
Krista, pobunjenog Krista, smjesta mu priiju odrednice kao to su: bogohulan, heretik, izopaen,
oskvrnitelj, bezbonik itd.
Takvo je mnotvo: uvijek nevjesno, uvijek usnulo. Sada emo shvatiti zato Krist raspet na Golgoti
klie iz sve snage: Oe moj, oprosti im jer ne znaju to ine!
Krist sam po sebi, iako je jedan, pojavljuje se kao mnogi; zbog toga je reeno da je on savreno
viestruko jedinstvo. Onome tko zna, rije daje mo; nitko je nije izgovorio, nitko je nee
izgovoriti, nego samo onaj koji ju je UTJELOVIO.
To utjelovljenje od temeljnog je znaaja u naprednom radu umnogostruenog ja.
Gospod savrenstva radi u nama u mjeri u kojoj se svjesno trudimo raditi na sebi samima.
Rad to ga Unutarnju Krist mora realizirati u naoj psihi strahovito je bolan.
Na unutarnji Uitelj uistinu mora proivjeti cijeli svoj krini put u dubini nae vlastite due.
Pisano je: Pomozi si sam i Bog e ti pomoi. Takoer je pisano: Pomogni sebi da bih ti
pomogao.

Preklinjati boansku Majku Kundalini od sutinskog je znaaja kad je posrijedi razgradnja

nepoeljnih psihikih nakupina, no u mojoj najdubljoj pozadini Unutarnji Krist mudro djeluje u
skladu s odgovornostima koje je sam preuzeo.

25. poglavlje
Teki put

Neupitno je da postoji mrana strana nas samih koju ne poznajemo ili ne prihvaamo; u tu svoju
tamnu stranu moramo donositi kri svijesti.
Jedina svrha naih gnostikih studija jest postii da naa samospoznaja postane svjesnija.
Kad u nama postoji mnogo stvari koje ne poznajemo i ne prihvaamo, tada nam takve stvari
strahovito kompliciraju ivot i zapravo izazivaju svakojake situacije koje bi se mogle izbjei
posredstvom samospoznaje.
Najgore je od svega to to tu svoju nepoznatu ili neosvijetenu stranu projiciramo na druge i onda je
vidimo u njima.
Na primjer: vidimo ih kao da su podmukli, nevjerni, pohlepni itd. u odnosu spram onoga to nosimo
u svojoj nutrini.
Gnoza u vezi s time kae da ivimo u veoma malenom dijelu sebe samih. To znai da se naa svijest
protee tek u krajnje svedenom dijelu nas samih.
Svrha gnostikoga ezoterikog rada jest jasno proirivanje nae svijesti.
Nema nikakve sumnje da, ako nismo u dobrim odnosima sa sobom samima, neemo biti u dobrim
odnosima ni s drugima, a ishod toga bit e svakojaki sukobi.
Neophodno je da postanemo kudikamo svjesniji sebe putem neposrednog samopromatranja.
Openito gnostiko pravilo u ezoterikom radu glasi da, kad se ne razumijemo s nekim, moemo
biti sigurni da je posrijedi upravo ono protiv ega je potrebno raditi na samom sebi.
Ono to se toliko kritizira kod drugih je neto to poiva na naoj mranoj strani, a ne poznaje se i
ne eli se upoznati.
Kad smo u takvom stanju naa mrana strana veoma je velika, no kad svjetlost samopromatranja
osvijetli tu mranu stranu, svijest raste kroz samospoznaju.
Takva je staza otrice britve, gora od ui: mnogi krenu njome, malobrojni stiu na cilj.
Kao to Mjesec ima skrivenu stranu koja se ne vidi, nepoznatu stranu, isto je i s psihikim

Mjesecom koji nosimo u svojoj nutrini.

Psihiki Mjesec oigledno oblikuju ego, ja, moje sebstvo.
U tome psihikom mjesecu nosimo neljudske elemente koji ulijevaju jezu, uasavaju i ije
posjedovanje nipoto ne bismo prihvatili.
Okrutan je put UNUTARNJE SPOZNAJE BITKA: koliko provalija! Koliko tekih prijelaza!
Koliko stranih labirinata!
Nakon mnogih okreta i preokreta, jezivih uspona i pogibeljnih silazaka, unutarnji put ponekad se
izgubi u pustinjskom pijesku, ne zna se gdje se nastavlja i ne osvjetljava ga nijedna zraka svjetla.
Staza puna opasnosti iznutra i izvana; put neizrecivih tajni gdje pue samo dah smrti.
Kad ovjek misli da mu na tom unutarnjem putu ide dobro, onda mu zapravo ide jako loe.
Kad na tom unutarnjem putu misli da mu ide veoma loe, ispostavlja se da upravo tada valjano
napreduje.
Na tome tajnom putu postoje trenuci kada ovjek vie ne zna to je dobro a to loe.
Ono to se obino zabranjuje katkad ispada kao ono pravo; takav je unutarnji put.
Svi moralni kodeksi na unutarnjem putu postaju suvini; neka krasna maksima i ili divan udoredni
propis u odreenim se trenucima mogu pretvoriti u vrlo ozbiljnu zapreku unutarnjoj samospoznaji
bitka.
Sreom, u dubini naega bia Unutarnji Krist intenzivno radi, pati, plae, razgrauje opasne
elemente koje nosimo u svojoj nutrini.
Krist se raa kao dijete u srcu ovjekovom, no uklanjajui nepoeljne elemente koje nosimo u sebi
postupno raste dok ne postane potpunim ovjekom.

26. poglavlje
Tri izdajice

U dubokome unutarnjem radu, na podruju strogoga psiholokog samopromatranja, moramo

izravno doivjeti kozmiku dramu.
Unutarnji Krist mora ukloniti sve nepoeljne elemente koje nosimo u svojoj nutrini.
Mnotvo psihikih nakupina u naim psiholokim dubinama kliui trai da se unutarnji gospod
razapne na kri.

Neupitno je da svatko od nas nosi u svojoj psihi trojicu izdajica: Judu, demona elje, Pilata, demona
uma, i Kaifasa, demona zle volje.
Ta trojica izdajica razapeli su na kri Gospoda Savrenstva u dnu nae due.
Rije je o trima specifinim tipovima temeljnih neljudskih elemenata u kozmikoj drami.
Nema sumnje da se reena drama oduvijek potajno odvijala u dubinama vrhovne svijesti bitka.
Kozmika drama, dakle, nije svojstvena samo Velikom Kabiru Isusu, kao to uvijek pretpostavljaju
uene neznalice.
Inicirani u svim dobima, uitelji u svim stoljeima, morali su proivjeti kozmiku dramu u sebi
samima, ovdje i sada.
Pa ipak, Veliki Kabir Isus imao je odvanosti javno predoiti tu intimnu dramu, na ulici i svjetlu
dana, da bi smisao inicijacije podastro svim ljudskim biima, bez razlika u rasi, spolu, kasti ili boji
koe.
udesno je da postoji netko tko je javno pokazao tu unutarnju dramu svim narodima na zemlji.
Unutarnji Krist, iako nije pohotan, mora iz sebe ukloniti psiholoke elemente pohote.
Unutarnji Krist, koji je sam za sebe mir i ljubav, mora iz sebe ukloniti nepoeljne elemente srdbe.
Unutarnji Krist, iako nije lakom, mora iz sebe ukloniti nepoeljne elemente lakomosti.
Unutarnji Krist, iako nije zavidan, mora iz sebe ukloniti psihike nakupine zavisti.
Unutarnji Krist, koji je savrena poniznost, beskonana skromnost, posvemanja jednostavnost,
mora iz sebe ukloniti gnjusne elemente oholosti, tatine, umiljenosti.
Unutarnji Krist, rije, Tvoraki Logos koji uvijek ivi u neprestanoj aktivnosti, mora u naoj nutrini,
u sebi samome i za sebe sama ukloniti nepoeljne elemente tromosti, lijenosti, nepokretnosti.
Gospod Savrenstva, naviknut na svakojake postove, umjeren, nikad prijatelj pijanki i velikih gozbi,
mora iz sebe sama ukloniti gnjusne elemente prodrljivosti.
Neobina je ta simbioza Krista i Isusa, Krista-ovjeka: rijedak spoj boanskog i ljudskog,
savrenog i nesavrenog; neprekidna kunja za Logos.
Najzanimljivije je u svemu tome to to je tajni Krist uvijek pobjednik, onaj tko neprestano svladava
tamu, tko uklanja tamu unutar sebe sama, ovdje i sada.
Tajni Krist je gospod Velike Pobune, kojega odbacuju sveenici, starci i hramski pisari.
Sveenici ga mrze, to jest ne shvaaju ga, ele da Gospod Savrenstva ivi iskljuivo u vremenu, u
skladu s njihovim nepovredivim dogmama.
Starci, to jest stanovnici zemlje, dobri gazde, razborita eljad, ljudi od iskustva, mrze Logos,
Crvenoga Krista, Krista Velike Pobune, jer on izlazi iz svijeta, iz njihovih zastarjelih, reakcionarnih
i okamenjenih navika i obiaja usidrenima u jueranjici.

Hramski pisari, zgubidani intelekta, mrze Unutarnjeg Krista jer je on opreka Antikristu,
deklariranom neprijatelju cijeloga tog gnojita sveuilinih teorija kojima toliko obiluju trnice
tijela i dua.
Trojica izdajica nasmrt mrze Tajnoga Krista i odvode ga u smrt u nama samima i u naem vlastitom
psihikom prostoru.
Juda, demon elje, uvijek mijenja Gospoda za trideset kuda, to jest za pie, novac, slavu,
ispraznosti, blud, preljub itd.
Pilat, demon uma, uvijek pere ruke, uvijek se proglaava nedunim, nikad ne snosi krivnju,
neprekidno se opravdava pred sobom samim i pred drugima, trai izlike, izgovore kako bi izbjegao
vlastite odgovornosti itd.
Kaifas, demon zle volje, neprekidno izdaje Gospoda u nama samima; divni Unutarnji Gospod daje
mu tap da se brine o svojoj pastvi, a cinini izdajica pretvara oltar u leglo uitaka, neprekidno
bludnii, obljubljuje, prodaje sakramente itd.
Ta trojica izdajica potajno nanose patnju predivnome Unutarnjem Gospodu, i to bez ikakva
milosra.
Pilati ga tjeraju da na glavu stavi krunu od trnja, pokvarena ega biuju ga, vrijeaju i proklinju u
unutarnjem psihikom prostoru bez ikakve milosti.

27. poglavlje
Ega-uzroci

Mnogostruki subjektivni elementi koji tvore ego imaju uzroni korijen.

Ega-uzroci povezani su sa zakonima uzroka i uinka. Oito je da ne moe postojati uzrok bez
uinka, kao ni uinak bez uzroka; to je neupitno i nesumnjivo.
Uklanjanje raznih neljudskih elemenata to ih nosimo u svojoj nutrini bilo bi nepojmljivo ako ne
bismo radikalno uklonili bitne uzroke naih psiholokih nedostataka.
Oito je da su ega-uzroci prisno povezani s odreenim karmikim dugovima.
Samo nam najdublje pokajanje i odgovarajua suradnja s Gospodarima Zakona mogu pruiti sreu
da uspijemo razgraditi sve te uzrone elemente koji nas na ovaj ili onaj nain mogu dovesti do
konanog uklanjanja nepoeljnih elemenata.
Unutarnji uzroci naih zabluda zasigurno se mogu iskorijeniti iz sebe samih zahvaljujui
uinkovitom djelovanju Unutarnjega Krista.

Oito je da ega-uzroci obino sadre strahovito teke komplikacije.

Primjer: uitelj moe prevariti prouavatelja ezoterije i tada e taj poetnik postati sumnjiav. U
tome konkretnom sluaju ego-uzrok koji je doveo do zablude moi e se dezintegrirati samo putem
krajnjega unutarnjeg pokajanja i uz veoma posebne ezoterike pregovore.
Unutarnji Krist u nama samima intenzivno radi uklanjajui na temelju svjesnih postupaka i
dobrovoljnih patnji sve te tajne uzroke naih zabluda.
Gospod savrenstava mora u naim unutarnjim dubinama proivjeti cijelu kozmiku dramu.
ovjek se zapanji kad u uzronom svijetu pogleda kroz kakve sve muke prolazi Gospod
Savrenstava.
U uzronom svijetu tajni Krist prolazi kroz sve one neizrecive patnje svoga krinog puta.
Pilat, bez ikakve sumnje, pere ruke i opravdava se, ali na kraju osuuje Predivnoga na smrt na
kriu.
Za vidovitog upuenika uspon na Kalvariju je neto izvanredno.
Nesumnjivo je da solarna svijest integrirana s Unutarnjim Kristom, raspetim na velianstvenom
kriu kalvarije, izrie strane rijei koje ljudskim biima nije dano shvatiti.
Posljednja reenica (Oe, u ruke tvoje predajem duh svoj) popraena je gromovima, munjama i
velikim kataklizmama.
Nakon skidanja s kria, Unutarnjega Krista stavljaju u Svetu Grobnicu.
Putem smrti Unutarnji Krist ubija smrt. Mnogo kasnije u vremenu Unutarnji Krist mora uskrsnuti u
nama.
Neupitno je da nas kristovsko uskrsenje korjenito preobraava.
Svaki uskrsli uitelj ima izvanredne moi nad vatrom, zrakom, vodom i zemljom.
Nema sumnje da uskrsli uitelji stjeu besmrtnost koja nije samo duevna nego i tjelesna.
Isus, Veliki Kabir, jo uvijek ivi u istome fizikom tijelu koje je imao u Svetoj Zemlji; knez sveti
German, koji je pretvarao olovo u zlato i pravio dijamante najvie kvalitete u XV., XVI, XVII.,
XVIII. itd. stoljeu, jo uvijek ivi.
Zagonetni i moni grof Cagliostro, koji je toliko zapanjivao Europu svojim moima u XVI., XVII. i
XVIII. stoljeu, uskrsli je majstor koji jo uvijek uva svoje isto fiziko tijelo.

28. poglavlje
Nadovjek

U Kodeksu iz Anhuaca stoji: Bogovi su stvorili ovjeka od drva, a nakon to su ih stvorili stopili
su ih s boanstvom, no poslije se dodaje: Ne uspijevaju se svi ljudi povezati s boanstvom.
Neupitno je da je najprije potrebno stvoriti ovjeka, da bi ga se onda moglo integrirati sa stvarnim.
Intelektualna ivotinja pogreno zvana ovjekom nipoto nije ovjek.
Usporedimo li ovjeka s intelektualnom ivotinjom, moi emo se sami uvjeriti u konkretnu
injenicu da je intelektualna ivotinja, iako fiziki nalikuje ovjeku, psiholoki apsolutno drukija.
Na nesreu, svi su u tom pogledu u zabludi, misle da su ljudi, nazivaju sebe ljudima.
Oduvijek smo vjerovali da je ovjek kralj stvaranja; intelektualna ivotinja do dana dananjega nije
pokazala niti da je kralj sebe same; ako nije kralj vlastitih duevnih procesa, ako ne moe njima
voljno upravljati, kako bi tek mogla upravljati prirodom?
Nipoto ne moemo prihvatiti ovjeka pretvorenog u roba, nesposobnog da upravlja samim sobom i
pretvorenog u igraku bestijalnih sila prirode.
Ili se jest kralj univerzuma, ili nije; u potonjem se sluaju nesumnjivo dokazuje konkretna injenica
da se jo nije dospjelo do stanja ovjeka.
U spolnim lijezdama intelektualne ivotinje Sunce je pohranilo klicu ovjeka.
Oito je da se takve klice mogu razviti ili zauvijek izgubiti.
elimo li da se takve klice razviju, nuno je suraivati u Sunevoj tenji da stvori ovjeka.
Istinski ovjek mora intenzivno djelovati s oitom namjerom da iz sebe ukloni nepoeljne elemente
koje nosimo u svojoj nutrini.
Ako iz sebe ne ukloni takve elemente, pravi ovjek kukavno e propasti, pretvoriti se u nakazu
Kozmike Majke, u promaaj.
ovjek koji istinski radi na samome sebi s nakanom da probudi svijest, moi e se integrirati s
boanskim.
Oito je da se solarni ovjek stopljen s boanstvom uistinu i zapravo pretvara u NADOVJEKA.
Nije tako lako dospjeti do NAD-OVJEKA. Nema sumnje da se put koji vodi do NAD-OVJEKA
nalazi s onu stranu dobra i zla.
Neto je dobro kad nam odgovara i loe kad nam ne odgovara. I meu stihovima pjesme krije se
grijeh. Mnogo je kreposti u pokvarenome i mnogo zloe u kreposnome.
Put koji vodi do NAD-OVJEKA je Staza otrice britve, staza puna opasnosti iznutra i izvana.
Zlo je opasno, dobro je takoer opasno; strani put je onkraj dobra i zla, strahovito je okrutan.

Svaki moralni zakonik moe nas zaustaviti u napredovanju prema NAD-OVJEKU. Prianjanje uz
ovakvu ili onakvu prolost, uz ovakve ili onakve prizore, moe nas zaustaviti na putu koji vodi do
NAD-OVJEKA.
Norme i procedure, koliko god mudre bile, ako su uronjene u ovaj ili onaj fanatizam, u ovu ili onu
predrasudu, u ovakav ili onakav pojam, mogu nam predstavljati prepreku na putu prema NADOVJEKU.
NAD-OVJEK raspoznaje dobro od zla i zlo od dobra; on rukuje maem kozmike pravde i nahodi
se onkraj dobra i zla.
Unitivi u sebi samome sve dobre i loe vrijednosti, NAD-OVJEK se pretvara u neto to nitko
ne razumije, u munju, plamen univerzalnog duha ivota koji blista na Mojsijevu licu.
U svakom atoru na putu neki pustinjak ponudi svoje darove NAD-OVJEKU, ali ovaj nastavlja
svojim putem s onu stranu dobrih namjera pustinjak.
U onome to su rekli ljudi u svetim trijemovima hramova ima mnogo ljepote, no NAD-OVJEK je
s onu stranu te pobone eljadi.
NAD-OVJEK je munja, a njegova rije je grom koji razara sile dobra i zla.
NAD-OVJEK blista u tami, ali tama mrzi NAD-OVJEKA.
Mnotvo naziva NAD-OVJEKA izopaenim zbog puste injenice da se ne uklapa u nepovredive
dogme, u pobone fraze ni u zdravo udoree ozbiljnih ljudi.
Ljudi mrze NAD-OVJEKA i razapinju ga na kri meu razbojnicima jer ga ne razumiju, jer
unaprijed o njemu stvaraju sudove gledajui ga kroz psiholoku leu onoga za to vjeruju da je
sveto, iako je uistinu pokvareno.
NAD-OVJEK je kao munja koja pada na izopaene ili kao sjaj neega to se ne shvaa pa se onda
gubi u tajni.
NAD-OVJEK nije ni svetac ni pokvarenjak, on je s onu stranu svetosti i pokvarenosti; no ljudi ga
oznauju kao sveca ili pokvarenjaka.
NAD-OVJEK zablista na trenutak u tmini ovoga svijeta i potom zauvijek nestane.
U NAD-OVJEKU plameno sjaji Crveni Krist, Krist revolucionar, Gospod Velike Pobune.

29. poglavlje
Sveti Gral

Sveti Gral blista u dobokoj noi svih doba. Srednjovjekovni vitezovi u doba Kriarskih ratova

uzalud su traili Sveti Gral u Svetoj zemlji, ali nisu ga nali.

Kad se prorok Abraham vraao iz rata protiv kraljeva Sodome i Gomore, kau da je susreo
Melkisedeka, duha Zemlje. To veliko bie zacijelo je ivjelo u tvravi koja se nalazila tono na
istome mjestu gdje je kasnije sagraen Jeruzalem, grad mio prorocima.
Vjekovna legenda kae, a to znaju bogovi i ljudi, da je Abraham primio gnostiko pomazanje
dijelei kruh i vino u prisutnosti Melkisedeka.
Nije naodmet ustvrditi da je Abraham tada predao Melkisedeku desetinu i prve plodove, kao to je
zapisano u Zakonima.
Abraham je iz Melkisedekovih ruku primio Sveti Gral; mnogo kasnije u vremenu taj je kale
zavrio kao dar u jeruzalemskom hramu.
Nema sumnje da je kraljica od Sabe sluila kao posrednica u tome inu. Ona je dola pred kralja
Salomona sa Svetim Gralom i nakon to ga je podvrgnula strogim kunjama predala mu taj
dragocjeni dragulj.
Veliki Kabir Isus pio je iz tog kalea na svetoj ceremoniji posljednje veere, kao to je pisano u
etirima Evaneljima.
Josip iz Arimateje napunio je kale krvlju koja je tekla iz rana Divnoga na brdu Kalvariji.
Provalivi u nastambu reenoga senatora, rimska vojska nije nala taj dragocjeni dragulj.
Rimski senator nije sakrio samo taj dragulj nego je uza nj pod zemlju sakrio i Longinovo koplje
kojim je taj rimski centurion probo Gospodovo bedro.
Josip iz Arimateje bijae baen u jezivu tamnicu jer nije elio predati Sveti Gral.
Stigavi u Rim, Josip iz Arimateje suoio se s Neronovim progonom krana pa je krenuo du
mediteranskih obala.
Jedne noi u snu mu se prikazao aneo i rekao mu: Ovaj kale ima veliku mo, jer u njemu se
nalazi krv Spasitelja svijeta. Pokorivi se nalogu tog anela, Josip iz Arimateje zakopao je kale u
hramu smjetenom u Montserratu, u Kataloniji.
S vremenom je taj kale postao nevidljiv, zajedno s hramom i dijelom brda.
Sveti Gral je Hermesov kale, Salomonov pehar, dragocjena urna svih hramova misterij.
U Arci saveza nikad nije manjkao Sveti Gral u obliku pehara ili gomora, u kojemu je bila
pohranjena pustinjska mana.
Sveti Gral izriita je alegorija za ensku JONI, u tom peharu nalazi se nektar besmrtnosti, soma o
kojoj su govorili mistici, vrhovno pie presvetih bogova.
Crveni Krist pije iz Svetoga grala u vrhunskom asu pokrtenja, tako je pisano u Evanelju
Gospodinovom.
Na hramskom oltaru nikad ne nedostaje Sveti Gral. Bjelodano je da sveenik mora piti vino

svjetlosti iz Svetoga Pehara.

Bilo bi besmisleno zamisliti hram misterij u kojemu ne bi bilo blagoslovljenog pehara svih
vjekova.
To nas podsjea na Genovevu, kraljicu Jinasa, koja je Lancelotu toila vino u raskone pehare
SUFRE i MANTI.
Besmrtni bogovi hrane se piem sadranim u Svetom Peharu; oni koji mrze Blagoslovljeni Kale,
hule protiv Duha Svetoga.
Nad-ovjek se mora hraniti nektarom besmrtnosti sadranim u boanskom kaleu hrama.
Pretvorba stvaralake energije od temeljnog je znaaja kad se eli piti iz Svetog Pehara.
Crveni Krist, uvijek revolucionaran, uvijek pobunjenik, uvijek junak, uvijek slavodobitan,
nazdravlja bogovima pijui iz zlatnog kalea.
Podignite dobro svoj pehar i pazite da ne prolijete ni kap dragocjenog vina.
Sjetite se da je nae geslo THELEMA (volja).
Sa dna kalea, simbolikog lika enskoga spolnog organa, niu plamenovi koji blistaju na jarkom
licu Nad-ovjeka.
Neizrecivi bogovi svih galaksija uvijek piju napitak besmrtnosti iz vjenoga kalea.
Lunarna hladnoa izaziva involucije u vremenu; potrebno je piti sveto vino svjetlosti iz svetoga
pehara alkemije.
Grimiz svetih kraljeva, kraljevska kruna i plameno zlato, samo su za Crvenoga Krista.
Gospod Munje i Groma u desnici dri Sveti Gral i pije zlatno vino da se nahrani.
Oni koji prolijevaju iz Hermesova pehara tijekom alkemijskog spajanja, uistinu se pretvaraju u
podljudska stvorenja pod-svijeta.
Sve to smo ovdje napisali obilato je dokumentirano u mojoj knjizi pod naslovom Savreni brak.

SAMAEL AUN WEOR