Otkud to starogermansko pleme sa Sjevera u Bosni?

U zadnjim godinama razni istraivai, germanisti, historiari njemakog govornog podruja

sve vie istrauju i piu o ovom plemenu. Tako, ako hoemo vie da saznamo o Gotima u
Bosni neizbjeno je koristiti tu literaturu i najnovija istraivanja koja danas sve vie
osvjetljavaju to vikinko pleme, njihov ivot, put, kulturu i borbu sa raznim plemenima,
narodima civilizacijama, posebno sa rimskim carstvom. Izvlaim najbitnije od tih autora:11[11]
Dolazili su trgovci iz Rimskog carstva u daleku zemlju na Sjeveru, dio dananje vedske da
kupe mnogo traenog ilibara kojeg je ovdje bilo u velikim koliinama. I priali su oni tada da
postoje zemlje, tople i rodne i da je ivot u tim zemljama ljepi i laki od ove hladne zemlje
Gota, gdje je zima hladna i duga, snanovnitva je mnogo i teko se preivljava. Sanjarili su
mnogi o tim lijepim, toplim i rodnim krajevima, sve dok jednom, poetkom naeg vijeka, u
proljee, krajem aprila, kada se more bilo malo razledilo poslije duge i cie zime, se nije
odluilo da se krene u taj svijet, u novi i bolji i laki ivot. Skupilo se sve to je imalo ivlja, i
oni koji su radili na zemlji, i koji su uvali stoku, i majstori, i bogati i siromani i mladi i
starci, i ene, i djeca i razdijelo se sve to stanovnitva na tri jednaka dijela. Po predanju, jedna
od ove tri grupe ovog starogermanskog vikinkog plemena, koja izvue los, mora ii dalje.
Ono to je ostalo iz legendi Gota, a to su zapisali antiki pisari, kazuje da je krenulo oko 100
hiljada stanovnika, odnosno 3 velika broda. Po miljenju nekih historiara, najvjerovatnije se
radilo o jednoj floti, koja se tri puta vraala da pokupi stanovnitvo i premjesti ga sa obale
Istonog mora na obalu Junog mora. U to vrijeme su brodovi bili u velikoj mjeri korieni za
daleke plovidbe i najee se upotrebljavao taj vid putovanja. Tako se ovo veliko pleme iz
Gotlanda najprije iskrcalo nedaleko od dananjeg poljskog grada Gdanjska na (Baltikom
moru), uz zapadni dio ua rijeke Visle. Ovdje su oni naili na stanovnitvo koje je ve na
ovim prostorima ivjelo. Glad, vikinka borbenost i odlunost da se ne vraaju nazad,
natjerala ih je na rat i strahote; Ubijali su sve to su stigli i tako pravili mjesta sebi za ivot,
polako se sve vie tako irei. Obraivali bi zemlju i gajili stoku, prije nego bi nastavljali svoj
put dalje k jugu.
Godine 175. nae ere poeo je dugi mar Gota. Sada su krenuli rijekom Visle k rijeci Dunav i
onda k Crnom moru.
U potrazi za ljepim ivotom putovali su Goti mnogim dijelovima evropske zemlje. Najtea
putanja im je, ali bila kroz movarne predjele i stepe. Ablabius koji je esto citiran pie o
surovoj sudbini Gota u Pripjat movare. Pripjat je rijeka u junoj Bjelorusiji i sjevernoj
Ukrajini, najvei pritoka Dnjepra, duga 775 km. Ovdje su Goti pokuali da zaobiu movare,
da bi zatim krenuli direkno preko Gnjepra da preu na drugu obalu. Jedan dio Gota je uspio
prei na drugu obalu uz pomo pokretnog mosta koji se ispod tereta ljudi i stoke, kao i drugog
raznog tovara u jedno vrijeme raspao, tako da je dobar dio stanovnitva ostao na zapadnom
dijelu obale i o njihovoj sudbini i njihovom ivotu se manje zna. Pretpostavlja se da su morali
da zaobiu veliki dio kako bi stigli dalje. No, u jedno vrijeme su se dvije kolone Gota nale u
pokretu k Jugu: jedna je ila istonim dijelom, druga zapadnim dijelom ove rijeke.
Tek u vrijeme vladavine Kralja Claudiusa II. (268-270) pojavljuju se Ost i Westgoti po prvi
put kao zasebna plemena sa svojim imenima i najvei historiar Ostgota Jordanes smatrao je
da su ova imena dola kao geografska oznaka, to dananji istoriari pobijaju, smatrajui da
su Ostgoten ovo ime dobili po rijei austra, to u prevodu znai sjajni, a Westgoten
po indogermanskoj rijei uesu ili wesu to znai - dobro, vjerovatno kako bi se ovo
pleme razlikovalo od pljakaa sa mora12[12]. No, pored novih naziva za jedno te isto pleme
izmeu ove dvije grupe Gota postojala je uvijek vrsta veza: enili su se meu sobom,
prelazili jedni k drugima i td. No, isto tako su znali ratovati meu sobom.

Goti su nastavljali sa selidbama. Ratovali su tako sa raznim plemenima na koja su nailazili.

Najvie su se koristili vodeni putevi i rijeke. Mjesta pored rijeka bila su i tada gue naseljena,
upravo jer je tu postjala vea mogunost za ivot zbog vode koja je bila neophodna i za
ovjeka i za njegovu ivotinju, uz to i mogunost ribolova kao i dobra mogunost putovanja
vodenim putevima. Tako se i na rijeci Dnjepar, rijeka u Istonoj Europi koja izvire u Rusiji i
tee kroz Bjelorusiju i Ukrainu i ulijeva u Crno More, etvrta je po veliini europska rijeka,
nalazio prije dolaska Gota civilizirani grad Kiev. Goti su se susreli sada sa visokom kulturom
ovdanjeg stanovnitva. Poslije borbi neki su ostali u Kievu, dok vei dio Gota je ipak
nastavio dalje k Crnom moru gdje su se nadali lijepom ivotu. Nije uvijek bilo lako prelaziti
sa teritorije na teritoriju, ali ratniki narod je bio ve navikao na borbu za opstanak. Ratnici su
ratovali, iza sebe su imali pozadinu od svojih porodica koja ih je pratila, bodrila i esto im nije
dozvoljavala da poputaju i bjee sa ratita. Tacit nam to doarava ovim rijeima: Pria se
da su ene zaustavile neke ve pokolebane na povlaenje spremne odrede svojim neodoljivim
preklinjanjem, preprevivi im put sopstvenim grudima i prigovorima da im predstoji ropstvo,
a oni se najvie pribojavaju da im ene budu zarobljene... 13[13]
Junake narodne pjesme otkrivaju dosta iz te historije i borbe Gota. One najee govore o
istinitim dogaajima i mnogi naunici smatraju da su narodne pjesme, posebno junake,
uopteno naslee Gota, iako ih je vrijeme danas gotovo izbrisalo.
Vratimo se selidbama Gota. Godine 257. uspjelo je jednom dijelu Gota da dou do Crnog
mora i da se nastave iriti k dananjoj rumunsko-bugarskoj granici, poto se jedan dio Gota
nastanio na Krim. Od krimskih Goti nam je ostalo danas najvie dokaza. Oni su uspostavili
saradnju sa Rimljanima i ovi su im odobrili da nastane brdovite prijedele Krima gdje su
stoljeima i ostali. Njihove graevine su ostale da se i danas divimo. Sve do 17. vijeka se
ovdje uo gotski govor. Njihova posebnost je bila u gostoprimstvu, u graenju graevina i
obraivanju zemlje i bili su uspjeni ratnici.
Stigavi na obalu Crnog mora Goti su se susreli sa civilizacijom Grka i njihovih kolonija koja
je postojala vijekovima prije njih. itarice su uspijevale najbolje na Crnom moru i odatle su
grki moreplovci snadbijevali Grku koja nije imala dovoljno prostora za uzgajanje za svo
stanovnitvo. Skiti su bili veliki zemljoradnici i polja su im bila sva obraena. No, prije nego
su Goti doli do njih dobar dio Skita je protjeralo stepsko pleme Sarmaten. Sarmati su imali
dobre konje i ratnu opremu, a i imali su ratnike djevojke koje su se borile i koje se nisu
mogle udati prije nego ubiju jednog od neprijatelja. ivot Skita nije i ivot Gota. Goti su
ratnio pleme i oni ne mogu da se zadovolje time da siju u ekaju da posijano i poanju. Zato
oni i dalje ratuju ili otimaju od drugih. Njihov cilj je sada osvajanje Rimskog carstva, iako oni
esto vode ratove i meu sobom.
Sa selidbom Gota u Evropi se krenulo sa nemirima i ratovima i premetanjem starosjedilaca
koji su ispred ovog ratnikog i monog plemena traili za sebe novo mjesto. Tako se sa njima
pokrenula selidba evropskog naroda.
Ostrogoti su naselili sada istoni dio Djnepra sve do rijeke Don. Izmeu Djnepra i Dunava sve
do Karpata naseljavaju Vizogoti ili Dobri Goti. Ovi narodi sada stvaraju svoje teritorije na
kojima vladaju sada njihovi sopstveni vladari, odnosno kraljevi. Vizigogoti (Dobri Goti)
imaju velikog kralja Atanariha (Athanaricus), a Ostrogoten imaju Emanariha (Ermanarich),
koji je dugo ivio i susjedna plemena su strahovala od njega. Atanarih je jak vladar i on za
svoje vladavine ojaava Vizogote i njihovu teritoriju i susjedna plemena su strahovala
posebno od njega. Kada je Rimsko carstvo bilo u najgoroj krizi tridesetih godina 3. vijeka
Goti su esto prelazili granice Rimskog carsta i njihovih provincija gdje su palili, pljakali i
silovali.
Kada ih je 269. Claudius II. porazio i nanio im teku tetu kod Nia, a Aurelijan Vizogote 271.

u Trakiji i Illyriji14[14] pobijedio, vratio se mir na Dunavskom prostoru. No, kada su Rimljani
sa sobom povukli stanovnitvo iz svoje provincije Dakije (veim dijelom dananja Rumunija),
uli su Goti bez borbi i naselili i taj prostor. Za vrijeme vladavine Konstantina velikog,
stabiliziralo se stanje na Dunavu.
322. g. dolazi do potpisivanja ugovora izmeu Rimljana i Visigota koji se obavezuju da
uvaju granice Rimskog carstva i da kralju daju dio vojnika za njegove tupe, a da za uzvrat
dobiju godinji porez. Tako se gotske trupe u Rimskom carstvu upoznaju sa ivotom
Rimljana, to e kasnije Goti i iskoristiti, a Rimljane dobro kotati.
Tako u vremenu oporavka Rimskog carstva poetkom 4. vijeka Goti se pridravaju pisanih
ugovora sa Rimljanima. Za njihovu ratniku pomo, odnosno pomone trupe, Rimljani su im
dodjeljivali dijelove svojih kolonija. Dobili su teritoriju od Banata do Dnjestra.
330. Rim gubi poloaj jednog centra Rimskog carstva. Kralj Konstantin I prenosi svoj presto
na Bosfor i pravi Konstantinopol (Dananji Istanbul) glavnim gradom, kada dolazi do djelidbe
Rimskog carstva.
Da se vratimo 324. godini kada dolazi do odluujue bitke izmeu Licinusa i Konstantina.
Licinius je suparnik Konstantinu. Na strani Licinusa bore se i Goti, kojima je on prepustio
granice na uvanje. Pod vostvom Herzoga, koji se zvao Rausimod dolazi do ulaska Gota u
dubine Balkana, gdje je pogranino stanovnitvo imalo isti zadatak kao i Goti. Ovdje se radilo
o germanskim grupama juno od Dunava, koji su svoje plemske veze u Gotima prepoznali i
osjetili Gote kao oslobodioce. Zato je Konstantin u aprilu 323. naredio da svi koji budu
saraivali sa Gotima koji su navaljivali i pomagali Licinusa stanom smru bude kanjeni, a
to je znailo da budu ivi spaljeni. Konstantinu je tada pobijedio pleme Gota, pobio, protjerao,
ene i djecu su podijeljena po rimskim garnizonima. Dunav postaje granica izmu Rimskog
carstva i Gota gdje vladaju dva velika gotska kralja.
Za vrijeme vladavine dva velika gotska kralja Visogoti (Dobri Goti) sa Atanarihom
(Athanaricus), a Ostrogoten sa Ermanarihom, dolazi do napada Huna koji naviru i prelaze
rijeku Don. Prvo su iransko pleme Alane protjerali i pobili da bi na red doli Ostrogoti. Huni
su bili jai i dio gotskog naroda sa Alanima trai zatitu u predjelima Rimskog carstva.
Vizgoti su dugo drali odbranu, ali su i oni na kraju morali pobjei k rimskoj zatiti. Sa smru
ova dva velika kralja prestaje jedna uspjena era vladavine Gota. Ostrogoten postaju vazali
hunskog kralja Atile i veliki protivnici svoje brae Vizogota.
Znai, navalom Huna 365. ili 370. Goti prelaze rijeku Dunav i kreu k jugu, dublje k
Rimskom carstvu, znai i na prostorima dananje Bosne, gdje trae zatitu. Dolazi vrijeme
kada Goti naredna pola vijeka ive sa Rimljanima i o ovisnosti Rima.
No, iako su bili pod Rimskim carstvom Vizogoti su bili nepokorljivi. Zbog loeg poloaja i
ivota 378. dolazi kod Edirne (grad na dananjoj na granici Bugarske i Turske) do bitke
izmeu Gota i Rimljana. Pobjeda Vizogotskog kralja bila je neopisive razmjere. Sam rimski
kralj i gotovo svi oficiri i dvije treine njegove vojske gine. Vizogoti pod vladavinom kralja
Alaficha su sada sjedeli i u junoj Illiriji. No, seljaki ivot nije mogao da im zamijeni
ratniku krv i oni su samo ekali ansu da osvoje Rim. Ta ansa im dolazi kada se
zapadnorimska vojska sa Stilichom koja je sastavljena od hunskih plaenika, Alana i istonih
Gota morala na prostoru izmeu Save i Dunava ratovati. Gotski kralj Alarich dolazi iz ilirskog
podruja gdje se povukao i odakle je kasnije napadao dananju Italiju.
400. godine Alarich vodi Vizogote preko Alpa k Italiji. On ubija sve to mu je na putu i stie
do Milana. 402. god. Stilicho pokuava da oslobodi Milano. Dolazi do borbe izmeu Gota i
Stilicha. Alarih je pobijeen. Naredne godine je dolo do bitke ove dvojice i opet je Alarich
izgubio i morao se povui k dananjoj Austriji.
Goti su stizali do Bosfora i osvajali razna mjesta. Poslije pljakanja vraali su se Gnjepru i
svojoj novoj domovini dananjem Kievu, koji se ak pominje u Nibelukoj pjesmi.

Godine 410. su Alarihove gotske trupe su osvojile Rim. Poslije paljenja Rima iz jo danas
nepoznatog razloga trupe su se povukle iz grada.
429. osvajaju paniju i Afriku, da bi opet 455. godine osvojili Rim i zapalili ga.
472. g. postavlja panonski vojskovoa Orestes, svog sina pod imenom Romulus Augustulus
na carski presto. etiti godine kasnije barbarski vojni plaenici, koji su vladali u rimskoj
armiji malog Augustulusa skidaju sa prjestolja i postavljaju svoga vou Odoakera za kralja
Italije. Odoaker je priznao rimskog cara u Konstantinopolu nad njim, a ovaj ga priznaje kao
kralja vazala.15[15]
U ovo vrijeme je znai Panonija bila dio dananje Bosne. Sve ovo potvruje injenicu ne
samo da su Goti prohujali ovih terenima, nego su se zadrali stoljeima, sve do navale
Slavena kada se ovi mijeaju sa njima.
Postavlja se sada pitanje koliko je gotskog ivlja ostalo na prostorima dananje Bosne prije
dolaska Slavena? Bosna je leala na njihovim putevima. Bogata rijekama ona je pruala
mogunost za lijep ivot, uz to brdoviti predjeli su esto koristili za skrivanje od raznih ratnih
i drugih nepogoda i protjerivanja, posebno od strane Rimske crkve koja je protjerivala
heretike odnosno pristalice arijanstva. Uzmemo li injenicu da je na bosanskim prostorima
postojala jaka bosanska biskupija prije dolaska Srba i Hrvata, onda je sve ovo mogue. Jer, ko
su bili tada ti koji su prestavljali kriane i Bonjake?
Mnogo je slinosti u vjerovanju i gotskom arijanstvu i bosanksom bogumilstvu. Da li su i
koliko Bonjaci ili Bogumili Arijani najbolje moemo vidjeti iz uenja ovog hrianskog
pravca.
Ko su Arijani? I ko je veliki Ulfila? 6[16]
Ulfila (318-388. g.) je prvi gotski episkop koji je preveo bibliju na Gotski jezik, a mnoge
Vizogote na hrianstvo, ivio je i stvarao u vrijeme velikih dogaaja; vrijeme kada je ivio i
vladao rimski hrianski kralj Konstantin ivrijeme kada je doao na vlast njegov sin, heretik
Konstantinus, vrijeme Hunskih napada, vrijeme vladavine oba velika Gotska kralja Athanarih
i Ermanarich. Govorio perfektno 3 svjetka jezika. Smatra se da mu je otac bio Got, a majka
porijeklom ropkinja iz Kapadokije (Anatolije) od hriana koji su govorili grkim jezikom sa
grkim obrazovanjem.Ulfila je zbog poznavanja govora i obrazovanja postao diplomata
Westgota na crkvenom dvoru i Konstantinopelu, gdje dolazi u dodir sa raznim crkvenim
autoritetima, koji su veinom bili Arijani. Ba u vrijeme kada se rodio Ulfila u Aleksandriji je
krenuo val najopasnijih heretika i crkvenoj istoriji. 318. je u Baukaliskoj crkvi u Aleksandriji
je sveenik Arius zaprepastio svog biskupa sa svojim gleditem o biu Isusa u odnosu na
Boga.
Arijus je sveenik iz Aleksandrije, velike egipatko-grke luke, bio je poznat kao asket i veoma
dobar govornik. Imao je veseo i prijatan govor sa ubeivakom moi. Crkvene posveenice,
kojih je u Aleksandriji u to vrijeme bilo puno, visoko su ga cijenile i on je imao mnoge
istomiljenike u velikim krugovima klerika. On je prvi zapoeo sa velikim i prvim
diskusijama i svaama unutar hrianstva, kada je poeo sa uenjem da Isus ne moe biti isti
sa Bogom koji je savren. Isus sainjen od velike istote i bojeg bia tako dobija srednju
poziciju i biva neko ko je izmeu Boga i ljudi. Biskup Aleksander podigao je glas protiv ovog
uenja, ali Arius je i dalje nastavljao. Da je Isusa napravio Bog, tako je argumentovao, onda bi
se vremenski moralo sve poklopiti, zato on kao sin njegov ne moe da se sa Ocem
ovjekovjei. Uostalom ako je Isus stvoren, onda je on trebao biti stvoren iz nita, a ne iz
supstane Oca, zato on ne moe da mu bude isti. Isto tako se nije slagao sa nastankom Svetog
duha i Trojstva. Biov Aleksandrije, zvani Aleksandar ne samo da je bio ovim uenjem

iznenadjen, ve i kada je vidio koliko klerika je za Arijanizmom sada krenulo i kako se ovo
uenje tako brzo rasprostranilo. On poziva crkveni konzilij egipatskih biskupa i trai da se
arinaski orijentirani biskupi povuku. No, mnogi biskupi su bili na strani Arijana i tako dolazi
do sukoba. Kada se kralj Constantin poslije pobjede nad Liciniusa uo za ova razilaenja
pozvao ih je obojicu da se pomire i da se javno ne izjanjavaju o ovakvim stvarima. No, to
nije pomoglo i nastavilo se i dalje da se raspravlja o tome da li je Isus isti Bogu ili samo slian
Bogu. Ako Isus nije bio Bog, onda je svo crkveno uenje sada dolo u pitanje, a sa crkvom i
dravna vlast. Kada su se ovi sukobi rasprostanili po cijelom Istoku ak, Constantin je bio
primoran da pozove cijeli crkveni konzilij. Godine 325. g. Constantinu dolazi 318 biskupa sa
svih strana svijeta, a pored njih i mnogobrojni nii svetenici. Skup je otvorio i vodio sam
Constantin koji je na poetku istakao da eli jedinstvo da se napravi. Arijus je istakao ponovo
kako Isus ne moe biti Bog, ve samo boji stvor kroz participaciju, dodajui da je Isus
stvoriteljsko bie on bi imao osobinu i da se preobraava. Athanasios, desna ruka Aleksandera
i veliki govornik je iznio svoje miljenje i dodao da bi ovaj politeizam pobijedio da nisu Isus i
sveti duh isti sa biem Boga, dodajui kako on shvata da je teko tri bitnosti u jednom Bogu
da se vide, ali zato se razum mora ovoj misteriji i trinitetu potiniti. Samo 17 biskupa nisu bili
za njega svi ostali su potpisali protokol da su ovoga njegova miljenja, dok su istomiljenici
Arijana zahtijevali da se u protokolu doda da Isus nije isti sa Bogom, nego da je samo slian
Bogu. Konzil ovo nije odobrio i sastavio je drugaiji protokol koji se trebao potpisati. Samo
dva svetenika sa Arijusom nisu ni ovo htjeli potpisati. Odlueno je da se ova trojica
protjeraju iz zemlje, a da se sve knjge Arijusa zapale, a ko bude sauvao jednu njegovu knjigu
da se osudi smru.
Sa ovim ne prestaje borba Ariusa i Athanasiosa. Mnogi svetenici na Istoku su, neki javno,
neki tajno za Ariusa.
Constantin koji je na konzilijumu 325. godine na kraju sve ovo proslavio banketom, mislei
da se ovim zavrila borba svetenika, nije ni sanjao da e jednog dana i on sam promijeniti
miljenje i prei u Arijance.
330. godine na ruevinama binzantijskog rada Constantin poinje da gradi grad koji naziva
Novi Rim, a koji su kasnije nazvan po njemu Constantinopel. Ulae puno u univerzitete,
kole, umjetnost, filozofiju, retoriku, doktore i uitelje, podrava mlade ljude koji ele da
studiraju, umjetnike da se bave svojom umjetnou. No, borbe ove dvije struje i uenja
Arijana i Athanasiosa dalje nisu jenjavale. Constantin je opet pozvao 331. godine Ariusa k
sebi na zajedniki razgovor. U razgvoru sa njim kralj nita hecersko i hukasko protiv crkve
nije u njegovom uenju vidio. Zato je pozvao ponovo da se Arius i njegovi istomiljenici
prime u crkve. Poto se Athanasios pobunio, konzuli istoka mu oduzimaju zvanje biskupa
(335) i on je dvije godine protjeran morao ivjeti u Galiji. Constantin prilazi Arijanizmu, a na
dan krtenja on poziva i Aleksandera na taj dogaaj. Tog dana se desi neto neobino, naime
umire Arius.
Crkveni historiar Sokrates opisuje dogaaj koji vidi kao boju kaznu. I sam kralj Konstantin
kada je uo za ovakvu smrt Ariusa, zapitao se da li Arisus zaista heretik, ali je ipak odluio da
postane Arijanac i krten je od strane najboljeg prijatelja Ariusa, biskupa Nikomedeje
Eusebiona. Ovu vjeru je kasnije jo ozbiljnije uzeo njegov sin Constantinus. Sa njim se uvodi
u svim crkvama arijanizam, znai Ius je slian Bojem biu, ali nije ravan sa Bogom. Pola
stoljea je trajala borba Athanasiosa koji je 5 puta bio protjerivan, ali on nije odustajao.
Dananja crkva mu duguje veliku zahvalnost jer je njegova doktrina pobijedila.
Constantin se dva puta enio, no prije svoje smrti svoje veliko carstvo je podijelio na tri sina
iz drugog braka i njegovim dvojici neffe. Sin iz prvog braka je bio je ranije pogubljen.
Kralj Konstantin je 335 podijelio svoje carsto: najstarijem sinu Constantinus II dao je Zapad
Britaniju, Galiju i paniju; njegovom drugom sinu Constantinusu Istok Malu Aziju, Siriju i

Egipat; najmlaem Konstancu, Nordafriku, italiju, Illiriji (dnanja Bosna?) i Trakiju, kao i
Rim i Konstaniopol, dvojici sinovaca daje Armeniju, Makedoniju i Grku. U amanet im je
ostavio jedinstvo religije i restauraciju religije.
Ulfila koji je roen 318. godine rastao sa arijanskim uenjem i nije znao za drugo. Posebno
germanska plemena na Balkanu i istonoj Evropi nisu mogli nikako povezati sveto trojstvo sa
svojim mnogobotvom: posebno nisu mogli da shvate trojedinstvo Boga u ijem biu lei
otac, sin i sveti duh. Arijanska svaa, kako se u crkvenoj istoriji nazivaju bila je u sutini
jedno ramiilaenje grkih crkvenih uenjaka i jednostavnih praktiara, koji nisu ivjeli u
velikim centrima, nego su na irokim prostorima rimskog carstva misionirali. Rimski kao i
germansko viebotvo bilo je jednostavnije za razumjeti nego ono crkveno pripovjedanje.
Zato se arijanizam zadrao kod germana, pored prokletsva od strane konzila, posebno kod
njihovih najinteligentnijih plemena Gota sve do poetka srednjeg vijeka. Ulfilu nije brinulo
puno ovo mimoilaenje u pripovjedanju i on je narodu govorio kako je isto radilo li se o
dobrom ovjeku ili dobrom hrianinu.
U krug ovih linosti Ulfila ulazi prvo kao lektor, ali sa svojih 30 godina on postaje biskup
Gota. Kada se 348. godine desilo da kralj Konstantin umire i njegovo mjesto je zauzima
arijanski orijentiran sin, meu Gotima nije bilo mnogo hriana, ili pak veoma malo.
Arijansko misionarstvo je bila prvo koja je u hrianstvu imala uspjeha kod Gota. Smatra se
da je rad Ulfile najvie alarmirao Athanaricha da pone sa hrianskim progonima pedesetih
godina ovog vijeka. Njemu nije pravilo sada razliku radi li se od ranijih hriana ili od
novoprelih Gota na Arijanstvo.
Athanarich je bio najei neprijatelj Arijanaca, pa makar to bili i blii roaci. Ulfilini Goti su
morali esto bjeati i stigli su krajem 4 vijeka do mjesta na granici dananje Rumunije i
Bugarske. Balkan je u to vrijeme bio u nemirima i ratovima. Huni, Goti kao i druga plemena
su se pomjerala i kretalo se k jugu. Onda kada umire i Konstantin navaljuju i Ost i Visigoti
ispred Huna i prelaze Dunav bjeei k rimkom carstvu. Rim je zahtijevao od Gota koji su
ekali da preu granicu da preu na hrianstvo. Iz isto politikih razloga Goti uzimaju
hrianske obiaje kako bi prevarili samo Rimljane.
Ulfila je esto putovao k Konstantinopolji i natrag k svojoj Gotskoj dravi. No u vrijeme kada
je bilo opasno po njegov narod koji je preao na Arijanstvo i koji mu je vjerovao on je
savjetovao da ipak ne samo treba da preu na rimsku teritoriju, ve i da preuzmu njihovu
religiju, jer njima pripada budunost. Mnogi su preli, a mnogi su i dalje ratovali protiv
kriana i arijana sa Athanarihom.
Istoni i zapadni Goti na Balkanu sa ulaskom Huna 376. g. se sve manje razlikuju. Arijani su
sada jo vie proganjani od strane katolika. 388. g. je poslednje putovanje Ulfile za
Konstantinopel kako bi se sa katolicima dogvorio i gdje po istoriskim spisima ne dolazi do
dogovora. 388.godine dolazi Ulfila ponovo u Konstantinopel, ali ubrzo je vidio da se gubi
bitka oko Arijanizma protiv grkih biskupa. U junu 388. g. umire u Konstanitolju i ne samo
Arijanci, ve i katoki sveenici su bili na njagovoj sahrani. U njegovom testamentu stoji da
je umro kao Arijanac, iako su mnogi pokuali da to preokrenu ikau da je on u dui umro kao
katolik.
Na kraju da dodamo da je kod arijana govor crkvene mise bio i osto uvijek gotski. Govor
crkvene mise u Bosni nije bio latinski, ve je bio bosanski. Da li su ove slinosti sluajne?
Pored osvoga mnogo je slinosti u bosanici i u gotskoj azbuci koju je stvorio Wulfila 370.
godine, puno prije nego su se Kirilo i Metodije pojavili nekoliko stotina godina kasnije.
Na kraju, uzmemo li razna istraivanja i rezultate DNK u Bosni gdje se nalazi veliki procenat
Vikinga, odnosno Gota, onda je pismo Bonjaka Hitleru i historija koju oni ovdje prezentiraju

nije za baciti i nije pogrean put kojim bi se trebalo krenuti u detaljnije osvjetljavanje Gota i
Bonjaka i njihove srodnosti.

Fussnote:
1]

1AVII London N 13-306774-92 Seiner Excellenz Adolf Hitler Fhrer des

deutschen Volkes Berlin, Sarajevo, den 1. November 1942. Volkskomitee.
2]
2Prevod memoranduma u knjizi: V. Dedijer A. Miletic: Genocid nad Muslimanima 19411945, str. 256, 257, 258
3]
3Isto. Ovo pismo je sastavljeno i prosleeno navodno na podstrek jednog majora politikog
odjeljenja Vrhovne komande oruanih snaga, koji je u jesen 1942. zadrao krae vreme u
Sarajevu.
4]
4 Vidi, V. Dedijer A. Miletic: Genocid nad Muslimanima 1941-1945, str. 256, 257, 258)
5]
http://www.bmlv.gv.at/ausle/eufor/geschichte.shtml: Vor fast drei Jahrtausenden gehrte
das Staatsgebiet des heutigen Bosnien und Herzegowina zu Illyrien, das im 1.Jahrhundert
v.Chr. als Provinz Illyricum Teil des Rmischen Reiches wurde. Nach dem Zusammenbruch
des Rmischen Reiches eroberten die Goten das Gebiet, im 6. Jahrhundert siedelten sich die
Slawen in dem Territorium an und beherrschten es bis ins 12. Jahrhundert. In der Folgezeit
geriet die Region unter die Vorherrschaft Ungarns. Die Ungarn machten Bosnien spter zu
einem Banat (Provinz) unter der Herrschaft eines Ban (Vizeknig). Ban Stephen Krotomanic
dehnte den ungarischen Einfluss bis zum Frstentum Hum (auch Zahumlje) aus, die sptere
Herzegowina. Krotomanics Neffe und Nachfolger Stephen Tvtko schoben die Grenzen weiter
hinaus und erklrte sich 1376 zum Knig von Serbien und Bosnien. Nach Tvtkos Tod zerfiel
das Knigreich. Zu Beginn des 15. Jahrhunderts bernahm ein bosnischer Rebell die Region
Hum und nannte sie Herzegowina ("unabhngiges Herzogtum"). Bis 1463 hatten die Trken
den grten Teil Bosniens erobert, bis 1483 auch die Herzegowina. Die beiden Gebiete
blieben 400 Jahre lang Teil des Osmanischen Reiches, obwohl es whrend des 19.
Jahrhunderts immer wieder zu Aufstnden gegen die Trkenherrschaft kam, die jedoch
erfolglos blieben.
6]
6Leon Petrovi, Kriani bosanske crkve, Sarajevo, Mostar, 1999. str. 264-265
7]
7Isto.
8]
8Isto, str. 76
9]
8Isto, str. 76
10]
9Isto. str. 77
10]
10Isto, str. 80
11]
Dietrich Claude: Geschichte der Westgoten, Stuttgart 1970, Ludwig Scmidt: Die
Westgermanen, 1970 Mnchen, Die Ostgermanen, 1969 Mnchen, Rolf Hachmann: Die
Goten und Skandinavien, Berlin 1970, Ariel Durant, Kulturgeschichte der Menschheit.
Weltreihe des Glaubens, Frankfurt 1981, Piergiuseppe Scardigli, Die Goten. Sprache und
Kultur, Mnchen, 1973.
12]
12Ditrich Claude: Geschichte der Westgoten, str 7-9.
13]
13Tacit, Germanija, Beograd 1969, str. 8.

14]

14Ilirija je naziv za Panoniju i Dalmaciju. Panonija je rimska provinvija na desnoj obali

Dunava (izmeu Bea, Dakije, Save, Norika). Zahvatila je i neke nae krajeve: Srem,
Slavoniju, deo Bosne i Hrvatske. Glavni gradovi su bili Siskijum (Sisak) i Sirmijum (Sremska
Mitrovica). Tacit, Germanija, str. 85.
15]
15Ariel Durant, Kulturgeschichte der Menschheit. Weltreihe des Glaubens, Frankfurt
1981, str. 235.
16]
Isto.