Ebu Hamid Muhammed El Gazali

POROCI DUE NEFSA

islamska etika od El Gazalija

Prijevod sa arapskog: Muris Bilalagi

Izdava:
Kaderijsko-Bedevijska tekija Sarajevo eljigovii,
1995. god.
2

SADRAJ
SADRAJ ........................................................................................... 3
POROCI JEZIKA ............................................................................... 5
POROCI KOJI PRIPADAJU SRDBI (GADAB) ............................ 9
PONOS,TATINA, LJUBAV ZA BOGATSTVOM I LJUBAV ZA
POLOAJEM ................................................................................... 13
POROCI KOJI PRIPADAJU LJUBAVI PREMA BOGATSTVU
(MAL) ............................................................................................... 18
POROCI KOJI SE ODNOSE NA AST - VLAST ......................... 20
RIJA' - LICEMJERJE - (DVOLINOST) ....................................... 23
OSVRT ............................................................................................. 26

Ja ne pravdam sebe, ta dua je sklona zlu,

osim one kojoj se moj Gospodar smiluje.
Gospodar moj zaista prata i samilostan je.
(Sura Jusuf: 53. ajet)

POROCI JEZIKA

Nekontrolisana upotreba jezika stvara brojne i velike

poroke koji spreavaju neije napredovanje prema cilju. Ti poroci ne
pripadaju drugim tjelesnim organima, kao na primjer stomaku, uhu
ili oku. Pokretanje jezika ukljuuje sve to postoji stvarno ili kao
mogunost. Jezik pretae unutranje misli, matanja i osjeanja u
rijei. Djelovanja ostalih organa su ograniena, dok je djelovanje
jezika sveobuhvatno, kao i djelovanje razuma (svijesti). Djelovanje
jezika je pod uticajem razuma, kao to je i sa druge strane razum pod
njegovim uticajem. Rijei i izrazi izgovoreni jezikom izazivaju
odgovarajui uticaj u razumu i stvaruju odreeni dojam. Nepristojan
i laan govor utie na zakljuak krive slike prirode. Poroci govora su
mnogobrojni i to je jedan naporan zadatak ovjeka da se zatiti. Zato
je utnja ili svoenje govora na najnuniju mjeru zlatno pravilo.
Neki od poroka koji pripadaju govoru su sljedei:
ovjek ne bi trebao troiti vrijeme na bespotreban govor.
Svaki momenat neijeg ivota bi trebao biti posveen razmiljanju ili
ibadetu. Fiziko lijeenje govorljivosti sastoji se od njegovog kontrolisanja sa povlaenjem u osamljenost ili stavljanjem malog
karnenia u usta.
Izgovaranje nemoralnih rijei, krajnje nepristojnih rijei,
ismijavajue ale, psovanje, proklinjanje i sline poroke treba
5

izbjegavati. Ne treba se sluiti protivrjejem, osporavanjem i

svaom. Niko ne treba da radoznalo zaviruje u tajne drugih. Ne treba
davati lana obeanja jer ona izobliavaju i pomrauju duu.
La u govoru je teak grijeh. Ali je dozvoljivo u izvanrednim
sluajevima kada je krajnji cilj dobar, npr. zatita muslimanskih
muhadira od tirana, uspostavljanje sretnih odnosa izmeu mua i
ene, ili izmirivanje dva muslimana. U svim drugim sluajevima la
je strogo zabranjena. U sluajevima kada se istina i la pojave sa
istim pravima, prethodno (navedeni principi) mora biti usvojena
istinoljubivost. lzuzev u ozbiljno izvanrednim sluajevima, la je
nemoralna a istinoljubivost nareena.
Ogovaranje (gibet) se sastoji od govora o drugoj osobi na
takav nain da, ako bi on to uo, njegova osjeanja bi bila
povrijeena. To je gore od bluda (preljube). Onaj koji to ini hrani se
tijelom svoga mrtvog brata. Tvrdnja moe biti istinita, ali i pored
toga to je ogovaranje.
Razliiti oblici ogovaranja su: govorenje o fizikim
mahanama drugog, niskom porijeklu, loim osobinama, loim
navikama, itd. Ogovaranje se ne ini samo jezikom, ve isto tako
manirima, kretnjama ili pisanjem.
Sumnja je isto tako od ogovaranja, jer loe misliti o nekome
nije zakonito (dozvoljeno). Bilo koja misao o osobi koja tei da je
ponizi i koja nije stvarno zasnovana na sigurnim dokazima, mora se
uzeti kao ejtanska. Uzroci ogovaranja su mnogi, a neki od njih su:
(1)
(2)
(3)
(4)

Ljutnja,
Traenje zadovoljstva drugih,
Samoodbrana ili samoopravdanje tj. kada se osoba
optuena za zloin pokuava osloboditi krivice
prebacujui je nekom drugom,
Samo-slavljenje (pripisivanje slave samom sebi).
Ponekada neko pronalazi greku kod druge osobe sa
6

(5)
(6)
(7)
(8)

ciljem da preutno pohvali sam sebe ili neko moe da

optui neku osobu za neznanje sa ciljem da oglasi
(istakne) svoje lino znanje,
Zavist,
Osjeanje zadovoljstva neijom nesreom,
Nehajno (neozbiljno) iznoenje imena osobe koja je
poinila greku,
Ljutnja radi Boijeg zadovoljstva, kad neko izrazi
svoju ljutnju prema neijem grijehu, i spomene
njegovo ime dok izraava svoju ljutnju. Ova vrsta
srditosti treba da bude izraena bez spominjanja
imena osobe, jer e se u protivnom izjednaiti sa
ogovaranjem.

Ali postoji nekoliko izuzetnih sluajeva kada je ogovaranje

dozvoljeno. Takvi izuzetni sluajevi su:
(1)
(2)
(3)

Moe se ogovarati onoga koji radi loe, protiv neije

line sigurnosti i sigurnosti javnosti od zakonskih
autoriteta, npr. kralj, sudija, imam, ejh.
Neko moe iznijeti neiju greku u cilju da (ga)
sprijei od slijeenja loeg puta.
Potlaeni (oteeni) moe doznati miljenje advokata
protiv onoga koji radi zlo.

Nemimet je takoer vrsta ogovaranja, to je irenje

pogrenih glasina, prenoenje rijei nekih osoba drugima kroz
rijei, kretnje, pisanje i djelovanje na nain koji je tetan za ljude.
Ulagivanje (laskanje) ili preuveliavanje zasluga ili
vrijednosti neke osobe proizvodi est zala, etiri za onoga koji
laska i dva za onoga kojem se laska. Onaj koji laska je openito
sklon zlu, govorljivosti, lai, dvolinosti i zadovoljavanju tiranina;
onaj kome se laska postaje ponosan i nemaran prema popravljanju
i oplemenjivanju samog sebe.
7

Samo-hvalisavost je takoer loa osobina i zbog toga je

zabranjena. Ali, uitelj moe opisati svoje vrline tako da njegovi
uenici i sljedbenici budu ohrabreni da ga slijede.

POROCI KOJI PRIPADAJU SRDBI (GADAB)

(Nasrtljivo zalaganje ili samoodbrana)

Allah (d..) je obdario ovjeka instiktom (nagonom) za

samozalaganje da bi se zatitio od spoljnih i unutranjih uslova koji
tee da ga unite. Ova obdarenost je sutinska za ovjeka. Ali ona
mora biti pod kontrolom religije (vjere) i voena razumom u
umjerenost, a sve u cilju da bi postala vrlina. Nedostatak ili
pretjeranost samozalaganja ine ovjeka neuravnoteenim. Osoba
koja nema samozalaganja nema ni samopotovanja. Potcjenjuje ga
kako visoko tako i nisko. Meutim, jedan ovjek koji pretjeruje u
samozalaganju gubi samokontrolu i zbog toga je nemoan da
razlikuje dobro od zla.
Pretjerano samozalaganje moe se izroditi u ljutnju (gnjev),
zlobu, zavist, imitiranje, ponos ili tatinu. Takav ovjek je izazvan na
ljutnju prema osobi koja mu prijeti da ga lii predmeta njegovih
elja. Ljut ovjek eli da uniti onoga to mu se protivi i tei da mu
se osveti. Predmeti ije liavanje izazivaju ljutnju su:
(a)
(b)
(c)

potrebe; kao hrana, prebivalite, itd.

luksuz (rasko), tj. stvari koje se ele zbog obiaja ili
navika kao blagostanje i bogatstvo; i
posebni zahtijevi koji su potrebni nekim osobama ali
nisu drugima. Ljutnju koja je vezana (iskazana) za
9

ugodnosti i za posebne zahtjeve treba iskorjeniti. U

odnosu na potrebe ona moe i mora biti iskazana
samo do umjerenosti.
Uzvraanje na zlo - zlom, nije dozvoljeno ni u kakvim
okolnostima. Potlaenom (oteenom) je naravno dozvoljena
odmazda da bi nadoknadio nanesenu mu tetu, ali ne i
prekoraivanje nanesene mu tete, ali je oprost bolji od odmazde, jer
za ovjeka nije mogue da procijeni u potpunosti tano tetu koja
mu je nanesena i tetu koju namiruje.
Kada neko nije u stanju da da oduka svojoj ljutnji ona se
pretvara u zlobu (mrnju) prema drugoj osobi. Najnii stepen zlobe
(mrnje) pokazuje se kroz nezadovoljstvo sa drugim ovjekom, izbjegavanju vrenja ibadeta sa njim i izbjegavanju njegovog voenja
pravim putem. Sve ovo degradira (smanjuje stepen) zlobnog ovjeka
u Allahovim (d..) oima, premda on aktualno nije grijenik. Zbog
toga, osoba ne bi trebala da iskazuje svoju odbojnost prema nekome,
ili da pokua zazirati od nekoga ijem se ponaanju ima ta
zamjeriti. Radije bi morao biti pristojniji u odnosu prema osobi koju
eli da uini boljom.
Najgori stepen zlobe je zavist. Ako ovjek ne posjeduje
neto poeljno to posjeduju drugi, on doivljava ili zavist (hased)
ili nastojanje da nekoga oponaa ili nadmai (hibta). U prvom
sluaju za njega je nezadovoljstvo to eljenu stvar posjeduje druga
osoba i on eli da je ovaj izgubi. U drugom sluaju, posjedovanje
takve stvari od strane druge osobe nije nezadovoljstvo za njega, niti
je njegova elja da ovaj tu stvar izgubi. On samo eli da je sam
posjeduje.
Kontrolisanje samozalaganja vodi vrlinama kao to su
suzdrljivost, opratanje, blagost itd. Suzdrljivost se razvija
savlaivanjem ljutnje. Preporuljivo je suzdravati se sve dok ne
ostane ni jedna prilika za osvetu i oprostiti kada takvo stanje
nastane. Opratanje ('afv) je veoma pohvalno. Ako neko prethodi
10

neijem pravu da udovolji Allahu (d..), on e dobiti na asti na

Dan suenja. Blagost (rifk) je suprotna od strogosti. Strogost je
nuna u izuzetno posebnim okolnostima ali kako je ljudska priroda
podlona pretjerivanju savjetuje se da se postupa s blagou.
El Gazali je formulisao sistem vjerskih vjebi za
obuzdavanje pretjeranog samozalaganja u saglasnosti sa etikim
principima: pokuaj da upozna zlo onakvo kakvo je zaista. Shvati,
na primjer, da nije ispravno smatrati ljutnju hrabrou. Potrai njen
uzrok i ukloni ga. Ljutnja se iskazuje prema gubitku eljenog
predmeta. Meutim, taj gubitak predmeta je bio odreen od Allaha
(d..). Ljutnja je iskuenje uzrokovano od strane ejtana. Radi toga,
ne smije se voljeti ni jedna stvar tako mnogo da njeno gubljenje
moe izazvati kod ovjeka ljutnju. I radi toga to je Allah (d..)
onaj koji odreuje gubitak nekog predmeta, ko moe biti u ljutnji sa
Njim. A kako je uzrok iskuenja ejtan, ljutnja mora biti savladana.
Da bi neko savladao srdbu (ljutnju) treba da se smiri. Znanje i
praksa e iskorjeniti zlo. Shvati da Allah (d..) ne voli ljutnju, jer je
sve od Allaha (d..), pa na koga onda treba biti ljut? Pomisli na
Boiju kaznu kada si ljut. Boija mo nad ovjekom je mnogo vea
od one ovjekove nad ovjekom. Allah (d..) ti moe oprostiti, ako
ti oprosti drugima. Razmisli o onome to su Allah (d..) i Njegov
Poslanik rekli protiv ljutnje. Zar nije glupost dati prednost svojoj
elji iznad Allahove (d..) elje (volje)?
Krajnje ovjekovo boravite je mezarska jama. Sadanji
svijet je samo prolaz. Sa ovog svijeta ovjek mora ponijeti samo
ono to mu je neophodno za budui. Nepotrebne stvari e biti teret
za njega. Odrekni ih se i njihov gubitak nee izazvati ljutnju.
Razmisli o posljedicama svoje ljutnje prema svima onima koji su
povezani sa tobom. I opet, razmisli o nevoljama i tekoama koje
e stvoriti na svijetu svojom ljutnjom. Predmet tvoje ljutnje e
postati tvoj neprijatelj.
Razmisli o izrazu nezadovoljstva na licu protivnika i shvati da
i ti kada si ljut izgleda tako runo kao i on. Pokuaj da zamisli izraz
11

lica uenog ovjeka, mudrog ovjeka, i poslanika. Pomisli na divne

posljedice opratanja i uzdravanja.
to se tie zavisti, pokuaj da shvati da je to tetno za tebe,
kako ovdje, tako i na drugom svijetu. Duhovna teta izazvana
zaviu je ta to je ovjek nezadovoljan Allahom (d..) tj. sa onim
to je on dao drugim osobama. Ovosvjetska teta je ta to on ne zna
za odmor. Nasuprot tome, onaj kojem se zavidi ima dvostruku korist.
Da bi izbjegao ismijavanje drugih, misli o tome da to nije
dobro i da si sam odgovoran ako bude ismijavan. Da bi izbjegao
pohlepu za bogatstvom pokuaj da bude zadovoljan sa onim to ti je
nuno (potrebno), tako da stekne slobodu od ponienog stanja u
potrebi. Najbolji metod za oslobaanje od gore nabrojanih zala je da
se ponu praktikovati vrline koje su suprotne ovim stanjima.
Suzdrljivost, blagost, opratanje i skromnost e nadvladati razliite
forme zala samozalaganja. Angauj se na vjerskoj praksi i pridravaj
je se tako da ne ostane vremena za vrenje loih dijela.

12

PONOS1,TATINA2, LJUBAV ZA BOGATSTVOM I

LJUBAV ZA POLOAJEM

Ljutnja, zloba, zavist, imitiranje i nastojanje da se neko

nadmai, probude se u ovjeku kada on nije u posjedu onoga to
eli. Ponos i tatina, sa druge strane, se javljaju kada ovjek
obezbjedi te predmete. Ponos je osjeaj nadmonosti nad drugima, a
tatina je divljenje samom sebi.
Ponos moe biti subjektivan i objektivan. Subjektivan ponos
je neiji obiaj, a objektivni ponos je akcija koja ishodi iz ovog
obiaja. Smatrajui sebe nadmonijim nad ostalim, neko osjea
zadovoljstvo i sklon je da bude hvaljen. ak i ueni ljudi, oni koji
mnogo ibadete i koji su privreni vjeri rijetko su osloboeni od
toga. Postoje dva zla koja su posljedica ponosa: odbijanje
prihvatanja istine i preziranje druenja. Najgori oblik ponosa je onaj
koji ne dozvoljava nekome da stekne znanje i da prihvati istinu.
Bilo je ponosnih ljudi kao Faraon i Nemrud koji su izazivali Allaha
(d..) i odbijali da priznaju poslanike. Njihov ponos je posljedica
neukosti i buntovnitva. Kao posljedica krajnje tatine je
neposlunost Boijim zapovjedima zbog ega tat ovjek kada uje
istinu od drugog ovjeka, ne prihvata je, zbog svog ponosa i poinje
1

Izvor ponosa je kibur; moe biti pozitivan - ako je kod mu'mina i

negativan - kod ostalih ljudi, u relaciji vjerkih odnosa.
2

Samoisticanje, samoljublje, narcizam - temelj ovoga je kibur.

13

da joj se suprostavlja. Obino, ponosan a tat ovjek smatra sebe

nadmonijim od drugih i gleda na ljude sa visine. Ova vrsta ponosa
je, u svakom sluaju, veoma loa. Stvarni ponos, veliina i ast pripadaju samo Allahu (d..); pripisujui ih sebi ovjek pokuava
izjednaiti sebe sa Allahom (d..) i tako Ga uvrijediti.
Samo onaj ovjek koji vjeruje da ima neke kvalitete
savrenstva smatra sebe nadmonijim od ostalih. Savrenost moe
biti vjerska i svjetska. Uen ovjek je veoma sklon da osjea ponos.
On potcjenjuje druge i oekuje poast od svakoga. Oni koji ibadete i
koji su dosljedni u tome stvaraju jedan utisak u svijesti ljudi, oni
oekuju da budu potovani. Oni gledaju na sebe kao na spaene, a na
druge kao na izgubljene. Ponos unitava u njima strah od Allaha
(d..) i ini njihovo djelovanje jalovim. Taj ponos se ispoljava u
njihovim rijeima i djelima, ponekad samo u djelima.
Postoji pet vrsta svjetovne savrenosti, ije posjedovanje
uzrokuje ponos:
1.
2.
3.
4.
5.

rodoslov,
ljepota,
snaga,
bogatstvo i
broj rodbine i prijatelja.

Postoje tri uzroka ponosa:

-

Jedan uzrok je u ovjeku koji je ponosan.

Drugi uzrok je u poloaju prema drugoj osobi u
odnosu prema kome je neko ponosan.
Trei uzrok je vezan za neki trei objekat izvan ova
dva.

Uzrok koji je u osobi to je ponosna tatina samodivljenja.

Kada se neko divi sam sebi zbog svoje uenosti, smatra sebe
nadmonijim od ostalih.
14

Uzrok koji se ispoljava u ovjekovom ponaanju prema

drugoj, navodno podreenoj osobi, je pakost i zavist.
A uzrok koji je izvan ova dva uzroka je dvolinost. Tako u
stvari postoje etiri uzroka: tatina, pakost, zavist i dvolinost.
Ponos se pokazuje u ovjekovom ponaanju, izraavanju i
djelovanju. Neko to moe pokazati svojim licem, gledajui
krajikom svojih oiju, svojim glasom, nainom hoda, sjedenja ili
govora. Neki ljudi pokazuju svoj ponos na sve ove naine, neki kroz
neke od njih. Drugi opet pokazuju svoj ponos kroz neke od ovih
naina a svoju poniznost kroz ostale. Tako postoje ljudi sa razliitim
navikama. Neki vole da drugi ljudi stoje pred njima i da ih slue.
Neki ne vole da idu u damije, tekije i da sreu druge, iako mogu
nauiti neke dobre stvari od njih. Neki ne vole da drugi sjede blizu
njih. Neki ne vole da urade ni najobinije stvari svojim rukama. Isto
tako, ponos i poniznost se mogu pokazivati i u (pod)noenju. To je
poniznost u podnoenju prebacivanja i nanoenja teta od strane
drugih. Poslanikov ivot je model (primjer) poniznosti. On se mora
slijediti (oponaati).
Lijeenje lanog ponosa (kibura) u poznavanju Allaha
(d..) i samog sebe u potpunosti e pokazati da je ovjek
bespomono stvorenje, i da ponos (kibur) dolikuje samo Allahu
(d..). Treba se razmiljati o ovjekovom stvaranju. Kada neko u
potpunosti spozna svoju linu prirodu, rnorae da radi protiv djela
koja su u suprotnosti sa ponaanjem koje uzrokuje lini ponos, sve
dok se ne navikne na poniznost. Kvaliteti njegovih predaka ne smiju
ga takoer uiniti ponosnim (kiburli), ako je sam lien od njih. Neka
razmisli o poetku kao i o kraju svojih predaka. Ako je ponosan na
svoju ljepotu, neka razmisli kako je pun neistoa iznutra. Ljepota je
prolazna. Magarac, vo ili slon su jai od ovjeka. ak i mala bolest
oduzme ovjeku snagu. Snaga, zato, nije stvar na koju treba biti
ponosan. Bogatstvo, prijateljstvo i broj sluga su takoer nepostojane
stvari. Lahko se gube. Bogatstvo moe biti pokradeno. Prijateljstvo
monog ovjeka ne moe biti pouzdano. Kralj moe biti zadovoljan
15

sa loim stvarima i postati ljut na dobre stvari. Znanje je pohvaljeno

od Allaha (d..), ali su i odgovornosti koje ono nosi velike. ovjek
koji zna, a zatim poini neki grijeh dobija veu kaznu nego neuk
ovjek. Radi toga, uen ovjek treba da se boji Allaha (d..) i ne
treba da je ponosan na svoju uenost.
Iako poznavanje sebe nije dovoljno da se izlijei ponos, ipak
je neophodno da se bude svjesno stanja kibura, jer bez te svijesti
ovjek ne bi ni pokuao da ga lijei. Postoji nekoliko pokusa kojima
se otkriva neiji skriveni ponos; ako se neka osoba svaa sa nekim i
kasnije otkrije da je ovaj drugi bio u pravu, ali smatra tekoom i
neugodnim da prizna istinu i da se izvine protivniku, onda sigurno
ima ponosa (kibura) kod njega. Lijek je javno priznati istinu i
izvinuti se protivniku. Zatim, ako se ovjek nae u drutvu sa sebi
jednakim i osjea neugodnost da im da prednost nad samim sobom,
on pati od ponosa. Lijek je da sjedne sa njima u poniznosti. Zatim,
ako neko smatra neugodnim da prihvati poziv od nekog siromaha, ili
da ode na pijacu za svog siromanag druga, ili da donese stvari za
svoje ukuane ili za svoje prijatelje, on je ponosan. Poniznost je
nain izmedu ponosa i sramote. Allah (d..) voli umjerenost u
djelovanju.3
Tatina se odnosi na to da neko smatra ono to posjeduje
velikim, da nema straha da ga moe izgubiti i da zaboravi da je to dar
od Allaha (d..). Ako se tome doda i njegovo uvjerenje da on ima
pravo prema Allahu (d..) i da e time biti nagraen na ovom
svijetu, to se naziva zabluda (ldlal). To podrazumjeva pogrenu
predodbu da on moe obavezati Allaha (d..) svojim djelovanjem. I
tatina i Idlal su pretee i uzroci ponosa (kibura).
nad

Tatina se razlikuje od ponosa. Ponos je osjeaj nadmonosti

ostalim ljudima. Tatina je osjeaj samodivljenja i

Tekije imaju veliku prednost nad drugim ustanovama u ovom pogledu, jer
hizmet i rad jedan za drugoga, te ljubav i poniznost jedan prema drugome,
lijee se navedene poroke i bolesti due.
16

samoushienja. Tatina samodivljenja prouzrokuje mnoga zla. To je

jedan od uzroka ponosa. Ali sva zla koja su prouzrokovana time, u
podruju vjere su jo strahovitija. Ako je neko tat (sujetan) na svoje
ibadete, on postaje nemaran prema njima. On ne smatra svoje grijehe
grijesima. On se nada da e mu biti oproteno od strane Allaha (d..)
za manje grijehe. On se ne boji Allaha (d..).
Ako je neko tat na ispravnost svoga miljenja, na svoja
dijela, na svoj razum ili mudrost, time obustavlja svoje
napredovanje u znanju. Takav ne pita nikoga nizata (rui sve ispred
sebe).
Uzrok tatine je neukost; lijek za to je znanje.4 Tatina se
ispoljava jednako;
(a)
(b)

u takvim injenicama kao to su ovjekova snaga i

milosre ili
u onim stvarima koje su iza njegove snage, kao lijep
izgled, mo, porijeklo, itd.

ee, ima vie tatine u prvom nego u drugom sluaju.

Tatina vjernika na njegove ibadete, tatina uenog ovjeka na
njegovu uenost, tatina lijepog ovjeka na njegovu ljepotu su sve
isprazne, jer svi ovi kvaliteti su Allahov (d..) dar.

Ne samo da bude znan (alim) nego i arif, tj. da spozna ono to zna, bude
osvjedoeni poznavalac sebe i svoga Gospodara.

17

POROCI KOJI PRIPADAJU LJUBAVI PREMA

BOGATSTVU (MAL)

Zla ovog svijeta su mnogobrojna, ali najvee od svih njih je

ljubav prema bogatstvu (Mal). Ova ljubav je esto udruena sa
patnjom i bjedom. Njegovo pomanjkanje moe dovesti do oajanja i
nevjerovanja (kufra), a njegovo posjedovanje do razvrata i
protivljenja. Bogatstvo, meutim, ima svoje koristi koje mogu
dovesti do spasenja. To je pohvaljeno i u Kur'anu i u Hadisu.
Vjerske koristi od bogatstva su oevidne. ovjek ga moe
troiti na linu, drutvenu i vjersku dobrobit. Postoje tri vrste vjerskih
teta od bogatstva:
-

ono moe voditi dirktno grijehu;

ono moe dati snagu za vrenje grijeha i moe
podrati sredstva za to;
ono moe odvesti ovjeka od onoga to je dozvoljeno
i potrebno te prema luxuzu a zatim ga postepeno
odvodi do onoga to je zabranjeno.

Ljubav i briga za bogatstvo esto dovede ovjeka do toga da

zaboravi na Allaha (d..). Lijek za to je da ovjek potroi svo svoje
bogatstvo za korist svoje zajednice, osim onoga to je bitno za
odravanje njegova ivota i mir razuma (savjesti).
krtost znai nedostatak ili nemanje sklonosti da se troi na
stvari koje su postavljene kao dunosti, odbijajui da troi neznatnu
18

sumu na druge ljude i njihove potrebe i patnje. Nekoliko faktora

odreuje granice ovjekovih dunosti, kao to su poloaj samog
ovjeka, osobe iz njegove okoline npr. rodbine, komije, prijatelji,
okolnosti i tako dalje. Ali u svim ovim prilikama konani sudija je
ovjekov razum. Kada ovjek troi na obaveze koje su mu
postavljene kao njegove dunosti, on nije krt. U dareljive spada
kada troi preko granica dunosti sa punim raspoloenjem, i bez
misli u kojima oekuje vraanje toga od bilo kojeg ovjeka, u bilo
kojem obliku. U najvei oblik dareljivosti spadaju razni stepeni
samoportvovanja (samoodricanja). Najgori oblik krtosti (pohlepe)
podrazumjeva nedostatak troenja ak i na samog sebe uprkos
najnunijih potreba, jer se ne eli rastaviti od para (novca).
Neprekidno razmiljanje o svrsi bogatsva, o smrti, i o
potrebi Allaha (d..) za ovjeka i za njegovu djecu, da pouri da
potroi novac za sevap kada se za to ukae prilika, i tjeranje
(proganjanje) svih loih misli i protivljenja su lijekovi za pohlepu i
krtost.
Ueni ljudi se razilaze oko toga da li je vei stepen bogatog
ovjeka koji je zahvalan Allahu (d..) ili stepen "siromanog
ovjeka koji je zadovoljan i strpljiv". Openito, siromatvo je bolje
od bogatstva, iako je istina da je izvjestan broj Poslanikovih ashaba
bio bogat. Oni su posjedovali bogatstvo tako da nisu morali moliti
(prositi) i mogli su da ga troe za Allahovo (d..) zadovoljstvo. Oni
su ga zakonski stekli (zaradili). Oni nisu uzupirali (nezakonito
prisvojili) prava drugih. Oni nisu bili rkti ve su potroili veinu ili
svo svoje bogatstvo na nain odreen od Allaha (d..). Uprkos tome
reeno je za Abdurrahmana b. Avfa, jednog od najdareljivijih ashaba da e ui u dennet sa siromanim i na svojim koljenima. Radi
toga, u bogatstvu postoji velika opasnost.

19

POROCI KOJI SE ODNOSE NA AST - VLAST

ast - Vlast (Dah) znai osvajanje i dominacija (vladanje)

nad srcima drugih. To se postie stvaranjem uvjerenja kod drugih o
savrenosti pojedinih kvaliteta (kod nekoga) koje ljudi smatraju
dobrim, kao npr. uenost, pobonost, porijeklo, ljepota i snaga. Na
ovaj nain one osobe ija je srca neko osvojio su uvijek spremni da
iskau potovanje i da mu dobrovoljno slue. Bogatstvo moe
kupiti robove ije potovanje i sluenje neko moe narediti silom.
Tako su dah i bogatstvo sredstva nareivanja potovanja i
sluenja od strane drugih, u jednom sluaju nasilno, a u drugom
dobrovoljno.
Ljubav prema dahu se moe pripisati i vezati za dva uzroka.
Jedan od njih je postizanje materijalne slobode. ovjek trai dah
kao razumsku mjeru za sigurnu budunost. Druga se nalazi u
ovjekovom Boanskom kvalitetu. ovjekovo srce tei prema tri
vrste kvaliteta saglasno sa tri temeljna elementa njegove prirode,
naime, Boanski, ivotinjski i divlji. Boanski kvaliteti
predodreuju nekoga da bude bez suparnika u savrenstvu. Niko ne
moe biti neuporediv u savrenstvu, uprkos tome to elja za tim
uvijek postoji. Ako je nemogue da se bude bez premca u
savrenstvu, slijedei najbolji pravac je da se bude gospodar drugih.
Radi toga, elja da se ima mo nad drugima prirodno vlada
ovjekom.
Ali srcima ljudi se moe vladati samo stvaranjem uvjerenja
u njima o savrenosti neijih kvaliteta. Ostvarenje savrenstva ima
20

svoje granice. ovjek uvijek ne dostie ideale. Otuda onaj koji ima
prekomjernu ljubav za dahom pada u dvolinjatvo, i pokuava da
prevari ljude da je on vei nego to stvarno jeste. Savrenstvo lei
u znanju i slobodi. Znanje znai, znanje istine o Allahu (d..), dok
sloboda znai slobodu od prohtijeva tijela i ljubavi za dunjalukom.
Neznalica trai mo, ali ne i znanje i slobodu.
Ba kao to je i elja za bogatstvom koja je sutinska za
ispunjavanje neijih osnovnih potreba u redu, tako je i elja za
dahorn koja je potrebna za slijeenje puta propisanog od Allaha
(d..). ovjek moe osvojiti srca onih ija im je pomo potrebna
na putu ka Allahu (d..). Bogatstvo i dah su poeljni samo kao
sredstvo a ne kao cilj. Ali ako ih ovjek eli kao cilj, nema tete u
tome sve dotle dok on ne vara druge u njegovom postizanju.
Dozvoljeno je da neko eli poziciju za koju je kvalifikovan
(sposoban). Dozvoljeno nam je da ne objavljujemo svoje greke da
bi izbjegli gubljenje potovanja od strane drugih. Ali nam je
zabranjeno da stvaramo utisak kod drugih da posjedujemo kvalitete
koje stvarno ne posjedujemo.
Ljubav za dahom (vlau - au i moi) pokazuje
moralnu i duhovnu smrt. Radi toga je neophodno izlijeiti se od nje.
Postoje dva naina na koje se ona moe lijeiti:
(1)

(2)

ovjek mora stei vrsto vjerovanje da dah nije

trajan (vjean). On zavrava sa smru. Ovo e pomoi
samo dalekovidnim ljudima. Veina ljudi misli samo
na sadanjost ili na bliu budunost. Oni moraju da
znaju da posjedovanje daha izaziva zavist i da e za
kratko vrijeme stvoriti neprijatelje.
Praktian put je da ovjek uini tako da ljudi izgube
respekt prema njemu. Ovo, meutim, ne treba uraditi
injenjem grijeha.

ovjek mora istraiti uzroke koji ga ine zadovoljnim kad je

pohvaljen (hvaljen) i otkloniti ih:
21

(1)

(2)

Pohvale su ili lane ili istinite. Ako su istinite odnose

se ili na kvalitete savrenstva u znanju i pobonosti
ili na neija svjetovna dobra. Mudar ovjek nee
osjeati zadovoljstvo sluajui pohvale za svoja
ovosvjetska dobra, jer ona nisu trajna niti odraavaju
bilo kakvu njegovu vrlinu. to se tie kvaliteta znanja
i pobonosti, njihovog posjedovanja, a ne druge
pohvale u vezi sa njima, to mu mora davati
zadovoljstvo. Stoga, mora biti pun zahvalnosti Allahu
(d..) za njihovo posjedovanje, jer uvijek postoji
vjerovatnoa od mnogih neprijatelja koji se
pretvaraju da se dive.
Pohvale uveavaju ugled, pa znaj, da je Allah (d..)
jedini koji je moan da izlijei i sauva ovjeka od
njegove ljubavi za pohvalama.

Na najniem stepenu ljubavi i robovanja je ovjek,

zadovoljan kada ga hvale, a povrijeen kada ga kritikuju. On mrzi i
postaje osjetljiv (osvetoljubiv) prema osobi koja loe govori o njemu.
Na najveem stepenu pobjede nad ovim porocima je ovjek vjernik
koji ne samo da postaje ravnoduan na bolove i zadovoljstva, ve je
povrijeen kada ga hvale, a zadovoljan kada ga kritikuju. Ovo je
stepen savrenstva, i on se ne moe dostii bez vrlo intenzivnog i
ustrajnog nastojanja (terbijeta - odgoja).

22

RIJA' - LICEMJERJE - (DVOLINOST)

Rija' (licemjerje) se ispoljava u nastojanju da se pridobiju

ljudi djelima pobonosti. Ljubav i vlast nad srcima ljudi (dah) je
korjen itavog rija'a. Ako, meutim, dah doe bez da ga neka osoba
eli i trai, onda nema tete u tome. Poslanik i prve Halife su ga
imali. (Allah d.. im je dao i ast i mo i vlast).
Licemjerje moe pokazati svoje postojanje (lice) na
nebrojene naine, kao na mravom slabom i zaputenom tijelu,
nemarnom oblaenju, vjetom i pobonom govoru, dugim
molitvama, razmetanjem i pokazivanjem milostinje i poniznom
ponaanju. Sve vrste licemjerja u ibadetu su predmeti Allahove
(d..) srdbe.
Postoje dvije vrste licemjerja: javno i tajno. Javno licemjerje
je oigledan uzrok nekog djela. Ono je javno radi toga to se zna za
licemjera i to to drugi lahko mogu da razumiju. Tajno licemjerje
nije samo po sebi uzrok djelovanja, iako je djelovanje koje je
naizgled uraeno radi samoga sebe esto inspirisano ovim tajnim
licemjerjem. U nekim sluajevima tajno licemjerje nije javni uzrok
djelovanju, niti djelovanje ini lakim, ve je sakriveno u srcu. Ako
ono nema uticaja na djelovanje, teko ga je otkriti u nedostatku ovih
simptoma. Najjasniji simptom ovoga je vrsta zadovoljstva i saznanja
da ljudi znaju za neiji ibadet. Jo skrivenije licemjerje je ono u
kojem nema elje za saznanjem da ljudi znaju za njegov ibadet, niti
za bilo kakvo zadovoljstvo u objavljivanju njegovog ibadeta ali,
ipak on se osjea ugodno kada ga ljudi prvog pozdravljaju, ili su pri23

jateljski raspoloeni prema njemu, ili mu ine ustupke u odnosu sa

njim, zatim osjea lagani bol ako se tako ne postupa prema njemu.
To pokazuje da ibadeti nisu bili potpuno iskreni, nego je iza njih
postojalo suptilno (jedva primjetno) tajno licemjerje.
Vrste i podjele tajnog licemjerja su nebrojene. Sve dok neko
nalazi razlike izmeu ovjeka i ivotinja u pogledu njihovog znanja
o neijem ibadetu, tu ostaju primjese tajnog licemjerja u iskrenosti
neijeg djelovanja. Ako je neko iskren u svom djelovanju, on se
bavi znanjem radi samog Allaha (d..).
Lijekovi za licemjerje su oskudni i neukusni, a njegovo
lijeenje je teko, ali je licemjerje smrtonosno oboljenje i mora se
lijeiti. Glavni uzrok licemjerja je ljubav za dahom (au) koja
ima tri oblika:
(a)
(b)
(c)

imati ljubav za zadovoljstvom od pohvala,

imati bol od kritika, i
pohlepa, lakomost i elja da se posjeduju stvari koje
pripadaju drugima.

Pohlepa za stvarima koje pripadaju drugima se moe lijeiti

postizanjem dubokog uvjerenja da je stvarni davalac stvari Allah
(d..) i da pohlepa vodi ponienju i vrlo estim bolovima na ovom
svijetu, i neprestanim na buduem. Znanje o opasnostima i tetama
licemjerja je jedini nain da se ono izlijei. Postoje isto tako i
praktini lijekovi.
ovjek mora uiniti pravilom da ibadete obavlja u tajnosti,
izuzev kada prisustvuje skupnim molitvama. lako ne moemo
potpuno kontrolisati ulazak tetnih ideja u naa srca, moramo uiti
da mrzimo takve ideje, i da ih sasjeemo u korijenu.
A ti o duo smirena, vrati se
Gospodaru svome zadovoljna,
a i On tobom zadovoljan,
24

pa ui meu robove Moje,

i ui u dennet Moj!
(Sure Fedr, 27,28,29 i 30. ajet)
...i due i Onoga koji je stvori pa joj put dobra
i put zla shvatljivim uini.
(Sure ems, 7 i 8.)
...zato ne korite mene, ve sami sebe...
(Sure lbrahim, 22. ajet /dio/)

25

OSVRT

Risala od Imami Gazalije koja je pred nama, vrlo je

znaajna za sve muslimane vjernike, ona nam pokazuje i ukazuje
poroke nae due-nefsa. Muslim-vjernik duan je da to znanstveno
sazna a onda putem ibadeta da ojaa svoj iman da bi se izborili za
lijepo ponaanje, ponaanje koje odgovara ovjeku vjerniku. Jedno
bez drugoga nema vrijednosti.
Za one koji ele da stupe-uniu u duhovni svijet, koji se
bave tarikatom trebaju da znaju da nikakva duhovna dostignua
nee imati dok svoju duu-nefs ne upokore i ne dovedu na stepen
mutmeinne. Dua-nefs ima etiri stepena-mekama koji se moraju
proi tj. kroz koje e proi. Znanstveno ih samo znati i o njima
govorom raspravljati bez primjene i ostvarenja je prevara samog
sebe. Tako se znanstveno (ilmen) moe i o drugim mekamima
govoriti i raspravljati a da dotini nema nikakvog duhovnog
napretka ni dostignua. Oni koji znanstveno ovo znaju, oni esto
vide druge u ovim porocima mada i sami u to upadaju, esto
ujemo napade i prigovore jednih na druge sa tekim optubama i
klevetama.

Autor OSVRTA je ejh Zakir Bekti, Hadimu Tarika, Sarajevo

26

ovjek vjernik sa ovim uputama vjerske etike duan je da

sebe upozna i spozna, da sve ono to je suprotno od vjerske etike
otkloni iz sebe. Ostavi druge posmatraj sebe a ono to loe vidi
kod drugoga, pogledaj ima li to isto kod tebe. Muhammed a.s.
kae: "Doao sam da oplemenim (upotpunim, usavrim) plemenite
udi." Neki kau da je to odgoj, ponaanje ovjeka u sferi njegova
ivota i rada. Neki to nazivaju "Ahlaki hamidom", hvaljenim ili
pohvaljenim ponaanjem, i jo nizom drugih naziva, imena. Sufije
sam tasavvuf nazivaju Ahlaki hamidom, pa onoga ko je savreno
upotpunio Ahlaki hamidu nazivaju mutesavifom tj. ovjekom koji
se bavi tasavvufom, ovjek koji je spoznao. Kako onda da ovjek
razumi pojavu u kojoj je ovjek znan a slabog ponaanja.
Pitao sam jedne prilike profesora ahlaka za ovu pojavu, pa
mi je on to ovako odgovorio: "Moji uenici u veini, ahlak znaju za
pet (5), ali u praktinom ponaanju bi ih ocijenio sa slabom ocjenom. Pitao sam dalje; a kako to da savladaju da i u praktinom
ivotu i radu bude ocjena pet. On mi je odgovorio: Moraju nai
ovjeka koji se ponaa po njihovom znanju pa da to i praktino
vide, slino ueniku zanatliji koji poslije teorije mora savladati i
praktini dio da bi dobio diplomu i naziv majstora. Rekao sam mu
pa to je veliki problem sa naom edukacijom i suprotan je sunnetu
Allahovog poslanika. Da, rekao je, mi neto radimo i praktino ali
je to nedovoljno osim toga mi nemamo ni dovoljno vremena a ni
prostora da to izvedemo, svodi se sve da se kae i naui, a dalje
ostaje onako kako smo kazali."
Mi esto govorimo da je na poslanik Muhammed a.s. pa i
njegovi ashabi nai uzori, ali to to govorimo nalazi se u knjigama
i priama, problem je nai ovjeka koji to nosi u svom srcu i svojoj
dui i koji to praktino pokazuje da bi mi teoretiari mogli vidjeti.
Neki kau da je ta neusklaenost, pomanjkanje imana - vjere, ali
nam ne govore ta je to iman, pa iako neto o tome govore, opet je
to samo govor, rijei, a djela, gdje su djela i potvrda koju mora
neko potvrditi. Islamska etika kroz praksu djelovanja jednog
muslimana pokazuje njegov iman tj. pokazuje da je dotini svoju
27

duu-nefs upokorio onako kako je naredio njen Stvoritelj i Njegov

poslanik, a iza toga dolazi "Ikan" i "Ihsan", da li je to ono to
elimo?

28

29