SVEUILITE U RIJECI

AKADEMIJA PRIMIJENJENIH UMJETNOSTI

IGRA
Seminarski rad

STUDIJ: Likovna pedagogija, II. god.

KOLEGIJ: Filozofija umjetnosti II
MENTOR: mr.sc. Damir Milo
STUDENT: Valentina Kleina

Rijeka, lipanj 2014.

SADRAJ

UVOD..................................................................................................................................3
TO JE IGRA?....................................................................................................................5
IGRA KAO ESTETSKI PROBLEM...................................................................................7
ZAKLJUAK......................................................................................................................9
LITERATURA..................................................................................................................10

UVOD

Kada govorimo o igri i to se u tome implicira zacijelo se misli na kakvo kretanje tamoamo koje se stalno ponavlja sjetimo se izraza kao na primjer ''igra svjetla'' ili ''igra valova'', gdje
zatjeemo takvo stalno dolaenje i odlaenje, tj. kretanje koje nije vezano uz neki cilj. To tamo i
amo oevidno se odlikuje time to niti jedan niti drugi kraj nije cilj kretanja, u kojem bi se ono
smirilo. Jasno je nadalje da takvome kretanju pripada slobodan prostor. Sloboda kretanja na koju
se ovdje misli ukljuuje da to kretanje mora imati formu samostalnog kretanja. Samostalno
kretanje je temeljni karakter ivog bia uope. To je, formulirajui miljenje svih Grka, opisao
ve Aristotel. Ono to je ivo, to ima pobudu kretanja u sebi samome, jest samopokretanje. Igra
se sada pojavljuje kao samopokretanje koje ne tei svrhama i ciljevima, nego kretanju kao
kretanju, koje takorei znai fenomen vika, samoprikaza bitka ivoga. To zapravo vidimo u
prirodi na primjer igru muica ili sve te dojmljive predstave igre koje moemo promatrati u
ivotinjskom svijetu, osobito u mladih ivotinja. Sve to oevidno potjee iz elementarnog
karaktera vika, koji u ivome kao takvom tei k prikazu.
U ovjekovoj igri je posebno to to igra moe u sebe ukljuiti i ovjekovu najsvojstveniju
odliku da postavlja sebi svrhe i da moe svjesno teiti za njima. To je naime ljudskost ovjekove
igre, da ona u igri kretanja pokrete igre takorei sama disciplinira i ureuje kao da postoje neke
svrhe, npr. kao kada dijete broji koliko puta moe udariti loptom o tlo prije nego to mu ispadne.
Ono to ovdje u formi nesvrhovita injenja postavlja pravila samome sebi jest um. Dijete je
nesretno ako lopta padne ve pri desetom putu, a ponosno poput kralja ako stigne do trideset. Tu
se pokazuje, osobito na fenomenu ponavljanja kao takvog, da se misli na identitet, na istost. Uz
napor i astoljublje i najozbiljniju predanost na taj se nain neto predmnijeva. Funkcija prikaza
u igri jest to da na koncu ne stoji bilo to proizvoljno, nego tako i tako odreeno kretanje igre.

Svi koji su ikada zbiljski shvatili to je postojanje, znali su da je ono igra. Vedanta,
Chuang-Ce, Heraklit, kabala, Bhme, Nietzsche. Igra je djelatnost koja ostaje u sebi i potpuno i
bez ostatka iscrpljuje postojanje. (Rad je koruptna igra.)
(Bela Hamvas, Kranstvo)

ivotni

vijek

je

dijete

koje

se

igra

kockajui:

kraljevstvo

djeteta.

(Heraklit, fragment 52)

Vjeito dijete. - Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da

bismo u bilo kojoj ivotnoj dobi mogli ivjeti bez bajke i igre! Dodue, mi to nazivamo i
osjeamo drukije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjea kao rad,
a bajku kao svoju istinu.
(Friedrich Nietzsche, Ljudsko, suvie ljudsko)

Zrelost mukarca: to znai ponovno stei ozbiljnost koju je ovjek imao kao dijete, u igri.
(Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla)

TO JE IGRA?

Mogli bismo tako ukazati sasvim openito da je igra, to jasno vidi ve i Kant, nasuprot
radu, takva slobodna djelatnost ljudskog tijela ili duha koja se javlja bez neposredne praktine
svrhe ili koristi to bi postojala izvan te same djelatnosti. Igra se igra iz same radosti igranja i sve
drugo to je izvanjski eli odrediti ograniiti, uputiti ili usmjeriti kvari upravo taj slobodni, ni od
koga i ni zbog ega zauzdani karakter igre. Stoga ak i tada kad se igra stavlja u slubu
odreenog cilja: vjebanja, jaanja duha, takmienja ili borbe za pobjedu, ona gubi svoj pravi
izvorni smisao, jer se on sastoji upravo u nevezanosti, nesputanosti, u slobodnom kretanju koje
nije oznaeno uvjetima stvarnog, realnog ivota, ve samo pravilima samog svijeta igre. Igra
stoga moe slijediti samo svoju vlastitu imanentnu svrhovitost, a ne cilj koji lei izvan nje.
Meutim, vano je odmah upozoriti kako ovakvo tretiranje igre koje u osnovi podrava
veina teoretiara, premda se sama igra tako isuvie odreuje u suprotstavljanju radu, dakle, i iz
rada nosi u sebi i opasnosti da se igra proglasi ipak neim emu kao iluziji, neodgovornosti ili
samovolji treba odrei svaku ozbiljnost, zakonomjemost i realnost. Samoj neobaveznoj igri
svojstvena je svojevrsna koncentracija i zalaganje; njena prividnost samo je posebni nain
realnog opstanka i zbilje, njena navodna samovoljnost ujedno i vezanost uz odreena pravila
(nasuprot pukoj igrariji). Isto tako jednoznano suprotstavljanje igre i rada moe dovesti do stava
da zbilja rada kao svakodnevna zbilja nije prava zbilja nasuprot koje je sveta, uzviena,
neuprljana zbilja igre jedina navodno ovjeka dostojna. Tamo gdje se djeluje izvan detaljiziranog
i specijaliziranog zadovoljenja potreba, tamo gdje ivotni poziv i poziv za ivotom djeluje na
planu univerzalnog oovjeenja ovjeka, tamo nain igre ovjeka ne bi smio biti esencijalno
suprotstavljen njegovu radu tj. izdvojen, otuen od njegova svakodnevnog ivota. tovie, on
bi upravo u svakodnevici morao pokazivati smislenost slobodnog ljudskog opstanka. Stoga tamo
gdje se zapostavlja i odstranjuje u drutvu fenomen igre zbog aktiviranja ivota, iskljuivo u
smislu aktivnosti rada i radne efikasnosti, ali i tamo gdje se igra kao izolirana djelatnost stavlja
samo u taj sklop rada, tu drutvo gubi smisleni horizont i u svom svakodnevnom ivotu i u svojoj
takozvanoj vioj kulturi. Neprimjereno shvaaju zapravo samu bit igre (a isto tako i rada) ne
samo one teorije koje igru interpretiraju nasuprot radu kao suviak snage ili naprosto
5

upotpunjavanje, oponaanje ili odmor, ve i razne, inae umnogome za sebe tone

pedagoke teze o igri kao djejem predstupnju, odnosno uvjebavanju u svijet pravog rada i
ivota odraslih. Time se, naime, igra ponovo moe staviti u slubu ili pod mjerilo specifinog
ovjekova svrsishodnog i efikasnog postupka koji se odvaja od totaliteta ljudskog ponaanja,
svih ostalih ljudskih ivotnih oblika i oblika ivota. No osim ovih i drugih raznih u biti
antropolokih shvaanja postoji i jedno ire, ontoloko shvaanje igre, igre kao kozmikog
problema to nadilazi naprosto ljudsku djelatnost i odreuje univerzalni nain zbivanja same
strukture opstanka, pa ak i bitka svijeta. Mnogi suvremeni autori, naime, naglaavaju da se ba
putem umjetnosti najpotpunije i najadekvatnije upoznajemo ne samo s ljudskim ve i s
kozmikim ustrojstvom kao igrom. U tom su se smislu razvijale i mnogobrojne teze o tome kako
se igra nuno odvija ne samo u slobodi od vezanosti uz svrhe ve i u bezbrinosti za posljedice.
To je takoer sluaj primjerice u igri rijei, a pjesnik se prepoznaje upravo u tome to je pravi
ljubitelj te igre radi nje same. On sam podlijee toj aroliji bezbrine igre; istovremeno, budui
da su rijei nosioci znaenja, pjesnik koji se njima igra otkriva sebe kao onog to se igra sa znaenjima, ili tovie, mislima, pa tako zapravo cjelokupnou, totalitetom, sa svime to za njega
kao ovjeka neto znai. Tako rije pjesnika dospijeva u svoj vlastiti ivot: ona omoguuje da se
pojave sve stvari u mediju izgovorenog, artikulira i ono blisko i daleko, tek nasluenu zbilju
pretvara u plastini opstanak i potvruje sve to jest i to jo nije bilo. Pjesnik u odreenom
trenutku osjeti kako je odjednom obuzet tom maginom, univerzalnom, kozmikom igrom koja
daje tako neodoljivu snagu rijeima.

IGRA KAO ESTETSKI PROBLEM

Kant naziva estetske prosudbe sudom ukusa i istie da, iako se oni temelje na
subjektivnim osjeajima pojedinca, oni takoer tvrde univerzalnu valjanost. Nai osjeaji ljepote
razlikuju se od naih osjeaja zadovoljstva i moralne vrline u koje su nezainteresirani. Estetski
uitak dolazi iz slobodne igre izmeu mate i razumijevanja kad percipiranja objekta. Kant tvrdi
da doivljaj ljepote poiva na onome to on naziva "harmonija" ili "slobodna igra" kao sklad
mate i razuma, popraen osjeajem zadovoljstva. To je i sama estetska vrijednost neega.
Zadovoljsto ukusa proizlazi iz duevne operacije sline kognitivnoj presudi. S druge strane,
napraviti kognitivnu presudu znai tvrditi da objekt (razdjelnik percepcije) istie odreeni pojam
(razdjelnik je odreen pravilom). Kant inzistira vrlo snano da, za razliku od obinih sluajeva
presudi, vrsta suenja koje daje estetski uitak ne bude regulirana nikakvim pravilima. Dakle,
interpretativno pitanje koje se namee ovdje, kako moe postojati vrsta suenja koja ne zahtjeva
nikakva pravila? Kant ima rjeenje kako razvodnik moe biti odreen pravilom i slobodan u isto
vrijeme, gdje se "slobodan" odnosi na nain koritenja mate. U uem podruju umjetnike
ljepote, problem postaje ''Kako umjetnik moe stvoriti djelo koje je ekspresija slobode, a ipak
organizirano?". Teko je ne primijetiti da je umjeana voenost pravilima.

Kant pronalazi rjeenje u konceptu sklada kognitivnih sposobnosti u slobodnoj igri.

Njegov argument moe se okvirno saeti na sljedei nain: univerzalna valjanost uitka moe se
opravdati tvrdnjom da osjeaj zadovoljstva ovisi o stanju uma kojeg svi dijelimo. No, ono to je
svima zajedniko je stanje uma u kojem postoji sklad izmeu mate i razumijevanja. Kant tvrdi
da je spoznaja nuna zbog mentalnih aktivnosti mate, ija je funkcija sintetizirati razvodnik
intuicije koji ujedinjuje razvodnik pod pojmom objekta. Ovaj sklad izmeu mate i
razumijevanja je potreban za spoznaju, te je univerzalno shvaen, jer bez njega'' ljudska bia ne
bi mogla komunicirati svoje izjave, pa ak i same spoznaje''. Uitak u sudovima ukusa se temelji
na skladnom odnosu kognitivnih ovlasti i to zato mora biti univerzalno prihvaen.

Kant tvrdi da su estetske ideje racionalne. Neki od Kantovih kandidata za prikaz kroz
estetske

ideje

su:

kraljevstvo

blagoslovljenih,

carstvo

pakla,

vjenost,

stvaranje.

Ilustracija bi mogla biti korisna kako bi mogli izvesti mehanizam kojim su izgraene estetske
ideje. Zamislite pakao, odnosno kraljevstvo pakla, kako Kant to naziva, poimamo to kao mjesto
vjene kazne za zle. Naa gruba ideja, moda i malo vie konkretizirana, je racionalna ideja koju
umjetnik postavlja da se ukalupi u materijal njegove umjetnosti. A sada razmislite o Danteovu
Paklu. Vidite Francescu kako leti, drei svog ljubavnika u oajnikom zagrljaju koji predstavlja
vjeni podsjetnik i kaznu za njezin grijeh. To vas tjera da razmiljate i muite se, i prevrete po
tome iznova i ponovno. To je Danteova vizija pakla, originalna i zanimljiva. Da biste dobili tu
viziju, morate proitati to je autor napisao.

Estetske ideje su posebne po tome to opisuju neto to je preveliko za obian empirijski

opis, takve da nijedan izraz ne moe doslovno opisati pojmove koji su ukljueni, s rezultatom da
imamo neshvaen koncept tih ideja. Sve to umjetnik moe uiniti jest potaknuti matu kako bi
aktivirao sve vrste asocijacija koje mijenjaju doslovni opis tih nedostinih entiteta. Prema tome,
mi nemamo doslovan opis neba ili pakla, ili vjenosti. Umjesto toga, imamo ope ideje o tome
to bi to moglo biti to ostavlja mjesta za matu koja ima slobodu.

ZAKLJUAK

Sud ukusa ne odreuje koncept objekta, a time i ne ovisi o objektu zadovoljenja osnovnih
uvjeta vrste iji je sastavni dio. No, jedna od posljedica slobodne igre kao visokog stupnja
kognitivne harmonije je da svaki objekt koji predstavlja savren primjer ove vrste mora biti lijep.
Slobodna igra je dosta slina igri spoznajnih moi u svijesti da se moe postii sveopa valjanost.
Neki objekti spoznaje nemaju slobodnu igru. Slobodan sklad premauje minimalne uvjete
potrebne za obine spoznaje i zato nisu svi objekti spoznaje lijepi. Meutim, ako slobodan sklad
prelazi normalne uvjete za spoznajom, onda slijedi da slobodan sklad nije potreban za spoznaje i
zato se ne mogu zadovoljiti uvjeti univerzalnosti.

LITERATURA

Grli, Danko, Estetika III, Smrt estetskog, Naprijed, Zagreb

Kant, Immanuel, Kritika moi suenja, Naprijed , Zagreb, 1976
Rogerson, Kenneth F., The Problem of Free Harmony in Kant's Aesthetics, State University of
New York Press, 2008

10