KAIMIJA

(Dervi Sui)

Izriem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Perziji i gradovima

Istanbulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili
slavohlepni Bonjaci s oslobodilakim namjerama. Od ostalog e se valjda
znati i sami sauvati.
***
Zna li ti ta je Bosna?
Bosna nije ono to ula odmah prime s njenih boja i oblika. Sluaj to u ti
rei! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je loim putem, tvrdom navikom i
neizljeivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi
stvorili, a svojim poloajem otvorena je najezdama sa sve etiri strane.
Dragi moj, svuda opasnost od drugog obino rei za granicom. U Bosni,
ona se vidi u znaku suprotne vjere, uje u pjesmi, sluti u pogledu
prolaznika. Svuda se ljudi bore za slinosti da bi bar oponaali jedinstvo
koje je podloga snoljivosti. U Bosni se sve upelo da podvue razliku. Ja
znam da to njeni itelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su
uzrone tajne opredjeljenja slojeva, estine, iskljuivosti i upornosti
trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ide.
Hvala ti na savjetu, ali ja idem.
ekaj! Svaku zemlju sile rastonice ravlae najvie na dvije strane, a
Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moe biti sree i obilja. Nigdje
siromah nije jadniji, ni zima tea, ni glad ljua, ni razlika uoljivija, ni
mrnja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruje li mi?
Vjerujem. Ali ja idem.
Kaimijo, moj najbojlji uenie, ne idi! U Bosni te samo nesree ekaju.
Ostarjee prije nego dozri. Zautjee prije nego to uzmogne
progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i naslauj se akonijama to nam ih
knjige pruaju. ivot e ti tei u neprekidnim tihim radostima to krijepe
vedrinom i snagom. Ostani!
Moj mnogopotovani uitelju, moram da idem. Goni me neto neodoljivo,
neto kao kurjaka glad, kao skitnika radoznalost, kao pomamna udnja
za grijehom, ili oprosti na neskromnnosti kao strast propovijednika.
Moda u se pokajati. Ali zar je kajanje zbog uinjenog najtea kazna?
Mislim da je tegobnija praznina zbog proputenog!

***
A biti Bonjak, doi u Carigrad, pa se na povratku najmiti opet u Bonjaka,
znai ili pobudaliti ili se od golema bijesa sprdati sam sa sobom.

...popio ovu plosku rakije to je krijem pod dubetom i ispjevao jednu nau
bojaku.

Mlada Avdaginca lezi na ledima, ruke rairila, celo suncu ponudila, valjda
da se ljepotom s njime nadbija.Tri trostruke kandzije oinule mene po
mozdanama od njene ljepote. Jeknem, amaan, zar po ovoj tvrdoji nemiloj
zemlji i ovakva bica hodaju? Zar nisu sva u rajskim naseljima? Drhtim,
obilazim oko nje, ne smijem da prihvatim, bojim se - zaturicu pamet,
izgubicu se, pa cu da se bacim na nju, ne iz zle namjere,nego da na njoj
placem, da otplacem - heej, gdje mi moja mladost prode! Pusti racun i
razum savladaeme toliko da ruke ostadoe uz bedra. Kleknem. Pipnem
bilo. Radi ispravno. Beonjace - bistre. Ruke i nogepruzene kao u zdravom
snu. Uboja nema.Da se nije zdrobila? , pita Avdaga iza ograde.Sad cu
da vidim. Cekaj!Jesam li ja prvi vidar koji je pipnuo bonu ljepoticu tamo
gdje po vidarskim pravilima pipanje nemavidarske svrhe? Ako jesam, neka
mi se pogane ruke osue. Ako nisam, to je vjerovatnije, ni prvi
niposljednji, neka mi oprosti Ibni Sina: dugo sam bio siromaan softa, pa
ako s aginske sofre bez pitanjauzmem koju mrvicu, mnijem - nije zlocin. A
mlada zena je, bogme, sjajna i preobilna trpeza i samo odnjenih okrajaka
moglo bi se deset mladih gladeta nadovoljiti.Da nije ta polomila,
pobogu? , pita aga iza ograde.Sad ispitujem. Cekaj i ne ometaj
me!Moje ruke kao dvije kuje bezobraznice jurnu dacuci niz mirisnu
prostirku tijela, niz lice, niz vrat, pipkam,trazim u pomami kljucnjaca, u
zdravom miru dojki, niz oble drumove miica, po ludnici pupka, jalaah!
izgubim se, pa opet isplivam, obnemogao od grijeha, a dvije ruke traze,
jure, dacu, svaki im je prstpohlepna zivotinja za se, dok ne ugledah
otvorene oci, dva smjeljiva osuncana dragulja ljubavi ilukavstva.Hitar
zenski jezik laznu po usnama.

Na dadoh da me u nogu poljubi. Bonjak je, moe me dohvatiti i naglo

oboriti i mojim noem mi vrat prerezati.

Ja zazivam Boga, a mislim na cvrsta bedra i sise zenine. Okrenuo dlanove

nebu i izvijam o devet stotina devedeset i devet vrlina Svemoguceg, a

dlanovi vrite nebu o svojoj gladi za zeninim slabinama. Uzbudeni sluaoci

vide suze na mom licu i ushiceni su znacajem svojim i svog mjesta uvjereni
da za njima placem, a ja bih dao deset varoi za jedan prelet njenog
drhtavog jezika preko pohotnih zivih usana.

Jer nema hrava djela kome makra jedno ensko oko ne bi bilo uesnik ili
bar svjedok.

Ustade nevjesta i smace feredzu i baci je kraj sebe, a ja zamalo ne jauknuh

od bola to mi sijevnu i prozeeve srcane damare. Obeznanjen stojim pred
njom kao da je neko otvorio rajske dveri. Drhtimraspamecen, a davoli
pohote zajahali mi na oba ramena i priticu me - pokloni se, Kaimijo,
pokloni se,udri celom o pod, ovo je tvoj bog!Stoji i ona. Dva oka, dva sjajna
mjeseca gledaju me kroz zlatnu izmaglinu trepavica kao to bog gledasvog
roba koji se savija u praini - svisoka, podsmjeljivo i pomalo zacudeno.

Zeno, jesi li svrha ili njena pritoka? Jesi li sladak mamac stranputice ili
lazna zamjena za materinstvo kojenas je napustilo prije nego to
smo prema njemu postali ravnoduni? Da li si samo zenka koja je
dobaparenja protegnula na sva cetiri godinja doba, ili rodulja nae nade
da nam se krug nece zatvoriti?Ko sita sikazuj, pobogu!Ne lilaj ispred
mene kukovima, ljepotice, kazem ti, heej, milost! Ne zovi! Pojecu jastuk s
vunom, izgricudovratke koji su te propustili, bogohulno cu opsovati suncu
i mjesecu, ljubomoran na njih to oblijecu svjetlocu oko tebe

Dvije noi plaem, nad sudbinom nesretnog naroda koji jo ne zna ni da je

narod. Dvije noi plaem i pijem. I pijan, s rukom na Kur'anu se zakunem.

Dok Bonjak odgoji jedno, umre mu osmoro. Od deset odgojenih, dvoje

doeka etrdesetu. Ostalo pozobaju bolesti, ratovi, komijske razmirice,
glad i zvjerad. Dva dana plaem nad sudbinom Bonjaka, plaem i pijem i
pijan s rukom na Kur'anu se zakunem.

A oni, Bonjaci, im se zdravlja domognu, opet izviruju s epenaka, iz

avlija, sa pendera i viu: sram te bilo, Hasane Kaimijo, zar je tvoja

uenost u lokanju vina, tvoja mudrost u psovanju, a tvoja ejhovska

ednost u kurvanju?

Sarajevo je grad u kome ni veselja dugo ne traju, kamo li bune.

Neka je slava pobuni i prkosu!

Lajao sam na sve svetinje. Pa i sad, iduci tamo odakle se ne vraca, gdje
su ruke pod kamenom, a ustautnjom zakovana, ja opet rezim i lajem na
sve svetinje, vezire i padiahe, na sve prikaze kojima vlast plai podanike,
zainat sebi tebi oo, Frenk Hasanaga!