Jakov Ivatinovi

IZ NEOBJAVLJENE MONOGRAFIJE
JANKO POLI KAMOV (1956.)
Osvrt na jezik u djelima Janka Polia Kamova

Balkanski knjievni glasnik

Obino se kae, da svaki pisac ima svoj jezik i stil. Ovom prilikom, eto, istiem tu
misao, ali ne radi toga da izrazim svoju solidarnost sa njom, nego radi toga, da iskoristim ovaj
momenat, na taj nain, to u rei, kako ja tu misao shvaam.
Jezik neprestano tee. On je u svakom asu i pred svakim ovjekom u novom
poloaju. Nemogue je pretpostaviti, da dva ovjeka istu rije jednako doivljavaju i to
jednostavno zbog toga to ne raspolau jednakim fantazijsko-intelektualnim predodbama i
asocijacijama. ak ni isti ovjek istu rije ne doivljava jednako u razliitim momentima i to
jednostavno zato, to se on neprestano pomie, dakle to nikad nije na istom mjestu u
intelektualnom, psihikom, fantazijskom, asocijativnom i fizikom pogledu.
Svaka rije u svakoj situaciji ivi ponovo. Svaki je tekst pred svakim itaocem u
novom poloaju, pa razliito i djeluje. Evo zato: ovjek je baza sa svim atributima koji mu
kao razumnom i drutvenom biu pripadaju. A svaki ovjek je jedna specifina baza. Ako na
razliite baze dolaze razliiti podraaji (u ovom sluaju ti su podraaji rijei), onda je
razumljivo da su i reakcije razliite.
Jezik nije mogue nauiti. (To je, dakako, reeno sa gledita umjetnikog jezika; bilj.
ur. Jezika) Mogue ga je samo stvarati iznova ili kopirati. Svako novo dobro knjievno djelo
pisano je i novim jezikom, dakle jezikom koji nije prije postojao, jer u njemu rijei dolaze u
nove sintaktike i psihike odnose, a tiodnosi izazivaju nova znaenja i nove afektivne
vrijednosti rijei.
Svaki ovjek o neemu neto zna. A te koliine znanja kod raznih su ljudi razliite.
Jednom je ovjeku dovoljna jedna rije i on je ve uao u smisao, a drugom treba mnogo
rijei, jer te rijei treba da nadomjeste i njegov afektivni odnos i njegovu udaljenost od
materijala koji treba upoznati.
Ako ista rije kod razliitih ljudi izaziva razliite utiske, onda bi za razliite ljude
trebalo upotrebiti razliite rijei i drugu koliinu rijei, da bi im se ista stvar predstavila
jednako dimenzionalno i sugestivno, t. j. onako kako je pisac zamislio.
Jezik sadrava emocije, misli i zakone ljudskog miljenja. U njemu nastupa i o njemu
se izraava pojedinac u jednom odreenom asu. Veliki suvremeni engleski pjesnik T. S. Eliot
rekao je istu stvar ovako:
Rijei od prole godine pripadaju jeziku od prole godine, a rijei za iduu godinu
ekaju drugi glas. (Prema krugovima, str. 376, god. 1952)
To je razumljivo jer je na pr. jezik XX. stoljea neto drugo nego jezik starih Rimljana.
U ovo uurbano, mainsko, stenografsko i moderno doba, kada je vano brzo, precizno,
jednostavno neposredno i razgovorno saopavanje, jezik je pouzdan zapisniar razlika koje
iskrsavaju u odnosu naprama odreenim prolim razdobljima. Te razlike, meutim, nisu
izazvane od unutranje energije jezika nego od unutranje i vanjske energije drutva, dakle
energije zbog koje se to drutvo na dotini nain razvija.
Jezik je iva materija, a vrijednost dobiva u konkretnoj primjeni. Rije sama za sebe
ne postoji, nema znaenja i predstavlja praznu apstrakciju. Ona dobiva znaenje prema cilju,
prema funkcionalnosti i prema mjestu gdje stoji.
Rijei uzbuuju i izazivaju podraaje. Manifestiraju se tek u knjievnoj i govornoj
praksi i kao simbol, i kao muzika, i kao sadraj, i kao intelektualni i kao estetski podraaj.
Osim toga rije moe pruiti ovjeku sve to on moe osjetiti i zamatati.
Rijei su oi teksta. A da vid ovisi o zdravlju oiju, o tome nema diskusije. Ali one
nisu samo oi teksta, one su i naoale koje italac stavlja na oi, da bi tekst vidio. Svaki

tekst ima svoje oi, svaki italac ima svoje naoale. Pronai prave oi za tekst i prave naoale
za itaoca doista nije lako jer rijei su svakom ovjeku na drugi nain pristupane, jer nema te
rijei koju bi svi ljudi jednako doivljavali. Zbog toga je piscu teko nametnuti publici svoje
osjeaje, slike i misli u onom okviru i s onom jainom kako ih on doivljuje jer svaki italac
njegove rijei prima drugaije i osjea ih drugaije. Pa teina pisanja i jest u tome to istu
temu i s istim rjenikom treba nametnuti irokoj publici, dakle to istim sredstvima treba kod
velikog broja ljudi, koji su meu sobom razliiti i koji sve individualno doivljavaju, postii
vlastite i priblino jednake psihike napone. Dakako, kad bi taj posao bio usmjeren prema
jednom ovjeku, koga pisac poznaje, bio bi mnogo laki. Ali pisati za itaoce koje ne
poznajemo i koji ne samo prema predmetu, nego i prema svakoj rijei imaju svoj stav, to je
doista teko.
Slino je i sa stilom.
Stil je individualan zanatski postupak pisca prema predmetu. Do njega se dolazi
uzbuenjem, koje primljeni i preraeni sadraj pretvara u jedno vanjsko oitovanje, na jedan
osebujan nain, u jednu posebnu metodu saopavanja. Porijeklo mu nalazimo u
mnogobrojnim faktorima, kao to su na pr. funkcioniranje osjetila, naslijeena i steena
psihofizika svojstva, lektira, drutvena sredina i ekonomsko-politiki momenti. Nastaje kao
posljedica spajanja vanjskih podraaja s linou pisca. Nemogue ga je izmisliti jer ga
uvjetuje radnja, pieva linost, jezina i opekulturna razvijenost. Meutim, posebno treba
istaknuti da o razvijenom ukusu i jasnoj jezikoj i tematskoj perspektivi takoer ovisi
obiljeje stila.
Stil sadrava sve one pojedinosti koje mogu da izazovu stvarnu, plastinu i eljenu
sliku. Dakle, oituje se kao majstorski postupak pri iznoenju neke materije iz nekog
nepoznatog skladita u dobro reklamiranu trgovinu. I u njemu se vide pieve kreativne snage.
I on pokazuje to je pisac propustio i to nije postigao. Pomou njega pisac predoava itaocu
sve individualne funkcije teksta.
Kamov nije krt u rijeima. Njegov rjenik podsjea na divlju bujicu. On je orkanski
snaan, nasrtljiv i buan. Zato je i razumljivo to su ove preanje impresije izrasle nad
njegovim tekstom i to se odnose na njegov jezik, jer taj jezik nije literarno podian, jer je
jedar, metafortian, svje i nov jer posjeduje sva obiljeja dinamikog, leksiki bogatog i
impresivnog govornog jezika.
Kamov je pun ovakvih reenica:
I mrak stade padat ko pljuskavica, to je nosi bezmilosni vjetar. Nigdje zaklona. Sve
porueno. Potoci mraka. Bare mraka. Svjetlo mraka. (Isuena kaljua, str. 76)
A djevojka, to je pristupala sa prodajnim bokovima i nevaljalom pivom, odilazei
ostavi na njihovome stolu dva velika, puna i iva oka. Za napojnicu. (Ibid., str. 175)
Psujem. A psovka me krijepi kao vino, ko zanos i tjei ko molitva. O svi vi, to vjeru
izgubiste kao uspomene, ili je razderaste ko krivu banknotu, ko dogorjelu cigaru ili
upotrebiste ko zastarjelu kovinu evo vam nje, vjere, nade i utjehe... i vie: evo vam krvi,
nezacijeljene, vrue i ive rane. A dok je krvi, ima ivota!
Iz mrtvog je tek Krista protekla voda!!! (Ibid., str. 31)
Leopardi je svoju epohu i svoj narod odrazio vrlo malo ili negativno; za to je izrazio
upravo zamjerno samoga sebe pozitivno. Kod jednog Leopardijevog stiha ostane due no
kod jedne Carduccijeve pjesme. (Listajui Carduccijeve pjesme)
Kamovljev jezik je pun interpunkcijskih i logikih virova, koji oivljavaju povrinu i
unutranjost teksta; pun je leksikih doskoica, ali i retorskog afektiranja, samo to to
afektiranje djeluje buntovno, sadrajno i iskreno, a ne namjeteno, prazno i smijeno.
Reenicu esto prekine. Mjesto veznika metne toku i pone novu reenicu. Tako
postie ivlji i uvjerljiviji stil.
3

Ima kod Kamova rijei koje po svojem obliku nisu u skladu ni s dananjim, a kamoli s
ondanjim jezinim osjeanjem, ali on ih je upotrebio, da bi leksiki obogatio i osvjeio svoj
tekst, a upotrebio ih je i zbog toga, to nije nastojao da pie nekim umjetnim knjievnim
jezikom, jer je svoj jezik izvlaio iz utrobe svakidanjeg i praktikog govora, odnosno iz
bogate leksike riznice svoga mozga i iz sredine u kojoj se kretao.
To je njegovu jeziku davalo snagu, ali i mjestiminu oporost, sirovost ili
nedotjeranost. Treba priznati da Kamovljev jezik nije uvijek gladak, dotjeran i
gramatiki ureen, treba priznati da njegove reenice nisu uvijek logiki precizno
graene, ali to potencira njegovu osebujnost i istie dvije stvari kod njega kao pisca: 1.
ogromnu snagu pisanja i 2. neproporcionalan razmjer izmeu te snage i konane
umjetnike zrelosti.
Zar treba i ovom prilikom rei neto vie od toga, da su Kamovu bile 24 godine, kad je
umro.
Velik broj novotarija je donio Kamov na podruju imenica. Mjesto proljee kae
proljet, mjesto elegancije elegansa, mjesto talasi talasje, mjesto Talijan Talijanac,
mjesto sadist sadik, mjesto ignorancija ignoransa, i t. d. Ima i ovakvih imenica:
modernist, lumpacija, ukaj, nepoznanac, bezbriga, zabada, delikvensa, naivnik,
prostodunik i t. d. Mjesto anarhist kae anarkista, mjesto energija enerija, mjesto
pretjeranost preeranost, mjesto leptir lepir, mjesto autor auktor. Upotrebljava imenicu
sapa umjesto para.
I u deklinaciji katkad odstupa od uobiajenih pravila. Tako u dativu sing. kae idijoti,
umjesto idijotu, iz ega se vidi da je deklinira kao da u nominativu sing. glasi idijota. U gen.
plur. mjesto sjajnih traka kose kae sjajnijeh traka.
Ima: udrijeman, raspruen, arobojan, udrijemao (putnik) mjesto zadrijemao, kuruzni
mjesto kukuruzni, plana (koutka) mjesto plaljiva, zdene mjesto studene, svedno mjesto
svejedno, zduha mjesto smrad.
Kae ufiniti mjesto profiniti, zdraviti u smislu postajati zdrav, odanuti u smislu
odahnuti, manuti mjesto mahnuti, oerati mjesto otjerati, drktati mjesto drhtati, uapsiti
mjesto uhapsiti.
Mnogo upotrebljava glagolske priloge sadanjosti i prolosti. Ali pored pravilnih
oblika glagolskog priloga prolog na vi i avi, ima kod njega i priloga na v, na pr.
pokazav, primiv i t. d.
Mjesto trebam kae potrebujem.
Pored perfekta esto se slui aoristom i imperfektom; moda vie nego bilo koji na
drugi pisac.
Neke glagole koji su neprelazni, upotrebljava kao prelazne, pa kae: proetati no,
bjeim ih... i. t. d.
Upotrebljava glagol raspruiti ali ne mjesto glagola ispruiti, jer raspruiti kod njega
znai pruiti ruke irom, dakle ne ni ispruiti, a ne ni rairiti.
Prije Tina Ujevia nijedan na pisac nije upotrebljavao toliko stranih rijei u pjesmama
kao Kamov. Evo nekih: atmosfera, moralizam, skepsa, abis, akord, sankilot, sankcija,
interdikt, apsurdum, satanas, patos... i t. d.
On je pjevao temperamentno i nagonski pa je esto preao granice iskrenosti, zaao u
vulgarnost i u njegovim pjesmama ima izraza, koje treba kazniti: golicajui srh ti koni,
lajavci, pljuckati, teglea marva, bludna Venus, gubavi starac, nakaza ovjeka, smrad
smrada, trule trulei, pogana njuka, pljuvaka bogova, blud due, gnjile plua, stovarite
otpadaka i trulei, prtei blud, bezglasni blud, u crijevlju nas eka pir, bludni grijeh,
bljuvati, pasja ljubav, trbusi se gre, site mesa, slina se u pest mijesi, popovske drolje, rokti

basom ko prasad smradna, naduta crijeva, orgij pasji, grdni nesklad drei, smrad iz due,
fukara bleji... i t. d. (Vl. erina: Janko Poli Kamov, str. 26)
erina nema pravo kad kae da bi Kamova trebalo kazniti zbog tih izraza jer bez njih
bi arogantni, razbarueni, dinamini i efektni Kamovljev tekst bio sakat. Oni harmonino lee
u njemu. Djeluju neobino ali ne i vulgarno. Jedini Kamovljev nedostatak u tom sluaju jest
nelicemjernost. Kamovu je do iste, cijele, razgoliene i istinite stvari. On se ne srami pred
golim tijelom i pred golotinjom openito, kao ni lijenik. Znao je da je istina od golotinje jaa.
A njemu je bilo do istine. Ono to ima naturalistiko obiljeje, naturalistiki je i izgovorao, jer
je htio da naturalistiki djeluje.
Kamovljev jezik je toliko osebujan, da bi ga trebalo posebno i u detalje prouiti.
U njemu su maksimalno sauvane vrednote govornog jezika i to od onog
govornog jezika koji je razbio ili prerastao sve uobiajene forme, stvorivi tako svoju
vlastitu muziku, svoje vlastite tonove i intenzitete. U njemu je potpuno sauvana muzika,
slikovna i misaona atmosfera govornog jezika i to onoga govornog jezika u kojem su ritam i
leksik podvrgnuti kreativnom rasporedu i izboru, spajajui tako realnu i umjetniku misao, t.
j. akt stvarnosti i akt misli u jedinstven umjetniki izraz. Kamovljeve reenice su metaforiki,
misaono i emocionalno izvanredno bogate, a do tog bogatstva on dolazi zgodnim
povezivanjem razliitih novih iskustava govornoga jezika kojem on ostaje toliko vjeran da je
prigrlio jezik koji pomalo, ali samo izvana, djeluje neobrijano, t. j. grubo i neuglaeno.
Svaka rije i svaka reenica ima svoj kontekst. Kamov je uspio dovesti do minimuma
razliku izmeu konteksta rijei, odnosno reenica i to najprije izmeu napisanih, a onda
izmeu napisanih i izgovorenih, stvorivi tako primjerno jedinstvo izmeu govornog i pisanog
jezika. A zato je to tako? Zato, to on nastoji dovesti u jednak omjer kvantitet i kvalitet
govornoga i pisanoga jezika, emotivnost i afektivnost, intenzitet i ton, misao i sliku. Zato, to
se kod njega lingvistiko-stilistiki elementi poklapaju sa stvarnim smislom teksta.
Kamovljevi tekstovi nisu komponirani ritmiki mirno. Oni se propinju i galame.
Njihova ritmika fizionomija raste iz vjeto povezanih sadrajnih intenziteta, iz emocionalnog
karaktera i iz specifine metaforike fakture rijei.
Napominjem:
Ja sam se zadovoljio samo opim i principjelnim opservacijama.
Od svog doivljaja nisam iao dalje.
Jezik, vol. 3, br. 2, Zagreb, 1954., str. 46-51

Janko Poli Kamov kao romanopisac

U knjizi Panorama de la nouvelle litteratu ere franaise Picon se pita, to e biti s
romanom, kad izgubi teme ili, bolje reeno, kad mu ih preotmu, na pr. film, znanost,
sociologija, filozofija i politika. U budunost romana sumnja i Sartre, vjerujui da ona pripada
noveli i lirici. Ako pak pogledamo Joyceovog Ulyssesa, Huxleyev Kontrapunkt ivota i
Sartrovu Muninu vidimo, da je roman izgubio dvije svoje najvanije dotadanje
karakteristike: temu (fabulu) i romansku konstrukciju na koju smo navikli; vidimo da je
preao u niz intelektualistikih i psiholokih varijacija, asocijacija i analiza.
Kako to?
ivot se komplicira. Problemi rastu. etnja po vanjskim rubovima pitanja, koja se
prouavaju, ne zadovoljava, jer smo saznali sve, to se valjda o povrini moe saznati. elimo
neto vie. elimo prodrijeti u utrobu zemlje, a to znai, da moramo kopati rovove, buiti, pa
opet kopati i buiti, sve dok se ne sruimo na zemlju onesvijeteni znatieljom i rezultatima.
Ne zadovoljavamo se opisom. Sve elimo da znamo. Svaka, pa i najstinija stvar ima
toliko elemenata, koje moemo i moramo rei.
Roman zahtijeva irinu i u pogledu lica, i u pogledu prostora, i u pogledu vremena, i u
pogledu misli.
Moderan ovjek zahtijeva, da se i literatura, u analizi ovjeka i drutva, popne na nivo
atomske fizike.
Dok se kreemo na uskom podruju, lake nam je sagledati pojedinosti, koje uope
moemo sagledati na dananju stepenu intelektualnog i naunog razvitka, nego dok se
kreemo na irokom podruju. Pred irokim podrujem nemoni smo intelektualno i fiziki.
U noveli i u pjesmi radius kretanja je malen. Kod romana to nije sluaj. Zato, kad i
ostajemo kod romana ne razvijamo radnju u irinu, nego pustimo jedno lice ili jednu misao da
ide jednim odreenim pravcem, pa hvatamo sve ono, to moe posluiti u objanjavanju toga
lica ili te misli. A pri tome lako moemo zapasti, ili u psiholoku, ili u politiku, ili u kakvu
drugu studiju. Eto, to je razlog zbog kojeg se Picon pita, to e biti u budunosti s romanom i
zbog kojeg Sartre sumnja u budunost romana.
Janko Poli Kamov nije u romanu razvio nikakvu teoriju, ali je napisao roman,
koji po literarnom mentalitetu prethodi Ulyssesu, Kontrapunktu ivota i Munini; on je
Joyce prije Ulyssesa, Huxley prije Kontrapunkta..., Sartre prije Munine. Njegova
Isuena kaljua nosi sokove svih knjievnih pravaca koji e se pojaviti od njegove
(Polieve) smrti do danas. Ona je fantastino invenciozan pogled u autora i u svijet oko
njega. Da ju je bilo prevesti na francuski 1948. i izdati u Sartreovim Temps modernes,
bez komentara, svatko bi mislio, da ima pred sobom tipino egzistencijalistiko djelo.
U Isuenoj kaljui nema radnje, sve je retrospektiva, u sjeanju iskrsavaju dogaaji,
koji se manifestiraju kao radnja; zapravo radnja nije u fabuli, nego u mislima, koje dinamino
izviru jedna iz druge. Sve je u njoj fenomenalno sloeno, smiono i akutno. Sve je grandiozna
simfonija istine i revolta. Sve je zaprepaujua dubina i vrtoglava visina.
Jedini zakon kompozicije je sluajnost.

I. dio romana
Arsen Toplak je pisac. U proljee mu je pukla neka ilica. Baca krv i alje lijeniku
pljuvaku. Dospio je pod udar tuberkuloze pa mora mirovati. Dok lei smilja borbu protiv
nevidljivog neprijatelja bacila.
Oko njega se vrzu brat Julije trgovac; sestra Jelka udana za profesora povijesti, za
kojeg bi bilo bolje, da je oenio neku kuharicu; ujak graditelj i slukinja iz prvog kata, koju
je poljubio u mranom hodniku.
Na putu od prijatelja Nikia susree demonstrante i policiju, koja ih hapsi.
S Nikiem, s kojim je zajedno napustio kolu i koji je postao pisac, sastaje se u
gostioni, gdje neki socijalistiki govornik dri govor radnicima, koji trae izborno pravo i
slobodu tampe. U lokal upada policija i sve ih hapsi. Arsenu je uspjelo da jednu enu spasi iz
ruku policije.
Dom ga gnjavi i prisiljava da lae.
ita oeva i majina pisma. Vidi kako se ene njiu na mukarakim nagonima.
Posjeuje sestru. ita pjesme. I slua tue svae.
Odlazi u polje i meditira o Mici ljubavi iz provincije. Pri povratku susree na mostu
dobroudnog i ozbiljnog filozofa. Misli na trafikanticu, ije ga je tijelo oduevljavalo. Sjea
se gazdarice, koja mu ulazi u sobu u otkopanoj bluzi ispod koje se vide bijela prsa. Ta
trafikantica, to mu je ta gazdarica.
Osuuje oeve koji se ljute na melankoline sinove, zaboravljajui, da su im dali ivot,
kad su ispranjivali i ispraznili podrume; zaboravljajui, da su se ta njihova djeca raala u
ekstazama gluposti.
Razmatra o enama i zakljuuje: mlado i nevino je privlanije. I onda: rasuivanja i
istraivanja su samo gubitak vremena. A to je skepticizam.
Doavi iz polja kui lijee u krevet i sjea se prolosti (zapravo spolnih ljubavi). Prva
je Adela. Imao je tada 16 godina. Onda dolazi glumica Zora, koju je susreo u primorskoj
varoi. Onda Natalija, navodno Amerikanka. I konano Bezimena, koju je naao u parku na
granici.
Budi se u jedan sat poslije ponoi.
Opet reminiscencije.
Bosna. eka novac, koji nikako ne stie. Mui se, gdje da ga posudi. Gladan je. Bjei.
Boji se meditiranja.
Mislei o bratu zakljuuje, da ga je uz njega vezao objed.
Konano zaspi. I sanja. Sanja da je koitirao sa sestrom i da je ubio njezinog mua.
ita svoju novelu o Adeli. On kae, da ita novelu, ali to je valjda zato, da moe dalje
razvijati radnju. Na jednom se mjestu ljuti ovako: Tako on (Emanuel) gleda svoj narod kao
sredovjeno razbojite, gdje jai za grabe i otimainu dobivaju dipolome i krune. (str. 76)
Trai vanbrani cjelov svoje majke, da dozna da li je vanbrano dijete. Postaje mu
jasno, da se drutvo izvana razvije, iznutra ne, jer ...itavo ljudstvo nosi jednu psihozu u sebi
i dok evolucionirasmo sisteme drutvene, ona se ne evolucionira ni malo. (str. 76)
Oni, koji osuuju ovjeka pokazuju svoju podlu glupost. Oni, koji spasavaju i
otkrivaju ljepotu, uzalud to ine ...jer blato je brutalnim kretom srui pod udo svoje.
Literati, borci i muenici su seksualno suzdrljivi. Svagdje je blud i svevlada bluda. U bogu i
u ovjeku.
Ako kaemo: potuj enu, jer je majka, treba rei: potuj enu, jer je i prostitutka.
Spava na klupi, nou, u parku. A misli mu kroz glavu lete kao strijele.

Kod sestre se opije i lupi stolicom profesora po glavi. Ne oprataj nikome, jer
...oprostiti svim, znai impotencu. emu opratati, kad smo svi u sebi perverzni zloinci.
Opija se. U pijanstvu voli prostitutku. I mrzi vlasnika bordela.
U birtiji se opije i zaspi, tako da su ga jedva probudili. Niki ga vue van.
Kalje. Lijei se. Mati ga dvori.
ivot je u patnji.
Sestra mu pie, da doeka Lizu Savi
i da bude prema njoj paljiv. A on je ak vodi i u galeriju slika.
Za pejsa kae, da bjei pred eljeznicom kao bik, ili ...kao literatura pred znanou.
Gleda radnika, kad se vraaju iz tvornice. Oni su prljavi, aavi, poraeni, nepismeni,
arobni, nostalgini, moderni i veliki u svojoj nevolji. Iz tvornice ide u birtiju.
Materijalizmu stavlja uz bok modernizam. Dok materijalizam promatra ovjeanstvo
kao djelo prirode, modernizam promatra ideje i sisteme kao djelo ovjekovo.
ene su smijene i patnice sve dotle, dok im se ne prizna samostalnost intelekta, dok
god im se mozak progoni kao neto protuzakonito. ene su u nepravednom poloaju sve
dotle, dok nose na sebi kao sramotu svoj species, onako kao to ...bludnica nosi na svojoj
sramoti moral. Tako je govorio Lizi. A u jednom pismu joj je kazao: Tuku vas glupou,
neznanjem i korbama. Oduran je to korba: za robove. I mene tuku. Tuku me sistemima,
terijama i idejama. Zamaman je to korba: za slobodnjake. Prometeje. (str. 107)
Majka mu je umrla od kapi. Ne jadikuje. Dapae, bezosjeajno prodire u njezinu
zakulisnu stvarnost i zakljuuje, da nema smisla gledati u njoj moralnog heroja, jer je
potkradala oca, jer je lagala radi novca, jer je klevetala i potajno se zaduivala.
Cijeni biblioteku i kavanu. I moda bordel. Ne nazire od onog, to se smatra drutveno
nezdravim, jer sve, to je nezdravo i veliko je. Kae, da bi literatura bila dosadna bez
propalica, luaka i zloinaca. ivot mu je zanimljiv zbog ljudi, a ljudi su mu zanimljivi zbog
psihopatologije, a ...psihopatologija poinje tamo gdje zdravlje prestaje.
Sjea se djetinjstva i spolnog buenja U petnaestoj godini je ve sve znao.
tampu, skuptine, organizaicje i sveope pravo glasa izrabljivani mogu koristiti i
koriste za borbu protiv izrabljivaa.
U proljee se vraa kui iz mjesta, gdje je boravio na lijeenju.
Nabacuje, ali ne rjeava problem materije i intelekta. Kakve sve misli mu ne dolaze na
pamet u razgovoru s prijateljem Markom i kad je sam!
II. dio romana
U drugom dijelu nema radnje, kao ni u prvom dijelu. Sve je meditacija, sjeanje i
aluzija. Jedino je drugi dio neto itkiji od prvog dijela.
Lei poleice u polumraku. I osjea kako mu je neka teina legla na prsa, neto kao
kamen, neto kao ape gorile, neto kao krvolok-ovjek. Razmilja o strahu, pa kae: Netko
onijemi od straha, drugi se okurai; strah je, vele, vrag; strah, vele, opet pjeva. Strah je
naprotiv hladnokrvnost, ako nije ekstaza. (str. 141)
Putuje u Rim.
Za sadizam kae, da je logian apsurd. No, ne ostaje samo kod toga. Tvrdi da su svi
apsurdi logino, im je jedan logian.
Drutvom vladaju zakoni plime i osjeke. Ono bjei iz jednog protuslovlja u drugo, iz
sredovjenog asketizma u renesansu, iz naturalizma u psihologiju, iz socijalizma u
individualizam.
Revolucioneri su teroristi zbog samilosti, a proleteri ive dvostruko jedan ivot im je
u miicama, a drugi u mislima, koje raaju izrabljivaki i mnotvo puta, prokleti strojeiv.

Kroz sebe dolazi do ovjeanstva. U uarenom sreditu zemlje gleda svemir.

Demantira fiziku, jer ...padati na zemlju, dole, znai uspinjati se u svemir, gore suzivati se
u sebi znai rairivati se po svijetu. (str. 142)
Aludira na politiku u Hrvatskoj. Registrira veselje zbog sveopeg prava glasa, koje e
koristiti Hrvatima, a tetiti Maarima. Istie jaanje hrvatskog elementa na Rijeci. Spominje
mladia Starevianca, koji kae: A to mislite vi, govorio je jedan mladi, nuajui me
duvanom, da Srbi nee nas izigrati? Danas moramo mi, dakako, biti sloni s njima, jer to i
jednima i drugim koristi... Ali onda e oni traiti daleko vie no trae danas. (str. 143)
Odluuje da ode u tuinu, da prostudira svoj narod. Zavlai se u misli. Slua u sebi
tatinu i seksus. U okolini vidi bolesnika.
Progoni ga strah da e nekamo stii prekasno, a kad stigne vidi, da je stigao prerano.
Dolazi u Rim. Posjeuje Coloseum, biblioteke, muzeje, galerije, kavane, birtije. Znoji
se i nirvana ga progoni.
Bez novca je. Premilja, da li da ih posudi od gazdarice ili od apotekara. I zakljuuje
da ih od tog apotekara ne e posuditi, jer bi taj rekao: Kakvi to ljudi u Italiju dolaze iz
Hrvatske? Dakle, ne e, da se pred Talijanom ponizi kao Hrvat.
Razmatrajui pitanje posuivanja novca analizira sebe i druge.
Osvre se na kandal u internatu, u vezi sa djevojicama, koje su tamo silovane.
Susree se tada sa mnotvom asocijacija, koje vie osvjetljuju njega u vezi s tom temom, nego
samu temu. Prisustvuje javnoj skuptini protiv klerika i analizira sva psihika previranja u
ljudima.
Sjea se djetinjstva. I poinje s pukom kolom, koju osjea kao jea, koji mu se zabio
duboko u meso. S ocem je puno razgovarao o Mazziniju, o Garibaldiju, o Cavouru, o Petrarci,
o Gunduliu, o oriu. Imao je na raspolaganju bogatu biblioteku.
Mrzi Khuena i Maare. Ime Khuen mu predstalvja u sebi sve to je izdajniko,
protunarodno i nehrvatsko. Kad uje, da je Starevi umro, plae. Ima elju da bude dobar
Hrvat.
Pod utjecajem Bogovia odluuje da pie dramu i to tragediju ali ne predugaku.
Pod utjecajem Pellicove Francesca da Rimini pie dramu u pet inova.
Otac mu mnogo pripovijeda. ita Smiiklasa. Luta po sudbini Hrvata, luta oko
Tomislava, oko Zrinjskog, oko hrvatskih banova i zastupnika: luta od kralja Hrvata do kralja
tuinca, od bana Hrvata do bana tuinca.
Profesorske pohvale u uima mu zvue kao poruge.
Jednom mu je profesor rekao da je magarac, vol i fakin, a on mu odgovara, da je on t.
j. profesor - prostak. Zato je bio izbaen iz kole.
Imponira mu Kvaternik-revolucionar. Zakljuuje, da Hrvate treba ujediniti i da od
bana Hrvata treba prijei na kralja Hrvata.
Moli se ujutro, u podne i navee. Ide na misu i u petak ne jede meso.
Cilj mu je dobar Hrvat i dobar katolik.
Dospijeva u ako drutvo, gdje se itaju novine, dre predavanja i izdaje list, koji ima
tu svrhu, da drutvo osvijesti i podigne kulturno i politiki, da bude na ast i korist domovini.
Mazzini i Carbonari ga zanose.
U etrnaestoj godini dolazi u konvikt, odakle e nakon pet mjeseci izai kao fanatini
ateista. Jo uvijek je samo teoretiar i metafizik; jo uvijek ne ita prirodne nauke. O bogu
ovako rezonira: Bog je sveznajui, predobar i svemogui i stvorio je Adama, sada ili je znao,
da e sagrijeiti i onda nije ve predobar, ili nije znao, onda nije ve sveznajui. (str. 190)
Dosaivao mu je teror popova. Preostaje moliti, jer mora moliti. Dolazi mu elja da se
opije, pa da ga izbace iz internata. Postaje materijalista, a svoj nacionalizam ovako brani:

Nas ake uzgaja i uzdie narod... i iz toga treba da izlaze sve nae dunosti pa i ona: koristiti
narodu... (str. 193)
Formira se kao antiklasik. Iz grkog jezika ima drugi red. Oduevljavaju ga Turgenjev
i pijanke.
Dolazi u Zagreb. Prebacuje preko lea avanturu sa slukinjom Dragicom. ita
Kranjevia, Zolu, Montegazzu, Bourgeta, Prevosta. Smiiklasa, Starevia i enou
zamjenjuje Turgenjevom, Shakespeareom i drugim svjetskim literatima.
Postaje pijanica, pua i pozer.
Gazdarica kod koje stanuje ima dvije kerke. U jednu se idealno zaljubljuje. Zima je i
rado bi bio ena, dijete ili majmun.
Dugo eka prijatelja Marka, a kad je doao brzo su jedan drugom dosadili i dojadili.
ovjek pokazuje uvijek samo svoju vanjtinu, samo ono, to on misli, da drugi trebaju
vidjeti, samo ono ...to on ili eli da bude ili ne e da bude, ali to on u svakom sluaju nije.
Radi toga mu se katkad desi, da postane ono to je elio biti, t. j. to nije bio, pa se prikazuje
onakvim kakav je bio, a kakav vie nije. To je njegova tragikomina varijacija.
Postavlja u odnos Vergu i Zolu, selo i grad, impresionizam i naturalizam. Tamo gdje
Verga ne psihologizira i ne pripovijeda o jednom ovjeku, nego gdje slika itav jedan kraj,
nema dogaaja, ovjeka, izraene scene, dijaloga, linosti i strasti, sve se uopava, sve je
nedoreeno i ratrkano. Zola je naturalist u pojedinim scenama, on je grandiozan do simbola.
Verga je ...komotan, nabacan, sluajan... impresionisitian, a Zola je graanin i naturalist.
Vergino remek-djelo I Malavoglia tehniki je i stilistiki ravno selu: sela nastaju od sluaja,
bez plana, bez sistema, instinktivno i doimaju se svojim ivotom, oblijem i notom kao pejsa
i nikada ih ne bi mogao prispodobiti neemu ivome kao na pr. lokomotivu i grad... t. j.
simbolizirati i portretirati: ona su impresionistika... Naprotiv, L'assomoir je tehniki i
stilistiki ravan gradu: grad nije u prvim poecima imao plana, postavi grad ilo se uvijek za
tim graditi, izgraivati i ruiti po planu, davati mu i postavljati ga u neki sistem, logiku... On
je nastao racionalno i moe se prispodobiti neemu ivom, dramatskome, portretiranome i
simboliziranome. Racionalnost i sistem ovamo ratrkanost i instinktivnost onamo:
simbolizam je jai i velebniji u Zole, ali je impresionizam prirodniji snaniji kod Verge. (str.
228)
Odnos izmeu Marka i Arsena je odnos izmeu sela i grada; taj odnos je detaljno
analiziran.
Arsen eli izrabiti ivot pa zato pije i jede. Zanima ga jednako i kukaviluk i herojstvo,
a kod pisca nikad ne gleda na moralne, nego na intelektualne kvalitete. Njemu nije vaan
ivot, ve su mu vana djela.
Boji se ljudi i umjesto da ih zaobilazi, on ih mrzi.
Vozi se u III. razredu vlaka, gdje nema zahoda. Ne moe obaviti nudu pa oboli. Na
nekoliko stranica ispituje taj sluaj. Asocijativno je bogat. Svega se sjea: Carduccija,
djetinjstva, pitanja o postojanju boga i t. d.
Odluuje da se iz inozemstva vrati u domovinu.
Misli..., a kad misli postaje skeptian, pa zakljuuje: skepsa ubija sposobnost
odluivanja, kao to siromatvo ubija dostojanstvo ovjeka.
enu kojoj laska odbijaju njegove poderane cipele, a radnika odbija njegovo pristojno
odijelo. Poludemokrat je i poluburuj, a to je najgore.
Ovo je doista zanimljivo: Kako da doem radi studija do salona, ako sam literata?
Lektirom. Kako da doem do bolnice, ako sam literata? Boleu. Kako da doem do tamnice,
ako sam literata? Zloinom. Kako da doem do ludnice, ako sam literata? Ludou t. j.
autoanalizom. (str. 260)

10

III. dio romana

Po trei put odlazi u inozemstvo. Samo je sada bezvoljan. Dolazi u Veneciju. Pria o
Talijankama, o sebi, o svojim razgovorima sa drugim ljudima, i o bijeloj kavi, koju redovito
pije za doruak.
Najslobodnije mislioce smatra najveim tiranima, uvjerenje smatra ropstvom, ideje
okovima, programe zakonima, politike stranke detektivima, a filozofiju tamnicom. Jedino
umjetnost oslobaa duh.
Posjeuje Torino.
O slobodi ovako govori: Jak je ovjek sam i slobodan. Sloboda je jakost kao
abstinensa; obino je slabost kao impotensa. Sloboda nije rasputenost, orgijaenje i raditi
sve, to se hoe... Sloboda nije uope rad, akcija, fakat. Sloboda je besposlica, misao, nemo.
Sloboda ne radi ni ono, to hoe, ni ono to moe, jer ona niti to hoe, niti to moe. Zato je
ona potivanje svaije slobode i nije ni otimaina, ni krvnik, ni nasilnik. Ona osigurava
imetak, ast i ivot... (str. 274)
Iz domovine je izaao kao iz pakla. Oni, koji su ostali, trzaju se kao vragovi i ne mogu
izai, kao to ni vragovi ne mogu izai iz pakla.
Svijet je malen, kao to je malena jedna sobica, ovjeanstvo je maleno, kao to je
malen jedan mozak, sve znanje se moe skupiti u jednu knjigu, a sve uivanje vrijedi koliko
vrijedi jedna cigareta.
Sebe stavlja pod mikroskop svog intelekta, ali nita odreeno ne moe opaziti,
ustanoviti i protumaiti. Analize i mudrovanja nemaju smisla. Sve je samo nadmudravanje,
doskoica, sofizam, apstrakcija, mlaenje prazne slame i apsurd.
Uvijek kuburi s novcem, a eli komotnost, mir, lagodnost, novac, vilu i enu; eli biti
mecena i sporta.
Dolazi u enovu.
Opet pria o enama, o sebi i o svemu, to mu padne na pamet.
Odlazi u Francusku. Ne poznaje jezik i prilike. Literarno portretira Francuze. Kae
da jedu i piju mnogo, ali da se nikad ne prejedu i ne opiju.
Govori o iskrenosti, o kulturi, o umjetnosti, o odijelu i u izvjesnom smislu varira
Shakespearea u reenici: Ja sam tu, gdje mene nema, jer sve je puno mene ko svjetla i ja sam
pun svega ko sunce. (str. 286)
Sad je u Napulju.
Putuje ko bijednik. Smatraju ga krojaem i lopovom. Samo se smijei i smijekom
odgovara na sve.
Ostavio se psovke, jer psuje ignorant, onaj tko nije duhovit, onaj tko je iskren. Ne
mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smekam. Slabost je dakle moja
snaga, a bezvoljnost moja volja.
I to sam ja.
Jer ja sam ja. (str. 289)
Put Arsena Toplaka je tako zavren. Rekao nam je, gdje je bio, to je radio, kako je
osjeao, to je mislio, s kim se susretao; rekao nam je to dodue s brda s dola, onako kako mu
je to dolo na jezik, rekao je to impresionistiki elei postii snagu u faktima, a ne u
rijeima. Svejedno i bolje je da smo ga vidjeli kao sirovu materiju, kao tijesto, jer smo ga tako
vidjeli u originalu, jer bi s dotjerivanjem paralelno odstupao i od istine. Pustimo ga da se
slegne i formira s nama, pa ga onda odvagnimo i bacimo u mreu svojih sudova.
Iznio sam ono, to se deava u Isuenoj kaljui, vjerujui da je sve to i Kamovljev
autobiografski materijal, jednako kao to je i materijal romana. U Isuenoj kaljui nema
11

romansijerske fabule, nema radnje; stalno su na povrini u cik-cak liniji neka sjeanja, neke
asocijacije, neki stavovi ili neka zapaanja. U njoj su bez odreenog sistema zahvaeni, onako
kako su nadolazili, svi oni elementi, koji psiholoki i intelektualno mogu portretirati jedino i
glavno lice Arsena Toplaka. Podaci koje susreemo vani su jer su to podaci iz Kamovljeva
ivota. Ako neki detalj i nije ba njegov, ako ne pripada ba njemu, pripada sigurno nekom
licu, koje je veoma dobro poznavao i od koga ga je preuzeo i sam ponovno kao svoj detalj
doivio.
Prepriavajui roman u stvari sam pripovijedao sitne detalje o autoru, one detalje, koji
su nam od pisca uvijek najdalji, a koji ga i u najzabirnijim zakucima osvjetljavaju.
Da bi se upoznalo intimnog Kamova najprije teba proitati Isuenu kaljuu, jer je ona
neke vrsti njegov dnevnik ili jo bolje jedna izvjesna njegova fotografija. Treba samo
zamijeniti Arsena Toplaka - Poli Kamovom. Analizirjaui Toplakove unutarnje vibracije,
prodirui u mete i mute njegovih umjetnikih i socijalnih koncepcija, pratei ga dok spava,
dok opi, dok ita, dok eta, dok gladuje, dok pije, dok putuje, dok se svaa i dok se razvija iz
momia u punoljetnog ovjeka, Kamov je bez srama i sasvim svukao, u stvari sa sebe,
odjeu svoje linosti. A da je to tako potvruje i njegov prijatelj i najbolji poznavalac
Vladimir erina.
Arsena Toplaka je Kamov u sebi najlake naao.
Kamov Isuenu kaljuu nije radio prema unaprijed smiljenom obrascu; on ju je pisao
bez reda i sistema, impresionistiki, onako kako je intelektualno funkcionirao, - onako kako
se razvijao. Bilo mu je mnogo vanije da pokae kako je jedna linost graena i kako je ona
tekla kroz ivot i kroz sebe; bilo mu je mnogo vanije, da pazi na detalje i fizionomiju te
linosti nego da muku muu s problemom forme. Stajao je na stanovitu: vana je materija,
vano je pohvatati njezine avove i njezine dimenzije, vano je da se nita ne ispusti i da sve
bude na svom mjestu, - a kako e pri tom proi forma, na to neka misle profesori. Zato se
Isuena kaljua i ne vozi na kolima jedne ideje, po jednom izmjerenom putu.
Arsen Toplak je kaotina kaljua psihe. On, zbog svoga bezsadrajnog sadraja, zbog
svojih kompliciranih i zagonetnih kanala, kojima meu ljude otjee, zahtijeva posebnu i
specijalno za sebe smiljenu mjeru. Kamov je tu mjeru stvorio i dao joj ime Isuena kaljua.
Nije mu to bilo teko, jer mu nije bilo teko otkriti sebe.
Kamov je Arsena Toplaka na svom anatomskom stolu i svojim kirurkim noem
rasjekao na bezbroj formula od kojih svaka predstavlja jednu njegovu sudbinu, jer taj Arsen
ivi bezbrojnim ivotima, ivi bez zakona, protupropisno, ali genijalno i beskonano kao i
najfrapantnija misao.
Arsen je stanje, revolt i gest; iz njega se ne vidi njegovo porijeklo. On nije odreen, on
se stalno kree u krugu fiksnih, nepresuenih, prodrljivih, protuslovnih i nediscipliniranih
ideja. On je uvijek tamo gdje je kaos, psihopatologija, gnjev, rasap, oaj, bolest, nevolja, smrt
i seksus. Njegov bog je dua, a njegov demon je strast. On plovi putevima koji vode u
nepoznato, on zalazi u virove, gdje adaje, psihopati, prostitutke, propalice i idealisti vode
kolo. Njegov moral je nemoral. Njegov smisao je besmisao. Njegov ivot je e za uicima,
za snagom, za egzotikom, za mrakom, za spoznajom. On je sinteza svih snaga i
temperamenata, koje su zakoni, morala i navike potjerali iz javnog djela ovjekove linosti.
On ne priznaje dogmu, ne priznaje propis, ne priznaje vlast, ne priznaje autoritet, ne priznaje
nevinost; za njega je najvea stvarnost iskra njegove misli, zrno njegove emocije i korak
njegove mate.
Arsen Toplak je smioni laar na opasnim rijekama svojih intelektualnih i psihikih
orgija. On se strmoglavljuje u sebe kao u svoju najveu opasnost, opasnost zato to e jednom
tamo negdje, na dnu sebe doi na prostore koji e presuiti, na kojima nee izrasti ni jedna

12

misao i nijedan osjeaj, zato to e tamo vidjeti sebe u najrunijem stanju, sebe kao isuenu
kaljuu t. j. sebe u stanju: ne vidim, ne ujem, ne govorim, ne osjeam, ne mislim, ne znam u stanju: suh sam, i prazan, i ispljuvan i bezvoljan, i izoblien, i prevaren, i nemoan, i neist.
On je herojski srtao na svoje dno, da se vidi u ogledalu svejedno to je to bilo trenutak pred
smrt.
erina kae, da Arsen Toplak nije tip. A jest jer je u sebi koncentrirao sva
prokletstva, koje ljudi u sebi nose u razliitim sublimacijam a i koncentracijama. On je tipian
po tome, to svaki ovjek u njemu moe pronai neki svoj dio, to on u sebi sjedinjuje sve
ljude. Arsen Toplak je izraziti i najizrazitiji tip u naoj literaturi; on stoji kao pojam, kao udo,
kao fenomen, kao ekstaza, kao egzotika, kao genij i kao mizerija. Arsen Toplak je tip, jer tip
ne nosi u sebi samo sebe, jer tip nosi u sebi i druge, jer je tip to tipiniji, to u sebi nosi vie
drugih. On pripada sebi i svima oko sebe. On je u detalje razraen i karakteristian. On je
simbol i pojam. On je jednostavno najii primjer tipa.
Isuena kaljua je literarni tormado, koji nas die u predjele gdje nam ile
pucaju, gdje krv kroz kou tee kao kroz reeto, gdje urliemo i ludujemo, gdje padamo
u histeriju od smijeha, od straha, od omaglice i od znanja. Ona je kompleksna i
apsurdna toliko, koliko je kompleksan i apsurdan ivot. Inteligentnija, superiornija i
univerzalnija je od bilo kojeg naeg romana. Tako teke i tako snane literature mi do
danas jo nemamo.
Glavno njezino arhitektonsko obiljeje sastoji se u slijedeem: Poli je pokuao da
dade prikaz fizikog, intelektualnog i psiholokog funkcioniranja jedne linosti, drai se
naela, da nita ne smije prekrajati i iskrivljavati. On nita nije stvarao, on je samo marljivo
registrirao svoja zapaanja. Zbog toga su neke stranice temperamentne, neke sumorne, neke
lake i prpone, neke eksplozivne kao dinamit, neke rastreene, neke neuredne, neke ogorene,
a neke vedre. One su takve kakav je ovjek u razliitim asovima. Na njima stvarnost jednog
ovjeka ivi svojim prirodnim ivotom. Dakle, nain na koji injenice i strance ive izvan
djela najvie odgovara nainu na koji one ive u djelu. A to znai, da je Kamov izabrao
upravo onu konstrukciju koju je jedino mogao izabrati, jer u svakom drugom sluaju bi te
injenice dole u kalupe i izgubile bi mnogo od svoje sirovosti, svjeine, neposrednosti, jaine
i forme.
Ne treba dogmatski stajati na stanovitu, da je mogue ili da treba svaku materiju u
iste kalupe nabijati... Forma romana nije samo ona s kojom smo se navikli susretati. Bili bi
jako uskogrudni pa i ogranieni, kad ne bi htjeli dopustiti da, osim ovih koje smo susretatli,
postoje i bezbrojne druge forme, upravo kao to su bezbrojne i teme ili kao to su bezbrojni
odnosi prema temama.
Kompozicijski Isuena kaljua je mjeavina feljtona, kozerije, eseja i novele. U njoj je
Kamov stvorio jedan novi oblik romana, onaj oblik, koji e kasnije upotrebiti najistaknutiji
svjetski pisci u najboljim svojim djelima Joyce, Huxley i Satre. erina nije imao pred
sobom ona iskustva literature koja mi imamo, pa je razumljivo to mu je, koliko god je bio
moderan, smion i pronicljiv, Isuena kaljua ipak kompozicijski na dosta slaboj visini. erina
je, dodue, priznao izvanrednu i svjetsku vrijednost tome romanu, on je bio strahovito
oduevljen sa njime, smatrao ga je jedinstvenim ak i u svjetskoj knjievnosti, a mi danas
vidimo, da je to onda doista tako i bilo; no taj isti erina je govorio da ...neizgraenost,
neobraenost i neizdjelanost njegova (naime Isuene kaljue) dokazuje da Poli ne bijae
dorastao za jedan sintetski oblik i sintetski izraaj romana... ili za ...nunu harmoniju i
simetriju romana.
Mi danas eirnu razumijemo. Ali mi danas takoer moemo rei, da taj roman ne
boluje od suvika due i mozga i od pomanjkanja estetikih norma i naprotiv, mi danas
moemo rei, da je on ogromna i originalna energija, da je u njemu pod literarnim suncem
osvojila najvie mjesto fantastina istina o jednom ovjeku.
13

Nikola Poli jednom ree:

Prvi dio tog romana Na dnu odvija se u domovini i zato mu je stil u ovom dijelu
strahovit, nemogu, sablanjiv i nategnut na krajnje ice naturalizma, esto i neukusan, za
neke pae i degutantan. U II. i III. djelu ovog romana (U ir i U vis) gdje se radnja odvija u
inozemstvu (Italija i djelomino Francuska) poprima taj njegov stil sve bolje i jasnije konture,
autor ne lupa i ne psuje, od nekompromisnog psovaa postao je tolerantan skeptik. (Nikolino
pismo autoru od 7. IX. 53.)
Inozemstvo je Kamova filtriralo, o tome nema sumnje, u njemu je Kamov zorio i
vremenski i intelektualno i psihiki, pa je to ostavilo traga i u njegovim radovima, ali to se
tie sablanjujuih i degutantnih tema, a koje su u vezi s njegovim boravkom u domovini,
treba ipak rei slijedee:
Kod bolesnika ili na ljeini, lijeniku nita nije degutantno, a Kamov je u izvjesnom
smislu lijenik (dijagnostiar). Zatim, u inozemstvu se Kamov nije susretao sa, na na nain,
tekim stvarima.
Kamov je samo iskren i smion. I nita vie.
U hrvatskoj knjievnosti nema mnogo dobrih romana, a dobrim smatram samo
one koji mogu zanimati i zadovoljiti ukus svjetske publike; no ipak nekoliko ih ima, koji
nas doista asno mogu reprezentirati, a meu tih nekoliko Isuena kaljua zauzima
vidno mjesto.
Velika je teta, a moda i sramota, to je jo danas nemamo tampanu, jer bi je ljudi,
mnogi i rado itali, jer bio ona na mnoge stvari upozorila ako ih ne bi ba njima otkrila.
Republika, br. 9, Zagreb, 1955., str. 718-723

14

Poezija Janka Polia Kamova

Kamovljevi stihovi nabijeni su barutom mozga i samom ovjeka. Kao lirik Kamov je
moderan, napredan, slobodouman i revolucionaran. A takav je i u ostalom svojem knjievnom
radu. Za filistra je nepristojan i banalan, a za slobodan i rafiniran ukus die kao glasovir i
mirii kao glazba.
On se buni, on psuje, on je ljut jer je nezadovoljan. A razlog tomu nezadovoljstvu bi
se moglo nai u oskudici, u psiholoko-intelektualnom mentalitetu, u drutveno-politikoj
strukturi strukturi drutva i u nerazmjeru izmeu njegove linosti i ivota, koja je maksimalno
razvijala slobodnu misao i ivota, koji zahtijeva oportunizam.
Iako mu je poezija krcata drutvenom problematikom, nije tendenciozna, jer, kao to je
to uvijek u poeziji i njegova poezija odraava samo njegovo stanje duha. Kamov ne govori,
kakav bi svijet morao da bude, nego kakav on jest u svijesti jednog ovjeka. Velika je
grijeka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, to gotovo svi nazrijevahu u
njegovim stihovima ideju, tandansu i uvodni lanak za anarhistika glasila. Pjesma ne pozna
ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz - kap sunca ili kap otrova. (Nikola
Poli, Marginalia, str. 35)
Nije mekan, mlak i trubadurski tuan; nije zaaran bajkama oiju; ne tei da ubere
netaknuti ljiljan u krilu voljene ene; ne frapiraju ga namirisane zgode iz salona; kao pjesnik
on je razularena tutnjava svoga intelektualnog i seksualnog temperamenta. Vozi se na krilima
svoje neobuzdane i vrtoglave strasti. Vozi se iznad ponora i alkohola ene i nikada ga ne hvata
vrtoglavica. Puta da ga imaginacija smjesti u plamen ene, da nestane u njezinim titravim
toplinama. On je sa ene svukao sve licemjerje, stidljive, bojaljive i lane haljine i oprao ju
je parfemom iskrenosti, slobode, neogranienog doivljaja i uitka.
Njegove pjesme su izazivaki, prkosni i prijekorni udarac batinom, udarac po
kulturnom, politikom, moralnom i uope drutvenom ivotu. Dodue, taj udarac nije uvijek
konkretiziran i precizno usmjeren; katkad je suvie openit, pa gubi svoju specifinu
obojenost i svoju tematsku otrinu.
Polieva poezija je zviduk due, koja se bori protiv ivota, kojemu na elu pie:
grobnica. Ona je smrtna kazna za pokornost, kukaviluk i primitivizam ljudi. Iz njezinog
zaklona Kamov je ispaljivao smrtonosne rafale; putao je u svijet kao golubove svoje orgije i
anarhije duha, svoje gladi i bolesti, svoje oaje i prezire, svoje rastrovane dane i svoja
ubitana iskustva.
Reao je kao pas na svijet oko sebe. A zato? Zato, jer je taj svijet prezirao, jer je
fanatino bio zaljubljen u svoju predodbu o svijetu, u predodbu koja se nije podudarala sa
realnim ivotom. Tu je polazna toka za razmatranje, ne samo njegove poezije, nego i za
razmatranje njegova cjelokupna knjievnog rada.
Borio se onako, kako je mogao: rijeima. Borio se beskrajno nezadovoljan i beskrajno
nesretan, kako ree erina.
Svaka mu je pjesma jedna eksplozija. A u onima kod kojih je prasak najvei, ima
najvie poezije, jer su izraajno i najie. Rei za njegovu poeziju (kako je to u tenji za
bombastinou rekao erina, Janko Poli Kamov, str. 29), da je bestijalna, kanibalska,
demonska i satanska psovka, to znai promatrati je i ocjenjivati sa malograanskih pozicija,
dakle sa onih pozicija, koje je Poli napadao, jer ta poezija nije ni bestijalna, ni kanibalska, ni
demonska, ni satanska, jer je ta poezija samo neizmjerno smiono poniranje u drutvenu
15

stvarnost i vlastitu psihu, poniranje, kojem je cilj opravdano igosanje jednog neprirodnog
drutvenog stanja, - jer napokon njegova psovka nije negativno i nemotivirano
nezadovoljstvo.
Nisu vane samo stvari o kojima govori; vana su i psihika stanja u kojima se nalazi,
a ta stanja su komplicirana, potresna, razdraena, eruptivna i filozofski meditativna.
Kao lirik nije sentimentalan i tugaljiv, nije bespredmetan i plitak. Ne kuka i ne
cmizdri; vie, analizira, razgoliuje i psuje. Za njega ne postoji cvijee, ne postoji mjeseina,
ne postoji romantina ljubav, ne postoji romantina i krijeposna ena. Vidi samo ovjeka i
seksus; i za svevladu toga se bori. Lijepo je rekao erina: Diskretne grudi nije nikako
poznavao, ali je neizmjerno volio indiskretne sise. (erina: Kamov, str. 29)
Sav je nabubrio od prljavih protuslovlja, koja se u ovjeku isprepliu. Nervozan je i
razdraen; zapjenjen je i uzbrukan. Prodire tamo, kamo jo nitko nije prodro. Slui se
rjenikom, koji podsjea na buntovnika. Hoe uvijek da bude senzacija, nov i neobian. Mrzi
svakidanje, licemjerne i dosadne teme.
Erotski momenat je u njegovoj poeziji jako podvuen. Njegov poetski govor esto
svrava u aritu seksusa. Njegova ljubav nije srameljivi pogled i romantini poljubac; ona
nije bolan uzdah i vatrena enja; ona nije banalna simpatija i nezadovoljena strast; ona nije
neotkriveni i neposjeeni kontinent; naprotiv ona je delirium fiziolokog doivljavanja; ona je
grandiozna gozba spolova; ona je erupcija intelektualne svjesnosti o ljepoti akta. Njegova
ljubav je fizioloki i psiholoki slavoluk nerava, slavoluk ispod kojega trebaju da prolaze
omamljena tijela.
Kamov je rekao mnogo; rekao je to glasno i tono; rekao je to lijepo, ako ljepotu ne
shvatimo kao napudrano lice stare gospoe, nego kao njegovo golo tijelo zamamne djevojke.
Njegov poetski govor nije govor rasrenog pijanca, nije besmisleno bulanjenje,
nije malodobno vritanje. I ne treba mu prilaziti ni sa Whitmanom (koga je Kamov
mogao poznavati, jer je u Italiji bio preveden 1887. i 1907. god. i to 1887. Canti scelti i
1907. Foglie d'erba u prijevodu L. Gamberalea), ni sa Kranjeviem, ni sa Leopardijem,
ni sa Carduccijem, ni sa Palazzeschiem, ni sa futuristima u ruci, jer je on autohton u
svakoj misli, jer je najjai onda, kad je najdalje od svih literarnih uzoraka, koji su mu
bili pristupani, - jer je izrastao kao nuda jedne psihologije i jednog iskustva, - jer nije
smiljao stihove, nego ih je otkidao od svog ivota.
ast Walt Whitmanu, ali Kamov u Psovci nije slabiji!
Smatram da Nikola Poli ima krivo, kad iznalazi neku slinost Kamova s Heineom.
Njih dva nemaju nikakve ni tematske ni izraajne veze.
erina je Kamova kao lirika dovodio u vezu s Kranjeviem. Doslovno: On je pun
trzaja kao Kranjevi. On je razdraljiv, rastrzan kao i Kranjevi. On je revolucionar kao i
Kranjevi. Oni se podudaraju u glavnom, a razilaze u nuzgrednom, ma da tu nuzgrednost, taj
oblik, nain i izraaj vie puta, mnogo puta, ini pjesmu pjesmom, daje joj miris, duu i so.
Kranjevi je filozof, visok, dubok i otmjen, esto u prvi mah i nepojmljiv; Poli je priprost,
otvoren i pristupaan. Kranjevi je fin, izglaen, uglaen, estet; Poli je esto grub, sirov,
pjesnik i feljtonista, neskladni filozof-pjesnik. (Isto, str. 13)
Istina, Poli se trza kao i Kranjevi, samo su ti trzaji zvuniji, buntovniji, drugog
mentaliteta i drugih kvaliteta. Zatim: Poli je daleko vei revolucionar od Kranjevia. Oni se
ni u emu ne podudaraju, odnosno tako malo se podudaraju, da to podudaranje ne treba ni
uzimati u obzir kao injenicu. Kranjevi je Kamovu polazna toka, bez sumnje. Ali to je
Kamov dalje zalazio u poeziju, to je postajao sve dublji, tematski noviji i smioniji, idejno
buntovniji, izraajno samostalniji i ii. Kamov nije priprost, a teko je i pristupaan.
Svakako, od Kranjevia nije lake pristupaan.

16

Kamov je sirov i psiholoki kompliciran. A izraz mu je poesto ak i tei. U jezinom

pak pogledu Kamovljev izraz je ii (razumljivo u Psovci, jer u Itipanoj hartiji Kamov je
prilino kod onog jezinog kilometra, kod kojeg je i Kranjevi). Napokon, Kamovljev je
jezik areniji i bogatiji, a izraz dinaminiji.
Meutim, nesumnjivo je, da je Kamov poao od Kranjevia. Teza: Kranjevi je
prvi na moderni pjesnik, a Janko Poli Kamov je prvi na evropski pjesnik.
Poezija Poli Kamova je tvrda, ako se pod tvrdoom podrazumijevaju njezine
nerazorive dimenzije; ona je tvrda ako se pod tvrdoom podrazumijevaju literarne istine o
vanim oblicima ivota. Ritam kao ognjeni konj tri kroz Kamovljeve stihove, te nosi na
svojim leima prokletstvo mozga i pakao srca. Kompaktan je i tee iz stiha u stih kao teka,
prodorna, zvuna i omamljiva bujica.
Slika ima malo. No, ima neeg drugoga. Ima eksplozivnih metafora, ima refleksivnih
asocijacija, ima senzacionalnih konstatacija; ima ironije i rezignacije; ima iskrenosti i
fenomena srca; ima bunih i nabreklih rijei.
Jezik je katkada banalan, to zauuje. Moda je to zato, to se Kamov nije mnogo na
njega obazirao, jer je njemu glavna svrha da nas ponese u neka stanja duha, a u tome je i
uspijevao. Meutim, nije svejedno, da li smo u jedno mjesto doli pjeice, seljakim kolima ili
automobilom najnovije marke.
Sadrajno je njegova poezija arogantana i to je njezina simpatina osobina. Simpatina
je ta poezija po svojim intelektualnim koncepcijama i po svojoj psiholokoj dokumentarnosti,
iako ne raste uvijek kao kvalitetan izraz. Rodi se u silnom zamahu, a ne odraste uvijek kao jak
udarac. Katkada se dogodi, da se prigui sirov, neprovreo i neproien izraz.
Uzima jake rijei. Nikad nije tih i diskretan, uvijek vie i uvijek je bezobziran. esto
je vihor ili meava rijei i osjeaja, tako da se u toj visokofrekventnoj zbrci mate i intelekta
teko razabire, to je htio rei. ovjek ima osjeaj (osobito kod pjesme Blud due) da bi se sve
to moglo, krae, zbijenije, preciznije i jasnije rei.
Svi stihovi ne preljevaju se muziki jednako lako i glatko. Svi nisu jednako zvuni i
ritmiki spontani. Ima ih koji su ritmiki ukoeni i u kojima ritam ne raste automatski iz
radnje.
Ali ima i takvih situacija, kao one u najveem dijelu pjesama iz Psovke, gdje se uju
simfonini zvukovi, gdje svaki stih, u smislu poetske retorike, odnosno poetske deklamacije,
djeluje kao snaan udarac ekiem. Uope u Psovki je Kamov maksimalno proien i svoj.
Gladak i tean. Stihovi mu teku kao kipua lava, zreli su i dostojni lirske slave.
Jedna mala knjiica od 22 stranice s naslovom Psovka ima gotovo jednaku
vrijednost kao sve to je do tada kod nas u lirici napisano. Kamovljeva Psovka je
hrvatski Fleur du mal. Iz nje izbija strahovita istina. Njezina pogonska snaga je
zauujue velika. Ona je ogromni potez duha. Ona je obijesna jurnjava mozga oko
opasnih zavoja stvarnosti. Jaa je i od samih injenica. To je potena, muka, smiona i
istinita rije.
Rijetko je koja knjiga pjesama toliko u svakom svojem retku kvalitetna i vremenski
neunitiva kao Psovka. Stihovi iz Psovke nee nikad sagnjiti, pa makar kakvi lirski ukusi ih
podgrizali. Njihov ivot je beskonano dug. Njihova snaga probije svaku naslagu
nepristupanosti.
U njoj se Kamov oslobodio formalistikog i umjetnog ritma. Sasvim je u slobodnom
stihu, ali taj stih je u smislu muzikih i opih izraajnih kvaliteta na izvanrednoj visini, a i
jezino je prirodniji, jer ga ne sputava ni rima, ni umjetni ritam.
Po formi Itipana hartija podsjea jo uvijek na enou, Preradovia, Harambaia i
Kranjevia, ali se po unutranjem obiljeju na svakom mjestu i u svakom asu oituje novi
17

duh i novi tematski stav; jasno se vidi, da su steznici tradicionalnog ritma i uobiajene rime
nezgrapna stvar. No i u Itipanoj hartiji ima delikatnih psihikih stanja, samo to ona, na
alost, nisu uvijek zaokruena, na pr. u pjesmi S gladi. U Itipanoj hartiji je na pr. i pjesma Po
karnevalu, u kojoj je koncepcija nejasna, u kojoj se vidi zanos i uzbuenje; u kojoj se uje
grmljavina rijei, ali u kojoj ipak nije precizirano ono, to se elilo rei, a to znai, da to ni
samom autoru do kraja nije bilo jasno. Meutim i u Itipanoj hartiji ima dobrih, i te kako
dobrih pjesama, na primjer Zapad sunca, ija koncepcija je odreenija, u kojoj su misli
preciznije, u kojoj je stih slobodniji i koja obiluje originalnim metaforama, a i slikama.
Uope, i u Itipanoj hartiji, i u Psovki, vidi se, da tamo gdje Kamov ima neto
odreeno da kae, neto to mu je jasno, izraz je sigurniji i toniji. A tamo, gdje nema neto
odreeno da kae, gdje se oituje samo njegova intrelektualna nervoza, mutan je i slab.
ovjek nema osjeaj, da je u svakoj pjesmi rekao neto novo, nego katkad ima osjeaj,
da je njegovo prijanje raspoloenje samo jedna nova i zamrenija varijacija. Ovakva misao se
u meni uvrstila osobito kad sam doao do pjesme Na dnu.
Mnogo intelektualizira. Moda on i nije nita drugo nego uzbueni i razdraeni
intelekt. Stihovi su mu teki i sumorni, misli komplicirane, a opaanja pronicljiva. U obadvije
knjige.
Definirajui prvi princip egistencijalizma Sartre je rekao:
...l'homme n'est rien d'autre que ce qu'il se fait (L'existentialisme, str. 23) I doista ovjek je
samo ono to on radi. I samo to. Parafrazirajui ono Sartreovo mjesto gdje spominje Racina,
tvrdim: Kamov je mogao biti samo onakav pisac i pjesnik, kakav je bio. to bi od njega bilo u
jednom drugom vremenu i da li bi u drugom vremenu uope bio mogu, to mi ne znamo, pa
ak to nas ne zanima. On nam je pokazao jednu izvjesnu knjievnu legtimaciju kao svoju; u
vjerodostojnost te legtimacije mi ne sumnjamo i ne moemo sumnjati pa nam ne preostaje
drugo, nego zvati ga onim imenom, koje smo u njemu proitali.
Ako ovjek neto osjea i misli, onda on to nuno osjea i misli, onda on ne moe biti,
da to ne osjea i ne misli, jer da su njemu i oko njega bili drugaiji uvjeti i drugaiji podraaji,
on bi drugaije mislio i osjeao. Isto tako, kad neto uradi, onda on u tom asu ne moe i
nikada ne bi mogao neto drugo uraditi. Dodue, mi esto kaemo: Nisam to trebao tako
uraditi; mogao sam i drugaije; - ali, kad mi to kaemo, onda imamo pred sobom elemente,
kojih prije nismo imali, onda mi ve vie znamo, vie mislimo i vie osjeamo, dakle novi
zakljuak stvaramo kao novi ovjek.
Ljudi su razliito graeni, u psihikom, fiziolokom i intelektualnom pogledu, t. j.
svaki je ovjek svoja specifina baza; i kao takav, prema svemu to je oko njega, zauzima
poseban i svoj stav. Ne deava se sluajno, da razni ljudi o raznim temama misle svatko
prema elementu svoje linosti, t. j. prema svojoj bazi izabire temu, koja tim elementima, t. j.
bazi najvie odgovara. Ako netko o neemu misli, onda mi vidimo: a) o emu misli i b) kako
o tome misli, a kad to znamo, t. j. kad imamo dva poznata elementa lako nam je izraunati
trei nepoznati t. j. lako moemo odrediti sliku onoga koji misli.
Da vidimo o emu je Kamov kao pjesnik mislio i kako je mislio.
Vani je no. On ne moe da zaspi. Gleda crno kolo. U glavi mu se misli jakare, i dolazi
mu da njom tresne o zid (U mrtovj noi).
Sa prozora gleda, kako se grle more i kopno. Raste kao krik u noi. Ideja skitalica
ulazi u njega. Skepsa ga cjeliva, a kosti su mu umorne. Po njemu kaplje znoja ljubavnika i
sadika (Krist).
Poslije karnevala, u kojem orgija put, ostaje grijeh. Mrak je prignjeio ljudstvo!
Prevratne misli su podviljale. Mase siku na zakon i poredak. Ali onda klonu kao beskrvno i
mlohavo psetance (Po karnevalu).

18

U uasu, u praznini i u bezdunom mraku, sve ide natrake, a avet jednog boga na
lomau vue misao (U nagonu).
U no ulazi kroz sve njezine univerzalnosti. Doivljuje ju kao pejsa; doivljuje ju
onako kao to pejsa doivljuje ovjeka, koji iz mozga cijedi krupne kapi spoznaje; doivljuje
ju ko pjesmu turka, kao pjesmu turka kod seksualnog akta, dok kripi krevet (No).
Mrak ga je svega zasuo. Jedino komadii uma tu i tamo vire i suludo se deru. Pada u
rezignaciju, jer ga svladava misao: u kotlu mraka propada sve to ovjek izmisli. Zatim se
oporavlja i die na noge sarkazma, na noge koje jedino mogu da se junae pod teretom mraka
(Na dnu).
Neprijatelj mraka, i to najvei neprijatelj je sunce, koje zasipa ljude svojom toplinom i
sovjim dragostima, - svemono i predobro sunce (Sunce). Sunce mu je oko sree i dah
zdravlja. Ono je himna radosti (Himna suncu). Kad ono zae, tornjevi se pruaju u mrak kao
neiji dugi i tanki prsti. A zemlja plae za danom, kao da joj je vjerenik umro (Zapad sunca).
ivot postane neka golema tiina, tiina iz koje se izlazi na vrata starosti, gdje je sve prazno i
kobno (U noi).
Mrak (no) shvaa kao dio prirode, a prirodu on uvijek opisuje tako kao da u njoj vidi
sve one borbe, koje se deavaju i u ovjekovom ivotu; kod prirode on susree iste greve,
iste strasti, ista iskustva i ista razoaranja kao i kod ovjeka.
Diana je mrtva. Lice joj je utrnuto, a sise su klonule (Mrtva Diana). To je vjeto
reeno, jer to ne potencira smao njezinu smrt, nego istie i ensku rasko, koju je ona rasipala.
U eni vidi seksus i onda, kad zanosno pjeva (ona) u crkvi, jer u njezinom glasu i tada
tee bludna rijeka (U hramu), jer ena je za njegauvijek bljesak puti i strast valova, trzaj mesa,
provala sisa i gorak gr (Voluptas).
Sliska staza, sjajna struna, struja krvi, bludni krijes, golicave sjene i suhoparni zalogaj
sve to moe biti ena.
Dodir s njom je vei od svakog problema i vrijedniji od svakog sistema (Dan
gospodnji). Sav je u ekstazi, kad misli na enu. Ovo je doista lijepo reeno:
Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva
S mukijeh blistavih oi...
Nova proljet
Uvijek je u mrkim bezdanima ene. Uvijek se ene oko njega savijaju, ili on oko njih.
Da ostanu slomljeni i ispiti. U ime uitka skida haljine, obuene u ime stida.
ena ga mahnito zanosi, ali kad utihne njeno srce, on ubije u sebi svaku pomisao na
nju, kida svako oduevljenje, razbija sjeanja, odstupa pun gorine i gordosti.
Historiju jednog odnosa pria potresno u deset soneta u kojima ima krasnih stihova,
kao na pr. ovaj:
Zderah ti minku od platna i sad sise stre ti nage
Roman
Kako je to originalno reeno: Zderah ti minku od platna... To je nadrealistika
metafora prije nadrealizma.
Volio je djevojku, ona se za drugog udala i to je dovoljno, jer ga smrska alkohol puti i
eki apsolutnog smisla (Kitty). Jer njezinu ljubav je osjeao kao krik grudi, kao krik krvi, kao
tajanstveni, divlji i prevratni kaos raspoloenja. A volio ju je, jer je znala biti raskalaena, jer
se znala svijati kao zmija.
Oduevljava ga ljubav, koja je rasipna i raskona; koja je bijes u dui; koja je
nezakonita kao i nepravda; koja raa dijete, kojemu je ime: prevrat (Pjesma nad pjesmama).
Buni se protiv formalnosti braka i protiv formalnosti uvanja istoe prije braka.
19

Protestira protiv lanih misli koje rastu kao dra u zakonitom braku. Protestira protiv
zakona i dogmi. Velia grijeh pred istrulim jednim bogom, jer je grijeh velianstven. Nevinost
je odgurnuo nogom. Njime vladaju bjesovi poroka i grijeha (U poletu).
Kae da nevinost nema smisla, kao ni neispisani papir.
Uglavnom se vrti oko neke ene. Uzbuuje se i u uzbuenju najee istresa iz sebe
svu svoju intelektualnu, emotivnu i afektivnu sadrinu.
Ljudski i iskreno suosjea sa bludnicom (Ridanje jedne bludnice).
Na Dan mrtvih ena je opet u sreditu njegove panje. Posjeuje groblje i doivljuje
enu kao toplu, plodnu i traginu isinu. ujmo ga:
Vlana zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju
eno, mlijenih sisa i tajni ljubavnih:
eno plamenih stihova i ljubo nebeskih vjernika.
Divna su djeca tvoja i ptice su strune njihove;
Mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova;
ko seljanka i nema gradskih boja na tebi;
Puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao;
Dua ti je ko tijelo;
Sva si skladna, sva si lijepa ko vjena istina.

sva si

I sunuo je ovjek;
Tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj;
Sifilis kosti i gnjile plua hrana je tvoja;
Raspad su ice tvoje i tuga je akord tvoj, Znojave su suze o mrtav je vjernik tvoj i djeca su
Tvoja crvi.
Dan mrtvih
Veih ljudskijih, zvunijih i prijateljskijih akorda na temu: ena, nema i ne treba. Brem
kod Kamova. Ti stihovi pokazuju, da je u eni vidio ovjeka, koga lome tragine i
tragikomine spletke sudbine.
Njegova najglasnija misao je sloboda, jer sloboda unitava sve iluzije o nebu i bogu,
jer ona seksus zavija u isto platno srca, jer je ona protest protiv okova, koje kuju zakonici i
policajci; protiv okova s kojima se pomiruje nitarija Job, biblijski Job i Job iz bilo kojeg
vremena. On je za slobodu, jer sloboda trai borbum, koja e sruiti crkve, sakramente,
bogove i kraljeve, koji kroz palir cijevi i sablja defiliraju; jer sloboda rui lane i pokvarene
veliine; je rona stvara slavu (Misli).
Ljudsku misao nas borbenim pleima nose do pobjede obespravljeni, proganjani i
ubijani:
enij ljudski vijao se od vjekova u vjekove
Na usnama sankilota.
A nije se nao tamo, gdje u miris lete rijei,
Gdje finesa poklon ini,
Gdje se vije dim cigara kroz draesne, ljupke rime
Vele lijepoj domovini.
Krik

20

Umiru sveto i asno oni, koji umiru bez popa, oprosta i boga. Desili se, pak, da pop
stigne na sprovod, onda je doao po pravu hijena, kojima uvijek pripadaju ljeine. Kamov:
O umrijeti sveto i asno. A to su doli na pogreb
Pred lijesom lajavci prvi,
To bjee gavransko jato, to pravo ima od vijeka
Da dijeli za sebe strvi.
Krik
Ironian je prema poraenom, ali nije osvetoljubiv, jer
Veleduno pratat emo kao ono predci nai
Darujui u pobjedi
Pergamene plemiima, - kraljevima tek parade,
A sveenstvu propovijedi.
Krik
Pljuje na zakon. Grdi mozak u kojem je zasjela glupost. Mrzi glupane, koji se skrivaju
iza uenih naslova i iza politikih barjaka. Osuuje oportuniste i ulizici, prodane due i
gospodske kastore:
Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta:
Pjesnici groa i boga.
Krik
Sve bijednike poziva k sebi i kae in: Radije goli no obuti kao hulje (Ad pecato
domuatis).
Razumljivo, bio je poten, slobodan i karakteran ovjek, a takovi nikad ne idu na valov
i na lanac reimima, pa makar koliko bili nasilni ti reimi.
Pobjegao je ispred povorka u kojima su svi sagnuli ije, ispred povorka, koje su podlo
podvinule repove; pobjegao je ispred lupea, koji pokorno liu pete; pobjegao je u svoj
literarni protest, u svoju univerzalnu slobodu, na isti bijeli papir, kojemu glasno dovikuje:
Silovat u te bijela hartijo, nevina hartijo;
Ogromna je strast moja i jedva e je podnijeti.
Preludij
Bog mu je klonuli i zgureni starac, koji je prolumpao svoju veliinu. Njemu kae: O,
zbogom ostaj zauvijek, jer je njegov smjer: barikada. Njemu i novo antibogovsko drutvo
raste na barikadama, gdje propada sva glupost i gdje se oslobaa tijelo od moralnih kandi.
On kae:
Gle, grunuli su hici sa krcatih modana
U urnebesni tres
I niknu nova vjera u prujam barikadama
I rekoe joj bijes
Uskrsli Hrist

21

Katkad rezignira. Rijetko, ali ipak. Rezignira onda, kad kae da guta stid zbog toga,
to su ljudi neiskreni, to njukaju za bogatu nagradu i to nemaju razumijevanja za iskrenu i
istinsku rije. Rezignira u stihovima:
Volovi vuku plug i ropstvo im donaa sijeno,
Konje nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
Bogato se pita krmak i teno je, meso njegovo:
Vitki su zakoni i orti i krcate su staje zobi.
Preludij
Zato u oaju i zove papir, da mu se poda i da mu dade svoje crne cjelove.
Ne, u hrvatskoj literaturi nitko nije snanije iznosio taj praktini apsurd, odnosno
apsurd prakse. ovjek doista mora zgrabiti glavobolja i on mora poludjeti od istine: volovi
dobivaju sijeno, jer se dadu ujarmiti; konji imaju sjajnu dlaku, jer se dadu jaiti; krmke bogato
hrane, jer im je meso teno. Uas i strava! Znai: poten i dosljedan ovjek mora stradavati i
crknuti. Uostalom, mnogi su to kao i Kamov svojom smru dokazali.
ovjek nije slobodan i u tome se sastoji njegova tragika, zakljuuje Kamov.
Da doe k sebi luta po bojama nota, po glazbi boja, kroz kaos misli, kroz snove i kroz
plesove krvi; luta oko ena, koje se podaju zaogrnute kristalima strasti (Vitlaj due). Hvata se
za ideje i s njima se rui u bezdan mozga i krvi; rui se u plau, u psovki, u smijehu. I
dospijeva tamo, gdje se glasovi ne uju i kamo svjetlost ne dolazi (Celeste Aida). Zakljuuje:
Ideja je korak dima. Propast je savrena logika svega. Zaborav u vinu je vrijednija od
zaborava u nirvani. U usporedbi sa smru sve je besmisleno. Jedino grijeh i uivanje mogu da
joj se suprotstave.
ovjeku nema mjesta meu ljudima (Intermezzo). Kako je to gorka istina! Iz nje izvire
skepsa, sarkazam.
Za ovjeka je rtvovao sve: i misao i srce, a on mu je za protuuslugu dao crne slutnje.
Zato pie pjesme, da prkosi, da mlatara njima kao korbaem, da pred svijet istrese smee.
Zato je on pjesnik blata, pjesnik mrnje i pjesnik psovke. Zato on sve lomi, kida, rui, bez
suuti i bez milosti.
Nakon toga to je proao kroz takvu svakidanjost i kraj takvog ovjeka, osjea, da je
sve u njemu skrhano, razbito, zgaeno, prazno; raspad, krik i strvina.
Glad je veliko zlo i izvor raznih nesrea. Glad ovjeka tjera da se brati s avlom, da
bude sitan, malen i glup. Gladnom ovjeku je domovina bijeda, a u bijedi jedina utjeha je
alkohol, debela ena i batina kojom tu enu tue (S gladi). Zato Kamov zove sve ljude pod
svoje pero, da napie jau i prodorniju rije, da dogmama i moraliziranju potpiu smrtnu
kaznu zajedniki. Zove ih, jer ih voli, a voli ih, jer su edni znanja i onda i kad su jadni, gladni
i razbludni.
Ipak ivjeti je vrijedno, jer:
Mi nismo nikad rekli, da ivot znai glupost
I ivjeti nije vrijedno
Dan gospodnji
Zato:
Da ivi ivot!
To je neka vrsti propaganda ivljenja za ljude koji su djeca smijeha i djeca boli;
koji se oslobaaju muka i koji se u nevoljama utapaju; koji vape za ivotom i koji ivot
preziru. Tu propagandu ivljenja izrie ovjek, koji je izgubio potsmjeh, a da ni sam ne zna

22

kako. To govori ovjek, koji je ipak uzviknuo i izdahnuo struju uasa u kojoj je konano
zaglavio.
Tijesan mi bijae vijek, a velebna bijae mi dua.
Ledeni blud
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene.
Intermezzo
Panda je dua moja i pojim se krvlju ideja.
Intermezzo
Jeziva spoznaja!
Kad netko protestira protiv svijeta i poziva ga, da spali njegovo tijelo na lomai, ta
vie, kad ga poziva, da ga ak ni ne itaju, onda je to ili pubertetska poza ili zadnji oajniki
pokret duha. Kod Kamov nije ni jedno ni drugo. Kod njega je to samo ogoren protest.
Papir e da pria potomcima grijehe moje i ime e
Moje biti kletva.
Ledeni blud
To znai dvoje: 1. Iskren je, t. j. ono to je napisano i doivio je; 2. u budunosti e
njegovo ime biti borbeni literarni poklik. A to doista i jest.
U njemu i oko njega je nesklad i bol bez mjere. Zato je vikao u svakom stihu. Za to su
ga izopili iz t. zv. normalnog drutva. Nije htio mrvice i kosti kao pseto. Traio je najfinije
sapune kojim se due peru.
Moj mozak kao polje, kojim su prole divlje horde.
Cjelov
Zato?
Svakidanjost je sablasno prazna. U njoj nitko ne gleda sebe, niti sebe vidi. Najee
se protuslovno javlja: kad hoe ljubav, ona ti prui bol; kad hoe dobro, ona ti prui zlo.
Luaki je bijesna i svijetu pije krv.
Ne vjeruje, da je ovjek iz takove svakidanjosti njegov prijatelj. Zato Kamov vjeruje,
da bi morao izvan nje traiti prijatelje i bogove, da s njima, ako ih nae, orgija do zore.
Neto velianstvenije i nostalginije, toplije i kompleksine ne moemo ni zamisliti.
Kad netko od dvadeset godina kae: prostituira se duh ili grob je moj dom ili O
grobitu dua, domovino moja sumorna, kao to je rekao mladi starac Kamov, onda je to
dokaz, da on vidi i osjea svoju tragediju. Onda je to putokaz za razumijevanje njegovih
psovki. Onda mi vidimo, da je to rekao netko, tko se borio za slobodu i istou srca, za
pobjedu razuma, osjeajui da ga preziru.
Kolikogod je Kamov bio samosvjestan, u njemu je ipak tiho tinjala spoznaja, da e ga
moda i budunost prezreti, zaboraviti, jer e i nju njegova istina pogaati. Meutim, njega
nikad nee nijedno vrijeme zaboraviti. On je vatra, koja se ne moe ugasiti. Vulkan, koji
e rigati pobjedniku lavu, dok god bude ljudi u blizini i uope, dok god bude ljudi.
Najbolji njegov ljudski i lirski portret nai emo u stihovima, koje je sam napisao u
Itipanoj hartiji pod oznakom P. S. Evo te autobiografske karakteristike:
Ne pjevah oi djevojke
Kad mlad je momak sretne;
23

Ja nisam pjesnik ljubavi

Ni mirisne ni cvijetne.
Ne pjevah prolost naroda
Ni kraljeve ni bane;
Ja nisam pseto biblijsko,
to lie Jobu rane.
Ne pjevah sreu djetinju
I rasplou filistra;
Ja nisam tamjan presvijetlih
Boanstva i ministra.
Ne pjevah suzu suuti
Rad pijanstva starog Noja;
Ja nisam truba tuposti
I kranskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
Kroz poklon birokrata;
Ja nisam borac bijednika
Sa okna prvog kata.
Naioh svagdje ko na gadu
Na lice asno glupo...
Kad glupost vrijea ljudski stih
I pljusko bih i lupo...
Kad tamo rukom po staklu
Svim svojim tresnuh bijesom:
Promaih... Rukom curi krv
I staklo ivim mesom...
I kletve, grdne, prostake
Sve pjesme od tada pie;
Psovaa tek sam pjesnik ja
I zasad nita vie!
Smatram da taj portret ne bi bio gotov u cjelini, kad mu ne bi dodao i stihove:
A ja tek derem i knjige i spise
I kupe praznim
I psujem vladu i mirisam sise
I djecu blaznim;
I kidam sebe u boli i muci
I misli vijam
I bacam pero u druoj ruci
I slova svijam;

24

I srem tamo, gdje se ovjek buni

I diem viku
I verem se, kud plaze milijuni
U divljem kriku
Strast bitke
Tako. To je cijeli Kamov!
Uz temu boga vee dvije asocijacije; Job i Mojsije. Joba smatra ovjejom nakazom,
jer je strpljiv, jer je prorok tiranska boga, jer je simbol gubave ideologije i psee pokornosti.
Mojsija smatra plakatom apsurda i inkvizicije. Ironijom i sarkazmom. Njega optuuje glad,
strast, misao i ovjek uope. Obraunava s njim i baca ga u prolost kao muila, kao kraljeve,
kao pape.
Moemo se konano zapitati: Da li kod Poli Kamova ima lirike? Ili je to sve samo
reski zviduk anarhoidne sirene?
Ako za liriku kaemo da je djevojka, a za prozu da je ena, pa ako mimoiemo pitanje:
Tko moe strastvenije i virtuoznije voljeti, djevojka ili ena? - i onda bez obzira na to, to je
prirodno, da svaka djevojka preraste u enu, da svakaena nosi u sebi i sebe djevojku, - onda
za Kamovljevu poeziju moemo rei, da je djevojka, samo ne djevojka blijedog lica, krunice i
primitivnog, odnosno licemjernog srama, - djevojka, koju majka uva u staklenom ormaru,
djevojka, koja se pojavljuje samo u maminom drutvu i koja je najkasnije u devet sati kod
kue; - jer ta Kamovljeva djevojka sasvim je samostalna i slobodoumna; dri govore, ide na
skuptine, glasa, debatira i polemizira, ljuti se, flirtuje, pui, ide na zabavu sama, osjea, voli i
postaje vjerna ena.
Lirika odraava najintimnija duevna stanja: ona je seizmograf najdubljih i najfinijih
raspoloenja. U njoj se koncentrira ne samo ono, to jedan ovjek doivljuje, nego i ono, to
bi mogli i drugi da osjeaju, - i ono to u drugima razvija nova i plodna raspoloenja. Ona
prodire u mrane prostore emocija, afekata i volje. Ona prouava neistraene prostore i
imaginacije.
Kamov je lirik. Najistokrvniji lirik. Samo ne srameljiv i melankolian, nego smion i
punokrvan. Njegov radius lirskoga kretanja dospijeva u dunglu, gdje puu otrovne zmije
zakona i riu lisice morala.
Kamov je lirik. Samo je registar njegovih tema i tonova proiren do neobinih i
neuobiajenih granica. Barem za njegovo vrijeme neobinih i neuobiajenih.

25

Ivatinovi, Jakov (Borovac kraj Rajia, 21. 10. 1919.- Zagreb, 2. 11. 1994.).
Gimnaziju je zavrio u Novoj Gradiki 1939., a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje
1940. narodni jezik i knjievnost. Ve 1941. uredio je i popratio predgovorom antologiju
hrvatskog domoljubnog pjesnitva Domovina. Slui Domobransku pjeaku pukovniju u
Sisku 1941.-1942., a kao stipendist slovake vlade ljetni semetar 1943. studira u Bratislavi.
Tijekom 1944. godine intenzivno surauje u listu Plug, gdje objavljuje niz originalnih, kraih,
eseja vezanih uz knjievnost. Objavljivao je tijekom rata i u Hrvatskoj mladosti, Hrvatskom
krugovalu i Viencu. Nakon rata je due vrijeme proveo u zatvoru.
Diplomirao je 1947. godine i potom radio u osnovnim kolama, odmaralitima i
prihvatilitima. U razdoblju od 1954. do 1956., dok je radio kao odgajatelj u Omladinskom
mukom prihvatilitu u Zagrebu, pisao je monografiju o Janku Poliu Kamovu. Rukopis je bio
gotov 1956. godine i trebao je biti objavljen zajedno sa Sabranim djelima Janka Polia
Kamova.
Miroslav Krlea sprijeio je izlazak Sabranih djela u Zagrebu, pa ih je Vinko Anti,
direktor Sveuiline knjinice u Rijeci, glavni urednik Rijeke revije i urednik domae
knjievnosti u izdavakoj kui Otokar Kerovani izdao u Rijeci (I-IV, 1956.-1958., ur.
Dragutin Tadijanovi).
Krlea je ipak onemoguio izlazak Ivatinovieve monografije, aludirajui na ustaku
prolost autora. Ipak, ulomci monografije ve su bili objavljeni u periodici (Jezik, Republika,
Rijeka revija).
U trenutku smrti ostalo je za Ivatinoviem deset knjiga rukopisa - pripovjedaka,
putopisa, pjesama i rasprava o knjievnosti. Nije jasno gdje je sada ta ostavtina. Posmrtno su
mu objavljene knjige Tragovi (izbor iz djela, Vinkovci, 1994.) i Hrvatskom uzdu i poprijeko
(putopisi, Vinkovci, 1997.).
Za BKG priredio Igor ic

26

Copyright by Balkanski knjievni glasnik BKG, 2014.

CIP Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik
Duan Gojkov.
Elektronski asopis.
Nain dostupa (URL) http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/
http://www.balkanliteraryherald.com/
ISSN 14529254 = Balkanski knjievni glasnik (Online)
COBISS.SRID 141175564
BKG Sveska 26

27