Professional Documents
Culture Documents
Audio Sistemi
Audio Sistemi
1. UVOD
Audio sistemi su specifian oblik prenosnih sistema, u smislu kako se taj pojam
definie u telekomunikacijama, koji imaju zadatak da prenose zvune, odnosno audio
informacije od izvora zvuka do sluaoca. Tako postavljena definicija audio sistema
podrazumeva da sa jedne strane postoji nekakav zvuni izvor koji generie zvune
informacije, a sa druge prostorno ili vremenski udaljeni slualac kome te zvune
informacije treba isporuiti. Udaljenosti znai da potencijalni slualac, kome audio sistem
treba da pomogne, moe imati jedan od dva mogua problema ija su reenja u
inenjerskoj sferi delovanja. Moe biti fiziki suvie udaljen od izvora, to znai da se
zbog delovanja fizikih zakona prostiranja zvunih talasa ne nalazi u uslovima u kojima
moe prirodnim putem kvalitetno uti eljeni zvuk. Drugi mogui problem je da slualac
eventualno treba te informacije da naknadno primi, to znai da se zahteva arhiviranje,
odnosno pravljenje audio snimaka radi odloenog sluanja.
Mesto audio sistema kao posrednika izmeu izvora zvunih informacija i sluaoca
moe se prikazati blok emom sa slike 1.1. Na levoj strani eme, na njenom poetku,
nalazi se izvor zvunih informacija. Na desnoj strani eme, na njenom kraju, nalazi se
korisnik tih informacija, to jest slualac. Moe se rei da je audio sistem posrednik
izmeu izvora zvune informacije i sluaoca koji je prostorno i vremenski od njega
udaljen. Stoga se moe usvojiti najoptija definicija po kojoj je audio sistem sve ono to
se nalazi izmeu izvora zvuka i udaljenog sluaoca. Iako se na poetku i na kraju tog
procesa prenoenja javlja zvuk, poeljno je ovaj problem shvatati u najirem smislu, pa
vezu izmeu izvora i sluaoca posmatrati na nivou informacija.
izvor
zvucne
informacije
audio sistem
slualac
1.1
Audiotehnika
tehnikih aspekata rada audio sistema, ve i nekih umetnikih aspekata njihove primene.
Nuno je razumeti potrebe korisnika sistema da bi se pravilno reavali inenjerski zadaci.
Moe se slobodno rei da ova veza sa umetnou danas ini najznaajniju odliku
audiotehnike kao jedne inenjerske struke.
1.2
fizicki domen
zvucno
polje
uvo
psiholoski domen
centralni
nervni
sistem
zvucna
slika
U tom procesu fiziki i bioloki mehanizmi ula sluha slue kao posrednici, a
senzacija nastaje u svesti sluaoca i naziva se zvuna slika. Ovakvo mesto zvune
slike u procesu sluanja prikazano je ematski na slii 1.2. U zvunom polju audio
informacije su kodovane vremenskom funkcijom zvunog pritiska p. Preko niza procesa
koji se pri dejstvu zvunog pritiska deavaju u uvu i ventralnom nervnom sistemu nastaje
svest o onome to se ulo, odnosno nastaje zvuna slika. Prema tome, zvuna slika je
pojam koji postoji samo u psiholokom domenu. Ona nije objektivna kategorija, ne moe
se objektivno meriti, a njena ocena je mogua samo na osnovu opisa sluaoca. Audio
1.3
televiziji. Ako je audio oprema emisionog radio ili TV studija sastavni deo radiodifuznog
lanca, onda se moe rei da je audio sistem koji slui za pripremu programa u funkciji
informisanja.
Postoje i druge vrste primene audiotehnike u informisanju. Jedan takav aspekt
predstavlja primena sistema za ozvuavanje na stanicama i aerodromima gde se
pomou njih emituju govorne poruke. Zadatak im je da poslue za emitovanje zvunih
informacija putnicima rasporeenim po raznim staninim prostorima. Slini tehnoloki
sistemi mogu se sresti i po poslovnim zgradama, gde se povremeno u svim prostorijama
emituju vana saoptenja od opteg znaaja. Takoe u mnogim okolnostima sirene za
uzbunjivanje se, umesto kao klasian mehaniki sistem, prave sa elektronskim
generatorom signala, pojaavaima i visokoefikasnim zvunicima. Prednost je to se,
osim reprodukcije uobiajenog zavijajueg ili konstantnog tona, mogu koristiti i za
emitovanje govonih poruka, zbog ega takvi audio sistemi sve vie potiskuju klasine
mehanike i pneumatske sirene.
ak se i u novinskim kuama, dakle papirnim medijima koji se ne izraavaju
zvukom, u odreenim okolnostima koriste u radu razni audio ureaji (na primer, diktafoni
za beleenje govora na konferencijama za tampu ili tokom intervjua).
Zabava
Jedna od specifinosti savremenog doba je postojanje industrije zabave. ovek je
sve vie spreman da daje novac za ono to e ga zabavljati u trenucima kad nita ne
radi. U tehnolokom smislu tu spadaju sredstva za ovekovu dokolicu, odnosno za sve
ono to nije predmet profesionalnog rada. Zabava najee obuhvata dejstvo na sva
ula, pa se moe rei da u tom domenu audiotehnika obezbeuje zvunu komponentu
zabavnog sadraja.
Audio sistemi se u oblasti zabave dominantno koriste u proizvodnji muzikih
snimaka, ali su prisutnu u sferi raznih igara, u PC tehnologiji u segmentu gde ona slui
zabavi, u video produkciji, u multimedijima, itd. Ukratko, svuda gde zvuna slika
predstavlja sastavni element zabave. Dobar primer primene audio ureaja i sistema u
sferi zabave je oblast video igara. Osim hardvera za reprodukciju zvukova koji prate
odvijanje igre, od audiotehnike se danas oekuje da prui reenja za generisanje
zvukova koji prate simulaciju virtuelnih prostora. Iako naizgled banalan, takav zahtev je
otvorio iroko polje teorijskog razvoja.
Umetnost
Primena audiotehnike u sferi umetnosti je sa inenjerskog aspekta najdelikatnija,
upravo zvog velikih distanci koje postoje izmeu umetnikog rada, pa i poimanja ivota
koje je uobiajeno u toj oblasti ljudske delatnosti, i standardnog rada i shvatanja ivota
inenjera. U umetnosti tema audiotehnike je najveim svojim obimom muzika, odnosno
tehnologija muzike produkcije i muzikih izvoenja. Audio sistemi su tu alat, odnosno
sredstvo rada. Dananji zahtevi trita u domenu muzike produkcije veoma su visoki,
pa se verovatno najvii dometi audio tehnologije javljaju upravo u ovoj funkciji.
Najoiglednija umetnika primena audio sistema je u muzici, ali u sferi umetnosti
postoje i druge vrste stvaralatva koje se koriste zvukom, pa su samim tim upuene na
korienje audio sistema. Postoji kategorija radiofonskih dela (radio drame i sline forme)
gde se kreativnost postie iskljuivo zvukom. U pozoritu jedan segment izraavanja je i
dizajn zvuka, i taj pojam obuhvata sve ono to ini zvune komponente predstave. To
nije samo podvlaenje muzike u nekim delovima dramskog dela, ve i zvuk kao deo
pozorinog izraza. Najzad, u filmskoj umetnosti zvuna slika je jedna od bitnih
komponenata koja deluje na gledaoca. Percepcija slike i zvuka teko se moe razdvojiti
jer je njihov uticaj na oveka integrisan. Savremena filmska produkcija, zahvaljujui
dananjoj tehnologiji reprodukcije zvuka, znaajno rauna na delovanje zvune
komponente na gledaoca. Protekle decenije karakterie pojava novih formata
reprodukcije zvuka zvuka koji je danas postao bioskopski standard. Mnoga stara filmska
dela ponovo se obrauju iskljuivo da bi se zvuna slika formirala u tom novom
standardu.
UMETNOST
TEHNOLOGIJA
dizajn
zvuka
audiotehnika
zvucna
slika
1.4
zbog toga su danas CD i DVD mediji koji u digitalnom domenu zauzimaju mesto klasine
analogne gramofonske ploe, jer se i oni moe jednostavnim postupkom serijski
proizvoditi na brz i jeftin nain.
Pronalazak ravne ploe doveo je do razvoja vane delatnosti izvedene pod
okriljem audiotehnike koja i danas predstavlja motornu snagu njenog tehnolokog
razvoja. Kao ilustracija, dovoljno je navesti da je ve 1919. godine prodato vie od dva
miliona gramofona. Ukupan broj prodatih snimaka u CD formatu do danas teko je
utvrditi.
Sagledavajui svu kompleksnost uloge i mesta audiotehnike, jasno je da ona
danas, osim osnovnog zadatka opisanog na poetku, sintetizuje zahteve i dostignia iz
nekoliko razliitih oblasti ljudskog delovanja, pa su dogaanja u audiotehnici danas
rezultat sintetikog delovanja:
- zvune informacije kao povoda,
- tehnologije i
- trita.
U takvoj situaciji stav oveka prema audio sistemima moe se iskazati emom koja je
prikazana na slici 1.4.
AUDIOTEHNIKA
ZVUCNE
INFORMACIJE
SLUALAC
10
11
KOMPAKT
NOST
CENA
KVALITET
POUZDA
NOST
12
intenzitet zvuka
Jmax
INFORMACIONO POLJE
ZVUKA
Jmin
fmin
frekvencija
fmax
(1.1)
Osnova logaritma ovde nije od znaaja. U zavisnosti od osnove menja se samo jedinica
za koliinu informacija. Ako je osnova logaritma 2, jedinica se zove enon.
Zanemarujui pitanje rezolucije koje ima ulo sluha, dijagram sa slike 1.4 moe se
transformisati iz domena zvunog polja u domen audio signala. Transformisana oblast
ujnosti je prikazana na slici 1.6. Sada je na ordinati prikazan dinamii opseg signala.
Donja granica na skali intenziteta zvuka odreena je nivoom prisutnog uma koji
13
dinami~ki opseg
a)
frekvencija odmeravanja
b)
Slika 1.6 - Informaciono polje zvuka u analognom domenu (a) i digitalnom domenu (b)
Znaaj informacionog polja za razumevanje procesa u audio sistemima moe se
najlake sagledati u digitalnom domenu (slika 1.6b). Time mogu objasniti razne
specifine transformacije audio signala, kao to su oversempling ili kompresija. Dok god
se ne menja ukupna povrina polja koliina informacija ostaju ista. Oversempling
predstavlja promene oblika informacionog polja, njegovo izduivanje du frekvencijske
ose uz zadravanje iste povrine polja, a time i koliine informacija. U algoritmima za
kompresiju oblik polja signala se menja, dinamiki se poveavajui i smanjujui, u skladu
sa trenutnim koliinama informacijama koje on sadri.
Nivo signala kao mera dinamikog opsega
Uvo kao prijemnik ima logaritamsku karakteristiku odziva na intenzitet pobude.
Poto se ulo sluha nalazi na kraju svakog audio sistema, postoji potreba da se u
predstavi informacionog polja umesto linearne skale dinamikog opsega uvede
odgovarajua logaritamska skala. Uvoenje logaritamske skale ima za cilj da se
informaciono polje svojim numerikim vrednostima priblii mehanizmu reakcije ula
sluha, a time i subjektivnom utisku. Tako su zvuni pritisak i elektrini signali dobili svoje
logaritamske ekvivalente, a u domen audio signala uveden je pojam nivoa i decibel kao
jedinica.
14
L = 10 log
p2
2
p ref
[dB]
(1.2)
20 log
V
[dB]
Vref
(1.3)
gde je V efektivna vrednost audio signala a Vref referentna vrednost napona. Ako je
signal predstavljen snagom, onda je:
10 log
P
[dB]
Pref
(1.4)
gde je P trenutna vrednost snage signala a Pref usvojena referentna vrednost snage. Iz
definicije je jasno da nivo ija je vrednost 0 dB odgovara signalu koji je jednak usvojenoj
referentoj vrednosti Vref, odnosno Pref.
Za razliku od akustikog domena, u domenu elektrinih signala ne postoji
jedinstven pristup u definisanju skale nivoa. Posledica toga je da se u razliitim
okolnostima, odnosno u razliitim audio sistemima, pri numeriki istom pokazivanju nivoa
signala u decibelima naponska veliina signala moe biti razliita. Mogue razlike u
referentnim vrednostima koje se javljaju u praksi bie prikazane kasnije.
Dinamiki opseg signala, odnosno ordinatna osa informacionog polja zvuka
uobiajeno se prikazuje u decibelima. Bez obzira da li je on prikazan u domenu
akustikih signala u zvunom polju, u domenu elektrinih audio signala ili u domenu
snage, njegova veliina izraena u decibelima ostaje ista.
1.6
15
postoje iroke oblasti zvunih pojava koje ulo sluha ne moe registrovati, ali to nije tema
teorije audio sistema.
150
140
130
120
110
100
90
80
OBLAST CUJNOSTI)
70
60
50
40
30
20
granica cujnosti
10
0
-10
20
100
1000
frekvencija (Hz)
10000
Oblast ujnosti
Fizike granice mogunosti percepcije ula sluha prikazuju se dvodimenzionalnim
dijagramom koji je prikazan na slici 1.7. Oznaena povrina se naziva oblast ujnosti.
Neki autori je nazivaju i sluno polje. Oblast ujnosti je sa donje strane ograniena
granicom ujnosti, a sa leve i desne strane najniom, odnosno najviom ujnom
frekvencijom. Ona predstavlja informaciono polje zvuka, u smislu kako je ono definisano
na slici 1.5, samo modifikovano sa aspekta mogunosti percepcije zvunih informacija
ulom sluha. Vidi se da postoji znaajno odstupanje od teorijskog sluaja pravougaonika
sa slika 1.5 i 1.6.
Oblast ujnosti prikazana na slici 1.7 karakterie zdravo ljudsko uvo. Pojam
zdravog ula sluha se u literaturi obino oznaava izrazom otoloki normalni subjekt
(otologija je deo otorinolaringologije koja se bavi ulom sluha). To po definiciji
podrazumeva osobu normalnog stanja sluha, starosti od 18-25 godina, bez bilo kakvog
znaka oboljenja uiju, i bez voska u slunom kanalu. Postoji niz faktora koji tokom ivota
mogu da promene karakteristike ula sluha. To su preleane bolesti, prekomerni uticaj
visokih nivoa zvuka, upotreba nekih lekova, proces starenja, itd. Sve te promene
odraavaju se na oblast ujnosti.
16
Sa slike 1.7 se vidi da je oblast ujnosti povrina u ravni frekvencija - nivo zvuka
jasno ograniena sa svoje desne, donje i leve strane. Meutim, gornja granica oblasti ne
postoji u geometrijskom smislu. Zato je na dijagramu u toj zoni uveden pojas oznaen
17
rafurom. U gornjem delu granice ujnosti definiu se granica neprijatnosti (pri nivou
zvuka od oko 120 dB) i granica bola (oko 140 dB). To je zona veoma velike zvune
pobude pri kojoj se javljaju velike amplitude oscilovanja svih pominih delova (bubna
opna, slune koice, ovalni prozor, bazilarna membrana, okrugli prozor). Prema tome,
informaciono polje zvuka, kako ga vidi ovekovo ulo sluha, nije precizno ogranieno sa
gornje strane, kao to je to u principu sluaj u domenu signala.
Pri velikim pobudama amplitude oscilovanja bubne opne i slunih koica mogu
premaiti granice njihovih anatomskih mogunosti. Kao rezultat, sa poveavanjem nivoa
pobude nastaje prvo nelagodnost, zatim bol. Prekoraenjem granice bola nastaje rizik
mehanikih oteenja na pominim delovima i njihovim spojevima, pre svega u zoni
srednjeg uva. U literaturi se navodi da je nivo zvuka oko 150 dB granica kada dolazi do
mehanikih oteenja bubne opne i drugih nenih pokretnih delova slunog mehanizma.
Povezujui sliku 1.7 sa ranje definisanim informacionim poljem jasno je da su
dinamiki opsezi informacionog polja na niskim i srednjim frekvencijama veoma razliiti.
Gornja granica je uvek priblino ista U itavom ujnom frekvencijskom opsegu kao
granica bola moe se usvojiti nivo od oko 140 dB. Prema tome, na srednjim
frekvencijama dinamiki opseg uva je oko 140 dB, a na frekvenciji 20 Hz on je svega
70 dB. Odatle sledi da je maksimalna razlika u dinamikom opsegu ula sluha po
frekvencijama oko 2:1. Smanjujui gornju granicu upotrebljivih nivoa zvuka na vrednosti
nie od nivoa 140 dB, to je uvek u praksi sluaj, relativna razlika u veliini dinamikog
opsega na niskim i srednjim frekvencijama jo je vea. Realne granice maksimuma blie
su nivou od oko 120 dB, a eventualna premaenja ovog nivoa javljaju se samo u obliku
impulsa.
Granine frekvencije ujnog opsega
Kao i sve drugo to se odnosi na ulo sluha, i nominalne granice ujnog opsega
nisu konstante na nain kako se u tehnici uobiajeno shvata pojam konstante. ta vie,
kod ivih organizama ne postoiji ni jedan numeriki pokazatelj ija normalna vrednost
moe biti iskazana sa preciznou koja je uobiajena u tehnici. Uvek postoje varijacije
svih vrednosti kod iste osobe u zavisnosti od stanja organizma, kao i razlike od osobe do
osobe. Zato numerike vrednosti kojima se pokazuju performanse ula sluha mogu se
definisati samo kao statistiki pokazatelji, odnosno svojom verovatnoom pojavljivanja.
Osnovna odlika uha je da njegov ukupni rad, odnosno kvalitet zvune slike, zavisi
od nivoa zvuka pri kome se vri sluanje. Taj uticaj postoji i kada je re o graninim
frekvencijama. Sa slike 1.7 moze se zakljuiti da se teorijski optimalne vrednosti nivoa,
kada se dostiu maksimalne sposobnosti uha, nalaze u intervalu nivoa zvuka 80-90 dB.
Pri niim nivoima irina frekvencijskog opsega ujnosti se suava, pre svega sa donje
strane, zbog oblika krive granice ujnosti. Pri nivoima zvuka niim od 70 dB frekvencijski
opseg ula sluha vie nije 20-20.000 Hz, ve je ui.
ak i pri optimalnom nivou sluanja (80-90 dB) usvojene vrednosti graninih
frekvencija treba shvatiti samo kao statistike pokazatelje koji su dobijeni ispitivajem na
dovoljno velikom uzorku zdrave populacije. Podrazumeva se da postoje individualne
razlike, odnosno da su sasvim prirodna eventualna manja odstupanja vrednosti od osobe
do osobe. Pojam normalnog samo znai da su te vrednost dobijene kao statistiki
pokazatelj izveden na uzorku zdrave populacije. Tanije reeno, u pitanju su otoloki
zdrave osobe, to znai bez znakova oboljenja uiju. Sasvim je jasno da veliki deo
populacije ima ulo sluha ije su osobine ne odgovaraju ba slici 1.7 u svim njenim
detaljima.
Donja granina frekvencija, nominalno usvojena na 20 Hz, specifina je zbog toga
to pri sniavanju frekvencija funkcija uha postepeno prestaje, a postaje sve izraenija
18
vibraciona reakcija glave, ali i ostalih delova tela. Vrlo precizna granica tog prelaza ne
postoji, tako da usvojenu graninu vrednost 20 Hz treba prihvatati sa izvesnom
tolerancijom. U starijoj literaturi kao donja granica rada ula sluha redovno je navoena
frekvencija 16 Hz. I to na svoj nain pokazuje relativnost ovog podatka.
Gornja granina frekvencija, za koju je usvojena vrednost 20.000 Hz, takoe je
dobijena kao statistiki pokazatelj. Istraivanja radi pouzdanog utvrivanja ovog podatka
posebno intenzivno su raena krajem sedamdesetih godina zbog definisanja parametara
digitalnih sistema koji su tada uvoeni u upotrebu. Merenja na zdravoj populaciji uzrasta
od 15 do 50 godine i statistika obrada rezultata pokazala su da se ova granica moe
iskazati samo primenom verovatnoe. Rezultat takvog merenja je pokazan na slici 1.8.
0.3
0.2
0.0
0
10
12
14
16
18
20
22
1.7
19
U okolnostima kada se zdravo ulo sluha izloi dejstvu visokih nivoa zvuka, bez
obzira na njegov sadraj (muzika ili um), dolazi do zatitne reakcije organizma. Ova
reakcija je najefikasnija na nivou razdeavanja slunih koica srednjeg uva i promena u
mehanikim osobinama bubne opne, ali postoji odreeno dejstvo i u unutranjem uvu.
Kao rezultat, ova reakcija usled poveanog slabljenja na putu prenosa zvuka stvara
privremeno pomeranje granice ujnosti navie. Na slici 1.9 prikazan je rezultat merenja
ovakvog pomeranja nakon dvadesetominutnog boravka u ambijentu gde je reprodukovan
beli um ukupnog nivoa 115 dB. Merenje je izvreno 30 sekundi nakon prestanka zvune
pobude.
Ovakva deformacija u osetljivosti ula sluha po prestanku pobude lagano se
smanjuje tokom vremena i prikazana slika je presek stanja sposobnosti uha 30 sekundi
nakon iskljuenja zvune pobude. Proces relaksacije uva odvija se veoma lagano i
asimptotski tei poetnom stanju. Podaci pokazuju da se pri ovako snanoj pobudi, kao
to je bila u sluaju iji je rezultat prikazan, izvesno odstupanje od normale moe
registrovati ak i 24 sata nakon prestanka takve pobude.
Privremeno pomeranje granice ujnosti usled dejstva visokih nivoa zvuka
poznato je iskustvo svima koji su boravili u diskotekama gde se glasno reprodukuje
muzika, ili na koncertima savremene muzike. Po izlasku iz prostorije gde vlada visok
nivo zvuka javlja se oseaj zagluenosti. Uobiajeni zvukovi iz okoline izgledaju
subjektivno tii. Upravo to je manifestacija pomerenosti granice ujnosti navie. Takoe
je poznato da ovaj efekat praktino nestaje sutradan nakon posete mestu preglasnog
zvuka. Moe se rei da je opisana pojava rezultat nastojanja uva da se odbrani od
prekomerne ponude.
20
120
110
100
90
80
70
60
50
40
30
20
10
0
-10
20
100
1000
frekvencija (Hz)
10000
120
110
100
90
80
70
70
60
60
50
40
50
30
40
20
10
0
-10
20
100
1000
frekvencija (Hz)
10000
21
Pomeranja granice ujnosti navie moe biti i trajno. Ono nastaje prirodnim
procesom koji se odvija starenjem organizma, ali takoe i izlaganjem prekomernoj buci
due od biolokih granica bez adekvatnih perioda relaksacije. Na slici 1.10 prikazan je
jedan rezultat ispitivanja prosene, dakle prirodne promene granice ujnosti sa godinama
starosti. Krive pokazuju prosean poloaj granice ujnosti kod ljudi starosti od 40 do 70
godina. Jasno je da pokazane krive treba shvatiti kao statistiki pokazatelj. Sa slike se
vidi da pojava trajnog pomeranja granice ujnosti praktino znai suavanje ujnog
opsega u oblasti niih nivoa zvuka. Percepcija najviih frekvencija mogua je tek pri
visokim nivoima zvune pobude.
Ispitivanje granice ujnosti je jedan od dijagnostikih postupaka u medicini.
Oblast koja se bavi ispitivanjem sluha naziva se audiometrija. U okviru audiometrijskih
ispitivanje vri se, izmeu ostalog, utvrivanje stanja granice ujnosti kod pacijenta.
Ono podrazumeva utvrivanje najtieg tona koga ovek moe uti, uz ponavljanje
procedure za vie razliitih frekvencija.
Kao rezultat audiometrijskog ispitivanja utvruje se odstupanje granice ujnosti
od standardom utvrenih vrednosti koje karakteriu zdravo uvo. Rezultat se naziva
audiogram i iskazuje se odvojenim dijagramima za levo i desno uvo. Nain prezentacije
audiograma prikazan je na donjoj slici. Standarda vrednost granice ujnosti usvojena je
za referencu, i na dijagramu je predstavljena sa 0 dB. Na ordinati se prikazuje
odstupanje od te standardne vrednosti, odnosno relativni odnos granice ujnosti kod
ispitivanog subjekta i standardom utvrene granice. Svaki poremeaj, odnosno
povienje granice kod ispitivane osobe na dijagramu se prikazuje sniavanjem
audiograma. Primer jednog normanog audiograma takoe je ucrtan na slici.
Hz
125
-20
250
500
1000
2000
4000
8000
20
dB
40
60
80
100
Proces starenja ula sluha je, naravno, individualan i njegova kvantifikacija moe
biti samo preko statistikih pokazatelja (proseno stanje sluha otoloki zdrave populacije
odreene starosti). Postojanje individualnih razlika moe se uoiti i kroz injenicu da u
literaturi postoje rezultati ispitivanja ove pojave koji se meusobno u izvesnoj meri
razlikuju. Razlog tome je u injenici da su dobijeni na razliitim uzorcima populacije, to
jest u raznim zemljama, sa razliitim uslovima u kojima su subjekti provodili ivot i slino.
22
23
potencijalnih slualaca. Pored toga, obrada moe biti uslovljena potrebom da se deo
informacionog sadraja zvuka istakne u odnosu na ostale komponente. Karakteristian
primer je predobrada signala govora radi poveanja razumljivosti u audio sistemima za
obavetavanje.
Prenos zvunih informacija predstavlja temu audiotehnike sve dok se signal nalazi
u svom osnovnom opsegu, dakle dok ne pree u sferu radiodifuzije. Na primer, u okviru
velikih zgrada radiodifuznih kua postoji problem obimne i sloene distribucije audio
signala. Na stadionima gde se odravaju velike muzike manifestacije ili u pozoritima
postoji problem distribucije audio signala izmeu relativno udaljenih taaka (bina - audio
rezija, itd.). U tom domenu sve vie se primenjuju optike veze. U najirem smislu, i
svaka veza dva audio ureaja, bez obzira na fiziko rastojanje, ima svoje tehnike
aspekte koji se mogu podvesti pod temu prenosa zvunih informacija (na primer,
interfejsi za vezu ureaja u digitalnom domenu).
Reprodukcija zvuka je, na izvestan nain, centralna tema u audio sistemu. Razlog
tome lei u injenici da je taj proces neizostavan, kao to je neizostvan i slualac.
Reprodukcija podrazumeva stvaranje zvunog polja na mestu gde se nalazi slualac, a
bez tog procesa nema ni audi sistema. Sve ostale prethodno nabrojane funkcije mogu u
pojedinim okolnostima izostati, ali ne i reprodukcija. Na primer, ako se radi sa isto
elektronskom muzikom nema registrovanja zvunih informacija, ako se vri direktan
prenos nekog dogaaja nema zapisivanja, a ni obrade, ako se sve deava u relativno
malom prostoru nema prenosa. Samo funkcija reprodukcije mora uvek postojati.
24
Pojam audio
Naziv oblasti audiotehnike, odnosno audio ureaja i audio sistema, sadri u
osnovi re audio. Taj pojam oznaava povezanost sa procesom sluanja, odnosno sa
ulom sluha. Tako u Reniku stranih rei i izraza (M. Vujaklija) postoji pojam
auditivan koji oznaava ono to se tie ujenja i sluha, sluni, ujni (latinski: audire uti, sluati) . Zato se kao pridev ili prefiks re audio koristi u razliitim prirodnim i
tehnikim naukama da bi se u sloenim pojmovima oznailo sve to je povezano sa
sluanjem, tj. to se odnosi na ulo sluha.
Kao ilustracija primene pojma audio moe se uzeti oblast medicine, gde se taj
pojam kao prefiks koristi za sve to je povezano sa ulom sluha. Deo medicine koji se
bavi funkcionisanjem ula sluha naziva se audiologija, a postupak ispitivanja ula
sluha, tanije odreivanje njegove osetljivosti, naziva se audiometrija. I u obinom
ivotu, van tehnike, esto se upotrebljava ovaj pojam. Tako je nastao izraz audiofil, koji
oznaava osobu iji je hobi sluanje kvalitetno reprodukovanog zvuka.
Iz navedenih primera proizilazi da se re audio uvodi u upotrebu u sloenim
pojmovima ili kovanicama u dva sluaja: da se oznai neto neposredno vezano za ulo
sluha (npr. audiometrija) ili za neto emu je ulo sluha krajnji cilj, odnosno merilo (npr.
audiofil). Na tim principima formirani su pojmovi audiotehnika, audio sistemi, audio
ureaji, itd.
Istorijsko naslee
Interesantno je da terminoloki pristup u naem jeziku zasnovan na primeni pojma
audio nije oduvek bio prihvaen u strunim krugovima. U istorijsko naslee strune
terminologije spada upotreba termina ton u formiranju sloenih pojmova. Tako se u
praksi esto koristi pojam tonska tehnika ili tonska reija, a da se pri tome misli na
audio tehniku, odnosno audio reiju. Ovaj termin je u na jezik uao iz nemakog,
nekada dominantnog u jeziku tehnike ovog podneblja, gde je zaista u formiranju sloenih
pojmova koriena nemaka re ton, kao npr. u kovanici tonstudio-technik, to u
prevodu znai tehnika studija za snimanje zvuka.
injenica je da jedna ista re u razliitim jezicima moe imati ue ili ire znaenje.
U nemakom jeziku re ton, koja sticajem okolnosti ima istu formu kao i jedna naa
re, oznaava i zvuk. Drugim reima, u nemakom ona ima ire znaenje nego ista re
na naem jeziku. U srpskom jeziku re ton iskljuivo zvuk sa jasno definisanom
frekvencijom. To su zvuci koji imaju muziko znaenje, pa zbog toga u srpskom jeziku
nije pravilno koristiti termin ton ni u jednom kontekstu izvan muzike.
25
Neki sloeni izrazi su se kod nas vremenom formirali i od pojma zvuk. Tako su
nastali termini kao to su zvuni zapis, snimatelj zvuka i slino. Ovo nije pogreno, ali
treba imati u vidu da je pojam zvuka veoma irok i ne vezuje se samo za ljudsko ulo
sluha i ljudsku percepciju, budui da je zvuk opta fizika pojava. Pojam zvuni zapis
moe se odnositi i na ultrazvuni snimak, ali i na zapis seizmikih signala. Zato u govoru
u svakom konkretnom sluaju treba pravilno proceniti primenu ove rei.
Kada se sve to uzme u obzir, pojam audio najpreciznije definie onaj deo
zvunih dogaaja koji su namenjeni sluanju, odnosno ljudskom ulu sluha. Uz
ogranienja koja su na neki nain usvojena u samoj osnovi audiotehnike, ispravno je
koristiti i ve odomaene kovanice nastale od pojma zvuk.
26
Standardizacija termina
Postupak koji u strunu terminologiju uvedi izvestan red, bar u oblasti osnovnih
pojmova, jeste standardizacija. To znai da postoji standard, kao poseban pisani
dokument, u kome se taksativno pobroje pojmovi, obino navedeni paralelno s
prevodima na glavne svetske jezike, sa kratkim objanjenjem njihovog znaenja. Nakon
proglaenja takvog javnog dokumenta, koji kao i drugi standardi ima snagu zakona, u
strunoj literaturi obavezna je primena termina koji su u njemu navedeni. Eventualne
jezike alternative ne mogu se koristiti u zvaninoj strunoj komunikaciji.
U naoj zemlji postoji takav standard, nosi oznaku JUS N.N4.103 i naziv
Elektroakustika - Ureaji audio sistema: opti termini, definicije i raunske metode.
Interesantno je da se u spisku pojmova na prvom mestu nalazi audio sistem (engleski
sound system, francuski systme lectroacoustique). To znai da je upotreba rei
audio standardizovana u srpskom jeziku.
Jasno je da se ovakvim dokumentom ne mogu obuhvatiti svi relevantni pojmovi
koji su u svakodnevnoj upotrebi, pogotovo to se tehnologija stalno razvija i pojavljuju se
nove rei. Ipak, postojanje standarda namee inenjerima obavezu da vode rauna o
terminologiji koju koriste.
27
28
svoju trinu trku poinju pre skoro sedamdeset godina). Tokom 1935. godine
napravljeni su prvi eksperimentalni muziki snimci sa ovim ureajem. Opet firma AEG
tokom 1940. godine pokazala je usavreni magnetski zapis, zasnovan na principima koji
se i danas koriste (visokofrekvencijska predmagnetizacija), i koji je omoguavao dovoljno
visok kvalitet zapisa (odnos signal/um oko 60 dB).
29
Digitalni audio
Jedna od prekretnica u istoriji audiotehnike bila je pojava digitalne tehnike i njeno
ukljuenje u audio tokove. U laboratorijskim uslovima prvi digitalni zapis signala pojavio
se sredinom pedesetih godina, a 1961. godine prikazana je prva digitalna simulacija
reverberacije uz pomo raunara. Deset godina kasnije, 1971. godine, prikazana je
digitalna linija za kanjenje.
Digitalni audio magnetofon prikazala je britanska radiodifuzna kua BBC 1971.
godine. Meutim, ekspanzija ove tehnologije i pojava digitalnih audio snimaka na tritu
vezana je tek za kraj sedamdesetih i poetak osamdesetih godina. Tokom 1972. godine
u Japanu su se pojavili prvi snimci napravljeni sa digitalnim masterom, a 1972. godine
BBC poinje da primenjuje sisteme za distribuciju signala u digitalnom obliku irom
Velike Britanije. Jo je interesantno pomenuti da su se 1976. godine pojavili snimci
Enrika Karuza oieni digitalnom obradom signala uz pomo raunara.