7

RASPRAVA O
NACIONALIZMU:
FILOZOFSKI POGLEDI
NA NACIONALIZAM
SUKOBI 19. I 20. STOLJEA
DEBATING NATIONALISM: PHILOSOPHICAL VIEWPOINTS ON
NATIONALISM 19TH AND 20TH CENTURY (DIS)AGREEMENT

BOJANA KLEPA POGRMILOVI

Fakultet politikih znanosti u Zagrebu,
Advanced Master of European Studies
boja@hotmail.com

UDK 323.1:1
329.12(4)
datum prihvaanja 24. lipnja 2011.
prevela ELJKA KELKEDI

SAETAK
Prvi dio rada obrauje koncept nacionalizma liberalnih nacionalista ranoga devetnaestog stoljea. Predstavljene su glavne toke koncepta nacionalnosti dvojice
suvremenika Engleza Johna Stuarta Milla i Francuza Ernesta Renana. U drugome
dijelu rada u etiri se koraka propituje i analizira shvaanje nacionalizma Eliea
Kedouriea. Trei dio obrauje glavne rasprave o nacionalizmu: jednu iz 19. stoljea
John Stuart Mill protiv Lorda Actona, a drugu iz 20. stoljea iji su glavni akteri
Kedourie i Hannah Arendt. Posljednji dio rada nastoji prikazati sukobe spomenutih
filozofa oko uloge Francuske revolucije u stvaranju nacionalizma kao svojevrsnoga
okidaa za svakoga tko promilja o nacionalizmu.
KLJUNE RIJEI
Elie Kedourie, Ernest Renan, Francuska revolucija, Hannah Arendt, Lord Acton,
John Stuart Mill, multinacionalna drava, nacija, nacionalizam

NACIONALIZAM 19. STOLJEA

NACIJA/NACIONALNOST U OIMA
LIBERALNIH NACIONALISTA
Jedan od najveih filozofa devetnaestoga stoljea, esto klasificiran kao
predstavnik utilitarizma i liberalnog nacionalizma, John Stuart Mill u
svojoj knjizi Razmatranja o predstavnikoj vlasti (Considerations on Representative Government) definira moment u kojemu moemo rei da
dio ovjeanstva (portion of mankind) konstituira Nacionalnost: Ako
su meusobno povezani zajednikim simpatijama koje ne dijele s drugima
zbog ega meusobno surauju radije nego s drugim ljudima, elja da
budu zajedno pod istom vlau i to vlau iskljuivo sastavljenom od njih
samih ili dijela njih (Mill, 2004: 196). Nadalje, vano je naglasiti koliko je
za Millov koncept nacionalnosti kljuan osjeaj sam po sebi, zajednike
simpatije koji osjeaju pripadnici iste nacije ili, drugim rijeima, njihova
zajednika volja koja ih potie na ivot u istoj dravi.
Prema Millu prvo je potrebno imati naciju, a nakon toga dio ovjeanstva koji ve konstituira Nacionalnost moe formirati dravu zbog
njihove zdruene elje da budu pod istom vlau. On tvrdi da postojanje
ovoga sentimenta nacionalnosti predstavlja sluaj prima facie za ujedinjavanje svih lanova nacionalnosti pod istom vlau (Mill 2004: 197).
Ovaj osjeaj moe biti uzrokovan razliitim uzrocima poput rase, jezika,
religije i nacionalne povijesti.
Mill takoer raspravlja o situacijama u kojima se jedna nacionalnost moe stopiti s drugom; postoji vie tipova stapanja, prema stupnju
razvoja nacija koje se stapaju i prema njihovoj veliini, no Mill naglaava
da kada se inferiorni i nazadniji dio ljudske vrste stapa s drugim, civiliziranijim, ovaj tip apsorpcije ide uvelike u korist inferiornoga. Mill navodi
primjer za tu tvrdnju, spominjui da je za Bretonce pogodnije da budu
uneseni u struju ideja i osjeaja visoko civiliziranih kulturnih ljudi, pretpostavljajui da bi oni, ako ne bi postali dijelom francuske nacije (ba kao
i Velani u usporedbi s britanskom nacijom), ostali divljaci u svojoj vlastitoj maloj mentalnoj orbiti (Mill, 2004: 201). Iako ovo moda nije oito,
potonja Millova tvrdnja u dananjem svijetu predstavlja kljuno pitanje
bez jednostavnoga odgovora. Bilo postavljajui ga kroz multikulturalizam
i liberalizam, bilo raspravljajui isto kroz poznatu latinsku izreku si fueris Romae, Romano vivito more; si fueris alibi, vivito sicut ibi, pitanje
traenja zadovoljavajuega modusa vivendi u multikulturalnim, multietnikim, multitradicijskim ili multinacionalnim dravama ostaje otvoreno
i nerijeeno.

10

S druge strane Ernest Renan, francuski filozof iz pokrajine Bretanje,

jo jedan predstavnik liberalnoga nacionalizma, kae da je nacija dinastija
koja predstavlja antika osvajanja. Objanjava kako je nacija, na neki nain, duhovni princip koji predstavlja veliku solidarnost sastavljenu od
dva elementa prolosti i sadanjosti. Jedno je zajedniko posjedovanje
bogate batine sjeanja; drugo je zbiljska suglasnost, elja za zajednikim
ivotom. Drugim rijeima, nacija je sastavljena od zajednike slave u prolosti i zajednike volje u sadanjosti (Renan, 1996: 80). Kroz esej What
is nation? Renan konanu definiciju ne iznosi prije zadnjega odlomka, nego raspravlja kroz pet toaka i postavlja pitanje: na kojem bismo temelju
trebali graditi pravo nacije? Jesu li to kao to se moe pronai u veini
literature rasa, jezik, religija, zajedniki interesi ili geografija? Renan dolazi do zakljuka da nita od nabrojenoga ne stvara naciju; naciju stvara
moralna svijest velika agregacija ljudi zdravoga razuma i toploga srca
(Renan, 1996: 83). iek parafrazira Renana i tvrdi da je najbolja definicija
nacije ona koja je definira kao veliku grupu ljudi koji dijele zajednike lai
o svojoj prolosti, zajedniko neprijateljstvo prema susjedima i zajednike
iluzije o budunosti (iek, 2011).

KONCEPT(I) NACIONALIZMA U 20. STOLJEU

KEDOURIEOV NATIONALISM U ETIRI KORAKA
Porijeklo i obiteljska pozadina imali su snaan utjecaj na rad Eliea Kedouriea,
posebno na njegovo istraivanje u djelu Nationalism. Kedourie je bio idov
roen u Bagdadu; njegov je prijatelj u knjizi Tribute to Elie Kedourie napisao
da progon manjina u Iraku uspostavljen pod nacionalnim reimom potvruje (ne samo potvruje, ve i utjee na, op. a.) Kedouriev zakljuak da je nacionalizam antiindividualisitki, despotski, rasistiki i nasilan. Kedourieva
glavna teza temelji se na njegovu vjerovanju da je nacionalizam doktrina izmiljena u Europi u 19. stoljeu i artikulirana u zemljama njemakoga govornog podruja (Kedourie 1995: 9, 148). Ova tvrdnja djelomino je osporena
Savichevom reinterpretacijom Benedicta Andersona u kojoj iznosi da nacija
svoje porijeklo ima u prvobitnome nacionalizmu (originary nationalism)
Kreolaca Latinske Amerike, koji su usvojili i prilagodili europski, azijski i
afriki nacionalistiki pokreti (Savich, 5). Kedourieva glavna teza temelji se
na tvrdnji da je esencija nacionalizma stapanje volje pojedinca s voljom nacije. Nadalje nastavlja da ova doktrina iznosi da je ovjeanstvo podijeljeno
u nacije, da su nacije poznate po odreenim karakteristikama koje se mogu
utvrditi te da je jedini legitimni tip vlasti samovlast (Kedourie, 1995: 110, 9).

11

Kedourie nastoji objasniti raanje nacionalizma u etiri koraka pri

emu tvrdi da je, da bi se rasvijetlila ova doktrina, potrebno ispitati sudbine odreenih ideja u europskoj filozofijskoj tradiciji te kako su te ideje dobile na znaaju u ovome odreenom periodu (Keodurie, 1995: 10).
Prvi korak za Kedourieja predstavlja Francuska revolucija, kad je nacija
oznaavala odreeni broj pojedinaca koji su oznaili svoju volju kao nain svoje vlasti (Kedourie, 1986: 58). Iako je za vrijeme Francuske revolucije uveden koncept nacionalnoga suvereniteta, za Kedourieja Francuska ipak nije domovina nacionalizma. Zapravo, Kedourie odgovornima
za raanje nacionalizma smatra zemlje njemakoga govornog podruja.
Francuska revolucija samo je stvorila politiko ozraje pogodno za raanje nacionalizma, a doktrina nacionalizma bila je artikulirana u Njemakoj. Meutim, jedan od kljunih razloga zato se to dogodilo upravo
u Njemakoj bila je francuska agresija (vidi Kureli, 1998: 145). Prema
tome Kedourie je pokuao podrati vlastitu tezu iznoenjem razmiljanja
trojice njemakih filozofa (Immanuela Kanta, Johanna Gottlieba Fichtea i
Johanna Gottfrieda Herdera) u tri koraka, tvrdivi da se dogodila jo jedna revolucija (prva je Francuska, op. a.) u svijetu ideja koja je potaknula
stvaranje nacionalizma (Kedourie, 1995: 19). Ipak, raspravljavi o ulozi
ove trojice filozofa u raanju doktrine nacionalizma, jasno je naglasio
posebno referirajui se na Kanta da se filozof koji poalje filozofski sistem u svijet ne moe drati odgovornim za implikacije koje drugi iz njega
opravdano mogu izvui (Kedourie, 1995: 27).
Kedouriev drugi korak u raanju nacionalizma odnosi se na Kantov koncept samoodreenja i slobode. Kantov koncept slobode ovjeku
odreuje slobodu kada se pokorava moralnim zakonima koje nalazi u
sebi, a ne u vanjskome svijetu (...), a volja je ovjeka slobodna kada je
usklaena s kategorikim imperativom (...). Prema tome dobra volja, koja je slobodna volja, ujedno je i autonomna volja (Kedourie, 1995: 2329).
Nadalje se moe rei da je Kant inzistirao da je ideja o univerzalnoj zakonodavnoj volji svakoga racionalnog bia najvii princip moralnosti (Kain, 2004: 257). Kedourie stoga zakljuuje da je koncept samoodreenja
postao vrhovno politiko dobro i da je za volju toga Kant bio spreman
prihvatiti brutalnost zato to nije dozvoljavao paradoksalnu i opasnu
mogunost da samozakonje (self-legislation), ogranieno niim osim samim sobom, moe prihvatiti zlo kao dobro iz svoje perspektive (Kedourie, 1995: 29, 143). Kedourie nikad nije direktno napao ili krivio Kanta
za doktrinu nacionalizma, nego je rekao da Kantove ideje, drukije promatrane i pravilno interpretirane, mogu posluiti kao poticaj nacionalistikome miljenju.

12

Iznosei sljedei korak u raanju nacionalizma, Kedourie tvrdi

da je Kantova ideja samoodreenja postala vodea misao u moralnom
i politikom diskursu njegovih nasljednika, posebice Fichtea (Kedourie,
1995: 142). Prema tome Fichteovo objanjenje, moda ak popravljanje
ili unapreenje, Kantova koncepta stvari-po-sebi predstavlja trei korak
Kedourieve analize. Fichte je razlagao da ustvrditi postojanje i realnost
neega znai ustvrditi da to neto postoji, da je realno za nas, u naoj svijesti; ne moemo ii iza ili izvan nae svijesti. Kedourie ironino odgovara
tvrdnjom da je kontradiktorno rei da stvari-po-sebi postoje, ali ih mi
ipak ne moemo spoznati; ili smo ih u stanju spoznati, ili one ne postoje
(Kedourie, 1995: 35). Nadalje, Fichte tvrdi da je svemir organska cjelina
iji nijedan dio ne moe postojati bez postojanja svih ostalih. Kedourie
primjeuje da je osobita implikacija ovoga gledanja, vrlo relevantna u politici, ta da svijet dolazi ispred, vaniji je i vei od svih svojih dijelova (...)
iz ega slijedi da sloboda pojedinca, koja je njegovo samoostvarenje, lei
u njegovu identificiranju s cjelinom. Prema Kedourievoj interpretaciji u
Fichteovoj teoriji potpuno samoodreenje pojedinca iziskuje nacionalno
samoodreenje, pa, obzirom na injenicu da je Fichte Kantov nasljednik,
njegove ideje predstavljaju logian razvoj nacionalistike doktrine, posebno koncept nacionalnoga samoodreenja (Kedourie, 1995: 142). Potpuna sloboda oznaava apsorpciju u cjelini (...) pojedinac se tada ne moe
smatrati samobitnim. On ini dio cjeline i iz nje izvodi smisao (Kedourie,
1995: 3839). Nadalje Kedourie istie da, zbog Fichteove teorije, drava
nije skup pojedinaca koji su se okupili radi zatite vlastitih pojedinanih
interesa: drava nadvisuje pojedinca i dolazi prije njega (Kedourie, 1995:
3839). Prema Barettu Kriegelu Fichteovi su govori upueni njemakom narodu katekizam nacionalne filozofije (vidi Lalovi, 2005: 44).
Iako su ove tvrdnje neki autori osporavali, o tome se u ovom radu nee
raspravljati.
Posljednji dio Kedourieve slagalice predstavlja njemaki filozof i
predstavnik pokreta Sturm und Drang Johann Gottfried Herder koji je
zasluan za kovanje termina nacionalizam. Raznovrsnost je za Herdera
temeljna karakteristika svemira i oito Boje djelo, a ne uniformnost
(Kedourie, 1995: 56). Herder naciju smatra zasebnim prirodnim entitetom odreenim od Boga. Kedourie ga smatra odgovornim za nacionalistike zahtjeve, dok se za Herdera najbolji politiki poredak postie kad
svaka nacija formira vlastitu dravu. Osim toga, drave s vie naroda su
prema Herderu neprirodne, ugnjetavake i, konano, osuene na propast (Kedourie, 1995: 58).

13

NACIONALIZAM KAO ARITE

FILOZOFSKIH NESUGLASICA
SPOR U 19. STOLJEU MILL PROTIV ACTONA

Suprotno ve predstavljenomu konceptu prava nacije, poznati britanski

povjesniar i politiar Lord Acton u svome vrlo poznatom eseju Nacionalnost (Nationality) prihvatio je poziciju da samo pojedinac posjeduje
moralno i politiko pravo i da su klase, rase i drave u najboljem sluaju agregacije (grouping), a u najgorem mukotrpne ljudske izmiljotine i
prema tome nemaju inherentna prava (Massey, 1969: 495). Za Actona
je kljuni, povijesni trenutak bilo potlaivanje Poljske, kad je cijela nacija te velike Drave bila podijeljena meu njezinim neprijateljima. Ovo
je prema njegovu miljenju probudilo teoriju nacionalnosti u Europi,
pretvorivi uspavano pravo u tenju i uvstvo u politiki zahtjev (Acton,
1948: 171). Actonova nesuglasica s Millom polazi od njegove tvrdnje da
teorije apstraktne ideje ili idealne drave mogu biti korisne samo ako su
izazvane odreenim nedvojbenim zlima. Ove teorije mogu biti vrijedne
samo u opoziciji, kao upozorenje ili prijetnja, no nikada ne mogu sluiti
kao temelj za rekonstrukciju civilnoga drutva (Acton, 1948: 168). Osim
toga, on se uvelike razilazi s Millom tvrdnjom da se pretpostavljalo da je
jedinstvo postojalo odvojeno od predstavnitva i vlasti, potpuno neovisno
o prolosti i, u svakome trenutku, sposobno za izraavanje ili promjenu
miljenja. Acton kritizira Millov koncept predstavnike vlasti koji zahtijeva potovanje principa nacionalnosti zato to se njegovo gledite temelji na principu multinacionalnosti prije nego na asimilaciji jedne nacije s
drugom radi uspostavljanja nacije-drave. Acton tvrdi da je suivot nekoliko nacija pod jednom Dravom test, kao i najbolje osiguranje njezine
slobode te da je kombinacija razliitih nacija u jednoj dravi utoliko nuni uvjet za civilizirani ivot, koliko je i kombinacija ljudi u drutvu. Uz to
nastavlja da je multinacionalnost jedno od glavnih orua civilizacije te je,
kao takva, u prirodnome i boanskome poretku te ukazuje na dravu napredniju od one nacionalnoga jedinstva koja predstavlja ideal modernoga
liberalizma (Acton, 1948: 185). S druge strane Mill tvrdi da su slobodne
institucije gotovo nemogue u multinacionalnoj dravi sastavljenoj od
razliitih nacionalnosti. Meu ljudima bez osjeaja zajednitva, posebno ukoliko itaju i govore razliitim jezicima, jedinstveno javno mnijenje,
potrebno za funkcioniranje predstavnike vlasti, ne moe postojati (Mill,
2004: 392). Nadalje Acton prepoznaje izravnu poveznicu izmeu, njemu

14

nepoeljnih, suvereniteta naroda i nacionalnoga samoodreenja. Acton

odbacuje Millovu naciju-dravu zato jer ne titi individualne slobode poput multinacionalnih drava. Sasvim suprotno, nacije-drave su prijetnja
slobodi (Kureli, 2006: 22).
SPOR 20. STOLJEA KEDOURIE VS. ARENDT

Velika nesuglasica dvoje poznatih filozofa 20. stoljea Eliea Kedouriea i

Hannah Arendt poiva na njihovu shvaanju dvaju tipova nacionalizma.
Kedourie, na neki nain, slijedi Actonovo razmiljanje o nacionalizmu.
Acton, govorei o nacionalizmu, iznosi dva tipa shvaanja nacionalizma
francuski i engleski. Francuska teorija temelji se na nacionalnome jedinstvu, koje je proizvod demokracije, a engleska s druge strane tvrdi da
nacionalna sloboda pripada teoriji slobode. Acton prema tome zakljuuje
da teorija jedinstva (francuska, op. a.) naciju ini izvorom despotizma i
revolucije, dok ju teorija slobode (engleska, op. a.) ini bastionom samoupravljanja i najveim ogranienjem prevelikoj moi drave (Acton, 1984:
184). Kedourie slijedi ovo razlikovanje i Nijemce svrstava na francusku
stranu te, na neki nain, nastoji dokazati da englesko shvaanje nacije
nije moglo dovesti do nacionalizma zato jer je temeljeno na individualnoj
slobodi.
U teoriji Hannah Arendt jasna je poveznica ili, bolje reeno, most
izmeu imperijalizma i nacionalizma te, osim toga, izmeu ovinizma i
pan-nacionalnih pokreta. Imperijalizam oslabljuje naciju. U teoriji, izmeu nacionalizma i imperijalizma postoji ponor; u praksi, taj se ponor
moe premostiti i premoen je. Ideoloki govorei, most izmeu imperijalizma i nacionalizma naziva se ovinizam (...) ovinizam je otpoetka
obiljeio nacionalizam svih imperijalista (Arendt, 1945: 457). Prije nego
to nastavim, vano je naglasiti da H. Arendt takoer razlikuje dva tipa
nacionalizma. Prvi se naziva plemenski nacionalizam pokretaka snaga kontinentalnoga imperijalizma koja je entuzijastino upila tradiciju
miljenja o pojmovima rase (race thinking) (Arendt, 1979: 229, 225).
Plemenski nacionalizam prema tome obino se povezuje sa srednjoeuropskim i istonoeuropskim zemljama i ustraje u tome da je narod
okruen svijetom neprijatelja, jedan protiv sviju (...) narod je jedinstven,
individualan, neuskladiv sa svima drugima te teoretski opovrgava samu
mogunost zajednitva ljudske vrste i to puno prije nego se koristi za
unitenje ovjenosti (Arendt, 1979: 227). Bio je rairen meu narodima
Austro-Ugarske i Ruskoga Carstva, izrastao iz atmosfere iskorijenjenosti (rootlessness) (Arendt, 1979: 232). Plemenski nacionalizam ima malo

15

zajednikoga s drugim tipom, zapadnim nacionalizmom, koji Arendt definira kao izraz prodiranja drave u instrumentarij nacije i identifikacije
graanina s pripadnikom nacije (Arendt, 1979: 231). Moriwakeova prilino povrna interpretacija shvaanja zapadnoga i istonoga nacionalizma H. Arendt govori o tome da zapadni nacionalizam ima liberalne
karakteristike i sukladan je s liberalnim sistemom drave-nacije. S druge
strane istoni nacionalizam ima etnocentrike karakteristike i pokazuje
iskljuivost prema drugim nacionalnim grupama zasnovanu na pseudoteologiji (Moriwake, 2010).
Razlikovanje dvaju shvaanja nacionalizma H. Arendt dovodi do
potpuno drukijih zakljuaka od onih Kedourievih. Arendt jasno uvia
diferencijaciju izmeu njemakoga i engleskoga nacionalizma, no, za razliku od Kedourieja, ona vjeruje da je engleski nacionalizam odigrao vanu ulogu u stvaranju nacionalizma. Prije svega ona opaa jednu slinost
izmeu ova dva nacionalizma, a ta je da su i jedan i drugi roeni u i simulirani od srednje klase. Ipak, njemaki nacionalizam vrsta je plemenskoga,
istonoga nacionalizma koji je bio veoma vaan u stvaranju pan-germanskoga pokreta. S druge strane, za razliku od Kedourieja, Arendt tvrdi da
je rasizam glavno ideoloko oruje imperijalistike politike te da je najopasniji koncept nacionalizma ideja nacionalnoga poslanja (national
mission) bio posebno jak u Engleskoj (Arendt, 1979: 160, 182).
Nihov drugi spor temelji se na poveznici izmeu nacionalizma i totalitarizma. Dok s jedne strane Kedourie nastoji dokazati postojanje snane veze izmeu zemalja njemakoga govornog podruja i nacionalizma
koji vodi totalitarizmu, za Arendt se nacionalizam poprilino razlikuje
od totalitarizma. Najprije, vano je naglasiti da je Arendt odbacila bilo
kakvo objanjenje koje je odgovornost za nacizam pripisivalo njemakoj
kulturi uz iji je jezik i poeziju bila duboko vezana. Totalitarni elementi
bili su prisutni u Europi kao cjelini (Baehr, 2000: 7). Nadalje ona tvrdi da
das Deutsche Problem ist kein Deutsches Problem i da je potpuno apsurdno objanjavati nacizam posebnim njemakim karakterom ili tradicijom. Prema njezinu miljenju, bilo bi puno bolje kada bi ljudi razumjeli
da je kljuna karakteristika nacizma bilo vrlo opasno radikalno negiranje
tradicije. Suprotno tomu, njezin uitelj i mentor Karl Japers priznao je
da u njemakoj batini postoji neto mono i prijetee to na neki nain
predstavlja njihovu moralnu korupciju (vidi Merlio, 2007: 254).
Kedourie, s druge strane, nastoji dokazati da e nacionalizam na
kraju dovesti do totalitarizma te da je nacionalizam antiindividualistiki,
despotski, rasistiki i nasilan. Njegov idealistiki argument da je nacionalizam rezultat svjetske povijesne intelektualne greke: sluajan i lo splet

16

ideja, djelomino izveden od Kanta, rairen filozofskom nesposobnou

s katastrofalnim posljedicama (OLeary, 1997: 194) odbacio je jedan od
posljednjih velikih srednjouropskih intelektualaca polihistora Ernest
Gellner u svome poznatom lucidnom i briljantnom (prema Financial
Timesu) radu, nazvanom isto kao i Kedourieva knjiga Nationalism.
Arendt, isto kao i Gellner, ne vidi direktnu, povijesnu vezu izmeu
nacionalizma i totalitarizma koji je novi fenomen, dotad nevien te kojega je nemogue opisati klasinim politikim jezikom (Lalovi, 2004).
OKIDA SUKOBA FRANCUSKA REVOLUCIJA

Nakon iznoenja nekih zanimljivih i zasigurno utjecajnih filozofskih debata i stajalita o nacionalizmu iznimno je vano, ako nije i oito, naglasiti
da je svaki od predstavljenih mislioca, na svoj nain, znaajno utjecao na
razliite teorije o nacionalizmu. Osim toga, kao to je i predstavljeno, stajalita tih mislioca uvelike se razlikuju u mnogim aspektima. Ipak, jedan
im je okida zajedniki kad govore o nacionalizmu Francuska revolucija.
Bez obzira koje stajalite zauzimali, Francuska je revolucija imala neizbjean utjecaj na gotovo svako promiljanje o nacionalizmu i njegovu raanju.
Prema tome vrijedno je istaknuti razliita gledita o Francuskoj revoluciji
kako bismo uvidjeli iru sliku sukoba oko nacionalizma.
Nisam siguran jesam li prvi puta proitao povijest Francuske revolucije te zime ili one sljedee. Shvatio sam sa zaprepatenjem da su principi demokracije, tada prividno u tako beznaajnoj i beznadnoj manjini
svugdje (drugdje) u Europi, roeni u Francuskoj trideset godina ranije,
gdje su i postali vjerom Nacije (Mill, 1999: 46). Acton s druge strane vjeruje da je Francuska revolucije bila pogreka koja je unitila stari suverenitet francuske drave kada je porijeklo zauzelo mjesto tradicije. Nadalje on svoje stajalite o naciji (nacionalnosti) predstavlja govorei da
su Francuzi smatrani fizikim produktom, etnolokom, a ne povijesnom
jedinicom te da je moderna teorija nacionalnosti nastala djelomino
kao legitimna posljedica, a dijelom kao negativna reakcija (Acton, 1948:
172173). Kako kae, upravo je Francuska revolucija prvi puta u povijesti
stvorila koncept apstraktne nacionalnosti tako da je ideja suvereniteta
naroda, nekontroliranog prolou, rodila ideju nacionalnosti neovisne
o politikome utjecaju povijesti (Acton, 1948: 173). Njegova glavna kritika Francuske revolucije odnosi se na raskid revolucinara s tradicijom i
starim institucijama ili, drugim rijeima, sa starim reimom. Suverenitet
i nacionalnost predstavljaju dva koncepta nastala Francuskom revolucijom, za Actona oba jednako nepoeljna. On zakljuuje svoj esej tvrdnjom

17

da postoje dvije sile koje su najvei neprijatelji graanskoj slobodi apsolutna monarhija i revolucija (Acton, 1948: 195). Actonovo stajalite o
Francuskoj revoluciji u potpunoj je suprotnosti s Renanovim, a uvelike se
razlikuju i njihova stajalita o nacionalnosti. Renan tvrdi da je slava Francuske to je Francuskom revolucijom proglaeno postojanje nacije same
po sebi, to je oito neprihvatljivo za Actona (Renan, 1996: 68). U velikom
dijelu svoje kritike Francuske revolucije Acton je pod utjecajem filozofije
Edmunda Burkea. Meutim glavna razlika izmeu njih dvojice poiva na
injenici da Burke Revoluciju samu po sebi ne smatra neprijateljem. Naprimjer, Burke brani Slavnu revoluciju iz 1689. za razliku od Francuske
revolucije iz 1789. godine, tvrdei da Britanci nisu propitivali svoju ustavnu tradiciju, nego su je potvrdili i utemeljili ponovno nakon Revolucije. S
druge strane Francuzi su svjesno prekinuli i unitili svoju staru pravnu
tradiciju. Meutim Burkeove argumente razmotrio je i kritizirao poznati
francuski mislioc Alexis de Tocqueville u svojoj knjizi Stari reim i revolucija (Old regime and the revolution). Tocqueville Francusku revoluciju
(barem njezinu ranu fazu 1789.) vidi kao Revoluciju slobode, s obzirom
na to da se narod borio protiv despotizma. Njegov koncept revolucije prvi
je od svih politikih koncepata zato to do revolucija, po njemu, dolazi u
trenutku u povijesti kad se stare politike institucije pokuavaju oduprijeti
neizbjenomu demokratskom pokretu (vidi Tocqueville, 1994: 273275).
Kao to je spomenuto u prethodnome poglavlju, Kedourie prikazuje raanje nacionalizma kroz etiri koraka, a Francuska revolucija predstavlja
prvi od njih.
Kedourievo stajalite o Francuskoj revoluciji slino je Actonovu.
Oponirajui revoluciji, on tvrdi da ako graani neke drave vie ne podravaju politiko ureenje svojega drutva, imaju pravo i mo zamijeniti ga
drugim, vie zadovoljavajuim (Kedourie, 1986: 12). Iako je po njemu Njemaka a ne Francuska domovina nacionalizma, Kedourie smatra Francusku revoluciju djelomino odgovornom za stvaranje nacionalizma zato
to su pod njezinim utjecajem doktrine poput nacionalizma razvijene i
usavrene (Kedourie, 1986: 19). Kedouriev veliki sukob s Kantom (meu
nekim drugima) u samome je shvaanju uloge Francuske revolucije za
Immanuela Kanta Revolucije je bila prekretnica u ljudskoj povijesti dok je
za Kedouriea, zbog Revolucije, terorizam postao znakom istoe (Kedourie, 1986: 18). Zanimljivo je spomenuti da, iako se gledita o nacionalizmu
Kedouriea i Arendt uvelike razlikuju, postoji slinost u njihovim uvidima
o Francuskoj revoluciji.
U knjizi O revoluciji (On Revolution) H. Arendt pie o pravima ovjeka u Francuskoj revoluciji kao o artikulaciji apsolutnoga koja je dovela do

18

Terora jer je ciljala na trenutno rjeenje politikoga i drutvenoga problema. Apsolutni zahtjevi ne ostavljaju mjesta raspravama koje su dio pluralistikih demokracija (vidi Arendt, 1990). Drugim rijeima, poetna toka revolucije u Francuskoj bila je sloboda sloboda apstraktno shvaene
nacije i apstraktno shvaenoga ovjeka. Arendt naglaava injenicu da se
stvarnost uvelike razlikovala od izvorne ideje. Ona istie da Francuzi nisu
zapoeli revoluciju da bi postigli ostvarenje nacionalnoga suvereniteta,
nego da bi pobjegli od siromatva. Ideal Revolucije bila je sloboda, no
stvarni cilj bila je srea naroda (Kureli, 2003: 104).
Svi gore navedeni vrijedni uvidi mogli bi pokrenuti cijeli set debata
i pitanja o nacionalizmu u budunosti. Prema tome ini se kako debate
nacija-drava nasuprot multinacionalnim entitetima, asimilacija nasuprot akulturaciji, liberalizam nasuprot multikulturalizmu, nacionalizam
nasuprot internacionalizmu i druge ostaju otvorenima. Na kraju, bez pretenzija na konani zakljuak, moemo samo rei ili djeja bolest (Albert Einstein) ili lijek za probleme drave nacionalizam je bio i ostat e
popularna tema rasprava u filozofiji i u svakodnevnome ivotu.
LITERATURA
ACTON, J. E. E. D. (1948.) Essays on Freedom and Power. Boston: The Beacon Press
ARENDT, H. (1990.) On Revolution. London: Pengin books
ARENDT, H. (1979.) The Origins of
Totalitarianism. New York: Harvest Book
ARENDT, H. (1945.) Imperialism,
nationalism and chauvinism. The
review of Politics 7(4): 441461.
BAEHR, P. (UR.) (2000.) Portable Hannah Arendt. London: Penguin Books
KAIN, P. (2004.) Self-legislation in Kants
Moral Philosophy Archiv fr Geschichte der Philosophie 86: 257306.
KEDOURIE, E. (1986.) Nationalism.
London: Hutchinson University Library
KURELI, Z. (2006.) What Can
We Learn from Lord Actons Criticism of Mills Concept of Nationality? Politika misao 43(5): 1927.
KURELIC, Z. (2003.) With or Without the General Will. Politicka
misao 40(5): 100109

LAKOFF, S. (2000.) Nationalism and Democracy. Politika misao 37(1): 5683.

LALOVI, D. (2005.) Sovereign
state: fundamental legal-political
project of modernity (2) Politika misao 42(3): 2738.
MASSEY, H. J. (1969.) Lord Actons
Theory of Nationality. The Review of Politics 31(4): 495508.
MERLIO, G. (2007.) Hannah Arendt
i poratna Njemaka Anali Hrvatskog
politolokog drutva 4(1): 251264.
MILL, J. S. (2004.) Utilitarianism,
Liberty & Representative Government. Maryland: Wildside press
MILL, J. S. (1999.) Authobiography. New York: P.F. Collier & Son
MILL, J. S. (1988.) Utilitarianism, On Liberty, Considerations
on Representative Government.
London: J. M. Dent and Sons

19
MORIWAKE, D. Arendts Discussion of
Nationalisms: Its Characteristic, Logic
and Concept URL:http://subsite.icu.
ac.jp/ssri/Publications/SummaryFolder/
J54Summaries/058Nationalismsum_
Eng.pdf (4.3.2010)
OLEARY, B. (1997.), On the Nature
of Nationalism: An Appraisal of Ernest
Gellners Writings on Nationalism
Cambridge University Press,
URL:http://www.polisci.upenn.edu/ppec/
PPEC%20People/Brendan%20OLeary/
publications/Journal%20Articles/Oleary_
BJPS_Appraisal_Gellner.pdf (10.5.2010.)

RENAN, E. (1996.) What is a Nation? U: Eley, Geoff i Suny, Ronald

Grigor (ur.): Becoming National: A
Reader. New York Oxford: Oxford
University Press. Str. 4155
SAVICH, C. K. Nationalism and
War: Nationalism: Origins and
Historical Evolution URL: http://
www.maknews.com/html/articles/
savich/nationalism.pdf (8.5.2010.)
DE TOCQUEVILLE, A. (1994.) The
Old Regime and the French Revolution. New York: Doubleday
IEK, S. Situacija je katastrofalna, ali
nije ozbiljna Konferencija Subversive
Film Festivala. Zagreb, 17.5.2011.

ABSTRACT
First part of the article deals with the concept of nationalism viewed by early, XIX
century liberal nationalists. Main points on concept of nationality from the two
contemporaries, English John Stuart Mill and French Ernst Renan, will be presented.
In the second part, Ellie Kedouriess understanding of nationalism through four
steps is questioned and analyzed. Third part deals with main disagreements/debates on nationalism; one from XIX century John Stuart Mill vs Lord Acton and the
other is XX century dissent whose main actors are Kedourie and Hannah Arendt.
Last part aims to show (dis)agreements upon the role of the French Revolution in
creation of nationalism among all presented philosophers as a certain trigger that
every one pulls when perceiving nationalism.
KEYWORDS
Elie Kedourie, Ernst Renan, French Revolution, Hannah Arendt, Lord Acton, John
Stuart Mill, multinational state, nation, nationalism