I.

Kovo: Kazna zatvora UDK

- zato 343.81
i kuda?
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb),
vol. 8, broj
2/2001,
str. 117-136.
Primljeno
15.
studenoga
2001.

pregledni znanstveni rad

Dr. sc. Irma Kovo*

KAZNA ZATVORA - ZATO I KUDA?

U radu se daje pregled teoretskih objanjenja svrhe kanjavanja koja
je svoju primjenu nalazila u razliitim strategijama kaznene politike. U
drugom dijelu prikazana je aktualna rasprava o krizi kazne zatvora,
masovnom zatvaranju i razvoju alternativnih sankcija te njihovoj praksi.
Dan je pregled alternativnih opcija u Hrvatskoj. U posljednjem dijelu
rada autorica naglaava znaajan element u realizaciji kazne zatvora o
kojem se ne uje puno ni esto - zatvorsko osoblje.

UVOD
Prema navodima World Prison Brief (2001) u svijetu je trenutno u zatvorima najmanje 8,7 milijuna ljudi (bilo u istranom zatvoru, bilo na izdravanju kazne). Imajui na umu da je broj ljudi u svijetu dosegao oko 6,1
bilijuna, svjetska stopa zatvorenike populacije iznosi 140. Amerika prednjai
u stopi zatvorenike populacije (700), a prati je Ruska Federacija sa stopom
od 635. U periodu od 1997. do 2000. u Americi je zabiljeen 12%-tni porast
zatvorenike populacije, u Tajlandu 57%, Sloveniji 51%, a Hrvatskoj 24%.
Walmesley (2001) upozorava na nuan oprez u interpretiranju podataka o
stopi zatvorenika u razliitim zemljama. Taj autor smatra da nije nuan zakljuak po kojem su drave s najveom stopom zatvaranja i najpunitivnije
drave: jedan od razloga moe biti to se suoavaju s najopasnijim deliktima
ili to su najuinkovitije u sankcioniranju poinitelja najteih delikata. Bez
obzira na razloge za visoke stope zatvaranja u razliitim zemljama, globalno
gledano, rije je o velikom broju zatvorenike populacije.
Broj zatvorenika u nekoj zemlji rezultat je i nacionalne kaznene politike
odnosno strategije sankcioniranja. Siromaan repertoar kaznenih sankcija u
prolosti je doveo do vrlo estog izricanja kazne zatvora, to je posljedino
dovelo do prekapacitiranosti zatvora.
Prevelik broj osuenika u zatvorima u odnosu prema raspoloivim kapacitetima, neadekvatan broj zatvorskog osoblja, loi uvjeti u zatvoru (i za osuenike i osoblje), nemir meu zatvorskim osobljem, loa razina sigurnosti, toksina mjeavina osuenika osuenih na doivotnu zatvorsku kaznu i mentalno poremeenih osuenika, pobune i drugi poremeaji kontroliranja zatvo-

Dr. sc. Irma Kovo, docentica,Visoka policijska kola

117

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

renika - to su elementi koji su glavni sastojci krize zatvora (Cavadino,

Dignan, 1997).
Evaluacija uinkovitosti kazne zatvora (s poznatim Martinsonovim radom
na temu: to funkcionira, 1974, pridonijela je, uz prekapacitiranost zatvora,
razmatranju proirivanja repertoara kaznenih sankcija. Paralelno i povezano s
tim procesom mijenjala su se i teoretska promiljanja o svrsi kanjavanja. to
se, dakle, u novom mileniju deava s kaznom zatvora?
ZATO KANJAVATI?
Da bi se mogla razumjeti aktualna razmatranja o svrsi kanjavanja, potrebno je prisjetiti se razvoja razliitih ideja. Glavno pitanje na koje se odgovara
jest to elimo postii, koji je cilj kanjavanja poinitelja kaznenog djela. Kao
saetak razliitih teorija i koncepata esto se u literaturi spominje glavna podjela, s obzirom na svrhu kanjavanja, na apsolutne, relativne i mjeovite (eklektine) teorije.
Prema apsolutnim teorijama svrha kanjavanja je odmazda za onoga tko
kanjava i ispatanje za onoga tko je kanjen. Kaznom se vraa zlo koje je
naneseno kaznenim djelom. Svrha kanjavanja iscrpljuje se usredotoivanjem
na prolost (punitur quia peccatum est). Kazna je sama sebi cilj, bez obzira na
to primjenjuje li se na temelju boanske, moralne ili zakonske pravde (Horvati, Novoselec, 1999). Po teoriji boanske pravde odmazda, tj. osveta slui
zadovoljenju boanske pravde jer dovodi do izmirenja s bogovima putem ispatanja poinitelja. Po teoriji moralne pravde osveta koja proizlazi iz kazne
slui zadovoljenju moralne pravde, koja je po Kantu kategoriki imperativ
ljudskog uma i zdravog razuma. Uinak koji kazna ima na drutvo potpuno je
irelevantan. Zastupnik teorije zakonske pravde je Hegel koji navodi kako je
svrha kanjavanja uspostavljanje zakona koji je naruen kaznenim djelom.
Kazna kao negacija negacije (kazneno djelo negacija je zakona) predstavlja
dijalektiku nunost. Kazna je, zapravo, pravo prijestupnika jer on, inei
kazneno djelo, svjesno i dobrovoljno prihvaa da bude kanjen.
Relativne teorije spadaju u period drutvenog promiljanja o suzbijanju
kriminaliteta pa se tako naputa ideja osvete i u kazni prepoznaje nain zatite
drutva od kriminaliteta. Te su teorije usmjerene na budunost - kanjava se da
se u budunosti ne bi grijeilo. Jasno je, stoga, da je rije o teorijama prevencije - specijalne i generalne. Unutar tih dviju skupina postoji cijeli niz teorija,
koje emo samo navesti. U skupinu teorija specijalne prevencije spadaju: 1.
teorija zastraivanja putem izvrenja kazne, 2. teorija starateljstva, 3. teorija
popravljanja i 4. teorija resocijalizacije. U skupinu teorija generalne prevencije spadaju: 1. teorija opeg zastraivanja predvianjem kazne, 2. teorija opeg zastraivanja izvrenjem kazne i 3. teorija opomene.
118

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Mjeovite (eklektike) teorije nastoje iznai kompromis izmeu tih dviju

suprotstavljenih skupina teorija, pa je osnovno polazite ove skupine teorija da
kazna ne samo to moe ve i mora imati vie ciljeva.
Za povijesni prikaz razvoja teorija o svrsi kanjavanja krenimo od klasine
kole (za prethodni period detaljnije u: Cvitanovi, 1999). Kanjavanje u Europi 18. staljea bilo je arbitrarno i vrlo retributivno, karakterizirano tekim
kaznama i tjelesnom kaznom. Kaznenopravni sustav toga vremena dozvoljavao je veliku diskrecijsku mo sucima to je omoguavalo da krivci prou
nekanjeno, a nevini budu osueni (Cavadino, Dignan, 1997). Predstavnici
klasine kole takav sustav ocjenjuju kao nehuman i nepravedan te kao iracionalan i neuinkovit nain kontroliranja kriminaliteta. U cilju promjene takvog
sustava, predstavnici ove kole polaze od sljedeih premisa: 1. kriminal je potrebno zakonski definirati, 2. kazna mora biti suprotstavljena deliktu, 3. ljudi
ine kaznena djela slobodnom voljom i 4. kazneni zakon treba funkcionirati
tako da odvrati, tj. sprijei kriminal (prema: Singer, 1996).
Najznaajniji predstavnik klasine kole zasigurno je Beccaria sa svojim
djelom Dei delitti e delle pene (O zloinima i kaznama) iz 1764. godine. Navodi kako nije svrha kazni muiti i ucviliti koje osjetilno bie, niti ve uinjen zloin izgladiti kao da nije uinjen. Svrha kazne, dakle, moe biti samo ta
da se krivac sprijei da ne prouzroi nove tete svojim sugraanima i da se
ostali odvrate od slinih nedjela. One kazne, dakle, i onaj nain njihova izvrenja zasluuje prednost pred ostalima koji e, vodei pritom rauna da budu
razmjerne s uinjenim zloinom, napraviti to jai utisak na ljudske due a
krivcu koliko je mogue manje tjelesne boli nanijeti (Beccaria, 1764:83).
Svrha kanjavanja proizlazi iz poimanja motivacije za delinkventno ponaanje, tj. koncepta slobodne volje - pojedinci se racionalno ponaaju, svjesni
su svojih djela i razumiju posljedice koje iz njih proizlaze. Stoga kanjavanje
ima specijalni i generalnopreventivni uinak - odvraanje od delinkventnog
ponaanja zastraivanjem poinitelja kaznenog djela i ostalih graana.
Prevenciju, kao vaan element kanjavanja, naglaavao je Bentham, engleski utilitarist. Kao i Beccaria, opravdanje kanjavanja vidio je u njegovu
uinku zastraivanja. Za razliku od Beccarije, delinkvente je smatrao ogranieno racionalnim i odgovornim osobama, a zatvorsku kaznu korisnom metodom u reagiranju na delinkvente. Bentham (1789, prema: von Hirsch, Ashworth, 2000) navodi tri naina sprjeavanja recidivizma:
1. oduzimanjem poinitelju fizike mogunosti poinjenja kaznenog djela,
2. oduzimanjem elje za poinjenjem kaznenog djela,
3. stvaranjem straha od poinjenja kaznenog djela kod poinitelja.
U prvom sluaju poinitelj ne moe poiniti kazneno djelo (zato to je u
zatvoru), u drugom vie nema elju za injenjem kaznenog djela (moralna
119

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

reformacija), a u treem, ako jo i ima elju za poinjenjem kaznenog djela, ne

usudi se poiniti kazneno djelo (zastraivanje zakonom/kaznom).
Nakon autora koji predstavljaju klasinu kolu javljaju se oni drugaijeg
promiljanja o deliktu, poinitelju i svrsi kanjavanja. Pozitivisti odbacuju
koncept slobodne volje za koji se se zalagali klasiari i u arite svoga interesa
stavljaju poinitelja kaznenog djela za kojeg smatraju da nije apsolutno slobodan od izvanjskih utjecaja u svom ponaanju. Pozitivizam je naroito znaajan za razvoj kriminologije kao znanosti jer predstavlja prve napore u znanstvenom objanjenju kriminaliteta, razvoju pozitivnog faktinog znanja o
poiniteljima zasnovanog na opservaciji, mjerenjima i induktivnoj metodi,
odbacujui spekulativno razmiljanje o ljudskom karakteru koje je bilo prisutno u prethodnoj kaznenopravnoj praksi. Sredinje pitanje odnosilo se na iznalaenje razlika izmeu delinkvenata i prosocijalnih graana (Garland,
1997). Razvoj razliitih tipologija i klasifikacija poinitelja doveo je do razvoja naela individualizacije u sankcioniranju. Svrha kaznenih sankcija trebala se oivotvoriti u eliminiranju opasnosti koju su poinitelji kaznenih djela
stvarali svojim ponaanjem, a kaznenopravni sustav trebao je, prema pristaama ove kole, biti znanstveno informirani aparat za prevenciju, tretman i eliminaciju kriminaliteta (Garland, 1997). Pozitivizam, dakle, predstavlja poetak razvoja rehabilitacijskog ideala koji je prevladao u kriminolokim razmiljanjima i retorici. Svoj vrhunac dosee 50-ih i 60-ih godina 20. stoljea
naroito u Americi. Etioloka istraivanja korelata delinkventnog ponaanja
voena su idejom eliminacije detektiranih imbenika u svrhu prevencije delinkvencije. Paralelno s tim, razvijali su se vrlo diferencirani individualizirani
modeli institucionalnog tretmana i proirivale opcije sankcioniranja. Taj period naziva se i periodom rehabilitacijskog optimizma (Cavadino, Dignan,
1997).
Osnova tog idealizma bila je u ideji lijeenja poinitelja kaznenog djela
od njegovih delinkventnih tendencija, a to lijeenje sastojalo se od mijenjanja poiniteljeve osobnosti, izgleda, navika ili mogunosti za izvrenje kaznenog djela.
Ideja rehabilitacije razvijala se pod parolom pomoi delinventu pretpostavljajui da on eli tu pomo (detaljnije u: Kovo, 1997). Von Hirsch i
Answorth (2000) ispravno primjeuju kako su vie koristi od te pomoi imali
drugi - graani kojima se na taj nain smanjivao rizik od viktimizacije.
Rehabilitacija kao svrha kanjavanja doivjela je brojne kritike. Razvoj rehabilitacijskih modela i nain njihove primjene doveo je do druge krajnosti.
Kako navodi Brody (2000): ... rehabilitacija je dola do toga da ne samo to
predstavlja nerealan i neostvariv cilj nego predstavlja prijetnju principima zatvorenikovih prava i humanog postupanja i posljedino moe biti tetna za
poiniteljevu ansu da postane prosocijalan.
120

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Uinkovitost rehabilitacije mjerena je stopom recidivizma. Ve spomenuti

Martinson (1974) svojim je radom najznaajnije izazvao ideju rehabilitacije,
postavljajui pitanje njezina uinka. Nakon njegova rada uslijedio je cijeli niz
pojedinanih analiza i metaanaliza koje su nastojale iznai sintetiziran odgovor na pitanje uinkovitosti razliitih rehabilitacijskih modela tretmana. No,
lavina uruavanja rehabilitacijskog ideala je krenula.
Allen (2000) navodi kako moderna kritika rehabilitacijskog ideala poiva
na tri pretpostavke:
1. rehabilitacijski ideal prijetnja je politikim vrijednostima slobodnog
drutva,
2. rehabilitacijski ideal pokazao se u praksi koja je bila posebno osjetljiva
na ponienje i sluenje neujedinjenim i neizraenim socijalnim ciljevima,
3. bilo zbog znanstvenog ignoriranja ili nedostatka institucionalnih kapaciteta, nedostaje rehabilitacijska tehnika; ne znamo kako sprijeiti kriminalni povrat mijenjajui karakter i ponaanje poinitelja.
Von Hirsch i Maher (2000) navode kako u kritici novih rehabilitacionista
ne odriu tretmanu njegovu moguu legitimnu ulogu u potenom sustavu sankcioniranja. Veliina te uloge ovisi ne samo o tome koliko se zna o tretmanu
ve i o normativnim pretpostavkama - ukljuujui i one o proporcionalnosti.
Rehabilitacija tako ne moe biti primarna osnova u odluivanju o sankciji niti
moe biti racionala za podravanje blaih sankcija od onih koje imamo.
Rex (2000) postavlja pitanje novog oblika rehabilitacije i navodi neke
komponente uspjene rehabilitacije (one koje prema rezultatima istraivanja
pruaju odreenu nadu za rehabilitaciju):
1.
2.
3.
4.

smanjenje impulzivnosti,
ojaavanje veza u zajednici,
prosocijalno modeliranje,
legitimnost.

Model pravednosti (justice model) javlja se kao odgovor na individualizirani tretmanski model u promiljanju svrhe kanjavanje. Prvi opis modela
pravednosti opisan je u izvjeu Odbora American Friends Service nazvan
Borba za pravdu 1971. godine (prema: Cavadino, Dignan, 1997). Autori tog
izvjea tvrde kako je tretmanski model teoretski pogrean (jer identificira
uzrok kriminaliteta u intraindividualnoj patologiji), sustavno diskriminativan
u provedbi (zbog velike diskrecijske moi dane ekspertima postavljenim u
kaznenopravni sustav) i nekonzistentan s nekim osnovnim konceptima pravde
(nedostatak pravinog postupka - due process - i proporcionalnosti vrijea
moralno poimanje prava pojedinca te nepravednost u tretiranju delikata sline
teine na razliit nain).
121

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Ovaj model spada u skupinu retribucijskih teorija, a poiva na dva osnovna

principa koja su sukladna Beccarijinom klasicizmu:
1. pravo na pravian postupak i generalno ograniavanje diskrecijske moi unutar kaznenopravnog sustava,
2. proporcionalnost kanjavanja teini delikta (kazna koju izriemo poinitelju treba biti proporcionalna teini kaznenog djela - princip just deserts).
Generalno opravdanje kanjavanja jest u kombinaciji retribucije i odvraanja.
Saimljui rezultate autora ovog pravca razmiljanja, von Hirsch i Answorth (2000) navode kako se u terminima triju osnovnih pitanja u opravdavanju kanjavanja - zato kanjavati, koga kazniti i koliko kazniti - teoretiari
pravednosti naelno slau u posljednja dva pitanja.
Kod pitanja zato kanjavati postoje, prema tim autorima, najmanje dva
razliita pristupa meu modernim teoretiarima ovog smjera. Po jednom
pristupu, oni koji poine kazneno djelo zasluuju biti kanjeni iz razloga iz
kojeg oni koji poine neku tetu u graanskom pravu zasluuju biti primorani
platiti tetu: postoji fundamentalna intuitivna povezanost izmeu kriminaliteta
i kanjavanja.
Po drugom pristupu, desert (zasluenost, posljedinost) jest integralni dio
svakodnevnog procjenjivanja pohvale i pokude, to je institucioanlizirano u
dravnom kanjavanju u svrhu izraavanja neodobravanja ponaanja i njegova
poinitelja.
To je, kako navodi von Hirsch (2000), ukoravajua funkcija kanjavanja.
No, postoji i preventivna funkcija - kazna obeshrabruje ukljuivanje pojedinaca u odreena ponaanja.
U pitanju koga kazniti, teoretiati ovog pravca slau se kako treba kazniti
samo one kojima je dokazano da su poinili kanjivo djelo. To je znaajna
razlika od teorije odvraanja (deterrence theory) koja snaan naglasak stavlja
na generalnu prevenciju kojoj je, iz tog koncepta, cilj stvoriti strah od kanjavanja u graana, koji se postie strogim kanjavanjem poinitelja i moguim
kanjavanjem nevine osobe kako bi se postigao vei socijalni uinak (von
Hirsch, Ashworth, 2000:46).
Pitanje koliko kazniti dovodi do jedne od bitnih postavk ve teorije - naela proporcionalnosti: sankcija treba biti proporcionalna u svojoj teini ozbiljnosti kaznenog djela. Osnovni zahtjev u okviru generalnog principa proporcionalnosti jest ordinalna proporcionalnost - kako kazniti delikt u odnosu prema slinim deliktima i u usporedbi s drugim deliktima manje ili vie ozbiljne naravi. To podrazumijeva rangiranje kaznenih djela po njihovoj relativnoj ozbiljnosti, determiniranoj poinjenom tetom, opasnou koja proizlazi
iz kaznenog djela i stupnjem krivnje poinitelja.
122

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

I ta je teorija podlona kritikom preispitivanju koje von Hirsch i Ashworth

(2000) vide u sljedeim pitanjima odnosno zamjerkama:
1. kako odluiti o generalnom stupnju kanjavanja (koji su kriteriji za adekvatnu skalu kanjavanja),
2. po kojim se kriterijima moe procijeniti postie li se sustavom sankcioniranja ordinalna proporcionalnost,
3. nejasno je pitanje uvaavanja prethodnih osuda u procesu odluivanja o
vrsti i teini sankcije,
4. zaokupljenost tekim kaznenim djelima - neadekvatna panja poklanja
se manje opasnim deliktima,
5. ignoriranje uzroka kriminaliteta i slab interes za konstruktivan nain
suoavanja s problemima vezanim uz kriminalitet,
6. opstojnost zahtjeva za pravednou u nepravednom drutvu.
Posljednji model koji e biti predstavljen u ovom lapidarnom i fragmentarnom prikazu razliitih promiljanja koja su imala i svoje praktine implikacije
jest model restorativne pravde (restorative justice). Prema definiciji Radne
skupine za restorativnu pravdu, restorativna pravda je postupak u kojem sve
strane zajedniki rjeavaju kako se nositi s posljedicama kaznenog djela i
njegovim uinkom u budunosti (Mashall, 1997; u: Restorative justice handbook, 2000). Marshall razlikuje dvije razine tumaenja restorativne pravde:
1. mikrorazinu, u kojoj se ovaj model primjenjuje u strogo restorativnom
obliku - kao metodologija prikladna za stvaranje kanala komunikacije
izmeu rtve i poinitelja, osvjetljavajui prave potrebe rtve (priznanje, sigurnost, naknadu tete),
2. mikrorazinu, u kojoj prevladava institucionalna dimenzija. Ovdje model zahtijeva provoenje pravde kroz nalaganje restorativnih mjera ili
akcija. U ovom kontekstu kljune su veze izmeu restorativne pravde kao dogovorenog prava i propisane moi drave.
Ceretti i Mannozzi (2000) navode kako se termin restorativna pravda
koristi za opisivanje pojave vrlo irokog djelokruga i viesmjernog sadraja.
Sam termin nastao je koncem 70-ih godina 20. stoljea s ciljem razlikovanja
dviju reakcija:
1. odgovora drave na kriminalitet zasnovan na sankcijama koje impliciraju nanoenje boli (osobito kad se radi o tradicionalnom obliku prava
sa svrhom odmazde ili preventivnom svrhom) i
2. odgovora usmjerenog uklanjanju (putem kompenzacije i restitucije)
prouzroene tete, smanjivanju boli proizale iz kaznenog djela.
123

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Zehr (1990) restorativnu pravdu definira kao model pravde koji ukljuuje
rtvu, poinitelja i zajednicu u potrazi za rjeenjima koja promoviraju popravak, pomirenje i vraanje osjeaja sigurnosti.
Ti autori identificiraju sljedee ciljeve pravde:
1. prava zatite rtvi:
a) popravak sveukupne tete/povrede koja je nanesena rtvi,
b) ukljuenost zajednice u proces reparacije,
2. poiniteljevo dobrovoljno prihvaanje odgovornosti,
3. osnaivanje kolektivnih moralnih standarda,
4. rad na individualnom /kolektivnom osjeaju sigurnosti.
S obzirom na to da u hrvatskoj znanstveno-strunoj literaturi taj model nije
znaajnije opisivan (premda u nekim elementima postoji u praksi), slijedi opis
osnovnih naela restorativne pravde (Restorative justice handbook):
1. Kazneno djelo primarno je napad na meuljudske odnose i sekundarno
povreda zakona.
2. Restorativna pravda prepoznaje da je kazneno djelo neto loe i da se ne
bi trebalo dogaati i takoer raspoznaje da nakon njega postoje opasnosti, ali i anse. Opasnost lei u tome da zajednica, rtva i poinitelj postaju otueni, meusobno se ne potuju, pate zbog osjeaja nesigurnosti i
sve manje surauju s ukupnom civilizacijom. ansa je u injenici to je
nepravda prepoznata, a pravda uspostavljena kroz nadoknadu i milost.
Budunost je proiena pa su sudionici sigurniji, meusobno se potuju i surauju.
3. Restorativna pravda je postupak pomou kojeg se stvari popravljaju
to je bolje mogue, to ukljuuje zadovoljavanje potreba stvorenih
deliktom kao to je sigurnost, rjeavanje problema u meuljudskim odnosima, lijeenje psihikih oteenja koja su rezultat napada te rjeavanje potreba koje se odnose na uzroke delikta (ovisnosti, nedostatak
socijalnih i radnih vjetina ili izvora, nedostatak moralnih ili etikih
uporita itd.).
4. Primarne rtve kriminaliteta su one koje su pod najveim utjecajem delikta. Sekundarne rtve su drugi na koje je delikt takoer djelovao, a
mogu ukljuivati obitelj, prijetelje, svjedoke, dijelatnike tijela kaznenog
progona, zajednicu itd.
5. im je sigurnost neposredne rtve, zajednice i poinitelja osigurana, restorativna pravda uoava mogui edukacijski moment za poinitelja mogunost ohrabrenja poinitelja za uenje novih naina ponaanja u
zajednici.
6. Restorativna pravda preferira reakciju na kriminalitet u to ranijem stadiju s maksimalnom koliinom dobrovoljne suradnje i minimalnom
prisilom.
124

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

7. Vei dio kriminaliteta mogue je svladati suradnjom, ukljuujui

pojedince suoene s kaznenim djelom - zajednica prua podrku i odgovornost. To moe ukljuivati primarne i sekundarne rtve i njihove
obitelji, poinitelja i obitelj, predstavnike zajednice, kolstva, vlade
itd.
8. Nisu svi poinitelji spremni suraivati. To je razlog za postojanje vanjskog autoriteta koji odluuje za nekooperativnog poinitelja. Akcije
autoriteta i njihove posljedice trebaju biti evaluirane pomou kriterija
opravdanosti, restorativnosti i potovanja (rtve, poinitelja i zajednice).
9. Poinitelji koji predstavljaju znaajnu opasnost (svojim ponaanjem) i
koji nisu kooperativni trebaju biti smjeteni u okruenje u kojem je
naglasak na sigurnosti, vrijednostima, etici, odgovornosti i uljudnosti.
Trebaju biti suoeni s uinkom svog ponaanja na rtvu, pozvani na
uenje empatije i stjecanje radnih i socijalnih vjetina.
10. Restorativna pravda zahtijeva odgovornost i iskoritavanje struktura
koristei se prirodnim okruenjem to je vie mogue, jer je odravanje dogovora klju stvaranja povjerenja u zajednici.
11. Restorativna pravda prepoznaje i podrava ulogu drutvenih institucija, ukljuujui vjerske zajednice, u pouavanju i ustanovljivanju moralnih i etikih standarda koji izgrauju zajednicu.
Model restorativne pravde vezuje se uz ojaavanje uloge rtve u kaznenopravnom sustavu. Smatralo se, naime, kako rtva, osim u procesu dokazivanja
krivnje poinitelja, treba imati odgovarajuu ulogu i u procesu odluivanja o
sankcioniranju poinitelja. Postoje odreena socioloka istraivanja kaznenog
postupka iz prizme zadovoljstva rtve ishodom. Nije rijetko da se rtva nakon
aktualne viktimizacije osjea iskoritenom u kaznenom postupku i odlazi s
osjeajem nepravde, jer je u stadiju odluivanja o sankciji nitko ne pita doivljava li ona pravdu odabranom sankcijom.
Von Hirsch (2000) navodi kako se danas u ovom pravcu nalaze pristupi s
nekim razlikama: restorativne teorije nisu nuno orijentirane na rtvu, kao to
ni pristupi usmjereni na rtvu nisu nuno restorativni.
Restorativna pravda ubraja se u preventivne teorije kojima je cilj redukcija
viktimizacije rjeavanjem problema kriminaliteta u zajednici, a svrha je kanjavanja popravljanje uinjenog. Osnovna postavka je ta po kojoj postoje tri
kljuna elementa svakog dogaaja koji ima oznake kaznenog djela: poinitelj,
rtva i socijalni prostor u kojem je djelo realizirano, pa stoga sva tri elementa
trebaju biti prisutna u kompletnom drutvenom odgovoru na takvo ponaanje.
Danas postoji cijeli niz elemenata restorativne pravde koji su implementirani
u sustav sankcija koje se izriu poinitelju: kompenzacija, restitucija, medijacija, reintegrativno posramljivanje, reparacija itd.
125

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Kao i druge teorije i ova je predmetom brojnih rasprava.

Kurki je (2001) napravila pregled meunarodnih standarda za sankcioniranje i kanjavanje koji su kreirani u ozraju maksimalnog potovanja ljudskih
prava osoba koje se nau u kaznenopravnom sustavu. Osnovna svrha
kanjavanja koja prosijava iz svih meunarodnih dokumenata s ovog podruja
moe se uobliiti u naelo da se odabiru najblae sankcije kojima se moe
postii svrha kanjavanja.
Svrha je kanjavanja, moe se rei, varirala povijesno i varira teritorijalno,
ovisno o politikoj volji. Opa svrha kaznenopravnih sankcija u Hrvatskoj je
sadrana u lanku 6, a sastoji se od tri zadatka (prema: Horvati, Novoselec,
1999):
1. da svi graani potuju pravni sustav,
2. da nitko ne poini kazneno djelo,
3. da poinitelj kaznenog djela ubudue potuje pravni sustav i da ne poini ponovno kazneno djelo.
Tim zadacima ostvaruju se ciljevi generalne i specijalne prevencije. Unutar
te ope svrhe kaznenopravnih sankcija svaka pojedina sankcija ima i svoju
specifinu svrhu.
KAZNA ZATVORA U SUSTAVU SUVREMENIH SANKCIJA
U uvodnom dijelu spomenuta je tzv. kriza zatvora. O emu je rije?
Tijekom proteklih nekoliko desetljea dijagnosticirane su odreene promjene
u zatvorskom sustavu. Te promjene bile su rezultat odreene politike stroeg
kanjavanja, posebice u zemljama engleskog govornog podruja. Neki autori
govore o tzv. penalnom populizmu kojim opisuju tendenciju aktualne politike da promovira politiku kanjavanja na temelju anticipirane popularnosti,
bez obzira na njezinu penoloku vrijednost.
Garland (2001a:14), govorei o ponovnom raanju zatvora, navodi kako
je, za razliku od konvencionalne mudrosti prethodnih vremena, aktualna
pretpostavka - zatvor funkcionira ne kao mehanizam reforme ili rehabilitacije,
ve kao sredstvo zatvaranja i kanjavanja koje zadovoljava popularne politike zahtjeve za sigurnou javnosti i stroom retribucijom.
Isti autor (Garland, 2001b) govori o glavnim obiljejima masovnog zatvaranja u Americi. Jedno su strane brojke, jer masovno zatvaranje implicira
stopu zatvaranja i stopu zatvorenike populacije koja je znaajno iznad bilo
kakve povijesne i komparativne norme za drutvo tog tipa. Ameriki zatvorski
sustav, po Garlandu, zadovoljava taj kriterij. Druga je bitna znaajka socijalna
koncentracija uinka zatvaranja pa navodi kako masovno zatvaranje podrazumijeva zatvaranje individualnih poinitelja i postaje sistemsko zatvaranje
itavih skupina populacije. U sluaju Amerike rije je o mladim crncima u
126

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

velikim urbanim centrima. Na taj nain zatvaranje postaje jedna od socijalnih

institucija koja znaajno strukturira iskustvo skupina, tj. postaje dio procesa
socijalizacije.
Promjene u penalnom sustavu nisu izbjegnute ni u europskim zemljama.
Tako Schwind (1995) opisuje prilino pesimistinu sliku zatvaranja u Njemakoj 80-ih godina, bez obzira na novoizgraene zatvore, poveanje broja tretmanskog osoblja, socioterapijske ustanove kao model rehabilitacijskog pristupa. Dijagnosticira stagnaciju i parcijalnu retardaciju, to je rezultat slabljenja
rehabilitacijske ideje, financijskih problema zbog ekonomske recesije i prekapacitiranosti zatvora kao posljedice poveane stope kriminaliteta. Razmatrajui promjene u obrascu koritenja zatvora, Loesel (1996) navodi kako
poveanje broja zatvorenika i ekonomski problemi nisu jedine prepreke za
uinkovitiji razvoj penalnog sustava, imajui pritom na umu ideoloke prepreke razliitih tretmanskih pristupa.
Stern (1996) analizira posljedice prekapacitiranosti u zatvorima. Kao znaajnu posljedicu u siromanim zemljama navodi irenje bolesti i navodi kako
odreen broj pritvorenika umre prije glavne rasprave. U razvijenim zemljama
smrt ili epidemije nisu sluaj. No, u europskim zemljama prekapacitiranost
dovodi do poveanih tenzija, maksimalnog koritenja kapaciteta, smanjenja
kvalitete edukacijskih programa, skraenog vremena posjeta za prijatelje i
rodbinu, poveanja potencijala za nasilje i prijetnje. Zatvorsko osoblje dobiva
ulogu upravitelja u kriznim situacijama s glavnim zadatkom smanjenja stalno
prisutnih tenzija. Stern (1996) postavlja pitanje koje stoji iza posljedice prekapacitiranosti zatvora - pitanje broja zatvorenih ljudi u svijetu: Je li zatvaranje
odgovor na rast socijalnih i ekonomskih problema? U zatvorima je najvei
broj mladih ljudi koji svoje formativne godine u kojima bi trebali stjecati vjetine i znanja provode u zatvoru. Pitanje je takoer i zatvorenika s dugotrajnim
kaznama koji svojim specifinostima pretvaraju zatvore u starake domove.
Garland (2001b:2) govori o posljedicama masovnog zatvaranja u Americi
navodei: ...tek su nam sada poeli bljeskati socijalni i financijski uinci te
institucije (masovnog zatvaranja) u terminima: reduciranih dravnih budeta
za daljnje trokove, alijenacije kompletnih sektora populacije, normalizacije
zatvorskog iskustva i prijenosa zatvorenike kulture u drutvo, kriminolokih
posljedica zatvaranja za zatvorenike i njihove obitelji i djecu i obespravljenja
kompletnih sektora u zajednici.
U kontekstu unutarnjih sastojaka krize u zatvorima, Fitzgerald i Sim
(1982) navode pet kriza:
1. kriza uvjeta i
2. kriza sadraja; te krize uzrokuje prekapacitiranost u zatvorima koja dovodi do loih uvjeta ivljenja i rada u zatvorima, to onda vodi inzistiranju na sigurnosti i pobunama,
127

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

3. kriza autoriteta: proizlazi iz nezadovoljstva osoblja sigurnosti (straa)

ije nezadovoljstvo nije uzrokovano iskljuivo materijalnim ekonomskim razlozima. Ti autori dre kako je autoritet djelatnika slube sigurnosti poljuljan razvojem slubi skrbi i prepoznavanjem i uvaavanjem
prava zatvorenika.
4. kriza vidljivosti: odnosi se na svojevrsnu tajnost koja okruuje zatvore i sve to se u njima deava, no tu tajnost naruavaju zatvorenici
koji na razliite naine provercaju informacije o zatvorskim deavanjima u vanjski svijet. Tu tajnost ukidaju i same vlade, prepoznavajui vanost otvorenosti penalnog sustava javnosti.
5. kriza legitimnosti: prema autorima to je najznaajniji aspekt krize u britanskim zatvorima. Legitimnost definiraju socioloki kao mo koja se
doivljava kao moralno opravdana. Fitzgerald i Sim imenuju tu krizu
kao poziv za ukidanje zatvaranja.
Na Prvom kongresu Europskog udruenja za kriminologiju (6-8. rujna
2001, Lausanne, vicarska) bilo je dosta sekcija koje su se bavile pitanjem
zatvora i zatvaranja. Duenkel i Snacken (2001) izvijestili su o aktualnom razvoju i problemima u zatvorima na Istoku i Zapadu. Posebne probleme u istonom dijelu Europe u penalnom smislu nalaze u sljedeem: 1. kreiranje uinkovitog sustav prava zatvorenika, 2. poboljanju svakodnevnih uvjeta ivota u
zatvorima i 3. smanjenju zatvorske prenapuenosti.
Zatvorska kriza potaknula je razmatranje nekih drugih opcija sankcioniranja koje prepoznajemo u pojmu alternativnih sankcija (sankcija u zajednici)
- moemo ih definirati kao opciju kanjavanja koja se nalazi na kontinuumu
izmeu tradicionalne probacije i tradicionalnog kanjavanja (prema: Junger Tas, 1994). Sinonimno se koriste i sljedei termini: alternativa zatvaranju, izvaninstitucionalne mjere, programi skrbi u zajednici, alternative u zajednici, a
ponekad se vezuju uz ire penalne strategije koje se nazivaju: odvraanje ili
preusmjeravanje (diversion), deinstitucionalizacija, dekarceracija ili penalni
redukcionizam (Nellis, 2001).
Junger - Tas (1994) navodi razloge koji su iznjedrili alternativne sankcije:
- poveanje kriminaliteta 70-ih godina, to je dovelo do zahtjeva za
stroim kanjavanjem - ee izricanje dugotrajnijih zatvorskih kazni,
- promjena u stavovima o cilju i uinkovitosti kanjavanja - kriza rehabilitacije i naglaavanje odgovornosti poinitelja,
- trend prema humanizaciji kaznenopravnog sustava (ukidanje smrtne
kazne i tjelesnih kazni),
- razvoj uputa sucima za sankcioniranje (sentencing guidelines).
128

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Vijee Europe objavilo je 1986. godine (CDAP 85) izvjee o mjerama

koje su alternativa zatvoru te daje pregled vrsta mjera koje postoje u zemljama
lanicama:
1. modificirane institucionalne sankcije:
a) poluzatvaranje,
b) otputanje na posao,
c) zatvaranje vikendom,
d) kuni pritvor,
e) sluenje u drugoj instituciji (bolnice, centri za odvikavanje od ovisnosti);
2. izvaninstitucionalne sankcije
a) financijske kazne (konfiskacija, kompenzacija, uplaivanje neprofitnim ili humanitarnim organizacijama),
b) sankcije koje ograniavaju ili oduzimaju neka prava (oduzimanje
vozake dozvole, konfiskacija, restitucija, zabrana obavljanja poziva), odgojne mjere, moralne sankcije (sudska opomena, posebne
obveze), supervizija,
c) mjere probacije,
d) neplaeni rad u zajednici;
3. mjere koje odgaaju izvrenje kazne:
a) odgaanje izvrenja institucionalne kazne,
b) odgaanje izricanja presude,
c) neizricanje sankcije.
Junger - Tas (1994) navodi najee koritene alternativne sankcije:
1. medijacija, tj. pomirenje rtve i poinitelja, esto praena restitucijom,
2. restitucija ili kompenzacija: plaanje tete, popravljanje unitenog
objekta, rad za rtvu kao popravljanje (te dvije sankcije u veini sluajeva ne koriste se kao alternativa zatvaranju),
3. dnevne novane kazne: prvouvedene u vedskoj, individualizirane novane kazne ovisno o teini delikta i financijskoj sposobnosti poinitelja,
4. rad u zajednici: neplaeni rad u zajednici kao reparacija rtvi ili zajednici, izraava se u satima rada u odreenom razdoblju (te dvije sankcije
djelomino se koriste kao alternativa kratkim zatvorskim kaznama),
5. dnevni centri: razvijeni u Engleskoj i Americi sa svrhom zamjene pritvora i poveanja supervizije,
6. elektronski nadzor: ameriki izum; poinitelja u njegovu domu kontroliraju elektronskom napravom; dva su naina elektronskog nadzora:
elektronska narukvica ili telefonski pozivi,
7. intenzivni programi supervizije: kreirani za poinitelje ozbiljnijih delikata,
129

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

8. vojniki kampovi (boot camps): dizajnirani za mlae punoljetne prvoosuene poinitelje nenasilnih delikata. Zamiljeni su kao ok-terapija karakterizirana vojnikim strogim reimom.
Ocjenjujui alternativne sankcije, Junger - Tas (1994) navodi sljedee:
1. zamjena zatvora alternativnim sankcijama deava se u polovini sluajeva koji su za to podobni,
2. premda su alternativne sankcije jeftinije od zatvora, nema jo pouzdanih dokaza o stvarnoj financijskoj utedi,
3. razlike u recidivizmu povezane su s razlikama u ciljanoj populaciji,
4. intenzivna supervizija eksperimentalne grupe poveava vjerojatnost
vee stope tehnikih krenja i novih uhienja nego u normalnoj probacijskoj superviziji,
5. neuspjeh programa usko je povezan s politikom programa - rigidna politika vodi do niskog rezultata, a fleksibilna do veeg,
6. odvraanje kroz intenzivnu superviziju i kontrolu, kombiniranu s tretmanom, vodi do smanjenja delinkventnog ponaanja,
7. istraivanja pokazuju kako panja treba biti primarno usredotoena na
ovisnike o drogama, probleme zapoljavanja i konflikte u obiteljskim
odnosima.
Raspravljajui o kaznama u zajednici temeljem evaluacije postojeih sankcija u Engleskoj, Bottoms, Gelsthorpe i Rex (2001) navode kako koherentan
razvoj sankcija u zajednici mora uzeti u obzir sljedee imperative:
1. svjesnost ireg politikog konteksta u kojem se realiziraju,
2. svjesnost da recidivizam moe biti smanjen samo kombinacijom
nekoliko socijalnih mehanizama,
3. konstruktivno traganje za javnom sigurnosti,
4. respektiranje kvalitetnih procjena o poinitelju u procesu odluivanja,
5. sagledavanje poinitelja kao graana koji ive u specifinom socijalnom okruenju, esto deprivirajueg karaktera.
Od alternativa zatvorskoj kazni u hrvatskom zakonodavstvu postoji uvjetna
osuda, uvjetna osuda uz zatitni nadzor te rad za ope dobro na slobodi i
zamjena kazne zatvora radom za ope dobro na slobodi (l. 54. KZ).
Uvjetna osuda (l. 67. KZ) jest kaznenopravna sankcija koja se kao mjera
upozorenja sastoji od izreene kazne i roka u kojem se ta kazna ne izvrava
pod uvjetima odreenim zakonom. Moe se primijeniti prema poinitelju kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 godina. Uz primjenu uvjetne osude sud moe odrediti sljedee obveze (l. 68. KZ): da
poinitelj kaznenog djela nadoknadi tetu koju je prouzroio, da vrati korist
koju je djelom pribavio ili da ispuni druge obveze koje su zakonski utemeljene
u svezi s poinjenjenjem djela.
130

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

lanak 70. KZ definira uvjetnu osudu uz zatitni nadzor: U sluaju kad su

ostvareni uvjeti za primjenu uvjetne osude, ali s obzirom na okolnosti u kojima poinitelj kaznenog djela ivi i s obzirom na njegovu linost sud ocijeni da
mu je potrebna pomo, zatita i nadzor radi ostvarenja obveze da u roku provjeravanja ne poini novo kazneno djelo, moe primijeniti uvjetnu osudu sa
zatitnim nadzorom. Uz prethodno definiranu sankciju, poinitelju se mogu
naloiti i posebne obveze (l. 71 KZ):
a) osposobljavanje za odreeno zanimanje koje odabere uz strunu pomo
slube za zatitni nadzor,
b) prihvaanje zaposlenja koje odgovara njegovoj strunoj spremi, osposobljenosti i stvarnim mogunostima obavljanja radnih zadataka, koje
mu savjetuje i omogui sluba za zatitni nadzor,
c) raspolaganje svojim dohocima u skladu s potrebama osoba koje je po
zakonu duan uzdravati i prema savjetima slube za zatitni nadzor,
d) podvrgavanje lijeenju koje je nuno radi uklanjanja tjelesnih i duevnih smetnji koji mogu poticajno djelovati za poinitelja novog kaznenog djela,
e) neposjeivanje odreenih mjesta, lokala i priredaba, koje mogu biti prilika i poticaj za poinjenje novog kaznenog djela,
f) redovito javljanje slubi za zatitni nadzor radi obavjetavanja o okolnostima koje mogu poticajno djelovati na poinjenje novog kaznenog
djela.
Svrha izvravanja zatitnog nadzora i rada za ope dobro na slobodi (lanak 5. Zakona o izvravanju zatitnog nadzora i rada za ope dobro na slobodi) jest da se uvaavajui opu svrhu kaznenopravnih sankcija, osuenik
kojemu je u odreenim uvjetima i obvezama ograniena sloboda ne iskljui iz
drutva, ve da uz pomo i nadzor drutvene zajednice, dragovoljno, osobnim
postupcima, radom i odnosom prema posljedicama izazvanim poinjenim
djelom razvije svijest o tetnosti odreenih ponaanja i odgovornost za tetne
posljedice. Valja se prisjetiti kako je uvjetna osuda uz zatitni nadzor postojala i prije u hrvatskom zakonodavstvu, ali se nije primjenjivala, a sudbina joj
je u aktualnom hrvatskom momentu takoer, usudila bih se rei, upitna.
Alternativu kazni zatvora nudi i lanak 54. KZ: zamjena kazne zatvora radom za ope dobro na slobodi, i to na sljedei nain: ... kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora u trajanju do est mjeseci, moe istodobno odluiti da se
ta kazna s pristankom osuenika zamjenjuje radom za ope dobro na slobodi.
... Rad za ope dobro na slobodi odreuje se u trajanju koje je u razmjeru s
izreenom kaznom od najmanje deset do najvie ezdeset radnih dana...
Koje mjesto pripada kazni zatvora u aktualnoj politici kanjavanja?
131

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Na slici 1 prikazane su sankcije za punoljente poinitelje kaznenih djela u

Hrvatskoj u periodu od 1990. do 1999. Iz slike je razvidna najea uporaba
uvjetne zatvorske kazne, potom novane kazne, a tek na treem mjestu
bezuvjetne zatvorske kazne.
Slika 1:
Sankcije za punoljetne poinitelje kaznenih djela u Hrvatskoj (1990-1999)
(Podaci Dravnog zavoda za statistiku)
14000
14.000
12.000
12000

10000
10.000

zatvor
zatvor

8000
8.000

novana kazna
nov.kazna

6.000
6000

uvjetni zatvor
uvjetni
z.

4.000
4000

uvjetna novana
uvjetna
nov. kazna

2.000
2000

sudska opomena
sud.opomena

00
1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999.

1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999

Na slici 2 prikazani su podaci o duljini izreene bezuvjetne zatvorske

kazne.
Slika 2:
Duljina izreene kazne zatvora (Dravni zavod za statistiku)
1800
18.000
1600
16.000
14.000
1400

5 i vie godina
5>y

12.000
1200

2-5 godina
2-5y

10.000
1000
800
800
600
600
400
400
200
200
0
0

1-2 godine
1-2g
6-12 mjeseci
6-12mj
do 66mj
mjeseci
do

1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999.

199019911992 199319941995 1996199719981999

Vidi se da su najee izricane kratkotrajne kazne zatvora (do 6 mjeseci), a

najrjee kazne zatvora u trajanju od pet i vie godina.
132

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

Ono to se mora primijetiti u kontekstu sankcioniranja openito, a onda i

kazne zatvora, jest to da nema evaluacijskih studija koje bi dokumentirale odreenu vrijednost svake pojedine sankcije. Struna literatura s tog podruja
zadrava se uglavnom na teoretskoj razini. No, prikljuivanje europskim integracijama nametnut e potrebu za znanstvenom evaluacijom sustava sankcioniranja. emu onda ekati?
ZATVORSKO OSOBLJE
Govoriti o kazni zatvra, spominjati krizu koja se deava unutar zatvorskih
zidova, oteane uvjete ivota osuenika, a ne govoriti o zatvorskom osoblju
koje nosi izdravanje zatvorske kazne znailo bi previdjeti vrlo znaajan
element kazne zatvora. Pregled inozemne a posebice domae literature s ovog
podruja pokazuje dozu ignoriranja ovog vrlo vanog elementa sustava izvrenja kazne zatvora. Walmsley (1996), analizirajui zatvorske sustave u srednjoj
i istonoj Europi, u svojim zakljucima, izmeu ostalog, navodi i sljedee
probleme:
- regrutiranje i zadravanje kvalitetnog osoblja; ukljuujui medicinske i
druge specijaliste kao edukatore i socijalne radnike;
- osiguranje da je osoblje uvjereno u vanost poboljanja zatvorskog reima i da je vjeto u koritenju pozitivnih metoda u suglasju s meunarodnim standardima.
U odnosu na prvi problem Walmsley (1996) navodi sljedee ciljeve:
- poboljanje imagea zaposlenja u zatvoru,
- odravanje morala osoblja ne samo poboljanjem imagea u javnosti ve
i osiguranjem adekvatnih dohodaka i uvjeta rada,
- obraanje posebne pozornosti potrebama specijalista zaposlenih u ustanovama (lijenika, edukatora, socijalnih radnika itd.),
- poveanje broja edukatora i socijalnih radnika.
U odnosu na drugi problem isti autor navodi:
- ulaganje u usavravanje i njegovu kvalitetu,
- naglaavanje vanosti dobrih odnosa sa zatvorenicima i dobre komunikacije izmeu osoblja i zatvorenika te osoblja i uprave u svrhu redukcije
tenzija i promocije pozitivnog reima i poboljanja sigurnosti,
- kreiranje mogunosti za meunarodne posjete najboljim pripadnicima
slube osiguranja,
- uenje pozitivnih stavova i novih vjetina za osoblje koje pokazuje odreena odstupanja.

133

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

U kontekstu izvravanja kazne zatvora u Hrvatskoj, Walmsley (1996) navodi: S obzirom na to da je Hrvatska postala neovisna 1991. i usprkos ratu,
uinjeni su znaajni napori u poboljanju uvjeta i primjetan je znaajan napredak. Oko est milijuna njemakih maraka potroeno je na adaptaciju
zatvora 1993. godine sa oekivanih jo deset 1994. godine. Izvjeteno je kako
nema pritubi na tretman zatvorenika i kako su tenzije u zatvorima niske.
Zatvorenici mogu imati posjet nevladinih organizacija, a internacionalni eksperti su dobrodoli. Glavni problem koji istiu nadleni je potreba za ustanovom maksimalne sigurnosti.
Posao u zatvoru (posebice onom maksimalne sigurnosti) izuzetno je stresan posao. Prepoznavanje injenice da stres zatvorskog osoblja moe ugroziti
sigurnost u zatvoru naglaava vanost njegova uvaavanja i rjeavanja.
Finn (1998) navodi odreene okolnosti koje mogu kreirati poveani stres:
- poveanje broja osuenika u ustanovi,
- poveanje broja napada osuenika na osoblje,
- neki se zatvorenici zato to imaju dugotrajne zatvorske kazne ne plae
kanjavanja ili autoriteta osoblja,
- postoji sve vie opasnih bandi u zatvorima.
Uinci stresa prema istom autoru jesu:
- oteenja zdravlja,
- esta bolovanja,
- struno izgaranje (burnout),
- naputanje zaposlenja,
- umanjena sigurnost,
- prijevremena mirovina,
- oteenja obiteljskog ivota.
Nadalje, taj autor navodi i lijek za stres kod zatvorskog osoblja:
- edukacija,
- kontinuirana obuka,
- upravljanje stresom u kriznim situacijama,
- individualno savjetovanje.
U hrvatskoj praksi stjee se dojam o neprepoznavanju teine posla koji
obavlja zatvorsko osoblje, posebice ono koje je u svakodnevnom kontaktu sa
zatvorenicima. Postoji ambivalentan odnos javnosti prema zatvorskom osoblju - s jedne strane postoji potreba graana za osjeajem sigurnosti, koji je
najvidljiviji u elji da se kriminalci strpaju u zatvore, a s druge strane postoji
povean interes za reim izdravanja kazne zatvora, posebice za krenja prava
osuenika, pa se osoblje zatvora nerijetko percipira kao osobe koje namjerno i
sustavno grubo kre osnovna ljudska prava osuenih osoba.
134

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

U kontekstu Zakona o izvravanju kazne zatvora, koji ima ugraene sve

postulate meunarodnih standarda adekvatnog postupanja s osuenicima, vano je znati da je upravo osoblje to koje e izvravati zakonske norme. U tom
smislu nije nevano kako zatvorsko osoblje percipira samo sebe, koliko zatite
osjea, koliko je educirano i osposobljeno za takav posao. Stoga Ministarstvo
pravosua, posebice Upravu za izvrenje sankcija, nakon zakonskih promjena
eka jo velik posao promjena u implementaciji.
UMJESTO ZAKLJUKA
Ovaj rad bio je zamiljen kao empirijska provjera primjene Zakona o izvravanju kazne zatvora. No, zbog kombinacije razliitih imbenika nije tako i
ostvaren. U zavrnom je stadiju primjena upitnika o kanjavanju na uzorku
osoba zaposlenih u kaznenim zavodima u Hrvatskoj.
Svrha rada je potaknuti na promiljanje u politici kanjavanja u Hrvatskoj,
posebno kazni zatvora. Ima li elemenata krize u hrvatskim zatvorima i to se
deava na planu alternativnih sankcija - to su pitanja na koja bi bilo vrijedno
odgovoriti.
LITERATURA
1. Allen, F.A. (2000): The decline of the rahabilitative ideal. U: von Hirsch, A., Ashworth, A.
(eds.): Principled sentencing: readings on theory and policy. Hart Publishing, Oxford
2. Beccaria, C. (1764): O zloinima i kaznama. Prijevod: Cvitani, A. (1984), Logos, Split
3. Bottoms, A., Gelsthorpe, L., Rex, S. (eds.)(2001): Community penalties - change and
challenges. Willan Publishing
4. Brody, S.(2000): How effective are penal treatments? U: von Hirsch, A., Ashworth,
A.(eds.): Principled sentencing: readings on theory and policy. Hart Publishing, Oxford
5. Cavadino, M., Dignan, J. (1997): The penal system: an introduction. Sage Publications
Ltd, London
6. Ceretti, A., Mannozzi, G. (1999): Restorative justice. Theoretical aspects and applied models. Contribution to the 10th UN congress on the prevention of crime and the treatment of
offenders, Vienna, 2000, A/CONF.187/NGO.1
7. Cvitanovi, L. (1999): Svrha kanjavanja u suvremenom kaznenom pravu. Hrvatsko udruenje za kaznene znanosti i praksu i MUP RH, Zagreb
8. Duenkel, F., Snacken, S. (2001): Prisons in Europe - actual developments and problems in
East and West. European society of criminology - first meeting, Lausanne, Switzerland, 68 September.
9. Fitzgerald, M., Sim, J. (1982): British prisons. Oxford: Basil Blackwell
10. Garland, D. (1997): Of crimes and criminals: the development of criminology in Britain.
U: Maguire, M., Morgan, R., Reiner, R. (eds.): The Oxford handbook of criminology. Oxford University Press
11. Garland, D. (2001): The culture of controle - crime and social order in contemporary society. Oxford University Press.
12. Horvati, ., Novoselec, P. (1999): Kazneno pravo: opi dio. MUP RH, Zagreb.
13. Junger - Tas, J. (1994): Alternative sanctions: myth and reality. European Journal on
Criminal Policy and Research, Vol.2, No.1:44-66.

135

I. Kovo: Kazna zatvora - zato i kuda?

Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 8, broj 2/2001, str. 117-136.

14. Kovo, I. (1997): Razlike u nekim socio-demografskim, fenomenolokim i penolokim

obiljejima poinitelja ubojstva razliitog spola. Disertacija, Fakultet za defektologiju
Sveuilita u Zagrebu.
15. Kurki, L. (2001): International standards for sentencing and punishmnet. U: Tonry, M.,
Frase, R. S. (eds.): Sentencing and sanctions in western countries. Oxford University Press
16. Loesel, F. (1996): Changing patterns in the use of prisons: an evidence - based perspective. European Journal on criminal policy and research, Vol. 4, No. 3:108-127.
17. Martinson, R. (1974): What works? Questions and answers about prison reform. The public interest, Vol.10:22-54.
18. Nellis, M. (2001): Community penalties in historical perspective. U: Bottoms, A., Gelsthorpe, L., Rex, S. (eds.): Community penalties - change and challenges. Willan Publishing
19. Rex, S. (2000): A new form of rehabilitation? U: von Hirsch, A., Ashworth, A. (eds.): Principled sentencing: readings on theory and policy. Hart Publishing, Oxford
20. Schwind, H. D. (1995): Orientierungspunkte der (Straf)Vollzugspolitik. U: Mueller-Dietz.
H, Walter, M. (eds.): Strafvollzug in der 90 Jahren. Pfaffenweiler, Centaurus, 1995.
21. Singer, M. (1996): Kriminologija. Globus, Zagreb
22. Stern,V.(1996): Mass incarceration: a sin against the future? European Journal on criminal
policy and research, Vol. 4, No. 3: 7-25.
23. UN:A/CONF.187/NGO/7 (2000): Restorative justice handbook. Zehr, H.(1990): Changing lenses: a new focus for crime and justice. Scottsdale, Pa:Herald Press.
24. Von Hirsch, A., Ashworth, A. (eds.)(2000): Principled sentencing: readings on theory and
policy. Hart Publishing, Oxford
25. Walmsley, R. (1996): Prison systems in central and eastern Europe: progress, problems
and international standards. European Institute for Crime Prevention and Control, affiliated with the United Nations, Helsinki
26. Walmsley, R. (2001): An overview of world imprisonment: global prison populations,
trends and solutions. Paper presented at the UN Programme Network Institutes Technical
Assistance Workshop, Vienna
Summary
PRISON SENTENCE - WHY AND WHERE?
The number of prisoners in the world, the development of international standards in the treatment of offenders, overcrowding in prisons and the phenomenon of state imprisonment raise
questions about the purpose and realisation of prison sentences in the contemporary world. Theoretical discussions on the purpose of punishment find different justifications for prison sentences
and for their regimes of realisation. Historically speaking, there are very different standpoints,
starting from the classical school and the positivists who introduced the rehabilitation model as
the purpose of punishment. This model has experienced its ups and downs over the years. The
justice model was developed as an answer to the rehabilitation model, where the main emphasis
was on the need for proportionality in sentencing. Perhaps the youngest is the restorative justice
model which draws attention to the societal context of crime which leads to the need for a societal
response to it. Contemporary criminological thought does not provide a different balance between retribution and prevention. Prison sentences have also undergone changes which are closely
related to the declared purpose of punishment. There have recently been discussions about a
crisis or even mass imprisonment in some countries. Overall scientific development has brought
significant elements of humanisation to the realisation of prison sentences and has developed
different institutes that serve as a guarantee for their proper realisation. It can be concluded that
the destiny of the prison sentence is certain; changes are possible only in its realisation.

136