Professional Documents
Culture Documents
Rudnici Kralja Solomona-H R Haggard PDF
Rudnici Kralja Solomona-H R Haggard PDF
Rudnici Kralja Solomona-H R Haggard PDF
RUDNICI KRALJA
SALAMUNA
mladost
ZAGREB 1968
Prvo poglavlje
nee biti dosadna, ma kakva inae bila, moda e ga malo osvjeiti za dan
ili dva, dok je bude itao.
etvrti i posljednji razlog: jer kanim ispripovjediti najneobiniju
pripovijest to je znam. Moda e se uiniti udnim to ja to kaem,
pogotovu obzirom na to da u mojoj pripovijesti nema ni jedne ene osim
Fulate. Ne, ekaj! Tu je i Gagul, ukoliko je ona uope ena a ne neman. Ali
njoj je bilo najmanje stotinu godina, pa stoga nije bila za udaju, i ne mogu
je brojiti meu ene. Na svaki nain mogu sigurno rei da u cijeloj
pripovijesti nema nijedne suknje.
No bolje bi bilo da se latim posla. Teka je to zadaa i ja osjeam da su
mi kola zaglibila do osovine. Ali sutjes, sutjes, kako vele Buri (siguran
sam da ne znam kako to izgovaraju) polako, polako! Na kraju e snana
sprega uvijek izvui kola, a sa slabim volovima nee nikamo stii.
A sad ponimo.
Ja, Allan Quatermain (Alan Kvotermen), dentlmen iz Durbana u Natalu,
zaklinjem se i kaem tako sam poeo svoj iskaz pred vlastima o smrti
jadnog Kive i Ventfegela. Ali nekako mi se ne ini da bi to bio dobar
poetak za knjigu. A osim toga, jesam li ja uope dentlmen? to je
zapravo dentlemen? Ja to ne znam pravo, a imao sam posla gotovo samo
s niggerima ne, izbrisat u rije nigger jer je ne volim. Poznavao sam
domoroce koji su dentlmeni, a to e potvrditi i ti, sine, prije nego to
proita ovu pripovijest. Poznavao sam, meutim, i kojekakve bijelce, pune
novaca, koji su tek nedavno doli ovamo a nisu bili dentlmeni.
Ja sam svakako dentlmen po roenju, premda cijeloga svog ivota
nisam bio nita vie nego pokretni trgovac i lovac. Ne znam, jesam li do
danas ostao dentlmen to mora sam prosuditi. Nebesa znaju da sam
pokuao da budem. U svoje sam vrijeme poubijao mnotvo ljudi, ali nikada
nisam ubijao od obijesti i nisam prljao ruke nedunom krvlju. Ubijao sam
jedino u samoobrani. Priroda nam je dala ivot pa vjerujem da je smatrala
da treba da ga branimo. Bar ja sam se uvijek toga drao pa se nadam da
me to nee teretiti kad odbije moj sat. Da, ovaj je svijet okrutan i
pokvaren, a ja sam, ovako bojaljiv ovjek, bio umijean u preveliki broj
pokolja. Ne mogu rei jesu li oni uvijek bili opravdani, ali na svaki nain
nisam nikada krao i svega sam jedanput prevario nekoga Kafra za stado
stoke. Ali taj se ovjek podlo i prljavo ponio prema meni, a osim toga me je
zbog toga neistog posla uvijek pekla savjest.
Dakle, prolo je nekih osamnaest mjeseci kako sam upoznao ser
Henryja Curtisa. To je bilo ovako: Bio sam u lovu na slonove s onu stranu
Pisac misli englesku kraljicu Viktoriju, koja je vladala u drugoj polovici devetnaestog stoljea (op. prev.).
Bio sam, odgovorih, prilino zauen to taj gospodin tako dobro zna
kuda se ja kreem, to, uostalom, bar koliko je meni poznato, nije neka
osobito vana stvar.
Ondje ste se bavili trgovinom, zar ne? umijea se kapetan Good na
svoj ivahan nain.
Da. Odvezao sam onamo puna kola robe i izvan naselja postavio logor
pa ostao ondje dok nisam sve rasprodao.
Ser Henry mi je sjedio suelice u stolici od trske s Madeire, a ruke je
naslonio na stol. Sad odjednom podie pogled i otro upre svoje krupne
sive oi u moje lice. Uini mi se da u njima razabirem neku udnu strepnju.
Niste li moda ondje sreli nekog ovjeka imenom Neville (Nevil)?
Da, jesam. Ispregao je svoje volove kraj mene da se odmori dva
tjedna prije nego to se uputi u unutranjost. Prije nekoliko mjeseci primio
sam pismo nekog odvjetnika kojim me pita znam li to se dogodilo s njim.
Ja sam mu odgovorio sve to sam u ono vrijeme znao.
Da, potvrdi ser Henry, poslae mi vae pismo. U njemu ste naveli da
je gospodin imenom Neville poetkom svibnja otputovao iz Bamangwata u
kolima s jednim vozarom, jednim goniem volova i jednim kaferskim
lovcem koji se zvao Jim (Dim). Spomenuli ste da je Neville rekao da se
kani odvesti do Inyatija, posljednje trgovake stanice u zemlji Matabele,
bude li to mogue, a onda e prodati kola i pjeice nastaviti put. Rekli ste
takoer i to da je Neville prodao kola jer ste ih est mjeseci kasnije vidjeli u
posjedu nekog portugalskog trgovca koji vam je ispripovjedio da ih je u
Inyatiju kupio od nekog bijelca ije je ime zaboravio, a taj bijelac da je s
jednim uroenikim slugom otiao u unutranjost u lov, bar kako je on to
vjerovao.
Tako je.
Nasta stanka.
Gospodine Quatermainu, najednom e ser Henry, pretpostavljam da
ne znate ili ne moete pogoditi nita potanje o razlozima puta mojega o
putu gospodina Nevilla prema sjeveru, ili prema onom cilju, kamo je ve
poao?
Neto sam nauo, rekoh i zautjeh. To je bio predmet o kojemu ba
ne bih volio raspravljati.
Ser Henry i kapetan Good pogledae jedan drugoga i kapetan Good
kimnu glavom.
Gospodine Quatermainu, ree ser Henry, ispripovjedit u vam jednu
pripovijesl i zatraiti va savjet, a moda i vau pomo. Posrednik koji mi je
Drugo poglavlje
na one uglaene donove o kojima sam itao. Bio je visok i mrav, krupnih
crnih oiju i uvijena prosijeda brka. Malo smo razgovarali jer je on slabo
govorio engleski, a ja sam samo neto malo razumio portugalski. Rekao mi
je da se zove Jose (oze) Silvestra i da ima posjed u blizini zaljeva
Delagoa. A kad je slijedeeg dana doao sa svojim pratiocem, nekim
mjeancem, ree mi Do vienja i skinu eir na starinski nain. Do
vienja, gospodine, ree, sretnemo li se ikada, bit u najbogatiji ovjek na
svijetu, pa u se sjetiti i vas. Malo se nasmijali bio sam odvie slab, a da
bi se mogao glasno nasmijah i stadoh ga pratiti pogledom. Odlazio je
prema zapadu u veliku pustinju. Pitao sam sam sebe, nije li moda lud, i
to li misli da e ondje nai?
Proe tjedan dana, i ja se poeh oporavljati od groznice. Jedne sam
veeri sjedio na zemlji pred svojim malim atorom to sam ga ponio sa
sobom, gloui posljednji batak pileta kojeg sam kupio od nekog domoroca
za komad tkanine vrijedan dvadeset pilia. Piljio sam u vrue crveno sunce
koje je zapadalo u pustinju, kad najednom ugledah neki lik, naoko
Evropljanina, jer je nosio kaput. Ugledah ga na rukama i koljenima, a onda
se uspravi i stade posrtati nekoliko koraka, ali opet pade i nastavi puzati.
Vidio sam da je netko u nevolji i poslao sam mu u pomo jednoga od svojih
lovaca. On ga brzo dovede i, to mislite, tko je to bio?
Jose Silvestra, dakako, ree kapelan Good.
Da, Jose Silvestra, ili bolje rei njegov kostur s malo koe. Lice mu je
bilo svijetlouto od groznice, krupne su mu i tamne oi upale jer mu je sve
meso nestalo s lica. Nije ostalo nila do ute pergamentne koe, sijede
kose i golih kostiju koje su strile ispod koe.
Vode! Zaboga, vode! zastenje on. Opazih da su mu usne ispucane, a
jezik koji je isplazio, nateen i crn.
Dadoh mu vode s malo mlijeka, i on je ispi poudnim gutljajima, pola
pinte ili vie a da nijedanput nije odahnuo. Onda ga ponovo uhvati
groznica; on klonu i poe buncati o Sulimanovim planinama, o dijamantima
i o pustinji. Uzeh ga sebi u ator i pomogoh mu koliko god sam mogao., ali
sve je bilo prekasno. Vidio sam da mu se pribliuje kraj.
Oko jedanaest sati se malo smirio, a ja legoh da se odmorim i
naspavam. U zoru se probudih i vidjeh u polumraku kako Silvestra onako
neobian i mrav lik sjedi i gleda prema pustinji. Prva suneva zraka sinu
uskoro iznad iroke ravnice pred nama; irila se sve dok nije tamo u daljini
doprla do hrpta jedne od najviih planina Sulimanova gorja, udaljenog vie
od stotinu milja.
grande estrada do Solomao por elle feita, donde ha tre dias de jornada at
ao Palacio do Rie. Mat. Gagoal. Reze por minha alma. Adeos.
Jos da Silvestra
Kad sam dovrio itanje pisma i pokazao kopiju nacrta to ga je stari
don Jose napisao na samrti svojom krvlju, nasta zapanjena utnja.
Da, kimnu kapetan Good, ja sam dvaput obiao svijet, pristajao sam
u mnogim lukama, ali neka me objese ako sam ikad uo pripovijest kao to
je ova, pa ni u knjizi s najveim bajkama.
udna je to pripovijest, gospodine Quatermainu, ree ser Henry.
Nadam se da ne zbijate alu s nama. Znam da se smatra doputenim da
se katkad na taj nain nasamare novi pridolice.
Ako tako mislite, ser Henry, rekoh veoma zbunjen i spremih papire u
dep, jer ne volim da me smatraju takvim glupim klipanom koji dri da je
duhovito bajati kojekakve lai, i koji se pred novajlijama neprestano
razmee izvanrednim lovakim pustolovinama koje se nikada nisu dogodile,
onda je s time stvar svrena. I ja ustadoh da odem.
Ser Henry mi stavi svoju krupnu ruku na rame. Sjednite, gospodine
Quatermainu. Oprostite mi, molim. Vrlo dobro vidim da nas ne elite
prevariti, ali ta je pripovijest tako neobino zvuala da sam jedva mogao
povjerovati.
Kad stignemo u Durban, moi ete vidjeti izvorni nacrt i pismo, rekoh
malo umiren jer, zaista kad sam malo promislio o stvari, nije mi se nita
uinilo udnim to su posumnjali u moju iskrenost. Ali nisam vam jo nita
rekao o vaem bratu. Poznajem vodia Jima koji ga je pratio. Podrijetlom je
iz plemena Beuana, dobar je lovac, a za domoroca veoma bistar. Onoga
jutra kad je gospodin Neville odlazio ugledah Jima gdje stoji kraj mojih kola
i ree duhan na rudi.
Jime, upitah ga. na kakav ste to put poli? U lov na slonove?
Ne, baas, odvrati mi on, poli smo u potragu za neim to je mnogo
vrednije od bjelokosti.
to bi to moglo biti? upitah iz radoznalosti. Je li zlato?
Nije, baas, neto jo vrednije od zlata. I on se naceri.
Nisam ga vie nita upitao, jer nisam volio da sam ruim svoje
dostojanstvo pokazujui radoznalost, ali to mi je bilo zagonetno. Jim uskoro
svri s rezanjem duhana.
Baas, pozove me.
Ja se i ne osvrnuh na nj.
Tree poglavlje
sekunda donijela odluku. Tako se esto deava kad o nekoj stvari dugo
razmiljate.
Da, gospodo, rekoh ponovo sjedajui, poi u, pa ako mi dopustite,
rei u vam i zato i pod kojim uvjetima. Najprije da vam kaem uvjete
koje postavljam:
Prvo, vi ele snositi sve trokove, a sva slonova kost ili druge vrijednosti
do kojih bismo doli ima se podijeliti izmeu kapetana Gooda i mene.
Drugo, prije nego to poemo, platit ete mi za moje usluge pet stotina
funti sterlinga, a ja se obvezujem da u vam vjerno sluili dok vi ne
odluite da odustanete od svoje namjere, ili dok ne uspijemo, ili dok vas ne
zadesi kakva teka nesrea.
Tree, da prije nego to krenemo ispostavite pismenu obavezu da ete
u sluaju moje smrti ili mog onesposobljenja mojem sinu Harryju, koji u
Londonu u Guyevoj bolnici studira medicinu, u toku pet godina isplaivati
svotu od dvije stotine funti sterlinga godinje, za koje e vrijeme vjerojatno
moi nauiti toliko da se uzmogne sam skrbiti za se. Mislim da je to sve, a
rekao bih da je prilino toga.
Nije, odvrati ser Henry, ja sve to rado prihvaam. Odluio sam da
izvedem taj pothvat, pa bih platio i vie za vau pomo, pogotovu s
obzirom na vae osobito poznavanje prilika.
Onda je teta to nisam vie traio, ali to rekoh, rekoh. A sad kad
sam rekao svoje uvjete, iznijet u vam i svoje razloge zbog kojih sam
izmijenio miljenje i odluio da poem. Prije svega, gospodo, ja sam vas
ovih posljednjih nekoliko dana obojicu promatrao pa ako to ne budete
smatrali drskou, htio bih vam kazali da mi se obojica sviate i da
vjerujem da bismo mogli biti dobri drugovi. Dopustite da vam kaem da to
mnogo vrijedi kad se ovjek sprema na tako dugaak put kao to je ovaj.
A to se tie samog putovanja, otvoreno vam kaem, ser Henry i
kapetane Good da ne drim vjerojatnim da emo se ivi vratiti, to jest ako
pokuamo prijei preko Sulimanovih planina. Kakva je bila sudbina starog
Silvestra prije tri stotine godina? Kakvu je bila sudbina njegova potomka
prije dvadeset godina? A kakav je udes zadesio vaeg brata? Otvoreno vam
kaem, gospodo, da e i nas zadesiti ista sudbina kao i njih.
Zastadoh da vidim kako e djelovati moje rijei. inilo se da se kapetan
Good malo nelagodno osjea, ali lice ser Henryja nije se promijenilo.
Moramo pokuati sreu, ree on.
Moda ete se uditi, nastavih, zato ja, iako tako mislim, a osim
toga sam, kako vam ve rekoh, bojaljive prirode, ipak polazim na takvo
neka bivolica u pokrajini Sikukuni da nikad vie nee poi u lov. No, jer
potjee od plemena Griqua, moe da eprka po vrtu. ovjeka od plemena
Zulu nikada ne moete navesti na to da se zanima za vrtlarstvo; to je
mirotvorna vjetina, a takve im vjetine ne prijaju.
Ser Henry i Good su spavali u malom atoru to ga podigoe u mom
naraninom gaju u dnu vrta (jer u kui nije bilo za njih mjesta), a obzirom
na miris naranina cvijea i pogled na zelene i zlatne plodove jer u
Durbanu moete da sve troje istodobno vidite na jednom drvetu
usuujem se rei da je to bilo veoma ugodno mjesto, pogotovu jer ovdje
ima veoma malo moskita, osim kad padne neobino jaka kia.
A sad, da nastavimo jer ako to ne uinim, zamorit e ova moja
pripovijest prije nego to stignemo do Sulimanovih planina. Kad sam se,
eto odluio da poem, poeh i da pripremam sve to je potrebno. Najprije
sam od ser Henryja dobio ispravu kojom je moj sin bio osiguran za sluaj
da me zadesi kakva nesrea. Imali smo potekoa da to pravno provedemo
jer je ser Henry bio ovdje stranac, a nekretnine koje je valjalo opteretiti,
nalazile su se s one strane oceana, ali na kraju svladasmo i to, uz pomo
nekog odvjetnika koji uze za taj posao dvadeset funti, to mi se uinilo vrlo
mnogo. Zatim i ja dobih svoj ek na pet stotina funti.
Zadovoljivi tako svoju priroenu opreznost, kupih na raun ser Henryja
kola i spregu volova. Bili su zaista lijepi. Kola su bila dugaka dvadeset i
dvije stope; imala su eljezne osovine i bila veoma jaka, vrlo laka,
sagraena od zdrava drveta. Nisu bila posve nova, jer su ve prola put do
Dijamantnih polja i natrag, ali su po mom miljenju bila toliko bolja jer je
svatko mogao da vidi da je drvo posve zrelo. Ako u kolima ima ma to da
popusti, ili ako u njima ima zelena drveta, to e se pokazali na prvom
putovanju. Bila su, kako mi kaemo, polunatkrivena, to jest, natkriveno im
je bilo samo posljednjih dvanaest stopa, a prednji je dio bio otvoren tako
da smo u nj mogli smjestiti razne potreptine koje smo morali povesti sa
sobom. U stranjem se dijelu nalazila postelja od zategnute jake koe u
kojoj su mogla spavati dva ovjeka, zatim spremite za puke i mnoge
sitne udobnosti. Za njih sam platio stotinu dvadeset i pet funti, pa mislim
da je to jeftino.
Zatim sam kupio zapregu od dvadeset prekaljenih zulukih volova na
koje sam bacio oko jo prije godinu, dvije dana. Obino se u kola upree
po esnaest volova, ali ja sam za svaki sluaj uzeo jo etiri. Ti su zuluki
volovi maleni i laki, jedva pola toliko veliki kao afriki voiovi koji se obino
upotrebljavaju za prijevoz lereta. Ali oni ostaju na ivotu ondje gdje bi
Eto, zato, o bijeli ljudi: jer ako zaista putujete tako daleko, onda bih i
ja poao s vama.
U nainu govora toga ovjeka bilo je neke dostojanstvenosti, a osobito
u tome to je upotrijebio rijei o bijeli ljudi, umjesto o inkusi. To me
zaudi.
Ti se malo zaboravlja, rekoh mu. Govori neoprezno. Tako se ne
govori. Kako se zove i gdje ti je kraal? Reci nam da znam s kim imamo
posla.
Zovem se Umbopa. Ja sam od plemena Zulu, a opet i nisam od njega.
Dom moga plemena nalazi se daleko na sjeveru. Ostao je ondje, kad su se
Zulu ratnici spustili ovamo dolje, pred nekih tisuu godina, davno prije
nego to je aka vladao u zemlji zulukoj. Nemam kraala. Mnogo sam se
godina skitao naokolo. Kao malo dijete sam doao sa sjevera u zemlju
plemena Zulu. Bio sam Cetywayov vojnik u pukovniji Nhomabakosi.
Pobjegao sam iz zuluke zemlje i doao u Natal da vidim kako ive bijelci.
Onda sam se borio u ratu protiv Cetywaya. Od onda sam radio u Natalu. A
sad mi je toga dosta i htio bih opet poi na sjever. Ovdje mi nije mjesto.
Ne traim novaca, hrabar sam ovjek i zasluit u svoje mjesto i hranu.
Rekao sam to sam imao rei.
Upravo sam se zaudio tom ovjeku i njegovu nainu govora. Po
njegovu sam dranju razabrao da uglavnom govori istinu, ali je bio nekako
drukiji od ostalih Zulua, a osim toga nisam imao nekako povjerenja u
njegovu ponudu da poe bez plae. Tako u neprilici prevedoh njegove
rijei ser Henryju i Goodu i upitah to misle o tome.
Ser Henry me umoli da mu reknem neka ustane. Umbopa me poslua i
istodobno spusti dugaku vojniku kabanicu to ju je nosio, pa osta posve
gol osim malo pregae oko bokova i ogrlice od lavljih pandi. Bio je zaista
velianstven ovjek; nikad ne vidjeh ljepeg domoroca. Stojei tako
uspravno, bio je visok est stopa i tri palca (gotovo dva metra) razmjerno
irok i veoma lijepo razvijen. I u tom mu se svjetlu koa inila jedva neto
tamnija od smee boje, osim gdjekoje crne brazgotine od rane, zadane
asagajem, domorodakim kopljem. Ser Henry mu pristupi blie i zagleda
mu se u lijepo i ponosno lice.
Lijep par, zar ne? upita Good. Podjednako su visoki.
Sviate mi se, gospodine Umbopa; uzet u vas za slugu, ree ser
Henry engleski.
etvrto poglavlje
LOV NA SLONOVE
Ne kanim potanko pripovijedati sve dogaaje to ih doivjesmo na
dugom putovanju do Silandova kraala u blizini sliva rijeke Lucanga i
Kalukve, putovanju dugom vie od tisua milja od Durbana. Posljednje tri
stotine milja morali smo prevaliti pjeice, i to zbog brojnih smrtonosnih
ce-ce muha iji je ugriz koban za sve ivotinje.
Otputovali smo iz Durbana koncem sijenja, a tek drugoga tjedna u
svibnju utaborismo se u blizini Sitandova kraala. Putem smo doivjeli
brojne i razliite pustolovine, ali to su sve bili dogaaji kakve doivi svaki
afriki putnik i zato ih neu zabiljeiti osim jednoga, da ova pripovijest
ne bi poslala odvie zamorna i dosadna.
Kod mjesta lnyati, najistaknutije trgovake postaje u zemlji Matabele,
kojom vlada neki Lobengula (veliki nitkov), rastadosmo se uz veliko
aljenje s naim udobnim kolima. Od divne sprege od dvadeset volova koje
sam kupio u Natalu oslalo nam je samo dvanaest. Jedan je poginuo od
ugriza kobre, tri od iznemoglosti i pomanjkanja vode, jedan je nekamo
odlutao, a tri su uginula od neke otrovne biljke koju zovu tulip. Jo pet ih je
oboljelo, ali smo uspjeli da ih izlijeimo dajui im aj od lia iste biljke. Da
li se taj aj na vrijeme, on je vrlo uspjean protuotrov.
Kola i volove ostavismo pod neposrednim nadzorom Goze i Toma,
naega vozara i vodia. Obojica su bili povjerljivi momci, a zamolismo i
nekog estitog kotskog misionara koji je ivio u tom divljem mjestu da
malo pripazi na njih Zatim pjeice krenusmo na nae divlje pulovanje.
Pratili su nas Umbopa, Kiva, Ventfegel i estorica nosaa koje unajmismo
na licu mjesta. Sjeam se da smo na odlasku svi bili malo utljivi i da se
svaki od nas pitao hoe li jo ikada ugledati naa kola. Ja sam se tome
nikako nisam nadao.
Neko smo vrijeme hodali utke, sve dok Umbopa koji je iao na elu,
odjednom ne zapjeva neku zuluku pjesmu o nekolicini hrabrih ljudi kojima
je dojadio pitom ivot pa su poli u veliku divljinu da nau neto novo ili da
umru, a onda hej, uj i vidi! zaavi duboko u divljinu, ustanovie da
to uope nije neka divljina, ve divan kraj, pun mladih ena i uhranjene
stoke, divljai za lov i neprijatelja za ubijanje.
uinie svi osim Umbope koji je sjedio malo postrance. Opazio sam da se
on mnogo ne drui s ostalim domorocima. Bradu je naslonio na ruku i oito
neto razmiljao.
Uskoro se duboko iz ikare iza nas zau glasno vuf, vuf!
To je lav, rekoh i svi stadosmo prislukivati. Tek to smo to uinili,
kad od mlake, udaljene nekih stotinu koraka, dopre vritavo trubljenje
slona.
Unkungunklovo! Unkungunklovo! Slon! Slon! apnue Kafri, a
nekoliko asaka kasnije ugledasmo povorku nejasnih sjena kako se polako
kree od vode prema ikari.
Good skoi na noge, sav uaren od lovake strasti. Moda je i mislio da
je isto tako lako ubiti slona kao to mu se inilo da je lako ustrijeliti irafu.
Ali ja ga uhvatih za ruku i pritisnuh ga dolje.
Nema smisla, rekoh mu, pustite ih na miru!
ini se da se nalazimo u pravom raju divljai. Predlaem da dan ili dva
ostanemo ovdje i pokuamo sreu, malo zatim ree ser Henry.
Upravo se zaudih jer je ser Henry uvijek bio za to da se to vie
urimo, pogotovu otkako smo u Inyatiju doznali da je prije dvije godine
neki Englez po imenu Neville ondje prodao svoja kola i otiao u
unutranjost. Pretpostavljam, meutim, da je sad u njem prevladala
lovaka strast.
Good upravo poskoi na taj prijedlog jer je silno eznuo za tim da poe
u lov na slonove. Da kaem istinu, i ja sam eznuo za tim jer mi savjest
nekako nije doputala da pustim takvo stado da umakne, a da ni jednom
ne opalim na nj.
U redu, dragi moji, rekoh. I ja mislim da nam je potrebno da se
malo odmorimo. A sad poimo na spavanje jer se moramo dii u svanue
pa emo ih moda zatei na jutarnjoj pai prije nego to pou dalje.
Oni pristadoe i mi se poesmo spremati na spavanje. Good svue
odijelo, protrese ga, stavi stakalce i lane zube u dep hlaa pa sve lijepo
sloi i pokri krajem nepromoive ponjave da odijelo zatiti od rose. Ser
Henry i ja se zadovoljismo grubljim pripremama. Vrlo se brzo savinusmo u
klupko pod naim pokrivaima utonuvi u san bez snova koji nagrauje
putnike.
Gu, gu, gu! to je to?
Odjednom se s vode zau zvuk nekog silnog natezanja, a u iduem
trenu dopre nam do uiju strana rika. Nije bilo sumnje ija je to rika.
Samo se lav moe javljati takvim glasovima. Svi skoismo na noge i
bre mogli punili puke. Tako poubijasmo jo pet jadnih ivotinja, pa bismo
nesumnjivo pobili cijelo stado da se slonovi nisu odjednom odrekli pokuaja
da se uspnu na obalu i sjurili niz nullah. Bili smo odvie umorni da poemo
za njima, a moda smo bili i siti ubijanja jer je osam slonova bio bogat
plijen za jedan dan.
I tako se malo odmorismo, a domoroci izrezae srca dvaju slonova za
veeru. Zatim krenusmo kui, veoma zadovoljni sami sobom. Bili smo
odluili da sutradan poaljemo nosae da povade kljove.
Tek to proosmo kraj mjesta na kojem je Good ranio onog starog
mujaka, naiosmo na cijelo stado elen antilopa, no ne pucasmo na njih jer
smo ve imali dovoljno mesa. Antilope prokasae kraj nas, ali se nakon
nekih stotinu metara zaustavie iza malog bokora grmlja i okrenue se da
nas pogledaju. Kako je Good elio da ih to bolje promotri, jer jo nikada
nije iz blizine vidio elen antilopu, on prui puku Umbopi i poe prema
onom grmlju, a Kiva za njim. Sjedosmo da ga poekamo i nije nam bilo
krivo to se moemo malo odmoriti.
Sunce je upravo zapadalo u svom najcrvenijem sjaju, a ser Henry i ja
smo se divili tom ljupkom prizoru, kad najednom zausmo vritanje slona i
na pozadini crvene suneve kugle ugledasmo njegov golem lik s
uzdignutom surlom. Naredni trenutak ugledasmo jo neto, naime Gooda i
Kivu kako jure natrag prema nama, dok se ranjeni slon jer to je bio onaj
isti slon na kojega je pucao Good - natisnuo za njima. U prvi se as ne
usudismo pucati premda bi na tu udaljenost ionako bilo male koristi od
pucanja bojei se da ne pogodimo kojega od njih, a u iduem se
trenutku dogodi neto strano Good pade kao rtva svoje ljubavi prema
civiliziranom odijelu. Da je pristao da se odrekne svojih dugakih hlaa i
dokoljenica i da lovi u flanelskoj koulji i burskim opancima, sve bi bilo u
redu, ali ovako su ga hlae spreavale u oajnikom bijegu. Kad nam se
pribliio na samih ezdeset metara, posklizne mu cipela, uglaana od trave
i on pade licem o zemlju ravno pred golemim slonom.
Nama od uasa zasta dah jer smo znali da mora umrijeti, i potrasmo iz
sve snage k njemu. U tri sekunde je sve bilo gotovo, ali ne onako kako smo
oekivali. Videi da mu je gospodar pao, na Zulu Kiva, taj hrabri momak,
okrenu se i baci asagaj slonu ravno u glavu. Otrica koplja pogodi slona u
rilo.
Vritei od bola, ivotinja zgrabi siromanog momka, tresnu ga o
zemlju, jednom ga golemom nogom pritisnu usred tijela, gornji mu dio
tijela ovi rilom i rastrga ga u dva dijela.
Peto poglavlje
Tako je, lnkubu. Neki ovjek kojega sam sreo na putu ispripovjedio mi
je da je neki bijelac prije dvije godine otiao u pustinju prema onim
planinama samo s jednim slugom, nekim lovcem. Nikad se nisu vratili.
Kako zna, da je to moj brat? upita ser Henry.
To ne znam. Ali kad sam zapitao onoga ovjeka kakav je bio onaj
bijelac, ree mi on da je imao oi kao to su tvoje i crnu bradu. Rekao mi je
i to da se lovac koji je poao s njime zvao Jim, da je bio lovac od plemena
Beuana i da je nosio odijelo.
O tome nema sumnje, rekoh, ja sam dobro poznavao Jima.
Ser Henry kimnu glavom. Bio sam uvjeren u to, ree. Kad bi se
George na neto odluio, on bi to svakako i izveo. Takav je bio jo u
djetinjstvu. Ako je nakanio da prijee Sulimanove planine, on ih je i preao,
osim ako ga nije zadesila kakva nesrea. Morat emo ga, dakle, potraiti na
drugoj strani planina.
Umbopa je razumio engleski, iako se rijetko sluio tim jezikom.
Dalek je to put, Inkubu, upadne on, a ja prevedoh njegove rijei.
Jest, dalek je to put, potvrdi ser Henry. Ali na ovoj zemlji nema puta
kojega ovjek ne bi mogao prevaliti, ako se vrsto odlui na to. Niega
nema, Umbopa, to ovjek ne bi mogao svladati: nema planina na koje se
ne bi mogao uspeti, nema pustinje koju ne bi mogao prijei osim jedne
planine i jedne pustinje, za koju ti jo nisi uo - ako ga vodi ljubav i ako
stavlja ivot na kocku ne marei za nj, ako je jednako pripravan da ga
sauva ili da ga izgubi, kako ve odredi usud.
Prevedoh.
Velike su to rijei, oe moj, odvrati Zulu (ja sam ga neprekidno zvao
Zulu, iako nije bio ba pravi Zulu), velike i silne rijei to ih mogu
izgovoriti usta ovjekova. Pravo ima, moj oe Inkubu. uj! to je ivot? To
je perce, sjeme trave, to ga vjetar vije na sve strane, koje se ponekad
umnoi i pri tom ugine, a kadto opet odleti u visine. Ali ako je sjeme dobro
i teko, ono moe neko vrijeme ustrajati na putu kojim je krenulo. Dobro je
da ovjek pokua i da poe svojim putem i da se bori. Svatko mora
umrijeti. U najgorem sluaju umrijet e samo neto ranije. Poi u s tobom
preko pustinje i preko planina, oe moj, osim ako putom sluajno ne
padnem na zemlju i ne dignem se vie.
On na asak zautje, u onda nastavi u jednom od onih izljeva neobine
govornike vjetine u kojima Zulu pokadto uivaju. Premda su takvi govori
uglavnom pusta ponavljanja, oni po mom miljenju ipak pokazuju da njihov
narod ima neku pjesniku nadarenost i neku intelektualnu snagu.
to je ivot? Recite mi to, bijeli ljudi, vi, koji ste mudri, koji poznajete
sve tajne svijeta i svijet zvijezda, i onaj svijet koji lei iznad zvijezda i oko
njih; vi, koji munjevito aljete rijei izdaleka bez glasa; recite mi, bijeli ljudi,
tajnu naega ivota kamo on odlazi i odakle dolazi!
Ne moete odgovoriti; ne znate. ujte, ja u vam odgovoriti! Doli smo
iz tame i u tamu emo otii. Poput ptice u noi koju je zahvatila oluja,
pojavljujemo se iz Niega; na trenutak se naa krila pokazuju u svjetlu
vatre, i opet smo nestali u Nita! ivot nije nita. ivot je sve. On je ruka
kojom odaleujemo od nas smrt; on je ar koji sja po noi, a ujutro je crn;
on je bijeli dah volova po zimi; on je mala sjenka to lepra preko trave i
nestaje im sunce zae.
Ti si udnovat ovjek, ree ser Henry kad je Umbopa zavrio.
Umbopa se nasmije.
ini mi se da smo slini, Inkubu. Moda i ja traim brata s one strane
planina.
Ja ga sumnjiavo pogledah. to misli time rei? upitah ga. to zna
o tim planinama?
Malo, vrlo malo. Ondje se nalazi neobina zemlja, zemlja arobnosti i
ljepote, zemlja hrabrih ljudi, drvea, rijeka i bijelih planina, zemlja iroke,
velike ceste. uo sam za nju. No emu govoriti o tome? Smrkava se. Oni
koji poive da vide, vidjet e.
Opet ga sumnjiavo pogledah. Taj je ovjek znao i previe.
Ne treba da me se bojite, Makumazane, ree on razumjevi moj
pogled. Ne kopam jamu pod vama. Ne spletkarim. A ako prijeemo preko
onih planina za suncem, rei u vam to znam. No na planinama sjedi smrt.
Budite mudri i vratite se. Vratite se i lovite slonove. Rekao sam.
Ne rekavi vie ni rijei, on podignu koplje u znak pozdrava i vrati se u
logor. Uskoro ga naosmo ondje kako isti puku, kao i svaki drugi Kafar.
udnovat je to ovjek, ree ser Henry.
Da, potvrdih, i previe udnovat. Njegovo mi se vladanje ne svia.
On kojeta zna, a nee da nam rekne. Mislim, meutim, da nema smisla da
se prepiremo s njime. Krenuli smo na neobian put, pa neki tajanstveni
Zulu nee mnogo ni splesti ni razmrsiti cijelu stvar.
Sutradan se spremismo za odlazak. Dakako da u pustinju nismo mogli
ponijeli svoje teke puke za slonove i ostalu prtljagu. Zato otpustismo
nosae i dogovorismo se s nekim starim domorocem koji je stanovao u
blizini da pripazi na stvari dok se ne vratimo. Srce me je boljelo to tako
divno oruje ostavljam na milost i nemilost ovakvom starom lupeu,
malo zaklonilo od arkih sunanih zraka, ali vruina koja je vladala u toj
amaterskoj grobnici, moe se lake zamisliti nego opisati. Crna jama u
Kalkuti morala je biti prava divota prema ovome, pa ni danas ne znam kako
smo mogli preivjeti onaj dan. Leali smo daui i svaki smo as kvasili
usnice oskudnom zalihom vode. Da smo popustili svojoj potrebi za vodom,
bili bismo u prva dva sata popili sve do posljednje kapi. Morali smo,
meutim, silno tedjeti. Znali smo da bismo bez vode ubrzo bijedno
poginuli.
Svemu ipak dolazi kraj, samo ako ovjek poivi da ga doeka pa se i taj
strani dan nekako primae kraju. Oko tri sata popodne doosmo do
zakljuka da to vie ne moemo izdrati. Bit e bolje da umremo hodajui,
nego da nas u toj stranoj rupi polako ubiju vruina i e. I tako svaki od
nas srknu malo vode od svoje zalihe koja se silno smanjila i zagrijala se na
toplinu ovjejeg tijela te se stadosmo vui dalje.
Preli smo ve pedesetak milja pustinje. Na nacrtu staroga da Silvestra
bilo je oznaeno da je pustinja iroka etrdesetak legua, a lokva loe
vode nalazila se otprilike usred pustinje. etrdeset legua je nekih stotinu i
dvadeset milja pa smo se prema tome nalazili nekih dvanaest do petnaest
milja od vode, ako ona uope postoji.
To smo se popodne vukli polako i muno, tako da smo jedva prelazili
milju i po na sat. O zalasku sunca ponovo zastadosmo da poekamo
mjesec. Popili smo gutljaj vode te nam je uspjelo da malo odspavamo.
Prije nego to legosmo, Umbopa nas upozori na neki niski i nejasni
breuljak koji se u daljini od osam milja uzdizao iz ravne pustinje. Iz te je
daljine izgledalo kao veliki mravinjak i dok sam polako tonuo u san, pitao
sam sam sebe to li to moe biti.
im je iziao mjesec, krenusmo opet dalje. Bili smo silno iscrpljeni i
strano smo patili od ei i vruine. Nitko, tko to nije i sam iskuao, ne
moe znati to smo propatili. Nismo vie hodali. Teturali smo i padali od
iznemoglosti. Otprilike svakoga sata morali smo stati da se odmorimo.
Jedva smo imali snage da govorimo. Good je sve dotad brbljao i alio se jer
je bio veseo momak, ali sad ni njemu nije vie bilo do ale.
Napokon, oko dva sata, do krajnosti iznemogli i tjelesno i duevno,
stigosmo do podnoja onog neobinog breuljka koji nam se na prvi pogled
uinio orijakim mravinjakom, visokim stotinjak stopa. Podnoje mu je
obasizalo neka dva jutra tla.
esto poglavlje
VODE! VODE!
Probudio sam se za dva sata, to jest oko etiri sata ujutru. im je bilo
udovoljeno prvim zahtjevima umorna tijela, opet se javila e. Nisam vie
mogao spavati. Sanjao sam da se kupam u rijeci iznad koje se nadvila
zelena obala i drvee. Probudivi se, naoh se u suhoj pustinji i sjetih se
onoga to je rekao Umbopa: da emo bijedno poginuti ne naemo li vode.
Po toj vruini ne bi nijedan ovjek mogao dulje ivjeti. Sjedoh i poeh
suhim i uljevitim rukama trti lice. Usne i oni kapci su mi bili tako
slijepljeni da mi je tek nakon poduljeg trljanja uspjelo da ih uz napor
otvorim.
Zora vie nije bila daleko, ali u zraku se nije osjeala nikakva svjeina.
Zrak je bio gust i tmast da to ne mogu opisati. Ostali su jo spavali. Uskoro
se toliko razdani da se dalo itati, pa izvukoh iz depa knjiicu
Ingoldsbyjevih legendi to sam je ponio sa sobom, i stadoh itati pjesmu
avka iz Reimsa. Kad stigoh do mjesta:
Ljupki mali djeak dri zlatan pehar,
ispupen, pun bistre vode, najistije,
to tee izmeu Reimsa i Namura...
naprosto stadoh mljaskati ispucanim usnama, to jest, pokuah mljaskati.
Sama pomisao na tu bistru vodu dovodila me upravo do ludila. esto
mislim da sam u ono vrijeme bio u nekom bunilu od ei, iznemoglosti i
pomanjkanja hrane. Uto se probudie i ostali pa i oni stadoe trljati prljava
lica i slijepljene usne i oi.
im su se svi probudili, poesmo razgovarati o svojem poloaju koji je
bio veoma ozbiljan. Nije nam preostala ni kapljica vode. Iskrenusmo uture
i oblizasmo im grla, ali to je znailo varati samoga sebe jer su grlii bili suhi
kao kosti. Good, koji je nosio bocu s rakijom, izvadi je i stade je eznutljivo
gledati, ali mu je ser Henry odmah oduze jer bi estoka rakija samo ubrzala
kraj.
Ne naemo li vode, umrijet emo, ree on.
Kad bismo se mogli pouzdati u nacrt staroga dona, voda bi morala biti
negdje u blizini, rekoh, no inilo mi se da nitko nije ba osobito zadovoljan
mojom napomenom. Bilo je posve jasno da se nije moglo mnogo vjerovati
starom nacrtu. Ve se prilino razdanilo i mi smo sjedili buljei jedan u
drugoga. Najednom opazih da je Hotentot Ventfegel ustao i poeo hodati
naokolo gledajui u zemlju. Onda se naglo zaustavi, kliknu grlenim glasom i
pokaza na pijesak.
to je? povikasmo pa svi najednom ustadosmo i poosmo onamo
gdje je pokazivao na zemlju.
Gle, rekoh, pa to je svjei gazelin trag. to to znai?
Gazele ne odlaze daleko od vode, odvrati Ventfegel holandeskim
jezikom.
Tako je, potvrdih, zaboravio sam. A to je divno!
To nas je sitno otkrie ispunilo novim ivotom. udno je, kako se ovjek
u oajnom poloaju hvata i najmanje nade, i kako ga ona odmah ini
sretnim. U mranoj je noi i jedna jedina zvijezda bolja nego nijedna.
Meutim je Ventfegel podigao svoj tupi nos i stao svom snagom uvlaiti
zrak u nosnice, kao to ini stara antilopa vrste impala osjeajui opasnost.
Zaas ree:
Njuim vodu!
Ove nas rijei veoma razveselie jer smo znali kako su silno razvijena
osjetila domorodaca.
Upravo u tom asu izae sunce u punom svom sjaju. Bio je to tako
velianstven prizor da smo naas zaboravili e.
Ondje, jedva etrdeset do pedeset milja daleko, uzdizale su se Sabine
grudi svijetlei poput srebra pod zrakama jutarnjega sunca, a na jednu i na
drugu stranu pruale su se na stotine milja daleko Sulimanove planine. ak
i sada, dok sjedim ovdje i pokuavam da opiem neobinu velianstvenost i
ljepotu toga prizora, ne nalazim prave rijei. Nemoan sam mada se svega
dobro sjeam. Ravno pred nama uzdizale su se dvije orijake planine,
kakvih, drim, nema vie nigdje u Africi, a ne vjerujem da takvih ima i
drugdje u svijetu. Bile su visoke najmanje petnaest tisua stopa, jedna je
od druge bila udaljena najvie dvanaest milja, a bile su povezane strmim
kamenim grebenom. Uzdizale su se ravno u nebo u svojoj stranoj bijeloj
osamljenosti. Te su planine, stojei tu kao stupovi gigantskih vratnica,
imale potpun oblik enskih grudi. Podnoja su im se jo iz ravnice blago
zaobljivala pa su se na toj daljini inile savreno okruglima i glatkima. Na
vrhu svake od tih planina nalazio se gol okrugao breuljak, pokriven
Oko jedanaest sati bili smo silno iscrpeni i uope u vrlo bijednom stanju.
Vulkanski ljunak po kojem smo morali hodati, iako je bio sitan u usporedbi
s drugim ljunkom, za koji sam uo, kao na primjer u usporedbi sa
ljunkom na Otoku Uzaaa, bio je ipak toliko otar da nam je silno
zamarao noge. To je, kraj naih ostalih patnji, zaista prevrilo svaku mjeru.
Nekoliko stotina jardi iznad nas uzdizale su se krupne vulkanske stijene.
Uputismo se k njima s nakanom da prilegnemo u njihovu hladu. Stigosmo
onamo i na svoje zaudenje, koliko je u nama uope preostalo snage za
uenje, ugledasmo u blizini mali zaravanak pokriven gustim zelenilom.
Oito se ovdje skupila zemlja nastala od rastvorene lave. Na njoj je izniklo
sjeme to su ga donijele ptice. No to nas zelenilo nije osobito zanimalo jer
nitko ne moe ivjeti od trave. Za to su potrebni posebni probavni organi. I
tako sjedosmo pod stijene i poesmo stenjati, a ja od srca poalih to sam
se upustio u taj ludi pothvat.
Dok smo tako sjedili ugledah Umbopu gdje ustaje i tetura prema onom
zelenilu. Nekoliko asaka kasnije opazih, na svoje veliko uenje, kako taj
inae dostojanstveni i ozbiljni ovjek plee i vie kao da je poludio maui
neim zelenim. Svi pojurismo k njemu to su nas samo nosili nai izmueni
udovi. Nadali smo se da je naao vodu.
to je, Umbopa, luakov sine? viknuh zalukim narjejem.
Eto i hrane i vode zajedno, Makumazane, odvrati on ponovo
mahnuvi onim zelenim liem.
Tek sad razabrah to je naao. Bila je to dinja. Namjerili smo se na
divlje dinje; bilo ih je na tisue, sve samih zrelih i sonih plodova.
Dinje! doviknuh Goodu koji mi je bio najblii, a as kasnije zagrize
svojim lanim zubima u jednu od njih.
Drim da je svaki od nas pojeo oko est dinja. Premda to nije bio neki
osobit plod, sumnjam da mi je ikada neto tako prijalo.
Meutim, dinje nisu ba hranljive, pa kad smo njihovim mesom, punim
soka, utaili e, a nekoliko dinja stavili da se hlade, rasjekavi ih
jednostavno u dva dijela i poloivi ih na vrue sunce da pospjeimo
sparivanje poesmo osjeati silnu glad. Preostalo nam je, dodue, jo malo
biltonga, ali eluci nam ga vie nisu podnosili, a osim toga morali smo
njime veoma tedjeti jer nismo mogli znali kad emo opet doi do hrane.
Upravo u tom asu nasmijei nam se srea. Pogledavi prema pustinji
ugledah jato od desetak velikih ptica kako leti ravno prema nama.
Skit, baas, skit! (Pucaj, gospodaru, pucaj!) apnu Hotentot bacivi se
potrbuke na zemlju, a svi se ostali povedoe za njegovim primjerom.
Sedmo poglavlje
SALAMUNOVA CESTA
Iziavi iz peine zaustavismo se. Sami smo se sebi uinili djetinjastima.
Vratit u se, ree ser Henry.
Zato? upita Good.
Jer mi je palo na um da da bi ono, to smo vidjeli - mogao biti moj
brat.
To je bila nova misao. Vratismo se u spilju da se uvjerimo. Poslije jarke
svjetlosti vani, nae oi, izmorene gledanjem u snijeg, nisu neko vrijeme
mogle prodrijeti kroz sumrak u spilji. Postepeno se ipak priviknusmo na
polumrak i priosmo mrtvacu.
Ser Henry klee uza nj i zaviri mu u lice.
Hvala bogu, ree olakano odahnuvi, to nije moj brat.
Prioh i ja i pogledah. Bilo je to tijelo nekoga visokog mukarca srednje
dobi, orlovskih crta lica, prosijede kose i dugakih crnih brkova. Koa mu je
bila posve uta i vrsto napeta preko kostiju. S njega je bila skinuta sva
odjea osim jedne krpe, koja kao da je bila ostatak vunenih hlaa. Gornji
mu je dio tijela bio gol i mrav kao kostur. Leina je bila posve smrznuta.
Tko bi to mogao biti? upitah.
Ne moete li pogoditi? ree Good.
Zanijekah glavom.
Pa stari don Jose da Silvestra, dakako tko drugi?
Nemogue! osupnuh se. Ta on je umro ve prije tri stotine godina.
Htio bih da znam to bi moglo sprijeiti da se u ovoj atmosferi ne odri
i tri tisue godina? upita Good. Na dovoljno hladnom zraku ostat e
meso i krv dovijeka isto tako svjei kao i ovan s Nove Zelandije, a nebesa
znaju da je zaista dosta hladno. Sunce nikada ne dopire ovamo, a ne
dolaze ni zvijeri da rastrgaju leinu. Sigurno je rob kojega spominje u svom
pismu, uzeo njegovo odijelo i ostavio ga ovdje. Sam ga nije mogao
pokopati. Pogledajte samo, nastavi Good sagnuvi se i podigavi kost
udna oblika, zaotrenu na kraju u iljak, ovo je kost kojom je crtao svoj
nacrt.
Neko smo vrijeme zapanjeno gledali zaboravivi pri tom neobinom i
napola udesnom prizoru vlastitu nevolju.
nje. ivotinje su bile udaljene punih est stotina jardi, a to je veoma daleko
za hitac, pogotovu kad ovjekov ivot ovisi o tome, hoe li promaiti ili
nee.
Brzo stadosmo vijeati o tome da li bismo pokuali da se prikrademo
antilopama, ali se moradosmo odrei toga. U prvom redu vjetar nije bio
povoljan, a zatim, tako bi nas ivotinje ugledale na blistavoj snjenoj
pozadini to smo je morali prijei, ma kako oprezno izvodili taj pokret.
Dobro, moramo pokuati odavde gdje se nalazimo, ree ser Henry.
to da uzmemo, Quatermainu, opetue ili dvocijevke?
I to je bilo pitanje. Vinesterove opetue imali smo dvije, jer je
Umbopa nosio svoju i onu siromanoga Ventfegela imale su domet od
tisuu jardi. Dvocijevke su bile upucane samo na tri stotine pedeset jardi, a
hitac na veu udaljenost postaje posve nesiguran. S druge strane, pogodi li
metak iz dvocijevke, vjerojatnije je da e oboriti divlja jer se rasprskava u
tijelu. Bilo je to zamreno pitanje, ali ja ipak odluih, da okuamo sreu
dvocijevkama.
Neka svaki naniani na mujaka koji mu je nasuprot. Nianite dobro u
vrh pleke i visoko, rekoh, a ti, Umbopa, dat e znak da uzmognemo
istodobno odapeti.
Sad nasta stanka za vrijeme koje smo nianili to smo paljivije mogli
kao to bi to inio svatko tko zna da mu o tom hicu ovisi ivot.
Pali! viknu Umbopa zulukim jezikom, a hici iz naih triju puaka
prasnue gotovo u isti tren. Tri oblaia dima zadrae se na asak pred
nama, a stostruka jeka preleti preko nijemoga snijega. Dim se ubrzo razie
i pred nama se pokaza divota! veliki mujak. Leao je na leima i
estoko se ritao u smrtnoj borbi. Pobjedonosno kriknusmo. Bili smo spaseni
neemo umrijeti od gladi. Onako slabi pojurismo niz snjenu padinu i
deset asaka kasnije lealo je pred nama antilopino srce i jetra. Sad se
pojavila nova potekoa: nismo imali goriva, pa nismo mogli naloiti vatru
da skuhamo srce. Zaprepateno se zagledasmo jedan u drugoga.
Izgladnjeli ljudi ne smiju biti izbirljivi, javi se Good. Morat emo jesti
sirovo meso.
Zaista nije bilo drugoga izlaza, a naoj estokoj gladi moemo zahvalili
to nam se taj prijedlog nije uinio onako odvratnim kako bi nam se
sigurno uinio u drugim prilikama. Zato zatrpasmo srce i jetra na nekoliko
asaka u snijeg da se ohlade. Onda ih oprasmo u ledenoj vodi potoka i
slasno ih pojedosmo. To zvui prilino strano, ali da poteno kaem:
nikada mi nita nije tako prijalo kao to sirovo meso.
Za etvrt sata bili smo posve preporoeni. Vratio nam se ivot, vratila
nam se snaga, oslabljeno nam je bilo poelo jae udarati, a krv je slala
ivlje tei ilama. Sjetili smo se pri tom to bi nas moglo ekati,
pretovarimo li izgladnjeli eludac pa smo pazili na to da ne jedemo previe i
prestali smo jesti prije nego to smo se zasitili.
To je bila srea! ree ser Henry. Ta nam je ivotinja spasila ivot.
Kakva je, Quatermainu?
Ustadoh i prioh antilopi da je pogledam jer nisam bio siguran. Bila je
velika poput magarca, s dugim savijenim rogovima. Jo nikada nisam vidio
takve antilope; ta mi je vrsta bila nepoznata. Bila je smea, s blijedo
crvenkastim prugama i gustom dlakom. Kasnije sam ustanovio da je
domoroci te divne zemlje nazivaju inko. Te su antilope bile veoma
rijetke, a ivjele su na velikim visinama gdje ne ivi nikakva druga divlja.
ivotinja je bila pogoena visoko u pleku, ali nismo, dakako, mogli
ustanoviti, tko ju je pogodio. Drim da je Good, sjeajui se svojega
udesnog pogotka u irafu, potajice drao da je to njegov uspjeh, a mi mu
nismo protuslovili.
Bili smo tako zauzeti punjenjem svojih izgladnjelih eludaca da nismo
nali vremena da se malo ogledamo oko sebe. Zatim naloismo Umbopi da
naree toliko najboljega mesa, koliko emo moi ponijeti a mi stadosmo
razgledati okolicu.
Magla se razila jer je ve bilo osam sati i sunce ju je popilo tako da
smo jednim pogledom mogli obuhvatiti cio kraj. Ne znam kako da opiem
velianstven pogled to se pruio pred naim zatravljenim oima. Nikad
prije nisam neto takvo vidio, a drim da neu ni vidjeti.
Iza nas i iznad nas uzdizale su se Sabine grudi, pokrivene snijegom, a
ispod nas, nekih pet tisua stopa ispod mjesta na kojem smo stajali,
pruale su se nebrojene milje divne krajine. Tu su se vidjele mrlje visokih
uma, a neka se velika rijeka vijugala svojim srebrnim putom. Nalijevo se
unedogled pruala bogata valovita ravnica obrasla travom. Na njoj smo
ugledali nebrojena stada divljai ili stoke na tolikoj udaljenosti nije se
moglo lano razabrati to je. inilo se da je taj predio okruen visokim
planinama. S desne je strane kraj bio vie ili manje brdovit, to jest,
osamljeni su se humci uzdizali iz ravnice, s prugama obraene zemlje
izmeu njih, a uz njih smo izdaleka mogli razabrati skupove okruglih koliba.
Cijela je krajina leala pred nama kao geografska karta na kojoj su se
blistale rijeke kao srebrne zmije, a vrhunci, slini Alpama i okrunjeni
ovako s punim elucima niz brijeg po tom divnom putu nego to smo se
ono uspinjali na brdo po snijegu iznemogli od gladi i skoro smrznuti. Zaista,
da nije bilo melankolina sjeanja na opaku sudbinu bijednoga Ventfegela i
na onu mrku spilju gdje je ostao u drutvu staroga dona, sigurno bismo bili
veseli bez obzira na neizvjesnost u pogledu nepoznatih opasnosti koje su
nas oekivale.
Sa svakom miljom to smo je prelazili, zrak je postajao sve blai i
mirisniji, a krajina pred nama blistala je sve sjajnijom ljepotom. to se tie
same ceste, nikada nisam vidio takvo savreno djelo graditeljske vjetine,
ali mi ser Henry ree da joj je velika cesta preko St. Gotharda u vicarskoj
veoma slina. Inenjeru staroga vijeka koji ju je projektirao, nije nijedna
potekoa bila prevelika. Na jednom mjestu naiosmo na guduru, iroku
nekih tri stotine stopa, a duboku bar stotinu stopa. Taj je iroki ponor bio
sav ispunjen orijakim blokovima tesana kamenja s lukovima, sagraenim
na dnu klanca da njima uzmogne otjecati voda dok je cesta velianstveno
vodila dalje. Na nekom drugom mjestu vodio je put u otrim zavojima niz
silnu strminu duboku pet stotina stopa, a na treem kroz tunel probuen
kroz temelj nekog hrpta brijega, dugaak trideset jardi, pa i vie.
Ovdje opazismo da su stijene tunela pokrivene neobinim reljefima koji
su veinom prikazivali oklopljene ljude gdje se voze u kolima. Jedan od tih
reljefa bio je neobino lijep, a prikazivao je cijelu bitku s povorkom
zarobljenika koje su odvodili pobjednici.
No, spomenu ser Henry razgledavi tu staru umjetninu, ta se cesta
moe nazvati i Salamunovom, ali nema sumnje da su ovdje boravili
Egipani prije nego to je Salamunov narod i zakoraio ovamo. Jer ako ovo
nije egipatski rad, onda moram rei da mu je veoma slian.
Oko podne smo se ve toliko spustili da smo stigli u podruje gdje je
ve bilo uma. Najprije smo naili na pojedinane bunove kojih je bivalo
sve vie, sve dok na kraju nije put poeo zavijati kroz prostranu umu
srebrnasta drvea, slina onome koje se nalazi na planini Table u blizini
Capetowna. Ni na jednom od svojih brojnih putovanja nisam nigdje naiao
na takvo drvee, osim u Capu, pa se sad zaudih.
Ah! javi se Good, razgledavajui s oitim oduevljenjem to drvee
sjajna lia. Eto dovoljno drveta! Stanimo i skuhajmo objed! Ve sam
davno probavio ona sirova jetra.
Nitko se tome ne usprotivi. Siosmo s cesre i uputismo se prema potoku
koji je nedaleko uborio. Uskoro je veselo plamsala vatra hranjena suhim
granjem. Odrezasmo nekoliko estitih komada mesa antilope to smo ih
Osmo poglavlje
Kako to?
Moj gospodar, kralj, moj polubrat, imao je brata blizanca kojega je
rodila ista majka. U nas je obiaj, gospodaru, da ne ostavljamo na ivotu
oba blizanca; slabiji mora da umre. Ali kraljeva majka sakri slabije dijete
koje se rodilo kasnije jer ju je srce boljelo zbog njega. To dijete je Tvala,
sadanji kralj. Ja sam njegov mlai brat, roen od druge ene.
Da, a dalje?
Gospodaru! Na otac Kafa umrije ba kad dorastosmo do oruja.
Umjesto njega posta kraljem moj brat Imotu. Vladao je neko vrijeme i
dobio sina od svoje najmilije ene. Kad su djetetu bile tri godine, ba nakon
velikog rata, za vrijeme kojega nije nitko mogao ni sijati ni eti zavlada u
zemlji glad. Narod stade rogoboriti zbog gladi i ogledavati se oko sebe kao
izgladnjeli lav koga bi razderao. Onda ona mudra i strana ena Gagul koja
ne umire, objavi narodu: Kralj Imotu nije nikakav kralj! A Imotu je u to
vrijeme leao ranjen u svojoj kolibi i nije se mogao ni maknuti.
Onda Gagul ue u neku kolibu i izvede iz nje Tvalu, kraljeva brata
blizanca kojega je od njegova roenja skrivala po spiljama i peinama pa
strga muu, zaklon s njegovih bedara i pokaza narodu kukuanskom znak
svete zmije ovijene oko njegova pasa kojom se najstariji kraljev sin
oznauje pri porodu i glasno viknu: Pogledajte svoga kralja, kojega sam
sauvala sve do danas!
A narod, izbezumljen od gladi, sav smeten i nerazuman, ne poznavajui
istine, povika: Kralj! Kralj! Ali ja sam znao da tome nije tako jer je Imotu,
moj brat, bio stariji brat blizanac i prema tome zakoniti kralj. A onda, ba
kad je graja dosegla vrhunac, izvue se kralj Imotu, premda je bio veoma
bolestan, opirui se o eninu ruku, a za njim izae njegov mali sin Ignosi
to znai munja.
Kakva je to dreka? upita: Zato viete Kralj! Kralj!?
Onda Tvala, njegov roeni brat kojega je u istom satu rodila ista mati,
pritri k njemu, zgrabi ga za kosu i probode mu noem srce. A narod,
povodljiv, uvijek pripravan da tuje sunce koje se rada, stade pljeskati i
vikati: Tvala je kralj! Sad znamo da je Tvala na kralj!
A to je bilo s njegovom enom i njihovim sinom Ignosijem? Je li Tvala
i njih ubio?
Nije, gospodaru. Vidjevi da je njezin gospodar poginuo, ona kriknu,
pograbi dijete i utee. Dva dana kasnije stigla je do nekoga kraala. Bila je
veoma gladna, ali sada, kad je njezin gospodar, kralj, bio mrtav, nitko joj
nije htio dati ni mlijeka ni hrane jer svi mrze one koje prati nesrea. Ali u
sumrak se prikrade neko dijete, neka djevojica i donese joj jela. Ona
blagoslovi djevojicu i krene prema planinama sa svojim djeakom prije
nego to se sunce ponovo rodilo. Mora da je ondje poginula jer je od onda
nitko vie nije vidio, a isto tako ni djeaka Ignosija.
Dakle, da je taj djeak Ignosi ostao na ivotu, on bi bio zakoniti kralj
Kukuanaca?
Tako je, gospodaru. Znak svete zmije nalazi se oko njegova pasa. Ako
ivi, on je kralj. Ali, na alost, on je ve davno mrtav.
Pogledaj, gospodaru, pokaza Infandus na veliku skupinu koliba,
okruenih ogradom, oko koje se opet ovijao irok jarak. Sve se to prualo
na ravnici pred nama. Ovo je kraal u kojem su posljednji put vidjeli enu
kralja Imotu i njezino dijete Ignosija. Ovdje emo noas prespavati, ako
doda on nesigurno moji gospodari uope spavaju na ovoj zemlji.
Dok smo meu Kukuancima, prijatelju Infanduse, ivjet emo onako
kako ive Kukuanci, rekoh dostojanstveno. Onda se naglo okrenuh da
neto kaem Goodu koji je mrzovoljno iao za mnom. Sav je bio zauzet
neuspjelim pokuajima da sprijei koulju da ne lepra u veernjem
povjetarcu. Na svoje veliko zauenje sudarih se s Umbopom koji je hodao
tik za mnom. Oito je s najveim zanimanjem sluao moj razgovor s
Infandusom. Izraz njegova lica bio je veoma udnovat; podsjeao me na
ovjeka koji se trudi da se dosjeti neemu to je ve davno zaboravio, a to
mu samo upola uspijeva.
Sve to vrijeme sputali smo se brzim korakom prema valovitoj ravnici
pred nama. Planine, preko kojih smo preli, uzdizale su se sad visoko iznad
nas, a Sabine su grudi bile edno ovijene prozranom maglicom. Krajina je
postajala sve ljupkija. Raslinstvo je bilo bujno, ali nije bilo tropsko; sunce je
toplo sjalo, ali nije eglo, a blag je povjetarac puhao niz mirisne padine
planina. Zaista: ta je nova krajina izgledala gotovo kao raj na zemlji. Jo
nikada nisam vidio takve, ni po ljepoti, ni po prirodnu bogatstvu, ni po
podneblju. Transvaal je lijepa zemlja, ali u usporedbi s Kukuanom nije
nita.
im smo bili krenuli na put, Infandus je poslao glasnika da o naem
dolasku obavijesti stanovnike kraala. Taj kraal, uz put reeno, stajao je pod
njegovim vojnikim zapovjednitvom. Glasnik je krenuo neobinom
brzinom, a Infandus mi ree da e se tom brzinom kretati cijelim putem, jer
da je takav brzi hod sportska vjetina koju njegov narod mnogo njeguje.
Svaka je eta stajala nepomino, kao skupina bronanih kipova, sve dok
ne bismo doli pred nju, a onda bi se, na znak oficira koji se razlikovao po
platu od leopardove koe i stajao nekoliko koraka pred etom, odjednom
sva koplja podigla uvis, a iz tri stotine grla izvio bi se gromki kraljevski
pozdrav Kum!. Zatim, kad bismo proli kraj ete, ona bi se postrojila iza
nas i pola za nama prema kraalu, sve dok na kraju cio puk Sivih, kako
su se zvali zbog svojih titova, cvijet kukuanske vojske, nije stupao za
nama korakom od koga se tresla zemlja.
Napokon, skrenuvi s velike Salamunove ceste, stigosmo do iroka jarka
koji je opkoljavao kraal. Bio je dug najmanje jednu milju, a selo je bilo
ograeno jakom palisadom od stabala. Kod vrata je preko jarka vodio
jednostavan pokretan most. Straa ga je spustila da uzmognemo ui. Selo
je bilo veoma dobro izgraeno. Kroz sredinu vodio je irok put a u pravom
kutu sjekli su ga drugi putovi tako da su kolibe bile razdvojene na
etverouglate prostore, a svaka je od tih etvorina bila sjedite jedne ete.
Kolibe su imale svedene krovove, a bile su, kao kod Zulua, sagraene od
granja i vjeto pokrivene travom. Ali za razliku od zulukih koliba imale su
ulaze kroz koje se zaista moglo proi. Osim toga su bile mnogo vee i
okruene verandom, irokom oko est stopa i pokrivenom krasnim
usitnjenim i tvrdo nabijenim ljunkom.
S obje strane iroka puta to je presijecao selo poredale su se stotine
ena koje su nas eljele vidjeti. Sve su te ene bile zaudno lijepe, visoke i
ljupke, i upravo divnoga stasa. Kosa im je, istina, bila kratka, ali vie
kovrasta nego vunasta, crte lica gotovo orlovske, dok im usnice nisu bile
onako runo debele kao kod veine afrikih naroda. Ali najvie nas je
iznenadilo njihovo mirno i dostojanstveno dranje. Tako su se mirno i
odmjereno ponaale, kao da su posjetiteljice kakva modernog salona pa su
se u tome veoma razlikovale od ena plemena Zulu i njihovih srodnica iz
plemena Masai koje ive u krajevima iza Zanzibara. Radoznalost ih je
navela na to da izau i da nas pogledaju, ali nisu na grub nain izraavate
uenje niti su nas divljaki kritizirale dok smo umorno prolazili kraj njih. Pa
ni kad ih je stari Infandus kradomice upozorio na najvee udo, na divne
bijele noge siromanoga Gooda, nisu one dopustile da se zamijeti izraz
silna zaudenja koji ih je oito ispunjavao. Samo su uperile svoje crne oi u
njenu bjelinu Goodovih nogu i to je bilo sve. Ali za Gooda koji je
srameljive prirode, i to je bilo dosta.
Kad smo stigli do sredine sela, zaustavi se Infandus pred vratima neke
velike kolibe koju su, malo podalje, okruivale manje kolibe.
Deveto poglavlje
KRALJ TVALA
Nije potrebno da u pojedinostima opisujem sve nae doivljaje na putu
u Lu. Puna smo dva dana putovali velikom Salamunovom cestom koja je
vodila ravno u srce zemlje Kukuane. Dovoljno je da kaem da nam se
zemlja inila sve bogatijom, to smo dublje prodirali u nju, a sela su,
okruena irokim pojasima obraene zemlje, postajala sve brojnija. Sva su
bila izgraena na isti nain kao i ono prvo na koje smo naili, a uvale su ih
brojne ete. Stvarno je u zemlji Kukuanaca, jednako kao kod Germana, kod
Zulua i kod plemena Masai, svaki sposoban mukarac bio vojnik, tako da je
cijela snaga naroda stajala na raspolaganju za ratove, bilo navalne, bilo
obrambene. Putem su nas stizale tisue ratnika koje su se urile u Lu da
prisustvuju velikoj godinjoj smotri i sveanosti. Nikad nisam vidio sjajnije
vojske.
Uveer drugoga dana zaustavili smo se na nekim visovima preko kojih
je vodila cesta da se malo odmorimo. Odavle ugledasmo Lu kako se pred
nama prostire na divnoj plodnoj ravnici. Mjesto je za domorodake prilike
bilo golemo, sigurno nekih pet milja u opsegu. Izvan samoga mjesta
nalazili su se brojni kraalovi koji su u vanim prilikama sluili kao nastambe
za vojsku. Oko dvije milje sjeverno od grada uzdizao se udnovat humak
potkovasta oblika. Sudbina je odredila da se kasnije s njime bolje
upoznamo.
Mjesto je veoma lijepo lealo, a po sredini mu je tekla rijeka, dijelei ga
u dva dijela. Preko nje je vodilo nekoliko mostova. Moda je to bila ona ista
rijeka koju smo ugledali s obronaka Sabinih grudi. ezdeset ili sedamdeset
milja daleko strila su iz ravnice tri visoka snijegom pokrivena brijega, kao
uglovi pravokutna trokuta. Oblik tih planina bio je posve drukiji od oblika
Sabinih grudi. Nisu bile glatke i oble, ve strme i okomile.
Infandus je vidio kako ih promatramo pa nam pristupi.
Ondje zavrava cesta, ree pokazujui prema planinama koje su
Kukuanci nazivali Tri utljivca.
Zato zavrava ondje? upitah.
Tko zna? odvrati on slegnuvi ramenima. Planine su pune spilja, a
izmeu brda nalazi se velik ponor. Upravo na ono mjesto dolazili su u stara
vremena mudri ljudi da trae ono poto su i doli u taj kraj. Nai su kraljevi
i sada sahranjeni ondje u Dvorani smrti.
A poto su to dolazili amo? radoznalo upitah.
To ne znam, ali trebalo bi da znaju gospodari koji dolaze sa zvijezda,
odgovori on oinuvi nas brzim pogledom. Bilo je jasno da zna vie no to
eli rei.
Jest, nastavih, ima pravo. Mi na zvijezdama doznajemo mnogo
toga. Tako sam, na primjer, uo da su mudri stari ljudi dolazili u one
planine po sjajno kamenje, lijepe igrake i po utu kovinu.
Moj je gospodar mudar, hladno odvrati on, a ja sam samo dijete i
ne mogu razgovarati o tome. Moj gospodar mora da se u prijestolnici
porazgovori sa starom Gagul koja je jednako mudra kao i moj gospodar. I
on se okrenu i udalji se.
im je otiao obratih se drugovima i pokazah prema planinama: Ondje
su Salamunovi dijamantni rudnici, rekoh.
Umbopa je stajao kraj nas kao obino duboko zanesen u misli. No ipak
me je uo pa ree zulukim jezikom:
Da, Makumazane, dijamanti su sigurno ondje i vi ete ih dobiti kad ve
vi bijelci toliko volite igrake i novac.
Odakle ti to zna, Umbopa? otro ga upitah jer mi se nije svidio
njegov tajanstveni govor.
No on se nasmije. Sanjao sam to nou, o bijeli ljudi, ree pa se
okrenu i ode.
Gle, gle, dobaci ser Henry. to misli taj na crni prijatelj? Jasno je
da on zna vie nego to eli kazati. A sad, Quatermainu, je li Umbopa uo
togod o ... mom bratu?
Nije nita. Zapitao je svakoga tko bi se porazgovorio s njime, ali svi su
izjavili da prije nas nisu vidjeli jo nijednoga bijelca.
Drite li da je uope doao ovamo? upita Good. Ta i mi smo stigli
samo udom. Zar je uope mogue da je doao dovde bez ikakvih
putokaza?
Ne znam, tuno e ser Henry, ali neki mi glas govori da u ga nai.
Sunce polako zae, a onda tama odjednom pokri zemlju kao neto
opipljivo. Nije bilo ni najmanjeg prijelaza izmeu dana i noi, nije bilo
postepena preobraavanja jer u tim geografskim irinama nema sumraka.
Prijelaz dana u no je tako brz i potpun kao i prijelaz iz ivota u smrt.
Sunce zae i zemlja se zavi u sjenu. Ali ne zadugo, jer se na zapadu pojavi
neki sjaj, zatim srebrnasto svjetlo, a onda mjesec izviri iznad ravnice i rasu
svoje zrake na blizu i na daleko.
Stajali smo tako i promatrali divan prizor dok su zvijezde sve vie
blijedjele pred ovim velianstvenim sjajem. Osjeali smo kako nam se srca
uzdiu pred ovom ljepotom koju ne mogu pravo opisati. Moj je ivot bio
pun grubosti, ali u njemu ipak ima poneto zbog ega sam sretan to sam
to doivio. Jedna od njih je i to to sam gledao mjeseinu u Kukuani.
Uskoro na uljudni prijatelj Infandus prekinu naa razmiljanja.
Ako su se gospodari odmorili, nastavit emo put u Lu gdje je ve
pripremljena koliba za noas. Mjesec jasno sja; neemo skrenuti s puta.
Pristadosmo i za sat hoda stigosmo do predgraa. inilo nam se da se
grad prostire u beskraj, bar sudei po bezbrojnim logorskim vatrama. I
zaista ga je Good koji je volio da zbija neslane ale nazvao beskrajni Lu.
Uskoro stigosmo do iroka jarka s pominim mostom gdje nas doeka
zveket oruja i promukli straarev zov. Infandus mu ree lozinku koju
nisam uspio razabrati.
Straar ga na to pozdravi i mi poosmo kroz glavnu ulicu velikoga
grada, sagraena od trave. Nakon hoda od sat i po kraj beskrajnih nizova
koliba. Infandus se najzad zaustavi kraj neke malene skupine koliba koje su
okruivale malo dvorite posuto smrvljenim ljunkom i ree nam da su te
kolibe nae siromano boravite.
Uosmo i ustanovismo da je za svakoga od nas bila prireena posebna
koliba. Te su kolibe bile bolje od onih to smo ih dosad vidjeli, a u svakoj
se nalazila po jedna udobna postelja od uinjene koe, prostrte po jastuku
od mirisave trave. Pripravili su nam i hrane. im smo se umili vodom koja
nas je ekala u zemljanim krazima, nekoliko nam lijepih mladih ena
donese peena mesa i kukuruznih pogaica ukusno smjetenih na drvenim
pladnjevima, ponudivi nam ih uz duboki poklon.
Jeli smo i pili, a onda nam na nau molbu prenijee sve postelje u jednu
kolibu. Bila je to mjera opreza kojoj su se lijepe mlade ene porugljivo
nasmijeile. Zatim se ispruismo na posteljama, izmoreni dugakim
putovanjem.
Probudivi se ustanovismo da je sunce ve visoko odskoilo a naa
enska posluga koju kao da nije smetao nikakav laan stid ve je pripravno
stajala u kolibi, jer joj je bilo zapovjeeno da nas dvori i da nam pomogne
da se uredimo.
Da, uredimo, zagunda Good, kad ovjek ima samo flanelsku koulju
i cipele, onda to ne traje dugo. Molio bih vas, Quatermainu, da zatraite od
njih moje hlae.
Odmah sam upitao za hlae, ali djevojke mi odgovorie da su te
posveene stvari ve odnesene kralju koji e nas primiti prije podne.
Zamolismo mlade dame da izau to ih je veoma zaudilo i
oneraspoloilo, a zatim se stadosmo dotjerivati to god smo bolje mogli u
tim prilikama. Good se ak latio posla da ponovo obrije desnu stranu lica.
Na lijevoj mu je strani izrasla ve gusta brada, a mi smo ga zamolili da u
nju nipoto ne dira. Mi smo se pak zadovoljili time da se dobro umijemo i
poeljamo. Ser Henryjevi plavi uvojci padali su mu gotovo na ramena pa
je vie nego ikada nalikovao starom Dancu, dok je moja prosijeda kosa bila
dugaka palac, umjesto pola palca, koliko sam joj obino najvie doputao
da poraste.
Kad smo pojeli doruak i popuili lulu, stie poruka da je kralj Tvala
pripravan da nas primi ako izvolimo da doemo. Tu nam poruku donese
sam Infandus.
Odgovorismo da emo radije poekati dok se sunce ne uspne malo vie
jer da smo jo umorni od dugoga puta. Kad ovjek ima posla s
neciviliziranim ljudima, uvijek je dobro da ne pokazuje previe urbe jer su
oni skloni da uljudnost tumae kao strah i ropsku pokornost. I tako,
premda smo bili isto toliko radoznali da vidimo Tvalu, koliko je i Tvala bio
radoznao, ipak smo ostali da sjedimo i priekamo jo itav sat. Za to smo
vrijeme pripremili neto poklona od ono malo stvari to smo ih imali.
Odabrasmo jednu vinesterku i neto staklena biserja. Odluili smo da
puku i metke poklonimo njegovom kraljevskom velianstvu, a biserje
njegovim enama i dvorjanima. Neto smo bisera ve poklonili lnfandusu i
Skragi i vidjeli smo da ih je to silno razveselilo jer jo nikada nisu vidjeli
nita slino.
Napokon izjavismo da smo spremni za polazak pa poosmo na
primanje. Pratio nas je Infandus, a Umbopa je nosio puku i biserje.
Preavi nekoliko stotina koraka doli smo do nekoga ograenog
prostora, slinog onome kakav se nalazio i uz nae kolibe, samo to je bio
bar desetak puta tako velik. Obuhvaao je barem est do sedam jutara.
Posvuda naokolo izvan ograde nalazile su se kolibe u kojima su stanovale
kraljeve ene. Ravno nasuprot ulaznim vratima, na protivnoj strani iroka
prostora, nalazila se veoma velika koliba, stojei posve osamljena. U njoj je
stolovalo njegovo velianstvo. Sve ostalo bio bi prazan prostor da nije bio
gledaju preko ponora recite mi! I ona pokaza prema onu tri strma
brijega koje smo opazili ve sino.
Vi ne znate, ali ja znam. Bili su to bijeli ljudi koji su ivjeli prije vas i
kojih e biti kad vas vie ne bude, koji e vas poderati i unititi. Da! Da!
Da!
Zato su doli ti bijeli ljudi, strani ljudi, vjeti arolijama, puni
svakojakog znanja, snani i neustraivi? Kakav je to svijetli kamen na tvom
elu, kralju moj? ije su ruke nainile eljeznu koulju na tvojim prsima? Vi
ne znate, ali ja znam! Ja, koja sam stara, ja, koja sam mudra, ja arobnica
isanusi!
Onda okrenu jastrepsku glavu prema nama.
to traite, vi bijeli ljudi sa zvijezda oh, da, sa zvijezda? Traite li
nekoga tko se izgubio? Ovdje ga neete nai. Nije ovdje. Vjekovima i
vjekovima nija noga bijeloga ovjeka stupila na tu zemlju. Samo jednom je
jedan doao ovamo, a i onda je otiao odavde da umre. Doli ste zbog
sjajna kamenja. Znam to dobro znam! Nai ete ga kad se osui krv. No
hoete li se vratiti onamo odakle ste doli, ili ete ostati kraj mene? Ha! Ha!
Ha!
A ti, ti s tamnom koom i s ponosnim dranjem i ona isprui svoj
konati prst prema Umbopi Tko si ti i to trai ovdje? Ne trai sjajno
kamenje ni svjetlucavu utu kovinu. Ti ih ostavlja, bijelim ljudima sa
zvijezda. ini mi se da te poznajem. ini mi se da osjeam miris krvi u
tvojim ilama. Odvei svoj pojas...
U tom se asu crte lica toga neobinoga stvorenja poee griti i trzati i
starica pade na zemlju u nastupu padavice. Unesoe je u kolibu.
Kralj usta drui i odmahnu rukom. Pukovi poee odmah odlaziti i za
deset asaka nije na tom velikom prostoru bilo vie nikoga osim nas, kralja
i nekoliko njegovih pratilaca.
Bijeli ljudi, ree kralj, neto mi u duhu govori da vas dam ubiti.
Gagul je govorila udne rijei. to kaete na to?
Nasmijah se. Budi oprezan, o kralju, jer nas nije ba lako ubiti. Vidio si
to je zadesilo vola. Hoe li da i li bude kao onaj vol?
Kralj namrti elo.
Nije dobro prijetiti kralju.
Mi ti ne prijetimo, mi govorimo istinu. Pokuaj da nas ubije, o kralju,
pa e vidjeti.
Orija stavi ruku na elo.
Deseto poglavlje
LOV NA AROBNJAKE
Kad smo stigli do nae kolibe dadoh znak Infandusu da ude s nama.
Htjeli bismo da se porazgovorimo s tobom. Infanduse, rekoh.
Govorite, gospodari!
ini nam se, Infanduse, da je kralj Tvala okrutan ovjek.
Na alost, tako je. Zemlja stenje pod njegovom okrutnou. Veeras
ete i vi vidjeti. Bit e veliki lov na arobnjake pa e mnoge proglasiti
arobnjacima i ubit e ih. Niiji ivot nije siguran. Poeli li kralj neiju stoku
ili neiju enu ili ako se boji da taj ovjek ne podigne bunu protiv njega,
onda e Gagul koju ste vidjeli ili neka druga ena koju je Gagul nauila da
trai arobnjake, nanjuiti da je taj ovjek arobnjak i on e biti ubijen.
Mnogi e noas umrijeti prije nego to mjesec izblijedi. Uvijek je tako.
Moda e i mene ubiti. Do sada su me tedjeli jer sam vjet vojevanju i jer
me vojnici vole, ali ne znam koliko u jo ivjeti. Zemlja stenje pod
Tvalinom okrutnou i sila je njega i njegove krvave vladavine.
Zato ga onda narod ne zbaci?
Ne, gospodari, Tvala je kralj, a kad bi i bio ubijen, na njegovo bi
mjesto doao Skraga, a Skragino je srce jo crnje od Tvalinoga. Kad bi
Skraga bio kralj, jaram na naim vratovima bio bi jo tei od jarma to nam
ga je nametnuo Tvala. Da nije umoren Imotu ili da je na ivotu ostao
Ignosi, njegov sin, bilo bi drukije. Ali oni su obojica mrtvi.
Kako zna da je Ignosi mrtav? upita neki glas iza nas. Zaueno se
ogledasmo da vidimo tko govori. Bio je to Umbopa.
to kani time rei, djeae? upita Infandus. Tko ti je dopustio da
govori?
uj, Infanduse, odgovori Umbopa, rei u ti neto. Prije mnogo
godina ubijen je Imotu, kralj ove zemlje, a njegova je udovica pobjegla s
djeakom Ignosijem. Nije li tako?
Tako je.
Govorilo se da su ta ena i taj djeak poginuli u planinama. Nije li
tako?
Upravo tako.
ukoi kao lovaki pas kad osjeti divlja, a onda isprui tap i stade se
polako privlaiti k vojnicima koji su stajali pred njom. Uinilo nam se da su
vojnici izgubili svoj stoicizam i kao da su ustuknuli pred njom. Pratili smo
njezine pokrete kao zaarani. Zaas je stigla do njih, puui kao pas. Onda
stade i uvue zrak u nozdrve, pa opet poe korak ili dva dalje.
Onda najednom doe kraj. ena zavriti, skoi naprijed i raljastom
palicom dodirnu nekoga visokoga ratnika. Dva njegova druga, koji su stajali
kraj njega, smjesta zgrabie osuena ovjeka, svaki za po jednu ruku i
povedoe ga prema kralju.
Nije se opirao, ali smo vidjeli kako mu se noge vuku po tlu kao da je
paraliziran, a prsti, iz kojih mu je ispalo koplje, bili su mlohavi kao u netom
ubijena ovjeka.
U susret mu pooe dva odvratna krvnika. Uskoro se sastadoe, i
krvnici se okrenue kralju kao da od njega oekuju zapovijed.
Ubijte ga! zapovjedi kralj.
Ubijte ga! zakreti Gagul.
Ubijte ga! ponovi Skraga poput jeke, muklo hihoui.
Prije nego to su do kraja bile izgovorene te rijei, strano je djelo bilo
izvreno. Jedan krvnik zabode koplje u srce nesretne rtve, a drugi, da bi
se dvostruko osigurao, smrska mu toljagom lubanju.
Jedan! odbroji kralj Tvala, a krvnici odvukoe tijelo nekoliko koraka
dalje.
Tek to je to bilo obavljeno, dovedoe i drugoga nesretnika kao vola na
klanje. Ovaj put smo po ogrtau od leopardove koe vidjeli da je to bila
neka ugledna osoba. Opet se ue strane rijei i nesretnik pade mrtav.
Dva, odbroji kralj.
I tako se nastavi smrtonosna igra sve dok se iza nas u redovima ne
oprui stotinjak leina. Sluao sam o cezarskim borbama gladijatora i o
panjolskim borbama s bikovima, ali ipak sumnjam da su one bile i upola
tako strane kao ovaj lov na arobnjake u Kukuani. Borbe gladijatora i
panjolske borbe s bikovima bile su bar neke javne zabave, dok ovdje nije
o tome moglo biti ni govora. I najstrastveniji ljubitelj zabava jedva da bi se
njima mogao odueviti kad bi znao da e moda slijedeu smrtonosnu
taku programa izvoditi on.
Jednom smo prilikom svi skoili na noge i pokuali da se umijeamo ali
nas Tvala ozbiljno odbi:
Pustite, bijeli ljudi, da zakon ide svojim tokom. Ti psi su arobnjaci i
zlikovci. Pravo je da umru. To je bilo sve to nam se udostojao rei.
Jedanaesto poglavlje
DAJEMO ZNAK
Dugo smo sjedili utei drim, bar dva sata jer smo bili toliko
potiteni zbog strahota koje smo vidjeli da nismo imali snage za razgovor.
Napokon, kad smo poeli pomiljati na spavanje jer se na istoku ve poela
javljati zora, zausmo korake. Zatim se zau zov strae na ulazu u kraal.
Straar je zacijelo dobio odgovor, lozinku, premda je mi nismo uli, jer su
nam se primicali koraci. as zatim ue u kolibu Infandus, a za njim est
dostojanstvenih poglavica.
Gospodari, ree on, dolazim kao to sam obeao. Gospodari i ti,
Ignosi, zakoniti kralju Kukuanaca, doveo sam sa sobom te mueve,
nastavi pokazujui skup poglavica, koji su moni ljudi meu nama. Svaki
od njih zapovijeda nad tri tisue vojnika koji ive samo zato da izvravaju
njihove zapovijedi, a po kraljevoj naredbi. Rekao sam im sve to sam vidio i
to su moje ui ule. Sad im pokai svetu zmiju oko tvojega pasa i
ispripovjedi im svoju povijest, Ignosi, kako bi oni mogli rei, hoe li se za
tebe boriti protiv kralja Tvale ili nee.
Umjesto odgovora Ignosi odrijei pojas i pokaza zmiju istetoviranu oko
struka. Poglavice redom prioe blie i pri slabom svjetlu nae svjetiljke
pregledae zmiju. Zatim stupie u stranu, ne rekavi ni rijei.
Onda Ignosi ponovo svee pojas, obrati se njima i jo jednom
ispripovjedi svoju povijest kako ju je jutros ispripovjedio Infandusu.
uli ste, glavari, to je rekao, javi se Infandus kad je Ignosi zavrio.
Hoete li pristati uz toga ovjeka i pomoi mu do prijestolja njegova oca,
ili neete? itava se zemlja buni protiv Tvale, a krv naega naroda tee kao
potoci u proljee. Vidjeli ste noas. Bila su jo dva glavara, s kojima sam
htio noas govoriti; ali gdje su sada? Hijene zavijaju nad njihovim truplima.
Ne udarite li, uskoro e zavijati i nad vaim truplima. Birajte, brao!
Najstariji od one estorice, omalen, sijed ratnik snana lika stupi korak
naprijed i odgovori:
Istinite su tvoje rijei, Infanduse; zemlja vapi u nevolji. Moj je roeni
brat meu onima koje pobie noas, no radi se o velikoj stvari u koju je
teko povjerovati. Po emu da znamo, neemo li dii svoja koplja za kakvu
varalicu? Velika je to stvar, rekoh, i nitko ne moe znati kako e svriti.
nee oviti ruke oko pasa i pogledati mi u oi, i nikada neu roditi djecu!
Okrutno je to, okrutno!
Ona poe ponovo kriti ruke. Zaplakano lice, ovjenano cvijeem, dizala
je prema nebu. U svojem je oaju bila tako ljupka i tako krasna da bi
zacijelo ganula srce svakoga ovjeka koji bi bio manje krvoloan nego to
su bila ta tri zlotvora pred nama!
Sve to nije, meutim, dirnulo srce stare Gagul i njezina gospodara, no
na licu straara i na licu poglavica koji su stajali u pozadini opazio sam
znakove samilosti. Good se upravo pjenio od gnjeva. Trgnuo se, kao da
kani pristupiti djevojci. Osuena je djevojka pravim enskim nagonom
razumjela to se u njemu zbiva pa se naglom kretnjom baci preda nj i ogrli
objema rukama njegove divne bijele noge.
Oh, bijeli oe sa zvijezda! viknu. Prebaci preko mene skut svoje
zatite! Dopusti da se zavuem u sjenu tvoje snage i da se spasim! Oh,
izbavi me od tih okrutnih ljudi i od milosra stare Gagul!
Dobro, dobro, draga moja, pobrinut u se za te! otro viknu Good
engleskim jezikom. Doi, ustani, dobra si ti djevojka. On se sae i uhvati
je za ruku.
Tvala se okrenu i dade znak svom sinu koji podigne koplje i poe
naprijed.
Sada je as, apnu mi ser Henry, na to ekate?
Na pomrinu, odvratih. Ve pola sata neprekidno pogledavam na
sunce, ali nikada nisam vidio sjajnijeg.
Ipak morate sad okuati sreu jer e inae djevojka poginuti. Tvala je
izgubio strpljivost.
Spoznavi snagu tih razloga, bacio sam jo jedan oajan pogled prema
sjajnom licu sunevu. Nikada nije ni najvatreniji astronom s takvom
strepnjom oekivao neku nebesku pojavu koja bi imala potvrditi novo
postavljenu teoriju. Sa svim dostojanstvom to sam ga smogao stadoh
izmeu djevojke, ispruene na tlu, i Skragina koplja koje mi se pribliavalo.
Kralju, to ne smije biti! To neemo trpjeti! Pusti djevojku da ode u
miru!
Tvala skoi sa stolice, zapanjen i bijesan, a iz skupa poglavica i iz
zbijenih redova djevojaka koje su nas polako okruile oekujui tragediju,
zau se zapanjeno mrmljanje.
Ne smije biti? Ti bijelo pseto, koje teke na lava u njegovu brlogu! Ne
smije biti? Jesi li lud? Pazi da sudbina ovoga pileta ne zadesi i tebe i sve
koji su s tobom! Kako moe to sprijeiti? Tko si ti da se usuuje stati
izmeu mene i izvrenja moje volje? Natrag, kaem ti! Ubij je, Skraga! Hej,
straa! Uhvatite te ljude!
Na njegov poziv istrae iz kue naoruani ljudi koji su oito ve prije
bili postavljeni onamo.
Ser Henry, Good i Umbopa stadoe uza me i podigoe puke.
Stoj! odvano kliknuh, iako mi je srce u tom asu spuzlo u cipele.
Stojte! Mi, bijeli ljudi sa zvijezda, velimo da to ne smije biti! Primaknete li
se samo jo korak blie, ugasit emo sunce i zaviti zemlju u tamu. I to mi
koji ivimo u njegovoj kui tako moemo uiniti. Usudite se da ne posluate
pa ete osjetiti nau mo!
Moja je prijetnja postigla oekivani uspjeh. Ljudi se zaustavie, a Skraga
zasta ispred nas s uzdignutim kopljem u ruci.
ujte ga, ujte! ciknu Gagul. ujte laca koji veli da e ugasiti sunce
kao svjetiljku! Neka to uini i djevojka e biti spasena! Da, neka to uini ili
e umrijeti i on i svi oni, koji su za nj!
Pogledah u sunce i na svoju silnu radost i olakanje opazih da nisam
pogrijeio. Na rubu blistave suneve plohe pokazala se nejasna sjena.
Onda sveano podigoh ruku prema nebu, a ser Henry i Good povedoe
se za mnom; izgovorih na to jednu ili dvije kitice iz Ingoldbyjevih legendi
to sam mogao dostojanstvenije. Ser Henry nastavi drugim stihovima, a
Good se obrati kralju nizom najklasinijih psovki to su se dale zamisliti.
Crni se rub polako prevlaio preko svijetle plohe. Dok se to zbivalo, uo
sam kako se iz mnotva oko nas uzvija uzdah zaprepatenja.
Gledaj, kralju! Gledaj, Gagul! Gledajte, glavari, muevi i ene, uvjerite
se da ljudi sa zvijezda dre rije i da nisu laci! Sunce tamni pred vaim
oima. Uskoro e nastati mrak mrak u podne! Vi ste traili znak. Eto vam
znaka! Zamrai se, sunce! Oduzmi svoje svjetlo, o sjajno sunce! Srui oholo
srce u prainu i progutaj svijet svojim sjenama!
Gledaoci stadoe jecati od straha. Neki su stajali kao okamenjeni od
prepasti, a drugi su popadali na koljena i glasno vapili. Kralj je mirno
sjedio, ali je sav problijedio unato svojoj tamnoj koi. Samo je Gagul
ostala hrabra.
To e proi! vikala je. Neto sam takvo ve vidjela! Nitko ne moe
ugasiti sunce! Ne gubite glave! Ostajte mirni tama e proi!
Poekajte pa ete vidjeti! odvratih i skoih od uzbuenja. Nastavite
vi, Good, ja se ne mogu dosjetiti vie nikakvim stihovima! Zaklinjite i dalje,
valjano mome!
Good mi se vrijedno odazove napevi sve sile. Nikada prije nisam imao
ni najbljeeg pojma o snazi, opsegu i mnogostranosti kletvi kojima
raspolae pomorski oficir. Govorio je punih deset minuta ne zastavi ni na
trenutak i ne ponovivi pri tom nita. Za to se vrijeme crni prsten sve vie
suzivao. udne i jezive sjene prevlaile su se preko sunca, a zlokobna je
mirnoa zavladala na prostoru pred kraljevom kolibom. Ptice su stale
preplaeno cvrkutati, a onda utihnue. Samo su pijetlovi kukurijekali.
Dalje, sve dalje puzao je tamni prsten. Ve je pokrivao vie od polovine
crvena kruga. Smraivalo se i zrak je postajao gust, jo vie obojen tamnim
crvenilom. Napokon vie nismo mogli razabirati divlja lica u skupu pred
sobom. Meu gledaocima zavlada potpuna tiina. ak i Good presta kleti.
Sunce umire arobnjaci su ubili sunce! napokon viknu Skraga. Svi
emo poginuti u tami! Potaknut strahom ili bijesom, ili i jednim i drugim,
podignu koplje i baci ga iz sve snage u iroka prsa ser Henryja. Zaboravio
je, meutim, na elinu koulju koju je ser Henryju dao kralj i koju je on
nosio ispod odijela. Otrica odskoi ne naudivi nita. Prije nego je Skraga
mogao ponoviti udarac, ser Henry mu ote kaplje iz ruke i probode ga
njime. Skraga pade mrtav.
Kad su to vidjele djevojke koje su ionako bile sve izvan sebe od straha
zbog sve jae tame, poee divlje vikati i rasprie se u bezumnoj guvi.
Nagnue prema vratima. Ali panika se ne zaustavi na tome. Sam kralj
pobjee u kolibu, a za njim i neki glavari, pa strae i Gagul koja je sad
skakala upravo udnom ustrinom, tako da zaas ostadosmo na cijelom
irokom prostoru uz Skragino truplo samo mi, nesuena rtva Fulata,
Infandus i neki glavari s kojima smo razgovarali prole noi.
A sad, glavari, rekoh, dali smo vam znak. Ako ste zadovoljni,
pobjegnimo brzo na ono mjesto, o kojemu ste govorili. aroliju sad ne
moemo obustaviti. Ona e trajati otprilike jedan sat i jo polovinu sata.
Iskoristimo tamu!
Hajdemo! ree Infandus i okrene se pa poe, a za njegovim se
primjerom povedoe i glavari, mi i djevojka Fulata koju Good uze za ruku.
Prije nego smo stigli do vrata kraala, sunce posve potamnje. Hrlili smo
dalje drei se za ruke i posrui u tami.
Dvanaesto poglavlje
PRIJE BITKE
Na nali sreu, Infandus i drugi poglavice savreno su poznavali sve
ulice velikoga grada, tako da smo unato tami brzo odmakli.
Ili smo najmanje jedan sat sve dok se na kraju pomrina ne poe
gubiti i dok se opet ne pokaza onaj rub sunca koji je najprije poeo
iezavati. Za pet je minuta bilo dovoljno svijetlo i mi razabrasmo da smo
izali iz Lua i da se pribliujemo prostranom humku splotena vrha koji je
mjerio oko dvije milje u opsegu. Taj je humak imao oblik potkove, kakav je
vrlo est u Africi i nije bio visok. Na najviem se mjestu uzdizao oko dvije
stotine stopa, a bio je savijen u obliku potkove. Bokovi su mu bili vrlo strmi
i posuti velikim stijenama. Na vrhu, obraslom travom, nalazilo se veliko
logorite kojim su se sluili kao utvrdom. Obino se ovdje kao posada
nalazio jedan puk od tri tisue ljudi, ali sada, dok smo se s mukom uspinjali
uza strme obronke, opazismo da se na njemu nalazi mnogo vie ratnika.
Bilo se, naime, ve razdanilo.
Stigavi napokon na travnato sljeme, naosmo uskomeane gomile
ljudi, silno smetenih prirodnom pojavom koju su gledali. Proli smo kroz
njihove redove ne rekavi ni rijei i stigli do neke kolibe u sredini travnika.
Ondje smo na svoje zauenje nali dva ovjeka gdje ekaju na nas; bili su
natovareni s ono malo naih stvari koje smo, razumije se, u brzini morali
ostaviti u svojemu stanu.
Poslao sam po njih, razjasni nam Infandus, a i po to, doda i
pokaza Goodove davno izgubljene hlae.
Good klikne od radosti i od zanosa, skoi k hlaama i odmah ih navue.
Ta valjda moj gospodar ne eli da sakrije divne bijele noge! alosno
viknu Infandus.
Jo uvijek gledajui u Goodove hlae, Infandus nam priopi da je dao
zapovijed da se pukovi skupe kako bi im se potpuno objasnio prevrat, za
koji su se glavari odluili i da im pokae zakonitoga nasljednika prijestolja,
Ignosija.
Za pola sata stajale su sve ete, gotovo dvadeset tisua ljudi, i to cvijet
kukuanske vojske, na velikom otvorenom prostoru. I mi odosmo onamo.
Ljudi su bili postrojeni na tri strane zbijene etvorine i pruali su
velianstvenu sliku. Zastali smo na otvorenoj strani etvorine, gdje nas brzo
okruie svi vaniji poglavice i oficiri.
Poto je izdana zapovijed da bude tiina, prvi poe govoriti Infandus.
Govorio je ivim i uvjerljivim rijeima, jer je, kao veina Kukuanaca
visokoga poloaja, bio upravo roeni govornik. Iznio je povijest lgnosijeva
oca, govorio o tome, kako ga je Tvala okrutno umorio, a njegovu enu i
dijete otjerao da umru od gladi. Zatim istaknu kako zemlja stenje i trpi pod
Tvalinom okrutnom vladavinom. Kao primjer naveo je dogaaje od prole
noi, kad je, pod izlikom da su zlotvori, bilo pohvatano i okrutno
pogubljeno mnogo najuglednijih ljudi iz cijele zemlje. Onda nastavi da su
bijeli ljudi sa zvijezda, gledajui dolje na njihovu zemlju, opazili njihove
nevolje i odluili da ublae njihovu sudbinu, premda je to za njih, same
bijele ljude, znailo veliku neugodnost. Stoga su uzeli za ruku pravoga
kralja Kukuane, Ignosija, koji je amio u progonstvu i preveli ga preko
planina. Vidjeli su Tvalinu opakost i zlobu na djelu pa su, kao znamenje
kolebljivcima i da spasu ivot djevojke Fulate, svojom arobnjakom moi
ugasili sunce i ubili mladoga zlotvora Skragu. Rekao je da su bijeli
gospodari spremni da ih podupru, da zbace Tvalu i da na njegovo mjesto
postave pravoga kralja Ignosija.
Zavretak njegova govora poprati opi agor odobravanja. Zatim Ignosi
stupi naprijed i poe govoriti. Ukratko je ponovio sve to je rekao njegov
stric, a onda je svoj snaan govor zavrio ovim rijeima:
O glavari, oficiri, vojnici i narode! uli ste moje rijei. Sad morate birati
izmeu mene i onoga koji sjedi na mojem prijestolju, mojega strica koji je
ubio svoga brata i koji je bratovo dijele otjerao da umre u zimi i noi.
Zatim pokaza na glavare: Ovi vam mogu rei da sam ja zaista kralj, jer su
vidjeli zmiju oko moga pasa. Da nisam kralj, zar bi ti ljudi stajali uza me sa
svom svojom arobnjakom moi? Drite, glavari, oficiri, ratnici! Nije li i
sad jo pred vaim oima tama u koju su oni zavili zemlju da zbune Tvalu i
da prikriju na bijeg?
Tako je! odgovorie vojnici.
Ja sam kralj! Kaem vam, ja sam kralj! Ignosi uspravivi se u svoj
svojoj visini i podigavi iroku otricu svoje bojne sjekire iznad glave. Ima
li meu vama ikoga, tko veli da nije tako, neka stupi naprijed. Odmah u se
boriti s njime, i neka njegova krv rekne da govorim istinu. Neka stupi
naprijed, kaem! I on stane vitlati sjekirom da je zabljesnula na suncu.
Kako nitko, ini se, nije bio raspoloen da se odazove tom pozivu,
nastavi na bivi pratilac:
kojim se nikako nisam umio sluiti, dvije tole i revolver. Nosio sam golemu
perjanicu zataknutu za moj lovaki eir da bih bar donekle dao svom liku
neki ratniki izgled. Dakako da smo imali i svoje puke, ali budui da nismo
imali ba previe municije, a i puke nam u borbi izbliza nisu mogle nita
koristiti, odredismo da ih za nama nose posebno odabrani ljudi.
im smo se tako opremili, pojedosmo na brzu ruku neto hrane, a onda
izaosmo da vidimo kako se stvari razvijaju. Na vrhu breuljka nalazila se
mala smea stijena. Ona nam je posluila kao glavni stan i kao
promatranica. Ondje naosmo Infandusa i njegov puk Sivih,
nesumnjivo najbolji u cijeloj kukuanskoj vojsci; bio je to isti onaj puk
kojega smo vidjeli u onom pograninom kraalu. Taj je puk brojio tri tisue i
est stotina ljudi, a bio je odreen za rezervu. Ljudi su, podijeljeni u ete,
leali u travi i promatrali kako ete kralja Tvale izlaze iz Lua u dugakim
kolonama, poput mrava. inilo se da tim kolonama nema kraja.
Ustanovismo da ih je svega tri, a u svakoj jedanaest do dvanaest tisua
ljudi.
im su izali iz grada, pukovi se rasporedie. Jedan je odio poao
nadesno, drugi nalijevo, a trei se polako uputio ravno prema nama.
Ah, ree Infandus, idu da nas napadnu s tri strane.
To je bila veoma ozbiljna novost jer je na poloaj na vrhu breuljka koji
je imao opseg od milju i pol, bio veoma razvuen pa je bilo potrebno da
svoju razmjerno malenu obrambenu snagu skupimo to vie u hrpu. Nismo,
meutim, mogli zapovjediti neprijatelju kako da nas napadne pa smo
morali gledati da se to bolje snaemo; stoga smo odmah izdali zapovijed
pukovima da se pripreme za pojedinane napadaje.
Trinaesto poglavlje
NAPADAJ
Tri su se neprijateljske kolone primicale bez ikakve urbe. Stigavi do na
nekih pet stotina jardi od nas, srednji se, glavni odjel zaustavio na poetku
otvorene ravnice koja je poput jezika zalazila u breuljak, kako bi omoguio
ostalim dvjema kolonama da obiu na poloaj koji je vie-manje imao
oblik konjske potkove otvorene prema gradu Lu. Oito su namjeravali da
nas istodobno napadnu s tri strane.
Ah, da mi je bar jedan brzometni top, uzdahnu Good promatrajui
nanizane redove vojske pod nama. Za dvadesetak bih minuta oistio cijelu
ravnicu!
Ali mi ga nemamo pa nema smisla jadikovati za njim, odvrati ser
Henry. Kako bi bilo, Quatermainu, da pokuate s pukom. Gledajte da se
malo primaknete onom visokom momku koji je, ini se, zapovjednik.
Kladim se za dva dukata prema jedan koje u poteno platiti, ako se ivi
izvuemo iz ovoga da ete ga promaiti za punih deset jardi.
To me je zapeklo i ja napunih dvocijevku punim zrnom pa priekah dok
onaj ovjek ne izae deset koraka ispred svoje ete kako bi bolje mogao
razgledati na poloaj. Uza nj je bio jo jedan vojnik. Legao sam na zemlju,
poloio puku na stijenu i dobro nanianio. Puka mi je, kao sve dvocijevke,
bila upucana na tri stotine i pedeset jardi pa sam, raunajui s putanjom
zrna, nanianio u polovicu vrata s namjerom da ga pogodim u grudi. Stajao
je veoma mirno i pruao mi divnu metu, ali bilo zbog uzbuenja bilo zbog
vjetra ili pak zbog toga to je cilj bio predaleko, dogodi se udna stvar. Kad
sam po svom miljenju dobro nanianio, opalih, a im se dim raziao
opazih, na svoju veliku zlovolju, da moja meta stoji zdrava i itava; njegov
pratilac slijeva koji je stajao najmanje tri koraka dalje od njega, leao je na
zemlji; oito bijae mrtav. Oficir u kojega sam nanianio, brzo se okrenu i
potri prema svojoj eti, vjerojatno zaplaen.
Bravo, Quatermainu, viknu Good, dobro ste ga poplaili!
To me silno razljuti, jer nikako ne volim kad promaim pred svjedocima.
Ako je ovjek majstor samo u jednoj vjetini, onda voli i da odri svoj glas.
Stoga sam, uzrujan zbog prvoga neuspjeha, brzo nanianio na oficira
koji je trao i opalio drugi hitac. Istog trenutka jadnik die ruke uvis i pade
niice. Ovaj put nisam promaio i ovo kaem samo u dokaz tome kako
malo vodimo rauna o drugima kad se radi o naoj sigurnosti, ponosu ili
ugledu a osim toga bio sam toliko neovjean da me taj uspjeh silno
obradovao.
Vojnici naeg puka koji su gledali taj dokaz arobnjake moi bijeloga
ovjeka, poee divlje klicati, smatrajui to dobrim znakom, a neprijateljske
ete kojima je, kako smo kasnije doznali, zapovijedao onaj ubijeni oficir
stadoe u neredu uzmicati. Ser Henry i Good podigoe puke i poee
takoer pucati, a i ja ispalih nekoliko hitaca, tako da smo prije nego to su
odmakli izvan dohvata naih puaka, oborili est do osam ljudi.
Tek to smo prestali pucali, zau se izdaleka, s naega desnog krila
zloslutna vika, a onda i slina vika slijeva. Napala su nas ona dva druga
odjela.
Gomila ljudi pred nama pri tom se malo razrijedi pa polaganim trkom
poe prema breuljku, po jeziku trave, pjevajui dubokim glasom neku
ratnu pjesmu. Mi smo bez prestanka pucali, a i Ignosi nam se katkad
pridruivao, te je i on oborio nekoliko ljudi. Sva naa paljba nije na te
naoruane jurinike djelovala jae nego to bi bacanje kamenia djelovalo
na morske valove.
Neprijatelji su nam se neprekidno pribliavali viui i zveei orujem.
Potjerali su nae predstrae koje smo bili smjestili meu stijene na
podnoju breuljka. Kasnije je napredovanje bilo sporije. Premda im jo
nismo pruali ozbiljniji otpor, napadai su se morali penjali uza strminu
tako da su ili sporije. Na prvi obrambeni red nalazio se otprilike na
polovini padine, drugi pedesetak metara iza prvoga, a trei na samom rubu
visoravni.
Dolazili su sve blie kliui svoj ratni zov: Tvala! Tvala! Udri! Udri! a
nai su odgovarali s Ignosi! Ignosi! Udri! Udri! Sad su ve bili posve
blizu, i tole, noevi za bacanje, poee letjeti amo-tamo, a onda, uz
strahovitu buku, poe borba.
Naprijed i natrag, lijevo, desno, ljuljala se masa ratnika, zapletenih u
borbi. Padali su nagusto kao jesenje lie. Nije, meutim, trajalo dugo i
premona snaga napadaa poe napredovati, te polako potisne na prvi
bojni red dok se nije zdruio s drugim. Ovdje je borba bila ogorena i nai
su ljudi opet morali uzmaknuti uzbrdo, dok naposljetku, dvadesetak minuta
od poetka bitke, stupi u borbu na trei bojni red.
Meutim su u to vrijeme ve i napadai bili izmoreni, a izgubili su i
mnogo mrtvih i ranjenih pa nisu vie imali snage da prodru kroz trei
nikad ni prije ni kasnije. Ali stvarna odluka u pogledu naih planova zavisila
je od Ignosija koji je, otkako su ga priznali kao pravoga kralja, mogao
gotovo neogranieno vriti svoju vladarsku vlast, a tu se, dakako,
razumijevalo i vrhovno vojno zapovjednitvo. Svi se pogledi uperie u
njega.
inilo se da duboko promilja, a onda konano odgovori nakon dulje
stanke:
Inkubu, Makumazane i Bugvane, hrabri bijeli ljudi i moji prijatelji!
Infanduse, moj strie, i vi, glavari! Moja je odluka stvorena. Jo u danas
udariti na Tvalu i neka taj udarac odlui o mojoj srei i o mom ivotu. O
mom, a i o vaem. ujte: ovako u udariti! Vidite li kako se ovaj humak
savija kao polumjesec i kako se ravnica prua u krivinu poput zelena
jezika?
Vidimo, odvratih.
Dobro; sad je podne pa ljudi jedu i odmaraju se od naporne bitke. Kad
se sunce stane malo sputati prema zapadu, neka tvoj puk, strie, i jo
jedan puk pou dolje na zeleni jezik. Kad Tvala to vidi, poslat e sve svoje
snage da vas uniti. Ali prostor je uzak pa e pukovi samo jedan po jedan
moi da navale na tebe, te e jedan po jedan biti uniteni. Oi cijele Tvaline
vojske bit e uperene u borbu, kakvu jo nije vidio iv ovjek. S tobom,
strie, neka poe moj prijatelj lnkubu da Tvali klone srce kad opazi kako
njegova sjekira blista u prvim redovima Sivih. Ja u poi s drugim pukom, s
onima koji e biti iza tebe: budete li uniteni, to se moe dogoditi, neka
ostane kralj, za kojega vojnici mogu da se bore. Sa mnom neka poe mudri
Makumazan.
Dobro, o kralju, ree Infandus. Naoko je posve hladnokrvno primio
prijedlog po kojemu je trebao da njegov puk bude uniten do kraja. Ti su
Kukuanci zaista divan narod. Smrt nije za njih nimalo strana ako ih
zatekne u ispunjavanju dunosti.
Dok oi Tvalinih pukova budu uperene u tu borbu, nastavi Ignosi,
neka se jedna treina vojnika koji su jo ivi (to jest nekih est tisua)
provue kroz desni rog brijega i neka navali na lijevo Tvalino krilo, a druga
treina neka se provue kroz lijevi rog i neka napadne na desni Tvalin bok.
Kad budem vidio da su oba krila spremna da navale na Tvalu, ja u s
preostalim ljudima udariti ravno na sredite, pa ako nas poslui srea,
pobjeda e biti naa i prije nego se spusti no, mi emo mirno sjediti u Lu.
A sad treba da jedemo i da se pripremimo. Ti, lnfanduse, odredi sve to
treba da osnova bude izvedena kako valja. I neka moj bijeli otac Bugvan
poe s tobom da njegovo sjajno oko ulije hrabrost vojnicima.
Pripreme za napadaj to ih je Ignosi ovako ukratko naznaio, bile su
izvrene tako brzo da je to davalo vrlo dobru sliku kukuanske vojne
organizacije. Za nepun sat vojnici su dobili jelo i pojeli ga, razvrstane su tri
divizije, zapovjednicima je protumaena osnova za navalu i cijela je vojska,
izuzevi straare, ostavljene uz ranjenike, brojei sada oko osamnaest
tisua ljudi, bila spremna za napadaj.
Uskoro doe Good i stisnu ruku ser Henryju i meni.
Zbogom, stari momci, ree. ja prema zapovijedi odlazim s desnim
krilom pa sam doao da se oprostim s vama za sluaj da se vie ne vidimo.
Znate, kako je, znaajno doda.
Nijemo stisnusmo jedan drugome ruku.
Nije to ugodna stvar, ree ser Henry, a dubok mu glas malo zadre.
Priznajem da se ne nadam da u doivjeti sutranji dan. Koliko ja mogu
ocijeniti poloaj, Sivi s kojima treba da poem, ima da se bore do
posljednjeg ovjeka, kako bi obim krilima pruili mogunost da se
neopaeno privuku i udare Tvalu u oba boka. Pa lijepo, neka bude, bar u
umrijeti kao ovjek. Zbogom, stari drue! Nadam se da ete se izvui iz
ovoga i doepati se dijamanata. Ali ako ostanete ivi, posluajte moj savjet
i ne mijeajte se nikada vie u borbu za prijestolje!
as kasnije nam Good obojici stegne ruku i ode, a zatim stie Infandus
da odvede ser Henryja na njegovo mjesto na elu puka Sivih, dok sam ja
sa srcem punim strepnje poao s Ignosijem na svoje mjesto u drugom
puku.
etrnaesto poglavlje
meni se stisnu srce kad ga ugledah tako oborena u prah. Od sve njegove
vojske ne preostade mu ni jedan vojnik, ni jedan dvoranin od tolikih stotina
koje su nekada u strahu puzale oko njega. Uza nj nije ostala ak ni jedna
jedina ena da podijeli njegovu sudbinu i gorinu njegova pada. Siromah!
Sad je dobijao pouku koju sudbina daje veini onih koji ive dovoljno dugo:
ljudske su oi slijepe za posrnule, a ovjek koji ostane bez obrane nalazi
malo prijatelja i milosti. Uostalom, Tvala ih stvarno nije ni zasluio.
Proli smo kroz ulaz i krenuli preko otvorenog prostora ravno onamo
gdje je sjedio bivi kralj. Kad stigosmo do na pedeset metara ispred njega,
zapovjedi Ignosi puku koji nas je pratio da stane, a mi s malom gardom
poosmo dalje do Tvale. Kad smo se primakli, Gagul nas stade estoko
proklinjati. Tek kad priosmo posve blizu. Tvala prvi put podie perjem
okienu glavu i upre svoje jedino oko koje je od suzdravana gnjeva
blistalo gotovo kao i veliki dijamant na njegovu elu, u svojega
pobjednikog takmaca, u Ignosija.
Zdravo, o kralju! ree s gorkom porugljivou. Zdravo ti, koji si jeo
moj hljeb, a onda si uz pomo tih bijelih arobnjaka pobunio moje pukove i
potukao moju vojsku! Zdravo! Kakvu si mi sudbinu odredio, o kralju?
Istu sudbinu koju si ti namijenio mojemu ocu, na ijem si prijestolju
sjedio toliko godina! slrogo odgovori Ignosi.
Dobro je. Pokazat u ti kako se umire da se toga moe sjetiti kad na
tebe doe red. Gledaj, sunce tone u krvi i on svojom krvavom sjekirom
pokaza prema vatrenoj kugli koja je upravo zalazila dobro je to e i
moje sunce zai s njime. A sad, kralju, spreman sam da umrem, ali
zahtijevam pravo kraljevske kukuanske kue da umrem u borbi. To mi ne
moe odbiti jer bi se osramotio ak i pred onim kukavicama koje su danas
bjeale.
Neka ti bude. Biraj! S kime hoe da se bori? Ja ne mogu da se borim
s tobom jer se kralj bori samo u ratu.
Tvalin mrani pogled poleti niz nae redove, a kad se na trenutak
zaustavio na meni, osjetih da mi prijeti nova strana opasnost. to e biti
ako odabere mene? Kako bih mogao pobijedili toga oajnog divljaka
visokog est stopa i est palaca i razmjerno irokog? isto bih tako mogao
poiniti i samoubojstvo! Ne oklijevajui odluih da odbijem borbu pa sve da
me zbog toga i prognaju iz kukuanske zemlje. Bolje je, mislio sam, biti
prognan iz drave nego da te posijeku ratnom sjekirom.
Inkubu, to veli na to da svrimo ono to smo danas zapoeli, ili da te
nazovem kukavicom?
Malo zatim ser Henry doeka titom jak udarac pa zamahnu svom
snagom. Sjekira presijee Tvalin tit, probi elinu koulju i zadade mu
teku ranu na ramenu. Kriknuvi od boli i gnjeva, Tvala uzvrati jo silnijim
udarcem. Udario je tako snano da je presjekao drak protivnikove sjekire
izraen od nosorogova roga i pojaan elinim kolutima, te zadao ser
Henryju ranu na licu.
Kad je iroka bojna sjekira naega prijatelja pala na zemlju, zau se se
iz redova Bivola krik zaprepatenja. Tvala kriknu, ponovo podignu oruje i
baci se na ser Henryja. Ja zatvorih oi. Kad sam ih opet otvorio, vidjeh da
Henryjev tit lei na zemlji, a on je svojim dugakim rukama obuhvatio
Tvalu oko pasa. Povijali su se i nosili amo-tamo kao medvjedi napreui svu
snagu svojih silnih miia i borei se za drag ivot i za jo drau ast.
Krajnjim naporom Tvala konano podignu ser Henryja. Obojica padoe na
zemlju i stadoe se kotrljati po tlu posutom ljunkom. Tvala je pri tom
pokuavao da svojom bojnom sjekirom udari Curtisa po glavi, a Curtis je
opet nastojao da Tvalin oklop probije tolom koju je izvukao iza pasa.
Bila je to silna borba i strano ju je bilo gledati.
Otmite mu sjekiru! dreknu Good. Moda ga je ser Henry uo.
Svakako je ispustio tolu i zgrabio sjekiru koja je uz Tvalin zglob bila
privezana remenom od bivolje koe. Valjajui se jo uvijek po zemlji, borili
su se za sjekiru kao divlje zvijeri. Teko su i zasopljeno disali. Najednom
pue remen; ser Henry se silnim naporom oslobodi Tvale i sjekira osta u
njegovim rukama. Trenutak kasnije bio je na nogama. Crvena mu je krv
tekla iz rane na licu. I Tvala je ustao. On izvue iz pojasa svoju teku tolu,
baci se na Curtisa i udari ga njome ravno u prsa. Udarac pade snano i
sigurno; ali ovjek, koji je izradio oklop, razumio se u svoj posao jer je
elina koulja odoljela udarcu. Tvala jo jednom udari divlje kriknuvi, ali
teki se no i opet odbi. Ser Henry posrnu natrag. I trei put naleti Tvala,
ali gorostasni Curtis skupi svu snagu, zavitla tekom sjekirom oko glave i,
udari to je jae mogao. Iz tisue grla zaore uzbueni krikovi. Gle! inilo se
da je Tvalina glava upravo odskoila s njegovih ramena da zatim padne na
zemlju i otkotrlja se, odskakujui, ravno prema Ignosiju, gdje se zaustavi
upravo pred njegovim nogama. Trup mu je jo neko vrijeme ostao
uspravljen, a zatim se izvrnu i tupo tresnu na zemlju, a zlatna se ogrlica s
njegova vrata zakotrlja po njoj. Uto ser Henryja svlada slabost i gubitak
krvi pa se i on srui na zemlju.
Podigoe ga u tren oka i polie mu lice vodom. Odmah zatim otvorie se
njegove krupne sive oi.
Petnaesto poglavlje
GOOD SE RAZBOLIO
Poto je dvoboj bio zavren, ser Henryja i Gooda prenesoe u Tvalinu
kolibu gdje im se i ja pridruih. Obojica su bila potpuno iznemogla od
umora i gubitka krvi, a ni ja se nisam mnogo bolje osjeao. Ja sam vrlo
ilav i mogu podnijeti mnogo vie napora nego veina ljudi, vjerojatno zato
to sam lagan i otvrdnuo, ali te sam noi bio prilino iznemogao. Osim toga
me je, kao to to obino biva kod mene nakon svakog velikog naprezanja,
poela boljeti moja stara rana koju mi je zadao onaj lav. Uz to me je i glava
jako boljela od udarca koji sam dobio istoga jutra i koji me onesvijestio.
Uope bi teko bilo nai tri jadnija ovjeka nego to smo nas trojica bili
te veeri, a jedina nam je utjeha bila pomisao da smo ipak neobino sretni
to smo na okupu, iako bijedni i iznemogli, a ne da leimo negdje na
ravnici isprueni i mrtvi kao tolike tisue hrabrih ljudi koji su toga jutra
ustali svjei i veseli.
Nekako nam je uz pomo lijepe Fulate koja se, otkako smo joj spasili
ivot, posvetila skrbi za nas, a pogotovu za Gooda, uspjelo da svuemo sa
sebe eline koulje koje su toga dana nesumnjivo spasile ivot bar dvojici
od nas. Kao to sam i oekivao, vidjesmo da je ser Henryjevo i Goodovo
tijelo ispod njih teko natueno. elini kolutii mree nisu, dodue,
dopustili oruju da je probije ali nisu tijelo mogli sauvati od prignjeenja.
Ser Henry i Good bili su izubijani po itavom tijelu, a i ja sam dobio svoj
dio. Fulata nam kao lijek donese nekakvo zgnjeeno zeleno lie ugodnoga
mirisa. Stavismo ga kao oblog i ono nam znatno ublai bolove. Premda su
nas ta prignjeena mjesta jako boljela, ipak nam nisu toliko zadavala brige
kao rane ser Henryja i Gooda. Goodu je jedna tola probila mesnati dio
jedne njegove lijepe bijele noge, pa je uslijed toga izgubio mnogo krvi.
Ser Henry je, osim ostalih rana, imao i duboku ranu preko eljusti koju mu
je zadala Tvalina sjekira. Sreom je Good bio prilino dobar kirurg pa je,
im su nam donijeli njegovu kutiju s lijekovima, najprije dobro oistio rane,
a onda mu uspije da ih prilino vjeto saije, najprije ser Henryjevu, a
zatim svoju. Zatim rane dobro namaza nekom antiseptikom mau koju je
takoer imao u kutiji a onda je ovismo ostacima depnih rupia.
Za to nam je vrijeme Fulata priredila neku krepku juhu jer smo bili
preslabi da jedemo bilo to drugo. Pojedosmo juhu i ispruismo se na hrpe
sjajnih mekanih koa koje su se nalazile posvuda po kraljevskoj kolibi.
udnim hirom sudbine, ser Henry je spavao na postelji kralja Tvale i uvijao
se u krznene pokrivae ovjeka kojega je istoga dana ubio.
Rekao sam, spavao je, ali nakon takvoga dana zaista je bilo teko
zaspati. U prvom redu oko nas je sve bilo puno
opratanja od ljudi na umoru
i aljenja za umrlima.
Sa svih strana dopiralo je do nas naricanje ena iji su sinovi, muevi i
braa poginuli u borbi. Nije bilo nikakvo udo to smo uli tako glasno
naricanje jer je u tome stranom sukobu poginulo preko dvadeset tisua
ljudi ili jedna petina kukuanske vojske.
ovjeku se upravo srce paralo dok je sluao kako ene dozivaju one koji
se vie nee vratiti i tek to mi dade pravi pojam o grozotama koje su toga
dana izvrene samo da bi se zadovoljila ambicija jednog ovjeka. No ipak,
oko ponoi, neprekidno jadikovanje ena malo utihne i na kraju zavlada
potpuna tiina. Samo kadto bi je pomutio dugaak vrisak koji je dopirao iz
jedne kolibe odmah iza nas. Kasnije saznasmo da je to bila Gagul koja je
tugovala nad mrtvim tijelom kralja Tvale.
Poslije toga neko sam vrijeme spavao nemirnim snom, iz kojega sam se
svakog asa budio i trzao mislei da ponovo sudjelujem u onim stranim
dogaajima koji su se odvili u toku posljednja dvadeset etiri sala. as bi
mi se inilo da vidim onog visokog ratnika kojega sam ubio na visoravni
kad je jurnuo na mene, a as bih opet pomislio da se ponovo nalazim u
slavnom krugu Sivih koji su itavim Tvalinim pukovima pruali junaki otpor
na maloj uzvisini. Malo kasnije sam u polusnu opet vidio Tvalinu krvavu
glavu okienu perjanicom kako mi se kotrlja ispred nogu dok joj zubi
krguu, a ono jedno oko mu se izbuljilo.
Napokon ipak nekako proe no, a kad je svanuo dan, moji mi drugovi
rekoe da ni oni nisu spavali bolje od mene. Gooda je zgrabila estoka
groznica pa ubrzo poe gubiti svijest. Osim toga me jako zabrinulo to je
poeo pljuvati krv, nesumnjivo zbog neke unutarnje ozljede koju mu je
nanio onaj kukuanski ratnik estokim udarcima koplja o elini oklop. Ser
Henry je, naprotiv, opet izgledao prilino svje bez obzira na ranu na licu.
Zbog nje je, uostalom, teko jeo, a smijati se uope nije mogao. Bio je tako
ukoen da se jedva micao.
Oko osam sati ujutro doe nam u pohode Infandus. Na njemu se uope
i nisu razabirali svi oni silni napori koje je podnio u bici, iako, kako nam je
rekao, itave noi nije uope spavao. Tako je to bio stari i sjajni ratnik!
Bilo mu je drago to nas vidi ive, ali se raalostio videi Gooda u
takvom stanju, dok se s nama dvojicom srdano rukovao. Zapazio sam,
meutim, da sa ser Henryjem razgovara uz neko duboko strahopotovanje
kao da je ovaj neko vie bie. Zaista, kao to smo kasnije vidjeli, itava
Kukuana smatrala je golemog ser Henryja nekim natprirodnim biem.
Vojnici su govorili da se ni jedan ovjek ne bi mogao boriti onako kao to
se on borio, a osim toga on je nakon tako napornog i krvavog dana ubio
Tvalu, a Tvalu su, osim toga to je bio kralj, smatrali i najjaim i najeim
ratnikom u itavoj zemlji. Ubio ga, nadalje, u posebnom dvoboju, a
volovsku mu je iju presjekao jednim jedinim udarcem. Taj je udarac
kasnije u Kukuani postao poslovica, pa se za svaki izvanredno jak udarac ili
odluan pothvat govorilo da je Inkubin udarac.
Infandus nas izvijesti da su se svi Tvalini pukovi pokorili Ignosiju i da su
ve poele stizati izjave pokornosti poglavica iz unutranjosti. Budui je
Tvala poginuo od ruke ser Henryja, nikakvi daljnji neredi nisu vie mogli
imati nade u uspjeh, jer je Skraga bio jedini Tvalin sin, a drugih kandidata
za prijestolje nije bilo.
Dobacio sam da je Ignosi doplivao do vlasti u rijeci krvi, ali stari
poglavica samo slee ramenima.
Tako je, odgovori, ali se Kukuanci mogu odrati na miru samo ako
im se od vremena do vremena pusti krv. Mnogi su izginuli, ali su im ene
ostale, a mladi e narataj ubrzo porasti i stupiti na njihova mjesta. Nakon
ovoga rata zemlja e due vremena ostati mirna.
Kasnije, jo istoga prijepodneva, na kratko nas je vrijeme posjetio
Ignosi, na ijem se elu blistao kraljevski dijamant. Gledajui ga kako nam
se pribliuje kraljevskim dostojanstvom, a za njim ponizan pratilac, nisam
mogao a da se ne sjetim onoga visokoga Zulua koji nam se prije nekoliko
mjeseci predstavio u Durbanu i zamolio nas da ga primimo u slubu. Tako
se udno okree kolo sudbine.
Zdravo da si, o kralju! rekoh ustavi.
Da, Makumazane, napokon sam kralj, ali po vaim desnicama,
odgovori on bez oklijevanja. Zatim nam ree da se sve dobro razvija i da se
Ha, ha, ha, viknu ona. Nitko ne zna za nju osim mene, a ja ti to
nikada neu rei. Neka bijeli avoli odu praznih ruku.
Ve e mi rei. Prisilit u te da kae.
A kako e me prisiliti, o kralju? Velik si, ali moe li tvoja snaga iznuditi
istinu od ene?
Teko je, ali ja u to ipak izvesti.
Kako, o kralju?
Eto ovako: ako mi ne kae, umrijet e polaganom smru.
Umrijeti? gnjevno i zaplaeno viknu ona. Ne smije me se ni dotai!
ovjee, ti ne zna, tko sam ja. to misli koliko sam ja stara? Poznavala
sam vae oeve i oeve vaih otaca. Jo dok je zemlja bila mlada, ja sam
bila ovdje, a bit u ovdje i onda kad zemlja ostari. Ne mogu umrijeti osim
nesretnim sluajem, jer me nitko ne smije ubiti.
Ali ja u te ipak ubiti. Gledaj, Gagul, majko svega zla, ti si toliko stara
da vie ne moe voljeti ivot. to moe da znai ivot za takvu vjeticu
kao to si ti? Ti nema ni lika ni oblika, nema ni kose ni zuba, nema
niega osim zlobe i opakih oiju. Bit e dobro djelo ubiti tebe, Gagul.
Ti luae, zakrijeti stara vjetica. Ti prokleti luae! Misli li da je
ivot sladak samo mladima? Nije tako i ti nema pojma o ljudskom srcu kad
tako misli. Mladima je smrt kadto dobrodola jer mladi osjeaju. Oni ljube
i trpe, i srce im puca kad vide kako njihovi mili odlaze u carstvo sjena. Ali
starci ne osjeaju, oni ne vole i oni se smiju kad vide kako drugi odlaze u
tamu, ha, ha, oni se smiju kad vide zlo to se dogaa pod suncem. Oni
vole jedino ivot. Toplo, vrue sunce i sladak, sladak zrak. Oni se boje
hladnoe i tame, ha, ha, ha, i stara se vjetica stade u sablasnom smijehu
svijati po zemlji.
Prestani tim tvojim opakim brbljanjem i odgovori mi, ljutito e Ignosi,
hoe li pokazati mjesto na kojem se nalazi kamenje ili nee. Ne pokae
li, umrijet e, i to odmah. On pograbi koplje i podignu ga iznad nje.
Neu ti pokazati. Ne smije me ubiti, ne smije! Tko me ubije bit e
proklet zauvijek.
Ignosi polako spusti koplje, sve dok nije dotaklo onu hrpu krpa na
zemlji.
Gagul divlje kriknu i skoi na noge, a zatim opet pade i stane se valjati
po podu.
Hou, hou, pokazat u ti. Samo me pusti da ivim, pusti me da sjedim
na suncu i daj mi komadi mesa da ga siem pa u ti sve pokazati.
esnaesto poglavlje
MJESTO SMRTI
Bio je ve mrak kad smo se treega dana poslije dogaaja opisanih u
prijanjem poglavlju smjestili u nekoliko koliba na podnoju Tri
arobnjaka kako su nazivali tri planine do kojih je vodila velika
Salamunova cesta. Naa se druba sastojala od nas trojice i Fulate koja nas
je dvorila osobito Gooda pa od Infandusa i Gagul. Nju su donijeli na
nosiljci, pa smo je uli kako cio dan u njoj neto mrmlja i proklinje. S nama
je ila i eta straara i pratilaca.
Kako rekoh, planine, ili bolje rei tri planinska vrha, jer je oito itav taj
planinski masiv nastao uzdizanjem zemlje, bili su svrstani u obliku trokuta.
Osnova trokuta bila je okrenuta prema nama tako da se jedan vrh nalazio
nama zdesna, drugi slijeva, a trei ravno ispred nas.
Nikada neu zaboraviti prizor to su nam ga pruila ta tri vrha uzdiui
se visoko gore u nebo, obasjana suncem slijedeeg jutra. Njihovi su se
izlomljeni vijenci pokriveni snijegom uzdizali visoko, visoko iznad nas u
plaviastom zraku. Na padinama ispod snijega rumenjeli su se vrhovi od
rascvalog vrijesa, a isto tako i obronci uz njihove bokove. Ravno ispred nas
velika se Salamunova cesta pruala kao kakva golema vrpca uzbrdo, sve do
podnoja srednjeg vrha, otprilike pet milja do njega, i tu zavravala.
Bolje e biti ako prepustim mati italaca da zamisle osjeaj silnog
uzbuenja kojim smo toga jutra krenuli na put. Napokon smo se pribliavali
tim bajoslovnim rudnicima koji su bili uzrok smrti starog Portugalca prije tri
stoljea, uzrok smrti mog siromanog prijatelja, njegovog istoimenog
potomka i Georgea Curtisa, ser Henryjevog brata.
Hoe li nama biti sueno da proemo sretnije nakon svega to smo
preivjeli? Snala ga je nesrea, ree stara sablast, Gagul. Hoe li i nas
snai? Dok smo tako koraali tim lijepim putem nisam se mogao odrvati
nekoj praznovjernoj strepnji, a inilo mi se da su i Good i ser Henry osjeali
to isto.
Sat i pol, a moda i due, ili smo cestom obrubljenom vrijesom. Onako
uzbueni toliko smo se urili da su nosai Gaguline nosiljke jedva drali
korak s nama. Gagul nas piskutljivim glasom pozva da stanemo.
uslijed toga jer je kip toliko tisuljea bio izloen nevremenu. Sa svake
strane glave toga enskog lika uzdizali su se rogovi polumjeseca.
Oba muka kipa bila su, naprotiv, odjevena i imala su neobino strane
crte lica, osobito onaj nama zdesna. U njega je bilo upravo demonsko lice.
Kip s lijeve strane imao je miran izraz lica, ali upravo la mirnoa bila je
nekako grozna. To je bila mirnoa ljudske okrutnosti, kako ree ser Henry.
Stari su je narodi, po njegovim rijeima, pripisivali biima sklonim dobru,
koja ipak mogu promatrati ljudske patnje, ako ne s radou, a ono bez
tuge.
Sva ta tri kipa koja su ovdje sjedila osamljena i vjeno gledala preko
ravnice, sainjavala su trojstvo koje je zaista ulijevalo silan strah.
Dok smo tako promatrali te ulljivce, kako ih zovu Kukuanci, obuze
nas silna radoznalost da doznamo ije su ih ruke isklesale i tko je iskopao
tu jamu i sagradio cestu. Dok sam ih promatrao i udio se, odjednom se
sjetih da se Salamun, kako pie u Starom zavjetu, klanjao stranim
boanstvima. Sjetio sam se i imena tih boanstava: sidonske boice
Atorete, moaanskoga boga Kehosa i Milkoma, boga Amonove djece.
Rekoh, dakle, svojim drugovima da bi moda ta tri kipa pred nama mogla
predstavljati ta tri boanstva.
Da, zaista, ree ser Henry koji je na koledu diplomirao iz klasinih
nauka pa je bio neke vrsti uenjak, u tome moete stvarno imati pravo.
Boginja koju su stari idovi nazivali Atoret, bila je u stvari fenianska
boginja Astarta, a Feniani su u Salamunovo vrijeme bili narod pomoraca i
obrtnika. Astartu, koju su Grci kasnije nazivali Afrodita, izraivali su
Feniani u obliku lijepe ene, a glavu joj ukraavali sa dva roga u obliku
polumjeseca. Evo ovdje, na elu toga enskog kipa jasno se jo razabiru
rogovi. Moda je skicu za ta tri kipa izradio kakav fenianski slubenik koji
je upravljao rudnikom. Tko bi to mogao znati.
Prije nego to smo svrili razgledavanjem tih neobinih ostataka drevne
starine, prie nam Infandus, pozdravi utljivce podigavi koplje i upita
nas kanimo li u Mjesto smrti ui odmah ili emo najprije objedovali. Ako
smo spremni da poemo odmah, Gagul je pripravna da nas vodi. Kako je
bilo tek jedanaest sati, i kako nas je gonila silna radoznalost, rekosmo da
elimo poi odmah. Predloio sam da ponesemo malo jela za sluaj da se
zadrimo u spilji. Nosai odmah donesoe Gagulinu nosiljku i pomogoe joj
da izae iz nje. Za to je vrijeme Fulata na moju molbu stavila u koaru od
trstike malo biltonga, suenoga mesa divljai, i nekoliko tikvica s vodom.
smo nekako zaplaeni i nemirni. Uto zausmo i lepranje nekih krila to nas
ba nije umirilo.
Hej! to je ovo, viknu Good. Neto me udarilo po licu!
To su netopiri, rekoh, poimo dalje.
Preavi po mom raunu pedesetak koraka, opazismo da hodnik postaje
malo svjetliji. as kasnije naosmo se na najudnijem mjestu koje su ikada
vidjele oi iva ovjeka.
Neka italac zamisli najveu dvoranu u kojoj je ikada stajao, samo bez
prozora, ali nejasno rasvijetljenu odozgo, vjerojatno kroz rovove probijene
kroz strop koji se uzdizao stotinu stopa iznad naih glava pa e dobiti
oskudan pojam o veliini te goleme spilje u kojoj smo se nalazili. Razlika je
bila samo u tome to je ta dvorana koju je stvorila priroda bila via i
prostranija od ikoje dvorane sagraene ljudskom rukom. Njezina
izvanredna prostranost bilo je ipak najmanje udo to smo ga vidjeli u njoj.
Cijelom su se njezinom duinom uzdizali, naime, gigantski stupovi od
neega to se inilo kao led, a bili su to zapravo orijaki stalaktiti. Nemam
snage da bar donekle opiem silnu ljepotu i velianstvenost tih stupova od
bijela vapnenca, od kojih su neki imali i dvadeset stopa u promjeru na dnu,
odakle su se u ponosnoj i njenoj ljepoti uzdizali prema stropu. Drugi su
stupovi tek nastajali. Na tlu je kod takvih stupova stajalo neto, to je
prema rijeima ser Henryja bilo slino slomljenom stupu kakva starog
grkog hrama, a iznad njih, visoko gore na stropu, nejasno su se razabirale
goleme ledene svijee.
Promatrajui tako stupove imali smo prilike da ujemo kako se vri
proces stvaranja jer bi od asa do asa pala sitna kapljica vode odozgo sa
sige na stup ispod nje. Na neke su stupove kapljice padale samo svake
dvije ili tri minute. Bilo bi veoma zanimljivo izraunati koliko bi vremena
trebalo da se uz takvu brzinu padanja kapljica stvori stup visok osamdeset
stopa i irok deset stopa. Neka nam slijedei primjer pokae kako je taj
proces, bar u ovom jednom sluaju, bio beskonano spor. Na jednom od
tih stupova razabrasmo neki grubo urezani lik, slian mumiji. Uz glavu te
mumije nalazila se uklesana slika nekoga egipatskog boga, nesumnjivo
djelo kakvog rudara iz staroga vijeka. Ta je rezbarija bila izvedena u onoj
naravnoj visini u kojoj dokoni momci, pa bili oni feniki radnici ili engleski
djeaci, kuaju da sebe na raun prirodnih remek-djela uine
besmrtnima, to jest, u visini od pet stopa. U vrijeme kad smo ga mi gledali,
a to je moralo biti najmanje tri tisue godina poto je lik bio uklesan, stup
isklesao ona tri kipa ispred spilje. Smrt je oito bila isklesana iz jednog
jedinog stalaktita, pa je predstavljala pravo umjetniko djelo, jednako
snano zamiljeno kao i izvedeno. Good koji se razumio u anatomiju, ree
nam, da su, koliko on vidi, anatomske pojedinosti kostura izraene
savreno do najsitnije kosti.
Pomislio sam da je ovaj strani kip bio proizvod osjetljive mate nekog
kipara starog vijeka i da je upravo okolnost da se nalazio u spilji navela
Kukuance na zamisao da pod njegovu groznu zatitu stave svoje mrtve
kraljeve. Moda je, uostalom, kip smrti bio postavljen ovamo da zaplai
uljeze koji bi pokuali prodrijeti u riznicu iza ove dvorane. Nita ne mogu sa
sigurnou rei. Mogu samo opisati sve kako je bilo a italac neka sam
stvori zakljuak.
Takva je, svakako, bila bijela smrt, a takvi su bili i bijeli mrtvaci.
Sedamnaesto poglavlje
SALAMUNOVA RIZNICA
Dok smo dolazili k sebi od straha i razgledavali jeziva udesa toga
Mjesta smrti, Gagul je bila zabavljena neim drugim. Na neki se nain
uspela na veliki stol umjela je da bude veoma pokretljiva kad joj se to
prohtjelo i dola do mjesta na kojemu je sjedio na pokojni prijatelj
Tvala pod kapljicama koje su padale sa stropa. Htjela je, kako ree Good,
da se uvjeri je li se ve ukiselio, ili ju je vodila neka druga mrana
namjera. Zatim dogega natrag, zaustavljajui se od vremena do vremena,
da kojoj od onih okamenjenih prilika dobaci poneku rije koju nisam mogao
razumjeti, i pozdravljajui je jednako kao to bismo mi pozdravljati kakva
starog znanca. Izvrivi tu tajanstvenu i stranu ceremoniju, ona unu na
stol ravno ispod bijele smrti i poe, bar koliko sam ja mogao razumjeti, da
moli neku molitvu.
Promatrajui kako ta zlobna stara ena zasipava svojim, svakako opakim
zaklinjanjima kip smrti osjetio sam toliku odvratnost, da se pourih da
zavrim razgledavanje.
Sad, Gagul, rekoh tihim glasom jer se ovjek nekako nije usuivao da
na tom mjestu govori drukije osim aptom, povedi nas u riznicu.
Starica brzo spuznu sa stola.
Zar se gospodari ne boje? upita ona buljei mi ravno u lice.
Samo nas povedi!
Dobro, gospodari, ree ona i odepa za lea velike smrti. Ovdje je
riznica. Neka gospodari pripale svjetiljke i neka uu. Ona spusti na pod
mjeinu s uljem i nasloni se na stijenu spilje. Pripalih ibicu, od kojih sam
imao u jednoj kutiji jo nekoliko komada, i zapalih stijenj. Pogledom sam
potraio vrata, ali pred nama nije bilo niega osim gole stijene. Gagul se
naceri; Tu je prolaz, gospodari, ha, ha, ha!
Ne zbijaj alu s nama, strogo rekoh.
Ne alim se, gospodari. Pogledajte! I ona pokaza na stijenu.
Podigao sam svjetiljku i opazio da se velika kamena, gromada polako
uzdie s poda i da nestaje meu ostalim stijenama iznad nje gdje se
nesumnjivo nalazila upljina pripremljena za nju. Ta je kamena gromada
bila iroka kao prostrana vrata, desetak stopa visoka i najmanje pet stopa
ovjek koji je posljednji bio ovdje, nije imao vremena da ih zatvori ili je
zaboravio na to.
Na pragu tih vrata leala je vreica saivena od kozje koe koja kao da
je bila puna ljunka.
Hi! Hi!, bijeli ljudi, stade se Gagul cerekati kad je svjetlo svjetiljke
palo na vreicu. Nisam li vam rekla da je bijeli ovjek koji je doao ovamo,
naglo pobjegao i da je odbacio eninu vreicu evo je!
Good se sagne i podie je. Bila je teka, a u njoj je neto zveckalo.
Jupitra mi! Drim da je puna dijamanata! apnu on, sav u strahu. I
zaista, sama pomisao na kozju mjeinu punu dijamanata dovoljna je da
zaplai ovjeka.
Hajdemo dalje, nestrpljivo e ser Henry. Hej, stara gospo, daj mi tu
svjetiljku. On uze Gagul svjetiljku iz ruke, proe kroz vratnice i podigne
svjetiljku visoko iznad glave.
Pourismo za njim, zaboravivi na asak torbu s dijamantima, i naosmo
se u Salamunovoj riznici.
U prvi as blijedo svjetlo svjetiljke obasja samo izbicu uklesanu u ivoj
stijeni, etvorinu ne veu od deset stopa u irinu i visinu. Zatim ugledasmo
divnu zbirku slonovih kljova naslaganih sve do stropa. Nismo mogli znati
koliko ih je, jer nismo mogli prosuditi koliko se redova prostire u dubinu, ali
ve u prvom redu virili su krajevi najmanje etiri do pet stotina kljova.
Samo bjelokosti bilo je dovoljno da se ovjek obogati za cio ivot. Moda
je, pomislih. Salamun upravo iz toga izvora dobivao sirovinu za svoje
veliko prijestolje od bjelokosti kojemu nije bilo ravna ni u jednome
kraljevstvu.
Na protivnoj strani sobe nalazilo se dvadesetak drvenih sanduka, slinih
sanducima za municiju, samo veih i crveno obojenih.
Ondje su dijamanti! kliknuh. Dajte svjetlo!
Ser Henry me poslua i prinese svjetiljku blizu najgornjega sanduka.
Vidjeh da je poklopac toga sanduka, sav istruo od zuba vremena, mada se
nalazio na tom suhom mjestu, slomljen. Moda ga je slomio stari da
Silvestra. Pruih ruku kroz rupu i izvukoh punu aku, ali ne dijamanata, ve
zlatnika, i to takva oblika da takve zlatnike nitko od nas jo nije vidio.
Natpisi na njima bijahu slini hebrejskom pismu.
Ah! rekoh, bacajui zlato natrag u sanduk, neemo se vratiti
praznih ruku! U svakom sanduku mora biti po nekoliko tisua zlatnika, a
ovdje je osamnaest sanduka. Drim da je taj novac bio odreen za isplatu
radnika i dobavljaa.
Hi! Hi! Hi! cerekala se stara Gagul iza nas oblijeui oko nas kao
slijepi mi-vampir. Eto vam sjajnoga kamenja koje tako volite, bijeli ljudi.
Eto vam ga koliko god hoete. Uzmite ga, prevrite ga rukama, jedite ga,
hi, hi, pijte ga, ha, ha!
Misao da jedemo i pijemo dijamante uinila mi se u tom trenutku tako
smijenom da sam se poeo neobuzdano smijati. Ser Henry i Good
povedoe se za mnom a da ni sami nisu znali zato. Stajali smo tako i
vritali od smijeha nad tim draguljima koji su bili nai, koje su prije toliko
tisua godina strpljivi kopai iskopali u onoj jami tamo za nas, i koje je za
nas spremio davno preminuli Salamunov nadglednik ije je ime moda bilo
utisnuto na izblijedjelom vosku to se jo drao uz poklopce krinja.
Salamun ih nikada nije dobio, nije ih dobio ni David, ni da Silvestra, ni bilo
tko drugi. Mi smo ih dobili! Tu su pred nama bili dijamanti u vrijednosti od
mnogo milijuna funti sterlinga, tu su bile tisue funti u bjelokosti i u zlatu
ekajui samo na to da ih odnesemo.
Napadaj veselosti najednom proe, i mi se prestadosmo smijati.
Otvorite i ostale krinje, bijeli ljudi, zagrake Gagul, u njima ima
sigurno jo toga kamenja. Nasitite se, bijeli gospodari! Ha, ha. Nasitite se!
Potaknuti time latismo se posla da skinemo poklopce s druge dvije
krinje. Lomili smo peate bez ikakva osjeaja da time poinjamo neko
svetogre.
Hura! I oni su bili puni, puni do vrha, bar onaj drugi. Iz njega nije
nikakav greni da Silvestra napunio kozju mjeinu. Trea je krinja bila
puna samo do etvrtine, ali je kamenje u njoj bilo probrano. Nijedan od
njih nije bio manji od dvadeset karata, a neki su bili veliki kao golublja jaja.
Neki najkrupniji bili su malo ukasti, obojeni, kako to vele u Kimberlyju.
Ali neto nismo vidjeli, a to je bio pogled pun grozne zlobe i mrnje
kojim nas je oinula Gagul neujno se, kao zmija, izvlaei iz riznice, pa niz
hodnik prema vratima u stijeni.
uj! to je to? Krik za krikom odbijao se od nadsvoena stropa. To je
Fulatin glas!
Oh, Bugvane, u pomo! U pomo! Stijena pada!
Neka pada, djevojko, jer...
U pomo! U pomo! Ubola me je!
Smjesta potrasmo niz hodnik, i eto to ugledasmo u svjetlu svjetiljke:
kamena su se vrata polako zatvarala; spustila su se ve do na tri stope od
poda. Kraj njih su se borile Gagul i Fulata. Hrabroj je djevojci crvena krv
curila sve do koljena, no jo uvijek je drala staru vjeticu koja se borila
kao divlja maka. O, oslobodila se! Fulata pade, a Gagul se baci na zemlju
da se kao zmija provue ispod kamenih vrata koja su se sputala. Eto je, pod njima je... ali prekasno! Prekasno! Kamen je pritisnu, i ona poe
vriskati u smrtnom strahu. Sputa se stijena, teka trideset tona i polako
pritite njezino staro tijelo na podnoje peine. Ori se vrisak za vriskom,
kakve jo nikada nismo uli, a onda se zau otegnuto jecanje i krkljanje i
vrata se zatvorie upravo u asu kad smo stigli do njih.
Sve se to odigralo u etiri sekunde.
Priosmo Fulati. Siromana je djevojka bila probodena i vidio sam da
nee dugo ivjeti.
Oh, Bugvane, umirem, uzdahnu to lijepo stvorenje. Gagul se
izvukla... nisam je vidjela, bilo mi je zlo... najednom su se vrata poela
sputati; onda se vratila i pogledala niz hodnik.., vidjela sam je gdje ulazi
kroz vrata koja su se polako sputala, uhvatila sam je i zadrala, a ona me
je ubola i sad umirem, o Bugvane ...
Jadna djevojko! Jadna djevojko! povie Good. A kako nije mogao
nikako drukije da joj pomogne, poe je ljubiti.
Bugvane, javi se ona nakon kratke stanke, je li Makumazan ovdje?
Ovdje sam, Fulata.
Molim te, Makumazane, budi na nekoliko asaka moj jezik jer me
Bugvan ne moe razumjeti, a htjela bih da reknem neto prije nego to
odem u mrak.
Govori, Fulata, a ja u prevesti.
Reci mojem gospodaru, Bugvanu da ga ljubim i da rado umirem, jer
znam da on ne moe da optereti svoj ivot enom kao to sam ja. Reci mu
da osjeam, otkako sam ugledala njega, kao da mi je u grudima neka ptica
koja e jednoga dana poletjeti i zapjevati negdje. ak i sada, kad vie ne
mogu ni ruku da dignem, kad mi se mozak sve vie ohlauje, ne osjeam
da mi srce umire. Tako je puno ljubavi da bi moglo ivjeti tisuu godina i
jo uvijek bi ostalo mlado. Reci mu da u ga moda sresti na zvijezdama,
budem li opet ivjela pretrait u sve. Reci mu ne, Makumazane,
nemoj mu vie nita rei osim da ga ljubim oh, stisni me vre,
Bugvane, ne osjeam vie tvoje ruke oh! Oh!
Umrla je umrla je! ree Good ustajui sav potiten. Suze su curile
niz njegovo poteno lice.
Nemojte se zbog toga toliko alostiti, staro mome, ree ser Henry.
to? upita Good. Kako to mislite?
Osamnaesto poglavlje
Opet smo malo jeli i pili. Jo dok smo time bili zabavljeni, pade mi neto
na um.
Kako to, rekoh, da je zrak u toj prostoriji cijelo vrijeme svje? Gust
je i teak, ali ipak je posve svje.
Gospode! viknu Good i skoi na noge. Nisam ni pomislio na to. Kroz
kamenita vrata ne moe dolaziti, jer su veoma vrsto uglavljena. Mora da
dolazi iz nekoga drugog izvora! Da nema strujanja zraka, uguili bismo se
ovdje, im smo uli. Hajde da pogledamo!
Pravo je udo, kako nas je ta sitna iskrica nade posve promijenila. Za
trenutak smo sva etvorica puzla naokolo na rukama i na koljenima napeto
traei ma i najmanji znak zrane struje. Ruka mi pri tom naie na neto
hladno. Bilo je to lice uboge Fulate.
Pun sat i vie pipali smo tako naokolo, a onda se ser Henry i ja posve
oajni okanismo toga posla.
Bili smo omamljeni od toga to smo cijelo vrijeme udarali glavama o
kljove, sanduke i zidove riznice. Good je, meutim, i dalje uporno traio
govorei da je bolje raditi i to, nego ne raditi nita.
Hej, momci, doite ovamo, napokon ree priguenim glasom.
Ne treba da kaem da smo se pourili k njemu to smo bre mogli.
Quatermaine, stavite svoju ruku ovamo gdje je moja. Osjeate li to?
Mislim da osjeam kako ovuda struji zrak.
A sad ujte! Good se uspravi i poe nogom udarati o pod. U naim
srcima zaplamsa plamen nade. Zvualo je uplje.
Drhtavim rukama pripalih igicu. Imao sam ih samo jo tri. Vidjesmo da
se nalazimo u krajnjem kutu sobe, to je i razjanjavalo zato nismo kod
prijanjega pretraivanja ustanovili taj uplji zvuk. Dok je igica gorjela,
pomno pretraismo to mjesto. U glatkoj stijeni poda nalazilo se mjesto na
kojem su se dodirivala dva kamena. Gospode! U stijenu je bio uglavljen
kameni prsten! Od silnog uzbuenja ne mogosmo izustiti ni rije, a srca
nam stadoe burno udarati od nade. Good je imao no na kojem se
nalazila kuka, kakvom se vadi kamenje iz konjskih kopita. On je otvori i
poe njome strugati oko obrua. Zatim zavue kuku ispod prstena i poe
ga polako dizati bojei se da ga ne prelomi. Prsten se pokrenu. Kako je bio
od kamena, nije prirastao uz podlogu, to bi se sigurno dogodilo da je bio
od eljeza. Ubrzo se prsten uspravi. Good ga uhvati objema rukama i
potegnu iz sve snage, ali nita se ne mae.
Devetnaesto poglavlje
OPROTAJ S IGNOSIJEM
Deset dana poslije toga jutra, tako bogatoga dogaajima, nalazili smo
se u svojem starom stanu u Lu.
Nita nismo bili gori zbog svojih stranih doivljaja, osim to je moja
ekinjasta kosa izala iz spilje s dijamantima za dvije treine vie sijeda
nego to je bila kad smo uli u nju. A ni Good nije nipoto vie bio isti onaj
kakav je bio prije Fulatine smrti koja ga je, ini se, veoma potresla.
Drim da nije potrebno posebno istaknuti kako nam vie nije uspjelo da
uemo u Salamunovu riznicu. Odmorivi se od napora, za to nam je
trebalo etrdeset i osam sati, siosmo u veliku jamu nadajui se da emo
nai prolaz kroz koji smo se izvukli iz planine, ali to nam nije uspjelo. U
prvom redu, pala je kia i istrla nae tragove, a osim toga obronci velike
jame bili su puni mravojedovih i drugih jazbina. Bilo je posve nemogue
rei kroz koju smo se spasili.
Dan prije nego to smo se vratili u Lu, otili smo ak da pomnije
razgledamo dvoranu sa stalaktitima, a neki nas nemir natjera da zaemo i
u Mjesto smrti. Proavi ispod koplja Bijele smrti, mi smo se, s osjeajima
koje ne mogu opisati, zagledali u kamenu masu koja nam je zakrila izlaz.
Neko smo vrijeme razmiljali o neprocjenjivom blagu koje se nalazi s one
strane stijene, o tajanstvenoj staroj vjetici iji smrvljeni i sploteni ostaci
lee pod stijenom, i o lijepoj djevojci u iju grobnicu vode ta vrata. Kaem,
promatrali smo kamenu masu, jer ne mogosmo ma koliko smo je
pregledavali pronai pukotinu, u kojoj su se vrata spajala s ostalom
stijenom, niti smo mogli otkriti tajnu kako su se vrata otvarala, premda
smo to cio sat, pa i vie pokuavali. Tajna je bila zauvijek izgubljena. Bio je
to zacijelo neki udesni mehanizam, jednostavan ali neprobojan u svojoj
masivnosti, karakteristian za doba koje ga je stvorilo. Ne vjerujem da
igdje drugdje na svijetu postoji jo koji takav mehanizam.
Napokon se okanismo posla.
Da se sad ta silna kamena masa i digla pred nama, otvorivi nam ulaz u
riznicu, sumnjam da bismo se usudili da prekoraimo zgnjeene ostatke
Gagulina tijela i da ponovo uemo u riznicu, sve kad bi i bilo potpuno
sigurno da emo zdravi i itavi uspjeti da iz nje iznesemo sve ono
i oni e vam ga pokazati. Putujte sretno, brao moja, hrabri bijeli ljudi!
Neete me vie vidjeti, jer moje srce ne moe da to podnese. Eto, izdat u
zapovijed, i ona e biti proglaena od planine do planine, da vaa imena,
Inkubu, Makumazan i Bugvan budu kao imena mrtvih kraljeva. Tko ih
izgovori, morat e umrijeti. Tako e se sjeanje na vas zauvijek sauvati u
zemlji.
Idite sada prije nego to ponem liti suze kao ena. A kad se nakon
nekog vremena osvrnete na stazu ivota, kad ostarite i kad se stanete
okupljati oko vatre, jer sunce za vas nee vie biti dovoljno toplo, sjetite se,
kako ste stajali rame uz rame sa mnom u velikoj bici koju su pokrenule
tvoje mudre rijei, Makumazane. Misli o tome, kako si ti, Bugvane, bio vrh
onoga roga koji se zabio Tvali u slabine, dok si ti stajao u krugu Sivih,
Inkubu, i dok su ljudi padali pod tvojom bojnom sjekirom kao to klasje
pada pod srpom; da, misli i o tome kako si slomio snagu onoga divljeg
bika, Tvale, i oborio njegov ponos u prah. Zbogom zauvijek, Inkubu,
Makumazane i Bugvane, gospodari moji i prijatelji moji!
Ignosi ustane, pa se na nekoliko trenutaka veoma ozbiljno zagleda u
nas, a zatim prebaci rub svojeg ogrtaa preko glave da sakrije lice pred
nama.
utke smo otili.
* *
*
U zoru idueg dana otputovali smo iz Lu. Pratio nas je na stari prijatelj
Infandus, sav slomljen zbog naeg odlaska. S nama je iao i puk Bivola.
Premda je bilo veoma rano, glavna je gradska ulica bila puna naroda koji
nas je pozdravljao kraljevskim pozdravom dok smo prolazili na elu puka.
ene su nas blagoslivljale to smo zemlju oslobodili Tvale i bacale cvijee
na put kojim smo prolazili. Bio je to neobian, dirljiv prizor, kakav se rijetko
via kod domorodaca.
Ali dogodi se i jedna smijena zgoda kojoj se prilino obradovah jer nam
je dala povoda da se od srca nasmijemo.
Prije nego to smo stigli do kraja grada istra pred nas jedna lijepa
mlada djevojka nosei u ruci kitu krasnih ljiljana pa ih preda Goodu
nekako se ini da su sve djevojke najvie voljele Gooda, moda zato jer su
mu njegovo pola brade i stakalce na oku davali neku vrijednost koja je
postojala samo u njihovim oima i ree mu da bi ga htjela zamoliti za
jednu milost.
Samo reci! rekoh, vrei opet dunost tumaa.
Neka moj bijeli gospodar pokae svoje lijepe bijele noge da ih vidim i
da ih se sjeam dokle god ivim i da pripovijedam o njima svojoj djeci.
Putovala sam etiri dana da stignem ovamo i da ih vidim jer je glas o njima
preietio itavom zemljom.
Neka sam proklet ako to uinim! uzbueno kliknu Good.
Hajde, hajde, stari drue! umijea se ser Henry. Ta neete valjda
odbiti molbu ovako lijepe dame.
Neu! tvrdoglavo odvrati Good. To je nepristojno.
Napokon ipak pristane da zasue nogavice do koljena, a sve prisutne
ene i mlade djevojke iju je elju ispunio, odmah poee klicati od
divljenja i oduevljenja. Morao je tako nastaviti da hoda zasukanih hlaa
sve dok ne izaosmo iz grada.
Mislim da e proi mnogo vremena prije nego to kukuanske ene nau
kakav drugi predmet kojemu e se toliko diviti koliko su se divile njegovim
nogama. Njegovih pokretnih zuba pa ak i njegova providnog oka Kukuanci
su se manje-vie zasitili, ali njegovih lijepih bijelih nogu nikako.
Putem nam je Infandus ispripovjedio da preko planine vodi jo jedan
prijelaz, sjeverno od onoga na koji se nastavlja Salamunova cesta, ili, bolje
rei, da postoji mjesto na kojemu se moemo spustiti niz okomiti zid koji
dijeli kukuansku zemlju od pustinje i spaja vrhunce, nazvane Sabine grudi.
Tom smo prilikom saznali i to da je prije dvije godine etica kukuanskih
lovaca sila niz taj put u pustinju da lovi nojeve ija su pera u velikoj cijeni
kao bojni ukras. Oni su za vrijeme lova odmakli daleko od planine, i ve su
poeli patiti od ei, kad na obzorju ugledae neko drvee. Poli su prema
njemu i pronali veliku plodnu oazu koja se pruala nekoliko milja u duljinu,
a bila je bogata vodom. Ignosi nam je predloio da se vratimo preko te
oaze. Ta nam se zamisao uini veoma dobrom jer se inilo da emo tako
utedjeti napor da prelazimo preko planine. Nekoliko je lovaca imalo da nas
otprati do te oaze, iz koje su se, po njihovu pripovijedanju, daleko preko
pustinje vidjeli drugi plodni predjeli.
Putujui bez ikakvih potekoa naosmo se etvrtoga dana, pred no,
opet na hrptu planine koja dijeli kukuansku zemlju od pustinje. Ta se
pustinja dvadesetak milja sjeverno od Sabinih grudiju talasala kao
more pod naim nogama.
U zoru narednoga jutra dovedoe nas do ruba veoma strme stijene niz
koju smo se morali spustiti da siemo u pustinju, dvije tisue stopa ispod
nas.
Dvadeseto poglavlje
NAEN
A sad dolazim do najudnovatijeg od svih dogaaja to smo ih doivjeli
na ovom udnom pothvatu. On nam pokazuje kako je ivot sav pun
sluajnosti.
Mirno sam iao neto malo ispred svojih drugova uz obalu male rjeice
koja je tekla iz oaze dok je nije progutao edni pustinjski pijesak.
Odjednom se zaustavih i poeh trljati oi. Dvadesetak koraka preda mnom,
na lijepom poloaju, u sjeni divlje smokve, i okrenuta prema rjeici, nalazila
se lijepa koliba, sagraena vie-manje na kaferski nain od trave i prua,
samo to je umjesto malenog otvora imala potpuna vrata.
Koga vraga trai ovdje koliba? rekoh sam sebi. Tek to sam to rekao,
vrata kolibe se otvorie, i iz nje epajui izae neki bijeli ovjek, odjeven u
kou i s velikom crnom bradom. Uini mi se da sam dobio sunanicu. Ta to
je nemogue! Nijedan lovac nije nikada doao u takav kraj, a sigurno se ne
bi ni naselio ovdje. Buljio sam i buljio, a isto tako i onaj ovjek. Upravo u
tom asu stigoe i Good i ser Henry.
Pogledajte, drugovi, rekoh, je li to bijelac, ili sam ja poludio? Ser
Henry pogleda i Good pogleda, a onda najednom onaj ovjek crne brade
viknu iz svega glasa i hramljui poe prema nama. Kad nam je stigao u
blizinu, on kao da se onesvijestio.
Ser Henry se jednim skokom nae uz njega.
Gospode! viknu, to je moj brat George!
Na tu se buku iz kolibe pojavi jo jedan ovjek, takoer u krznu, s
pukom u ruci, i potri prema nama. Ugledavi me, viknu:
Makumazane! Ne poznaje li me, baas? Ja sam lovac Jim. Izgubio sam
ono pismo to si mi ga dao da ga predam svome gospodaru, a ovdje smo
gotovo ve dvije godine. I on mi se baci pred noge i zaplae od radosti.
Ti nemarni lupeu! rekoh. Zasluio si da te dobro izlemam.
Za to je vrijeme ovjek sa crnom bradom doao sebi. I on i ser Henry
pustili su maha svojim osjeajima, a da pri tom nisu rekli ni rijei. Ma kakav
bio razlog njihovoj zavadi u prolosti, sad je sve bilo zaboravljeno. Drim da
je posrijedi bila neka ena, ali nisam ih nikada pitao.
Upravo kad sam napisao posljednju rije, stigao je neki Kafar kroz moj
drvored naranina drvea, nosei s pote pismo u rascijepljenoj palici.
Pismo je bilo od ser Henryja. Budui da ono samo najbolje govori, evo
njegova teksta od poetka do kraja:
1. listopada 1884.
Brayley Hall, Yorkshire
Nedavno sam Vam ukratko javio da smo nas trojica, George, Good i ja,
sretno stigli u Englesku. Iskrcali smo se u Southamptonu i otili u grad.
Trebali ste da vidite Gooda kako se slijedeeg dana vratio ureen.
Da prijeem na posao. Good i ja odnijeli smo dijamante Streeteru da
procijeni, kao to smo se dogovorili. Upravo Vam se bojim kazati na koliko
su ih procijenili, jer mi se ini da je ta svota silno velika. Rekli su, dakako,
da je procjena vie ili manje priblina, jer, koliko je njima poznato, takvo
kamenje nije nikada dolazilo u tolikoj koliini na trite. ini se da su
dijamanti (osim jednoga ili dva najvea) najistije vode i u svakom pogledu
ravni najboljem brazilskom kamenju. Upitao sam ih, ne bi li oni kupili
dijamante, ali mi odgovorie da to prelazi njihovu snagu. Preporuili su mi
da ih prodajemo postepeno kako ne bismo preplavili trite i izazvali pad
cijena. Ipak su nam za mali dio njih ponudili stotinu osamdeset tisua funti.
Morate se vratiti kui, Quatermainu, i pobrinuti se za to, pogotovu ako i
dalje ustrajete na tome da mome bratu date kao velianstveni poklon
treinu dijamanata koji meni nipoto ne pripadaju.
to se tie Gooda, on nije dobar ovjek. Sve svoje vrijeme trati na
brijanje i na razline druge besmislice koje su u vezi s poljepavanjem
tijela. Ipak mi se ini da jo uvijek ali za Fulatom.
Rekao mi je da nije, otkako se vratio kui, vidio enu koja bi se mogla
usporediti s Fulatom ni po ljepoti lica ni po umiljatosti.
elio bih da se vratite kui, stari moj drue, i da ovdje u blizini kupite
kakav posjed. Vi ste ve obavili svoj dio posla u ivotu i imate mnogo
novaca. A ovdje je na prodaju divan posjed koji bi Vam veoma odgovarao.
Doite; to prije, to bolje. Opis svojih pustolovina moete dovriti i na
brodu. Nismo htjeli nikomu pripovijedati o naim doivljajima dok ih Vi ne
opiete. Bojimo se da nam nitko ne bi vjerovao. Poete li odmah po
primitku ovoga pisma, stii ete ovamo krajem godine, pa Vas molim da
Novu godinu provedete kod mene. Doi e i Good, a isto tako i George. Da
Vas podmitim, rei u Vam da e doi i Va sin Harry. Bio je kod mene
tjedan dana u lovu i vrlo mi se svidio. Hladnokrvan je mladi; nastrijelio me
je u nogu, a onda mi je mirno izrezao samu i rekao da je dobro da u
svakoj lovakoj drubi bude i po jedan student medicine.
Do vienja, staro mome. Ne mogu vie nita kazati, ali znam da ete
doi, bar zato da obveete
1. listopada 1884.
svojeg iskrenog prijatelja
Henryja Curtisa
P. S. Kljove onoga velikog slona koji je ubio jadnoga Kivu nalaze se u
predvorju moje kue iznad onoga para bivoljih rogova to ste mi ih Vi dali.
Velianstveni su. A sjekira kojom sam Tvali odsjekao glavu, visi nad mojim
radnim stolom. ao mi je to nismo mogli donijeti i nae eline koulje.
H. C.
Danas je utorak. Parobrod kree u petak, pa zaista mislim da primim
Curtisov poziv i da otputujem u Englesku, makar samo za to da vidim
svojeg sina Harryja i da nadgledam tiskanje ove pripovijesti jer ne bih htio
da taj posao povjerim ikome drugome.
Alan Quatermain
BILJEKA O PISCU
Rider Haggard roen je 1856, u engleskoj grofoviji Kent. Knjievnou
se poeo bavili ve zarana i u toku svog plodnog knjievnog rada napisao
je niz veoma uspjelih pustolovnih i fantastinih romana koji se veinom
odigravaju u Africi. Premda se Haggard broji meu starije pisce pisao je
jo u prolom stoljeu i premda je razvoj tehnike djelomino premaio
njegovu matu on je i danas jednako omiljen, a knjige mu se stalno
tampaju po cijelom svijetu. Preveden je na sve kulturne jezike. Nekoliko
njegovih romana i filmski je prikazano, pa ak i u vie navrata. Tako je
roman Rudnici kralja Salamuna snimljen u kolor-filmu; taj je film po
cijelom svijetu ponjeo silan uspjeh. Glavno mu je djelo She (Ona) u
kojem obrauje problem neumrlosti. Engleska ga je vlada odlikovala za
njegov knjievni rad.