Levitski zakonik :

Hrvatski naziv preuzet je iz grke i latinske tradicije, a oznaava da ova knjiga sadri propise koji se
odnose na Arona i njegove sinove, pripadnike plemenaLevi, koji su vrili sveeniku slubu, najprije
u putujuem svetitu u pustinji, a potom i u jeruzalemskom hramu.
Hebrejski naziv vajjikra, i zovnu, prva je rije ove knjige.

Struktura:
Levitski zakonik ima est dijelova. Prvi dio (Lev 1-7) predstavlja rtveni obrednik, nakon kojeg slijedi
opis obreda sveenike posvete (Lev 8-10), potom propisi o istom i neistom (Lev 11-15), koji
zavravaju opisom obreda Velikog dana pomirenja, tj. Jom kippura (Lev 16). Peti dio naziva se
obino Zakon svetosti (Lev 17-26), a zakljuni, esti dio dodatak je koji odreuje uvjete otkupa
osoba, ivotinja i dobara posveenih Bogu (Lev 27).
U Levitskom zakoniku osobito je vidljiv utjecaj sveenike tradicije Petoknjija, a tekst je skoro
iskljuivo zakonodavnog znaaja i prekida pripovijedanje dogaaja nakon Knjige Izlaska, a
prije Knjige Brojeva. Budui da je sveenika tradicija dovrena u vrijeme povratka iz babilonskog
progonstva, u 6. stoljeu pr.n.e. u to se vrijeme moe smjestiti najvei dio sadraja
ove biblijske knjige.

rtveni obrednik (Lev 1-7) odnosi se na boravak Izraelaca u pustinji i stavljen je

pod Mojsijev autoritet, kao da bi ga on napisao. Ipak, uz pokoju stariju odredbu, on je svoj konani
oblik dobio nakon povratka iz Babilonije, te donosi opise prinoenja rtvi iz razdoblja
drugog hrama (od 6. stoljea pr.n.e.). Slino je i s obredom sveenike posvete (Lev 8-10) koja
ukljuuje i pomazanje sveenika prilikom preuzimanja dunosti, a poznato je da je takvo pomazanje
uvedeno tek nakon povratka iz progonstva.
Premda je svoj konani oblik ovaj zakonik dobio nakon povratka idova iz babilonskog progonstva, u
njemu se mogu nai mnogi tragovi vrlo starih predaja, poput odredbi o zabranjenim jelima (Lev 11) i
propisa o obrednoj istoi (Lev 13-15). Ovi propisi svoje poetke nalaze u praktinim naputcima
potrebnim radi izbjegavanja osobito zaraznih bolesti, no kasnije e se razviti u itav religijski sustav i
dokaz o pripadnosti odreenoj vjerskoj skupini i odreenom narodu.
Zakon svetosti (Lev 17-26) izvorno nije pripadao Petoknjiju, a u njemu se mogu nai i elementi
koji zasigurno potjeu iz nomadskih vremena (Lev 18), potom oni koji su iz vremena izgnanstva, kao
i oni iz razdoblja nakon povratka. Ideja svetosti u idovstvu povezana je s idejom o Bogu koji je
odijeljen i drugaiji, pa i oni koji su njegovi moraju na neki nain odraavati tu odijeljenost, to se
oituje u svetosti ivota.

Ponovljeni zakonik
zapoinje reenicom: Ovo su rijeito ih je Mojsije upravio svemu Izraelu s onu stranu
Jordana... (Pnz 1,1).
Ponovljeni zakon ima strukturu koja se znatno razlikuje od ostalih knjiga Petoknjija, a rije je o
zbirci civilnih i religijskih zakona (Pnz 12,1-26,15), koja je umetnuta unutar velikog Mojsijevog govora
(Pnz 5-11 i 26,16-28).
Ta velika cjelina uokvirena je jo dvama Mojsijevim govorima: prvi u Pnz 1-4, te trei u Pnz 29-30.
Na kraju knjige smjeteni su odlomci koji se odnose na konac Mojsijeva ivota: poslanje Jouino,
Mojsijev hvalospjev i blagoslov, i konano smrt (Pnz 31-34).

U Knjizi ponovljenog zakona, gotovo do samoga kraja (osim Pnz 31 i 34), ne pojavljuju se tri
knjievne tradicije prisutne u ostalim knjigama Petoknjija - jahvistika, elohistika i sveenika - a
na prvo mjesto dolazi tzv. deuteronomistika tradicija. Njezin je stil opiran, govorniki, a u njemu se
esto ponavljaju isti pomno sroeni obrasci. Druga je znaajka deuteronomistike tradicije stalno
ponavljanje nauka: Bog je izabrao Izraela izmeu svih naroda, da bude njegov izabrani narod, a
uvjet je toga izabranja vjernost Zakonu i vjernost kultu u jednom jedinom svetitu - jeruzalemskom
hramu. Osim toga, unutar govornikih cjelina smjeteni su tekstovi zakonodavnog stila.
Ova deuteronomistika predaja predstavlja prirodni nastavak i posljednji stadij elohistike predaje
i prorokog pokreta, a sredite joj vjerojatno predstavlja obiajno pravo Sjevernog kraljevstva, koje je
nakon pada Samarije 721. pr.n.e. prenijeto u Judu.

Nakon kratkog uvoda kojim se sadraj Ponovljenog zakona eli povezati s Knjigom Brojeva (Pnz
1,1-4), slijedi prvi Mojsijev govor (Pnz 1,6-4,40) u kojem je prikazan saetak povijesti Izraela od
vremena boravku na Sinaju do vremena kad su Izraelci boravili pod obroncima brda Pisge, pokraj
rijeke Jordana. Slijedi spomen na sklapanje Saveza, te govor o zahtjevima Saveza. Nevjera tim
zahtjevima dovest e do progonstva, a misli se na babilonsko progonstvo. To je jo jedan znak da je
konana redakcija ove knjige izvrena za vrijeme boravka Izraelaca u Babilonu, izmeu 6. i 5. st.
pr.n.e. Poglavlja 1-3 openito se smatraju uvodom u cjelokupnu deuteronomistiku knjievnost koja
se nastavlja sve do Prve i Druge knjige o Kraljevima, te zavrava izvjeem o tome kako je narod
izgubio zemlju (2 Kr 25).

Drugi Mosjijev govor (Pnz 5-11) slui kao uvod u veliki deuteronomski Zakon (Pnz 12,1-26,15). I ovaj
se govor vraa u povijest, sve do Boje objave naHorebu i do davanja Deset zapovijedi (Dekalog).
ini se da je ovaj govor postojao u vie razliitih oblika koji su potom stopljeni u jedan tekst. Dekalog
je paralelan onom iz Knjige Izlaska (Izl 20,2-17), donosei ipak neke novine, kao to je, primjerice,
drugaije opravdanje subote (abata). Veliko znaenje u kasnijem e razvoju imati odlomak koji na
neki nain saimlje itav Zakon, a govori ljubavi prema jedinom Bogu (Pnz 6,4-9). Rije je o
poznatom tekstu koji se obino naslovljuje prema svojim prvim rijeima ema Israel, uj,
Izraele. Taj e odlomak u kasnijoj idovskoj tradiciji postati svakodnevna molitva i svojevrsna
ispovijest vjere.
Sredinji dio Ponovljenog zakona (Pnz 12,1-26,15) sadri nekoliko zakonskih zbirki poredanih bez
neke vidljive veze. Ovaj se Zakon razlikuje od prethodnih zakonodavnih tradicija, ouvanih osobito
u Zakoniku Saveza iz Knjige Izlaska (Izl 20,22-23,33), ukoliko nastoji prilagoditi zakonske propise
novonastaloj ivotnoj situaciji izraelskog naroda. Osobita je znaajka ovog Zakona stalno nastojanje
da se obrani izraelska vjera u jedinoga Boga od utjecaja kultovaprisutnih kod okolnih naroda, a to se
eli postii ponajprije centralizacijom bogosluja u jeruzalemskom hramu kao jedinom svetitu
Izraelaca. Jo je jedna osobina ovog Zakona posebna briga o zatiti slabih, neprestano podsjeanje
na Boje pravo nad njegovom zemljom i njegovim narodom, te poticajni, gotovo propovijedni nain
iznoenja zakonskih propisa.
Drugi dio velikog Mojsijevog govora (Pnz 26,16-28,68) predstavlja itav prethodni Zakon kao ugovor
u kojem su ugovorne strane Bog i narod, a takav ugovor, po uzoru na drevne saveze meu
gradovima ili kraljevstvima, zavrava popisom blagoslova i prokletstava. Glava 27 umetnuta je u ovaj
govor, a donosi opis uspostave Zakona.
Trei Mojsijev govor (Pnz 29-30) ponovno vraa na dogaaje iz prolosti vezane uz izlazak iz Egipta,
a nakon toga slijedi protokol saveza donijet u obliku nagovora. Tu je i jedna Mojsijeva propovijed
(Pnz 29,15-28), te ponovno blagoslovi i prokletstva koja prate sklapanje saveza.
Posljednja poglavlja Ponovljenog zakona (Pnz 33-34) predstavljaju zakljuak cijele knjige, a sadre
tekstove razliitog vremena i naina nastanka, koji su sklopljeni u jednu cjelinu i potom pridodani
Ponovljenom zakonu kod njegove posljednje redakcije. U ovim je poglavljima Joua odreen kao
voa Izraelaca, to pripravlja Knjigu o Joui. Osobito je znaajna Mojsijeva pjesma (Pnz 32) kao
tekst izvanredne pjesnike vrijednosti, koja velia mo jedinoga pravoga Boga. Postojala je ve prije
svoga uvrtenja u ovu knjigu, no vrlo joj je teko odrediti vrijeme postanka, budui da ima neke
izrazito arhaine znaajke koje upuuju na davne dogaaje (poput borbi s Filistejcima), a s druge
strane i stilske naznake slinije kasnijoj knjievnosti kakva se susree uPsalmima i Prorocima,
osobito onima iz razdoblja babilonskog progonstva. Knjiga zavrava Mojsijevim blagoslovom, koji
predstavlja njegovu duhovnu oporuku, te opisom Mojsijeve smrti.

Knjiga brojeva :

Knjiga Brojeva otvara se prebrojavanjem naroda u Sinajskoj pustinji (Br 1-4), nakon ega slijedi
kratka zbirka razliitih propisa i zakona (Br 5-6), te opis prinosa za posvetu levita (Br 7-8). Potom
slijedi opis druge Pashe i odlazak sa Sinaja (Br 9-10), te dolaska u Kade (Br 11-14). Slijedi jo
jedna zbirka propisa o rtvama te pravima i dunostima sveenika i levita (Br 15-19), a onda i opis
nastavka putovanja od Kadea do Moaba (Br 20-25), pa opet zakonske odredbe s ponovnim
popisom Izraelaca (Br 26-30). U nastavku Knjiga Brojeva donosi izvjetaj o ratu protiv Midjanaca i
naseljavanjuTransjordanije (Br 31-32), te saeti prikaz izlaska iz Egipta (Br 33), a zakljuuje se
naputcima za osvajanje Kanaana (Br 34-36).
Na taj se nain u Knjizi Brojeva neprestano izmijenjuju tekstovi pripovjedake prirode s onima
zakonodavnih obiljeja koji nadopunjuju zakonodavstva sa Sinaja.

U prvom odsjeku (Br 1-4), koji potjee iz sveenike tradicije, koja nastaje nakon povratka
iz babilonskog progonstva, popisom se eli prikazati Izrael kao sveta i ureena zajednica. Sve u
tome popisu okree se oko levita kao due te zajednice. Sam in popisa podsjea na vjerski in.
I zakoni koji slijede (Br 5-6) pripadaju sveenikoj tradiciji, a stilom slijede duh ranijih propisa
iz Zakona istoe u Levitskom zakoniku (Lev 11-16). Osim toga, podsjeaju i na dodatne zakone
koju su umetnuti u Zakon svetosti (npr. Lev 20,22-25). Novost sveenike predaje vidi se i u tome
to ator sastanka zamilja unutar izraelskog tabora, za razliku od starijih tradicija koje ga smijetaju
izvan tabora (usp. Izl 33,7).
Sveeniki izvjetaj nastavlja se i u pripovijedakom dijelu koji donosi propise o glavarskim
prinosima i posveti Levita (Br 7-8), koji su stavljeni na istu ravan sa rtvom, te se moraju oistiti od
svake prljavtine profanog svijeta.
Iz iste tradicije potjee i izvjetaj o drugoj Pashi i odlasku sa Sinaja (Br 9-10). Osobita je znaajka
ovog izvjetaja u tome to on, donosei propise oblagdanu Pashe, vodi rauna
o idovima u dijaspori.
Dio koji govori o putovanju kroz pustinju i dolasku u Kade (Br 11-14), kao jednu od glavnih tema
ima mrmljanje naroda i upravo se ovdje moe nai najvie paralelnih mjesta s izvjetajima iz Knjige
Izlaska. U 13. i 14. poglavlju izmijeana je kasnija sveenika predaja, s drevnom jahvistikom i

elohistikom predajom, a u njima se govori o izvianju Kanaana i pobuni Izraelaca, te Bojoj srdbi i
uzaludnom pokuaju Izraelaca da uu u Obeanu zemlju.
Sveenika predaja ponovno dolazi do punog izraaja, te donosi propise o rtvama i pravima i
dunostima sveenika i levita (Br 15-19). Bitna svrha ovih poglavlja nalazi se u
opravdanju Aronova prvenstva meu sveenicima, a to se postie izvjetajem o pobuni njegovih
suparnika Koraha, Datana i Abirama.
U sljedeim poglavljima (Br 20-25) mijeaju se sveenika, jahvistika i elohistika predaja, a i itav
je odlomak u bliskoj vezi s ostalim tekstovima Petoknjijakoji pripadaju jahvistikoj i elohistikoj
predaji. Tako se ovdje nalaze jedno kraj drugoga izvjetaji vrlo razliita duha i teko ih je u detaljima
razlikovati. Glavna je tema ovog odsjeka napredovanje zajednice kroz pustinju, a ta je zajednica
prikazana kao sveta unato protivljenja i pobuna.
Slijedi itav jedan zakonodavni dio s novim odredbama (Br 26-30), a u cijelosti pripada sveenikoj
predaji. Ovdje je sadran jo jedan popis Izraelaca, razni propisi, meu kojima i oni koji se odnose
na javno bogosluje sa svakodnevnim i blagdanskim rtvama.
U dva poglavlja prikazan je rat protiv Midjanaca i zauzimanje teritorija u Transjordaniji (Br 31-32). U
prvom od ova dva poglavlja (Br 31) rije je o vrlo kasno sastavljenom tekstu iz sveenike predaje, a
u njemu se govori o pravilima svetog rata, podjeli plijena i podijeli Kanaana. U sljedeem poglavlju
(Br 32) prisutna je deuteronomistika predaja s odreenim znaajkama sveenike tradicije, no slui
se jednim drevnim izvorom (Br 32,1-4.16-19), a opisuje stanje naseljavanja podruja
preko Jordana u doba nakon to su Izraelci osvojili Kanaan.
U nastavku nam Knjiga Brojeva donosi saetak izvjetaja o izlasku iz Egipta (Br 33), a taj tekst
predstavlja drugi stadij u sveenikoj predaji. U njemu se koriste zemljopisne naznake starijih
tekstova iz knjiga Izlaska, Brojeva i Ponovljenog zakona, no vie od polovice toponima novi su i
pripadaju nekoj drugoj predaji.
U zavrnim poglavljima ove knjige (Br 34-36) imamo vjerojatno najtoniji opis zemlje Kanaana, pa se
ovdje opisane granice poklapaju s granicama egipatske pokrajine Kanaan s kraja 13. stoljea pr.n.e.
(usp. takoer Izl 47,13-21).

Joua :
Knjiga o Joui ralanjena je na tri dijela. Prvi dio sastoji se od opisa osvajanja Obeane zemlje (J
1-12), nakon ega slijedi dioba zemlje izmeu izraelskih plemena (J 13-21), te konano opis
Jouina svretka s njegovim oprotajnim govorom i velikom skuptinom u ekemu (J 22-24).

Knjiga o Joui donosi prikaz osvajanja cijele Obeane zemlje, a u njemu zajedniki i slono sudjeluju
sva izraelska plemena.

Osvajanje Obeane zemlje[uredi VE | uredi]

Prvi dio (J 1-12) zapoinje spominjanjem Mojsijeve smrti, ime se ova knjiga predstavlja kao
nastavak Ponovljenog zakona, a u nastavku se slui stilom Ponovljenog zakona kako bi opisala
osvajanje Obeane zemlje. Kao voa naroda predstavljen je Joua, sin Nunov, dotadanji Mojsijev
pomonik, a narod je pozvan na vjernost Zakonu - Tori - to e mu biti i jamstvo Boje pomoi (J
1,1-9). Nakon okupljanja plemena (J 1,10-18), te poslanstva uhoda uJerihon (J 2), narod prelazi
preko Jordan (rijeka), ije se vode udesno zaustavljaju (J 3-5). Slijedi opis osvajanja Jerihona (J
6), koje je prikazano kao liturgijski in, poput procesije. Ovdje se prepoznaje etioloko tumaenje. U
doba dolaska Izraelaca, prema arheolokim nalazima, Jerihon nije bio nastanjeni grad. [1], a injenicu
da su naili na ruevine velikog grada, oni su protumaili kao znak Boje naklonosti. Slino se
dogaa u sluaju osvajanja grada Aj (J 7-8). Taj izvjetaj zakljuuje se rtvom i itanjem Zakona na
gori Ebalu kod ekema (J 8,30-35), slijedi pripovijest o sporazumu s Gibeoncima (J 9), to opet
predstavlja kasnije tumaenje prisutnosti neizraelskog elementa unutar izraelskih podruja. Slijede
opisi osvajanja sjevera i juga zemlje (J 10-11), a na koncu i popis pobijeenih kraljeva (J 12).

Dioba zemlje po plemenima[uredi VE | uredi]

Drugi dio knjige (J 13-21) donosi opis razgranienja meu plemenima, koji je sastavljen od razliitih
dokumenata i nije u svim svojim dijelovima jednako precizan. On zapoinje opisom neosvojenih
podruja (J 13,1-7), to jest podruja koja nikad nisu postala dijelom stvarnog izraelskog teritorija,
premda su se nalazila unutar idealnih granica zemlje. To su podruja koja su nastavali Filistejci na
jugu i Feniani na sjeveru. Nakon toga slijedi popis plemena istono od Jordana (Ruben, Gad i pola
plemena Manaeova; J 13,8-33), granice triju velikih plemena zapadno od Jordana (Juda, Efrajim i
pola plemena Manaeova; J 14-17), te sedam preostalih plemena
(Benjamin, imun, Zebulun, Jisakar, Aer, Naftali, Dan; J 18-19). Na kraju su navedeni povlateni
gradovi, to jest gradova utoita kamo se od svoga osvetnika mogao skloniti ubojica koji bi nehotice
ubio nekoga (J 20), te levitskih gradova (J 21).

Jouin kraj[uredi VE | uredi]

Trei dio (J 22-24) zapoinje povratkom prekojordanskih plemena u njihovu zemlju koja nije bila
smatrana dijelom Obeane zemlje (J 22). ini se da je ovdje rije o predaji koja nastoji objasniti
oporbu koja je kod tih plemena postojala u odnosu na svetite u ekemu. Slijedi Jouin oprotajni
govor (J 23), gdje on u svojoj starosti pripovijeda to je sve uinio, te daje uputstva kako se
ponaati meu strancima, ne bi li Izraelci ostali vjerni svome Zakonu. Na taj e nain imati Boju
zatitu. Ovaj trei dio, i cijela knjiga, zavravaju velikom skuptinom u ekemu gdje Joua opisuje
to je sve Bog uinio iz ljubavi prema svome narodu, od poziva Abrahama, preko
praotaca Izaka i Jakova, izlaska iz Egipta, boravka u pustinji, do ulaska u Obeanu zemlju (J 24,1-

13). Imajui to pred oima, Izraelcima je ponueno da izaberu hoe li ili ne sluiti Bogu Abrahamovu,
Izakovu i Jakovljevu. Oni odluuju da e mu sluiti, te sklapaju s njime u ekemu Savez (J 24,1428). Zadnji reci posveeni su izvjetaju o Jouinoj smrti i o pokapanju Josipovih kostiju u ekemu (J
24,29-33).

Joua i povijest[uredi VE | uredi]

Opisi osvajanja Obeane zemlje u ovoj su knjizi idealizirani. ini se da je Knjiga o Sucima mnogo
blia stvarnost kad opisuje kako se svako pleme samostalno bori za svoja podruja i esto
bezuspjeno. Usto, neka podruja koja su u ovoj knjizi opisana kao dio izraelskog teritorija nisu
zapravo nikad bila pod njihovom vlau. Upitan je i smjer ulaska Izraelaca u zemlju. Danas je
openito prihvaeno da galilejska plemena u stvarnosti nisu sudjelovala u izlasku iz Egipta i
osvajanju zemlje, ve da su se pridruila novopridolim plemenima tek prilikom sklapanja Saveza u
ekemu. Takoer, mnogi misle da je juni dio zemlje, gdje se nastanilo pleme Judino, osvojen s
juga, a ne s istoka, kako to opisuje ova knjiga. Pretpostavlja se da je Joua, kao pripadnik
plemena Efrajimova bio voa samo sredinjih plemena, okupljenih oko ekema, a tradicija o
njegovu vodstvu nad cijelim Izraelom proirila se u doba jaanja utjecaja tih plemena.