Vera Tutnjevi

IZAI IZ SARAJEVA

Edicija
DOKUMENTI

VERA TUTNJEVI

IZAI
IZ SARAJEVA

Mojim predivnim kerkama

Tamari i Jeleni,
i njihovoj djeci,
i djeci njihove djece, jednog dana...

SVET KNJIGE
Beograd
2009
3

IZAI IZ SARAJEVA
ILI KAKO JE NASTALA OVA KNJIGA

Prvo i obavezno pitanje Sarajlija koji bi se u ratno doba

(a i kasnije) sreli na slobodnoj teritoriji bilo je kad si izaao, a zatim i kako si izaao. Oni neupueni, obino bi pitali i zato. Nama se to pitanje nije postavljalo.
U poetku sam govorila: neu izai dok me ne otjeraju.
Zatim: neu izai s kesom u rukama. Ali kad se Sarajevo
izvana, a naroito iznutra, zatvorilo, izai iz njega postalo je
nedostian cilj, s kesom ili bez nje.
Malo se zna i govori o unutranjoj blokadi grada. Naime,
im je proglaeno ratno stanje (jo u aprilu ) od strane Predsjednitva BiH (itaj: Alije Izetbegovia), donesene su uredbe o radnoj i vojnoj obavezi, a kasnije je to pretoeno u odluke o ratnom rasporedu svakog pojedinca svi smo u neku ruku postali vojni obveznici. U fizikom smislu, uspostavljene
linije razgranienja izmeu srpskih i muslimanskih dijelova
grada (a radilo se esto o dvije strane ulice ili dvije obale Miljacke) bile su posijane minama i pod budnim okom snajperista i s jedne i s druge strane. To znai da nikako nije bilo mogue da pree iz jednog u drugi dio grada. Dakle, nije bilo
naina da izae iz grada, a gradom se tada smatrao vei,
centralni dio Sarajeva pod muslimanskom kontrolom, bez dozvole vlasti ak i ako ona druga strana nije pravila smetnje.
Dozvole su izdavane samo bolesnima i starim osobama, i to
za organizovane konvoje ugovorene sa drugom stranom. A
izlazak konvoja iz grada ometan je i spreavan na razne nai5

ne od istih tih vlasti ije su nam dozvole za izlazak bile neophodne. Izai iz Sarajeva postalo nam je osnovna preokupacija
i opsesija, sudbinsko pitanje, mnogima i pitanje ivota i smrti. Izai iz Sarajeva znailo je iskoraiti iz devetog kruga pakla. Izai iz Sarajeva od tada postaje metafora koja jo i danas krui irom zemljinog ara, svuda gdje se kreu sjene nekadanjih itelja ovog grada.
Pred sam poetak ozbiljnijih ratnih dejstava relativno
bezbjedno su izali konvoji sarajevskih Jevreja, kojima su
otili gotovo svi Jevreji, naroito mlai, a djeca obavezno, i
neki konvoji Roma i djece u organizaciji Djeje ambasade.
Kasnije je to bilo gotovo nemogue.
Uz to, propaganda je bila strana: svi koji su otili iz grada smatrani su dezerterima i izdajnicima, a iste epitete su zasluili i oni koji bi samo izrekli tu elju jedan moj kolega je
proveo nekoliko mjeseci u vojnom zatvoru zato to je tu elju
izrekao pred svojim kolegom iz jedinice koji je priu na tu temu prvi zapoeo. Srodnici onih koji su otili bili su izloeni
moralnom i psihikom, a ponekad i fizikom maltretiranju
komiluka i paravojnih formacija u naseljima.
Drastian primjer ometanja i zloupotreba bilo kakvog, pa
i organizovanog, humanitarnog izlaska iz grada, bio je konvoj sa djecom siroadi iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica
Ivezi u ljeto 92. Televizija je cijeli dan prenosila pripreme
za taj konvoj (dogovoren posredstvom meunarodnih organizacija sa obje strane). Vidjeli smo kako spremaju djecu, kako
se ukrcavaju u autobuse i sl. Sve je djelovalo nekako usporeno, kao da neko namjerno gubi vrijeme i razvlai i odgaa
polazak, tako da su konano krenuli tek kasno popodne. Kad
su autobusi stigli do studentskih domova u Neariima, iznenada je zapucalo i jedan autobus je pogoen u donji dio ispod
prozora, u visini sjedita. Na televiziji su prikazane dvije mrtve bebe (otprilike tri mjeseca stare) koje su, ini se nevezane, leale na sjeditima. Reporteri su zapjenuano izvjetavali
6

o tom dogaaju, natjeui se u to pogrdnijim imenima onih

koji su napali djecu. Same po sebi, slike sa ekrana bile su zaista potresne. Onda je puten komentar jednog stranog dopisnika koji je svoju stanicu izvjetavao sa lica mjesta. Dramatino je opisivao incident, umetnute su slike izreetanog autobusa i mrtve djece, a onda je on pred kamerama pokazao iza
sebe i izriito rekao: Pucnji su doli sa onih visokih zgrada
iza mene! Jedine visoke zgrade iza njega bili su studentski
domovi koje su odavno zaposjeli pripadnici Armije BiH i policije, a neto dalje i zgrada lista Osloboenje. Iza njih, zaklonjeno, prostiralo se srpsko naselje Nearii sastavljeno,
uglavnom, od niskih porodinih kua. Ovaj reporter nije bio
ni svjestan ta je zapravo izrekao.
I ja sam, naravno, imala ratni raspored profesor bosanskog jezika u ratnoj koli. Poslije proglaenja nezavisnosti
Hrvatske, pa zatim i Bosne i Hercegovine, praktino sam u
Bosni postala strani dravljanin, jer sam roena u Hrvatskoj i
tamo bila upisana u knjigu dravljana. Meutim, donesen je
ratni zakon o dravljanstvu kojim je u uvodnim preambulama
regulisano da se svi graani koji potiu iz bivih republika
(sada drava), a ivjeli su u BiH posljednjih pet godina,
smatraju (ba tako je pisalo) dravljanima BiH po pravima
i obavezama. Bio je i jedan lan koji je govorio da ovi graani imaju pravo da odu u svoje republike pod uslovom da nisu
rasporeeni na neke bitne zadatke u funkciji neposredne odbrane drave. Ja sam, izgleda, bila taj sluaj, tj. nalazila sam
se u funkciji neposredne odbrane drave Bosne i Hercegovine, jer su me glat odbili kad sam po ovom lanu podnijela
zahtjev za izlazak. (Interesantno je da se moje bosansko
dravljanstvo kasnije, kad sam pripremala dokumentaciju za
otkup stana, vie nije podrazumijevalo, pa sam uz gomilu papira morala da podnesem zahtjev i da mjesecima ekam da
bih ga, uz razne prepreke i neprijatnosti, konano i dobila).

Ovu knjigu sam pisala posljednjih deset godina, sa prekidima, i u velikom gru. Ja sam je, to bi rekao Vuk, iz Sarajeva u Beograd u glavi donijela. Za vrijeme ratnih godina u
Sarajevu nita nisam zapisivala jer je to, moe li iko danas u
to povjerovati, bilo opasno, ali sam noima u glavi zapisivala ono to sam smatrala da se mora zapamtiti. Htjela sam,
zapravo, da to vie zapamtim kako bih, ako preivim, mogla
to vjernije sve to da ispriam svojoj djeci. Nisam razmiljala
ni o kakvoj knjizi. Prvih godina u Beogradu nisam uopte bila u stanju da priam o onome to sam preivjela. Rijei su
mi, jednostavno izgledale suvie slabe i nedovoljne da bi mogle da predstave sav taj uas. Tih godina sam ponovo uila da
ivim. Bila sam zadovoljna to sam preivjela i to sam ponovo sa svojom porodicom. Nikakvih ambicija ni elja nisam
imala, inilo mi se da nikad vie neu moi ni da se radujem,
ni da patim zbog neega. Zahvaljivala sam Bogu za svaki dan
u kome sam osvanula i smatrala sam da mi je sve ovo poslije
toga naprosto poklonjen ostatak ivota.
A knjiga je ivjela u meni. Pojedini prizori su me proganjali kad uvee legnem i nisu mi dali da zaspim. Tako sam
konano poela da piem i oslobaam se, a ivot se postepeno poeo vraati u mene, ne onaj nekadanji (i godine su pristigle), ali ipak, nekakav ivot, koji je poeo da lii na normalni.

KAKO JE POELO

Odmah sam znala da neto nije u redu sa tom povorkom

koja je 5. aprila 1992. godine krenula sa Dobrinje. Na TV
ekranu izgledalo je sve normalno: obini graani revoltirani
barikadama i neizvjesnou u gradu, spontano krenuli prema
centru grada. Kamere prate kolonu koja se usput poveava,
sasvim uobiajeni transparenti za tu priliku.
Ipak neto nije bilo u redu.
Osjealo se neto vjetako u svemu tome. Meu ljudima
u koloni vjerovatno je bilo najvie onih iskrenih i bezazlenih,
koji su stvarno vjerovali da svojom akcijom mogu da smire
uzavrele strasti i sprijee neeljene dogaaje. Ipak, neka nevidljiva ruka povlaila je konce. Zato sam na sve strane traila Tamaru i Jelenu, koje su bile negdje sa svojim momcima, i
svima iz njihovog drutva koje sam sretala ostavljala poruke
da se nikako ne prikljuuju toj koloni. Da i sama krenem, nije
mi padalo na pamet, takoe ni Stanii. Dok je on pomno pratio prenos na televiziji, ja sam razvrstavala ono malo nakita i
para, trpajui ih u arape, i formirala posebne paketie za djecu, a posebne za nas (dokumente sam isto tako razvrstala jo
u noi kad su se Srbi povukli iz Skuptine i kad je jednostrano donesena odluka o referendumu za nezavisnost Bosne i
Hercegovine).
Onda sam s prozora posmatrala ovu kolonu dok je prolazila
pored naeg naselja. Bili su to preteno stariji, ozbiljniji ljudi i
ene. Nije bilo neke velike galame. Nosili su jugoslavenske zastave, trobojke sa zvijezdom, crvene, partijske, i zastave Bosne i
9

Hercegovine, isto crvene sa malom trobojkom u uglu. Sve je to

trebalo na prvi pogled da me zadovolji. Ipak, ipak...
To nepovjerenje je poraslo i dah mi je zastao kad je kolona, sada ve dobrano popunjena nekim novim facama i prilino rastresena, kod Ekonomske kole poela da skree desno,
prema Mostu bratstva i jedinstva, kojim se prelazi na Grbavicu. Lijepo se vidjelo kako neki ljudi, idui natrake, licem
okrenuti prema koloni, irokim pokretima ruku pozivaju uesnike da skrenu u tom pravcu. Vei dio kolone je i skrenuo, a
ostali su nastavili prema Marin Dvoru.
Premrla sam: jo u toku noi izvjetavalo se da je dolo
do rascjepa u MUP-u i da se do tada uvena Specijalna jedinica milicije raspala, da se srpski dio jedinice izdvojio i povukao na drugu stranu Miljacke, pokuavajui da u Milicijskoj koli na Vracama iznad Grbavice napravi svoje sjedite.
U vie navrata televizija je u toku prenosa kretanja demonstranata, prikazivala Vraca odakle se ula pucnjava i vidio
dim. Neki naoruani civili skakutali su u podnoju Vraca i
prijetei gestikulirali u pravcu kojim se sad s ove strane uputio dio protestne povorke.
Kuda e taj narod? Pa zar ne uju pucnjavu? Ko ih tamo
vodi? I zato? Tada nisam znala to sada znam, pa sam jo bila u stanju da se udim.
Ne sjeam se ta se dalje deavalo s tim dijelom kolone.
Mislim da su kamere nastavile da prate one koji su produili
prema Marin Dvoru.
Uvee na Yutelu, nezavisnoj jugoslovenskoj televiziji,
Goran Mili dramatino izvjetava o prvoj rtvi rata, jednoj
mladoj studentkinji, ini mi se da se zvala Suada, koja je stradala na Vrbanja mostu. Preko toga mosta iz pravca Marin
Dvora prelazi se na Grbavicu, gdje su bile postavljene srpske
barikade, kakve su ve svi postavljali u svome dijelu grada.
I sad ga jasno vidim kako poinje emisiju, trijumfalno drei
u ruci aure od metaka i patetino uzvikuje:
10

 Ovo su aure naene na mjestu pogibije. Meci su doli

s Vraca.
Vraca su, zna se, srpske i poruka Gorana Milia je sasvim jasna.
Ne znam kako je stradala ta djevojka koja je, izgleda, bila
meu onima koji su preko mosta krenuli na drugu stranu Miljacke. Ali znam da je aure mogue nai samo na mjestu
odakle se puca, a ne na mjestu koje je metak pogodio! U tren
oka sve mi se samo reklo: i da je rat poeo, i da je ovaj gest
Gorana Milia, legende tadanjeg jugoslovenskog novinarstva, tog trenutka postao paradigma u koju se smjestilo sve
to je pred nama i to se tie toga rata. U epicentru te otrovne
paradigme sam se i sama nala. O tome svjedoe stranice koje slijede.

11

SARAJEVO SE PRAZNI
ILI KAKO IZAI IZ SARAJEVA

U martu 1992. poslije ubistva srpskog svata na Baariji

i prvih barikada, poinju odlasci iz Sarajeva.Vidi samo grupe i pojedince, preteno mladi svijet, kako sa torbama odlaze
nekud. Jelena dolazi sa fakulteta i kae:
Mama, neto se deava. Svaki dan nas je manje na predavanjima. I drugi moji poznanici se prorjeuju. Ve se neki
javljaju iz Londona, Pariza, Amerike.
Umirujem je povrno, neuvjerljivo. Ona pie neki roman
i prie. Jednu alje na konkurs Kulturno-prosvjetne zajednice
Pljevlja. Tamo je u iriju i jedan asistent s fakulteta, Musliman. Poslije dueg nekanja, ona mu se javlja, kae da je poslala rad i pita ga kakva je konkurencija i da li bi on mogao
neto da kae o njenom radu. Petak je, uoi uvenog Bajrama, on je u urbi, sreli su se na stepenicama, kae joj da
upravo ide tamo za praznik, vidjee, rei e joj neto vie kad
se vrati u ponedjeljak. Ona osjea da od tog povratka nee biti nita. Znam i sama, ali utim.
I moji aci, rodom iz Sandaka, traili su da ih pustim jo
u etvrtak, jer su, kau, samo za taj dan uspjeli da obezbijede
karte za autobus. Ja im kaem da idu, ako hoe ve i u srijedu, u stvari to prije dok je koliko-toliko bezbjedno. Mnogi
su ve otili i bez pitanja. Nikom nita ne govorim (direktorica kole je iz nekog razloga zabranila da ake putamo prije
vikenda). Kasnije strepim da li su moji aci stigli svojim kuama, da li su ti autobusi stigli na svoja odredita, plaim se
12

da nisu uli u neki okraj o kojima se ve pria da ih ima oko

granice na Drini.
Jednog od buduih, ve ratnih dana, javlja se na kolski
telefon majka jednog od njih i trai mene. Zahvaljuje: sva su
djeca stigla sretno svojim kuama. Kaem da je to najvanije.
Ona me zove da ak i ja nekako doem kod njih, da se uklonim iz Sarajeva. Poslije, kad su me maltretirali i progonili,
strepila sam da me i zbog toga neko ne optui da sam tu
djecu poslala kui jer sam sve znala. U normalnom svijetu i
normalno vrijeme, svako bi ovaj moj gest odobrio, ali u
ovom ratnom, sarajevskom, to mi je moglo doi i glave ba
od sunarodnika djece koju sam spasila.
Nakon 6. aprila masovno se odlazi. Ljudi jednostavno nestaju, preutno. Vozovima, autobusima, avionima. Neka novokomponovana agencija, Er Bosna, organizuje letove za Beograd. Jo gledamo poneto sa beogradske televizije. Prikazuju dolazak izbjeglica iz Sarajeva na beogradski aerodrom.
Jedna djevojka, otro i odluno odgovara na pitanje zato je
otila iz Sarajeva:
Odlazimo zato to tamo ne valja, da valja ne bismo odlazili.
Pa to je Brena, drugarica naih keri iz susjednog nebodera! Njena izjava je odmah, a i za vrijeme rata meu Muslimanima, naim komijama uzeta kao krunski dokaz da su Srbi sve znali i da su zato svoju djecu sklonili na vrijeme. Nastaje nevien lov i prozivanje onih koji odlaze, naroito onih
koji alju djecu van Sarajeva.
Odluujem da poaljem i nau djecu jednim od tih aviona
u Beograd kod strica Vase. To mi izgleda najbezbjednije jer
su kopneni putevi ve ispresijecani raznim barikadama i vojskama. Odluno zahtijevam od Stanie da se pobrine za karte: neu da mi djeca zbog sto maraka (toliko kotaju karte),
ovdje stradaju. On je potpuno u transu i konfuziji, hoda izgubljeno i na sve to ja govorim, odmahuje rukom:

Nee valjda.
Dobro se sjeam toga dana: sjedimo popodne u dnevnoj
sobi, zavrili smo popodnevnu kafu. Preplavljuje me osjeaj
katastrofe. Kaem to i Stanii moramo neto uiniti za djecu. On konano kao da poinje da shvata situaciju. Odlazi u
susjednu sobu i nekome telefonira. Rekli su mu, kae, da se
ponovo javimo sutra u devet.
Sutradan, u devet, on kao kradom odlazi u drugu sobu i
opet telefonira.
Djeca moraju u dvanaest da se jave na aerodrom kae.

13

14

NAA DJECA

Naa djeca su izala u zadnji as, u srijedu 29. aprila 1992,

valjda posljednjeg dana kada se to moglo uiniti avionom.
Znala sam da neki ljudi, preteno oficirske porodice, odlaze
preko sarajevskog aerodroma. Bilo je i nekih civilnih letova,
poela sam da vrim pritisak na Staniu da uinimo neto. On
se u poetku opirao, ali kako sam ja ve poela da histeriem,
jednog dana konano je pomenuo neki telefonski broj, kome,
kako sam kasnije saznala, ni sm nije pridavao nikakav znaaj.
Zbog toga mi o tome nije nita detaljnije ni govorio. Saznao ga
je sasvim sluajno, u prolazu, od Nene-Nedeljke Popovi, inae moje uenice, supruge Gostimira Popovia, pilota koji je radio u vojnoj koli u Rajlovcu. Nena je sestra moje jetrve Petre
i tih je dana zbog toga to joj je mu bio vojno lice, bila na velikim iskuenjima. Ona je, naime, bila ula da se na taj broj
mogu prijaviti oni koji ele da djecu poalju iz Sarajeva i to je
i rekla Stanii. A Stania je onda, poslije svih mojih pritisaka,
nazvao taj broj. Glas s druge strane je strogo slubeno pitao za
imena i starost djece i rekao mu da nazove sutra u devet. Sutradan mu je kratko reeno da se djeca istog dana u 12 sati jave
na sarajevski aerodrom.
Telefonirala sam Vasi u Sopot, pitao je da li je dotle dolo, rekla sam da jeste. On se spremao da za prvomajske praznike, ide na more zbog gradnje svoje vikendice. (Ve smo
ivjeli u razliitim svjetovima). Nadajui se da bi od odlaska
djece ipak moglo neto biti, mi smo ve bili poeli pripreme:
cijelu prethodnu no smo se natezali oko stvari koje e djeca
15

ponijeti. I one i Stania su govorili o kratkotrajnom odlasku otprilike na nedjelju-dvije, dok se situacija ne smiri, a ja sam
upadala sa nekim bitnim stvarima i dokumentima (linim, o
stanu i o branskoj kui). Govorila sam o potrebi da se ponese
mala Tamarina ivaa maina o emu nisu htjeli ni da uju.
Konano, ujutru, kada smo uli vijesti o odlasku na aerodrom,
one su se na brzinu spremile bilo je vano da to diskretnije
izau iz kue. Pole su sa ruksacima na leima kao na izlet, za
njima je Stania nosio jo neku torbu, pa onda ja u kunoj haljini praznih ruku. Na tramvajskoj stanici smo se na brzinu pozdravili. Sve troje su uli u tramvaj. Ja sam se vratila.
U njihovoj sobi je ostao nered i neraspremljeni kreveti
(djecu su mi iz kreveta istjerali!). Spremila sam se i otila u
kolu na sjednicu, nisam uopte sluala o emu se govori. Vratila sam se oko dva sata popodne, Stanie nije bilo. Puila sam
cigaretu za cigaretom i samo gledala kroz prozor. Konano,
oko pet-est, moda i sedam sati vidim Staniu: ide s nekom
flaom u rukama. Ue, na brzinu ree da su otile, a onda odjuri u kupatilo odakle ujem kako se napree i povraa (to uvijek radi kada je napet i psihiki iscrpljen). Poslije mi ispria da
je avion stalno slijetao i uzletao, da je bila velika guva, da nije
bilo ba nekog reda, ali da su djeca uspjela da izau na pistu,
da su tamo ekale satima i da su se na kraju progurale u avion i
poletjele. Ona flaa je bila flaa rakije koju je jeftino usput kupio (tada smo ve pravili zalihe svega i svaega).
Oko pola osam uvee, Tamara se javila iz Sopota. Sretno
su stigle u Beograd pa onda i kod strica. Sutradan su se ve
vodile borbe oko aerodroma, kasnije je tamo zarobljen Alija
Izetbegovi, avioni vie nisu letjeli.
Dodatak: kad nam se inilo moguim da e djeca otii,
svratila sam kod naih kumova agolja. Mirka nije bilo ispriala sam Lali sve o telefonskom pozivu i avionu. Ona je doslovce rekla:
16

 Za nau djecu Beograd nije rjeenje. Oni su ipak agolji.

U sebi sam se saglasila s njom, jer zaista nisam znala kakve su prilike u Beogradu i ni za ta i ni za koga nisam mogla
garantovati (i nau djecu smo slali u neizvjesnost). Ovo napominjem zato to se od odlaska nae djece stalno potee neka
naa krivica da smo to uinili kradom, krijui od naih najboljih prijatelja i kumova i da smo spaavali svoju djecu ne brinui o njihovoj. To je na kraju dovelo i do raskida svake veze sa
njima.

17

STANIA

Stania izaao u subotu 2. maja 1992. Tog dana je i izbio pravi rat u Sarajevu. To naravno, nema veze sa Staniinim
odlaskom. On je tog jutra ustao, uzeo kao i obino novine sa
vrata i ukljuio radio. Kad sam se ja probudila, rekao mi je:
Oni u Lisabonu (srpska, hrvatska i muslimanska delegacija pregovarale su sa Kutiljerom) su se razili, nema sporazuma, sad e nastati natezanje. Odoh ja u Detlak da vidim ta je
sa djedom i da pripremim sve za urevdan.
Ve nekoliko dana, on i njegova braa su se natezali oko
odlaska kod djeda koji je imao probleme sa nekim izbjeglicama, bio je neto i bolestan, a pribliavala se i njihova slava.
Mirko je bio na operaciji bruha, a Milivoje, iji je zapravo i
bio red da ide, htio je da ostane u Sarajevu da vidi ta se zbiva. Na moje negodovanje, Stania je spomenuo neko nae
meso koje se tamo suilo kao i mast, to e nam u ovoj situaciji dobro doi.
Punoljetan si, rekla sam, meni je vano da si zbrinuo
djecu, radi ta zna.
Na brzinu se spremio, ak nije uzeo ni pidamu. Poto mu
se uinilo da tramvaji ne rade, pourio je da pjeke stigne na
voz koji je trebalo u pola dvanaest da krene u Banju Luku
(kolima je ve bilo riskantno). To je bio i jedini voz koji je saobraao tih dana. Na vratima smo se pozdravili i kad je ve
bio n stepenicama, viknula sam:
Ajd, alali.
Okrenuo se i nasmijao negodujui. Jo prije, kad sam ga
pitala kako moe da me ostavi samu, smijui se rekao je:
18

 ta e ti biti samo za dva dana.

Sat-dva poslije Staniinog odlaska, uli su se neki udaljeni
pucnji, na televiziji su javili da su vojnici ispred Doma JNA
utovarivali stvari u kamione i da su tom prilikom pucali na neku enu na oblinjoj autobuskoj stanici, da je veliko uznemirenje u gradu i da imaju saznanja da JNA sprema napad na
grad. Doao je zatim jedan mladi iz zgrade sa nekom torbom
Crvenog krsta na ramenu i rekao da svi siemo u podrum, oekuje se toboe napad iz kasarne Viktor Bubanj koja je bila
iznad naeg naselja. Imala sam ve spremnu torbu sa dokumentima, parama i namirnicama i sila sam sa ostalima u podrum nekadanje prodavnice ilipi. Odmah smo se podijelili na Muslimane i ostale. Oni, Muslimani, razdragani, veseli
kao na teferiu, nude jedni druge kafom i raznim akonijama.
Mi napeti, utljivi, nije nam ni do ta.
Dodatak: U podrumu sam ostala dva dana i jednu i po
no. Pucalo je i gruvalo, vijesti su bile sve loije: Kukanjac zarobio Aliju, nai opkolili Kukanjca, JNA napala grad. Napad
odbijen, etnici pobijeni na Skenderiji i Marin Dvoru. Gore
tramvaji, gori glavna pota. Osloboen Alija, nai zarobili
oficire i vojnike zloinake etnike JNA. Neto od toga sam i
vidjela na televiziji kasnije kod okia u stanu gdje sam te
druge noi prenoila. Tek trei, etvrti dan sam se poela pitati ta je bilo sa Staniom i da li je taj voz uopte otiao iz Sarajeva. Telefonske veze su prekinute. Mnogo, mnogo kasnije u
saznati da je voz ipak otiao, ali se nikad vie nije vratio i da je
Stania sretno stigao u Banju Luku, ali vie nikad nije mogao
da iskoristi svoju povratnu kartu i vrati se kui. Vidjeli smo se
se tek nakon dvije i po godine, i to u Beogradu.

19

OKIKE

Nae mlade kominice Bogdanka i bliznakinje Vanja i

Maja izale su tek krajem maja. One su kerke Slavojke i oke okia koji su stanovali na spratu ispod nas. Odrastale su
zajedno sa naom djecom, a i s njihovim roditeljima smo se
poznavali i povremeno druili. Slavojka i oko bili su iz Rajlovca, odnosno Brijea, prigradskih naselja, pet-est kilometara udaljenih od nae kue. Poto su to naselja sa preteno
srpskim stanovnitvom, tamo su Srbi drali vlast i poetkom
rata postavili svoje barikade. Muslimani su uradili isto na izlazu iz grada nasuprot njima. Prvih dana maja jo nekako se preko njih i prelazilo (oko i Slavojka su ak ili i na sahranu okinog oca, a s njima i jedan komija Musliman), ali kasnije je
to bilo sve tee. Rodbina ih je zvala da izau, ali okii su
oklijevali, nisu htjeli da napuste svoj stan, a i vjerovali su da
im se nita runo ne moe desiti u gradu u kojem su se kolovali i radili. Konano su, poslije mnogo razgovora i savjetovanja, odluili da poalju djecu (sve tri su u stvari bile ve studentkinje).
Ugovoreno je da ih preuzme njihov komija iz Rajlovca,
po nacionalnosti eh, koji je kao neutralan svojim kombijem jo uspijevao da prelazi barikade i dolazi u grad. Trebalo
je da djevojke pokupi na ulici kod tramvajske stanice. Nisam
mogla da podnesem opratanje sa djecom, uinila sam to prethodnog dana. Tog jutra otila sam kod kume Lale u susjednu
zgradu sa ijeg sam prozora pratila njih tri sa ruksacima na leima i okom u pozadini kako prelaze most. Stalno sam izviri20

vala, pa je Lala postala sumnjiava i poela da me zapitkuje ta

gledam. Normalno, nisam smjela nita da joj kaem pa sam se
primirila. Kad sam poslije dueg vremena ipak zraknula, njih
vie nije bilo na ulici. Kasnije sam s okiima ekala da se
jave. Javile su se od ujaka, bilo je rekle su, nekih problema na
muslimanskoj barikadi, njihovog vozaa su optuili da izvlai
Srbe iz Sarajeva. On se nekako odbranio govorei da su one
njegove rodice koje su se sluajno zatekle u gradu.
Dodatak: Za ovog komiju eha saznali smo nakon izvjesnog vremena da je poginuo od granate. okike su otile dalje
u Srbiju. Maja je zavrila Muziku akademiju u Beogradu (u
poetku ju je prihvatila porodica jednog okinog kolege),
Vanja i Boba su otile kod kumova u Kraljevo, a u Niu su
nastavile studije na Stomatolokom, odnosno Medicinskom
fakultetu i diplomirale. (Vanja je to uinila u Beogradu gdje
prela da bi sa Majom bila smjetena u studentski dom). Sa roditeljima su se sastale tek u jesen 1994. godine.

21

KOMINICA ROSA

Kominicu Rosu sam do rata poznavala povrno. Radila

je u trafici ispred naeg nebodera, stanovala je na nekom od
viih spratova i imala dvije odrasle keri. U ratu sam upoznala
i njenog mua Kostu, jer se dosta motao oko ulaza i podruma.
Oni su bili Srbi iz Mrkovia, sela na domaku grada koje je muslimanski radio stalno prozivao kao leglo etnika iz koga se
granatirao i napadao grad. Kerke su im ve bile otile, a jednog dana nestao je i Kosta. Tada se tek proslavio. Svakodnevno, kad zapone granatiranje i svi se skrcamo u podrum,
Muslimani jo na hodniku ponu da viu:
To nas Kosta gaa, eno ga u Mrkoviima i samo roka.
Rosu nisam viala u podrumu, a znala sam kako joj je, jer
su i za mnom vikali da moj Stania takoer roka, ali sa Pala.
ula sam da su joj pretresali stan vie sati istog dana kad i meni
(jedan od mnogih, ali najgori pretres). Bila je ve prola polovina juna. Jedno jutro, vraam se sa pijace (valjda sam traila cigarete jer nieg drugog nije ni bilo) i ugledam Rosu. Ila
je stazom pored Miljacke sa nekom enom, meni u susret, ali
kao da nije dolazila iz nae kue ve iz malo udaljenijih nebodera. Pomislila sam da je pitam kako je prola u pretresu, ali
ona u mimoilaenju malo skrenu oi i pogleda me nekako sa
strane, ne zastajui. U tom pogledu proitala sam molbu da joj
se ne obraam, ali i neku vrstu pozdrava. Shvatila sam i produila. Ona se nije ni osvrnula na kuu i na svoj stan, stiskala je
u ruci obian ceker za pijacu i to je bilo sve to je ponijela sa
sobom.
22

Dodatak: Kasnije smo doznali da je u njen stan ve sutradan uselio neki Musliman, navodno izbjeglica sa Grbavice, da
je naao pun zamrziva mesa i kantu masti. Poto mu vjera nije
dozvoljavala da jede svinjetinu, uzeo je to da krmi i prodaje.
Bilo je, prialo se, najvie suvih peenica jer su pripremali
kerkinu svadbu. U danima gladi, esto smo spominjali to meso i u ali se ljutili to nam to prije odlaska nije podijelila. Nakon nekoliko mjeseci ili ak godinu dana, proirila se pria da
je Rosa poginula na Grbavici od muslimanske granate ili snajpera. Bilo bi mi ao ako je tako.

23

DUNJA

Dunja, kerka mojih prvih komija euma, izala je u

avgustu. U njihovoj kui se od poetka rata vodila estoka polemika oko toga ko je kriv to nisu na vrijeme izali i sklonili
se u Herceg Novi gdje imaju mali stan. U toku ljeta, dok su jo
donekle radili telefoni, njima je poela da se javlja jedna poznanica iz srpskog sela Osijek kod llide. Iz razgovora smo saznali da postoji mogunost da se izae pomou veze sa HVO
(Hrvatsko vijee obrane) koje je dralo poloaje na Stupu i u
Kiseljaku (ilidansko srpsko podruje je bilo izmeu ta dva
mjesta). Dunja je preuzela stvar u svoje ruke i sa Gocom (tadanjom djevojkom svoga brata Dubravka) poela da priprema
izlazak. Sve u svemu, kod njih u stan jednog dana je doao jedan vojnik HVO i sve su dogovorili. Detalje ni danas ne
znam, jer se sve odvijalo u strogoj konspiraciji. Jednog jutra
onaj vojnik doao je ponovo i rekao da se spreme i da ekaju
vozilo koje e se pojaviti pred kuom u odreeno vrijeme. ekali smo i gledali skoro do podne. Konano je auto stigao,
oprostili smo se sa Dunjom i Gocom, one su izale, ule u kola
i otiIe. To smo sve pratili s prozora. Prolo je izvjesno vrijeme, kad odjednom Dunja se pojavljuje na vratima. Kae, zaustavili ih na muslimanskoj barikadi i nisu dozvolili da one
izau. To je bila policija nekog Kruke pa su sad ovi njihovi
otili da trae dozvolu od njega. ekali smo da se vrate i negdje kasno popodne, kad vie nismo ni vjerovali da e se pojaviti, dooe haveovci i opet ih ukrcae u auto. Poto su nam
24

ba tih dana bili iskljuili telefone u stanovima, Gocina majka

Lela se javila da deura na ulazu u svoju zgradu gdje je bio
jedini telefon i tako uspjela da primi poziv od Dunje i Goce
da su sretno stigle na odredite. Tada je ve padao sumrak.
Rekle su da se javljaju od gospodina ora, da su dobro i da
ih on pozdravlja. Gospodin ore je bio svetenik u Osijeku
ili Blauju, nije vano, ali to je znailo da su stigle na srpsku
teritoriju.
Dodatak: Dunja i Goca su pokuale da organizuju izlazak
za Dubravka na isti nain ali to nije bilo mogue, jer je on bio
vojni obveznik i niko nije smio da rizikuje. One su otile u
Srbiju, bile prvo u jednom selu kod Gocine rodbine a onda otile u Herceg Novi. Sa roditeljima i bratom se Dunja nala kako je ko izlazio, ali tek 1994. i 1995. godine.

25

MILIVOJE

Milivoje i Ranka za svaki sluaj poslali su poetkom

aprila 1992. godine djecu u Banju Luku kod strica Mirka i
strine Petre. Kao i sva djeca, Jovanka i Slavica bile su nezadovoljne, jer nisu mogle da shvate svrhu toga odlaska, pa su
u telefonskim razgovorima poele da zapomau i kukumave
traei da se vrate. Ranka je krajem aprila otputovala da ih
malo umiri. Sticajem okolnosti planirala je da se vrati u Sarajevo onim vozom kojim je Stania 2. maja otputovao u Banju
Luku, raunajui da se odatle prebaci u Detlak. Bio je to, meutim, posljednji voz iz Sarajeva, koji se nikad nije vratio.
Tako je Ranka igrom sluaja i silom prilika postala izbjeglica.
Tako je Milivoje, iz istih razloga, ostao sm ovdje u Sarajevu, u vrlo nepovoljnim uslovima.
U stvari, po nekom njihovom bratskom dogovoru i rasporedu zbog pomoi tati oko slave urevdana, u Detlak je
trebalo da ide on, ali je nagovorio Staniu da ga zamijeni, a
on je ostao da vidi ta e biti.
I vidio je
U to vrijeme radio je kao urednik u informativnom programu Radio Sarajeva i imao je neke kontakte sa vostvom
SDS, Karadiem i Plavikom. Prisustvovao je nekim sastancima Savjeta stranke, u statusu koji se graniio izmeu
novinarskog zadatka i politikog stava, ali nije bio njihov
lan. Poslije sloma 2. i 3. maja, u optoj pometnji, kada su
Radio i Televiziju praktino preuzeli Muslimani zahtijevajui
26

lojalnost i od ostalih novinara, odluio je da vie ne ide na

posao. Toga dana je u gradu izgorjela Pota na Obali i on vie
nije imao telefona. Nita o njemu nisam znala. Nakon nekoliko dana odnekle se javio moj telefon je radio jer je pota u
novom dijelu grada ostala itava. Bila je opta konfuzija i ja
sam ga, naivno, zamolila da provjeri da li je voz kojim je Stania trebalo da otputuje, uopte otiao.
Na urevdan, njihovu krsnu slavu, 6. maja, odjednom
se pojavio na vratima naeg stana, zbunjen i izbezumljen. Ruali smo i razgovarali. Potvrdio je da je voz sa Staniom otiao (odakle mu samo ta informacija?!). Nita se suvislo nismo dogovorili: otiao je sa obeanjem da e mi se javiti.
I javio se, ali u krajnje nepovoljnoj i neprijatnoj situaciji.
Naime, moj vrli kum toga dana nazvao me telefonom i pozvao me da mi pokae ta je moj djever, etnik, uradio.
Dao mi je neke muslimanske novine u kojima je bio faksimil
spiska rukovodilaca SDS koji su zaduili oruje. Iza Karadia, Plavike i jo nekih, bilo je i Milivojevo ime, uz koje
je stajalo da je preuzeo korpion. Istina, nije bilo njegovog
potpisa koji bi potvrivao da ga je zaista i primio, kao to je
bilo kod drugih. Odmah sam upozorila agolja na taj detalj i
poela s njime oko toga da se objanjavam.
Usred te rasprave zazvonio je telefon. Milivoje! Traio
me kod kue pa kad me nije naao, kao i obino, pozvao kod
njih. Mirko se ukoio od straha. Nije ala: etnik lino na
telefonu! Preuzimam slualicu: Milivoje se raspituje o naem
autu koji mi je muslimanska policija oduzela a ja samo ponavljam da sam dobro i da nipoto ne dolazi kod mene. Pravdam to tobonjom opasnou od granata, a pravi je razlog to
su na ulaznim vratima nebodera uveli deurstva i svakom posjetiocu uzimaju linu kartu: bojala sam se da ga ne uhapse a
s njime moda i mene. (Kasnije sam saznala da su sve moje
komije itale te iste novine i odgonetali da li se to odnosi na
Staniu).

Milivoje vie nije navraao. Javio se samo jo jednom i

rekao mi da e me moda neko obavijestiti o paketu od Karitasa po koji obavezno treba da odem. Shvatila sam to kao ifru, ali su me za nekoliko dana stvarno i pozvali. Paket je trebalo da podignem u obijenom i opljakanom Vladianskom
dvoru na Baariji, gdje je smjetena srpska humanitarna organizacija Dobrotvor. Zbilja je bilo opasno da odem tamo, ali
sam nekako skupila hrabrosti i otila. Mladi, kome sam se
javila na ulazu (s koga je vraao neke ene koje su traile
hranu), rekao je da ima za mene paket od rodbine sa Ilide i
pozvao me da uem. Uruio mi je originalni Karitasov paket
od osamnaest kilograma! Pred njim sam ga prepakovala u
ruksak i kao usput upitala da li je Milivoje moda tu.
Danas nije doao na posao (!?) veli
Dvadesetak dana iza toga, u koli mi diskretno prilazi Fila, naa blagajnica, i apatom kae da je Milivoje pomou
Karitasa izaao. U stan je smjestio majku njihove zajednike prijateljice Azre. Kasnije je to potvreno i s one strane.

27

28

MILOVAN

Milovan je bio na komija, penzionisani supovac. Prije

rata je volio da zavodi red u zgradi, pa smo se zbog toga
esto alili na njegov raun i na raun njegovog biveg zanimanja. Prve ratne arke zatekle su ga u njegovom rodnom selu kod Banje Luke, ali je on pourio da se vrati da njegova
ena Dada (inae Muslimanka) ne bi bila sama. Sprijateljio
se sa mojim komijom eumom i redovno je, sa Dadom ili
bez nje, provodio veeri kod njih. Bio je strano zaplaen i
samo je kukao bukvalno je upao kose to nije ostao u
svom Razboju. Zazirao je od Muslimana a oni su ga opet
stalno provocirali. Dada mu je bila zatita i moram priznati
da je znala esto i da se posvaa zbog njega. Uglavnom, bio
je opsjednut planovima kako da izae iz Sarajeva.
Jednog dana, ve je uveliko bila zima, vraala sam se sa
nastave i na ulazu se mimoila s jednim nepoznatim mladim
ovjekom u nekoj poluuniformi. Zatim je niz stepenice strao
jo jedan takav sa torbom, a za njima je urio Milovan. Zastao je kao da neto hoe da mi kae, ali nije produio je.
Bilo mi je malo udno i pogledala sam za njima: plaila sam
se da ga nisu uhapsili, ali sam vidjela da su bez oruja i da on
ide za njima a ne ispred njih.
Ve sam bila smetnula s uma tu epizodu, kad uvee, prilikom naeg redovnog okupljanja kod euma, umjesto Milovana upade Dada. S neba pa u rebra saopti nam da nas je
Milovan sve pozdravio i da je dobro. Na naa pitanja gdje je
on, ona u svom stilu ree:
29

Pa u Kasindolu, kod brata.

Iz njene malo konfuzne prie saznasmo da je njegov brat
tamo na srpskoj strani postao kao neki faktor i da je udesio da
razmijeni Milovana za enu jednog od onih momaka koje
sam s njim vidjela. Kasnije, u emisiji srpskog radija, usmo
da je tog dana izvrena razmjena srpskih i muslimanskih zarobljenika.
Ode Milovan u velikom stilu! (Komijama Muslimanima
Dada je razglasila da je Milovan u bolnici, a kad su htjeli da
ga posjete, rekla je da je na psihijatriji gdje su posjete zabranjene). Nakon nekoliko mjeseci, po njenoj verziji, njegov
brat je isposlovao da ga UNPROFOR zbog tekog stanja, izmjesti, nita manje, nego u vajcarsku gdje je i sm ivio. Bie
da se Milovan od samog poetka doepao svoga sela Razboj.

30

PREDRAG

Naa Jelena se u osvit rata upoznala sa jednim mladiem,

poeli su se zabavljati, ali je on uskoro otiao u vojsku. Dopisivali su se i povremeno uli telefonom. Poeo je rat u Hrvatskoj i on je pobjegao iz JNA. Vidjeli su se jedne veeri u strogoj konspiraciji jer, iako muslimanski i hrvatski mladii vie
nisu htjeli u vojsku, dezerterstvo je jo uvijek bilo kanjivo.
Kad ga je sutradan nazvala, njegovi roditelji su rekli da nije
tu i da ne znaju gdje je. Ona je gorko plakala i bila razoarana. Javio se poslije izvjesnog vremena iz Njemake gdje je
imao strica. Pisma su stizala, ali su se vremenom prorijedila.
Meutim, nakon skoro godinu dana, on se iznenada pojavi na
naim vratima: vratio se da nastavi fakultet.
Bio je ve februar 1992. godine. Rat u Bosni na pragu.
Nastavie da se viaju i ljubav se uvrsti. Velika je bila drama kad je ona u aprilu na jedno vrijeme trebalo da ode kod
strike Vase u Sopot kod Beograda. Predrag je oklijevao da li
da ode ili ne ode iz Sarajeva, i tako je ostao. Stanovao je sa
roditeljima na Dobrinji i taj dio grada, kilometar-dva daleko
od naeg naselja uskoro je bio odsjeen od grada. Muslimanske vlasti, da bi sprijeile stanovnitvo da pobjegne (time bi,
govorili su, Srbima pruili mogunost da osvoje Sarajevo),
zabranile su izlazak iz naselja, organizovana je odbrana, izvrena mobilizacija, na ulicama postavljene barikade i jeevi. U
grad se moglo samo sa propusnicom. Bilo je opasno jer su po
svim raskrsnicama gaali snajperisti i padale granate, posebno na mjestima gdje su vrene kontrole kretanja stanovnitva.
31

Predrag je, naravno, izbjegavao muslimansku vojsku, radio je neto u Civilnoj zatiti kao i njegov otac. Jednog dana
pala je granata na ulicu i ranila Predragovog oca Nikolu u nogu i u ruku. Ruku su mu u bolnici amputirali.
Predragu, sreom nije bilo nita, ali su mu dali propusnicu da posjeuje oca u bolnici. Tako se jednog avgustovskog
dana pojavio pred mojim vratima. Bio je mrav i nekako crn
u licu da ga nisam odmah ni prepoznala. Poto je bolnica od
nas bila udaljena nekih est-sedam kilometara, izgubio je cijeli dan u odlasku i povratku otud i nije vie stigao da se vrati
na Dobrinju pa je prenoio kod mene.
Kasnije je to inio redovno kad god je dolazio u grad.
esto se deavalo da krene kod nekog druga a ovoga nema,
ili mu nije prilino da ga primi, pa on opet kod mene. Kad su
u drugoj godini rata povremeno poeli da rade telefoni, javljao mi je neko od njegovih roditelja da on dolazi, a on bi se
potom javljao roditeljima da je stigao. Kad bi odlazio od mene, ja sam opet njima javljala da je krenuo i tako sam se na
neki nain upoznala s njima. Nikola je ponekad i navraao
kad je iao kod doktora ili nekim drugim poslom u grad.
U jesen 1993. godine Predrag je mobilisan u muslimansku vojsku. Bio je jedini Srbin u jedinici. Uglavnom su uvali
strau na linijama u naselju. Poeo je da mi pria o odlasku
nekih njegovih drugova, to je zapravo znailo bjeanje na
srpsku stranu. Svega mu je ve bilo dosta. Jedog predveerja,
bio je ve januar, javlja se Nikola telefonom. Odmah kae da
zove sa komijskog telefona jer je njegov u kvaru. Pita da li
je Predrag stigao do mene?
Zar je trebalo, i kad je krenuo pitam.
Po njegovom odgovoru vidjeh da je od Predragovog odlaska prolo nekoliko dana!
Pitam da nije kod nekog druga?
Moda je i kod cure odgovori tajnovito Nikola.
Sve mi odmah postade jasno.
32

 Ako je kod cure, onda je to malo dua pria, nije za telefon rekoh.
On se malo kao nasmija. Dogovorismo se da emo razmjenjivati informacije, a on obea da e uskoro doi do mene. Nakon izvjesnog vremena, kratko mi javi da se Predrag
javio od brata, a brat mu se, znala sam otprije, nalazi u Zrenjaninu.
Kad je Nikola poslije nekoliko dana doao sav nasmijan,
ispriao mi je ta je bilo. On i Predrag su danima ispitivali
poloaje srpskih i muslimanskih linija. (Penjali su se, izmeu
ostalog, i na krov zgrade). Uoili su da su linije prilino mrtve i da nije bilo borbenih dejstava. I jedni i drugi samo su
uvali strae. Srpske linije su bile blizu, preko potoka. Predrag je primijetio da njegovi drugovi na strai nou uglavnom spavaju. Nikola i Predrag su se dogovorili da on pokua
pobjei. Kada se poslije jedne takve none strae nije vratio
kui, dola je vojna policija i poela da ispituje. Oni, naravno, nita nisu znali. Prijetili su im i hvalili se da su ga ubili u
bijegu, pokazivali im njegovu jaknu. Iskljuili su im telefon.
Znao sam da ga nisu ubili, jer ne bi odoljeli a da mi ga
ne pokau zakljuio je Nikola.
A ta je zapravo bilo saznala sam krajem te godine kad
sam u Beogradu kod mojih zatekla Predraga, sada ve kao
budueg zeta. Dakle, te noi, a bio je 6. januar 1994. godine
sa temperaturom 20 ispod nule, njegovi drugovi Muslimani
su zaspali, a on je u gluvo doba noi ostavio puku na obali i
polako siao u potok. Oprezno se kretao da ne nagazi na minu, posrtao je, padao, puzao, na kraju je odbacio i jaknu da
mu ne smeta, i sav smrznut i ukoen stigao na srpsku stranu!
A tamo nigdje straara, oni se zavukli u jednu kuu, jedu
i piju slave Badnje vee. Jedva ih je dovikao. Fasovao je
upalu plua i to ga je spasilo od Karadieve vojske. Otiao
je na lijeenje u Beograd, a u Beogradu je bila moja Jelena.
Dalje, sve je istorija.
33

PERO

Peru imunovia sam prije rata poznavala povrno. Nakon njegovog neuspjelog pokuaja da izvue iz grada Vuka i
Muberu, on je nastavio da mi se javlja po hrvatskoj liniji.
Grdio je Staniu to me ostavio samu, ali istovremeno iznosio
obeshrabrujue primjere koji su pokazivali da rtve Muslimana nisu bili samo gradski Srbi ve i Hrvati. Ispriao mi je kako su pohapsili i neke lanove njegove porodice. On je stanovao na Grbavici gdje su ga poetkom rata maltretirali Srbi, ali
je pomou nekih momaka iz srpske policije uspio da se prebaci na nau stranu, kod roditelja na brdacu iznad naeg naselja, zvanom vrakino selo.
imunovii tu ive i imaju svoja imanja ve pet stotina
godina hvalio se.
Donosio mi je ponekad poneto od hrane, a za Uskrs je
donio ak etiri jajeta, malo suvog mesa i u jednoj flaici malo rakije! Sve je to u onim uslovima bilo veoma dragocjeno.
Izdao mi je neku iskaznicu HVO da bih se lake mogla
kretati po gradu. Jednom je uspjeno intervenisao kad su mi
bezrazlono iskljuili telefon, to su nekoliko puta inili i ranije. Najvanije je, meutim, to su razgovori s njime doprinijeli da prvi put postanem svjesna da u i ja morati otii iz
Sarajeva, to me prilino uznemirilo.
Svi emo morati da odemo ponavljao je.
Hrvatsko-muslimanski sukobi koji su kasnije uslijedili i
njega su doveli u teak poloaj nije se javljao, a ula sam
da je pao u nemilost i da ponovo pije. O njegovom poloaju
34

najbolje svjedoi podatak da je neko iz snajpera pogodio njegovog vozaa. To se desilo na mjestu koje je apsolutno bilo
van dometa srpskih snaga. Neko je pucao i na njega. A onda
su jedne noi Muslimani pozatvarali zapovjednike HVO u
gradu, a njegove pripadnike razoruali prisiljavajui ih na lojalnost. Pero je to teko primio, ali im se morao povinovati.
Izgubio je sve ranije funkcije. Vidno rezigniran i fiziki propao, pojavio se jedne veeri i zamolio me da prespava jer tamo gdje je do tada bio nije siguran. Dozvolila sam mu.
Ovo je etnika kua i niko nee kod mene traiti ustau alila sam se.
Dugo se nismo vidjeli poslije toga, a onda je iznenada,
natovaren torbama, banuo na moja vrata jednog zimskog dana 1993. godine. Na brzinu mi je objasnio da je pribavio neku
novinsku akreditaciju pomou koje e preko UNPROFOR-a
avionom pokuati da se prebaci u Zagreb. Pokuaj je, meutim, propao. Zamolio me da torbe ostavi kod mene kako njegove komije u vrakinom ne bi otkrili da putuje, a on je otiao da trai novu vezu. Vratio se za dan-dva, sa pancirom na
sebi, i sa kako ree, novim jakim papirima.
Ako sad ne uspijem, osunetit u se, poturiti i zauvijek
ostati u Sarajevu.
Na brzinu smo se pozdravili, otiao je smeteno i urno.
Napolju je padao krupan snijeg.
Poslije nekoliko dana, Vuko se osmjelio da ode kod Perinih roditelja. Donio je vijest da se Pero javio iz Splita.

35

VUKO I MUBERA

Vuka i Muberu znali smo oduvijek. On je bio profesor

na fakultetu i predavao je i meni i Stanii. Ona je bila prvo
naa kolegica sa studija (studirala je engleski) a onda i poznata pjesnikinja (Stania je pisao recenzije i kritike povodom njenih knjiga). Kad smo mi dobili stan na Otoci, dobili su ga i oni
i stanovali smo u istoj zgradi. Vremenom smo se sprijateljili,
Vuko i Stania kao kolege po struci, a nas dvije po enskoj liniji. Profesor Vukovi je rodom iz Srbije, iz Sandaka od
Sjenice, a Mubera je Sarajka. Otac joj je bio begovskog porijekla a majka hrianka, Makedonka ili Grkinja. Vuko je pred
rat postao lan Savjeta Srpske demokratske stranke iako ne i
njen lan, i na Kongresu srpskih intelektualaca imao je jedan
od uvodnih referata. Onda je doao rat. Ostali su u gradu. Ve
prvih dana su elnici SDS proglaeni ratnim zloincima i grad
je bio oblijepljen plakatama sa njihovim slikama u vidu potjernica (Radovan Karadi, Biljana Plavi, Nikola Koljevi) a
pojavile su se i vijesti da treba pohapsiti i sve lanove Savjeta
stranke i uesnike Kongresa jer su i oni ratni zloinci. Vuko
nije izlazio iz stana ni javljao se na fakultet pa je tamo dobio
otkaz, a onda je saznao da mu je ubijen sestri, profesor fiskulture i otac dvoje djece. To je sasvim pogoralo njegovu situaciju. Mubera je izlazila u potrazi za cigaretama i namirnicama i svraala kod mene. Od nje sam saznavala novosti. Pomalo je poeo i on da svraa a uspio je, zahvaljujui nekim potenim kolegama i da se vrati na fakultet.
36

Razmjenjivali smo informacije. Zahvaljujui Muberi, njenoj borbenosti i njenom muslimanskom porijeklu, nekako je
preivio te prve mjesece i pretrese i ispitivanja kojima je bio izloen. Negdje kasno u jesen je doao i diskretno me zamolio
da dozvolim da se u mom stanu sastane sa Perom imunoviem, takoer profesorom fakulteta i njegovim bivim studentom i asistentom. imunovi je bio Hrvat i pristupio je HVOu.
Kad se pojavio, djelovao je autoritativno. Dovezao ga je slubeni auto sa vozaem, bio je u nekom konom mantilu sa
pitoljem za pojasom (on je ranije dolazio vie puta u na
stan nekoliko godina pred rat, kad je Stania pisao svoje Knjievne krivice i osvete, a Pero vodio neku polemiku sa Muhsinom Rizviem. Objasnio mi je da su u mom stanu zbog konspiracije i da on eli da pomogne Vuku i Muberi da izau iz
grada. Radilo se o tome da se priprema jedan konvoj koji bi iz
izveo bolesne i starije Hrvate iz grada pa bi i oni mogli s njima. Navodno, sve je dogovoreno sa srpskom stranom. Kada je
dan polaska doao, prema dogovoru Vuko je jo prethodne
veeri prenio njihove torbe i kofere kod mene, a i jednu vreu
namirnica koje su im se zatekle u kui, kao poklon meni. Rano
ujutro, on i Mubera su sili (stanovali su na 12. spratu) i ekali
smo Peru. Brzo je doao, njegov voza je iznio stvari, onda su
oni pojedinano izlazili i ulazili u kola. Oprostili smo se na brzinu, a njihov odlazak sam pratila kroz prozor. Sve je izvedeno brzo i neprimjetno. Samo sam eumima rekla ta se desilo.
Nije bilo struje, nismo mogli sluati vijesti i nismo tog dana
nita uli o konvojima, takoe ni sutradan. Bili smo ubijeeni da
su Vuko i Mubera odavno na Palama, a moda ve i na putu
za Beograd. Uvee, ve je dobro pao mrak, ujem lagano kucanje na vratima, otvorim i u mranom stubitu jedva nazrem
Muberu. Ue brzo i tada saznam da su tri puta kretali, ali da
im Muslimani nisu dali prolaz, da su im ak neka djeca kamenovala autobus i da su prolu no proveli kod jedne prijateljice

u gradu. Dolo je u meuvremenu do nekih sukoba izmeu

Muslimana i Hrvata i konvoj je odgoen.

37

38

Dodatak: Sukobi Muslimana i Hrvata su se nastavili, prvo

u Srednjoj Bosni a onda i u Sarajevu, taj konvoj nikad nije ni
izaao, Mubera i Vuko su, zahvaljujui naoj zajednikoj diskreciji, nastavili da ive u svom stanu kao da nita nije ni bilo.
Izali su godinu dana kasnije u transporteru UNPROFOR-a na
osnovu medicinske dokumentacije radi Muberinog lijeenja.
Detalje ne znam, ali opet je sve bilo slino, i stvari su prvo donesene u moj stan, i oni su prvo bili kod mene i iz mog stana
su izali pred zgradu a onda otili pjeice s torbama na kolicima prema centru grada. Pratio ih je jedan kolega (Gajevi) do
zgrade Predsjednitva gdje su uli u transporter. Ovog puta su se
oprostili sa prisutnim komijama na ulazu, ule su se neke detonacije pa ih ja nisam pratila ve sam brzo ula unutra.
Kad sam se popela u stan, samo to sam se sagnula da naloim vatru neto je udarilo u zgradu i ula se eksplozija. Poslije smo saznali da je granata pogodila zid izmeu njihovog i
susjednog stana. To je bio povod da su Muslimani proirili priu
da je Vuko, im je stigao na Pale, ispalio granatu na svoj stan.
A oni tada nisu moda bili doli ni do engi Vile.
im su stigli, javili su mi se preko Crvenog krsta iz Beograda.

LELA

Poznanica eumovih izala je iz Sarajeva poetkom

1994. na poseban nain. Ve ranije tako je otila njena kominica Ranka. Postojala je neka organizacija koja je uz pomo
UNPROFOR-a izvlaila Srbe iz grada. Potrebno je bilo imati
nekog uticajnog na srpskoj strani. Poslije Rankinog odlaska,
Leli su poeli javljati neki ljudi i nagovjetavati joj izlazak.
Ponekad su dolazili u stan ili su joj zakazivali sastanke napolju.
Sve je raeno s velikim oprezom. Jednog dana, pokazala nam je
neku vrstu propusnice, sa njenim podacima i slikom.
Reeno joj je da u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu stane na trotoar sa torbama pored sebe. Naiao je transporter, stao, neko je izaao i bez rijei pokupio torbe. Njoj je
tutnuo u ruke neki papir. Bila je to skica za dalje poteze: trebalo je da, opet tano odreenog jutra doe pred tab
UNPROFOR-a u ulici ure akovia, da stane u red sa ljudima koji rade za Unprofor i zajedno s njima ue u transporter
koji e naii. Kad stignu pred PTT Ininjering (gdje je bio
tab UN), treba da izae i odmah se uputi ka parkiranom
autobusu, koji e je odvesti na aerodrom. Tamo je trebala da
izae iz autobusa, da obie zgradu i pokuca na odreena vrata traei odreenog ovjeka po imenu i prezimenu. Sve je na
toj skici bilo nacrtano, uz napomenu da ona sve dobro proui i
nakon toga skicu uniti. Posebno je bilo naglaeno da se propusnica ni pod koju cijenu ne pokazuje muslimanskim policajcima.
Jednog jutra Lela je na uobiajen nain izala iz kue.
Dubravko ju je pratio na odreenom odstojanju do Ulice
ure akovia i vidio kako je ula u transporter. Kasnije smo
saznali da je sretno stigla u Beograd.
39

RADIVOJE

Radivoje eum, moj komija, izaao je normalno, u

proljee 94. Ve due vrijeme trajalo je prvo ozbiljno primirje u Sarajevu, ivot se donekle normalizovao i otvoreni su
tzv. plavi putevi. Jedan je vodio preko aerodroma prema
Hrvatskoj, drugi je vodio preko srpske Vogoe u Zenicu, a
trei preko Mosta Bratstvo-jedinstvo kod Ekonomske kole
na srpsku Grbavicu. Da bi se preao most koji je dijelio grad
na srpski i muslimanski, a koji je sve vrijeme rata bio zaklonjen kontejnerima i vreama pijeska, bile su potrebne razne
dozvole i saglasnost obje strane. Najvie anse imali su stariji, bolesni ljudi i ene. Papiri bi se predavali a onda bi se odlazilo na most i ekalo nekoliko sati da istaknu spiskove.
Ako nisi bio na spisku, nikom nita: svaka strana je optuivala onu drugu da te je ona skinula sa spiska. Radivoje je
izvadio sve papire, saoptio nam da ide i mi smo se jednog
jutra pozdravili. Ispratili su ga Dubravko i Anica. Kau bio je
na spisku i jednostavno je uetao meu kontejnere na mostu
koji su sluili kao prepreka za saobraaj. Preko poruka Crvenog krsta saznali smo da je sretno stigao kod Dunje u Herceg
Novi.

40

NADA

Predragova mama Nada otila je poetkom ljeta plavim

putem prema Zenici. tos je bio u tome da je ovaj autobus
na putu za Zenicu prolazio kroz Vogou koju su drali Srbi,
ali nije bilo predvieno da se tamo i zaustavlja, osim na dva
policijska punkta, na ulazu i izlazu iz grada. Njime su putovali uglavnom Muslimani u posjetu rodbini u srednjoj Bosni.
Bilo je, dakle, potrebno izmisliti neku tetku u Zenici i traiti dozvolu. Sarajevski Srbi su prokuili da je na izlazu iz
srpske zone, u mjestu ekrii, kad srpska policija obavi pregled dokumenata, mogue jednostavno izai iz autobusa i tako se nai na slobodnoj teritoriji. Odatle su ih prebacivali nekim zaobilaznim putem do Pala, a onda dalje prema Srbiji.
Tada su svi putevi vodili u Srbiju.
Kad su stigli u ekrie voza je pitao ima li ko da izae.
To je zapravo i bio ugovoreni znak kada i gdje treba izai.
Nadi su se, meutim, noge oduzele, strah ju je paralisao i nije
mogla ni da se makne. Voza je ponovio pitanje, ali ona ni
dalje nije imala snage da se javi. Tek trei put nekako se trgla
i krenula prema izlazu. Dalje je bilo ve lake.

41

PODRUM

U podrum sam prvi put sila 2. maja 1992.

Jo u toku aprila rukovodstvo Mjesne zajednice organizovalo je ienje i ureenje podruma zbog mogue ratne
opasnosti. Na tome je uglavnom radila omladina, pa i naa
djeca. U naem neboderu ureena su dva podruma. Prvi je
bio vrlo prostran to je onaj prostor koji je nekada bio magazin za podrum pia ilipi koji vie nije radio. Ne znam tano kada je prestao da radi niti gdje je nestala roba iz njega.
Mislila sam da je to u vezi sa ratom u Hrvatskoj i borbama
oko Dubrovnika. Taj podrum je oien i ureen, imao je vie prostorija i sanitarni vor, ali tada nije uneseno nita od
opreme ili stvari, to bi moglo koristiti za eventualnu zlosrenu ratnu namjenu. U njega se ulazilo izvana: trebalo je izai
iz zgrade, pa iza oka ui u bivi podrum prodavnicu pia,
u ijoj pozadini su bile ove magazinske podrumske prostorije. To e se kasnije pokazati veoma opasnim.
Drugi podrum ureen je u samoj zgradi i u njega se ulazilo silaskom niz stepenice iz hodnika ispred lifta. Znala sam i
ranije da on postoji: dolje je bio prostor za kune instalacije,
a postojala je i jedna ovea prazna prostorija (moda 10 puta
10 metara, ili manje) za koju se govorilo da slui za potrebe
Civilne zatite. Ta prostorija je bila potpuno prazna. Ona e postati moje prebivalite u toku vie mjeseci te prve ratne godine.
Dakle, tog 2. maja sam upozorena da siem u podrum
oko podne. Stania je sat-dva prije toga ve bio otiao na eljezniku stanicu odakle je oko pola dvanaest trebao da otpu42

tuje u Banju Luku, a odatle u Detlak da pomogne tati oko slave. Polako sam opeglala i obukla moj teksas komplet, suknju
i bluzu, i pokupila mali ranac u kome je bilo malo hljeba,
konzerve, svijee i termos kafe. Jo ranije sam u tani imala
spakovane najnunije dokumente, slike, nakit i pare, i jo par
rezervnih gaa i arapa. Sila sam sa kominicom Slavojkom
i nas dvije smo sjele na gajbe od piva u jedan oak. Muslimani iz zgrade su pristizali u buljucima sa djecom, torbama,
ebadima i stolicama. Donijeli su brdo hrane.
Uskoro je jedna grupa njihovih ena zauzela suprotni oak gdje su improvizovale neki stoi, poreale na njega razne akonije i poele da se aste uz smijeh i poalice na raun
etnika. Slavojka i ja smo se samo zgldale. Bila sam sva u
gru i oslukivala odjek eksplozija koje su bile sve blie i blie. Negdje kasno popodne pokuale smo i mi neto da pojedemo, ali smo samo popile onu kafu iz termosa. Slavojka je
vie puta izlazila da pozove svoje kerke koje su sa ostalom
omladinom bile u predvorju zgrade, ne shvatajui i ne prihvatajui opasnost od granata.
Ja sam stalno sjedila na istom mjestu i puila. U jednom
momentu, one ene su se okrenule prema nama i u vedrom
raspoloenju poele da nas zovu i da nas nutkaju onim to su
imale ispred sebe. Nijednu nisam bolje poznavala, osim iz vienja pred liftom ili ispred zgrade. Nismo prihvatile, nije
nam bilo ni do ega. Bila mi je udna ta njihova veselost i
dobro raspoloenje ja sam se osjeala kao da sam odjednom
kroz neki lijevak propala u meni potpuno nepoznat svijet.
Povremeno bi u podrum silazio poneki mukarac i neto
se s njima domunavao. Naroito se isticao jedan mladi koji
je stanovao na spratu iznad nas. Njegova sestra sa malom bebom i njegova ena u visokoj trudnoi takoer su bile sa nama. On je stalno donosio neke vijesti onim ivahnim enama
u oku na to su one glasno odobravale ili ak aplaudirale.

Pucnjava je postala blia i ja sam iz rijei ovoga momka

saznala da nai napadaju Kasarnu Viktor Bubanj.
Moramo ih onemoguiti, njihovi satrae Grbavicu ula sam ga, i to je nailo na opte odobravanje drutva iz oka. U jednom momentu ih je na neto povjerljivo upozorio,
trljajui ruke i likujui, poslije ega su one poele da dozivaju djecu i svi su se povukli jo vie u unutranjost podruma.
udila sam se njegovoj bezbrinosti s obzirom na njegovu enu i sestru, ali to e biti prvo u nizu mojih uenja kad
su oni u pitanju. Nedugo zatim zaula se prvo uestala paljba pa onda i snane eksplozije. Od njih je naa zgrada (neboder od dvadeset spratova) prvo zadrhtala, onda se potresla tako snano da sam imala utisak kao da je neko upa iz korijena, a zatim se zauo tresak i lom stakla kao da se sve rui. To
se ponovilo nekoliko puta u kratkom vremenu, potom je dola pauza, pa opet sve isto vie puta, tokom cijele noi. Te
eksplozije su mi oduzimale dah, zagnjurila bih glavu u krilo i
tresla se ne videi nita oko sebe. Ula sam i ja dublje u podrum jer je ova prostorija gdje sam bila predstavljala neko
predvorje blie vratima. Stajala sam u nekom hodniku, dok je
prostorija u produetku bila natrpana narodom. Primijetila
sam kompletnu porodicu Pai, komije iznad naeg stana,
koji su donijeli neke tepihe i posteljinu, a tako i drugi. Niko
nije djelovao naroito uplaeno, a njihov mali unuk u neko
doba poeo je da vie:
Hou picu, hou picu.
Na to su se svi nasmijali. Strah se malo pojavio na njihovim licima tek kad se pronio glas da je vojska zarobila Aliju
Izetbegovia. Raspoloenje se potom popravilo kad je mladi
Pai saoptio da su nai zarobili Kukanjca i zauzeli Zlatite. To je izazvalo opte ovacije i aplauz.
Vratila sam se na svoju pivsku gajbu u predvorju te prostorije i u gru oekivala sljedeu eksploziju, bez emocija i bez misli,
potpuno ispranjena, ispunjena samo panikom i strahom.

43

44

Bilo je raznih zgoda te noi.

U jednom momentu se pojavio na komija engi sa
drugog sprata i upozorio nas da moda mogu naii etnici,
i da mi u tom sluaju treba da viemo i da vritimo iz sveg
glasa.
Vi, ene samo vritite, a mi smo gore naoruani i za as
emo ih srediti.
Nije mi ba bilo jasno kako e ti etnici proi do nas
pored takvih naoruanih junaka.
Drugom prilikom, uao je jedan nepoznat mladi u udnoj crnoj uniformi, stvarno naoruan do zuba, sa kalanjikovm, pitoljem i velikom noekanjom pri bedru. Nije nita
govorio, samo je kruio pogledom po nama, zagledajui nam
u lica. Poslije kraeg saaptavanja sa mlaim komijom, nestao je bez rijei.
Pred zoru, ulo se jo nekoliko uestalih eksplozija, a onda se sve utialo. Neko je rekao da moemo kui. Izali smo
napolje. Javljala se zora jednog lijepog majskog dana. Nije se
ulo apsolutno nita. Ta mrtva tiina pratie me kroz kroz cijeli rat, kao neto nestvarno i zlokobno.
To je bila prva no u ovom podrumu. Vratiu se u njega
jo u toku istog dana, a onda i jo nekoliko narednih noi.
Kasnije u, zbog toga to je bilo opasno izlaziti na ulicu, vrijeme provoditi uglavnom u podrumu u naem stubitu.
Sve je poinjalo uvijek na isti nain: prvo se ula udaljena ili blia eksplozija, a iza toga tapkanje stanara sa viih
spratova koji su sa prozora mogli vidjeti gdje je eksplodiralo.
Ja sam urno uzimala moju veliku tanu, ebe a kasnije i rasklopivu stolicu (to je uvijek stajalo iza ulaznih vrata) i treim korakom slijetala u podrum. Uvijek u rekordnom vremenu, to mi nije bilo teko sa treeg sprata. Bez obzira ta radila i gdje bila u tom momentu, reagovala sam na isti nain. Nisam imala hrabrosti da ostanem u stanu, bila sam kukavica.
45

Nakon povratka iz podruma, najee je to bilo u neko

doba noi, umorna sam lijegala na ebe na pod u mali najbezbjedniji prostor ispod vjealice, izmeu plakara i ulaznih
vrata, spremna da na svaki zvuk ponovo iskoim i niz stepenice se sjurim u podrum.
Jednom sam tako po danu leala na podu u trpezariji kada je ula Slavojka. Ja sam ostala da leim a ona je stajala i
tako smo razgovarale. Odjednom je neto ruknulo, ja sam
skoila i izletjela napolje. Poto se vie nita nije ulo, brzo
sam se vratila i zatekla Slavojku u istom poloaju.
Otkud ti tu upitala sam?
Ona je smijui se odgovorila da sam je u skoku odgurnula i izletjela, a ona ostala u udu ta se to zbi.
Tih prvih dana provodila sam dane i noi u podrumu, silazei i penjui se vie puta. Dolje su najvie silazili ljudi sa
viih spratova koji su trei niz stepenice psovali etnike,
Karadia, Miloevia, i koga sve ne. Naroito su ene strano proklinjale: ono to su eljele onima koje pominju mogla
je da smisli samo do dna otrovana i zagaena ljudska mata.
U podrumu je bila strahovita guva, svi smo sjedili na podu
ili na jastucima, ta je ko ve ponio. Tu su bili uglavnom stariji ljudi, majke s djecom, poneka djevojka ili stariji djeak.
Bili smo stisnuti kao sardine.
U prostoriji je dominirala porodica Sadak sa etvrtog
sprata: otac, majka i djeak pubertetlija. Oni su dovukli ogroman kau na kome su se izleavali, nikom ne doputajui da
sjedne meu njih. To je valjda bila privilegija za koju se izborio otac porodice, Selim, koji je neposredno prije rata bio
predsjednik kunog savjeta (servilan dozlaboga), a sada se
predstavljao kao lan nekog kriznog taba i povjerenik za nau zgradu, ma ta to znailo. Ja sam obino meu prvima stizala u podrum i uvijek sam zaticala nekoga od njih, najee
sve troje. Dok je trajalo granatiranje i cijela zgrada se tresla,
Selim je bistrio politiku i objanjavao prisutnima ta e sve
46

Amerika uraditi opakim i zlim Srbima za njihove zloine, koje je u tanine prepriavao.
Gorie Beograd, gorie Ni histerino je vikao.
Jednom mi se unio u lice, jer sam se sluajno u toj stisci
nala ispred njihovog kaua:
Gorie Ni, gospoo, gorie Ni!
Ne znam zato se ba okomio na taj Ni, ima valjda u Srbiji i veih, vanijih i ljepih gradova od Nia, mislila sam u
sebi, a onda sam eksplodirala:
Pa neka gori, ba me briga za Ni. Ali mi gorimo sada,
to me brine!
Ustuknuo je, ali je uskoro poeo da kune sve Srbe i srpsku djecu, naroito one koji su pobjegli iz Sarajeva. To mi je
najtee padalo, jer sam znala da se to odnosi i na nau djecu
koju smo sreom, uspjeli poslati kod Vase i Dragice u Sopot.
Imao je obiaj da pokazuje neki pitolj. Njegov maloljetni sin vadio je svoj no kao oni su spremni. Atmosfera u
podrumu bila je grozna. Prednjaile su ene koje su bile
spremne na sve: da kolju, deru, deru, na kolac nabijaju!
Mi njih trpimo ovdje, a njihovi nas ubijaju vikale su.
Iznenadila me je jedna ena koju sam do tada povrno
poznavala preko nae djece. Bila je Muslimanka, udata za Srbina, i isto je imala dvije djevojice, neto mlae od naih.
Dok su nam djeca bila mala esto smo zajedno etale i razgovarale o obinim stvarima. Tada nisam ni znala koje je nacije, niti mi je to bilo vano. Bila je ljubazna i uvijek smo se srdano pozdravljale. Sada u podrumu kao da je poludjela
djeca su joj bila van Sarajeva, mu nikad nije silazio, a ona je
uvijek upadala buno, psujui i kunui. Jednom se popela na
neku stoliicu i dok su okolo gruvale granate ona je drala
estok govor. Nabrajala je ta sve treba uraditi etnicima i
njihovoj djeci! Ostali su aplaudirali i arlaukali odobravajui.
Vremenom sam primijetila da, osim ba u kritinim momentima, u podrum silazi sve manje Srba i ostalih koji nisu

Muslimani. Ja sam bila velika kukavica i unato svim neugodnostima bila sam uporna. utala sam i trpila, izbjegavajui svaki razgovor. Kad bi granate poele da padaju, zavukla
bih glavu meu koljena i samo molila Boga da to proe i stane. Taj prasak i lomljava od kojih je neboder podrhtavao i
poskakivao bili su strani.
Oni me, ipak, nisu ostavljali na miru. Jesam li se nala
na domak Sadaku, on je zapoinjao neku priu o izdajicama
koji su pobjegli u Srbiju i zloguko prorokovao ta im se tamo
moe desiti.
Sve mi znamo govorio je. Ili bi poeo neke rasprave
o izborima u Srbiji i Miloeviu. Jednom mi se, ak, obratio
sa pitanjem da li e Miloevi pobijediti na izborima.
Nisam nita odgovorila. Samo sam ga gledala, sa nipodatavanjem, bar sam to nastojala i bar mi se inilo da u tome
uspijevam. Jedne takve noi, neka Dragana iji je mu bio
Musliman, a ona se naroito isticala u osudi Srba, iznenada je
sjela pored mene.
ta vi mislite o Miloeviu upitala je.
Ne mislim nita, odgovorila sam i okrenula glavu.
A ta mislite o ovim zlotvorima ovdje, satrae na grad
bila je uporna.
Nemam pojma o emu se ovdje radi. Ja nisam ni Srpkinja ni Muslimanka. Nisam ak ni iz Bosne, ni iz Sarajeva. Ne
znam ko koga napada i ko koga ubija, pustite me na miru,
imam vanijih briga odgovorila sam brzajui.
A ja sam Srpkinja i roena Sarajka sada je ve ustala
i vikala da je svi uju. I ponosim se time, ali ne mogu da trpim nepravdu koju etnici ine muslimanskom narodu.
To je va problem ustala sam i izala na hodnik da
popuim cigaretu.
Ta no je zbilja bila gadna i predvorje podruma je bilo
krcato. Sili su i oni koji nikad ne silaze. Vratila sam se iz
predvorja, sjela na svoje mjesto i u jednom momentu ak ma-

47

48

lo i zakunjala. Probudio me je komija sa drugog sprata, ovog

puta Hrvat, neki imi. I on mi je postavio isto pitanje: ta
mislim o Miloeviu.
Sad sam stvarno pukla:
Dosta vie rekla sam. Jesam li ja to pod nekom istragom?! ta je moja krivica, zato sam optuena?! Ko ste vi,
neki agenti, sudije, ta li?!
Vikala sam i on se pokunjeno povukao, izvinjavajui se.
Htio je, kae, samo da razgovaramo. A za ovih dvadeset godina nikada nismo razgovarali! Nije me ak ni pozdravljao.
Iz ovoga se izrodila pria da sam u podrumu propagirala Miloevia i navijala da on pobijedi na izborima u Srbiji, o kojima nisam nita ni znala!
Kasnije mi se u podrumu prikljuila i Dunja, pa smo mi
bile kao neko drutvo. Kad bi zapucalo pribijale smo se jedna
uz drugu, u drugim prilikama zajedno puile na hodniku.
Bilo je i (tragi)kominih dogaaja. Jednom je iznenada
zapucalo i svi su sletjeli do podruma. Jedna ena je naroito
histerino vikala. Miroslav Homen, predratni direktor Opere
a sada neki deurni u naoj zgradi, upozori je da uuti i ne
pravi paniku.
Popijte apaurin, gospoo viknuo je.
Popila sam izbeila se ona.
Onda vam ne djeluje, uutite ili u vas izbaciti obrecnuo se on. Za divno udo, umuknula je.
Drugi put, kad su svirali vazdunu opasnost, jedna senilna starica, daleko od svega, iz neke svoje daleke svijesti pita:
kada e vie ti avioni, pa da idem kui.
Jedan stanar, vercer i pijandura, uporno je za vrijeme
granatiranja sjedio na klupi pred zgradom, pa je tako jedne
veeri i ranjen nekim opiljkom. Rana nije bila velika, ali mu
je glava ipak bila krvava. Unijeli su ga kao heroja, a on je rukama stalno pokazivao koliki je bio geler koji ga je pogodio.
Na kraju je dostigao duinu jedno pola metra!

Naroito mi se usjekla u pamenje jedna scena iz vremena kada se vodila bitka za Pofalie (jedan od najveih pokolja
Srba u gradu). Napolju je gruvalo i sve se treslo jer je to naselje vazdunom linijom bilo dosta blizu nas. Oni su u podrum donijeli televizor na kome su izvjetai histerinim glasom vrili prenos bitke. Usput su putali njihove nove patriotske pjesme. U jednom momentu glas sa televizora je pozvao
sve graane Sarajeva da zapjevaju iz sveg glasa i da tako zaglue etniko oruje.
Svi u podrumu su ustali, uhvatili se u kolo i gromoglasno, ile su im bile nabrekle na vratu, zapjevali neku pjesmu
o Bosni, Sarajevu i o Juki. Njihovi glasovi su zaista nadvladali tresak i eksplozije granata napolju. Moda je prejako rei, ali tek tada sam shvatila ta je dihad.
Kad sam tog predveerja izala iz podruma, sjeverno od
nae kue nebo je bilo zaklonjeno dimom i vatrom gorjele
su srpske kue u Pofaliima, u Orlovakoj ulici i na ui.
Straan prizor! Na takav nain pomenula sam tu sliku i pred
Lalom. U svom stilu, odgovorila je da su zapaljene samo one
kue iz kojih je pucano! Kao, ona je to pratila dvogledom.
U julu i avgustu te prve ratne godine prilike su se malo
smirile, pa nismo vie odlazili u podrum. Kad god sam ulazila u zgradu, sa strahom sam gledala dolje u mrak pitajui se
kako sam tamo mogla provesti tolike dane i noi?! Nadala
sam se da toga vie nee biti (vrene su pripreme za Londonsku konferenciju u koju sam naivno polagala neke nade).
Odgovor sam dobila ve iste jeseni kada je poelo sve
ispoetka. Ali do tada sam se ja ve bila malo sabrala i prekalila, pa sam sve to doivljavala manje dramatino.

49

50

PLJAKE

im su poeli neredi u gradu, poele su i pljake. Prvo se

to odvijalo pod okriljem noi, samo ujutro vidi neki izlog
razbijen i roba pokradena, a kasnije se isto dogaalo i danju.
Jo dok je bila donekle normalna situacija i Osloboenje redovno izlazilo, objavljena je jedna fotografija: razbijen izlog
robne kue kod Optine Novo Sarajevo, a u praznom izlogu
samo neke stare razvaljene cipele. Ispod slike potpis: etnik
se obuo u nove cipele a ostavio stare. Na stranu to je taj kraj
od samog poetka stalno bio pod muslimanskom kontrolom.
Meu prvima u naoj okolini opljakana je Hepokova samoposluga, ali je cijeli taj trni centar potpuno razvaljen i
prosto rasturen nakon to jedna granata pala na sprat iznad
samoposluge. Danima poslije toga su se mogle vidjeti cijele
porodice koje su vukle stvari iz prodavnica ovog trnog centra. Razneeni su prvo hrana i pie, zatim sredstva za higijenu, erpe, oljice, bijela tehnika, saksije za cvijee, a na kraju
namjetaj, pa i instalacije iz prodavnica. Jedni su u nau zgradu pokuavali unijeti ogroman zamrziva pa su se uz opti
smijeh komiluka zaglavili u vratima.
U optoj pljaki najbolje su proli oni koji su se doepali
poreta na drva. Sjeam se jednog prizora: otac porodice naprtio poret na lea, hanuma u dimijama nosi poklopac a buljuk djeurlije za njima vuku ringle i ladice uzbrdo prema
vrakinom Selu.
ak sam i ja bila u iskuenju da neto uzmem. Prolazila
sam jednog jutra pored samoposluge i u razbijenim izlozima
51

ugledala gomilu vrea sa umurom za rotilj. Trebalo je samo

da pruim ruku. Ali ta e mi taj umur, gdje i s ime u u
ovim prilikama rotiljati, pomislila sam.
Sto puta sam ga se sjetila kad je stigla zima dok sam palila novine i knjige da se ugrijem.
Kad me moja sestra iz Hrvatske tih dana upitala telefonom da li u nau samoposlugu redovno stie bar kruh, gorko
sam se nasmijala. Pa tamo vie nema ni gondola u kojima je
stajala roba. Radionicu tjestenine i robu iz nje u prizemlju nae
zgrade, rekvirirao je na povjerenik Sadak lino. Ubijedio
nas je da ima dozvolu vlasnika, inae Srbina. Pozvao sve stanare i svakom dao kesicu-dvije makarona i teglu keapa. Usput je
provjerio koga ima a koga nema u stanovima, jer je htio da sve
ima pod kontrolom. Mislim da se kasnije pokajao to nam je podijelio rekviriranu robu jer se neto slino vie nije ponovilo.
Moj komija Radivoje i jo neki stariji ljudi pokuali su
da interveniu prilikom pljake prodavnice vatrogasne opreme, ali umalo od drnih mladih branilaca grada ne dobie batine pa smo se svi uutali i digli ruke od toga svaki dan dolazila na red neka prodavnica. Prvo Navipov podrum, pa
zatim piljare, mesare i sl. Najspektakularnija je bila pljaka
prodavnice Tvornice obue Derventa, koja je bila ba pored
naeg ulaza. Desilo se to jedne noi kad su padale granate. U
toj optoj pometnji i lomljavi neko se sjetio da u toj prodavnici
ima dobar podrum gdje bi mogao da se smjesti dio stanara, stijenjenih u naem podrumu. Reeno uinjeno: odjednom su se
svi mukarci uurbano digli i izali, a mi smo oekivali ishod.
U jednom asu pojavila se Paieva robusna snaha, koju
smo interno zvali Kalamiti Jasna, sa nekim ogromnim noem. Psovala je na sav glas nesposobne mukarce i pohvalila
se da je ona upravo tim noem razvalila vrata i trijumfalno u
novoosvojeni prostor odvela lanove svoje familije i svoje
blinje. Ne znam kako je bilo u tom novom podrumu, ali sutradan su svi uesnici nonog pohoda imali nove patike. Po
52

tome smo ih raspoznavali. Mali Adi Jasne Kalamiti ponavljao

se kasnije svake sezone u nove patike! Kao svojevremeno mu
dedo iz Jablanice nakupovao dosta patika raznih veliina.
(Poslije godinu dana lino sam je ula kako se nekoj svojoj
drugi hvali na koji nain je na poetku rata dola do obue).
Najmuniji utisak na mene je ostavilo pljakanje Slavkovog bifea. Slavko je bio Hrvat i prvih dana je dolazio i toio
pie komijama, najee besplatno. Kako su se borbe rasplamsavale, on je prestao da dolazi, a radnja je dugo bila zatvorena. Meutim, jednog dana kroz prozor naeg stana, koji
direktno gleda na ulaz i u unutranjost bifea, ugledah neku
udnu guvu. Puno neke mlaarije gajbama iznosi pie i inventar, ali se poneto i unosi. Ugledam i naeg mladog kuma
Damira kako sa sinom Slavka antia vue veliki reo. Pozovem Lalu da je upozorim na to, a ona se samo nasmija. Kae,
hoe omladina tu da oformi neki svoj centar za druenje, ta
li, a Slavko bifedija je sam kriv to nije na vrijeme podijelio pie komijama. Veina tih gajbi je zavrila u ulazu susjednog,
njihovog nebodera. Ne znam kako su raspodijelili pie i ko ga je
pio. Moda i ja u vrijeme mojih estih odlazaka kod kumova.
Uglavnom, sve prodavnice, a to je jo vanije, i svi magacini i benzinske pumpe, fabrike sve su to branioci grada opljakali za nekoliko dana. Ostali su samo goli zidovi, i
to bukvalno. Bilo je uobiajeno da u strahu od snajpera prolazi kroz tako opljakane, otvorene i upola poruene lokale.
Kad smo jedno vrijeme ili u Karitas na Alipaino Polje,
od poetka do kraja onih velikih zgrada prolazili smo kroz takve prostorije. Sve je bilo oglodano, radijatori, cijevi, podovi,
alteri, ice, i sl. Neki ljudi su hodali sa rafcigerima i drugim
alatom i skidali na ta god bi naili. Jednom sam vidjela neku
dvojicu kako se neto vrte oko stuba za semafor mislim:
majstori i udim se ta to popravljaju kad nema struje. Kad
oni izvukoe snopove ice, sve odsjekoe i uredno strpae u
svoje torbe. ak i one limene poklopce koji su tu icu pokrivali.
53

TETA JELENA

Teta Jelena je uvala nau djecu dok su bile male. Stanovala je u naem neboderu na devetnaestom spratu i tada je
imala oko ezdeset godina. Mi smo nju u ali zvali guvernantom a ona nas strogo i ozbiljno gospodin i gospoa. (Stania: nikad ja ne bih postao gospodin da nije bilo tete Jelene).
Bila je veoma obazriva, kulturna i odmjerena. Ponaala se poslovno, uvijek je dolazila strogo na vrijeme, nikad nam nije dosaivala van toga vremena, i nikad se nije alila zbog novca. Bila je skromna penzionerka, udovica bez porodice. U zgradi je
bila poznata kao dobrovoljni aktivista i svi su je znali, a i ona je
poznavala sve stanare. Kad su naa djeca poodrasla, sama je dala otkaz jer je smatrala da nije u redu da je nepotrebno plaamo.
Ostali smo u dobrim odnosima. Posjeivali smo se za
praznike, nikad nije zaboravljala djeje roendane: uvijek se
pojavljivala makar i sa skromnim poklonima. Mi smo njoj inili sitnije usluge a ona nam se oduivala pazei na stan i zalivajui cvijee kad smo bili odsutni. Ponekad je danima strpljivo ekala da gospodin dobije malo vremena da joj objesi zavjese, promijeni sijalicu na stropu, privrne neki araf,
premjesti stvari. itavo to vrijeme kad zavri te muke poslove ekalo ga je spremno pivo, aica rakije i meze.
Rat ju je zatekao u krevetu. Ve je odranije pobolijevala
od zglobova i srca, a neredovno lijeenje i loi ratni uslovi
sad ju je bili oborili i privezali za postelju. Kad sam te godine
otila da joj estitam Uskrs, ve uveliko se pucalo. Tad mi je,
tihim tonom, povjerila da nigdje i nikud ne misli da bjei,
54

istina Bogu teko i da je i imala kud ako treba da umre, kae, neka to bude u njenoj garsonjeri. Veli da ima sve papire
spremne za sahranu i da je to sve detaljno objasnila gospodinu (Stanii, koji je ve bio otiao). Znala sam da od blie
rodbine ima samo staru i bolesnu, slijepu sestru koja je ivjela sa usvojenicom negdje u Crnoj Gori, nisam znala njeno
ime niti ime grada.
Takoer sam znala da je godinama otplaivala grobnicu
na novom groblju Vlakovo, koje je sada, uzgred budi reeno,
bilo odsjeeno od grada. Znala sam i to da je silno eljela televizor u boji, ali nije mogla da ga kupi upravo zbog toga. Bila je od onih kojima je bilo pree da uredno sredi stvari u vezi
sa onim svijetom nego uivanje na ovom svijetu.
Izbjegavala sam da detaljnije razgovaram o tim stvarima
i nastojala da tu priu to vie skratim. Za vrijeme nae prie
neprestano se ula pucnjava oko kasarne Viktor Bubanj koja je bila na breuljku iznad naeg naselja i koja se sa teta Jeleninih prozora vidjela kao na dlanu. U krugu kasarne nije nikog bilo, samo vree pijeska i tenkovi na ulaznim kapijama.
Svako malo, ule su se detonacije i u unutar kasarne dizali dimovi od eksplozija. Bilo me je strah, ali sam se suzdravala da
to pokaem, bilo mi je neprijatno pred tom hrabrom enom.
Sljedeih dana u mirnim predasima nastojala bih da se
popnem do nje na devetnaesti sprat i da joj odnesem malo
hrane. Silno mi je zahvaljivala i odgovarala me da se zbog toga ne penjem tako visoko gdje je bilo mnogo opasnije.
uvajte se, vi imate zbog koga da ivite opominjala me.
Jednog relativno mirnog prijepodneva, popela sam se liftom do njene garsonjere da joj odnesem neke lijekove. Vrata su
bila otkljuana, kao i godinama prije toga, jer se teta Jelena plaila da ne umre u zakljuanom stanu. To smo svi iz kue znali.
Kad sam ula, zatekla sam je kako lei presamiena preko kreveta, gornjim dijelom tijela na krevetu, a nogama na
podu. Prila sam joj i ne znam kojom snagom, jer je ona bila

prilino krupna, i sad u bolesti, podigla je i poloila na leaj.

Kae da je bila dobro i da je upravo na vrata ispraala neku
enu koja joj je bila u posjeti. Na povratku joj je pozlilo. Govori mi da pozovem doktora Mehu sa etvrtog sprata, a onda
odjednom jo vie klonu i izgubi se. Poe da krklja, oi joj se
izokrenue, ukazae se samo beonjae. Teko die. Nedugo
prije toga u slinim okolnostima prisustvovala sam smrti svoje
tetke Adele u Brkom i znala sam da je to izgleda smrtni ropac.
Izletjela sam i na spratu nie zamolila kominicu Anu
da ode gore, a ja sam potrala po doktora. On je sreom bio
kod kue i odmah je krenuo. Dok sam trala niz stepenice,
poele su dosta jake detonacije. Panino sam pojurila prema
naem stanu, a onda se odjednom sva zgrada zatresla, odjeknule su nove eksplozije u najneposrednijoj blizini, a iz ostalih
stanova ljudi su pohrlili u podrum.
U podrum su uskoro bez daha stigle i dvije mlade teta Jelenine kominice. Saoptavaju mi da je teta Jelena umrla. Kasnije je siao i doktor Meho. Kae mi da je teta Jelena izdahnula trenutak prije nego to je on stigao. Nita nije mogao da
uradi: bila je dugogodinji srani bolesnik i srce je konano
otkazalo. Zahvalila sam mu se, jer ja sam ovdje, u ovim prilikama, teta Jeleninim izborom, izborom jedne ivotne sudbine, a eto i nekim sopstvenim izborom, preko nae djece koju
je jedno vrijeme uvala, ipak njena najblia rodbina.
Sat, dva kasnije, nakon estih i jakih eksplozija koje su
nas sve satjerale u podrum, popela sam se do devetnaestog
sprata. Ispred vrata su sjedile dvije tri kominice. Neujno
sam ula u garsonjeru, sama. Ana je ve sve bila sredila: teta
Jelena je leala umotana u iste arafe, pored glave joj je
gorjela svijea. I ja sam zapalila jednu. Stajala sam utei.
Nisam znala ni ta tano osjeam ni ta bi moda trebalo da
osjeam: bilo mi je ao ove ene s kojom sam dijelila jedan
dio ivota, a s druge strane, osjeala sam olakanje to su sve

55

56

ratne traume i tekoe ove ene bez igdje ikoga konano prestale i to je za nju sve gotovo. A ta sve jo nas eka?!
Mogla sam samo da zamislim kakvi su bili njeni posljednji
dani, a naroito noi, kada je u ispranjenoj zgradi, dok su svi
bili dolje u podrumu, sama leala u garsonjeri, u svom ardaku
ni na nebu ni na zemlji, na posljednjem spratu naeg nebodera,
sluajui razorne detonacije granata i gledajui po zidovima i
plafonu odsjeve eksplozija iz kasarne Viktor Bubanj, malo vie od stotinjak metara vazdune linije od njenog prozora.
Otila sam da zahvalim Ani i da vidim ta emo za sahranu. Ona kae da je njen mu (oni su Hrvati) otiao u Mjesnu zajednicu, gdje su mu teritorijalci obeali da e se pobrinuti i za ovaj sluaj. (Tada je i Pogrebno preduzee bilo
opljakano i nije radilo, mrtve su komije sahranjivale po
parkovima, ili su, za vrijeme borbi, leali po stanovima i podrumima). U redovnijim prilikama muslimanski vojnici bi ih
nekud odvozili. Upravo, nekoliko dana ranije bilo je objavljeno da se komunalne slube obnavljaju i da e svi mrtvi biti
adekvatno sahranjivani, a to mi je davalo nadu da e tako biti
i sa teta Jelenom. Posebno sam osjetila veliko olakanje kad
sam vidjela da su ti plemeniti ljudi, Anto i Ana, sve preuzeli
na sebe. (Znam da je Ana kao vjernica, katolkinja, u predratnom periodu bdjela i molila uz umirue).
Negdje predvee, opet je zapucalo. Srela sam Anu na
stubitu na putu do podruma. Sva ogorena, u pola glasa, kae mi da je u teta Jelenin stan doao Selim, toboe kao povjerenik zgrade, i da je doveo neke ljude koji e se tamo useliti.
On je lino skinuo teta Jelenino prstenje s mrtvih prstiju i izvadio minue iz uiju, pokupio vrednije predmete iz stana,
kobajagi napravio i neki zapisnik da bi sve to predao poslije
rata njenoj rodbini (o kojoj nije imao pojma). Nakon toga su
neke komije poele da iznose i druge stvari. Ana se povukla, a to je savjetovala i meni da ne bi jo i nas optuili za
krau stvari.

Uvee, prilikom novog talasa bombardovanja, u podrumu

sam vidjela da neki sjede na teta Jeleninim jastuiima, a Selimova porodica se razbakarila na njenom tepihu koji su prebacili preko kaua. Neke komije su mi apui skretale panju
da primjeuju isto to i ja. Govorili su da je sve ve razvueno, a
to je bilo manje vrijedno da su pobacali kroz prozor.
Ujutro sam u haustoru srela Antu. Kae mi da su obeali
da e pokojnicu odvesti na groblje ali da se ne zna kada i
gdje, jer mrtvih ima dosta a vozila malo. Neto kasnije, ugledala sam kroz prozor zeleni kombi koji bi mogao biti mrtvaki. Sila sam do prizemlja i od prisutnih komija u prolazu
saznala da su ve gore otili po teta Jelenu. ekala sam pored
lifta i im se zaustavio otvorila sam vrata drei ih da bih
mogla propustiti dvojicu ljudi koji su na nosilima nosili u
arafe zamotanu teta Jelenu. Pola sam za njima pridravajui nosila. U jednom momentu araf je skliznuo i pojavila
se modra i ukoena teta Jelenina ruka. Dotakla sam je, popravila pokrov i ponovo pokrila njenu ruku. Tako sam se oprostila od nje. Radnici su je ubacili u kombi na goli pod, gdje je
ve leao jedan krvavi le, ovla umotan u ebe. Poslije toga
radnici su stali pored kombija i puili. Poelo je da puca i ja sam
se povukla na stepenice pod nadstrenicu. Gledala sam ispred
sebe, u nita, u gustu prazninu, i u mislima se opratala od nae
tete Jelene, nae guvernante koja je sa panjom i predanou
uestvovala u odgajanju nae djece, Tamare i Jelene. Nisam se
mogla sjetiti nijedne molitve. Samo sam se prekrstila. U jednom
momentu, negdje blizu grunula je granata, radnici su bacili cigarete i uz povik: bjeimo odavde, uletjeli u kombi i brzo odjurili. Prekrstila sam se jo jednom, i krenula u podrum.
Bilo je to 3. juna 1992. Gospoa Jelena Vidakovi umrla
je 2. juna. Ne zna se gdje je i kako sahranjena. Crno-bijeli televizor iz njene garsonjere zavrio je kao i ostale njene penzionerske stvari, ali se ne zna ta je sa njenom parcelom na groblju
Vlakovo koju je otplaivala umjesto televizora u koloru.

57

58

SMRT ELEKTRIARA

U julu su ve poeli nestanci struje. Odjednom su nam

zalihe hrane u zamrzivaima postale bezvrijedne. Svi smo se
dali na prenje i peenje troei zadnje zalihe plina. Guili
smo se jedui meso i druge namirnice iz zamrzivaa da ne
propadnu. Napravljen je i neki red ukljuivanja, tako da su
zgrade u naem naselju naizmjenino dobijale struju po nekoliko sati. Bilo je dana da struje nije bilo nikako ili se deavalo
da je neka zgrada dobije dva puta za redom. Ljudi su negodovali (nisu znali ta ih tek eka!) i traili potivanje rasporeda.
Jednog jutra u zatiju, krenula sam da bacim smee. Morala sam da obiem zgradu da bih stigla do smetljarnika i ve
na izlazu sam ula neku svau i viku. Zala sam iza oka i
vidjela grupu vojnika policajaca pred obdanitem (obdanite je ve prvog dana rata zauzela grupa naoruanih lokalnih
branilaca) kako se svaaju sa jednim civilom. ula sam da
neko nekom iz sveg glasa psuje majku i da mu se na isti nain uzvraa. Uskoro se jedan vojnik i onaj civil uhvatie ukotac. Neka ena je plaui pokuala da ih razdvoji. Odjednom, onaj vojnik se odmae, uperi puku i opali. Civil pade,
ena zakuka, a ja se povukoh nekoliko koraka i unuh u
udubljenje vrata Dubrovakog podruma.
Poslije nekoliko trenutaka projurie kola iz ijeg je gepeka virilo beivotno tijelo onog civila. Tek tada krenuh prema
ulazu i sva oamuena upadoh kod euma. Oni mi objasnie
ta se zapravo desilo jer su pratili isti dogaaj sa svog balkona. Onaj civil je bio elektriar, dispeer, stanovao je u susjed59

nom neboderu, Musliman. S njim je bila njegova ena. Oni

vojnici su takoer iz naeg komiluka i napali su ga to navodno ee ukljuuje struju u svojoj zgradi, a preskae njihovu. Svaa se rasplamsala i bi to bi. Ubie ovjeka pred naim oima.
Uvee, meutim, na televiziji kratka vijest o ovom
dogaaju: Danas je na Otoci ubijen deurni dispeer, metak
je doao iz pravca kasarne iznad naselja gdje se jo nalaze
vojnici zloinake JNA.

60

MISKINOVA

To prijepodne, 27. ili 28. maja proticalo je uobiajeno za

dane koje bi se mogli smatrati mirnijim. Sreivala sam neke
stvari po kui i oslukivala ta se deava napolju. U jednom
momentu ula sam jaku viku pred svojim vratima. Razumjela
sam samo da neko glasno zaziva Srbe. Otvorila sam vrata i
na prvoj stepenici, tik do mog ulaza ugledala Selima. Stajao
je i derao se iz sveg glasa: Srbi, izaite, Srbi, pokaite se.
Neko e ovo platiti.
Rije Srbi i rije platiti izgovarao je vie puta uzastopno, prosto se guei od mrnje. Samo sam ga pogledala i
zatvorila vrata. Otvorila sam zatim televizor i sa ekrana su
me pogodile slike krvavih unakaenih tijela. Jedva sam razumjela reportera ta i o emu govori. Na kraju sam poneto
povezala i shvatila da je granata pala meu ljude u redu za
hljeb u Ulici Vase Miskina koja se nalazi u strogom centru
grada. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. Neka, navodno sluajna TV ekipa je sve to snimila. Prizori su bili strani, a reporter je za to optuivao one sa Trebevia.
Ukoila sam se. Odjednom mi je postalo jasno ono zazivanje Srba ispred mojih vrata. Napela sam ui, oekivala sam
da ujem viku, pucnjavu i jauke na hodniku. Slike pogroma
iz filmova lebdjele su mi pred oima.
Meu stvarima moje pokojne tetke u jednoj kutiji nala
sam malu medaljicu sa likom Majke Boje sa Isusom koju
sam joj svojevremeno donijela iz Rima i poela zduno da se
61

molim. Rijei su same navirale: Boe, molim te, ne daj da ih

odvedu i mue. Majko Boja, zatiti ih. Spasi moje komije,
Boe. Ne zamjeri mi to sam te zanemarivala. Oprosti mi, i
spasi moje komije. vrsto sam stiskala medaljicu da mi se
usjekla u dlan i zdvojno hodala po stanu. To je bilo jedini put
kad sam se stvarno uplaila i kad sam u oaju molila.
Zazvonio je telefon. Bio je to oko sa drugog sprata. Pitao je da li sam dobro. Rekao je da je i s njima sve u redu i da
ne izlazim iz stana. Tek tada sam primijetila da je vika pred
vratima prestala i da na hodniku vlada tiina. Na televiziji su
stalno ponavljali one uasne snimke i smjenjivali se razni zapjenuani govornici koji su se guili u pogrdama mrnje i bijesa. Ugasila sam televizor i virkala kroz prozor. Napolju nije
bilo ni ive due i nita se nije ulo. Nakon izvjesnog vremena ipak sam sila kod okia. Zatekla sam ih zblanute i uplaene. Slavojka je plakala. Imala sam ta i uti. Selim je poslije one vike pred mojim vratima upao u njihov stan i zatraio
vode, grlo mu se toboe osuilo. Usput je i dalje vikao protiv
Srba, ali je njima rekao da se ne boje. Glavna meta sam mu
bila ja!
Ona Tutnjevika nee iva iza'. Onaj njen je na Palama, po nama roka a ona ovdje izi.
Slavojka je nekako uspjela da promuca da ja zapravo i nisam Srpkinja, ali on je i dalje nastavljao tiradu. U meuvremenu im je neko telefonom javio da je ranjen tadanji Majin
momak i ona je poela da plae. Tek tad ih je ostavio na miru
i otiao. Ostala sam s njima cijelo popodne, ali se tog dana
nita vie nije desilo. Onu medaljicu sam stavila u novanik i
stalno je nosim sa sobom.

62

PRVI PRETRES

Odmah poetkom borbi, poeli su i pretresi po stanovima. Prvi pretres kod mene izvrila je grupa naoruanih mladia u nekim arolikim uniformama. Ulazili su u sve stanove
pod izgovorom da je neko na parkiralitu kroz prozor ubio
djevojicu iz snajpera. U to vrijeme vaila je naredba zamraivanja, a i zbog onoga to se deavalo napolju, rijetko je ko
prilazio prozoru. Tako niko nije ni vidio ni uo nita u vezi sa
tom djevojicom. Ipak, ovi vojnici su se razmilili po stanovima i zavirujui po svim sobama i namjetaju, navodno traili
skriveno oruje.
Ovaj pretres je bio povran, vojnici su pregledali vie stanova istovremeno, dovikujui se meusobno, dok smo se mi
iz komiluka muvali i vrtili po hodniku.
Takvih pretresa bie i kasnije, ali prvi pravi pretres moga
stana desio se sredinom maja u pola deset navee. Kod mene
su bile Slavojka i Maja. Te veeri neko je zazvonio. Na vratima je stajao jedan mlai, proelavi civil u koulji i jedan mladi u arenoj maskirnoj uniformi naoruan pitoljem i nekom
puetinom, o bedru mu je visio vojniki no u futroli. Kosa
mu je bila vezana u rep. Civil je pitao za mog mua i kad sam
rekla da ga nema (dan prije morala sam komiji zaduenom
za raspored deurstva u haustoru da kaem da je Stania otiao), on je prilino ljubazno zamolio da pogleda po stanu.
Pustila sam ih, ta sam mogla. Civil je prvo propartao kroz
sve sobe, zatim je uz pomo vojnika i u malom i u velikom
kupatilu iupao mermerne ploe ispod ogledala. Zaprepasti-

la sam se kad sam ispod tih ploa ugledala ogromne upljine

kroz koje su prolazile neke instalacije, ali je to veim dijelom
bio prazan prostor. Dvadeset godina sam ivjela u tom stanu
a nisam za to znala. Isto su uinili i sa nekim limom iza klozetske olje, gdje je opet na moje veliko iznenaenje postojala dosta velika, nama nepoznata upljina. Pregledali su sve
ormare, a onda se onaj civil bacio na Staniin pisai sto. Razgledao je razne knjige i papire na stolu i usput me ispitivao o
Stanii, gdje radi, kad je otiao i gdje je sada. Davala sam
krte odgovore o Institutu i neodreeno o sadanjem mjestu
Staniinog boravka jer sam znala za radio-izvjetaje o borbama kod Dervente. Drala sam se prie o bolesnom ocu koga je
otiao da obie u Donjem Detlaku (Derventu nisam pominjala),
selu za koje sam im rekla da ba nisam tano ni znala u kome je
dijelu Posavine, jer toboe slabo poznajem taj kraj. Od odlaska
nisam se s njim ula, zabrinuta sam, jer ne znam ta je s njim.
(Kasnije sam govorila da je u Beogradu i to je bolje prolazilo).
U razgovoru o Staniinom poslu shvatila sam da ovaj
pojma nema o Institutu i Staniinom radu tamo. Prilikom razgovora, civil je prevrtao neki otkucani rukopis i pojedine dijelove itao pokazujui ih onom vojniku, na to je ovaj vano
klimao glavom. Upitao me je ta je to. Ja sam rekla da je to
roman koji je pisala Jelena, naa kerka (djeca su za njega bila u vajcarskoj kod bake). Tako sam stvarno i mislila, jer je
Jelena zbilja prije odlaska pisala kao neki roman, ak je i mainom neto prekucavala, a ono na to su mi pokazivali na prvi pogled najvie je liilo na tu njenu rabotu. On gotovo poskoi, naglo se uozbilji i pozva me da i sama izbliza pogledam rukopis, govorei trijumfalno:
Ovo nije roman vae kerke.
Prila sam uplaeno, zbunjeno stavila naoari i preko njegovog ramena proitala neki dijalog o strahotama i besmislenostima rata, koje je izgovarao junak ove proze ije je ime bilo Stania!

63

64

DRUGI PRETRES

Tek tad sam shvatila sam ta je uznemirilo ovog policajca.

ta je to, ta je to poeo je da vie.
Nisam imala pojma. Zamolila sam ga da malo bolje pogledam. Kad sam vie puta proitala naslovnu stranu i posebno Staniine natuknice na marginama, sjetila sam se: nekoliko mjeseci prije toga edo Kapor, narodni heroj i panski borac, zamolio je Staniu da pripremi knjievnu zaostavtinu
trebinjskog pisca Milorada Leia koji je umro jo davno, odmah poslije Prvog svjetskog rata, a o kome je Stania ranije
neto pisao. (Radilo se o nedovrenom romanu Stania Rodi). Pokuala sam ovom isljedniku da objasnim ta je redigovanje i priprema za tampu, kao i ko je ovaj pisac, ali je on
izgleda malo od toga shvatio. Ipak me ostavio na miru, sumnjiavo vrtei glavom.
Potom je preao na svoj teren obavjetavajui me da je
doao po prijavi i pitao me ta mislim ko me je prijavio. Rekla sam da ne znam. Obavijestio me je da su to uinile komije i htio da zna na koga sumnjam. Odgovorila sam da se sa
svim komijama dobro slaem i da ne vjerujem da bi one
imale zato da me prijave. Ovim tvrdnjama se prikljuila i
Slavojka ubjeujui ga da sam ja dobra sa svima i omiljena u
komiluku. On je ostao pri svom, upozorio me da pazim s
kim se druim, da ga obavijestim ako mi se javi mu i otiao
uz pratnju onog vojniia. Slavojka mi je rekla da je ovaj
isljednik Njemevia zet (nekih komija sa gornjih spratova
koje ja nisam poznavala), ona ga je u toku pretresa ak to i
pitala, ali je on odgovorio neto neodreeno. Za vojniia se
ispostavilo da ga Maja poznaje iz kole i da i on stanuje u
jednoj od susjednih zgrada. Dobro su se poznavali, ali se on
drao slubeno to je njoj bilo smijeno. U narednim danima
nas je esto zasmijavala oponaajui njegov stav mirno i
karikirajui njegove glupe odgovore dok mu je njegov pretpostavljeni pokazivao onaj inkriminisani tekst.
Hvala okikama.

U maju i junu ve smo bili oguglali na upade tzv. teritorijalaca u stanove i na njihove pretrese. Ti pretresi su uglavnom vreni u cijeloj zgradi i raeni su rutinski.
Jednom doe jedan na vrata i pita me gdje su mi mukarci. Kaem da imam samo mua, ali da je i on van Sarajeva.
On ue unutra, izvinjavajui se, i pregleda sve sobe, zaviri u
ormare i iza vrata. (Kasnije sam saznala da su se neki mladii
krili od vojske po stanovima u komiluku i da je to bio razlog
ove posjete). Poto je sve ee nestajalo struje, nastojali smo
bre pojesti zalihe iz zamrzivaa pa smo uobiajili da se sastajemo na doruku uvijek kod druge porodice. Tog jutra, 19.
juna kod mene su bili eumovi, okii i Milovan sa Dadom.
Taman sam rasprostrla sve po stolu kad je neko pokucao. Pojavila su se neka dvojica, trojica (jedan u uniformi) i predstavili
se kao policija. Uli su i razmiljeli se po stanu. Komijama sam
dala znak da idu jer nisam eljela da ih uvlaim u nepriliku.
Policajci su izdvojili neke stvari i stavili ih na stoli u
dnevnoj sobi. Izmeu ostalog, moju kutiju sa violinom i sivu
vojnu baterijsku lampu. Znala sam da treba da se rijeim te
lampe. Stania ju je donio iz Instituta, iz kompleta civilne zatite i koristio je u kolima, ne znam kako je dospjela u stan.
Poetkom rata mi je dobro dola za kretanje po mranom stubitu i u sklonitu. ak sam je i pozajmljivala komijama,
meu ostalima i Selimu kad im je neto u podrumu zatrebalo.
Problem je bio to su se na njoj mogle mijenjati boje i to je
zbog toga navodno mogla da poslui za signalizaciju. Jo ve-

65

66

i problem je bio to sam ja u nju bila sakrila neke marke, elei da ih ne drim na jednom mjestu a da uvijek budu uz mene (sakrila sam ih i u korice line karte i zdravstvene knjiice, kao i u kutiji za cigarete). Sa velikim rizikom sam, dok su
policajci bili u drugom dijelu stana, otvorila bateriju i izvadila novac. Pozvali su me u spavau sobu, koja je ujedno bila i
Staniina radna soba. Jedan ulickani balavac sjedio je za Staniinim pisaim stolom i preturao papire. (Ja sam poslije prvog pretresa unitila svu korespondenciju na irilici i sve to
mi se inilo sumnjivim).
Poeo je da me ispituje gdje radim i pomenuo da u mojoj
koli radi kerka Alije Izetbegovia. Pitao je da li je poznajem. Rekla sam da ona radi u Zubotehnikoj i da je poznajem
slabo poto ona radi tek odnedavno, to je i bilo tano. Preao
je zatim na Aliju i poeo da ga psuje zbog osnivanja nacionalne stranke, i slino. Pitao je ta ja mislim. inilo mi se to
kao jako providna provokacija na koju sam mogla da odgovorim samo to da je Alija Izetbegovi na predsjednik, da ja
to potujem i da mi nije drago da se o njemu loe govori u
mojoj kui.
Preao je na Staniu. Te otkud mu tolike knjige, ta radi,
gdje je. Odgovarala sam vrlo reducirano, osobito o njegovom
naunom radu. Meutim ovoga to nije puno ni interesovalo.
Preao je na veze sa Srpskom demokratskom strankom. Da li
je bio lan. Nije. Da li je iao na njihove sastanke. Nije. Da li
je poznavao ovog i onog. Rekla sam da su neki bili njegovi
profesori i kolege i da je s njima u vezi sa poslom saraivao
odavno, a da po stranakim pitanjima s njima nije kontaktirao. Naroito je poeo da ispituje kakvi su odnosi i kakve veze bile izmeu Stanie i prof. Ljubomira Zukovia (bio je
imenovan za zamjenika ministra nauke, prosvjete i kulture u
novoj viestranakoj vladi, na prijedlog SDS). Rekla sam da
se nisu druili privatno a da su vjerovatno kao kolege, istoriari knjievnosti, saraivali. Izvukao je neki papir i gledajui

u njega, upitao da li je Zukovi dostavljao Stanii neke materijale. Rekla sam da nije. On je onda promijenio ton.
Izriito sam vas pitao, sad ete vidjeti rekao je prijetei i pruio mi papir.
To je bio neki poziv izvuen na apirografu, na zaglavlju
je pisalo: SDS, Komisija za obrazovanje (ili tako neto), nije
pisalo kome je upuen ve je uopteno navedeno kada e se i
gdje odrati sastanak te komisije i koji je dnevni red. U potpisu je stajalo: Predsjednik komisije, Lubomir Zukovi. Poziv
je datiran nekim datumom iz januara 1992. Pitala sam ga gdje
su to nali. Pokazao mi je plavu kovertu na kojoj sam stvarno
vidjela Staniinu adresu napisanu irilicom, ali nije mi je dao
ve ju je drao u rukama. Rekla sam da je to, s obzirom na
datum, bilo prije rata, kada je ta stranka, kao i Vlada, bila legalna i da ja inae, nita ne znam o tom pismu i o toj Komisiji, to je i bilo tano.
On je insistirao na tome da dajem lani iskaz, jer je ta koverta navodno naena u ladici pisaeg stola. Ostala sam pri
tome da je nikad nisam vidjela, a da i jesam da nemam obiaj
da otvaram potu svoga mua. Malo su jo procunjali i otili.
Pozvala sam komije natrag, ali su isljednici uskoro ponovo
nahrupili na vrata, sad ve i bez kucanja. Ovaj put bila ih je
cijela gomila, petorica ili estorica i odmah su grubo poeli
da preturaju sve po kui. Opet sam rekla komijama da odu,
to su oni i uinili. Ostala je samo Anica, a oko je oklijevao. Prili su mu i poeli da ga ispituju: ko je, ta je, itd. Izvukao se da mora na posao. Kad je otiao, poeli su opet oko
Stanie i oko njegovih veza sa SDS. S kim se druio. Je li se
druio sa okom, i da li je oko lan SDS. Sve sam negirala,
za oku sam rekla da se njih dvojica nisu dobro ni poznavali,
nego da se ja u stvari druim sa okinom enom.
Onda su se doepali baterije. Poturali su mi je pod nos i
optuivali da sam davala signale. Branila sam se da nisam
imala pojma da je to takva baterija, da nisam bila u vojsci, da

67

68

ne znam kako se njome rukuje. Da ima ta signalna svjetla,

sad prvi put vidim. Rekla sam da se njome sluio cijeli komiluk u podrumu i da me niko nije upozorio. Namjerno sam
pomenula i Sadaka. Odjednom je nastala galama, jedan je na
balkonu naao kante sa naftom. Te kante su mi inae stvarale
glavobolju. Bila je to Staniina zaliha goriva za auto jer je od
poetka te godine bilo tekoa sa snabdijevanjem. Jednu sam
kantu dala komiji Dragi kad je svojim autom otiao u konvoju na poetku rata, drugu nije htio da uzme. Nudila sam
onim ranijim pretresaima da je odnesu, ali nisu pokazali nikakav interes. U strahu da se ne zapali od gelera granate ja
sam oko nje istresla svu zemlju iz saksija i zatrpala je.
Ustremili su se na mene: otkud nafta, zato nafta, zato je
nisam predala tabu, kao bila je takva neka naredba. Branila
sam se da sam je pokazivala nekim teritorijalcima ranije i davala im. Na rije teritorijalci, jedan mali i mnogo opak u
komplet novoj maskirnoj uniformi izbei se na mene:
Kakvi teritorijalci, mi smo gospoo, vojna policija Armije ove drave.
Kod izgovaranja rijei drava isprsio se, podigao glas i
samo to me nije utnuo. Meu njima se izdvojio jedan riokosi, visok i mrav i preuzeo kao neku ulogu efa. Sjeo je za
sto i poeo da razgovara sa Anicom.
Poto se mali, Opaki zavukao u spavau sobu i otud se
uo lom, ula sam da mi neto ne bi podmetnuo. Prizor je bio
straan; posvuda su bile razbacane knjige bez reda, kao i papiri i ostale stvari, dvojica policajaca su razmicala velike staklene ormare i iz oka iza njih izvlaili NIN-ove koje je Stania u kompletima uvao od prvog broja nove serije. Opaki je
u rukama drao posljednje predratne brojeve NINa (dok smo
mogli da ih kupujemo). Poeo je da mi ih potura pod nos:
etnika tampa, etnika tampa.
Kao za inat na naslovnim stranama tih brojeva bile su fotografije Radovana Karadia, Slobodana Miloevia, Patri-

jarha Pavla. Pokuavala sam neto da kaem, ali ovaj je vikao:

etnika propaganda, ovo je puno etnikih knjiga, treba vas zatvoriti.
Opet sam poela da objanjavam da je moj mu nauni
radnik i da tu ima raznih knjiga, moda najvie muslimanskih
pisaca, i krenula da mu ih pokaem, ali on odlunim i naglim
pokretom mainku kojom je stalno vitlao pritisnu u moj stomak.
Napolje, napolje, u zatvor emo mi tebe.
Vidim da je vrag odnio alu pa izaoh iz sobe. Onaj rii i
dalje sjedi sa Anicom koja je u meuvremenu skuvala kafu.
Ona mu objanjava da smo mi intelektualci, da je moj mu
naunik koga nita drugo nije interesovalo. Ja, onako uzbuena utim i smiljam kako da se izvuem. Rii se, kao ljubazno izvinjava, kae da je Opaki upravo izgubio brata, koji je
poginuo od granate. Pokuava na pristojan nain da me ispituje, gdje radim, i sl. Razgleda dokumente prebirui po mojoj
tani. Opaki, malo-malo pa izlijee iz sobe, vitla nekom od
knjiga, stalno vie i pita:
Da privedemo gospou?
Rii u tani nailazi na jednu kovertu sa porodinim slikama i nekim sitnim novanicama maraka i franaka. Interesuje
ga odakle mi taj novac. Objanjavam mu da mi mama ivi u
vajcarskoj, da je dolazila u martu, preko barikada, i htjela da
nas vodi kod sebe, ali ja, toboe, nisam htjela da ostavim kolu i svoje ake. Dugo prouava spisak imena mojih uenika
sa konanim ocjenama na kraju kolske godine, koji sam sluajno sauvala. Interesuju ga brojke pored imena, sreom,
spisak je multinacionalni.
Konano nalazi neto zbog ega podie glas. Novinski
isjeak iz Osloboenja na kome je intervju sa direktorom vojne bolnice Tauanom u vrijeme kad su voeni pregovori sa
JNA i UNPROFOR-om o izmjetanju bolnice. Za mene je tu
bilo interesantno ono to se odnosilo na pogibiju dva pukov-

69

70

nika u Dobrovoljakoj: jedan od njih je bio Daniin mu

(moja kolegica iz kole) i to je i bio razlog to sam sauvala
to pare novina. Ovoga meutim, interesuje tvrdnja dr Tauana da se iz bolnice ne puca. Da li mu vjerujem, da li poznajem dr Tauana, zato to uvam. Kaem da mi je to neko tutnuo u podrumu da vidim ta sve novine piu i da sam to zaboravila u tani. Ne vjeruje mi.
Odjednom Opaki izlijee crven iz sobe. Sav se naduo i
pobjedonosno mae neim u rukama.
etnici, jesam li rekao da je ovo etnika kua. ta vi
priate ovo i ono, a sa etnikom ivite. On se za ovo spremao
od 45.
Pogledam konano taj krunski dokaz, kad ono: aka
knjiica od prvog razreda moje teta Ivanke iz vremena prije
Drugog svjetskog rata. Ostala kod nas sluajno, jer smo mi
nekoliko godina uvali njihove knjige dok su bili u Njemakoj. Ono, zbog ega su se razbjenjeli nalazi se na prvoj strani: slika mladog kralja Petra u sokolskoj uniformi, sa bijelim
perom na kapi. Pokuavam da objasnim da ta knjiica nema
veze sa Staniom, da mi je to ostalo od tetke koja je umrla
(oprostite teta Ivanka), da je bilo negdje zatureno i da nita
posebno ne znai.
Lae, etnikuo, taj tvoj je okorjeli etnik, sprema se
on na ovo od 45. Ovo na slici je Beli orao, a znate ta nama
rade ti beli orlovi. To je njima u genima, ne zna s kim ivi.
Odmah ide s nama.
Anica je usput pokuavala da im kae da sam ja Hrvatica,
da ne mogu imati nita sa etnicima i djelovala je prilino
ubjedljivo sa onim svojim zagorskim naglaskom.
Uzbuenje dostie kulminaciju. Vidim da u stradati, ali
ne mislim na smrt ve na to da e me nakratko odvesti u zatvor a onda mi uzeti stan. Sakupih svu svoju hrabrost i poeh
da viem:

ta vi imate protiv mene. Ja sam Hrvatica iz Slavonije

(prvi put u ivotu se nacionalno izjanjavam). Znate li vi ta
se deava u Slavoniji, znate ta je bilo sa Vukovarom. Moja
se braa bore protiv etnika (oprosti mi Boe), a ostala rodbina mi je u izbjeglitvu. Ja nemam gdje da odem. Ostala sam
ovdje sa svojim acima. Vi mi govorite da sam etnik, to je
za mene uvreda.
Rii smiruje situaciju, odstranjuje Opakog iz prostorije,
zagleda se u moj rodni list koji se naao sa ostalim dokumentima. Kae, vidi da sam Hrvatica, mada ima sluajeva da i
Muslimani pomau etnicima. Anica ga stalno nutka kafom i
cigarama, a Opaki izviruje i ponovo pita da li da me privedu.
Rii mi kao prijateljski povjerava da je moj problem to u kui imam previe papira, previe knjiga.
Rijeite se toga savjetuje mi.
Boe, kakva scena. Jedan mali i debeljukast, drugi visok
i mrav; jedan crn, drugi ut; jedan opak, drugi, kao ljubazan.
Obojica opasni. Poznato mi je to odnekud.
Usred tog kao smirenijeg razgovora, ulazi u stan sin
Slavka antia, poznatog pjesnika i novinara i naeg komije
iz susjednog ulaza. Vanja, balavac, ima sedamnaest godina,
obuen je u crnu majicu preko koje je navukao bijele uprtae
sa revolverom ispod pazuha. Stoji i prati na razgovor. U jednom momentu, sav vaan, obraa se Anici:
Ja vas znam, vi ste kominica.
Znam i ja tebe. Ti si anti izbei se ona i prostrijeli
ga oima.
To privue panju Rieg koji ga ljutito upita ta on tu radi i uz grdnju ga istjera van.
Sve se zavrilo na taj nain to mi je Rii objasnio da sam
prekrila zakon time to sam sakrila naftu na balkonu i to sam
uvala etniku propagandu. Za to me sljeduje zatvor i oduzimanje stana, ali poto sam Hrvatica iz Hrvatske, to ne mogu da
uine. Zato e sve sumnjivo zaplijeniti i plus oduzeti mi kola.

71

72

Natjerae me da im otkljuam auto (golf dizela, koji je

potpuno neoteen bio parkiran ispod prozora), ubacie naftu
i one komplete NIN-ova u njega, bateriju sa sve teta Ivankinom knjiicom i kraljem Petrom, i odvezoe ga. Za to vrijeme komije Muslimani su se nabili na prozore i balkone i kojeta dobacivali. Vidjeh opet, krajem oka, i malog antia kako seiri iz prikrajka i bi mi jasno zato se on prije neko vee
motao oko kola, ak je pokuavao i da ih otvori ali nije uspio.
(Auto sam viala jo nekoliko dana, vozikali su ga po naselju, vrlo brzo su ga ulubili, a onda je nestao, zajedno s njima).
Vratih se u stan. Rii je jo ranije poslao toboe nekoga
da mi napie potvrdu za kola, ali ispostavilo se da nemaju
formulara. Objasni mi da je njihov tab u prodavnici Zajear, da doem za dan-dva po potvrdu. Ree jo da mu je ao
to sam ostala sama i da mu se slobodno obratim za bilo kakvu pomo.
Hvala lijepa, nikada nisam otila ni blizu Zajeara, tamo je u podrumu bio zatvor odakle su stanari tog nebodera
sluali jauke nesretnika koje su tamo zatvarali.
Kad su otili, zahvalila sam Anici i poslala je kui, a ja
sam ula u spavau radnu sobu. Sve je bilo razbacano i ispreturano, gomila knjiga je leala raskupusana na podu. Na
vrhu, leao je Korkutov Kuran, bibliofilsko izdanje sa ilustracijama Mersada Berbera, iskidanih korica i rasturenih listova.
Zatvorila sam vrata i danima nisam tamo ulazila.
Sreom, nisu me pretresli jer su mi sve pare bile u depovima. Pokupila sam ih i odnijela Lali na uvanje. Ispriala
sam joj sve ta sam doivjela i zaklela je da, ako mi se neto
dogodi, kad sve proe, nae moju djecu i ispria im ta se
stvarno dogodilo. Pare sam joj dala na raspolaganje, da ih uva za mene ili djecu, ali ako joj zagusti da ih slobodno upotrebi. Sauvala ih je. Ona se nije mnogo uzbudila, okrenula je
sve na alu. Kae mi da je to bila greka, doli su jer su mislili da sam Srpkinja. Trebala sam im za razmjenu, jer su Srbi

prethodnog dana provalili na Dobrinju i pohvatali mnogo vienih Muslimana.

Ne mora da brine, jer kako nisi Srpkinja, nisi upotrebljiva za zamjenu. Da su te i odveli, oslobodili bismo te kako
smo to uradili neki dan kad su odveli Tomu Mihaljevia i
njegovu porodicu (njihovog prijatelja, oficira u penziji, Hrvata, sa malo duim jezikom). Prvi put za to ujem. Ostala sam
bez teksta.
Narednih desetak, petnaest noi kod mene, na sopstveni zahtjev, spavala je i uvala me Milovanova ena Dada (Muradija).
Oba isljednika imali su sandaki akcenat i pripadali su
policiji nekog Luarevia koji je kasnije, kako sam saznala,
uhapen i otjeran sa Otoke prilikom obrauna sa drugim bandama. Malom, Opakom, ula sam, neko je podmetnuo bombu
pod auto i raznio ga, kao i prozore njegovog stana ispod koga
je auto bio parkiran. Opaki nije bio u njemu, nestao je i vie
ga niko nije vidio. Kao ni Rieg.

73

74

GRANATE

Prve granate smo uli (i vidjeli) jo u aprilu kad su odozgo s Trebevia gaali Televiziju i GSP. Tada smo naivno istravali na balkon da bolje vidimo, a granate su itale preko
naih glava i vidjelo se kako udaraju u zgradu TV, i garau
GSP preko puta, nedaleko od naeg stana. Eksplozije nam i
nisu izgledale tako jake, niti smo znali njihovo pravo dejstvo.
Kasnije u podrumu, kad su granate poele padati jo blie, vie nije bilo tako interesantno niti toliko vano u ta udaraju i
gdje eksplodiraju. U sluajevima kada bi neka udarila u najneposrednijoj blizini, zgrada bi se prvo zatresla, imala sam
osjeaj kao da je neko upa iz korijena, a onda se uo neki
zvuk koji je liio na urlik, pa potom, lomljava i cika stakla.
Kad sam poslije jednog izlaska iz podruma vidjela i njihov
uinak, raznesen gornji dio Hepokove trnice i rupe na pojedinim zgradama, moj strah je postao jo vei.
Uvijek su dolazile u serijama po tri, ili po pet. Kad bih
ula prvu, istravala bih iz stana, druga bi me obino sustigla
na stepenicama a trea ve u podrumu. Sreom, nijedna nije
udarila u stubite dok sam trala.
Eksploziju granate iz najvee blizine doivjela sam jednog dana kada sam vei dio noi i jutra provela u podrumu.
Granatiranje je trajalo dugo i eksplozije su uglavnom dolazile
iz pravca Kasarne. Neki ljudi naoruani do zuba i obueni u
neku vrstu crnih uniformi popeli su se na vrh nae zgrade.
ukalo se u podrumu da oni gaaju Kasarnu, pa smo oekivali da i oni otud gaaju nas. Neki stariji Muslimani negodo75

vali zbog onih na krovu koji su na taj nain i nau stambenu

zgradu pretvorili u ratni cilj.
Negdje oko podne dola je Dunja u podrum, donijela mi
aj i rekla da su oni crni konano otili. Polako sam pokupila svoje stvari i krenula gore. Ljudi su se jo zadravali na
stubitu, meu njima i okii koji su me pozvali u svoj stan.
Otila sam u kupatilo a zatim me oko pozvao na aicu konjaka. Za to vrijeme ula sam kako se nadgovara sa kerkom
Vanjom koja je, kao i svi mladi, ne hajui za opasnost, uporno i tvrdoglavo htjela da ostane u svojoj sobi, da ui u slua
muziku. Na kraju je popustila i izala. Mimoile smo se u
hodniku kod WC-a. Sjela sam za sto u trpezariji i taman kad
sam primakla aicu ustima, neboder se zatresao, a onda je
odjeknula strana eksplozija. Staklo je prtalo na sve strane,
inilo se da se cijeli oak zgrade (i to ba ona strana na kojoj
je bila Vanjina i Majina soba) uz tresak rui i propada.
Za tren oka nali smo se u hodniku, a ja u tri skoka i u
podrumu. Tamo sam od pridolica saznala da je granata pogodila zgradu preko puta i da nije bilo rtava, samo su porazbijana stakla. Kasnije sam vidjela da je u djeiju sobu kod okia uletjela kia gelera, porazbijana su sva stakla. Slino je bilo i
sa prozorima u mojoj spavaoj sobi samo u manjem obimu.
Sljedei bliski susret sa granatom zbio se poslije nekoliko dana. Sreom za mene, bila sam u podrumu. Eksplozija
je bila stravina i desila se usred dana. Neki ljudi koji su uletjeli u podrum vikali su da gore automobili na parkiralitu
pred zgradom i pozivali na gaenje. Niko se nije odazvao, jer
su se ljudi opametili i shvatili da se za vrijeme granatiranja ne
izlazi. (Prvih dana rata mnogi su stradali kad bi poslije prve
granate potrali da pomognu ranjenicima ili da gase poar, ne
znajui da granate dolazile u serijama).
Zadrala sam se dugo u podrumu pitajui se ta je sa naim autom koji je takoe bio parkiran pored zgrade. Kad sam
htjela da uem u stan, zaustavio me Dubravko. Kae da se
76

pripremim za rusvaj. Poto sam im bila ostavila rezervni

klju, pitam ga da li se neto zapalilo. Kae da nije.
U prednjem dijelu stana sve je bilo nepromijenjeno, ali
kad sam otvorila vrata spavae sobe imala sam ta da vidim:
prozor je bio razbijen, zidovi izranjavani pariima gelera koji su leali na sve strane. Pod je bio prekriven staklom i to ne
komadiima, ve staklenim prahom kao da ga je neko samljeo. Nekoliko gelera pogodilo je i pola centimetra debela
stakla na vitrinama za knjige. I ona su takoer bila samljevena. Jedan geler pogodio je drveni valjak roletne i to drvo je
takoer pretvoreno u najsitnije estice, a platno od roletne u
krpice. Na podu je bio itison, na vie mjesta progoren. Nikada nisam u potpunosti uspjela da pokupim i smetem to staklo,
ono je za vrijeme mog boravka tamo odnekle stalno izviralo
(ja i Stania smo sedam godina kasnije pronali jednu ogromnu rupu iza radijatora ispod prozora dok sam mu objanjavala
kako je to bilo). Napolju su se jo puili izgoreni automobili,
meu njima i agoljev novi ford u koga je izgleda granata direktno udarila. Na auto ostao je neoteen.
Na svaki zvuk eksplozije obavezno sam izlazila iz stana
ali, vremenom, ako je eksplozija bila udaljena, nisam vie odmah silazila u podrum, ve sam sa ostalim komijama ostajala na stubitu ekajui ta e dalje biti. Na naem spratu bilo
je pet stanova, kao i na ostalih devetnaest, hodnik ispred njih
djelovao je kao kvadratno predsoblje, koje je sa tri strane bilo
zatvoreno, dok su na etvrtoj strani bile stepenice i lift. Najsigurniji dio tog prostora inio nam se oak pred vratima doktora Plehe, jer je bio uvuen i zaklonjen u odnosu na stepenite i lift. Tu bismo se nagurale mi ene sa sprata i napregnuto
oslukivale detonacije.
Doktor je ponekad izlazio iz stana i alio se s nama umirujui nas da samo jedna pogaa ili da su borbe daleko od
nas. Ponekad bi iznio kafu ili pie ako je tu bio neki od mukaraca (on je krajem 93. poginuo od jedne granate na pijaci

kod kina Kumrovec). Jednog dana smo isto tako izletjele i

gotovo se nabile uz njegova vrata, kad je grunulo, strano i
toliko blizu da nas je zagluilo. Znali smo da je pogoena
zgrada. Sledile smo se i ak ni ja nisam odmah pojurila prema podrumu. Poele smo da lupamo na doktorova vrata, ali se
niko nije javljao pa smo zakljuili da nije kod kue. Vrata se na
kraju ipak otvaraju i pojavljuje se doktor blijed kao krpa i sav
pranjav. Kae: ova je pogodila moj stan, ja sam bio u ostavi.
Zapravo pogodila je dio zgrade izmeu njegovog stana i
stana na etvrtom spratu. Kod njega su stradali prozori i neke
stvari, ali je stan iznad njega potpuno uniten. Iznad njega je
stanovao Selim, povjerenik nae zgrade, za koga nismo
znali kako je dobio tu funkciju. Saznadosmo da oni nisu bili unutra i da su ivi i zdravi. Poslije u podrumu, naravno razni komentari, a najvie o tome ko je dojavio da se gaa ba
taj stan. Ne mogu rei da sam osjetila saaljenje. Oni su govorili da ih je sadaka sauvala jer su ba minut prije udara
izali napolje, a ja sam se pitala ta bi bilo s nama da je granata udarila malo nie i uletjela direktno u doktorov stan dok
smo mi bile naikane pred njegovim vratima. Nas je valjda
sauvao Bog.
Dok sam ja bila u Sarajevu, nau zgradu pogodilo je etrnaest granata, to veih to manjih. Raznesen je jo jedan
stan na petom spratu, ostale su udarile u zid ili kuicu lifta i
nanijele manja oteenja, ali, sreom, niko nije ozlijeen ili
poginuo.
Jednom sam se u podne, neposredno nakon ulaska u kuu, primakla prozoru trpezarije sa tranzistorom da bolje ujem vijesti. Dok sam sluala, ugledala sam kako se na suprotnoj obali Miljacke die zemlja u vis a s njom lete i ljudi koji
su se tu zatekli. Zvuk eksplozije ula sam tek na vratima kada
sam potrala u hodnik. To je bila pojedinana granata u potpuno mirnom danu. Ranjen je na komija Fadil koga sam
srela neposredno prije toga na ulici.

77

78

Jedne veeri, ve u kasnu jesen, snane eksplozije su nas

istjerale iz stanova. Malo smo se vrtili po stubitu, a onda
sam ula sa eumima u njihov stan. Sjela sam onako komplet obuena u fotelju naspram prozora. Napolju je bio mrkli
mrak i vie smo nasluivali, nego vidjeli susjedni neboder,
udaljen manje od dvadeset metara. Razgovarali smo prilino
oputeno u mraku. Najednom se dogodi neto nestvarno: bukvalno pred mojim oima pojavi se ogromna svjetlosna kugla
i rasprsnu se kao na vatrometu, a onda se razlee eksplozija.
Odmah smo se nali na podu u panici i strahu da je pogoen
na balkon (nismo se stigli zapitati kako smo onda jo ivi).
Ispostavilo se da je granata udarila u stan na sedmom spratu u
neboderu preko puta. Sutradan smo vidjeli da su svi zidovi na
tom oku nestali, a nije se vidio ni bilo kakav namjetaj u
sobama. Niko ni tu nije stradao.
Najgore je bilo kad te bombardovanje zatekne na otvorenom, na ulici. Ide tako nekim poslom, ini ti se sve obino i
normalno, a onda negdje odjekne eksplozija i sve pokvari. Na
ulici je zvuk eksplozije uvijek jai jer odjekuje meu brdima.
Tada jednostavno ne zna ta e sa sobom. Najradije bi se,
kao krtica zavukao pod zemlju. Tri da nae zaklon, a svaki ti djeluje nesigurno. Ja sam uvijek imala straan nagon da
to prije stignem kui i ma gdje bila, uvijek bih pourila prema Otoci. Moram da priznam da sam imala sree i nikad se
nisam nala u neposrednoj blizini nekog udara, niti sam naila na ranjene i mrtve ljude.
Deavalo se da se naem u redu za paket, negdje u susjednim ulicama padne granata, svi se stresemo, red se malo
promekolji ali niko ne izlazi, pa ni ja. U tim redovima smo
ekali satima, prosto obnevidjeli, i to mnotvo ljudi nekako
mi je ulivalo hrabrost. Mada bi trebalo biti obratno, jer su u
redovima ljudi najee ginuli. Ne znam koji je razlog, ali nisam ula ni za jedan sluaj da je gaan red za pakete Adre ili
drugih organizacija. Gore je bilo ako sam bila na ulici sama,

tada sam bila u nedoumici da li da poem naprijed ili nazad.

Ako sam krenula prema gradu, obavezno bih se vraala, ako
sam ve bila u gradu ili u koli, pourila bih kui. Jednom
sam vukla paket odnekle sa Baarije i usput navratila u SIZ
u Borie Kovaevia ulici da podignem platu. Bilo je relativno mirno i tamo su ljudi oputeno askali. Blagajnica je izala i rekli su mi da e brzo, te da je saekam. Bio je tu i prof.
Zvonko Petrovi koji se raspitivao o Stanii i bez dramatinosti opisivao ta se sve deava u ovo ratno vrijeme. Naroito
mi je imponovao aljivi ton tog mog biveg profesora iz srednje kole koji se rugao ovim novim trendovima lijepljenja
svakojakih etiketa.
Ipak u jednom momentu sam ustala da idem. Blagajnica
jo nije bila stigla, svi su me zadravali, ali ja sam bila uporna pokupila sam svoje torbe i krenula. Trkarajui, izala
sam na Titovu, pa ispod kolonade pred starom zgradom Osloboenja ula u razruenu kafanu Park, pa kroz nju u Veliki
park (predostronost od snajpera na uglu sa Radievom), zatim ispod drvea parka uz pretravanje opasne raskrsnice kod
Higijenskog zavoda stigla Kranjevievom do razruene stare
zgrade Vojne bolnice. Tu je tada bila stanica gradskih autobusa. Uletjela sam u prvi autobus, ak nala slobodno mjesto
za sjedenje i brzo stigla do Otoke. Dok sam prelazila na
most, zaula sam nekoliko detonacija iz pravca grada. Upalila sam radio i na vijestima saznala da je upravo pogoen gradski autobus kod Pofalia (kuda sam ja prola prije pet minuta) i
da ima mrtvih i ranjenih. Poslije se ispostavilo da je tom prilikom ranjen na komija eremet koji je ostao bez noge.
Jedno od eih granatiranja doivjela sam na radnom
mjestu u naoj ratnoj koli. To je valjda bilo ve proljee, ljeto 93. Iz podruma smo se premjestili u prazne prostorije bive
biblioteke. Drim as i usput gledam kroz razbijene izloge
preko Miljacke. Pogled mi klizi iznad improvizovanih bata
prema zgradi Televizije. Odjednom, kao na filmu, ugledam

79

80

KAKO SAM IZBJEGAVALA

SNAJPERISTU

kako se izmeu Televizije i Optine izdiu velike peurke dima, a zatim nas zagluhnue eksplozije. Brzo potjeram djecu u
podrum. Moram priznati da je to bilo prvi put da ja nisam prva poletjela u podrumski zaklon. ak sam ostala na stubitu
da pazim da neko od djece ne ode gore dok su granate padale
sa svih strana. U neko doba primijetih da sam u uionici zaboravila tanu. U njoj su mi bili dokumenti i novac. Lijepo je
vidim na stolu, ali ako odem do tamo biu totalno izloena
opasnosti. Ipak, strah da bih mogla ostati bez dokumenata i
para ako neko naie, nadvladao je strah od granata i ja, pognuta, otrah, epah tanu i vratih se. U podrumu smo tada
ostali nekoliko sati.
I pored mog velikog straha i opreza od granata, desilo se
da sam se ipak pomalo navikla na njih. Vremenom sam nauila da ocijenim udaljenost detonacija, kalibre, da razlikujem
minobacake od tenkovskih, da prepoznam PAM i PAT, kao i
VBR, ak i da razlikujem nae od njihovih, mada mi to
sve skupa ne bi pomoglo da sam se nala u pogrenom trenutku na pogrenom mjestu. Sreom, nisam.
Poslije svega zvui nevjerovatno da sam neke ak i prespavala, ali to je bilo ve druge ili tree godine rata. Jedne
noi je jedna ogromna granata pogodila naselje preko puta
nas. Sve su komije izletjele iz svojih stanova, lupale mi na
vrata i zvale, ali ja se nisam probudila. Ujutro smo se tome
smijali. Slino je bilo i kada je jedno popodne jedna pala u
neposrednoj blizini, kod kole, a mi upravo ruali i mrzilo
nas je i na prozor da izlazimo. Ja poslije otila na popodnevni
odmor i spavala do predvee. Tek onda doe jedna moja uenica po vodu i kae mi da su tamo mnogi ranjeni i izginuli,
meu njima i sedmogodinji sin nae kolegice.
Zvuk eksplozija nikad nisam zaboravila i dan danas ako
neto naglo lupi, ukoim se na mjestu i gledam gdje bih pobjegla. To je naroito zabavljalo moje ake kad bi iznenada
sluajno sruili neku stolicu ili malo jae pogurali klupu.

Ima jedan ratni vic o snajperima: kao Mujo na balkonu stalno izviruje, sad gore sad dolje, a gleda to Suljo, pa mu kae:
ta ti je Mujo, to klanja na balkonu. To ba nije ni
mjesto ni vrijeme.
Ne klanjam, bolan Suljo, ve zajebavam snajperistu
kae Mujo.
Tako smo svi mi, izgleda, sve vrijeme zajebavali snajperiste. O njima smo svaki dan sluali i gledali na TV, kako su
ubili ovog i onog, pogodili enu, dijete, i sl. Gdje su se nalazili i odakle su gaali, to niko nije znao. Zapravo, znalo se: sa
Trebevia, sa Grbavice, sa Poljina (srpski poloaji), ali niko nije
mogao da objasni kako su onda ginuli ljudi na lokacijama gdje
ni teorijski ni praktino metak nije mogao doi sa tih mjesta.
Takva pitanja niko nije ni postavljao. irile su se fantastine prie o srpskim snajperistima zaostalim u visokim zgradama, vreni su svakodnevni pretresi, ak su neki toboe i pohvatani.
Radi zatite graana povremeno je obustavljan saobraaj,
ukljuujui i javni gradski prevoz, dok je radio, ogranieno je
kretanje pjeaka Ulicom Vojvode Stepe do grada, itd. Odreena je tzv. staza snajpera koja je od naeg naselja vodila pored kina Kumrovec, zatim ila iza kole Slobodan Vukovi, ulazila u ulicu Blagoja Parovia iza Paromlina, a onda
iza Veterinarskog fakulteta i Pote dolazila do bive Veletrnice. Nakon toga je ila pored drvene ograde fabrike Vaso
Miskin Crni do raskrsnice za Pofalie (tu je bilo naroito opasno), pa izmeu kasarne Maral Tito i Autobuske i elje-

81

82

znike stanice ulazila u Kranjevievu ulicu, odakle je pored

Vojne bolnice ila do raskrsnice kod Higijenskog zavoda (to
je bilo super opasno mjesto), a potom se lijevo kroz kino
Sutjeska trei ulazilo u ulicu ure akovia ili, takoer
trkom, do Malog i Velikog parka.
Ovaj put sam prela hiljadu puta pjeke jer su autobusi
radili samo u poetku i neredovno. Sjeam se svake ulice (to
su uglavnom zabaene ulice kojima prije rata nikada nisam
prolazila), svake raskrsnice, svakog prolaza. Vjetina je bila u
tome da do te staze stigne to kraim putem i da se po njoj
kree to bre. Na raskrsnicama se obavezno tralo. Ako si
to pravilo zaboravio, brzo bi te podsjetilo tektanje automatskog oruja ili fijuk metaka. Velike raskrsnice bile su zatiene
ogromnim kontejnerima, naslaganim jedan na drugi, ali je uvijek bilo i malo slobodnog prostora preko koga si morao trati iz
sve snage. Isto je bilo i na malim nezatienim raskrsnicama.
Najtee je bilo da se odlui da pretri. Na primjer, nailazi na raskrsnicu gdje se skupio vei broj ljudi (obino ue
na ivici) i izdaleka uje tektanje oruja koje se javlja u odreenim razmacima. Ljudi ekaju, zauju se dva tri pucnja,
meci profijuu i nastane pauza. Tada obino pretri dvoje troje hrabrijih, poslije uhvati ritam i eka svoj red. Najvanije
je procijeniti trenutak kad e nastati pauza, ali ne smije ni
zakasniti jer te moe zatei poetak nove serije.
Snajper mi nije ulivao takav strah kao granata, inilo se
da ga moe izbjei, a ako te i pogodi bie gotov, nema ranjavanja i otkidanja dijelova tijela. Postupala sam kao i svi
ostali, uala kad je trebalo, trala kad mi se inilo da treba.
Ne znam koliko je to pomagalo, ali preivjela sam. (Kad sam
poslije pet godina vodila Staniu stazom snajpera da mu je
pokaem, instinktivno i nesvjesno sam pretravala svaku raskrsnicu iako su kontejneri i zakloni odavno bili uklonjeni).
Prvi ozbiljan susret sa snajperom, meutim, nisam doivjela na ulici. Bilo je to poetkom prve ratne jeseni, bilo je

izvjesno da grijanja te zime nee biti i da se treba pobrinuti

za ogrijev. uli smo da se oko nae kotlovnice nalaze hrpe
sitnog uglja koji se godinama nakupio ispadajui iz kamiona.
Anica i ja smo se naoruale lopaticama i vreama i krenule u
pohod. Iza kotlovnice, a ispod kasarne Viktor Bubanj, koja
je sad bila u rukama muslimanske vojske, na travnatoj padini,
bilo je dosta tih ugljenih ostataka. Prkale smo kao kokoi,
sagnute po zemlji. Odjednom zviznu i metak tupo udari u betonski zid iznad naih glava! Potom odmah jo jedan.
Shvatismo da neko gaa ba nas. Onako sagnute, etvoronoke se sjurismo niz tu malu padinu u grmlje pored puta.
Kad jo jedan metak udari u zid, mi shvatismo da se puca iz
pravca kasarne. Nastade tiina i mi se naosmo u pomalo
smijenom poloaju: sav pribor i sakupljeni ugalj su nam
ostali u podnoju zida, a mi smo uale u grmlju dok su putem normalno prolazili ljudi. Anica u neko doba poe da moli
jednog prolaznika da nam doda nae stvari. On nas udno
gleda, pa mu ona poe objanjavati da nas je gaao snajper.
Kad to u i on potra i pobjee, a za njim i ostali koji su nailazili. Na kraju smo, gotovo puzei, pokupile nae stvari (ugalj
nikako nije smio propasti) i spuzale niz rijetki bagremar iznad
zgrada koje su se zvale Nizovi i sretno se vratile kui.
Nekako u to vrijeme dobila sam i svoj prvi paket iz
Beograda. O njemu su me obavijestili Vuko i Mubera i jo
pet-est dobrih ljudi. Bila je to velika senzacija. Trebalo je
otii u staru pravoslavnu crkvu na Baariji. Veoma sloen i
opasan poduhvat. Krenula sam ujutro sa Slavojkom koja me
je provercovala u neki njihov slubeni autobus (Vlade BiH).
Crkvena porta bila je puna ljudi, a paketi naslagani pod
nekom nadstrenicom. Taman to sam preuzela paket i tu
nasred dvorita poela da ga otvaram, poee da fijuu meci
oko mene i da se zabadaju u ljunak u avliji. U tri skoka naoh se iza crkve i kad sam se malo smirila provirih. Sav onaj
silan narod se razbjeao a moj paket stoji nasred dvorita.

83

84

uala sam tako i mjerkala ga petnaestak minuta, a kad i

ostali ljudi poee da se izvlae iz svojih zaklona jer je pucnjava prestala, osmjelih se i dovukoh paket u zaklon. Pojavi
se i Slavojka koja se sakrila u crkvu i pomoe mi da prepakujem sadraj paketa u ruksak.
Jo dramatiniju pucnjavu doivjela sam na raskrsnici u
Pofaliima. U tu raskrsnicu se ulijeva iroka ulica Bratstva
jedinstva koja je do mosta kod Ekonomske kole pripadala
muslimanskoj strani, a od mosta srpskom dijelu Sarajeva (Grbavica). Sada se nita od toga nije vidjelo jer su postavljeni
visoko naslagani kontejneri i to mjesto je bilo izuzetno opasno. Kad smo tu pretravali, meci su skoro uvijek udarali u
lim kontejnera. Bio je, meutim, i jedan nepokriven dio niz
prugu, zaklonjen djelimino zgradom Energoinvesta. Tu se
moglo pretrati idui zakratko prugom koja je bila puna rupa,
trulih pragova i blata, a moglo je i preko betonskog platoa
(parkiralita), to je bilo bre.
Jednom tako, idui iz grada, dugo oklijevam da pretrim
tu raskrsnicu jer se skoro stalno puca. U jednom momentu
kao da je pucnjava prestala, pojurim i taman kad stigoh do
prunog dijela, meci ponovo osue, ba meni preko glave,
ukoso se zabadajui u betonski plato, neto vie od pola metra uzdignut iznad pruge. Sagnuh se do zemlje i potrah jo
bre, ali krajem oka vidjeh kako pade jedna ena, koja je gurajui ianu korpu ispred sebe trala preko toga platoa. Ne
zaustavljajui se, stigoh do jednog kioska, toboe u sigurnoj zoni i tek tada osmotrih enu to je leala. Bila je nepomina, ali
se nije vidjela krv. Kolebala sam se malo da li da joj priem ili
ne, kad ona podie glavu ispod one korpe, oslunu malo i ustade. Bila je zapravo zalegla koristei ianu korpu kao zaklon.
Jednom sam se vraala iz kole na Bjelavama, a bilo je
ve drugo ratno ljeto i na snazi je bilo neko primirje. Vraala
sam se nekim uliicama prema Nemanjinoj i Kralja Tomislava ulici, pa uliicom Danijela Ozme izbila na ure akovia.

Bilo je mirno, ali kad sam kroz kino Sutjeska izala na oak Kranjevieve vidjela sam da ljudi ue na suprotnom
oku. Pretrala sam i ja i pridruila im se. Niz Kranjevievu su arali snajperski meci. Uskoro jedna grupa ljudi zaobie zgradu umske uprave i izae na Titovu. Krenuh za njima.
Preosmo ulicu i pored Vrazove proosmo normalno, meci
su letjeli visoko iznad nas. Ponovo preosmo ulicu i uliicom
pored damije Magribija izbismo kod Vojne bolnice. Snajper
je sad ostao za nama. uala sam jedno vrijeme u nekom razruenom kiosku, a onda potrah u pravcu stanice i prema Otoci.
Snajper nije mijenjao lokaciju, to znai da nas nije pratio.
Bilo je i tragikominih, da ne kaem smijenih situacija.
Nosimo Radivoje i ja neki paket iz Adre (magacini bive Veletrnice), snajperskom stazom stiemo do parkiralita iza
Veterinarskog fakulteta, tu su ogromni kontejneri, ali mirno
je i nas mrzi da zaobilazimo, pa presijekosmo pravo preko
praznog parkiralita prema oku kod Velepekare. Odjednom
zausmo iz blizine zvuk ispaljenja i istovremeno metak nam
prozuja pokraj glave. Potom jo jedan. Vidim u magnovenju
da se neko dijete na kapiji Pekare previja, a neki vojnici tre
prema njemu. Ali ja sam ve u prolazu ispod jedne zgrade i
uim. Tek onda ugledam Radivoja koji se bori sa kolicima i
mojim paketom trei prema meni. Na njega sam potpuno zaboravila. Malo se postidjeh. Sad oboje uimo. Nita se vie
ne uje. Ljudi normalno prolaze i gledaju nas pomalo u udu.
Mi ubijeeni da je neko gaao ba nas (meci su nam doli iza
lea, sa pote ili crkvenog tornja, Trebevi je vie lijevo), dugo
ekamo u zaklonu i analiziramo situaciju. Konano izlijeemo
iz prolaza i trimo du dugake zgrade na engi-vili. Prolaznici nas prvo udno zagledaju a onda poinju i sami da tre.
Eto, tako sam i ja, poput Sulje iz onog vica, izbjegavala
snajperistu, ali nije se tada dabe govorilo za Sarajlije: promaen ovjek, sretan ovjek.

85

86

KOMIJE

Prije rata uopte nisam poznavala svoje komije, a onda

sam ih u prvim danima rata sve upoznala. I sad mi je ao. Bolje da nisam.
To mi je rekla moja poznanica i kolegica Jadranka kad
smo se tih dana prvi put ule. Slino je bilo i sa mnom. U naem ogromnom neboderu od sto stanova poznavala sam tek
nekoliko ljudi i to vie iz vienja. Donekle sam se druila sa
Slavojkom i to su nas najvie zbliila djeca. Iako smo stanovali vrata do vrata skoro dvadeset godina, vrlo povrno sam
poznavala eumove. Kad sam ostala sama poslije 2. maja
neminovno je bilo da se sreem sa komijama na stubitu i u
podrumu. Slavojka i Anica eum su me najvie uputile u to
ko je ko i gdje stanuje.
O podrumskim komijama sam ve ispriala. Uglavnom,
tih prvih dana, preutno, ali kao po nekoj naredbi, podijelili
smo se na Muslimane i one druge. Tako smo se i grupisali i
druili. To je nastalo nekako spontano, odjednom smo znali
pred kim treba utiti, a sa kim se moe razgovarati, koga pozdravljati, a pored koga prolaziti utke da nam pozdrav ne bi
ostao u vazduhu. Doivjela sam da su me potpuno nepoznati
ljudi vrijeali u prolazu ili u podrumu, ali isto tako i da su mi,
takoer nepoznati, prijateljski i sa razumijevanjem prilazili. I
to nije bilo iskljuivo vezano za odreenu naciju.
Od bive kominice Dine saznala sam da joj je jedan na
komija govorio sve najgore o meni govorei da bi me rado
bacio preko stepenica. Sve zbog Stanie koji je toboe na Pa-

lama. O Sadacima i o Dragani i Mirku imiu iz podruma je

ve bilo rijei, ali je zato siromana Muslimanka Sija uvijek
ostavljala mjesto za mene i prenosila mi, poluglasno, sve psine koje su neki govorili i radili, svaajui se glasno s njima.
Ona mi je i skrenula panju na teta Jelenine jastuke i ilim na
kojima su se Sadakovi epurili i bakarili u podrumu. Kad
su bili u jeku rodoljubivog zanosa i uzvikivanja ta bi sve radili etnicima kad bi ih dohvatili, ona bi uzvikivala: ekajte vi samo kad vam Rusi dou. Vidjeete onda! Ne znam
zato i otkud Rusi. Oni bi je osuli pogrdama, ona se samo podrugljivo smijala.
Najvie sam se, meutim, druila sa komijama na naem
stubitu i sa okiima sa drugog sprata. S nae lijeve strane
bili su eumi, a u stanu naspram naeg stanovali su Dragia
i Marica (doselili tek neku godinu pred rat). Dr Pleho, stari
stanar, ivio je u stanu do njih, u legendarnom, od granata zatienom oku. Bila je tu jo i jedna stara bolesna ena koju
je kerka, kao izbjeglicu sa Grbavice, smjestila u praznu garsonjeru. Dragia je bio penzionisani oficir, Srbijanac, a Marica Hrvatica, rodom od Banja Luke. Imali su odraslu djecu
Zorana i Gogu. Goga je brzo izala iz Sarajeva, a Zoran je
pristupio muslimanskoj vojsci gdje je ve na poetku bio ranjen pa se kasnije samo izvlaio. Uglavnom, on je za vrijeme
rata stanovao na nekom drugom mjestu. Marica je bila poznata po tome to je na eksplozije odgovarala glasnim kukanjem i proklinjanjem, ali je istovremeno apatom izgovarala
najnovije traeve protiv muslimanske vlasti i novosti sa srpske strane. Nismo ba bili sigurni u njenu iskrenost. Dragia
je bio mutan tip, stalno je nekuda hodao i neto dovlaio u
stan, kojekakve auto-dijelove i aparate. U depovima je uvijek nosio rafciger i kombinirke da neto odvrne i opi. Prvi
se snaao za pe i za ogrev. Ipak, podijelili su s nama sadraj
svog zamrzivaa kada je nestalo struje, a Marica nas je esto
zvala i na kafu, kada je bila sama. Dragia je u neko doba

87

88

konvojem otiao u Srbiju (sve u konspiraciji), Marica se takoer spremala, prodajui stvari koje su bile natrpane u stanu, toboe, nale se tu od prije rata. Ne znam samo otkud nekoliko oferajbni od razliitih vrsta auta, i sl.
Doktor Pleho, poznati pedijatar, stanovao je u velikom
stanu u oku, razlikovao se od nas po tome to je stan bio
njegovo privatno vlasnitvo i to je bio fantastino ureen.
Imao je enu, kerku iz prvog braka i dva sina mladia. S njima sam se pozdravljala, a ponekad sam traila i njegove usluge kad su mi djeca bila mala jer smo znali da se bavi i privatnom praksom. Kerka mu se jo ranije udala, a ena i sinovi
su poetkom rata nekud otputovali. Prialo se da su u Turskoj, a oni su u stvari bili u Zenici i poslije otvaranja plavih
puteva su se vratili. Kao komija, on je bio dobar, nije htio
da naplati svoje ljekarske usluge, bio je srdaan u ophoenju
i takav je ostao i u ratu. Svi smo to cijenili. Poginuo je od
granate na ulici i ja sam zaista iskreno izjavila sauee njegovoj eni.
U garsonjeri se zatekla jedna starija Muslimanka, punica
doktora Jalovia, dola za Bajram sa Grbavice i nije mogla
natrag. Bolovala je od Parkinsonove bolesti i teko se kretala.
Sa nama je bila ljubazna. Uvijek kad smo izlazili iz svojih
stanova, izvodili smo i nju, a o njoj su se najvie brinuli unuii, dva mala djeaka i neto starija djevojica. Njena kerka
ponaala se nekako osorno i nije nas nikad pozdravljala. Najee je galamila na nju to je uopte izlazila. Priroda njene
bolesti je bila takva da nije smjela vriti nagle pokrete jer bi
pala, a onda nije uspijevala da se digne. Deavalo se tako da
padne nou i satima doziva dok neko ne izae u hodnik i ne
uje je. Najee smo Anica i ja ulazile i vraale je u krevet.
Anica joj je ak dala i kau, jer je bio vri od njenog leaja
i bilo joj je lake da se na njega osloni. Ona nas je esto pozivala jer je voljela da razgovara i puno je itala, ali mi smo zazirali zbog njene kerke. Njen zet, dr Meho Jalovi bio je,

meutim, vrlo susretljiv i pristojan. Osjeali smo solidarnost

s njim, jer je u kui imao troje djece, staru senilnu majku i bolesnu punicu, a redovno je iao na svoj predratni posao u Dom
zdravlja. Od njega zaista nikad nisam ula nita neprilino.
Posebno moram da pomenem neto to nikako ne mogu
zaboraviti: jednog dana dr Meho je zakucao na eumova
vrata i bez rijei pruio jedan cijeli hljeb. Anica je pokuala
da odbije, ali on je rekao da je to dobio na radnom mjestu i da
ima i za svoju porodicu. Treba istai da tada pekara nije radila, nije bilo struje, hljeb se nigdje nije mogao kupiti, a poneto je dobivala samo vojska, i jo poneko. Uglavnom, svi koji
su tada dolazili do pareta hljeba, krili su to kao zmija noge.
Bilo je i smijenih situacija kada smo po obliku torbe pogaali koliko ko hljebova nosi.
Moram pomenuti i mladog Kurilia sa petog sprata kod
koga sam se jednom, kad sam ostala bez cigara u podrumu,
raspitivala gdje mogu da ih nabavim. On tada nije znao i izvinjavao se to nema da mi posudi, ali ujutro rano je pokucao
na moja vrata i rekao da je dobio dvije cigare od kojih je jednu ustupio meni.
Zahvaljujui Anici, upoznala sam niz divnih ljudi koje
ranije nisam ni primjeivala. Tako sam upoznala penzionisane sudije Slavka i Veru (Slavko je ak bio i sudija Ustavnog
suda) i njihovog sina Dejana koji je pokuavao da izbjegne
vojsku poto je enu i dijete poslao iz Sarajeva. Oni su bili
beskrajno poteni i jednostavno nisu bili u stanju da shvate i
prihvate sav ovaj nered. Dirljivo je bilo njihovo prepriavanje
uvredljivih rijei koje su im upuivale komije, pri emu su
stalno preispitivali svoje postupke i ponaanje, traei neto
zbog ega su takve rijei moda zasluili. udili su se svemu,
bezazleni kao djeca. Jednom sam razgovarala sa gospodinom
Slavkom na ulici, tema je opet bila ponaanje komija. U jednom momentu on je poeo da stiava glas. U naoj blizini
etkao je komija iz susjednog nebodera za koga se govorilo

89

90

da on i njegova ena (Muslimanka) denunciraju Srbe. ika

Slavko se nagnuo prema meni i poeo da apue: uvajte
se, ovaj je pijun, ali kakav je to apat bio! Poto je gosp.
Slavko bio gluv, njegov apat se uo kao normalan govor. Ja
sam mu tiho odgovarala da znam, ali on me nije uo pa je
stalno ponavljao isto. Morala sam na brzinu da se pozdravim
i da odem.
Na etrnaestom spratu stanovali su Odakovii, deda i
mladi brani par sa malom Bojanom. To dijete nekako smo
svi uvali i mazili. Njen deda Tria je bio poznat po tome to
je stalno, i ljeti i zimi, hodao u gumenim dubokim izmama,
to se sad u ratu pokazalo jako praktino. On je neumorno
hodao po brdu u i dovlaio drva u nemogue velikim naramcima. Poznat je i po uvenoj izreci da ne moe da jede leu jer ga podsjea na stjenice.
Moram da pomenem i etojevie sa nekog od gornjih
spratova, ija je snaha Branka mjesecima glumila trudnou
da sauva mua od regrutacije u muslimansku vojsku. I jo
neto: Branka nam je tog prvog ljeta donijela prvu glavicu luka koji nismo pojeli ve nekoliko mjeseci.
U jednoj garsonjeri stanovala je Spasenija, vremena starica. Nije imala nikakve rodbine, ponosno je prolazila stubitem oslanjajui se na svoj tap. Satima je stajala da primi siromanu humanitarnu pomo i nikad se nita nije bunila niti
je kukala. Odnijela ju je upala plua druge ratne zime.
Sjeam se i brbljive Rahele, Jevrejke, i njenog mua Srbina. Ona je u Drugom svjetskom ratu izgubila cijelu familiju, sauvala ju je jedna muslimanska porodica sa Baarije,
a on je bio takoe ratno siroe sa Crepoljskog. Imali su mogunost (zahvaljujui njenom porijeklu) da odu iz Sarajeva u
Izrael, ali ona nije vidjela svrhu da mijenjaju sredinu, jer nisu
imali djece, pa nisu imali o kome da brinu. Rahela je prelijetala iz tabora u tabor, podravajui sad jedne, sad druge i
prenosei ta je ko o kome kazao. Nije to inila iz zlobe ve

iz dobroudnosti i povrnosti. Jevrejska optina im je pomagala u hrani, ali su ipak teko preivljavali. Njen mu Slavko
je sve to teko podnosio, naroito mu je kao strastvenom puau nedostajao duvan, pa je punio lulu nekom smjesom ajeva i trava. Uvijek smo znali kad je on proao hodnikom, jer
se osjeao sladunjav miris njegove lule. Ponekad bih mu davala poneku cigaretu, ali on je uzimao samo jednu. Rat je od
njega, jo dobro dreeg i pristalog mukarca, na kraju nainio bolesnog starca. Po naem povratku iz izbjeglitva, Rahela mi je ponudila posue i druge kune potreptine, a on je teatralno otvorio tabakeru nudei me cigaretom.

91

92

EUMI

Stanovali smo skoro dvadeset godina vrata do vrata, a nismo se poznavali, osim to smo se pozdravljali u prolazu. Prvo ih je bilo estoro: Radivoje i Anica, njeni roditelji i dvoje
djece, Dubravko i Dunja. Stari gospodin i gospoa su umrli
prije rata. Mada su nam djeca bila priblino istog uzrasta, prije rata se nisu druili. U njihovom stanu bila sam samo dvaput: jednom kad sam zaboravila klju pa zamolila da od njih
nazovem Staniu, i drugi put kad je umrla stara gospoa, da
izjavim sauee. Znala sam da su stari gospodin i gospoa iz
Zagreba, a zagrebaki naglasak bio je karakteristika i Aniinog govora.
Oni su djelovali kao jedna slona porodica, vikendom su
uvijek odlazili u vikendicu, a nekoliko godina pred rat Radivoje se razbolio pa su on i Anica vei dio vremena provodili
u Herceg Novom, gdje su imali mali stan. Kad je poeo rat u
Hrvatskoj, Anica i ja smo ee razgovarale prilikom sluajnih susreta raspitujui se o rodbini tamo. Ona me osvojila
jednom svojom izjavom tada. Neko se jednom umijeao u
na razgovor govorei neto kao Hrvati su pametni. Da su
pametni, ne bi izabrali Tumana za vou, odbrusila je Anica.
Kad su se u martu i aprilu pojavile barikade i neredi na
ulicama, poto fakulteti nisu radili, naa djeca poela su intenzivnije da se drue. Najee su u naem stanu igrali karte
sa okikama ili sluali muziku. Anica je dolazila po njih i
tako smo se i mi blie upoznale. Poslije drugog maja, poeli
smo ee da se sreemo na stubitu prilikom granatiranja, a
93

nekako se uobiajilo da Dunja ide sa mnom u podrum, jer se

ona od svih njih najvie plaila. Provele smo sate i sate zagrljene na podu podruma, drhtei i hrabrei jedna drugu. U pauzama smo zduno puile cigaretu za cigaretom.
Vremenom je postalo normalno da u toku noi odemo u
njihov stan i izvalimo se obuene na leaje. im bi ponovo
zapucalo, spremno bismo skakale i letjele dolje u podrum.
Poto su granate nekako vie padale s njihove strane zgrade i
porazbijale im sve prozore, izabrale smo kao bezbjedniji moj
stan, i Dunja je redovno noivala kod mene. Tako smo se do
kraja zbliile, ona mi je postala kao kerka. Veoma vaspitana, naitana, inteligentna, otroumna i nadasve, duhovita djevojka bila je melem na ranu koja je nastala odlaskom moje
porodice. Razgovarale smo o svemu. Redovno nam je drutvo pravio i njezin brat Dubravko, momak istih osobina, a
oboje su pokazali mnogo smisla za praktino: za as su osmislili kandilo za osvjetljenje kad je nestalo struje, vjeto su
motali cigarete i smislili sto sitnica koje su mogle pomoi u
ovim oskudnim vremenima. Oni su me stvarno razgaljivali
svojim duhovitim komentarima i nadimcima za pojedine linosti koje su se iznenada pojavile u naem ivotu. Posebno je
simpatian bio Dubravko koji je sve to govorio mrtav ozbiljan.
Poto sam ostala sama i isprepadana, prestala sam da jedem. Nisam mogla da kuvam samo za sebe i prvi put u ivotu
jelo mi nije bilo vano. To se odrazilo i na moj izgled, jednostavno sam se topila. U tom prvom mjesecu izgubila sam vie
od deset kila. Odjednom sam mogla da obuem Tamarine
farmerke, a uskoro sam oblaila i Jelenine pantalone i majice.
Onda me je Anica uzela pod svoje. Prvo je slala sendvie i
utipke za Dunju i mene u podrum, a onda me jednog dana
natjerala da s njima ruam. To ne moe vie tako, vidite ta
ste napravili od sebe, ima da sjednete sa nama za stol. Uskoro sam postala njihov, kako je to Dubravko nazvao, stalni
94

abonent. Prenijela sam svoje namirnice (kojih sam imala dosta) u njihov stan i sve vrijeme smo se zajedno hranili.
Anica je svoj radni vijek provela kao pravnica u SIZ-u za
puteve, oniska i okoperna bila je autoritet za sve nas (djecu,
mene, komije). Sve je rjeavala kratko i jasno, a njen zagrebaki naglasak koji se nije izgubio tolike godine, beskrajno
nas je zabavljao, a bogami i titio. Djeca su je zvala tef, a
njena psovka je bila: Hajte vi lepo v rit. Njoj moram da zahvalim to sam se u tim prvim danima beznaa i straha vratila u ivot. Jednom sam, poslije ve valjda stotog izlijetanja
na hodnik zbog granata, poela da histeriem i da plaem.
Ona se odjednom izbeila. Poela je da vie: Smirite se, pa
ta vi mislite, da je samo vama teko, vi bar nemate o kome
da brinete, vaa su djeca na sigurnom. ta ja da kaem. Pogledajte oko sebe, svima je isto. Mislila sam da e me iamarati, ali ona mi je samo pruila tabletu za smirenje i donijela vode. U prvom momentu sam se okirala, ali sam se za
divno udo odmah smirila, nisam osjetila ljutnju, ve naprotiv, olakanje. Sve to je rekla bilo je istina. Toga dana sam
prestala da plaem i suze mi se vie nikad nisu vratile, ma ta
da sam kasnije preivljavala, a preivjela sam svata.
Anica nas je jednostavno sve drala na okupu da se ne
raspadnemo. Preuzela je ishranu, stajanje u redovima za namirnice ili u kuhinji Crvenog krsta (kad je radila), uporno
partala po obali Miljacke i okolnim livadama u potrazi za
maslakom, koprivom i drugim travama za jelo. Muku je muila sa improvizovanim ognjitem u starom loncu i kasnije sa
bubnjarom. Za sve je u kriznim asovima imala rije utjehe
ili grdnje, kako je kad trebalo. Beskrajno je bila portvovana
kad je rije o Dubravku. Gubila je glavu samo kada je on morao da ide na kopanje rovova i na druge dunosti koje mu je
nova vlast nareivala. Tada je bila izgubljena i neprestano je
visila na prozoru oekujui da se on vrati.

A on je bio u zaista tekoj situaciji: zbog velike dioptrije

bio je osloboen vojske, ali je ipak dobrovoljno sluio u JNA.
Sad je morao ponovo da dokazuje da nije sposoban za vojsku. Zbog toga nije nikako mogao da se izvue iz Sarajeva.
Na kraju su ga oslobodili, ali su ga i pored silnog skrivanja i
izbjegavanja mobilisali u Civilnu zatitu i prvu ratnu zimu
proveo je na kopanju rovova na Stupu. To su bili najtei dani
za Anicu i sve nas. Vrijeme se dijelilo na Dubravkov odlazak
i povratak sa kopanja. Tada smo mu ostavljali najbolji dio
hrane i saosjeali sa Anicom i njenom brigom. Moja kuma
Lala je jednom pokuala da je tjei na zaista originalan nain: kao, rat je, moraju se kopati rovovi, i to je odbrana od
agresora.
Pa zato onda ne kopaju va sin i mu, odbrusila joj je
Anica.
Druga njena slabost bio je Radivoje, iako se stalno neto
ljutila na njega i svaala se s njime. Kad bi poelo bombardovanje, a on joj nije bio na vidiku, ona je obino poela uplaeno da pita:
Radivoje, gdje je Radivoje?
To se naroito deavalo ako bi se on zatekao napolju (a
tvrdoglavo je svakodnevno izlazio u etnju); tada bi svakog
zapitkivala da li ga je vidio. Jednom je tako trkarajui stubitem gore-dolje, dok je napolju tretalo na sve strane, i traei Radivoja koji je otiao u banku, naletjela na onu ludu Draganu koja je upita:
ta sada mislite o Miloeviu?
Jebo vas Miloevi viknula je Anica i gotovo je gurnula niz stepenice.
Provele smo sate, dane i mjesece u razgovoru, pretresle
smo sve vano i nevano u naim ivotima i u ivotima naih
roaka i poznanika, pa ipak nam nikad nije bilo dosta. Generacijski udaljene, razliitih profesija i ivotnih interesovanja i
konano, razliitih karaktera, postale smo bliske kako to mo-

95

96

e da bude samo u tekim vremenima i za itav ivot. Pa

ipak, uvijek smo se jedna drugoj obraale sa vi; bio je to
poseban vid naeg meusobnog potovanja, i tako je ostalo
do kraja.
Aniinom autoritetu jedino se opirao njen mu Radivoje.
On je bio arhitekta u penziji, ljubazan i duhovit u kontaktu sa
ljudima, ali u kui je elio da bude neprikosnoven. Nekako su
Anica i djeca bili jedan tabor a Radivoje drugi. Puili su kradom od njega i uopte uvijek se neto domunavali. On je nekako uvijek bio van dogaaja, ali se ozbiljno ljutio kada bi
saznao neto to su oni znali, a on nije. Ta ljutnja bi se obino
manifestovala tako to nije govorio sa Anicom. To je trajalo
neko vrijeme, a onda bi jednostavno progovarao bez nekog
naroitog povoda. Porijeklom je bio iz okoline Donjeg Vakufa i pripadao je, koliko sam ja shvatila, partizanskoj porodici,
ali sam nije bio komunista ili neto slino. Posmatrajui sve
ta se dogaalo, uglavnom je utio ali kad bi progovorio, bile
su to uvijek ozbiljne analize i reagovanje jednog zdravorazumskog obinog ovjeka. Posebno je bio zanimljiv po svojim aljivim upadicama i komentarima. U tome je bio neumoran dok je sluao vijesti na radiju i u prepucavanju sa Milovanom. Kad smo sluali one grozomorne ratne izvjetaje na
muslimanskom radiju, on bi s vremena na vrijeme uzvikivao:
Samo tako, Aljo.
Poto je bio teki srani bolesnik nije mogao nita teko
da radi, ali ponekad se prihvatao nekih kunih poslova i to je
onda radio sa nevienom preciznou. Poznato je, na primjer,
kako je istio drveninu na prozoru kistom. Kad smo poeli
da pilamo drva i namjetaj, sa beskrajnim strpljenjem je pravio brikete od piljevine i novina. Hljeb je sjekao precizno na
tanke i jednake krike. Anici je pio krv zbog nekakve noice
na rezau koju je pokvarila, ali kada je on jednom prosuo ulje
iz kandila rekao je samo: prosulo se. Ta izjava postala je
uzreica kad god se govorilo o njemu.

Tvrdoglavo je nastojao da ne remeti svoje mirnodopske

navike. Izlazio je redovno u etnju i dugo se opirao da se u
sobu unese bubnjara. Uporno je spavao u spavaoj sobi iako
je ona bila najmanje bezbjedna, a zimi i najhladnija. Isto tako, odbijao je da oblai donji dio pidame jer je tako navikao.
Jedini ustupak je bila skijaka kapa koju je nosio i nou i danju. Anica se jednom zacenila od smijeha kad ga je ujutro zatekla u spavaoj sobi (a bila je zima crkavica) u kratkim gaama, u gornjem dijelu pidame, sa priglavcima na nogama i
skijakom kapom na glavi kako drhti, sav pomodrio od hladnoe. Tek sljedee zime je prenio jo jedan kau u dnevnu
sobu u kojoj se kako-tako loilo.
Bez velikih rijei, prihvatio se nabavke drva. Prvo je sa
Milovanom i Triom sjekao granje u okolini i dovlaio stare
daske, a zatim je krenuo i na u. Silna je drva prevukao na
djejim kolicima i kolicima za pijacu. Jednom su ga presreli
neki strani novinari i eljeli da ga slikaju sa naramkom drva,
ali se on izgalamio na njih i umalo ih nije namlatio tim drvima. Mi smo to sve gledali s prozora. Novinari su uskoili u
dip i pobjegli. Kad ga je jedan komija Musliman, dok je na
ulici cijepao moj kuhinjski elemenat upitao zar nije teta namjetaja, Radivoje mu se unio u lice i mirno rekao:
Jeste, velika je teta, komija.
Ovaj se pokupio i otiao.
Kad je jednom u prolazu uo kako jedna kominica kae:
i ovaj eum se upisao u katolike, aludirajui na paket koji
je nosio iz Karitasa, on se vratio i vrlo pristojno joj rekao:
Gospoo, ja i jesam katolik, i to od etrdeset prve.
(Njegov je otac tada pod prisilom ustake vlasti preveo cijelu
porodicu na katoliku vjeru).
Slobodno vrijeme provodio je sjedei na trosjedu, sluajui vijesti ako je mogao i jedva je ekao da ja doem da razmijenimo informacije i komentariemo dogaaje. Uvijek je
obraao panju na detalje i injenice, pokuavajui da nepri-

97

98

strasno doe do zakljuaka. Bio je zgroen situacijom u kojoj

smo se nali.
Au, to su gadni bio je njegov najei komentar postupaka muslimanskih vlasti.
Radivoje se niega nije plaio, ni pucnjave, ni policije.
Nikada nije silazio u podrum, a na hodnik je izlazio samo ako
su granate padale u neposrednoj blizini. Sa komijama na
hodniku i na ulici nikada nije razgovarao o politikoj i ratnoj
situaciji. Takve je razgovore jednostavno ignorisao. Imao je
nekoliko penzionera sa kojima se druio i s njima, kao i sa
nama ukuanima, rado je razglabao o nametnutim temama.
vrsto je uvao integritet svoje linosti i sve ulizice i priipetlje jednostavno je prezirao.
Poto sam ja redovno dobijala pakete iz Beograda, on je
stalno iao sa mnom i vukao ih na kolicima. Tu smo imali raznih doivljaja.

99

KAKO SMO SE HRANILI I TA SMO JELI

U poetku je hrana bila pristojna, zaliha je jo bilo, Anica

je odlino kuhala i nae okupljanje oko stola je bilo lijepo.
Naroito smo se gostili kada je prvi put na due nestalo struje
pa smo na brzinu praznili zamrzivae. Cijela kua je mirisala
na prenje. Potroili smo sve zalihe plinskih boca u komiluku (ak sam i ja kod nas pronala jedan plinski reo spreman za
kampovanje). Tada smo zvali jedni druge na rukove i veere.
Vremenom, preli smo na na kuvanje na balkonima, na
improvizovanim ognjitima i na skromnije objede, ali obroci
su bili redovno triput dnevno i uz ustaljen ritual: uvijek stolnjak, betek, tanjiri, ae. Anica je bila pravi majstor da od
niega napravi neto. Ujutro bi neko od njih dolazio po mene
da idem na doruak koji je ve bio serviran na stoliu u dnevnoj sobi, i to samo za mene i za Radivoja (Anica i Dubravko
nisu dorukovali). U poetku smo posluivani margarinom
i narescima, a kasnije su na jelovniku bili razni umaci (zaprka sa narendanom konzervom ili nekim zeleniom) uveni safteci ili omaka, kako ih je nazvao Duba. Za ruak je
bilo neto kuvano. Dubravko bi doao i rekao:
Izvol`te na obed!.
A obed je sluen u trpezariji ljeti a na malom stoliu u
dnevnoj sobi, zimi. Uvijek sa stolnjakom i kompletnim priborom, makar da smo jeli uglavnom neke bukurie. Najee
je to bilo kuvano jelo od rie i zelenia (ako ga je bilo) i, u
boljim prilikama, sa narendanim mesom iz konzervi. Od zelenia koristili smo najtvre listove kupusa koji su se tog ljeta
100

prodavali na pijaci, ili listove repe (sve se plaalo markama),

a kada je i toga nestalo na red je dola kopriva, neki korov
koji je Anica zvala loboda (odlina stvar, lii na pinat), i sl.
Krajem ljeta otkrili smo i travu koja raste na krompiritima, zvali smo je gujavice, jer se sastojala iz mesnatih puzavica i sitnih listia. Od tih puzavica sjekli smo tapie i kuvali
kao salatu, a od listia i cvjetia nadjev za pitu. Odvratno.
Onda je neko pronaao podbjel, njegovi listovi su mogli da se
savijaju u sarmu. To je tek bila bljutava i neukusna travuljina.
U svakom sluaju, koprive i travki zasitila sam se za itav ivot i oima ne mogu da ih vidim. Drugo jelo bilo je lea (dobijali smo je u pristojnim koliinama u humanitarnoj pomoi
i paketima), skuvana na vodi sa malo ulja. Ni nju vie oima
ne mogu da vidim. Ima Tria pravo, liila je na stjenice. Tree jelo bili su makaroni sa sosom od narendanog mesa, sa zeleniom, sa leom. Pristojno, ali su koliine bile ograniene.
Moram pomenuti i ribu iz konzerve, neke odvratne haringe,
ali i one su bile specijalitet, jer smo ih rijetko dobijali i to u
privatnim paketima ili kod Karitasa.
Najvea poslastica bio je pasulj. Naravno, bez mesa. Stavljali bismo u njega sve raspoloive zaine a jedan od najomiljenijih bio je tabasko sos koji smo ponekad dobijali u nekim amerikim lan paketima. Tog prvog ljeta uopte nismo
vidjeli krompir niti smo ga jeli, a prvih nekoliko krompira
(bukvalno tri po osobi) dobili smo od Karitasa za Boi. Tek
sljedee zime, kad je Dubravko poeo da radi kod jednog privatnika, uspio je da nabavi vreu krompira po pristojnoj cijeni. Luk je, meutim bio najvei problem. Prije rata sam gledala neku emisiju o putovanjima kapetana Kuka u kojoj je reeno da je on izveo revoluciju u ishrani mornara kada je na
jedno svoje putovanje ponio ogromne koliine luka i tako suzbio neku bolest zbog nedostatka vitamina. Mislila sam da je
to pretjerano, jer luk kao namirnicu do tada nisam ni primjeivala. U ratu smo se brzo uvjerili kako je luk nenadoknadiv.

Bez njega je sve bilo slabo i bljutavo. Tog ljeta nam je

kominica Branka dala jednu lukovicu i po jednu papriku i paradajz (poslali joj njeni sa Ilide preko Kiseljaka uz pomo jednog
katolikog popa). Toga dana smo se ba poastili. Pola luka je
Radivoje isjekao na sitne listie koje smo poredali po krikama
hljeba, a pola je Anica stavila u jelo. Na isti nain (tanki listii
na hljebu) pojeli smo i papriku i paradajz. Tokom zime konano
je stigao i Politikin paket od Stanie, u njemu je bilo dosta luka,
ali je bio smrznut i polutruo. Ipak to je bio pravi dar.
Tada su meu domaicama kolali ratni recepti, kao to su
pateta, majoneza, sir za mazanje. Sve sam te recepte namjerno
zaboravila, ali se sjeam da su osnovni sastojci bili umueno brano, ulje, sire i narendana konzerva (za patetu). Poslastice su bile kuglice od sojinog brana (veoma rijetko) i tzv. pljacke (Aniin
naziv i izum): preni listii dizanog tijesta posuti eerom.
Bilo je i nekih svjetlijih trenutaka kad smo dobijali Karitasove pakete, a naroito moje pakete iz Beograda u kojima
se nalo mlijeko u prahu, margarin a bogami, jednom i velike
konzerve uvea. Ja sam imala neto para (maraka) i tog prvog ljeta sam poneto i kupovala na pijaci, npr. suene vrganje, a jednom sam kupila i ivu koko. Platila sam je 40 maraka i kad sam je preuzimala od prodavca iskoila mi je iz ruku.
Nastala je jurnjava, ali sam je ipak uspjela uhvatiti. Radivoje joj
je na balkonu odsjekao glavu, slatko smo je pojeli, iako je bila
matora i meso joj je bilo tvrdo kao vrag. U jesen sam preko agolja (opet kiseljaka veza) kupila frtalj malo veeg praseta.
Razvlaili smo to koliko smo mogli. Kada bismo pojeli
sve zalihe, pogaali bismo ko bi mogao dobiti paket i desilo
se da bi on uvijek stizao. Jednom su eumi dobili paket od
jedne poznanice (ni rod ni pomozbog) iz Osjeka (selo kraj Ilide), a jednom od bivih kolega, izbjeglica iz Beograda. Kako je rat odmicao, potpuno je nestalo robe u gradu, pijace i
prodavnice bile su zatvorene (razvaljene), a poneto se moglo
kupiti samo po okovima od vercera i to za marke:

101

102

kafa 50 maraka
konzerva 20 maraka
brano 10 do 20 maraka
ulje 20 do 30 maraka (u najveoj krizi 60 maraka)
eer 20 maraka.
Mesa, povra i svega drugog jednostavno nije bilo.
Iznad svega, najvei problem bio je sa hljebom. Sreom
tada smo jo imali brana i struje i nije bilo problema da sami
peemo hljeb. Kasnije je i toga nestalo i dovijali smo se na
razne naine. Jedan od naina te zime je bio da odemo u neiju kuu gdje ima poret i da ponesemo svoja drva za peenje
hljeba, ali to se vrlo brzo pokazalo kao neracionalno, jer su ti
poreti gutali silna drva, a ujedno smo grijali tuu kuu dok
smo mi kod sebe cvokotali.
Anica je patentirala peenje hljeba u ekspres loncu koga
bi zagrijala na bubnjari. Na taj nain je dobijala male okrugle
pogae, obino bi ispekla etiri, za svakog po jednu, uz napomenu da moemo odmah da pojedemo ili da razgodimo za cijeli dan. Utipci su u poetku bili dobra zamjena, ali poto su
gutali puno ulja, nismo esto mogli da ih pravimo. Kolika je bila
teko bez hljeba najbolje govori primjer jedne Slavojkine kolegice koja je na prekor svog efa to kasni na posao, odgovorila:
Utipak mi obezbjeuje energiju od Aneksa (gdje je
stanovala) do Veletrnice, a dalje troim vlastitu supstancu.
Jedno vrijeme me oko me vodio da peemo hljeb kod
njegovog kolege Predraga na engi-vilu. Ispostavilo se da je
on moj zemljak iz Rainovaca. Predrag je imao puno predsoblje drva i njegov poret je po cijeli dan gorio, a na njemu je
kuvao sav komiluk. Trebalo je samo ekati na red. Nije uvijek bilo zgodno otii do njegove zgrade, a bilo mi je i neprijatno pa smo ovo koristili samo u krajnjoj nudi. Drava je
uvela racionalno snabdjevanje hljebom, po 23 dkg po osobi
(vekna se sjekla na tri ili etiri dijela), ali to je bilo samo na
103

papiru. Veinom nije bilo struje, a pekara je pomou generatora radila samo za vojsku i povlatene slubenike. Kad bi se
hljeb pojavio u improvizovanim prodavnicama, stvorili bi se
redovi i mnogi izgladnjeli ljudi bi svoje pare odmah, na licu
mjesta pojeli i sljedeih dana su gladovali. Anica je kao penzioner i s obzirom na svoje godine imala pravo na hranu u narodnoj kuhinji. Dobijala je neki orbuljak, ali i pola vekne hljeba.
Naalost, ta kuhinja je vie bila zatvorena nego to je radila.
Redovna humanitarna pomo koju su slale Ujedinjene
nacije (UNHCR) odlazila je najvie za vojsku i policiju i u
druge svrhe, a najmanje je stizala do graana. Ona se dijelila
preko Mjesne zajednice i tu smo svi bili ravnopravni. Svaki
stanar, bez obzira na nacionalnu i drugu pripadnost dobijao bi
jednom u mjesec i po dana jednaku koliinu namirnica. To je
po glavi izgledalo otprilike ovako:
kg brana
2 dcl ulja
etvrtina konzerve mesnog nareska, zvanog krava (po slici na konzervi)
200 grama eera
200 grama rie
200 grama pasulja ili lee.
Ponekad je bilo feta sira i to isto etvrtina konzerve (bukvalno su noem sjekli konzervu na etvoro).
Nisu bili loi ni ameriki lan paketi koji su povremeno
dijeljeni a predstavljali su jedan obrok po osobi. To bi obino
bilo neko konzervirano jelo sa mesom, slani kreker, pare okolade ili slatkog keksa, kesica kafe i eera i siuna flaica
tabasko sosa. Uz to je bila salveta i plastini pribor za jelo.
Poto su Muslimani odbijali jelo sa svinjskim mesom, mi smo
obino traili etiri porka i lijepo se poastili kad to spojimo.
Kao katolika porodica imali smo sreu da povremeno primamo namirnice od Karitasa, i tada smo dobijali po kilogram od
104

CIGARE

svega, a izmeu ostalog i mlijeko u prahu. Uz to su penzioneri

(Anica i Radivoje) povremeno dobijali neki ameriki tvrdi keks
koji niko nije mogao da zagrize, bio je netopiv u vodi, a mogao
je da se konzumira samo ako se samelje. U Karitasu su stajale
velike kutije tog keksa i svako je mogao da uzme koliko hoe.
Na kutiji je, pored oznake USA i amerike zastave, pisala i godina 1957. Valjda im preteklo iz korejskog rata. Penzionerima
su dijelili i neki sitni crni pasulj koji se ni na koji nain nije mogao skuvati i ostala je vjeita tajna emu je u stvari sluio.
Najsigurniji i najznaajniji izvor ishrane, ipak, bili su paketi koje su mi slali Stania i djeca iz Beograda, ali o tome e
jo biti rijei.
Hrana je u tom ratnom vremenu bila glavna tema, alfa i
omega svega. Svako se dovijao kako je znao i krio svoje izvore. Bilo je prosto nepristojno da se hvali koliko hrane
ima, a pogotovo da se pred drugima gosti. Deavalo se da
neko naie u vrijeme kad smo jeli. Mi bismo onda mahinalno
sakrivali tanjire pod stoli. Nismo to radili zbog krtosti i sebinosti, ve zbog toga to nismo mogli da ih ponudimo da
jedu, jer hrane nije bilo dovoljno, a inilo nam se nepristojnim da jedemo pred njima. Svi su se tako ponaali. Kaa mi
je priala da je dobila paket iz Zagreba sa nekim kobasicama
dok joj je mu bio u bolnici.
Neka mi Bog oprosti rekla je ali meni je prosto drago da ga nema pa mogu sama da jedem sve ovo.
Slino se desilo i meni kada me je posjetio Danijel (jedan
Amerikanac koga je poslao Milivoje) i donio neku kesu, koju
mi je kao poslao Milivoje. Spustio je tu kesu na sto, a iz nje
su izvirile kobasice. Priala sam s njim i kuvala kafu, ali cijelo vrijeme sam virkala prema onoj kesi i kobasicama. Jedva
sam ekala da ode, i kad sam ga ispratila, odmah sam potrala i
onako bez noa, poela rukama da kidam kobasicu, trpam je
usta i jedem bez hljeba. To je jednostavno bilo jae od mene.
Bilo kako bilo, ipak, ne mogu rei da sam umirala od gladi.

U jednom telefonskom razgovoru, Vaso me pitao ta mi

je najvei problem. Interesovao se da li u prodaji ima dosta
hljeba.
Ma kakav hljeb, najvei problem mi je kako da nabavim cigarete.
Govorila sam istinu, to je zaista bio najvei problem u
ratu. Ne znam nikog da je u ratu prestao da pui, ali znam
mnoge kolebljivce koji su ranije ostavili duvan, a u ratu ponovo poeli. Meutim, svi su poeli da kriju svoje cigarete i
svoje linije nabavke. Uglavnom smo nosili kutiju sa jednom
cigaretom tako da nam niko nije mogao traiti, a mi nikoga
nismo mogli ponuditi. Pazila sam i da ne isputam dimove
pred onima koji su bili u krizi. Rijetko je ko nekoga astio cigarama, iako smo kad su u pitanju prehrambene namirnice
ipak zadrali neki vid solidarnosti. Jednom umalo to nisam
ubila oku kad je od onih cigara koje sam mu ustupila, jednu
dao Selimu. Isti oko je jedne veeri sav ozaren uletio kod
euma i ispriao neto nevjerovatno: naao je na stepenitu
pravu pravcatu cigaru. Taman ju je zapalio i poeo teatralno da
isputa dimove, kad na vrata banu Dada sva crvena i oajna:
Da nije neko naao cigaretu na hodniku, izgleda da mi
je ispala iz kutije.
Slegnuli smo ramenima, ona je izletila da jo malo potrai, mi smo se naduli od smijeha, a oko je i dalje isputao dimove. Dada je inae bila dobro snabdjevena, ali se deavalo

105

106

da joj ponekad isporuka zakasni, ili ona loe procijeni zalihe.

Kad bi ujutro rano neko pokucao na vrata, znala sam da je
ona. Stajala je tamo u bade mantilu, raupana i sa patnikim
izrazom na licu. Pruila bi ruku i samo rekla: daj. Pruila bih
joj cigare, a ona bi mi najee jo u toku dana vratila.
Nekoliko mjeseci pred rat poela sam da kupujem cigarete na pijaci. Nestalo je u trafikama mog omiljenog upitnika,
LD nike fabrike duvana, pa sam prela na sarajevsku drinu.
Istovremeno su se pojavili verceri koji su prodavali teke
drine jeftinije nego na trafici. Imala sam ve odreenu zalihu
kad su poela granatiranja, ali se ona vremenom istopila. Sreom, povezala sam se sa kominicom iznad nas, iji su sinovi
na neki voleban nain uspijevali da i u najveoj krizi nabave
cigarete iz sarajevske duvanjare. Postala sam im stalna muterija i pretplatnik. Kasnije su oni napustili tu djelatnost pa
sam se dovijala na drugi nain. Kad je bilo mirnije znali su se
pojaviti preprodavai i na naoj pijaci. Pojavljivale su se cigarete raznih maraka, ali ja nisam birala. I nisam alila devize. Nekako se ustalila i cijena 10 maraka za kutiju, sto maraka teka. Tako je ostalo cijelo vrijeme rata. Kasnije mi je
Goran redovno nabavljao cigarete od jednog svog komije
koji ih je dobijao kao vojniko sljedovanje. Ponekad su se cigarete pojavljivale u slobodnoj prodaji posredstvom Mjesne
zajednice. Na prvu vijest svi su stajali u red, mnogi su dolazili jo u rano jutro (po noi nisu mogli zbog policijskog asa).
Red je vijugao oko parka i zgrade. ekalo se satima, najee
uzalud jer je kontigent cigareta bio mali, a esto se uopte nisu ni pojavljivale. Da bi se ouvao red, omeili su ga nekim
konopcem, a jedan komija je stalno vikao: odmakni se od
page da bi spreio potencijalne padobrance. Kad bih ujutro ula to njegovo odmakni se od page, znala sam da se
ve formirao red. Ponekad su djeurlija vikala isto, vjerno
imitirajui njegov glas, a mi bismo bezglavo jurili da zauzmemo mjesto.

Povremeno se u prodaji pojavljivao i duvan, dobijala sam

ga ponekad i u koli. Bio je pakovan u kesice od dvadeset
grama. Pokuala sam da motam cigarete, ali nisam uspijevala. Dunja i Dubravko su odnekud izvukli neku spravu i vrlo
vjeto ih motali u pelir, jer drugog papira nismo imali. U taj
pelir je i Vuko motao ogromne cigare za Muberu i ona je
sva ponosna dolazila kod mene i sa zadovoljstvom puila bez
obzira to joj je duvan ispadao i papir ponekad planuo.
Fabrika duvana Sarajevo je tokom cijelog rata proizvodila cigarete za vojsku i druge i nije granatirana. To je bila jo
jedna ratna misterija. Vremenom im je nestalo materijala za
ambalau. Pojavila su se pakovanja sa tampanim papirom,
kao da su napravljena od stranica knjiga. Poela sam da itam
tekst i shvatila da se radi o radu o bosanskoj pripovijeci iz
knjige prof. Zdenka Leia koja je tampana pred rat kao projekat Staniinog Instituta. Poto sam imala neke knjige iz te
edicije, uporeivanjem papira i sloga, bila sam sigurna da se
neko doepao tog tiraa koji nije bio distribuiran. Kasnije je
prof. Munib Maglajli, ratni rukovodilac Instituta, javno protestvovao zbog toga, ali bez velikog uspjeha. Cigarete su se i
dalje pakovale u knjige. (Jednu takvu kutiju, praznu, uspjela
sam da prokrijumarim Stanii u Beograd).
Kad je nestalo knjiga, cigarete su jednostavno zamotavane u sjajni srebrnkasti i drugi papir. To su bili valjkasti paketii na ijim su krajevima virile cigarete bez filtera kao neki
otvori. Zbog toga je ovo pakovanje nazvano VBR po istovremenom oruju viecijevnom bacau.
Meni je bilo olakano i to to sam u drugoj godini dobijala pomalo cigareta u koli umjesto plate. Inae, cigarete su
znaile isto to i novac, mogao si ih prodati, ali i trampiti za
namirnice. Ja sam, mada rijetko i to radila. Davala sam veliku
konzervu haringe za teku, a to se moglo i sa bocom ulja ili
kilom brana. Brano i ulje sam uvala, a konzerve nisam alila. Moja najznaajnija trampa bila je kad sam uspjela da za

107

108

video kasete dobijem cigarete po kutiju za svaku. Za filmove Ko to tamo peva i Sabirni centar dobila sam samo jednu
zato to su iz agresorske drave. Kao da nisam mogla odguliti naljepnice.
Naravno da sam od poetka strogo racionalisala potronju cigareta. Svakog jutra odvajala sam sledovanje za taj
dan, radilo se o deset cigareta, jedan dio sam ostavljala za
Dubravka i Anicu, a sve ostalo sklanjano je daleko od oiju.
Puila sam uz kafu, poslije doruka i poslije ruka i veere.
Praktikovala sam da to bude uvijek u puni sat i tu naviku sam
zadrala i danas (to se tie vremena, ali, naalost, ne i to se
tie broja). U kolu sam uvijek nosila jednu cigaretu, a u Medicinsku, dvije due sam se zadravala na putu.
Prava kaika u med mi je pala kad se pojavio Danijel,
Amerikanac koga je na mene uputio Milivoje. Prvi put kad je
doao, uz kafu koju sam skuvala puio je neke tanke crne cigarete koje je usporenim pokretima vadio iz metalne kutije i
palio. Nije me ponudio. Puila sam svoj VBR kroz mutiklu i
zamrzila ga iz dna due. Sutradan je, meutim, doao i samo
mi kroz vrata ubacio dvije teke marlbora i bocu viskija. Iskupio se. Nastavio je tako sve dok je boravio u Sarajevu, do
kraja ljeta 1994. Samo bi se povremeno pojavio s poklonima.
Jednom mi je poslije boravka u Londonu donio tri kutije dugakog marlbora. Bio je to pravi kvalitet jer ono to mi je
inae donosio bilo je iz unproforskog vojnikog sljedovanja i
sumnjivog kvaliteta, ali poklonu se ne gleda u zube.

109

GRIJANJE BUBNJARICA MOJA

PRIJATELJICA

Nikad mi dnevna soba nije bila tako prljava i aava

alim se ja.
Pa nikad niste imali bubnjaru u dnevnoj sobi tjei me
Anica
Kad je zahladilo i postalo izvjesno da od centralnog grijanja te zime nema nita, poela sam da smiljam kako da to
pitanje rijeim. Vjeiti optimista, Radivoje nije dao ni pomenuti da se u njihovu sobu instalira bilo kakva pe. Ne mogu,
valjda, ostaviti tolike ljude da se smrzavaju, osposobie oni
nekako to grijanje. Pola grada je bilo razvaljeno, sve zalihe
uglja i nafte iz kotlovnica je opljakano, na prozorima smo
ve imali plastine folije i ja nisam bila optimista. Imala sam
jednu okruglu konzervu od deset litara u kojoj sam u vrijeme
neke ranije nestaice kupila zalihu jestivog ulja. uvala sam
je ne znam ni ja zato. Dubravko je ve jednu takvu instalirao
na svom balkonu. Sluila je u toku ljeta za kuvanje. Ovu moju je usavrio: unutra je stavio reetku, izrezao mala vratanca
za loite i vratanca za pepeo, a ja sam je oblijepila glinom.
Sulunar je napravio od tri litarske konzerve (takoe od ulja),
ak je u njega montirao pare lima za regulisanje plamena.
Na jednu staru stolicu bez naslona stavila sam prvo poklopac
od poreta, zatim poreala cigle naene na obali Miljacke,
stavili smo na njih peicu i prikljuili je na kuni dimnjak, iji mi je otvor do tada sluio kao ventilator za odvoenje duvanskog dima. Zapalili smo papire i peica je zabubnjala, bie mi to najljepi zvuk tokom dugih zimskih dana i veeri u
naredne dvije godine.
110

Bilo je vrijeme da se pobrinem za ogrijev. Na pijaci sam

naila na neke mladie koji su prodavali suve bukove cjepanice, 20 maraka po kolicima. Kupila sam svu njihovu robu,
troja kolica 60 maraka. Momci su opljakali neiji podrum
i nisu znali na kakvo su blago naili. Radivoje je svaku tu cjepanicu prerezao jo na tri dijela da bi ih prilagodio dimenzijama moje peice. Uz to sam sa Anicom nakupila i neto uglja
ispod toplane, a pokupila tu i tamo poneku granicu, iscijepala neke stare stvari sa balkona i ogrijev za tu godinu je bio tu.
Meutim, glavni izvor goriva bili su silni papiri u mojoj
kui. Imao je pravo onaj policajac: u kui sam imala previe
papira. Prvo su stradali preostali inkriminisani NINovi, onda
razne broure i na kraju knjige. I ja sam, kao i veina mislila
da je dovoljno ubaciti knjigu kao cjepanicu i da e ona planuti, ali nije bilo tako. Knjiga bi samo tinjala, pe se dimila i od
vatre ne bi bilo nita. Zato sam razvila pravu tehnologiju grijanja na knjige i asopise. Dakle, bilo da se radi o asopisu ili
knjizi, prvo treba izderati stranicu po stranicu, zatim po dvije
tri takve stranice snano uvrnuti i napraviti smotak, to smo
zvali briketi. Povoljno je bilo da se takvi smotuljci pokvase i
prosue, ali kako to nije uvijek bilo mogue, mogli su da se
loe i takvi kakvi su. Korice su bile prava poslastica, pogotovo one tvrde u platnenom povezu.
Dakle, dobila sam novu stalnu zanimaciju. Primakla sam
fotelju do same pei na vrata koja vode u trpezariju i pravila
brikete kad god sam imala slobodnog vremena, a imala sam
ga napretek. S jedne strane fotelje imala sam kutiju punu asopisa ili knjiga, a na drugoj kutiju u koju sam slagala gotove
smotuljke. Prvo sam tako sredila obine asopise, onda sam
prela na materijale koji su nam stizali za razne sastanke. Onda sam prela na broure, partijske i ostale. Primijetila sam da
najbolje gori obian grubi papir kompost, pa sam se bacila
na gomilu takvog papira na kojem je Stania ispisivao zabiljeke za svoju doktorsku disertaciju. Disertacija je bila obja-

vljena, kao i bibliografija radova, nisam smatrala da je velika

teta jer su ti papiri ionako godinama skupljali prainu na podu pored kreveta, ali mi on to, ini mi se, nikada nije do kraja
oprostio. Jo na poetku sam spalila opasne knjige Radovana Karadia, Nogine i sl. (previe papira), a onda prela i na
ostale. U prvom redu sam birala knjige raznih pjesniia koji
su nam ih nesebino poklanjali. Kad sam to rekla Muberi,
ona mi je odobrila, ali me ipak zamolila da ne diram njene.
Ako ikako moe, nemoj mene da spaljuje, molim te.
I nisam, naprotiv, njene knjige sam poreala na vidnom
mjestu na regalu, naroito jednu zbirku sa Sarajevskih dana
poezije koja je imala zelene korice. Svi su me saaljevali kad
sam priala o grijanju na knjige, a ja ih u stvari nisam alila.
One su odtampane i rasprene po mnogim bibliotekama, nee propasti zauvijek, a meni je prijetila ta opasnost. Kad je
Danijel u Njujorku priao nekom svom drutvu o tome, oni
su ganuti sakupili trista dolara i napisali mi utjeno pismo. U
svom odgovoru uz zahvalnost, napisala sam: nikada nijedna
knjiga nije donijela toliko dobra ovjeku, koliko su ove moje
meni dok su me grijale u hladnim sarajevskim ratnim noima.
Pored papira i drva, za loenje su dobro dole i stare cipele, kao i razni plastini predmeti. U stvari, sve do ega smo
mogli da doemo. Meutim, dolaskom hladnih dana na ulici
vie nikakav otpad nije mogao da se pokupi. Svaki papir,
svaki dio drveta, makar se radilo i o najmanjoj treski, nikakva
stara cipela ili krpa nije mogla da se nae. Ako bih neto od
toga sluajno nala da je nekom ispalo, odmah bih trpala u
torbu ili depove. (Ta navika mi je jo dugo ostala. Kad sam
dola u Beograd i dok smo ivjeli na Avali, stalno su mi tana
i cekeri bili puni granica. Kad bih na putu vidjela pare drveta, jednostavno ne bih mogla da odolim). Jedno vrijeme drala sam asove u jednoj prostoriji pored granapa koja je izgleda bila neka kancelarija. Tu sam u jednom razvaljenom
ormaru nala gomilu papira, ostaci nekadanjih ratnih plano-

111

112

va trgovakog preduzea koji su se, kad je rat stvarno poeo,

pokazali potpuno beskorisni. A godinama smo ih pisali i dopunjavali, i sama sam u svojoj kancelariji na Jezeru ostavila
gomilu takvih papira u identinom ormaru. Sada sam se bacila na ovo blago i kad god sam imala zadnje asove u toj
prostoriji, ostajala bih poslije izlaska aka i natrpala punu
torbu tih papira i nosila kui. Dubravko je, meutim, pronaao razvaljeno skladite knjiga u blizini Kinoteke u ijoj je
zgradi radio kod nekog privatnika. Izgleda da je skladite pripadalo nekom beogradskom izdavau i knjige su bile otud.
Dubravko je kad god bi to mogao, donosio po pun ruksak tih
knjiga, bilo je meu njima i vrijednih za itanje. Mi bismo ih
prvo proitali, a onda bi Anica na njima kuvala ruak. Tako
sam proitala dvije knjige Efemerisa D. Medakovia, Memoare kralja Petra II Karaorevia i jo nekoliko slinih, to
je bilo pravo osvjeenje u ratnim uslovima.
Te prve ratne godine, kad je zahladilo, uli smo da ljudi
sijeku drvee po parkovima, ali drvee u naem parku i u drvoredu niko nije dirao. Malo sam se udila tome, ali sam onda od moje kume ula priu: njihov komija, inae jedan od
deurnih pijanaca u Slavkovoj birtiji u mirnodopsko vrijeme,
posjekao je jedno drvo iz drvoreda pred njihovom kuom. Za
to je uo Edo, dozvao ga i namlatio na mrtvo ime. Jo je rekao da svima prenese da se drvee na Otoci ne smije dirati.
To je preneseno usmenom predajom i zaista, na park i na
drvored su ostali itavi. Sam Edo (odnosno njegovi ljudi) cijelu jesen je dovlaio velike trupce u svoj tab smjeten u lokalno obdanite.
Jedne noi, temperatura je bila dobrano ispod nule, sluajno sam pogledala kroz prozor i vidjela neko kretanje na
cesti preko Miljacke. Tamo je bio jedan ve poodrastao drvored javora. Sad u noi oko svakog drveta su grupice ljudi neto poslovali, djelovali su mi nekako odrpano zato to su svi
bili vieslojno obueni i zabraeni. Razaznala sam da ubrza-

no i spretno sijeku i obaraju drvee u tiini. Cijeli taj prizor:

tamne prilike u krpama koje vijore i koji neto posluju po
smrznutom snijegu sa saonicama i kolicima podsjetio me na
prozore iz opsjednutog Lenjingrada u dokumentarnim filmovima koje smo esto gledali. Ujutro nisam znala da li je noni
prizor bio stvaran ili moda samo moj san, ali kad sam pogledala kroz prozor i vidjela da drvoreda vie nema ni u najmanjem tragu, znala sam da nisam sanjala.
Sjeam se jo jednog slinog dogaaja. Dubravko i ja
idemo sa sankama da podignemo neki moj paket kod ADRE.
Prolazimo izmeu kua na engi-vili i u jednom dvoritu
vidimo kako su stanari zgrade spopali jedno ogromno drvo.
Jedni se popeli pa pilaju grane, a drugi na smjenu podsijecaju
korijenje i stablo. Vratimo se istim putem poslije neto vie
od sat vremena, kad drvetu ni traga. Sve su pokupili do posljednje granice, ima samo malo piljevine u smrznutoj travi.
Ostao je i panj, ali i na njemu su ve radile vrijedne komije i
njega do uvee sigurno vie nee biti.
Nisu svi loili papire i skupljali granice, bilo je i onih
koji su to pitanje rijeili tako to su dovaljali drva iz parkova
i oblinjih uma kao Edo, ili su imali agregate za struju to su
imali vieniji borci i aktivisti, a najvie kriminalci i njihove
porodice koji su se stavili na raspolaganje za odbranu grada.
Oni su imali dovoljno nafte i nisu oskudijevali ni u emu.
Ironino su zvuale vijesti kako su od tek pristigle humanitarne pomoi u hrani i gorivu prvo snabdijevane bolnice, kole,
obdanita i kolektivni centri kad smo znali da su sve kole i
obdanita bili pretvoreni u tabove lokalnih vojnih jedinica, a
izbjegliki centri nisu ni postojali jer su se sve izbjeglice
smjestile u naputenim stanovima. Ispod mojih prozora bile
su u prizemlju prostorije muslimanske humanitarne organizacije Merhamet. Tu je esto bio red (nikad predug jer je postojao odreeni raspored) za dodjelu pomoi u hrani. Vidjela
sam da su im paketi prilino veliki, a bilo je i kafe i mlijeka u

113

114

prahu i sl. Jedan dan ujem neku buku i galamu, pogledam i vidim da se dolje iz kamiona istovaruju drva. Divne bukove cjepanice duine 1 metar. Uskoro su sve bile razdijeljene i moje
komije Muslimani su ih uz smijeh i poalice vukli uz stepenice.
Kad je palo (ili osloboeno) brdo u, valjda su borci dobili koncesiju da tamo sijeku umu, otada je redovno bilo drva na pijaci ili oko zgrada. Drva si mogao kupiti ili trampiti.
Tako sam ja, na primjer, trampila vreu drva za kilu mlijeka
u prahu, ili kesicu groica od pola kile, ili za litar ulja. Ove
namirnice sam dobijala od mojih iz Beograda i poto sam oekivala jo paketa, liila sam se tih nekih luksuza zarad grijanja.
Uz ratnike, na u po drva su poeli da odlaze i ostali,
uglavnom stariji ljudi i ene. Tako se i na Radivoje uortaio
sa svojim penzionerima i iao u drva. Nije bilo govora da oni
sijeku umu, mogli su samo kradom, kad prave drvosjee
odu, da nakupe koju granu i ostatke. To bi sve sortirali u vree i slagali na kolica. Za te potrebe, Radivoje je koristio djeija kolica sa kojih smo skinuli leaj, a dolje na tokove montirali neke daske. esto su gore dangubili cijeli dan lutajui i
ekajui da neto nau, a deavalo im se da im ve nakupljena i sortirana drva neki obijesni ratnici jednostavno otmu.
Pravi ampion u izvlaenju drva sa ui bio je na komija
Tria koji je i bio rodom odozgo pa je dobro poznavao staze i
bogaze. Njegovi naramci su bili najobimniji i nikad mi nee
biti jasno kako je toliku koliinu drva uopte mogao da dovue na leima (nikakvog prevoznog sredstava nije imao) i jo
da sve to popne na 14. sprat. Jednom je Tria izazvao pravu
uzbunu kad se do kasno nije vratio kui. Njegov sin se raspitivao kod ostalih drvosjea i saznao da je neko vidio nekog ovjeka sa drvima mrtvog na putu. Pojurio je tamo i konano naao
oca koji je bio iv i zdrav, ali je povukao preveliki naramak koji
mu se razvezao i nikako nije mogao ponovo da ga spakuje.
Izmeu ostalog, vaan izvor materijala bio je i namjetaj.
Prvo smo cijepali neke stare i odbaene stvari, a onda smo

preli i na novije. Ja sam uz pomo komija prvo iscijepala

dasku za mijeanje, ormari za cipele sa balkona i kuhinjske
elemente, koji su nam preostali kad smo kupili nove. Pri kraju sam prela i na djeiju sobu. Bilo bi mi ao da to neko koristi kad ja odem. Iako mi se srce cijepalo jer sam se sjeala
sa koliko smo ljubavi odabrali tu braon-be kombinaciju, unitavala sam jedan po jedan komad i na kraju Tamarin krevet.
Nisam unitila sve jer nisam stigla prije odlaska.
Otprilike u februaru 1994. dobili smo plinsko grijanje.
Pripreme su trajale dugo i nismo ba vjerovali da e se to i
ostvariti. Platili smo 120 maraka za uvoenje i za to dobili
plin do vrata stana. Vanjske instalacije je obezbijedio UNPROFOR kao humanitarnu pomo, a mi smo platili kunu
mreu do vrata stana. Bile su to prilino primitivne instalacije: kroz cijeli neboder vertikalno su postavljene debele cijevi
sa obje strane stubita, iz njih su izvedene tanje cijevi za svaki stan koje su provedene u hodnik. Dalje smo morali sami.
Na taj izvod u stanu postavljao se glavni ventil na koji je nakaeno obino plastino crijevo za vodu koje je vodilo plin
do sobe. Na kraju ovog crijeva, opet je bio ventil, pa metalna
cijev, opet ventil pa neto kao rotiljska reetka sastavljena
od cijevi koje su bile probuene. Taj dio se stavljao u pe, a
rupe su sluile za putanje i gorenje plina. Crijevo i ventile
nabavili smo na crnoj berzi, a imala sam i neke nove vodovodne ventile, dok mi je montau svega toga uradio okin
roak Jovo, majstor za sve, inae izuzetno trezven i pouzdan
ovjek. Plina ee nije bilo nego to ga je bilo, a kad ga je
bilo, ova skalamerija je, istina, obezbjeivala trenutnu toplinu, ali i uasnu a i smrad. Zbog neredovnog snabdijevanja
i nepanje, mnogi ljudi su stradali od poara i eksplozija, u
ovom periodu, vie nego od granata. Ipak, bila je to velika
pomo, jer ja, sa svim drvetom i papirima, nikada nisam mogla da zagrijem sobu vie od 14 stepeni, a ovo je omoguavalo prijatnu atmosferu. Da ne govorim o kuvanju.

115

116

DRUTVENI IVOT

Nikada nisam izgubila toliko prijatelja i nikada nisam

stekla toliko prijatelja kao u to ratno vrijeme. Zapravo, ne
mogu rei da sam izgubila mnogo prijatelja, pravi prijatelji su
to i ostali. Prije bi se moglo rei da sam stekla zauujui
broj neprijatelja, ljudi koji me uopte nisu poznavali a mnogi
me ranije nikad nisu ni vidjeli. Isto tako, desilo se neto to
sam mislila da postoji samo u literaturi i na filmu: u to ratno
vrijeme stekla sam mnogo novih prijatelja. Moda najvie otkako sam dola u Sarajevo. Ta prijateljstva su iskrena i duboka, i za cijeli ivot. Mnoga od tih prijateljstava rodila su se u
podrumu za vrijeme granatiranja. Bio je potreban samo pogled,
ili pomicanje da bi se nalo mjesto za mene bilo je dovoljno.
Vremenom se ustalio moj svakodnevni ivot. Ujutro bih
ustajala rano (jer sam rano i lijegala), odmah bih naloila vatru i stavila veliki ibrik vode da se grije. Tom vodom bih
oprala zube, a ostatak je iskoriten za kafu. Jutarnju kafu smo
pili zajedniki: Anica, Dubravko, Slavojka, ako nije ranije
morala na posao, i ja. Pozivala sam ih lupanjem u zid, odnosno u pod. Imala sam neke raznobojne oljice, naslijeene od
tetke, tako da je svako imao oljicu posebne boje, ja plavu,
Anica crvenu itd. To je bilo dobro iz higijenskih razloga s obzirom na nedostatak vode. Ponekad bi nam se pridruila i
kominica Marica od preko puta, Dada i ko bi ve naiao.
Uvijek sam kuvala ezvu za etiri oljice kafe, a ako bi se
broj gostiju poveao, jednostavno sam dolijevala vodu i prokuvavala soc. Slino je bilo i popodne u etiri sata. Oni ko117

ji su mi bili bliski, znali su da se u to doba kod mene pije kafa. Poto ulazna vrata nisam zakljuavala, pokucali bi i uli.
Mnogi su dobili prokuvani soc, to je esto zapadalo Miri iz
susjednog nebodera koja je ba u ovo doba esto dolazila da
donese poruke Crvenog krsta ili da se raspita o nekom komiji. Kvalitet kafe sam popravila kad smo doli do jema, a
kasnije i do penice koju sam prila i mijeala sa kafom. Kafa
se pila uglavnom kod mene, ali bila sam i pozivana kada je
moj komiluk bio u prilici da nabavi kafu. Odlazila sam ponekad i u druge kue, kod Raze, Jelenine profesorice ili nekih
mojih kolegica i uvijek sam dobijala oljicu kafe ili au razmuenog soka.
S obzirom na to da sam stanovala na treem spratu, deavalo se povremeno da se pojavi voda u cijevima. Zbog niskog
pritiska nije mogla da stigne do viih spratova, pa su komije
odatle dolazile da napune svoje posude. Redovne muterije
su mi bili Vuko i Mubera. ak su stalno kod mene ostavljali
kanister ili dva, da im natoim kad voda doe. Mubera je
obavezno dobijala kafu, i pravu i od soca, jer je njoj trebala
vea koliina. Oduila mi se na kraju kad su konano otili,
ostavila mi je svoje zalihe kafe. Dolazile su i druge komije
koje sam manje ili vie poznavala. Jedne veeri, ve kasno,
pojavio se neki mladi, uo je, kae da se kod mene toi.
Da, toi se, ali voda nasmijala sam se.
Izvinio se i objasnio da on stanuje u stanu Miroslava Homena i dok je sipao vodu ispriao mi je kako su mu oteli Homenov auto. I sama sam bila svjedok te scene, kada su neki
mudahedini jednostavno obili auto pred kuom. Ovaj mladi
i njegova sestra su strali dolje i pokazivali papire, valjda
ugovore sa Homenom, ali nita nije pomoglo, odvezli su
auto. Moj gost je bio ogoren. Njegova sestra bila je balerina,
a i on je neto radio u pozoritu. Homen je svima nama najavio da njima ostavlja stan i on se sada pravdao, alei se na
razne prijetnje okoline.
118

PAKETI

Dolazili su i moji aci, zatim, redovno, jedna Suada koja

je bezuspjeno pokuavala da izae iz Sarajeva i pridrui se
svom muu Hrvatu negdje u Dalmaciji. U dane kada je bilo
vode (a to nije bilo tako esto, nestaice su trajale mjesecima), prekrila bih tepih u trpezariji starim ebetom, skinula
slavinu sa crijeva za tuiranje da bi se lake toilo u kanistere
u mraku (jer obino kad bi bilo vode, nije bilo i struje) i sjela
u svoju fotelju uz pe. Ne bi ni ustajala kad ko zakuca, samo
bi viknula:
Ulazi.
ula sam od svojih posjetilaca da nisu sve komije tako
ljubazne i da neki jednostavno ne daju da im se ulazi u stan
da se ne prljaju tepisi, i sl.
Sve moe da se oisti i opere, samo obraz ne moe
iskoristila sam priliku da kaem mojoj uenici na slinu priu. Ona je bila pristojna i fina, ali njen otac je svojevremeno
govorio kako bi me najradije bacio preko stepenica.
Uglavnom, moja vrata su uvijek bila otvorena i, kako nije
bilo telefona, onaj ko bi htio da me vidi morao je da doe i da
pokuca.
Tako je, na primjer, jednog dana doao Velin otac da mi
javi da imam paket u Staroj pravoslavnoj crkvi. Njegov sin je
radio u Institutu kod Stanie, a stanovali su u neboderu preko
puta. ovjek je bio izbezumljen, roen u Srbiji, radio je kao
muziar na radiju i nije mogao da se snae u svemu ovome.
Bio je eljan razgovora, iako se do tada nismo uopte poznavali.
Navraao je jo nekoliko puta i odlazio donekle rastereen.
Na isti nain me nala i moja kolegica Zlata koja je uz
huku granata dola ak sa engi-vile da bi me obavijestila o
istom paketu.
Dolazili su tako i oni poznati i oni koje sam tek u ratu
upoznala. Neki da mi donesu neko obavjetenje, neki da me
vide, a najvie da bi sa nekim razmijenili misli. Nikada nije
bio toliki promet kroz nau kuu kao u to ratno vrijeme.

Paketi su mi u ratu spasili ivot. Posebno paketi iz Beograda. Stania i djeca su mi, bukvalno otkidajui od usta, na
razne naine redovno slali pakete. U njima su uglavnom bile
namirnice koje su i oni dobijali kao humanitarnu pomo: ulje,
brano, eer, ria i sl. U poetku su slali i cigarete, dovijajui se na razne naine, jer to nije bilo dozvoljeno. Usput reeno, svaki paket, a svi su na vie mjesta i punktova otvarani,
ukoliko bi u njemu bile primijeene cigarete ili kafa, bio bi
opljakan.
Jednom su mi poslali kutiju aja i napisali da su aj sami
brali i da ga odmah probam. Bilo mi je to malo udno, jer aj
nikad posebno nisam voljela i pila. Iskreno reeno, bila sam
malo i razoarana. Ipak, ostavila sam kutiju u plakar. Nekoliko dana kasnije, Slavojka mi kae kako nema nikakvog aja,
a ja se sjetih one kutije. Otvorim je i rutinirano zahvatim pregrt aja. Ruka mi, meutim, ostade gotovo prazna i dodirnu
neku tvrdu podlogu. Pogledam sa uenjem, kad tek samo na
vrhu neto malo aja, a ispod naslagane kutije cigareta (moj
stari niki upitnik).
Drugi put sam dobila dva fabrika pakovanja eera i popratno pismo u kome Stania pie o nekim mravima, na koje
moram da obratim panju kad otvorim pakovanje. Nita nisam razumjela i prosto sam se udila ta mu sve pada na pamet. Tek uvee opet pomislih na tu udnu poruku i odjednom
se sjetim onog aja. Ustanem, razderem kesu sa eerom i is-

119

120

pod tankog sloja eera zaista naem uredno sloene kutije

cigara. Kasnije sam im rekla da ne alju cigare i kafu, prvo
zato to su to prije svega krali i uzimali, a znala sam da su za
to potrebne velike pare i tamo u Beogradu za vrijeme velike
inflacije.
Prvi paket sam dobila preko Srpske pravoslavne crkve.
Poslije je kompanija Politika organizovala veliku akciju slanja paketa. Moji su napunili jednu vreu sa krompirom i lukom, a drugi paket konzervama i drugim namirnicama i takoe, sa malo luka i krompira. Ali, avaj, ti paketi su zapeli na
srpskoj strani, vozali ih tamo-vamo i veina namirnica je propala. Mnogi ih nikad nisu ni dobili. Ja sam dobila onaj sa
konzervama, poslije etiri mjeseca. Krompir je posve propao,
a od luka smo neto i iskoristili. Sjeam se da smo taj paket
digli u nekom magacinu smjetenom u protivavionskom sklonitu na Alipainom Polju u kome je bio mrkli mrak. Orijentisali smo se po glasovima ljudi i drei se zida. Kad smo
udarili u lea neke osobe, znali smo da smo stigli na kraj reda. Negdje daleko naprijed nazirao se titraj svijee pomou
koje su radnici traili i izdavali pakete. ekali smo nekoliko
sati. Kad smo primili paket i napolju ga smjestili na sanke
(bio je snijeg), vidjeli smo da se kutija skoro raspala. Radivoje je vukao sanke, a ja sam pridravala kutiju da se ne raspadne i da se namirnice ne pogube.
Ja sam se, u stvari, uzdala da e mi paketi stizati iz Hrvatske, jer sam znala da oni imaju vie hrane, ali je ispalo da
to otud nije bilo mogue. Kad mi je konano Dubravko rekao
da me vidio na nekom spisku paketa iz Zagreba, povezli smo
sanke i on je krenuo da mi pomogne. Meutim, ekalo nas je
veliko iznenaenje: paket je bio minijaturan, kutija teka dva
kilograma sa popratnim pismom u kome mi se Mirna izvinjavala jer je i teina i sadrina paketa bila strogo odreena. Bilo
je svega pomalo, ak i svijea i ibice, a zahvaljujui njihovom lukavstvu i malo kafe. Kafu su stavili u kutiju od cedevi-

te i opet zalijepili foliju. Raznjeio me taj paket iako je bio

mali.
Sljedei paketi iz Hrvatske dobila sam sljedeeg ljeta na
neobian nain. Jednog dana mi je na povjerenik za Karitas
donio poruku da se javim u Nadbiskupiju u Ulici Radojke
Laki. U poruci je pisalo da potraim asnu sestru Nevenku,
da ima pismo i paketi za mene. Otila sam sutradan i pronala pomenutu sestru. Ispostavilo se da je ona iz Bonjaka (selo do naeg) i da je ila u Zagreb u pratnji nadbiskupa Puljia,
a usput otila da vidi svoje i stigla za Ilino u Rajevo Selo kod
neke rodbine. Moji su uli za nju. Bio je kirbaj i svi su bili na
okupu, brzo su se organizovali, skupili maraka koliko je ko
imao (oko 150) i napravili mali paketi: kafa, cigare, svijea,
ibice, okolada. Popriala sam sa sestrom, uputila me u neke
tosove da se domognem Hrvatske i obeala da e dostavljati
pisma za njih. Rekla mi je da je i tamo dosta teko, da dolijeu granate iz Bosne, da je jedna pala i kad je ona bila tamo.
Ali to nije bila srpska granata, nije bila srpska, Muslimani provociraju Hrvate da napadnu Srbe u Brkom iznenadila me tom svojom izjavom i na neki nain utjeila.
Kad sam izala napolje, otila sam u trnicu Markale,
gdje su se obnovile neke radnje u kojima se prodavalo meso i
za 50 maraka kupila telee nicle. Lijepo smo se poastili.
Paketi su stizali i ovako i onako, ali presudnu ulogu je
odigrala ADRA, humanitarna organizacija adventistike crkve, za koju nisam ni znala da postoji u Sarajevu (a postojala
je u blizini kina Sutjeska kao ogromna graevina). Ne znam
kakvim su oni nainima, s kojom politikom i sa kakvim namjerama radili to to su radili. Uspostavili su most sa Beogradom (povremeno i u manjoj mjeri i sa Zagrebom) i redovno
prevozili pakete, odande sa hranom, a od nas sa odjeom i
stvarima za nae izbjeglice. Adra je zakupila magacine i prostor bive Veletrnice iza zgrade Socijalnog i tamo su objavljivali spiskove dobitnika paketa. Svi koji su onuda prolazili

121

122

buljili su u spiskove traei svoje ime. Meni je uvijek neko

javljao da imam paket.
Imala sam kolica koja je cijeli komiluk pozajmljivao
kad su ili po svoje pakete. Ja sam im rado davala, ali su imali obavezu da vide da li sam ja na spisku. Povoljne vijesti najee su mi javljale sestre Tabakovi (prve sarajevske trojke),
jer su me lako nalazile zbog istog poetnog slova u prezimenu. (Tako sam i ja pratila ime ene Staniinog roaka, Nede
Tutnjevi i po tome znala da je i ona u Sarajevu). Korisnici
kolica ponekad su neto odvajali iz svog paketa kao uur, koju kocku eera ili keks. Uglavnom, vijest da sam se nala na
Adrinom spisku izazivala je talas uzbuenja i kod mene i kod
mojih euma. Radivoje i ja ustajali smo ranije i hitali alejom snajpera odmah poslije policijskog asa i tamo uvijek
zaticali red.
ekalo se satima, Radivoje je nekad odlazio pa se vraao, ali je uvijek on vozio kolica. Kad bismo stigli kui, on je
precizno razvezivao kanafu na paketu paljivo ga otvarao i,
dok sam ja tragala za pismom i odmah ga itala, on je vadio
jednu po jednu stvar iz paketa i paljivo je stavljao na sto.
Kad sve poreda u pravilnom rasporedu, poinjemo glasno da
se divimo. Radivoje je stavljao naoari i itao etikete sa ambalae, sve to je pisalo, ak i ono na stranim jezicima, kreveljei se i karikirajui, naroito ako je u pitanju engleski jezik.
Pomno je prouavao konzerve i paketie sa svih strana. To su
zaista bili trenuci naeg najveeg veselja u ratu. Kad bismo se
dovoljno izdivili i izdovoljili prizorom punog stola, Anica bi
potrpala svu robu u kutiju i rekla da je nosim da nasamo uivam, jer je paket ipak moj.
U svom stanu, ponovila bih cijeli ritual, odvajajui ono
to u zadrati samo za sebe, veinom praak za oranadu,
kakao, dio mlijeka u prahu, suvo groe. Drala sam namirnice pred oima bar jedan dan, a onda ih odnosila u zajedniku kuhinju. Ponekad bih prodala neku konzervu za cigare, a

mlijeko u prahu i ulje za drva (kilogram mlijeka ili flaa ulja

za vreu cjepanica). Veinom smo, ipak, sadraj paketa rasporeivali i jeli do sljedee poiljke.
Posebnu vrijednost su predstavljali Karitasovi paketi.
Karitasu (katolikoj humanitarnoj organizaciji) javila sam se
prvog ljeta ne mislei uopte na pakete, ve mi se inilo da u
preko njih uspostaviti vezu sa rodbinom u Hrvatskoj, poto
telefoni nisu radili. Ali oni su usput uzeli sve moje podatke i
uputili me u crkvu na Stupu ako elim da aljem pisma ili
ako imam neke druge potrebe. Stup je, meutim za mene tada
bio tamo daleko, trebalo je proi preko barikada i biti izloen snajperima pa nisam nikad ni otila tamo. U jesen, meutim, neko nas obavijesti da odemo u Dom kulture u vrakino
Selo da primimo Karitasove pakete. (ula sam i ranije da oni
dijele pakete u crkvi na Malti i to svima koji dou bez razlike
u vjeri, ali da je tamo veliki nered i da je ak izbijala i tua).
Ovaj put, rekoe, dijele samo katolicima.
Krenemo Anica i ja putem nagore pored kotlovnice, kad
tamo gomila slupanih automobila preprijeila put. Uspentramo se preko gomile i kad se osvrnusmo, ugledasmo cijeli red
naroda kako ide za nama.
Nisam znala da ima ovoliko katolika na Otoci ree Anica.
Nisu, meutim, svi bili isti katolici, bilo je dovoljno da
imaju bar neku babu ili djeda te vjere u porodici pa su mogli
da dou u obzir. Primili smo tada kompletan paket od 18 kila: 3 litra ulja, po dvije kile brana, eera i pasulja, makarone, riu, konzerve i sl. Kad smo se vraale, vukui te pakete
stubitem, naila je Selimova ena (Krava smo je zvali zbog
izbuljenih oiju) i poela da vie i negoduje:
Vidi kako him njiovi daju.
Pa, fala Bogu da i nama neko daje, dajemo mi i vaima,
kroz kuu moje sestre prolo je desetine branskih Muslimana i sve ih je hranila i ugostila.
Izbeila je svoje ourde, kao: ta ova pria.

123

124

Kasnije nam nisu davali pakete, ve pojedinano namirnice u kesama. Ili smo u njihovo skladite na Alipainom
Polju gdje je bila i improvizirana crkva (u koju, nezahvalnici,
nikad nismo uli). Ta pomo prestala je kad su se rasplamsali
muslimansko-hrvatski sukobi, a onda, poslije pomirenja, opet
se nastavila. Kod Karitasa je uvijek vladao savren red, imali
smo svoje kartice i svoje povjerenike koji su nas precizno
obavjetavali o mjestu i vremenu podjele hrane tako da nikad
nismo dugo ekali.
Za ovo je vezan i jedan neprijatan dogaaj. Jednog dana
pojavie se na mojim vratima na povjerenik i jedan komija,
Primorac, Hrvat iz Hercegovine, opak i neprijatan ovjek.
Zatraie mi linu kartu, mislim sreuju evidenciju pa krenem da im pokaem. Ne uspijem odmah da je naem u tani,
ali naiem na zdravstvenu knjiicu u kojoj imam broj line
karte. Andrija, povjerenik poe da se snebiva i gledajui u
pod procijedi kroz zube da oni zapravo provjeravaju da li
sam ja stvarno katolkinja. Ja pobjesnim, tog mi je Primorca
ve svakako bilo preko glave, pa ponem da viem:
Zar ete stvarno u linoj karti nai taj podatak. E ba vam
je ne dam. Ja jesam krtena katolkinja, a vi moete da mi vjerujete ili ne, izlazite i da mi vie s tim niste izlazili na oi.
Andrija se izvinjavao, a onaj lopov je samo mugnuo.
Znam ja da je on uo o meni kao etnikui pa me prijavio
zbog paketa. Kako je bio opak i provokator, neto je loe jednom rekao i Anici na raun Radivoja, a ona mu se unijela u
lice i rekla:
Komija, Bog ne plaa svake subote.
Nekoliko dana kasnije, pogibe njegov jedinac sin od granate. Anica se iva pojela zbog tih svojih rijei, jer ona nije
bila zla, nego naprosto nije mogla da trpi ljudske gluposti i
bezobrazluke. Bili smo zgranuti tim dogaajem. Bilo nam je
ao momka, ali nismo iskreno mogli da alimo oca koji se
otada sasvim utiao, smanjio i uklanjao s puta kad nas sretne.

Jednom smo u naoj podrunoj koli svi dobili pakete koje su spakovali stanovnici nekog gradia u Francuskoj, bio je
mali, ali sladak: okolada, bombone, keks, kafa, eer, malo
makarona i rie.
Moram da priznam: dobila sam paket i od Merhameta
(muslimanske humanitarne organizacije). U to vrijeme sam
radila u koli pri Mjesnoj zajednici i nisam ila u kolu na
Bjelave, iako su oni poruivali da se javljam svakih petnaest
dana (toboe neki propis), ali ja sam se bojala granata i nisam
se odazivala. Jednog dana, iznenada doe mi na vrata naa istaica iz kole Jozefina i prenese poruku od domara Hame
da doem po Merhametov paket u kolu.
Ako ne doe, oni lopovi e ga uzeti, a ti na njega ima
pravo kao i svi nastavnici.
ta u, kud u, paket je u pitanju, krenem. Ponijela sam
ruksak i bez imalo nelagodnosti, poslije valjda godinu dana
uputila se na Bjelave. Pozdravih se sa Avdom (sekretarom
tajnikom) i Demilom (direktoricom), najnormalnije. Hamo
me diskretno pozva u podrum i tu primih ogroman paket, slian onom Karitasovom. Dovukla sam ga do Pofalia i malo
dalje, gdje me ekao Radivoje (u grad nije iao jer je tada divljao Caco i hvatao sve Srbe, mlade i stare, bez reda). U slast
smo pojeli i namirnice iz tog paketa.
Od Muslimana sam dobila jo jedan paket spletom sluajnih okolnosti. Neko mi se javio telefonom i zamolio me da
u odreeno vrijeme doem u prostorije Egipatske pomoi u
Ulici Radojke Laki. Kae moi u da razgovaram sa sestrom Marijom iz Zagreba. Po govoru vidjela sam da je stranac. Bilo je primirje i nije bio problem da odem, neto su me
boljeli zubi pa sam se povezala maramom. Nala sam navedenu zgradu i odreeni natpis na vratima, i ula. Tamo me
doekala posebna atmosfera. Neki Arapi i djevojke zamotane
od glave do pete. One su bile slubenice i prevodioci. Primio
me jedan onii mlai Arap, bogzna kako ljubazno. Zazvonio

125

126

je telefon, kratko je razgovarao, a onda mi dao slualicu.

Stvarno sam bila ubijeena da u nakon skoro dvije godine,
uti svoju sestru, ali nije bila ona. Javila se Zlata, Maletova
sestra, na brzinu mi je rekla da se s njima upoznala na Carini
gdje je radila i da se dogovorila da mi redovno daju pakete sa
hranom. Razmijenile smo pozdrave, a onda mi je moj domain mimikom dao znak da priekam i uskoro se pojavio sa
ogromnom zelenom kesom u kojoj su bile konzerve i druge
namirnice. Nosila sam tu zelenu kesu gradom sa osjeanjem i
stida i prkosa, eto i ja se malo ogrebala. Poslije su me Dubravko i Radivoje beskrajno zafrkavali zbog te kese i tzv. halal mesa, tako je pisalo na konzervi na engleskom jeziku. Kasnije su
me ovi iz Egipatske pomoi ojadili za neke rune radove koje
sam preko njih poslala a koji nikada nisu stigli do Zagreba, ali
tu sam donekle sama kriva. Hranu mi vie nikada nisu dali.
Tog proljea mi je i mama nekako uspjela poslati paket, a
pred kraj mi je i Marija poslala dva-tri sa pravim slavonskim
specijalitetima. Meutim, jedan je paket ostao do dana dananjeg tajanstven i neobjanjen. Javili su mi da sam na spisku
kod Adre. Otila sam i kad sam se javila, rekli su da je paket
iz Splita, dali su mi ga, ali na njemu je bio samo peat ADRE,
nikakve adrese nije bilo, ni primaoca, ni poiljaoca. Mislila
sam da je unutra pismo. Meutim nije ga bilo, ali je zato paket bio pun talijanskih specijaliteta (ak su bile i naljepnice
sa cijenama u lirama): konzerve najfinije tunjevine, pageti
svih vrsta, ulje, eer, slatkii i slani kreker. To je najljepi i
najkvalitetniji paket koga sam dobila, ali nikad nisam saznala
ko mi ga je poslao. Mislila sam da je neko od rodbine iz Zagreba, saznala sam da nisu, dugo sam vjerovala da ga je poslala moja tetka Ivanka iz Ljubljane, ili neko od njene porodice, ali kad smo se poslije nekoliko godine nale u Beogradu,
ispostavilo se da nije. Ko je da je nepoznati i misteriozni poiljalac, beskrajno sam mu zahvalna jer mi je priredio jednu
od najveih radosti u tom runom vremenu. Hvala mu.
127

Tako, zahvaljujui prvenstveno mojoj djeci i Stanii kao i

ostaloj rodbini i svim dobrim ljudima koji su na tome radili,
nisam umrla od gladi u Sarajevu.
II
Ve u proljee druge ratne godine poelo se priati da
Adra prima pakete za Beograd u kojima se mogu poslati
odjea i knjige za nau izbjeglu djecu. Paketi treba da se spakuju u vree ije dimenzije nisu odreene. Plaalo se 5 maraka po paketu. Narod je, naravno, navalio. Kasnije su odreeni
razni punktovi, ukljuile su se i druge organizacije, uvedeni
su i neki kuponi, ali Adra je ostala najsigurnija. Ja sam zaista
u prve pakete spakovala neophodnu odjeu i obuu, a naroito mi je bilo stalo da ubacim to vie knjiga. Kasnije sam trpala i posteljinu, to se nije smjelo, pa sam neto provercovala, a neto su i izbacili. Dubravko nam je saio ogromne vree od presavijenih lifera i arafa, a kasnije sam upotrebljavala i velike jastunice. To bismo uprtili na bicikl ili kolica i
ranom zorom gurali na odreeni punkt. Tamo smo stizali neto iza 6 sati (poslije policijskog asa) a do 9, 10 sati ekali
da pone prijem paketa. Sve skupa je trajalo satima, jer su
policajci pregledali vree, neke samo pipanjem, a neke i vaenjem kompletnog sadraja. Dok smo tamo stajali, prolazili
su ljudi na posao, veina nas je gledala podrugljivo, a mnogi
su i komentarisali:
Vidi Srba etnika (kako kad), sve alju za Beograd.
Treba im sve to pootimat. Ja bih to zabranio, neka idu ako
hoe, ali sve da ostave naim izbjeglicama. Sramota, kako
Alija to dozvoljava.
Poneki su i pljuvali u naem pravcu, a mlai ilkoi u kojekakvim uniformama su nam se unosili u lice i sipali uvrede.
Mi u redu, utili smo i u tiini se kretali naprijed pazei da ne
izgubimo red. Ponekad se pojavljivala i TV ekipa koja je to
128

snimala, pokuavali su i da razgovaraju s ljudima, ali su se

ovi izmicali. Poneki starac ili starija ena objanjavali bi da
alju stvari djeci koja su se sluajno zatekla van Sarajeva.
Ja sam u poetku slala neke opte teorijske knjige za koje
sam mislila da mogu Jeleni posluiti na studijama, a onda i
Staniine i druge. Pretrnula sam kada je jednom policajac poeo da razgleda te moje knjige, kao provjerava da nema na
njima peat biblioteke, jer kulturno blago drave BiH ne smije da se iznosi (a popalili su i rasturili tolike biblioteke). Izdvojio je ba Staniinu najopasniju knjigu Knjievne krivice i osvete, polemiku studiju na djelo vodeeg muslimanskog nacionalnog i knjievnog ideologa Muhsina Rizvia.
Ovo je knjiga vaeg mua ree.
Odgovorila sam pozitivno (ta sam mogla), spremna na
najvee neprijatnosti.
Meutim, policajac, sreom nije imao pojma ne samo ko
je Stania Tutnjevi, ve ni ko je Muhsin Rizvi. Pogleda samo prazne strane da nema peata i vrati je u vreu.
Neprijatnost je ipak dola, ali s druge strane. Jednom kad
smo dugo ekali, Radivoje je otiao do kue da vrati bicikl, a
kad mi se ponovo pridruio, ree da me u stanu traio neki
policajac. Nisam se posebno zabrinula, mislila sam da je neko od mojih uenika. Meutim, pri povratku kui, odoh odmah kod euma u stan i tamo zatekoh nepoznatog mlaeg
mukarca u civilu. Bili su usred razgovora i Anica mi se odmah obrati:
Vera, o vama je rije.
Onaj se malo zbuni pa poe da objanjava da je doao
zbog paketa. Prilino nabusito mu odgovorih da mi je dosta
tog nadgledanja i kontrole, da sam poslala paket legalno, kao
i stotine drugih ljudi, meu kojima sam vidjela i neka uniformisana lica koja su ulazila preko reda, da je sadraj pregledala policija, da imam potvrdu i da i on to moe da provjeri.
Nama je reeno da vi elite da napustite Sarajevo poe on.

Na to sam ja ve ozbiljno povisila ton, a Anica se isprijeila:

Ko vam je to rekao, zbilja je dosta maltretiranja ove ene.
Izvukosmo iz njega da me prijavio komija ije ime poinje sa S. i da je on morao da doe po slubenoj dunosti, ali
da je i on Srbin i da smo ga uvjerili da je prijava neosnovana,
pa e tako i napisati.
Znate, ljudi se svaim slue, vremena su teka. Ovaj
va komija, zasluan za odbranu Sarajeva u prvim danima, prvoborac, prijavljuje sve i svata, a mi moramo da provjerimo.
Koji prvoborac povikasmo mi u glas.
Znate li da sam ja uvijek meu prvima trala u podrum
kad zapuca i nikad nisam sila a da njega ve nisam zatekla
tamo velim ogoreno.
Ovaj se policajac sad poeo izvinjavati i raspitivati kako
nam je inae sa komijama. Otkrio nam je da je i Dubravko
prijavljen jer mi je, iako pripadnik Armije BiH (kopa rovove)
pomagao oko slanja stvari u Beograd.
Sve mi se zgadilo, otila sam u svoj stan i poela da kupim svoju najbolju odjeu i preostale stvari tako da sam napunila dvije ogromne vree i spremila se da sutradan poaljem novu poiljku.
Ujutro izlazi prvo Dubravko sa vreama, pa ja sa biciklom (i ne hajemo za prijavu). Dubravko je ve siao niz
stepenice, a ja balansiram s onim biciklom. Kad, kao poruen, iza lea mi se stvori Sadak. Pokuava da me zaobie ali
ja namjerno postavljam bicikl da ne moe. Tako se gombamo
do izlaznih vrata. Tu spustim bicikl tako da ga ukrstim na
vratima i pogledah u komiju.
Ba dobro da ste naili, evo ja i danas nosim pakete za
moju djecu u Beogradu. Rekla sam to jue i onom policajcu,
pa se ne morate truditi da me prijavljujete.
ta ja imam s tim, sa tim vaim paketima, ta je mene
briga, pokuava on da se provue pored bicikla.

129

130

 Naravno da vas nije briga, ali vi ipak dosaujete policiji pa mislim da vas obavijestim kad ste ve tu.
Izmaknuh se i on izjuri kao metak napolje. Poslije ga vidim kako naoj kominici Leli neto ustro objanjava. Dok
smo ekale u redu, ona mi ispria da se Selim (predratni prijatelj njenog mua) alio da sam ga napala, a on ne zna zbog
ega. Usput joj je otkrio da me nije on prijavio, ve Sejo
jedna lopua i govno kao i sam to je, koji sjedi u Civilnoj
zatiti kao neki slubenik i krade Bogu dane. Moda je Sejo i
okrenuo telefon, ali glavni obavjetajac je svakako SS (Selim
Sadak).
Tako sam poslala gotovo svu upotrebljivu odjeu, svoju,
Staniinu i djeiju, osim Staniinih novih patika koje sam u
naletu solidarnosti poklonila jednom Mirkovom prijatelju novinaru, Srbinu koji je pobjegao iz srpskih Nearia, i jakne
koju sam dala smuenom Staniinom kolegi Dejanu koji je
svoj zimski kaput poklonio nekim vukovarskim izbjeglicama
prethodne zime. Poslala bih jo i vie da me nije prela jedna
nova organizacija (toboe srpska) na ijem elu je bio Bogi
Bogievi (slavni predstavnik BiH u predratnom Predsjednitvu SFRJ) koja je godinu dana drala moja etiri paketa za
Beograd, a onda mi ih vratila, bez mojih 20 maraka koje su
mi za tu neizvrenu uslugu naplatili.

131

KOLA

Prvi prekid nastave imali smo kad su postavljene prve

barikade 1. marta povodom ubistva srpskog svata na Baariji. Tog jutra nas je telefonom sa Radija probudio Milivoje i
uzbueno rekao:
Sarajevo je zatvoreno izvana i iznutra, ne izlazite i ne
idite nigdje.
Ta kriza je trajala nekoliko dana, a onda smo se vratili u
kolu i pokuali da nastavimo rad. ak smo pripremali i neki
besmisleni trajk. Napetost se osjeala na svakom koraku, naroito posljednjih dana marta kako se pribliavao Bajram.
Prialo se da se za taj dan sprema neto strano. Imala sam u
razredu desetak uenika iz Sandaka i oni su me poeli moliti
da ih pustim ranije da odu svojim kuama. Bajram je padao
4. aprila, u subotu, a ja sam ih, kao to sam naprijed ve rekla, na svoj rizik pustila ve u srijedu. Strahovala sam kako
e proi na putu s obzirom da su stizale vijesti da je saobraaj
sa Srbijom otean, da se autobusi zaustavljaju, kamenuju, a
oni iz Srbije ak i vraaju. Upozoravala sam svoje ake na
sve to, a na drugoj strani bila sam svjesna da bi u sluaju da
se ovdje neto dogodi, najbolje bilo da se nau sa svojim porodicama. Tog petka javlja mi se i Ljilja i kae da putuje sa
unukom Nemanjom u Srbiju. To joj je, kae, prosto naredio
njen bivi mu, vojni ljekar u penziji, koji ivi u Zajearu. I
nju upozoravam na opasnosti o kojima sam sluala. Igrom
sluaja ili sudbine to je bio moj posljednji razgovor s njom.
Nikada vie nismo se ni vidjele, ni ule. Umrla je (ubila se)
poslije mnogih godina u izbjeglitvu.
132

Tada je ve poela pomama za nabavkama zaliha i stalno

smo neto kupovali. Tako je bilo i na dan Bajrama: Stania i
ja smo krenuli u grad da jo poneto kupimo, radnje su uglavnom bile zatvorene, naroito na Baariji. Otili smo i na pijacu na Ciglani, ali je bila zatvorena.
Sad se vidi ko dri tu pijacu rekla sam Stanii.
Zavrili smo u jednoj velikoj ali polupraznoj samoposluzi
na Grbavici, gdje smo jedino kupili neko pie. Te noi grad
je ponovo zatvoren i nakon toga su uslijedili poznati dogaaji, pukaranje oko kole SUP-a na Vracama, velike demonstracije, zauzimanje Skuptine, miting i pucnjava oko Holidej
Ina, te kao vrhunac svega, priznanje nezavisnosti BiH.
Osam dana nije bilo nastave, a kad sam konano ponovo
otila u kolu nita vie nije bilo isto. Prvo, kad sam ula u
hodnik kole na Bjelavama na vratima su me doekala dva
uniformisana lica sa pukama. Krenula sam prema vratima,
nastojei da ih zaobiem, ali su oni uperili oruje prema meni
i grubo me upitali kud sam krenula. Kad sam rekla da sam
profesor, traili su da im kaem ime. Dok su gledali u neki
spisak i dalje su mi drali puke uperene u stomak. Zamolila
sam ih da to maknu, ak sam i rukom pokuala da maknem
cijevi. Posluali su i kad su pronali moje ime na spisku, propustili su me unutra. Bila sam izvan sebe, vie od dvadeset
godina ulazim u tu zgradu, i vidi sad ovo.
U zbornici, svi nekako utiani, govore u pola glasa, a i ja
se ponaam slino. Vidim da nekih meni bliskih osoba nema,
nema Brankice, nema ni direktorice Danice. Sjednicu Nastavnikog vijea vodi Ljilja Dujovi, ne dajui objanjenje zato
je direktorica odsutna. Niko nita ne pita. Obavjetava nas da
su vlasti odluile da se kolska godina zavri sa postojeim
ocjenama, da se narednih dana odre sjednice odjeljenskih vijea i da se utvrde ocjene za svakog uenika, s tim da se sve
jedinice prevedu u dvojke i tako zakljui uspjeh za tu kolsku
godinu. Daje jo neka obavjetenja i rasporeuje zaduenja.

Poslije, u razgovoru izmeu Silve i Ljilje naujem da Danica nee da doe u kolu dok se ne ukloni ona straa.
Sljedeih dana odravamo sjednice odjeljenskih vijea i
radimo na sreivanju razrednih knjiga. Na jednoj od sljedeih
sjednica pojavljuje se i Danica (straa je u meuvremeno nestala) i na poetku odri govor koji nas je sve postidio. Rekla
je otvoreno da svi znaju da ona pripada srpskoj naciji i da joj
je mu pukovnik JNA (upravo su bili pokazali na TV jednu
njegovu intervenciju povodom lanih optubi da su pobijeni
neki Muslimani), ali da je i ljekar i humanista. Upitala je sve
prisutne da li je ona ikad isticala svoju naciju i postavljala se
iznad drugih, da li je to to joj je mu oficir znailo i neke
privilegije u njenom tridesetogodinjem radu u koli, ko moe da joj kae bilo kakvu zamjerku u tom pogledu. Da li se o
bilo koga ogrijeila. Za onaj televizijski snimak ree da je to
bila namjetaljka i da ona u kui nema mira od uvredljivih telefonskih poziva, te da je ona straa postavljena radi nje. Bila
je ogorena, ali razlona, govorila je razgovjetno i argumentovano. U sali je je vladao muk i veina glava je bilo sputeno.
Poslije je rad krenuo kao normalno. Trebalo je da nam
prije 1. maja isplate platu, ali je jedna grupa neto zapela oko
obrauna, kao oteeni su, pa je Danica naredila da se prekontrolie obraun i odgodila platu za poslije praznika. Tu
platu (zbog dogaaja 2. maja i dalje) nismo nikada primili.
Posljednjeg aprilskog radnog dana silazila sam sa Danicom niz Dalmatinsku. Povjerava mi da ne boravi u svom stanu, da joj je mu stalno u glavnoj komandi i da je i tamo opasno, puca se na strau, na zgradu, nedavno su ubijena dva
mlada vojnika koji su se i pored zabrane iskrali da na ariji
popiju kafu. Sin joj je otiao u Beograd, ali je navalio da se
vrati da nju toboe zatiti. Kaem joj da sam i ja poslala djecu u Srbiju i da bi i za nju najbolje bilo da to prije ode. Rekla
sam joj jo da e se vojska sigurno kad tad povui i da je bolje
da ode prije toga. Kasnije su me grizle te rijei, bojala sam se da

133

134

me pogreno ne shvati, da ne pomisli da je tjeram s obzirom na

naciju kojoj ja pripadam. Sreom, kasnije se ispostavilo da nisam bila u pravu i da mi ona nita od toga nije zamjerila.
Onda je doao 2. maj, sve se slomilo, poeo je pravi rat.
Prola su skoro dva mjeseca prije nego to sam ponovo
otila u kolu. ukalo se da emo svi koji se ne javimo biti
otputeni i tako sam krenula na Bjelave sa jednom naom
doktoricom iz susjedne zgrade. Bilo je neko primirje i autobusi su jo uvijek radili. Sretno sam stigla u kolu, ali nisam
mogla u zbornicu. Gore je, kau, smjetena neka oficirska
kola. Domar me usmjerio u mikrobioloki kabinet u prizemlju. Bilo je malo kolega, tu se pojavila neka povjerenica
gradske vlade koja je preuzela ulogu rukovodioca. Imenovala
je Upravni odbor i odredila sekretara kole kao odgovorno lice,
a nama naredila da zavrimo matine knjige i svjedoanstva.
Iduih dana smo radili u tim prostorijama, dozvolili su
nam jednom da odemo u zbornicu i uzmemo svoje stvari. Svi
nai ormarii bili su obijeni. Ipak sam pronala svoje knjige i
meu njima kesicu kafe. U ispunjavanju svjedoanstava imali
smo problema: npr. za dravljanstvo trebalo je da piemo Bosna i Hercegovina, a za one koji nisu roeni ovdje da ostavimo prazno. Za srpskohrvatski jezik (sada se poelo govoriti
maternji) trebalo je pisati bosanski, osim ako neko izriito ne
zahtijeva da se pie srpski ili hrvatski. Nisam imala prilike da
pitam moje ake, a nije mi padalo na pamet da ih tako markiram, pa sam (neka mi Bog oprosti) svima pisala bosanski.
Na jednom od narednih sastanaka analizirani su spiskovi
zaposlenih. Oni koji se nisu javili na posao dobijali su otkaze,
usput su kolege Muslimani davali uvredljive primjedbe za
one koji su se nali na etnikoj strani. Gutala sam knedle i
utala. Kad su pomenuli Milisava koji je stanovao na Dobrinji, usprotivila sam se i rekla da mi se on javio telefonom, da
je u svom stanu, ali da im ne dozvoljavaju da dolaze u grad.
Na to se javila Vera Lasi (Srpkinja po ocu) i rekla da mi se

on mogao javiti i sa okupirane teritorije i da je ona tekom

mukom dola iz Hrasnog. Svi su me sumnjiavo pogledali i
taili da odredim da li je on zvao sa nae Dobrinje ili sa etnike. Rekla sam da ne znam ta je nae, ta je njihovo i ponovila im ta je ovjek rekao. Prekriili su ga. Nikada vie nisam intervenisala u tom smislu.
Slino je bilo i kad sam u jednom uem krugu rekla da
sam ula kako je Bernarda Papo, koja je stanovala na Grbavici, dobro i da joj porodicu posjeuju iz Jevrejske optine. Na
mene se prosto obruila Biserka Cico tvrdei da je njima, naravno, dobro, jer ih etnici maze i paze poto im Jevreji daju
podrku. Bila sam zapanjena, pa tu Bernardu su svi voljeli, bila
je veoma kulturna i dobronamjerna, daleko od svake politike.
Glavna guva u koli u to vrijeme bila je oko toga ko e
biti novi direktor. O Danici niko nije davao nikakve informacije, znala sam da joj je mu ubijen u Dobrovoljakoj, strahovala sam da se to moda i s njom desilo, ali nisam smjela nikoga da pitam. Po nekoj novoj uredbi, direktora je imenovala
gradska vlast bez konkursa, ali su se u koli javili neki samozvani kandidati. U prvom redu Omer Selimovi, moj kolega
po struci. Pojavio se u nekoj uniformi, sa zavojem na nozi, sa
takom, ranjen u borbi. Poeo je da ureduje, kao on e sigurno biti imenovan za direktora. Borac. Poeli smo u ali da ga
tako i oslovljavamo, a on se kooperi, ak je potpisivao i neka akta, kao to je ustupanje nafte iz kotlarnice nekoj podrunoj jedinici TO, i sl. Uskoro, meutim, rekoe da je najozbiljniji kandidat Demila Huki, matematiarka, a onda se jednog dana sa prve linije (kako je rekao) pojavi Alija Sinanovi
i die frku, kao on je najzasluniji. U trci je bila i ona povjerenica iz Gradske skuptine. Njihove rasprave oko toga ko je
zasluniji i ko je vie dao za novu dravu bile bi smijene da
nisu bile alosne.
S nevjericom sam sluala kako se otimaju o to mjesto i
pitala se zato im to treba sada u ovim tekim vremenima.

135

136

Naroito me udila Demila, udovica visokog komunistikog

funkcionera, Refika Hukia, koja je bila dobar profesor, mada je uvijek izbjegavala bilo kakva zaduenja i funkcije van
nastave. Sve vrijeme je posveivala podizanju svoje dvije
keri koje su kao male ostale bez oca. Ona je na kraju i pobijedila, i postala prvi ratni direktor Medicinske kole.
I mene su pokuali poastvovati jednom funkcijom.
Naa slubenica u raunovodstvu, Fila, koja je prela na rad u
SIZ obrazovanja, prenijela mi je poruku iz SIZ-a da sam imenovana u Upravni odbor neke kole i da treba da se javim u
Umjetniku kolu, gdje se sastanci odravaju svake srijede.
To je imenovanje koje se ne odbija dodala je.
Rekla sam da mi valjda moraju dati neko rjeenje, ali da
ja to ne mogu prihvatiti, poto daleko stanujem i ne smijem
da se kreem po gradu. Ne znam da li im je to prenijela. Kasnije mi je i sekretarica te kole, a radilo se o Petoj gimnaziji,
koju sam sluajno srela u SIZ-u, sve isto ponovila, a i ja sam
njoj isto odgovorila. Odluila sam da se po svaku cijenu ogluim o taj poziv, jer nisam nipoto htjela da sjedim u takvom odboru i odluujem o otkazima svojih kolega, tim prije to sam ula da je njihov bivi direktor, Srbin, uhapen i nije se znalo da li
je i iv.
Tako smo u tim uslovima u koli radili cijelo to ljeto. Zavrila sam i matinu knjigu i svjedoanstva, sekretar Avdo je
to potpisao i u arhivu pohranio svjedoanstva koja niko nije
podigao. Ila sam u kolu kad je u gradu bilo mirno i trala
kui kad bih ula granate. Uasavala sam se od pomisli da
me zatekne jae granatiranje i uvijek urila da to prije stignem do kue. Autobusi su vozili neredovno ili nikako. Nismo
ili redovnim putem, ve kroz ulicu ure akovia, pa kroz
Sutjeska ulicu do Nemanjine, a onda nekim manjim uliicama se penjali skoro do Vinjika, odakle smo ulazili na ulicu
Bjelave i odmah potom u Nuievu, gdje je bila naa kola.

Didikovac je bio zagraen vreama pijeska i zabarikadiran od strane neke paravojne jedinice koja se smjestila u
Dom milicije. Pri svemu ovome stalno nas je vrebala opasnost od snajpera i granata. Naroito mi je teko padalo to to
sam po zavretku nastave izlazei iz kole gledala kako moje
kolegice Muslimanke sjedaju u aute i dipove koje su vozila
neka uniformisana lica. Nikad me niko nije pozvao da me poveze i esto sam sama, kao budala, ostajala pred zgradom.
Bilo mi je lake ako su se tu nale Silva ili Jozefina, jer smo
ile zajedno, u istom pravcu, i na isti nain.
Posljednji put tog ljeta krenula sam u kolu krajem avgusta ili poetkom septembra, ali do kole nisam ni stiga. Bilo
je mirno i vozila sam se autobusom do Vojne bolnice. Kad
sam izala i zakoraila na trotoar oko mene su zazvidali meci. Tek tada sam primijetila da grupa ljudi ui u ruevinama
stare bolnice. Skokom sam im se pridruila i tu i ja uala nekoliko minuta. Pucnjava nije poputala, meci su se odbijali o
zidi prema ulici. Autobus je bio parkiran pored samog zida
zgrade. U jednom momentu ujem kako se voza i kondukter
domunavaju: Bjeimo odavde. Uoe u autobus i upalie
motor. Uskoih i ja, a za mnom i jo neki ljudi. Voza dodade gas i mi se izvukosmo sa tog mjesta. Stigosmo nazad do
kina Kumrovec. Ja krenuh prema kui, a potom primijetih neke ljude kako ue ispod mosta, upozoravajui da puca snajper. Ja skupih svu snagu, pretrah most i dooh do nae zgrade. I danas se udim toj mojoj hrabrosti. Meutim, ta hrabrost
mi se isplatila jer je kasnije u toku dana poelo pravo bombardovanje u svim dijelovima grada, a naroito u centru.
U svakom sluaju, nisam vie odlazila u kolu, jer se granatiranje nastavilo.
Kasno u jesen napravljeni su spiskovi prosvjetnih radnika
u naselju Otoka. Poetkom decembra pozvana sam na sastanak u nau osnovnu kolu. U toj koli su uila naa djeca, Tamara i Jelena, i esto sam tu dolazila, ali nikad nisam bila u

137

138

RATNA KOLA OTOKA

zbornici. Zgrada je bila ouvana, kao i namjetaj u njoj.

Zbornica je bila puna kolega od kojih nikog nisam poznavala,
osim iz vienja. Neke kolegice su bile i iz moje zgrade. Sastanak je vodio kolega koji se predstavio kao direktor Pete
gimnazije. Znala sam ga od prije rata, bio je to Ganibegovi,
profesor istorije i sindikalni aktivista. Znala sam ga kao gorljivog govornika i borca za prava nastavnika. Poslije viestranakih izbora kao pripadnik SDA postavljen je na neku funkciju u gradu i proslavio se svojom ispravkom istorije: Gavrila
Principa proglasio je teroristom i predloio da se Principov
most preimenuje u Most Franca Ferdinanda.
Sad nam je odrao slovo o tome da ne smijemo dozvoliti
agresoru da naa djeca postanu neobrazovana i da moramo
obnoviti rad kola. Objasnio nam je da su osnovane ratne
kole organizovane po teritorijalnom principu. Njegova gimnazija pokriva nae podruje. Ovdje e raditi podruno odjeljenje te kole. Znai, svi nastavnici bie okupljeni u naoj
mjesnoj zajednici, obavljae se nastava samo iz opteobrazovnih predmeta za sve srednjokolce, bez obzira koje su
kole do sada pohaali. Struna nastava e se pokriti kasnije
u vidu seminara ili polaganjem ispita. Dobijamo i nove programe (nismo ih u stvari nikad dobili), ali emo raditi po starim do daljnjeg, kako se ko sjea. Nastava e se odvijati,
zbog bezbjednosti, u podrumima Mjesne zajednice i prodavnicama u naem naselju. Svi emo dobiti potvrde da smo
angaovani u ovim kolama koje moramo proslijediti u nae
matine kole, a platu emo dobijati direktno od SIZ-a, odnosno, po novom, od Fonda za srednje obrazovanje.
Moram priznati da mi je pao kamen sa srca, jer je to rjeavalo moj problem javljanja u kolu na Bjelavama, odakle
su stizali pozivi uz prijetnju otkazom. A rad, makar i u takvim uslovima, bio je bolji od dosaivanja u kui. Uskoro
smo dobili te potvrde o imenovanju i tako sam zvanino postala profesor bosanskog jezika u Ratnoj koli Otoka.

Za organizaciju rada ove kole zaduena je moja kolegica

po struci, Rada, sa muslimanskim prezimenom po muu,
zbog koga je moda pokazivala najvie revnosti i entuzijazma u ovom poslu. Bila je dobronamjerna i odmjerena, vremenom smo sklopile svojevrsno prijateljstvo, iako na izvjesnom odstojanju zbog njene funkcije. U ali sam je oslovljavala kao ravnateljicu.
Prvi as sam odrala u podrumu nae Mjesne zajednice.
U nevelikoj prostoriji skupilo se dvadesetak aka ije sam likove jedva nazirala u mraku uz jedno malo kandilo. Predstavila sam se i pitala ih za imena i iz kojih su kola. Mislim da
su bili u drugom razredu. Objasnila sam ih ta emo raditi i
zamolila ih da prikupe svoje stare udbenike i sveske. as se
brzo zavrio, jer je trajao samo dvadeset minuta. Takav nain
rada nastavio se i kasnije, s tim da se nastava najee odvijala u potpunom mraku, jer nam niko nije obezbjeivao svijee
niti ulje za kandila. Pored ovog podruma koristili smo i podrume prodavnica u okolnim zgradama. Za vrijeme odmora
pretravali smo preko naeg parkiralita i parka na asove.
Tog decembra zavladale su velike hladnoe, temperatura se
sputala i do 20. Podrumi su bili hladni pa sam se specijalno oblaila za nastavu: skijako odijelo preko debele rolke,
preko toga moja hanter bunda, na nogama teke izme za snijeg (crveno-plave), na glavi kamirska ruska marama, a povrh svega ubara od polarne lisice. Mogu misliti kako sam izgledala u oima aka koji su se junaili i pokuavali da se

139

140

oblae mladalaki. Jednom sam opominjala jednu svoju uenicu da se toplije obue, predlaui joj deblje alove i kapu, a
ona ree udljivo:
Pa na ta u onda liiti?
Na mene odgovorih ja, uz opti smijeh razreda.
Niko nam nije davao nikakva uputstva za nastavu, kolege
nisam ni viala osim u mimohodu na parkiralitu ili u parku.
Svi smo urili da to prije otaljamo svoj posao i da bjeimo
kui. Nismo imali ni dnevnika ni programa. Vodili smo svako svoju evidenciju. U drugom razredu po programu (predratnom) prouavala se knjievnost romantizma i realizma.
Poela sam seriju predavanja o svjetskoj knjievnosti tog perioda, a kad sam prela na nau ograniila sam se na slovenaku i hrvatsku i ono malo muslimanske o kojoj sam poneto znala i imala literaturu u naoj kunoj biblioteci.
Konano je jednog dana zakazana i prva sjednica Nastavnikog vijea za devet sati ujutro. Nisam imala prvog asa pa
sam dola nekoliko minuta prije zakazanog termina. Na vratima Mjesne zajednice mimoioh se sa matematiarkom Borikom (znala sam je iz vienja jer je stanovala preko puta naeg stana i imala tri kerke uzrasta nae djece). Upitah je za
sjednicu, a ona ree da je ve gotova. Krenuh prema kancelariji, kad me ona zadra:
Bilo je o vama rijei, direktor se raspitivao za vas.
Ree to priguenim glasom i nestade. Kad sam ula u
kancelariju ugledah Ganibegovia za stolom i Radu kako stoji pored njega. Ona malo pocrveni i ree direktoru moje ime.
On odmah poe povienim glasom:
A, vi ste Vera Tutnjevi. Pa gdje ste vi, znate otkad vas
traimo. Vi ste lan Upravnog odbora nae kole, a nikad se
niste pojavili na sastanku.
Poeh da objanjavam kako mi niko nije dao rjeenje, da
nisam znala za to, a i da se strano bojim granata i da uopte
ne hodam po gradu. On se razjari:

Hoete da kaete da je va ivot vredniji od mog. Kako

ja mogu svaki dan da idem u grad sa Alipainog polja i da
obilazim sve ove kole. To je naa dunost, a vi ste se ogluili. Sigurno znam da ste obavijeteni, ali vi namjerno niste
htjeli da se ukljuite u rad.
Sad i ja podigoh glas:
Gospodine, ja ne vrednujem niiji ivot. Svako ima
svoj i moe njime da upravlja kako hoe. Meni je, ipak, moj
ivot najvaniji.
On zatim promijeni temu i ree da ima neto vanije. Naime dobio je pismo od nekih roditelja koji zahtijevaju da me
udalji iz nastave, jer ne ele da ja uim njihovu djecu. Pitam
ga gdje je to pismo i koji su to roditelji. Kae da ga nema kod
sebe. Pitam onda ta su naveli kao razlog za taj zahtjev, a on
kae da ne zna.
Onda ja, sad ve potpuno iznervirana, planem:
Znam ja i koji su to roditelji i zato trae moje izuzee.
Oni su po mom imenu i prezimenu zakljuili da sam Srpkinja. A vidite kako je to pogreno. Ja uopte ne pripadam toj
naciji. Drugi je problem moj mu za koga govore da je na Palama, to nije tano. Moj mu je doktor knjievnosti, doktorirao je upravo na bosanskoj knjievnosti i njome se cijelog ivota bavi. (Dodadoh da je ak i plakao kad je ovo sve poelo).
Ganibegovi se zbuni, jer sam se u aru svojih rijei sve
vie naginjala prema njemu, a on se izmicao unatrag. Poe da
muca neto o prilagoavanju situaciji i potrebi da se sauva
iva glava. Sloih se s njim:
Pa mislite da ja to ne znam. Ja vas poznajem jo od prije rata, a znate i vi mene i znate da sam bila i drutveno-politiki radnik i direktor kole i da znam da ocijenim politiki
trenutak i kako da se ponaam. Uostalom, zahvaljujui mome
muu ja odlino poznajem muslimansku knjievnost i spremnija sam da je predajem od mnogih Muslimana. Ako, meu-

141

142

tim, mislite da e moje uee u nastavi biti tetno, dajte mi

otkaz, preivjeu ja ve nekako.
On poe opet da govori nepovezano, kao mi emo predavati muslimansku knjievnost i bosanski jezik, ali emo toboe ostaviti na papiru stare programe, radi svijeta, kako ree.
Upitah ga ta u sada da radim, a on blagonaklono ree
da idem na nastavu i da radim kako smo se dogovorili. Drite
se vi Muslimana (mislio je na pisce).
I zaista sam ih se drala. Pominjala sam malo Kranjevia i jo neke Hrvate, a opirno priala o muslimanskim piscima, zapravo (kad se vidjelo) davala sam acima da itaju pripovijetke pisaca kao to su Edhem Mulabdi i emsudin Sarajli, pa ak i Hivzi Bjelavac koji bi se sa tekoom mogao
nai u bilo kojem programu. Uobiajila sam da na nastavu
nosim ogromnu debelu zelenu knjiurinu Hazima abanovia
koju sam uvijek drala na katedri. Ganibegovi je nekoliko
puta upadao u razred usred nastave, ja bih mu obino govorila da radim po dogovoru i pokazivala rukom na tu knjiurinu.
On je klimao glavom, govorio: tako, tako i srdano se rukovao. Nisam imala utisak da ima pojma kakva je to knjiga.
Sa acima sam, meutim, imala odline odnose. Iako je
meu njima bilo vie uenika iz moje zgradi koji su bili i
svjedoci policijskih pretresa kod mene i dobacivanja koja su
mi upuivali njihovi roditelji u podrumu i hodnicima, nikada
nita neprijatno nisam doivjela od njih. Bili su vrlo pristojni
i veina je sluala eljna znanja. Trudila sam se da ne ulazim
ni u kakve razgovore mimo nastavnog gradiva, a ruku na srce, nisam ih mnogo ni gnjavila. Uglavnom sam diktirala kratke
lekcije, a onda ih propitivala tako da se sami jave i da predloe
tri pisca koje e odgovarati, pa ja odaberem jednog. Biflali su
ono to bih im izdiktirala. Pjesme smo itali, a poneto i analizirali. U gramatici sam u svim razredima radila isto: vrste rijei,
vrste reenica i funkciju rijei u reenici, kao i osnovne stvari iz
pravopisa to sam provjeravala putem pismenih vjebi. Primije-

tila sam da su neki itali i vie i da su se ba trudili, ali veina se

zadovoljavala izdiktiranim. Najee su se javljali da odgovaraju Kranjevia, Silvija, kako su govorili. Ne zato to im je on
bio omiljen, ve zato to su o njemu imali prilino kratak diktat.
Jedinice, naravno, nisam davala. Svako je mogao da naui za dvojku.
U proljee te prve kolske godine, granatiranje kao da je
malo prestalo pa smo poeli da izlazimo na svjetlo dana, tj.
poeli smo da drimo nastavu u prizemnim trgovakim i drugim lokalima u naim neboderima. Iz osnovne kole smo sa
acima donijeli klupe i table i improvizovali uionice u bivoj mesari, bivem granapu, piljari, prodavnici kone odjee,
predstavnitvu Uniona, frizeraju, i sl. Prostor smo dijelili sa
uenicima i nastavnicima osnovne kole koja se jo uvijek
zvala ivko Joilo. Najblie kolskom prostoru bile su etiri prostorije bive mjesne biblioteke u krajnjem neboderu na
obodu naeg malog naselja. Biblioteka, koja je bila jedina
ustanova kulture na Otoci i koju smo moja djeca i ja toliko
voljeli, bila je poharana ve prvih dana rata. Knjige su bile
razbacane, police i namjetaj odneseni, ak su, pored radijatora i cijevi, poupani i svi alteri i oguljene sve tapete.
Ogromni izlozi porazbijani. Knjige su, meutim, u veem
broju bile spaene. Rada koja je stanovala u istoj zgradi organizovala je bila komije da ih snesu u podrum. Ukazala im je
na opasnost od poara ako granata uleti i zapali knjige. Tako
su one sada leale u gomili na podu podruma, relativno bezbjedne. Sjeala sam se kako je ta biblioteka bila prijatan kutak u kome su radile dvije vrijedne bibliotekarke. Zidovi su
bili oslikani, cvijee na svim prozorima, a u izlozima uvijek
male izlobe knjiga. Tu su se odravale knjievne veeri i mali
kulturno-umjetniki programi. Uvijek je bilo puno djece.
Sada vie nita od toga nije bilo. Zidovi su bili iarani raznim uvredljivim natpisima, a na jednom su lijepim krupnim
rukopisom bili ispisani stihovi:

143

144

Ne bi nikad tako jako

sjala ova naa avlija.
Ja bih sunce zvao mrakom
da te nije Alija.
To je bio jedini ukras na tom tunom mjestu.
Nastava je esto prekidana zbog granatiranja. aci se nisu plaili, a ja sam se uvijek trzala i gledala gdje bih pobjegla. Oni su me umirivali da se ne plaim, da to ispaljuju nai. Tako su rekli i kada je jedna ogromna granata pogodila
slinu kolu na Mojmilu i ubila nekoliko aka i uiteljicu.
Kolektiv kole je bio skrpljen zbrda-zdola. Veinom su
bili Muslimani i veinom stanovnici naeg naselja, ali je bilo
i nekih izbjeglica iz drugih dijelova grada, pa i pravih izbjeglica. Izbjegavala sam da bilo s kim razgovaram osim neophodnih razgovora u vezi sa rasporedom asova, i sl. Tu i tamo bi mi neko od naih neto apnuo, bile su to najee
informacije o humanitarnoj pomoi ili o mogunoj plati. Kolegice Muslimanke su se drale zajedno, prepriavale su porodine i uline dogodovtine, esto se i smijale. Otvoreno su
priale o onima sa brda, ali i o Srbima i Hrvatima uopte, kao
neprijateljima. esto su hvalile podvige svojih boraca i iznosile toboe povjerljive informacije o skorom osloboenju Sarajeva. Sve su imale mueve, brau, prijatelje na znaajnim
mjestima. Njihov stav je bio da mi nastavu moramo drati to
ozbiljnije, da ne smijemo poputati acima, jer je za mladu
dravu najvanije znanje, a jedna moja kolegica je na to jednom u parku gdje nas niko nije uo tiho rekla:
A na je zadatak da oni budu to gluplji. (To je bio komentar na aljenje nae tree kolegice da je morala pola pisaca izbaciti iz programa jer roditelji ne ele da njihova djeca ue
neprijateljske pisce pa makar oni umrli prije dvjesta godina).
Meu svima se isticala matematiarka Nura iji je mu
bio komandir Civilne zatite u naselju. On je bio vrlo vana

linost, bio je u prilici da odluuje o ivotu i smrti. Naime,

vojni obveznici Srbi i Hrvati koji nisu htjeli u borbu, nastojali
su da se (ako ve negdje moraju), sakriju u Civilnu zatitu.
Tu bi ureivali naselje i bili u pripravnosti u zgradama za vrijeme granatiranja. Rijetko ko je od njih to i uspijevao, najee bi ih ovaj komandant prijavljivao vojnom odsjeku i zavravali bi na frontu. Hrvati su jo i imali ansu u HVO, ali Srbi
su mu bili preputeni na milost i nemilost. Njegovi jarani,
meutim, izleavali su se po kancelarijama uz telefone, po
stubitima gdje bi pratili ta ko radi, naroito se angaovali
na rasporedu humanitarne pomoi. Za njih nije bilo zime.
Nura, onako zdepasta, stalno je mijenjala haljine, redovno dolazila sa sreenom frizurom, priala neke tosove i smijala se. Meni je stalno dosaivala prenosei poruke od moje
direktorice iz Medicinske kole da moram svakih petnaest
dana da odem u kolu na Bjelave da se javim da bi me evidentirali da sam tu. Nisam htjela da idem, svojevremeno sam
im poslala rjeenje o postavljenju u ratnu kolu, bila sam na
spisku Fonda za platu koja se ponekad pojavljivala u vidu bonova, a koju su mi slali moji prijatelji iz biveg SIZ-a po kurirki Razi.
Jednom kad me opet gnjavila sa tom pridikom o javljanju
u matinu kolu, u razgovor se umijeao kolega geografiar
Fehim, izbjeglica iz Foe. Pitao je zato treba da se javljam i
koliko je daleko ta kola, a kad sam rekla da do tamo ima bar
est do osam kilometara, uzviknuo je u udu:
I da ide toliko daleko da te udari granata ili pogodi
snajper samo da bi te oni vidjeli. Pa to im ti, Nuro, ne kae
da je tu. Ja im ne bih iao!
Mene je to iznenadilo i ohrabrilo, Nura se spetljala u neprilici i vie mi nije prilazila, a ja i Fehim smo postali dobri
prijatelji. On je sa porodicom stanovao u naem neboderu u
stanu jedne kominice Srpkinje koja je otila poetkom rata i
sa kojom je napravio ugovor o uvanju stana. Poznavala sam

145

146

tu enu i sticajem okolnosti sam vidjela taj dokument i bila

upoznata sa cijelim sluajem. Fehim se od vojne obaveze
sklonio u kolu, ali je imao sina koji je ulazio u punoljetstvo i
koga je na sve naine uvao da ne ide u vojsku. Sve je to nekome zasmetalo, a posebno stan pun skupocjenog namjetaja
i drugih vrijednih predmeta, pa su poeli da ga istjeruju iz
njega. Na kraju se tu silom uselio jedan tobonji borac (kao
ima vika stambenog prostora) koji je odmah poeo da tovari
stvari i nosi na prodaju. Fehim to nije mogao da trpi ve je
otiao u podstanare kod jedne ene kojoj je plaao stanarinu.
Bio je ogoren, tjeila sam ga koliko sam mogla, pomoi mu
nisam mogla osim obeanjem da u to ispriati u mojim krugovima i da e on biti ist ako se naa kominica ikad vrati.
Na kraju kolske godine, organizovano je matursko vee
za uenike zavrnih razreda. Igranka je odrana u podrumu
Mjesne zajednice, doveli su neki orkestar i igrali kao ludi.
Istovremeno, napolju su bjesnile granate, vodila se neka bitka. Profesori su pripremili neko posluenje, svi su neto donijeli (oni koji su imali brana i eera i drva da ispeku kolae i
pite, ja nisam bila meu njima). Sjedili smo gore i oslukivali
bitku, bilo je mnogo navijanja. Doao je i komandir sa vanom vijeu: UNPROFOR se povlai iz Bosne. Na pitanje
svoje ene ta e onda biti, on sav ozaren odgovori:
Onda e nam cijeli svijet poslati oruje i za as emo
otjerati one s brda.
Nastade opte oduevljenje. Odunjah se tiho u podrum
meu ake gdje sam ostala do jutra dok nije prestalo granatiranje.
Ta prva kolska godina u ratnoj koli protekla je u mnogim prekidima zbog bombardovanja. Kad god bi zapucalo,
prekidali smo nastavu do daljnjeg, tako da te godine zapravo
i nije bilo raspusta, ve smo stalno radili. Istina, u neko doba
smo zavrili sa predavanjima ali smo nastavili sa propitivanjem uenika, odravali smo neke popravne popravnih. Niko

nije trebalo da ponavlja. Imali smo i ake pripadnike oruanih snaga i policije koji nisu morali da pohaaju nastavu, ali
su morali da odgovaraju gradivo, a mi smo im uvijek morali
biti na raspolaganju. To su bili uenici etvrtih razreda. Sjeam se jednog ogromnog momka koji je odgovarao gradivo u
mom stanu, tako je bilo zgodnije a bilo je dozvoljeno. Nije
ba bio bogzna kakav ak, ali elio je da nekako zaradi ocjenu (veini sam davala samo na osnovu pismenog). Doao je u
uniformi i djelovao onako krupan, malo prijetei, ali je zapravo bio pitom i dobroudan. Priao mi je da mu je otac sredio
da bude u policiji, jer se bojao da ga ne mobiliu za front.
Hvalio se da mu je sluba lagana. uvao je Glavni tab kod
vjene vatre, a kad zapuca sakrivali su se unutar te solidne
graevine. Hrana i sledovanje su bili dobri. Pomagao je porodici da preivi.
Ali, rekao mi je babo da je kola ipak najvanija. Ovo
e biti i proi, ali poslije rata traie se kolovani ljudi. Zato
sine, ui i polai ispite na vrijeme.
Sloila sam se sa njegovim babom i dala mu ocjenu koju
je sam predloio. Mislim da je predloio trojku. Zamolio me
je jo da interveniem kod profesorice engleskog jer tu loe
stoji. Naalost, nisam mogla da mu pomognem jer je ta kolegica bila od onih koja je zastupala visok kriterij ocjenjivanja.
Otiao je zabrinut.

147

148

Prvo savjetovanje o nastavi naeg predmeta imali smo

negdje u zimu sljedee kolske godine. Bili su prisutni svi
profesori bosanskog jezika sa podruja optina Novo Sarajevo i Novi Grad. Savjetovanje je vodio predratni savjetnik,
prethodno dugogodinji direktor osnovne kole, Avdi. Znala
sam ga od prije rata kao umjerenog i razlonog ovjeka.
Kad sam ula u uionicu, prvo sam ugledala moju kolegicu i dobru poznanicu Milenu iz Tehnike kole. Iznenadila
sam se kad sam je vidjela jer je nosila jevrejsko prezime po

muu i mislila sam da je davno napustila Sarajevo. Krenula

sam prema njoj, ali je ona samo klimnula glavom i nastavila
da pria sa osobom do sebe. Sjela sam u zadnji red. Avdi
nam je predstavio program vrlo uopteno, kao nita se ne mijenja, treba samo da se prilagodimo smanjenom broju asova
i kraem trajanju asa. Ukazao na probleme zbog nedostatka
knjiga za itanje i udbenika, i sl. Nakon njegovog izlaganja,
javila se kolegica koja je sjedila do Milene. Usprotivila se to
se predmet zvanino zove bosanski, hrvatski, srpski jezik:
Hrvati svoj jezik zovu hrvatski, Srbi srpski, zato i mi
ne zovemo na samo bosanski?
Nastalo je komeanje, uli su se povici odobravanja. Pridruilo joj se jo nekoliko istomiljenica. Predloeno je glasanje i ono je ekspresno odrano. Veina je bila za, ja sam se
u zadnjem redu, suzdrala. Avdi je sve to mirno gledao i
sluao i na kraju rekao da mi nismo nadleni za to pitanje i da
glasanje nema nikakve vanosti, ali da e on te prijedloge
prenijeti nadlenima. Pokupio je svoje papire i otiao. Ja sam
dograbila Milenu i povela je kui na kafu. Kad smo uli unutra, ona je, sve ogledajui se i oslukujui poela da mi se izvinjava. Kae, nije smjela da se pozdravi i poljubi sa mnom.
Nasmijala sam se i rekla joj da je slobodno mogla jer ja zapravo ne pripadam onima koji se ljube tri puta. Nije to znala.
Ispriala mi je jo da je svoju djecu poslala poetkom rata
kod rodbine u Vojvodinu, da su sad u Beu. Njen mu nije
htio da naputa Sarajevo, ali su imali loe iskustvo poslije odlaska jevrejskog konvoja. U kuu su im upali neki naoruani
ljudi i poeli da preturaju stvari, nekako su ih se rijeili, ali su
uli kako im na izlasku psuju majku ifutsku. Mislili su da su
otili pa su doli u pljaku.
Jednog dana u proljee te druge godine kad sam dola na
nastavu, reeno je da se nee raditi. Danas je praznik. Kakav?
Rekoe Hidretska Nova godina 1500 i neka. Odran je i program, aci su pjevali i recitovali, poslije su im podijeljene

bombone i keks. Nisam bila upoznata sa pripremama te proslave.

Profesori su poslije sjeli u jednu uionicu, Rada je ak
donijela kafu i to svoju kafu od kue i tako smo kao i mi proslavljali. Vrebala sam trenutak da se neprimjetno izgubim. Iznenada, Nezaheta je zapoela govor. Kao moramo njegovati
nau tradiciju. Moramo i mi stvoriti na kosovski mit. Naa
djeca moraju znati ko su im neprijatelji i krvnici. Poela je i
da kune. Komentari ostalih su ili u istom pravcu. Nas nekoliko, s druge strane barikade, neprimjetno smo se izvukli.
U Medicinsku kolu otila sam poslije skoro godinu dana. Navratila je kod mene naa Jozefina, istaica, da mi prenese poruku od domara da doem po paket koji je obezbijedio Merhamet za sve prosvjetne radnike. Ispriala mi je usput
da ni ona ne odlazi u kolu jer su je tamo nazivali ustaom,
sjedi kod kue i eka penziju.
Krenula sam jednog lijepog proljetnog dana, relativno
mirnog to se tie pucnjave. Poslije mnogih obilazaka i pretravanja, nala sam se na Bjelavama. Ulice oko kole bile su
netaknute kao i kolska zgrada, prilino udno poto su smjetene tano naspram Vraca kao na dlanu. U direktorskoj kancelariji zatekla sam Demilu i sekretara Avdu. Pozdravili
smo se, sa direktoricom sam se i poljubila, a njoj oi kao da
su se ovlaile. Opravdavala sam se to nisam dolazila, alei
se sa svojim kukavilukom i strahom od granata. Demila mi
se poali da je trpjela kritike i pritiske zbog mene. Traeno je
da mi da otkaz to ne dolazim. Na kraju iskamim njeno priznanje da je tu najglasnija bila ba moja sunarodnica i to jo
rodom iz Slavonije. Ona je protiv mene iz meni nikad objanjenih razloga, harangirala jo prije rata, a sada je kao ministarska ena prosto pobjenjela. Lako je bilo njoj da dolazi u
kolu kad je stanovala blizu, a ini mi se i da sam ula da je
tamo dovoze kolima. Bilo kako bilo, nikada s njom vie ni-

149

150

sam progovorila, ona je pri rijetkim susretima gledala mimo

mene, a ja sam okretala glavu da je ne gledam.
Elem, tog dana, malo popriam sa Demilom o djeci i sl.
i krenem u potragu za Hamom. On me konspirativno povede
u podrum (ogroman samostanski podrum jer je ova zgrada bila nekad katoliki samostan). Tamo se naoh meu raznim
paketima. On mi dade jedan ogroman od 18 kg i jednu teku drine pride. Sve vrijeme je neto psovao i mrsio sebi u
bradu. Razumjeh da se to odnosi na one gore koji su eljeli
da me zakinu za taj paket. On lino se izborio da ga dobijem.
Cigarete su posebna pria: kola je Fabrici duvana ustupila
neku naftu za grijanje jo na poetku rata pa im je sad Fabrika davala povremeno cigarete po spisku nastavnika. Hamo
mi ree da sam i ja cijelu tu godinu na tom spisku, ali da cigarete uzima neko drugi. Obea da e mi uvijek sakriti moju
teku ali treba ee da navraam. Dadoh mu odmah jednu
kutiju, a i neto iz paketa. udan je taj Hamo. Uvijek kaem
da su od toliko profesora, doktora i sl. koliko ih je bilo u koli
u kojoj sam bila dugogodinji profesor i direktor, najveu solidarnost sa mnom pokazali naa kurirka, moja draga Raza i
Hamo. Prije rata sam ga slabo poznavala. Doao je u nau
kolu poslije dugogodinjeg rada u Njemakoj. Ja sam tada
ve bila u rukovodstvu Radne organizacije pa mu nisam bila
neposredan ef. Bio je uvijek, ono to se kae, antiprotivan,
neprijatan u kontaktima. Proganjao je istaice, traio od sviju vie rada, nije se ustruavao da u tom smislu kritikuje i
profesore. Stalno je ganjao neku pravdu. Jednom sam mu bez
neke line namjere pomogla zalaui se da, u principu, njegovo radno mjesto bude vie vrednovano. Nikada nismo razgovarali o tome. Sada sam razmiljala o tome jer mi je do kraja
mog boravka stalno tutkao neke pakete i naravno, cigare, ak
u nekoliko prilika i marlboro koje je fabrika dijelila odabranima. Mislim da je to radio iz duboko moralnih razloga u elji da ispravlja nepravde i da se inati sa jaima.

Inae, poslije ovog prvog odlaska, tog ljeta ila sam u

kolu ee. Bila sam u komisiji za upis u prve razrede. Upisivala su se veinom djeca izbjeglica. Priznavali smo sve dokumente i sve pismene i usmene izjave roditelja. Ja sam vodila administraciju i kada bih ih upitala o statusu (jer je postojala rubrika izbjeglice) estoko su se opirali:
Nismo mi izbjeglice, mi smo prognanici.
Bila sam uporna u svojim pitanjima, a oni su nastavljali
tirade o tome ta su im anamo oni sve radili.
Imenovali su me i u komisiju za popravne jer je nadobudna profesorica latinskog podijelila jedinice i nekoliko aka
poslala na popravni. Vodili smo evidenciju u nekoj svesci,
kad se pojavio Repovac. Strani predratni prosvjetni inspektor koji je zahtijevao da se evidencija vodi na za to propisanim obrascima. Za njega kao da rat nije postojao, gnjavio nas
je besmislenim zahtjevima. Natjerao je direktoricu na pla i
tu sam ja osvojila poene. Obeala sam mu da emo precrtati
predratne obrasce i tako obavljati ispite. On je pristao i ak
me pohvalio, a ja sam taj zadatak prenijela na mlau kolegicu
koja se zaposlila u toku rata.
Nastavila sam sa povremenim odlascima na Bjelave i tokom jeseni i zime. Nabavili su termoakumulacionu pe i instalirali je u Avdinoj kancelariji tako da je tu bila kao zbornica. Oni su te godine organizovali kompletnu nastavu tamo
koliko su mogli, ak su djeca odlazila u bolnice i druge ustanove na praksu. Jedan dan sam sjedila u zbornici i neto ekala, ne sjeam se ta. Nastavnici su se muvali okolo, ulazili i
izlazili, a neke ene su sjedile i priale. Nisam obraala panju. Glavnu rije je vodila Kira, doktor i predava strune
nastave. Saznala sam da je tih dana izabrana u Glavni odbor
(ili tako neto) SDA za grad Sarajevo. Sjedila je nasuprot meni za velikim pisaim stolom i htjela ne htjela, morala sam da
gledam u nju ili bar preko njene glave. Ona se sva zaarila u
diskusiji i u jednom momentu ba uzviknu:

151

152

 Nema ovdje u Bosni ni Srba ni Hrvata, svi su Bosanci.

Ako hoe, hoe, ako nee, napolje (pokazala je rukom na vrata), ili jo bolje metak u elo (pokazala je i to).
Osvrnula sam se i vidjela da osim mene nema nikog drugog na koga bi se ovo odnosilo. Ona je gledala prema meni
kao da trai podrku, a ja sam iz svog oka gledala nju pravo
u oi i nita nisam rekla. Djeli sekunde trajala je mrtva tiina, a onda je ulaskom nekih ljudi nastao uobiajeni amor.
Nekoliko mjeseci kasnije, zatekla sam je samu u istoj
kancelariji, svu uplakanu.
Vera, draga, odveli su mi Aliju na front.
Njen mu, inae nastavnik nae kole koji se od prvog
dana predstavljao kao prvoborac, priao je svojevremeno o
meni kao etnikui, da sam vjerovatno zbrisala i da me treba
otpustiti iz kole. To se desilo na jednom mjestu gdje je jedan
mladi silom bio odveden na kopanje rovova i to sluao. Nesretnik se ak umijeao u razgovor objanjavajui da sam ja u
Sarajevu i da me esto via. Naravno da je doivio grdnju i
psovke. E, sad je ispalo da su tog zaslunog Aliju hitno prebacili na jedan ba gadan front u Niie. Kira mi je jecajui
objanjavala kako su ga samo strpali u kamion i kako nije stigla da intervenie. Ni ovog puta joj nita nisam rekla, samo
sam je pogledala i otila za svojim poslom.
U to vrijeme je u kolu dola nova direktorica, Zehra,
moja dobra poznanica i biva direktorica gimnazije, s kojom
sam se druila u vrijeme mog direktorovanja. Iako je ona u
koli poznavala samo mene i ak mi preko telefona traila
neke informacije o kolektivu, nikada nije pokazala da smo se
uopte poznavale, a kamoli da pokae neku prisnost. Naprotiv. Sad su dola druga vremena. Nju je na direktorsko mjesto
postavio SDA i ona se ponaala u skladu s tim, a i ja. U drugom polugoditu imenovala me za razrednog starjeinu jednog etvrtog razreda, tako da sam dolazila u kolu jednom
nedjeljno da se vidim sa acima i da sredim administraciju.

Tada je na snazi bilo veliko primirje poslije masakra na Markalama pa mi to nije bilo ni teko.
Pripalo mi je odjeljenje aka koje sam poznavala jer sam
im predavala od prvog razreda i oni su me sa simpatijama
prihvatili. Bio je meu njima jedan, zvao se Zoran, iako je
poticao iz muslimanske porodice. On je pored nae kole pohaao i muziku kolu u kojoj je imao bolji uspjeh. Elem,
tom Zoranu na kraju kolske godine nastavnik mikrobiologije
zakljui jedinicu za popravni. Saznam da se radi o jednom
vanjskom saradniku po imenu Branko koji nikad i nije dolazio u kolu ve je predavanja i ocjenjivanja vrio na jednoj
klinici. Roditelji dou uspanieni, objasne mi da imaju ve
spremnu stipendiju za nastavak Zoranovog muzikog kolovanja u Beu (to je bio jedan od naina da vojni obveznici
dobiju dozvolu da odu iz Sarajeva). Napiem dotinom Branku pismo sa usrdnom molbom da preispita svoju odluku. On
me nazove telefonom. Govorio mi je o principima i vanosti
strunog osposobljavanja, ali ga ja prekidoh:
Sluajte, ja sam Vera, a vi ste Branko. Nemojte da vi i ja
presuujemo jednom Zoranu iji se roditelji zovu tako i tako.
Kad sam sljedei put dola u kolu, jedinica je bila popravljena.
Sjeam se i svog posljednjeg dana u koli. Poela je nova
kolska godina u kojoj je trebalo da se svi vratimo u svoje
matine kole, ako su osposobljene za rad. Medicinska kola
je bila. (kolska zgrada kao i zgrade u okolnim uliicama bile
su gotovo netaknute to je prilino udno s obzirom na poloaj Bjelava naspram Trebevia. Zgrada je bivi konvikt asnih sestara i pripadala je praktino Katolikoj crkvi). Ja sam
poetkom septembra otila na bolovanje i ubrzano se spremala za odlazak. Tokom dana sam otila da sredim jo neto od
administracije u vezi sa ispitima. Naa blagajnica me odmah
diskretno pozvala i isplatila nadoknadu za rad u ispitnim komisijama, bila je to za moje uslove poprilina suma doj ma-

153

154

raka, to mi je osvjeilo dan. Otila sam da se pozdravim sa

direktoricom, ona me pitala koliko u ostati na putu, rekla
sam da e to trajati oko dva mjeseca. Odmah me povela u
zbornicu da me upozna sa mojom zamjenom, toboe da joj
dam uputstva o nastavnom programom, a usput mi je rekla da
je obezbijedila zamjenu za ovu kolsku godinu jer ja u vjerovatno po povratku nastaviti bolovanje.
Sve mi je reeno. Nisam se mnogo zamlaivala s tim.
Krenula sam kui niz Bjelave i sve mi je bilo nestvarno. Toliko godine sam se penjala i silazila istim putem, prvo kao student kad sam stanovala u studentskom domu na vrhu ulice, a
poslije kao profesor u koli. Dok sam silazila niz Didikovac, srela sam kolegicu sa studija koja se penjala gore. Bila
mi je u neku ruku sunarodnica, a i udata je bila za Hrvata.
Odmah je poela da se vajka kako je bila na seminaru za nastavnike bosanskog jezika i tamo se svata nasluala.
Za nas Hrvate jo nekako, ali za Srbe nema vie mjesta
za tu nastavu. Ne znam ni koliko e nas jo drati, ili koliko
emo mi izdrati.
Rekoh joj da ja odlazim, na ta ona poe da se raspituje
kako i na koji nain. Ima dva sina i obojica su ostala u Sarajevu. Prvo su se malo sklanjali u HVO, ali sada su regrutovani
u Armiju BiH. Krivi sebe to ih na vrijeme nije negdje poslala. Dajem joj neke savjete, upuujem u Hrvatsku ambasadu, i
sl. ali se da nikog nema u Hrvatskoj. Oajna je.
Ostavljam je sa njenim brigama i gotovo trei urim niz
Didikovac do tramvaja i dalje kui. Oekujem poziv za odlazak.

155

TUNEL

Svojevremeno sam na velika vrata ula u Sarajevo rekla sam jednom Peri (imunoviu), mislei na moj upis na
fakultet i sve ostalo to je kasnije slijedilo.
Zato e sada izai na mala, na najmanja koja postoje
odgovorio je.
Tako je i bilo. Izala sam 15. septembra 1994. godine
kroz tunel ispod aerodroma. Ali to je posebna pria.
Jednog dana, u drugoj polovini avgusta 1994. godine, u
telefonskom razgovoru, kao uzgred, Pero Ranatovi upita:
Ti zna za Zebu?
Ispostavilo se da je to neka putnika agencija koja organizuje putovanje na liniji Sarajevo Zagreb i da ima sve dozvole da svoje putnike provede kroz tunel ispod Aerodroma.
Ja sam imala ve sve dozvole za izlazak iz Sarajeva koje
sam prikupljala cijelo proljee. Naime, sluajno sam od svoje
kolegice iz ratne kole saznala da su vlasti donijele odluku da
zaposleni koji su radili u toku rata mogu koristiti godinji odmor i da mogu da izau da bi obili rodbinu van Sarajeva. Prva stepenica je bila dozvola radne organizacije u kojoj si zaposlen, a zatim potvrde civilnog i vojnog suda da nisi osuivan ili da se ne vodi istraga protiv tebe, zatim dolazi dozvola
vojnog odsjeka optine, izjava svjedoka da ima rodbinu tamo gdje ide i jo poneka glupost. Odluila sam da putujem u
Hrvatsku, jer sam imala hrvatski paso (poslala mi rodbina),
a postojala je i redovna linija plavim putem preko Aerodroma za Split i Zagreb. Sa velikom tremom sam predala molbu
156

sekretaru moje kole. (Medicinske kole u kojoj sam radila

preko dvadeset godina).
Direktorica je tada bila moja stara prijateljica iz predratnih dana, biva direktorica etvrte gimnazije, i predsjednica
Zajednice srednjih kola, sa kojom sam provela mnoge vesele
trenutke na seminarima i strunim sastancima. Ali sada je
ona kod nas upuena od strane SDA i okolnosti su bile drukije. Istina, ona se prema meni odnosila ljubazno, ak je od
mene traila i neke informacije o kolektivu telefonom neposredno prije svog imenovanja. Ali ni traga one drugarske prisnosti od prije, nije bilo pominjanja starih dana i starih prijatelja, nijednom me nije pozvala da zajedno popijemo kafu.
Mjesec dana sam pokuavala da obavim razgovor s njom,
jer je sekretarica stalno odgovarala da je molba jo uvijek
kod direktorice na razmatranju. Kad sam je konano ulovila,
detaljno je ispitala gdje idem i zato i obeala je pozitivan odgovor. Poto se pribliavao kraj kolske godine, odredila me
je u komisiju za maturu i komisiju za vanredne ispite i na taj
nain me obavezala, a dozvolu je dala tek kad sam sve poslove zavrila. utke sam obavljala kolske obaveze i u mojoj, i
u ratnoj koli na Otoci, prikupljajui usput i druge dokumente. Najvie je zapelo kod suda i tu su mi pomogli Indira i Sreten. Anica i Slavojka su u optini dale izjavu da poznaju moju sestru u Hrvatskoj i da garantuju da idem kod nje.
Sve je ilo po nekom planu, uvala sam se da se previe
ne uzbuujem i ne radujem, jer sam se bojala razoarenja. Sa
Sretenom (sinom Staniine rodice Milke) i njegovom djevojkom Indirom sklopila sam u sudu ugovor da im ostavljam
stan na uvanje dok se ne vratim, prodala sam vrednije stvari
(tehniku) i povremeno odlazila na autobusnu stanicu da posmatram na koji nain se ukrcavaju putnici za Hrvatsku.
Krajem juna obavila sam sve administrativne poslove u
koli i prikupila sve papire, raspitala se za kartu i odredila
dan (mislim etvrtak) da predam dokumente policijskoj slu-

bi na autobuskoj stanici koja je formalno davala posljednju

dozvolu, naravno pod uslovom da su svi ostali dokumenti bili
kompletni. Dan-dva prije toga, Mira Merlo je natentala na naeg zajednikog poznanika Peru R. biveg sekretara SIZ-a i
nagovorila ga da nam pomou viska gleda sudbinu. Na moje
pitanje da li u putovati, visak se vrtio u mjestu, znai neodreeno. Nisam ba vjerovala u to, ali me neto zazeblo u dui.
Vee prije predaje dokumenata kao da sam ula na vijestima da je bio neki oruani incident izmeu srpskih snaga i
UNPROFOR-a i da su tog dana plavi putevi zatvoreni. Bilo
je slinih situacija i ranije, ali se obino to rjeavalo za dan
dva. Krenula sam, dakle, ujutro na stanicu. Policajci me ljubazno prime, ak i pregledaju dokumenta i kau da je sve u
redu, ali dobili su nareenje da dokumenta ne primaju i dozvole ne izdaju dok se putevi ne otvore. Utjeie me da e se
to brzo rijeiti i da u posao obaviti sigurno u ponedjeljak.
Autobus za Zagreb je iao u srijedu, stii u.
Meutim, visak je bio u pravu. Prekid se produio, situacija se zaotravala, ak su se opet pojavili snajperi i sl. Moral
mi se poljuljao.
Poela sam da obilazim Hrvatsku ambasadu, tamo je radila jedna moja kolegica i dobra poznanica, Jadranka, koja mi
je obeala da e mi obezbijediti mjesto u njihovom diplomatskom autobusu, im se plavi putevi otvore. To je znailo
udobnije putovanje i mogunost da ponesem vie stvari. Ali,
putevi se nisu otvarali.
Trebalo je da uskoro pone kolska godina, moja dva
mjeseca za godinji odmor su isticala, pomalo me obuzimao
oaj. Imala sam neke stare nalaze od psihijatra koje mi je
svojevremeno obezbijedila Indira, i sama psiholog. Otila sam
s tim nalazima u Dom zdravlja i jednoj mladoj doktorici poturila
te papire. Zapravo nisam mnogo ni glumila kad sam joj opisivala moje zdravstveno stanje. Rekla sam joj da ne mogu da zamislim da ponem treu kolsku godinu u ratnim uslovima, da sam

157

158

iscrpljena i fiziki i psihiki i da u krenuti da traim penziju.

Ona me utei sasluala i samo napisala doznaku za 15 dana bolovanja. (Po peatu sam vidjela da je Muslimanka).
Tada sam ve uveliko obigravala oko Zebe. Zeba je bila
smjetena u prostorijama neke firme u Ulici Omera Maslia.
Primili su me ljubazno, ali su im sljedee vonje ve bile popunjene. U meuvremenu mi je i istekao jedan dokument iz
optine, pa sam morala da ponovim zahtjev za njega. Dobila
sam ga brzo, zahvaljujui nekom tosu i laganju. Konano
sam se nala na spisku putnika. Nije bio utvren red vonje.
Autobusi su ili jednom nedjeljno, ali koji e to biti dan, zavisilo
je od vojske koja je upravljala tunelom. Jednom je putovanje bilo zakazano, pa otkazano, a onda je utanaen 15. septembar.
Prethodne dane sam provela u pripremama, prikupila sam
sve mogue informacije od onih koji su tim tunelom ve prolazili. Znala sam da je dug oko kilometar, da je irok metar i
dvadeset, a visok dva metra. Nije se moglo pronijeti mnogo
stvari, nikako torbe i koferi, jer zapinju. Najbolji je ruksak.
Imala sam jedan veliki koji su nam agolji donijeli iz Rusije.
Poelo je pakovanje stvari. ta ponijeti, ta ostaviti. Imala
sam dvije bunde, jednu pravu, od astragana, a drugu hanter.
Ponijela sam astragansku. Dubravko mi ju je vrsto savio u
tubu. Umjetnike slike, djeje portrete i Abramovieve Suncokrete sa jednim pastelom takoe sam savila. Ostalo je bila
odjea i albumi sa slikama. I Jelenin medo zeko, njena kultna pliana igrakica iz djetinjstva koja je bila medo, a od duge upotrebe ui su mu se toliko izvukle da je liio na zeku.
Dio staklarije i uspomena, kao i neke rukopise, djeje i Staniine, odnijela sam kod Milke. Kod nje sam ostavila i veliku
portabl ivau mainu. Ranije, tog ljeta, Danijel je odnio u
Zagreb malu Tamarinu mainu i uteene pare.
Dana 5. septembra popodne je doao Sreten, preuzeo
kljueve, stvari odnio u kola, a Anica i ja smo pjeke krenule
na Maltu kao u etnju. Nisam se ni osvrnula na stan i kuu.

Pred Zebom je ekao luksuzni autobus na sprat. Prozivali

su nas. Pozdravila sam se sa Anicom, Kaom i Novicom koji
su dola da me isprate. Krenuli smo u 17 sati. Brzo smo stigli
do Dobrinje pa onda i do aerodromskog naselja. Iskrcali su
nas pred jednom kuom, dvospratnicom u nizu. Tu smo stali
u red dok su se okolo muvali jo neki ljudi i mnogo vojnika.
Stalno su ulazili i izlazili iz te kua natovareni torbama i paketima. Shvatila sam da je tu ulaz u tunel.
ekali smo vie od sat vremena, a onda su nas konano
poveli. Prvo smo uli u haustor, pa dolje niz stepenice u kuni podrum, proli kroz jedan otvor u zidu i nali se u slabo
osvijetljenom tunelu. (Sjetila sam se onih malih vrata kroz
koja u izai o kojima je svojevremeno govorio Pero). Pod je
bio mjestimino poploan i na njemu su bile postavljene uske
ine. Sa strane, ruke su nam zapinjale za blatne zemljane zidove. Problem je bio u tome to je strop bio poduprt nisko
postavljenim gvozdenim traverzama u koje su ljudi udarali i
razbijali glave. Ja sam to znala i stalno sam ila povijena, ali
sam jednom i sama udarila, na sreu bez veih posljedica.
Morala sam da pazim na ruksak da on ne zapinje, a u rukama
sam nosila runu tanu i jednu torbu sa hranom i vodom za
put. Na nogama sam, sreom, imala izme.
Nakon 200 metara, odjednom smo se nali napolju i kreui se po nekom zaraslom zemljitu uskoro ponovo uli u
rov. Kretanje je bilo sporo, izgleda da su se na elu nali neki
stari ljudi sa koferima koji su se stalno zaglavljivali. Ni o emu nisam razmiljala, samo sam ila pognuta pratei cipele
onog ispred mene i zaustavljala se kad se zaustavljao i on. To
je trajalo cijelu vjenost. U tunelu je bilo mrano, osvjetljavale su ga sijalice u velikom razmaku, a bilo je i dijelova gdje
smo se kretali u potpunom mraku i nalijetali jedni na druge.
Ili smo u tiini i to je trajalo i trajalo.
Zastoji su postajali sve ei, da bismo na kraju potpuno
stali i samo ponekad napravili koji korak. Neto se naprijed

159

160

deavalo, konano sam i ja stigla do tog mjesta. Neki vojnici,

iznervirani zbog naeg sporog prolaska, na suprotnom ulazu
u tunel, natovarili su na improvizovani teretni vagon rolnu
itisona, dugu valjda 20 metara i krenuli nam u susret. Nije bilo mogunosti da se mimoiemo, niti je iko od nas mogao da
se vrati. Morali smo da se penjemo na tu rolnu i bukvalno puemo po njoj. Nisam to mogla sa ruksakom na leima pa sam
ga skinula i vukla za sobom, a ve sam imala i one torbe. Bauljala sam, gurali su me i pourivali oni iza mene, a vojnici
su se smijali i rugali se.
Ova je izduvala vikali su i na pamet im nije padalo da
mi makar pomognu da siem s te skalamerije.
I zaista, bila sam na izmaku snage, sva u goloj vodi. Krenula sam naprijed i uskoro ugledala jako svjetlo. Opet sam se nala
u neijem podrumu. Stepenice su bile pune ljudi koji su ekali
prolaz i dernjali se na nas. Prosto su me izbacili napolje u mrak.
Nala sam se ispred neke porodine kue. Ispred je bila
velika poljana na kojoj je bilo mnotvo ljudi. Na vodi je rekao da ekamo autobus i negdje se izgubio. Mi iz autobusa
koji je ostao ispred tunela skupili smo se u gomilu, posjedali
na svoje jakne i navalili na hranu i na vodu. Vrijeme prolazi,
a autobusa nema. Dola je neka, kao vojnika patrola. Psujui, rekli su nam da tu ne dolaze autobusi, da nije bezbjedno,
da budemo tako na okupu i potjerali nas nekuda.
Ne znam kako, ali formirana je kolona i krenuli smo preko nekog polja izrovanog rovovima i tranejama. U daljini se
ulo neko pukaranje. Izaao je mjesec i ja sam pomislila kako bismo bili lake mete. Stalno smo morali da se sputamo u
rovove i da izlazimo iz njih. Moram priznati da mi je pomagao jedan vojnik i da je na kraju prihvatio i moj ruksak da nosi. Konano smo stigli u neko naselje meu razruene kue.
Poela je da pada kia, a odnekud su se povremeno uli pucnji. Uli smo u jednu ruevinu i rasporedili po podu. Prola je
ve i pono.

Taman sam malo zakunjala kad povikae da je stigao

autobus. Nastala je neopisiva guva, svi su pohrlili na vrata
autobusa sa sve prtljagom. Autobus je bio neki stari, gradski i
izgledao otprilike kao onaj kompanije Krsti iz filma Ko to
tamo peva. Odgurali su me pa sam ula meu posljednjima.
Mjesta je bilo jo samo na zadnjoj platformi, na podu meu
torbama. Svalila sam se na moj ruksak, a oko mene i ostali,
uglavnom stariji ljudi i ene.
Autobus je krenuo, ali nisam znala gdje idemo. Kao da
smo prolazili kroz neko vee naselje za koje rekoe da je
Hrasnica. Poeli smo se uspinjati, nekako sam provirila kroz
vrata i vidjela da se radi o umskom putu (jednom, jo prije
Olimpijade ili smo njime sa djecom na Igman). Uspon je
uskoro postajao sve vei, to se osjetilo po naprezanju motora
naeg izdrndanog autobusa. Odjednom se propeo i stao. Zau
se jaa paljba i nama se unutra uini da nas neko namjerno
gaa. Putnici na sjeditima poee da se saginju i uvlae glave u kragne, a ja sam bila sretna to sam dole meu torbama.
Uplaila sam se da nas ne pogodi granata, pa sam se kriom
krstila i molila i ovom i onom bogu, samo da nas potedi. Rekoe da se neki leper naprijed poprijeio, pa autobus malo
skrenu s puta pod neko drvee.
Odjednom poe strano nevrijeme, kia pljusnu kao iz
kabla, a gromovi udaraju i munje sijevaju. Pucnjava se ne uje, da li ju je priroda zagluila ili su se pucai sklonili, ne
znam. Vidim da smo duboko u planini i plaim se da nas ne
natjeraju da pjeke obilazimo onaj leper, jer se i to deavalo
ranije na ovim osmicama.
Ipak, kad se nevrijeme malo smirilo, voza izvede nekoliko manevara i na autobus savlada okuke, obie leper i naosmo se na ravnom putu. Vozimo po obodu Igmana, voza
je ugasio farove, razvedrilo se i vidimo dolje svjetla Ilide,
ega li. Kad smo uli dublje u planinu, voza upali svjetla i
svi malo ivnusmo. Ustadoh da protegnem noge i pogledam

161

162

kroz prozor: samo drvee, etinari. Valjda je to ve Bjelanica.

Ugledasmo dolje jedno malo naselje, rekoe da su to Lokve.
Nestvaran prizor: pred svakom kuom upaljena sijalica!
A mi smo ostavili Sarajevo u mraku, ve vie od dvije godine
bez uline rasvjete. Konano siosmo na asfaltni put i stigosmo u Tarin. Na putu nas eka parkiran normalni autobus.
Iskrcasmo se, popravismo odjeu i neka ena, koja se predstavi kao na vodi, uvede nas u novi autobus na mjesta koja
smo imali upisana na kartama.
Poosmo prema jugu. Tim putem sam prolazila sto puta
na more i s mora, na izlete i ekskurzije, ali nikad ovako. Sami
smo na putu, nikog ne sreemo, niko nas ne obilazi. Kao
ukleto vozilo. Vozimo se praznim putem po mjeseini, a postrance nas prati samo ogromna sjenka naeg autobusa. Prelazimo Ivan, pored puta stre ruevine zapaljene Bradine. Silazimo u Konjic. Kue itave, gradska rasvjeta radi, osvijetljeni
izlozi sa robom. Na izlazu iz Konjica sam zaspala. Budim se
kad je autobus stao u Jablanici ispred nekog mosta. Ve je
zora, ljudi izlaze iz kua i idu na posao. Mi etkamo okolo i
puimo. Nai vozai nas obavjetavaju da je jo na snazi policijski sat, da ne moemo dalje, a i oni moraju da se odmore.
Legoe na sjedita i zaspae.
Kad se potpuno razdanilo, prelazimo taj most na ijem
ulazu i izlazu stoje karaule sa vojnicima UNPROFOR-a. Prolazimo i pored Gojkove kafane koja je itava i radi, a ini mi
se da vidim i neke ljude kako posluju oko ognjita i ranjeva.
Sputamo se na Neretvu, tu je neki natiklani most, opet pod
straom stranih vojnika. Putujemo dalje poznatim putem tik
uz rijeku. Kod Hidroelektrane Salakovac izbacuju nas iz
autobusa, pred nama je pontonski most koji moramo prei
pjeke. Drhturimo napolju i uoavamo ruevine na obje obale, izgleda da su to posljedice muslimansko-hrvatskog sukoba. Nikog, osim unproforaca, u blizini. Izlazimo iz kanjona i
kreemo se ravnicom. Pokuavam da se sjetim imena tih mje-

sta, sjeam se neto kao Bijelo Polje, Potoci, Vrapii, ali nita ne prepoznajem. Sve je pretvoreno u gomilu ruevina,
Na desnoj strani primjeujem zidine katolikog samostana (sjeam se da smo ranije sa puta gledali lijepo ureenu batu i asne sestre kako etaju) i crkve. Ostao je toranj i na njemu se vije zelena zastava, sva u fronclama. Nigdje ive due.
Ni ljudi ni ivotinja. Na jednom mjestu, usred tih ruevina,
ulazi u autobus jedna spodoba obuena u rasparenu uniformu,
naoruana automatom i sa obaveznim ljiljanom na rukavu.
Voza nas obavjetava da je to policajac i da je on neka naa
pratnja do Mostara.
Mostar samo obilazimo. Gledam na lijevu stranu i tamo
se lijepo vide ruevine poznate prelijepe pravoslavne crkve
na uzvisini koja nas je uvijek pozdravljala na ulazu u ovaj
grad. Sada je to gomila kamenja u blokovima, vidi se da je
minirana; iza nje se nasluuje groblje obraslo u korov. Vozimo se iznad grada i ne vidimo bogzna ta, jedino se u daljini
bijeli Partizansko groblje i novogradnje oko njega, sve itave.
To je sad hrvatski dio grada. Onaj policajac se izgubio.
Na junoj raskrsnici autobus se zaustavlja. Ispred nas je
kolona vozila. Polako se pribliavamo nekom punktu, rampi,
ta li. U autobus ulaze dvojica vojnika sa ahovnicom na rukavu i oznakama HVO. Trae da pokaemo hrvatske putovnice ili vize.
Konano mogu da odahnem, imam hrvatski paso i ne
moram nita da brinem. I veina putnika ga ima. Svi ih odjednom odnekle izvukoe. Ne mogu da sakrijem svoje zadovoljstvo to vidim kako se nervozno vrpolje oni sa BH pasoima i nekim papirima sa hrvatskom vizom. Ovi vojnicipolicajci nae putovnice pogledae samo ovla u prolazu, a zadrae se na pregledanju njihovih papira. Pri izlasku zaprijetie da oni koji nemaju ispravne papire nee moi ui u Hrvatsku.
Nastavismo put. Proosmo razoreni manastir itomisli i
spaljene kue u njegovoj blizini. Sjeam se da se u tom nizu

163

164

nalazila i vikendica dr otre iz Vojne bolnice kod koga smo

jednom, na povratku sa seminara, pili divno vino. Sada se
svuda viju ogromne hrvatske zastave. U jednom, takoer razruenom selu, posmatram preorano groblje: ogromne brazde
iz kojih vire krstae i ostaci spomenika. Namjerno pogledom
traim Poitelj i uskoro ga i ugledam. Kule i zidine stoje, ali
je damija razvaljena i minaret sruen. Loe su prole i novije
zgrade pored puta.
Uskoro zatim opet stajemo. Na granici smo. Granini
prelaz postavljen je na jednoj okuci na ulazu u Metkovi.
Jednostavno je nacrtana debela linija na putu, okolo su postavljeni kontejneri oko kojih se vrzmaju razna uniformisana lica. Uoavam ak i neke stolove, kao kafana, ta li, na samom
prelazu. Opet je ista procedura, nae putovnice gledaju usput,
ostale papire zagledaju detaljnije. Prozvae neke mukarce da
izau, po imenima vidim da su vjerovatno Srbi. Odvode ih
pred jedan od kontejnera, neto ih ispituju i uskoro vraaju.
Jo uvijek ne prelazimo crtu jer se vodi buna rasprava izmeu policajaca i jednog fino obuenog gospodina. Ispostavlja se da je on Musliman i da nema vizu. Uporno ih ubjeuje
da ide poslovno u Zagreb i da je viza trebalo da ga eka na granici. Uporno ponavlja da zovu Veleposlanstvo u Sarajevu, ali
ovi ga na kraju skidaju iz autobusa i upuuju da se sam snalazi.
Konano ulazimo u drugu dravu preko granice koje tu
nikada nije bilo.
Kilometar dva od granice odmaramo se u jednom kafiu.
Poslije sto godina sjedim u normalnoj kafani i naruujem kafu. Plaamo njemakim markama, ali moemo da ih zamijenimo i u kune. Svi su navalili na telefon i ja nikako da doem
na red. Zovu nas u autobus, ne stiem da se javim mojima u Zagreb. Tjeim se da u to uiniti na sljedeem stajalitu.
Meutim, sljedee stajalite bie tek kasno popodne, negdje iza Zadra. U meuvremenu su oferi stajali sto puta u
nekim nedoijama, iznosili ili unosili neku robu u autobus,

obavljali neke svoje vercerske biznise. Uspijevam da se javim Ani u Zagreb da kasnimo i da emo tamo stii kasno nou, vjerovatno tek oko dva sata. Ova kafana je na morskoj
obali ali to mi more sad nita ne znai, pokuavam da zamislim naa ljetovanja, ali ne uspijevam, plaa je pusta i more
djeluje nekako tue.
Nastavljamo put, udaljavamo se od obale i uskoro nailazimo na tragove razaranja i poara, posljedice rata u Hrvatskoj. U predveerje se zaustavljamo pred improvizovanim
pontonskim mostom namjesto sruenog Maslenikog mosta.
Nema ni ive due osim straara UN na mostu. Vodii nas
upozoravaju da su etnici tu blizu, gore. Gledamo gore na
visoke puste stijene i takoer nita ne vidimo. Pjeke prelazimo most, nedugo za tim, autobus se zaustavlja u jednom potpuno praznom selu sa razruenim kuama iznad mora. Puimo i sve izgleda nekako sablasno.
Prolazimo kroz jo nekoliko slinih mjesta u kojima, iako
je u meuvremenu pao mrak, nema osvjetljenja. Konano se
due odmaramo u Sinju, pada sitna kia. etkam ispred hotela i pokuavam da sagledam grad, ali ne uspijevam mnogo da
vidim. Poslije nastavljamo put nekim sporednim cestama,
prolazimo kroz mnotvo usnulih sela, dugo traje ta vonja,
gubim pojam o vremenu.
Odjednom nas zabljesnue svjetla nekog veeg grada. Karlovac. Izlazimo na autoput i ini mi se vrlo brzo, stiemo u Zagreb. Gradske ulice su puste, ve je dva sata nou, trei je dan
naeg putovanja. Autobus staje negdje iza Autobusne stanice.
Vidim napolju uurene Anu i Marka. Izlazim i pozdravljam se s njima u magnovenju. Kau mi da su ekali satima i
da ih je policija dva puta legitimisala. Odlazimo taksijem u
njihov stan, Ana je, znajui da to volim, spremila pileu supu
i pohovanu piletinu. Ali ja ne mogu da jedem. Tuiram se i lijeem, jo nisam svjesna da sam se izvukla iz Sarajeva. Ali
sutra je novi dan. Prvi dan mog novog ivota.

165

166

EPILOG

Putujem iz Zagreba u Gunju (jugoistona Slavonija) preko UMPA zone. To je zona uspostavljena u sreditu Hrvatske
koju kontroliu Srbi, a njih kontroliu i tite snage Ujedinjenih nacija. Autoputem se ne moe. Izmeu Zagreba i istonog dijela Hrvatske saobraajna veza postoji samo okolo,
preko Podravine. Marija je organizovala da me povezu kola
hitne pomoi koja su vozila jednog tekog bolesnika. Ta kola
mogu i brim putem uz odobrenje UN. Prethodna tri-etiri dana hodala sam po Zagrebu kao u snu. Nita nisam vidjela, nita ula. Uruivala sam pozdrave i poiljke nepoznatim ljudima od njihovih roaka iz Sarajeva. Srela sam i svoju kolegicu
sa studija Irenu, prija Marija u moju ast skuvala je ruak i
pozvala svoje keri, ali sve to prolazi nekako mimo mene. Ne
mogu da jedem, ne mogu da govorim. Svi su ljubazni i usluni, ali svi oni su kao sa drugog svijeta, ili sam to ja.
Dakle, opet sam na putu. Od Zagreba kreemo autoputom koji uskoro naputamo i vozimo nekim sporednim putevima, penjui se sve vie. Ja sjedim naprijed, a bolesnik i njegova ena su pozadi. Otud s vremena na vrijeme dopire bolno
jeanje. Na putu kroz neku ogromnu umu, odjednom nailazimo na rampu i pored nje na straara sa oznakama UN na
uniformi, poznata plava beretka. Mislim da je u pitanju pripadnik nekog azijskog naroda. Voza mu pokazuje dokumente, koje ovaj i ne gleda, ima repekt prema znaku Crvenog krsta na vozilu. Die rampu, prolazimo.
Voza me pita da li se bojim jer su tu navodno etnici u
blizini. Ne plaim se, naravno. Vozimo se veim dijelom pu-

stim putem, ponekad ulazimo u neko selo, uglavnom pusto,

sa spaljenim kuama. U jednom malo veem selu, voza zaustavlja i u jednoj kui kupuje nekoliko vrea paprike za zimnicu. Ne znam otkud tu paprike kad je kraj planinski. Poslije
jedno sat vremena vonje po umi i breuljcima ponovo rampa, izlazimo. Pred nama put se sputa nanie. Nailazimo na
neko vee mjesto, Garenica pie na putokazu. Pokuavam
da se sjetim, ini mi se da je to mjesto gdje su preteno ivjeli Srbi. Ima dosta miniranih kua, inae ne vide se neki vei
znakovi borbe. Neko je nekom minirao kue iz istog mira.
Vidjela sam to ve u Hercegovini.
Poslije ulazimo u Podravsku Slatinu, ini mi se. Tu ve
vrvi od ivota. Putujemo zatim na jug i konano se zaustavljamo u jednom motelu nadomak akova. Cijelim putem
sam uglavnom utala, a utio je i voza Marko dok smo prolazili kroz UMPA zonu, ali se kasnije raspriao i pokuao da
me raspoloi svojim alama. Sjedamo uz ank u motelu i ja
naruujem konjak tok (prvo bojaljivo pitam da li imaju),
na to Marko uzvikuje jedno: bravo. Poinje da pria kelnerima kako sam ja pravi heroj, kako sam bila u ratnom Sarajevu
i kako sam prola kroz UMPA zonu i nisam trepnula. Oni me
radoznalo pogledaju. Popili smo i kafu, i tjeramo dalje.
U kasno popodne sam ve u sestrinoj kui. Dirljiv susret
poslije gotovo tri godine. Moj zet u moju ast ispekao prase,
stiu komije i rodbina. Svi me neto zapitkuju, ali ja da govorim ne mogu. Ne mogu ni da jedem. Na stolu peeno prase
a jedva da sam ga okusila. Samo pogled na to obilje hrane
tjera mi suze na oi. Zovem komije u Sarajevu, priam im o
prasetu i osjetim prosto kako im slina tee na usta.
Stigla je i mama, a nakon nekoliko dana sestrina kerka
Mirna raa djeaka, njihovo prvo unue. Dobar poetak za
mene. Pripremam se za put u Beograd, sakupljam sve mogue informacije. Moe se sa hrvatskim pasoem preko Maarske u Srbiju. Neki su ve bili.

167

168

Jedno jutro Stipo me sa svojim prijateljem vozi put Maarske do Harkanja. Raspitujemo se za autobus, uskoro polazi jedan. Iz javne govornice javljam se mojima u Beograd.
Vozim se cijelo prijepodne preko maarske ravnice, sela
i gradovi slini naima u Slavoniji. Autobus je pun i koliko
ujem iz razgovora veina su Srbi iz hrvatskih gradova koji
idu u posjetu rodbini ili da vide da li moe sa nekim u Srbiji
da se zamijeni kua. Jedna porodica je to ve uradila, stvari
su poslali kamionom i sad putuju u svoje novo boravite. ena uzbueno objanjava ta su sve morali da urade da bi to
uspjelo.
Pred granicom stajemo, svi ulaze u jedan supermarket.
Ulazim i ja, kupujem etiri koluta sira, dvije velike salame i
jo neke sitnice, sve za njemake marke. Konano smo na jugoslavenskoj granici, prelaz Baki Breg. Ulazi jedan fifiri
u maskirnoj uniformi. Trai pasoe na pregled, vidim da veina ima hrvatske. ujem da se policajac dosta grubo obraa
putnicima, jednog ovjeka sumnjajui ispituje da li je stvarno
Srbin i trai da to dokae. Stie i do mene. Gleda u moj paso, upitnim glasom ita moje ime, ime oca, prezime, mjesto
i datum roenja. Sve potvrujem. Onda i dalje gledajui u paso pita: Srpkinja.
Nisam kaem ja Hrvatica.
ta da kaem kad mislim da u pasou pie i nacionalnost,
a i inae mi je tana puna hrvatskih dokumenata. On na to samo kae:
Vi ne moete u Srbiju, izaite napolje.
Pokuavam da neto objasnim, ali on nastavlja s pregledom a meni pokazuje vrata, jo kae vozau da izbaci moje
stvari iz gepeka. Odlazim u policijsku straaru i traim komandira. Objanjavam mu da mi je porodica u Srbiji i otvoreno ga pitam da li je u pitanju nacionalnost. On kae da nije,
ma nikako, ve da je Hrvatska poela svoje izbjeglice da alje
u Srbiju, a Srbija vie ne moe da ih prima. Problem je, tobo-

e, to je na mom pasou sarajevska adresa. Nita, kae, ne

moe da uini, nego da pokupim svoje stvari i vratim se pjeke u Maarsku.
Autobus odlazi, a pored mene ostaje jo dvoje ljudi. Jedan iptar sa crvenim pasoem i jedna naa Maarica, starija
ena sa pasoem sa vukovarskom adresom. Ona je ve odlazila u Jugoslaviju, ali sad su je skinuli. Pomae mi oko stvari
i uskoro smo opet na maarskoj strani na nekom autobusnom
stajalitu. Voza beogradskog autobusa uspio je da mi kae
da autobus istog preduzea dolazi iz Beograda i da se njime
mogu vratiti u Harkanj.
Maaricu uskoro primie neki ljudi u automobil, primili
bi i mene, ali ja imam previe stvari. Jo su se neki ljudi zaustavljali, ali ili nisu ili u mom pravcu ili su i sami bili prepuni.
Stojim tako u kasno jesenje popodne pored jedne klupe u
maarskoj nedoiji i ne mislim nita. Sreom, tu je i telefonska govornica, jedan ovjek za koga ne znam ta je tu radio
pozajmljuje mi telefonsku karticu da se javim svojima u Beograd. Stania je ve otiao na stanicu. Javljam se i mojima u
upanju, ali nisu kod kue.
Konano nailazi autobus Severtrans Sombor. Ulazim.
Voza i kondukter vrlo ljubazni, kau da ne brinem. Vozimo
se dugo i kad smo stigli u Harkanj, ve je no. Ljubazni vozai vode me u hotel gdje i sami odsjedaju. Usput mi daju
ime nekog ovjeka u SUP-u Beograd gdje se moj mu moe
obratiti. Vlasnik hotela je Maar iz Baranje, a hotel je pun
naih izbjeglica i mueva koji ekaju ene koje su otile prijeko u Hrvatsku. Razgovaram sa Staniom i djecom preko
hotelskog telefona. Oni su razoarani, a Stania utuen. Dogovaramo se da ja u hotelu ostanem jo sutra, a on e pokuati da dobije dozvolu za mene.
Sutranji dan etam po Harkanju ekajui dogovoreno
vrijeme da se ujem sa svojima. To je zapravo vrlo lijepo
ureen gradi banja. Puno drvea i zelenila. ini mi se da

169

170

svi ljudi znaju na jezik, srpskohrvatski se uje na sve strane.

Odlazim na pijacu, kad tamo, buvljak. Prepoznajem branske
Cigane prodavae. Sjedim u parku, pijem kafu u kafani, dan
se vue sporo. Poslije tri sata zovem Staniu, nita nije uspio.
Vraam se. Javljam se mojima u Hrvatsku.
Do autobuske stanice prati me gazdin sin, vue moj preteki ruksak. Sjedam u autobus za Slavonski Brod, a tamo u
hvatati neki prevoz za upanju. Autobus pun ena vercerki,
koje pokuavaju da sakriju svoju robu. Brinu i mene oni sirevi u prtljagu. Ipak prelazimo bez problema. Samo je policajac
gledajui moj paso rekao podrugljivo:
ta je, nisu vas braa pustila.
Tek sad vidim da su mi oni revni policajci udarili granini peat, a onda ga prekriili. Ba solidarno.

vozaa da li emo se negdje zaustavljati da telefoniram, on

obeava, ali ne staje nigdje do Novog Sada. Tamo nas prekrcavaju u drugi autobus, dolazi novi voza i odmah kreemo.
Na domaku Beograda u daljini preko ravnice ugledam
svjetla reklama na Terazijama. Ne mogu da vjerujem! Mislila
sam da to neu nikada doivjeti. Svijetao i velik, Beograd se
sve vie pribliava. Potom autobus prolazi osvijetljenim ulicama punim svijeta. Najzad, stanica. U masi svijeta vidim
Staniu. Izlazim, ali on mene jo ne primjeuje. Moram da ga
povuem za rukav. Grlimo se, on samo plae, suze mu teku
bez kontrole, ne moe da progovori.
Sutradan, sa Tamarom i Jelenom pijem kafu pred Ruskim carem. Divan, sunan jesenji dan, kakav samo u Beogradu moe da bude.

U upanji popravljam zube i prikupljam dokumente da

izvadim novi paso sa hrvatskom adresom, kad jednog dana
stie telegram od Stanie (telefonske veze izmeu Srbije i Hrvatske ne rade) u kome pie: toga i toga dana budi na granici
u isto vrijeme i na istom mjestu, eka te depea sa dozvolom
ulaska u zemlju. Sumnjam u sve to, ali spremam se za put.
Opet Stipo sjeda u auto, opet stanica u Harkanju. Pitam
vozaa da li je to uobiajeno da nekog eka depea na granici, kae deava se. Savjetuje mi da ipak platim kartu samo
do granice i da sjednem na prvo sjedite. Dogovaram se sa
Stipom da on eka u Maarskoj dok se ne javim kad preem
granicu. To je prilino komplikovana operacija, ali utvrujemo ko e koga zvati, kada i odakle.
Evo me opet na granici. Ulazi policajac, kulturno nas pozdravlja i trai isprave. Voza mu govori za mene, on odmah
kae da je stigla neka depea, uzima moj paso i odlazi. Ubrzo se vraa i kae da ne brinem, da je sve u redu, i tek tada
nastavlja da pregleda dokumente ostalih putnika. Nikog nije
skinuo i ubrzo ja konano ulazim u SR Jugoslaviju. Pitam
171

172

BILJEKA O AUTORU

Vera Tutnjevi, djevojaki Abramovi, roena je 1945. u

selu Posavski Podgajci kod upanje u Slavoniji.
Po zavretku osnovne kole u Brkom, pohaa Uiteljsku
kolu u Osijeku, odakle je poslije druge godine prela u Uiteljsku kolu u Tuzli koju je zavrila 1964. godine. Nakon to je
jednu godinu radila kao uiteljica u slavonskom selu Gunja
(preko puta Brkog), upisala je studij na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu (grupa Istorija jugoslovenskih knjievnosti i srpskohrvatski jezik) gdje je diplomirala 1969. godine.
U mladosti pisala poeziju i knjievne oglede. Objavljivala
je u studentskom listu Nai dani (Sarajevo) i omladinskom glasilu Mladost (Beograd). Dva puta je dobila Koievu nagradu
Drutva nastavnika srpskohrvatskog jezika BiH (kao srednjokolac i kao student) za radove o knjievnom djelu Petra Koia
koji su potom objavljeni u asopisu Putevi (Banja Luka).
Kao profesor predavala u Medicinskoj koli u Sarajevu i bila dugogodinji pomonik direktora i direktor kolskog zdravstvenog centra u Sarajevu. Izolovana od porodice tokom rata,
sve do kraja 1994. godine, provela u ratnom Sarajevu i u dramatino izmijenjenim okolnostima radila kao profesor bosanskog jezika u ratnoj koli Otoka. Po izlasku iz Sarajeva i dolasku u Beograd, gdje se spojila sa porodicom, od 1995. do penzionisanja 2000. godine, radila u Osnovnoj koli Cana Marjanovi Ralja kod Beograda.
Prebiva u Beogradu, a ivi za svoje kerke i unuie rasute
po svijetu.
173

SADRAJ

Izai iz Sarajeva ili kako je nastala ova knjiga ...

Kako je poelo ................................................................
Sarajevo se prazni ili kako izai iz Sarajeva ...............
Naa djeca .......................................................................
Stania ............................................................................
okike ..........................................................................
Kominica Rosa ..
Dunja ..
Milivoje ..........................................................................
Milovan ..........................................................................
Predrag ............................................................................
Pero .................................................................................
Vuko i Mubera ..............................................................
Lela .................................................................................
Radivoje ..........................................................................
Nada ................................................................................
Podrum ...........................................................................
Pljake ............................................................................
Teta Jelena ......................................................................
Smrt elektriara ..............................................................
Miskinova .......................................................................
Prvi pretres .....................................................................
Drugi pretres ...................................................................
Granate ...........................................................................
Kako sam izbjegavala snajperistu ..................................
Komije ..........................................................................
174

5
9
12
15
18
20
22
24
26
29
31
34
36
39
40
41
42
51
54
59
61
62
66
75
82
87

eumi ............................................................................
Kako smo se hranili i ta smo jeli ...................................
Cigare .............................................................................
Grijanje bubnjarica moja prijateljica ...........................
Drutveni ivot ...............................................................
Paketi ..............................................................................
kola ...............................................................................
Ratna kola Otoka ..........................................................
Tunel ..............................................................................
Epilog .............................................................................

93
100
106
110
117
120
132
140
156
167

Biljeka o autoru ............................................................

173

Vera Tutnjevi
IZAI IZ SARAJEVA

Izdava
SVET KNJIGE
Beograd
Urednik
Stevo osovi
Likovno reenje korice
Mihailo Pisanjuk
tampa
Donat-graf
Beograd

CIP
,
821.163.41-94
, , 1945
Izai iz Sarajeva / Vera Tutnjevi. 1. izd. Beograd:
Svet knjige, 2009 (Beograd: Donat-graf). 176 str;
21 cm. Edicija Dokumenti / [Svet knjige])
Tira 500. Biljeka o autoru: str. 173.
ISBN 978 86 7396 228 3
COBISS.SR-ID 169797388

175

176