IZRICANJE NEIZRECIVOG UPISIVANJE TRAUME U ROMAN MINISTARSTVO

BOLI DUBRAVKE UGREI

Josipa Korljan
1. UVOD UTOITE U UMJETNOSTI
Ali zar suze nijema ovjeka ne odaju njegovu tjeskobu? I zar njegovi vriskovi ne izvikuju
njegovu bol? Zar njegove izbuljene oi ne odaju stravu? Ja sam taj nijemi ovjek. (KZetnik, svjedok Auschwitza)1
Dvadeseto stoljee stoljee je traume. Dva svjetska rata i bezbroj ljudskih rtava
pogubljenih na dotad nevien nain ostavili su duboke posljedice na preivjele koji bi esto
radije bili mrtvi. Holokaust, Vijetnam, Hiroima na alost su obiljeili ovo stoljee i
nadglasali sve dobro to je u njemu nastalo. Krajem stoljea krvavo se raspala Jugoslavija i
povijest uasa se ponovila.
Povijest je u vjenoj interakciji s umjetnosti ili, drugaije reeno, osjetljiva ticala
umjetnika primaju potrese vanjskog svijeta koji zatim izazivaju tektonske poremeaje u
njihovim psihama iz ijih se procjepa raaju umjetnike slike, skulpture, pjesme, romani,
seizmografski osjetljivi na bol. Posebno na onu koja se ne moe izrei. Preivjeli su traili
utjehu u suenjima, ali kako rijeima iskazati ono to bi rijei uinile samo blijedom kopijom
stvarnoga dogaaja? Tako je neizrecivo nalo svoje utoite u umjetnosti, pisci su se jo
jednom osjeali ''prisiljenima svjedoiti kroz knjievne i umjetnike kanale (jer) znaju ili
intuitivno osjeaju da na sudu povijesti dokazi nee uspjeti ili e podbaciti'' (Felman
2007:120).
Prognanima, izbjeglima, muenima, svima odreda traumatiziranima, priliku za ivot
pronicljivo je dala i Dubravka Ugrei na stranicama svojega ''egzilantskog'' romana
Ministarstvo boli, vodei jednu vrstu grupne psihoanalize, znajui da se ''knjievnost, kao i
psihoanaliza, zanima kompleksnim odnosom izmeu znati i ne znati'' (Caruth 1996:3). 2 to je
znati, a to ne znati, na koji nain ono ivi u nama i zato ga je potrebno izvlaiti na povrinu?
Odgovor na to pitanje potrait emo u psihoanalizi i feministikoj teoriji, koje se reflektiraju
na samo prouavano djelo.
1

Rijei koje je K-Zetnik iznio na suenju na kojem se i onesvijestio izvrsno opisuju ono to trauma zaista jest i
na koji se nain najbolje reprezentira. Citat naveden prema Sh. Felman 2007:152.
2
Svi prijevodi s engleskog u tekstu su moji.

2. POMO PSIHOANALIZE
Iako esto odbacivana i gledana s prijezirom, teorija psihoanalize nalazi svoju primjenu i
danas u terapeutskom lijeenju traume. Kamen-temeljac psihoanalize, Sigmund Freud, suoio
se s traumama uzrokovanim ratom i pokuao izlijeiti traumatizirane vojnike koji su se kui
vratili unitene psihe novom metodom koja je tada izazivala zazor i estoke napade javnosti i
psihijatrije. Upravo njemu pridajemo zasluge u lijeenju ne samo ratnih trauma nego i trauma
svakodnevnoga ivota. U psihoanalizi, kao i u knjievnosti, pokuava se doprijeti do onoga
to lei duboko u ovjeku i ''upravo u toj specifinoj toki susreu se znati i ne znati koje jezik
knjievnosti i psihoanalitika teorija traumatskog iskustva spajaju'' (Caruth 1996:3).
Prije svega potrebno je definirati to trauma zaista jest. Ona dolazi od grke rijei trauma,
to znai ''rana, ozljeda, 1. povreda organizma izazvana vanjskim utjecajem (mehanikim,
kemijskim, elektrinim i sl.)'' (Klai 1968:1355). Okupljene pod skupnim imenom traumatske
neuroze posljedica su stanja ''nakon tekih potresa mehanike prirode, eljeznikih sudara i
drugih nesrea u kojima je ugroen ljudski ivot'' (Freud 1986:139). Tijelo nastoji odbaciti
podraaje koji mu kode, meutim, postoje ''takva vanjska uzbuenja koja su dovoljno jaka da
probiju zatitu od podraaja'' (Isto, 157); njih se naziva traumatskim.
C. Caruth pristupa s najopenitijega gledita pa kae da ''trauma opisuje porazno iskustvo
iznenadnoga ili katastrofinog dogaaja u kojem se odgovor na dogaaj javlja u esto
odgoenim, nekontrolirano ponavljanim halucinacijama i drugim intruzivnim fenomenima''
(Caruth 1996:11). Za nju su traumatizirani rtve povijesti, a ''povijest je pravi nain na koji
smo meusobno upleteni u traume drugih'' (Isto, 24).
Utjecajem povijesti na traumu bavi se i Dominic La Capra. On razlikuje historijsku i
transhistorijsku dimenziju traume. Razlika je to u ''historijskoj dimenziji traume moemo
raditi na tome da se promijeni ono to je uzrokuje sve dok su to socijalni, ekonomski i
politiki razloziAko je trauma transhistorijska, moemo samo nauiti kako bolje ivjeti s
njezinom stalno prisutnom anksioznosti'' (LaCapra 2004:119).

C. L. Herman3 traume dijeli na histeriju, ratnu neurozu i seksualno i kuno nasilje, a

''suvremeno razumijevanje psihike traume gradi se na sintezi ova tri zasebna smjera
istraivanja'' (Herman 1996:19).
Prouavajui traumatske neuroze, Freud je doao do zakljuka da se pacijenti esto u
svojim snovima vraaju na sam trenutak nesretnog dogaaja te ustvrdio da ''traumatske
neuroze pruaju jasne nagovjetaje toga da im se u samom temelju nalazi fiksiranje na
trenutak traumatine nesree'' (Freud 2000:292). Te traumatske trenutke Herman opisuje kao
''sjeanje abnormalna oblika koje bez povoda provaljuje u svijest bilo u vidu bljeskova slika iz
prolosti za budnoga stanja, bilo u vidu traumatskih mora za spavanja'' (Herman 1996:51).
Fiksacije se oituju svojim simptomima koji su Freuda 4 doveli do zakljuka da ''svaki put
kad naiemo na neki simptom smijemo zakljuiti da kod bolesnika postoje odreeni nesvjesni
procesi, koji sadre smisao tog simptoma. im odgovarajue nesvjesno postane svjesno,
simptom mora nestati'' (Isto, 296). Iscjeljujua ulogu psihoanalize i knjievnosti upravo je u
tome to tamno polje nesvjesnoga izvlai na svjetlo svjesnoga i ini ga vidljivim. Freudovo
otkrie nesvjesnoga bilo je vano i za J. Lacana, njegova nastavljaa, koji je u duhu
strukturalizma nesvjesno promatrao poput jezika, dakle kao neto to ima svoju strukturu i to
funkcionira kao jezik. Svjesno je dobilo svoj pandan u nesvjesnom. Lacan je nesvjesno
doivljavao ''kao neto to je u iekivanju, u zraku, kao ne-roeno'' (Lacan 1986:29). Kroz
pukotine subjekta nesvjesno se raa i zadobiva vidljivu strukturu. Profesorica Luci preuzela
je ulogu babice koja prisustvuje tom mukotrpnom porodu koji nesvjesnom daje ''tako nejasan,
tako nepostojan status bivstvovanja'' (Isto, 39).
Govorei o traumi u psihoanalizi i njezinu prikazivanju kroz knjievnost, moramo
spomenuti dvije razine vane za predmet izuavanja: manifestnu i latentnu razinu. Freud ih je
objasnio snovima, kojima upravlja nesvjesno. Pouavajui o osnovama psihoanalize, iznio je
nain na koji se u snovima razlikuju ove dvije razine: ''Ono, to nam san pripovijeda, moemo
nazvati manifestni sadraj sna, a ono prikriveno, do ega moramo doprijeti slijedei pomisli
latentne (prikrivene) misli sna'' (Freud 2000:127). Dakle, ono to je vidljivo, to se
manifestira, moramo zagrepsti i pod povrinom otkriti ono to je prikriveno, latentno. Ni u
svijetu, pa ni u knjievnosti, nije sve kako se ini. Ponekad se vrijednost umjetnikih djela
trai upravo u tom to se krije ispod onog vidljivog i ovisi o slojevitosti prikrivenoga.

Psihijatrica i profesorica klinike psihijatrije na Harvardu, posebno se bavi duevnim zdravljem ena i ovoj
tematici pristupa s feministikog stajalita. Knjigu je u Hrvatskoj izdala enska infoteka.
4
Istim se prije Freuda zanimao J. Breuer, njegov prijatelj i suradnik, najpoznatiji po glasovitom sluaju Anne O,
koji je Freudu posluio za teoriju histerije.

Psihoanaliza zahtijeva specifian odnos pacijenta i terapeuta, kao to i knjievnost

zahtijeva poseban odnos autora i itatelja. Kao to se itatelj poistovjeti s likom ili
pripovjedaem, tako se i u psihoanalizi esto zna razviti odnos pacijenta prema terapeutu koji
je jo Freud imenovao prijenosom. Pacijent izraava posebnu naklonost prema svojem
lijeniku kojem se povjerava, koji zna sve njegove skrivene tajne. Iako bi trebao od terapeuta
traiti samo izljeenje, pacijent ga poinje smatrati vanom osobom svojega ivota i gajiti
simpatije prema njemu koje znaju naruiti intimne odnose pacijenta. 5 Freud i psihoanalitiari
nerado su priznavali ovu injenicu prijenosa osjeaja na lijenika, jer, kako kae, ''ne
vjerujemo da situacija lijeenja moe opravdati raanje ovakvih osjeaja. Nagaamo prije, da
itava ova spremnost osjeaja potjee od neeg drugog, da se pripremala u bolesniku te da se
u prilici analitikog lijeenja samo prenijela na osobu lijenika'' (Freud 2000:466). Uz ovu
vrstu prijenosa spominje se i negativni prijenos. On se javlja ee kod mukih pacijenata i
oituje se u izraavanju neprijateljskih osjeaja koji ''znae osjeajno povezivanje isto kao i
oni njeni, jednako kao to prkos izraava istu ovisnost kao poslunost, iako sa suprotnim
predznakom'' (Isto, 467). Dobar primjer prijenosa pruila nam je D. Ugrei u odnosu
studenta i profesorice, na to emo se vratiti u analizi djela. Lijenik ne smije dopustiti
razvijanje prijenosa. U toj toki razilaze se knjievnost i psihoanaliza.
Pacijenti oboljeli od traume pod stalnim su doivljajem straha. Prijenos je nain na koji se
brane od napada straha, lijenik je ono stvarno za to se hvataju, za to misle da e ih spasiti i
zatititi, a s druge strane znaju da time dre lijenika pod kontrolom. Pacijenti idealiziraju
lijenika jer ''idealiziranje terapeuta pacijentova je fantazmatska zatita od ponovnog
proivljavanja smrtnoga straha traume'' (Hartman 1996:163).6
Pokuavajui objasniti prijenos, koji je inae prikazan kao afekt, Lacan kae:
''Uvjeravajui drugoga da posjeduje ono to nas moe upotpuniti, mi uvjeravamo sebe da
moemo nastaviti ne poznavati ono to nam upravo nedostaje'' (Lacan 1986:144). Ako bi
lijenik dopustio razvijanje ovakve vrste odnosa s pacijentom, do izljeenja ne bi dolo, ne bi
pomogao pacijentu razlikovati ono znati i ne znati. U knjievnosti rjeenja mogu biti
drugaija; u fikciji terapeutkinja moe pristati na morbidan sluaj prijenosa moda jer ga i
sama treba; u fikciji terapiju i ne moramo nazivati njezinim imenom, moe se kriti iza nekoga
posebnog odnosa. Ne bi bilo udno da je taj odnos erotske prirode, jer je seksualno
5

Freud tako spominje sluajeve kada ene u svojim libidnim tenjama ele postati ljubavnicama lijenika ili
njegove kerke; mukarci pak ne pokazuju toliko izravne seksualne zahtjeve koliko jaku povezanost s
lijenikom, njegovo precjenjivanje i ljubomoru, iako u osnovi prijenos ne ovisi toliko o spolu.
6
Govorei o prijenosu, Hartman posebnu ulogu daje lijeenju pacijenata s graninim poremeajem osobnosti
(borderline) u odnosu s kojima se javlja ''razorna sila koja kao da uzastopce provaljuje u odnos izmeu terapeuta
i pacijenta. Ta sila danas se prepoznaje kao nasilje poinitelja'' (Hartman 1996:162).

(ne)zadovoljenje u samim temeljima psihoanalitike teorije te ve i srednjokolci znaju da je

''za Freuda sve seks''.
Freudovo shvaanje ljudske seksualnosti i njezina uloga u psihoanalizi prije svega me u
ovom radu zanimaju u odnosu prema traumi. Objanjavajui seksualnu elju ljudi, nazvao ju
je libidom i usporedio s gladi, samo to je ovdje rije o seksualnoj gladi.
Osim ''normalne seksualnosti'', postoji i ona ''nastrana'' u koju spadaju egzibicionizam,
voajerizam, fetiizam, mazohizam, sadizam7 Psihoanalitiari smatraju ''da su neurotini
simptomi zapravo zamjenska seksualna zadovoljenja'' (Freud 2000:325). Zadrat u se na
nastranosti sadizma kojem je na drugoj strani mazohizam. Sadisti uivaju u nanoenju boli
drugima, a mazohisti uivaju u primanju te iste boli koja ih dovodi do ugode. Freud
napominje da uvijek postoje dvije grupe ljudi obuhvaenih ovakvim nastranostima: jedni koji
zaista prakticiraju i drugi koji se zadovoljavaju samim matanjem. 8 Unutar vlastite
terminologije, Lacan kae da ''sadist sam zauzima mjesto predmeta, ali ne znajui to, za
dobitak drugoga, za ije uivanje on obavlja svoju radnju perverzno-sadistiku'' (Lacan
1986:197).
Prouavajui simptome opsesijske neuroze, Freud je uoio da se ''kao najvaniji dokazuju
oni izazvani porivom suvie jakih sadistikih, dakle po svom cilju nastranih seksualnih
pobuda; ovi simptomi uglavnom slue obrani od tih elja, kako to i odgovara strukturi
opsesijske neuroze, ili izraavaju borbu izmeu zadovoljenja i obrane'' (Freud 2000:326-327).
Sadistike porive u romanu iskazuje student Igor.
Iako su neka Freudova stajalita u potpunoj suprotnosti s uvjerenjima feministica 9, poput
zavisti zbog penisa i kastracijskog kompleksa, a Lacana se napada zbog njegova tumaenja
Freuda u smislu falocentrinosti, one su takoer posvojile psihoanalizu u tumaenju svojih
uvjerenja, posebno je koristei u teoriji knjievnosti. Zanima ih poredak svijeta u kojem su
ene marginalizirane i nastoje ga popraviti; zanima ih na koji se nain drutvo odnosi prema
enama; to se dogaa u njihovoj psihi; koji su razlozi odreenoga ponaanja. Nepresuna
riznica primjera svega navedenoga nalazi se u bogatoj riznici knjievnih djela, ne samo
autorica nego i autora, bilo da je stav autora prema enama afirmiraju ili ne. ene su se nale
7

Potrebno je spomenuti da svim ovim nastranostima Freud pridodaje i homoseksualnost, koja je tek u drugoj
polovici dvadesetoga stoljea izbrisana iz registra bolesti i ''nastranosti'', no jo se uvijek vode bune rasprave
oko toga na koju stranu ova posebna vrsta seksualnog ivota treba pripadati.
8
I Freud naglaava da su ovakve devijacije poznate od davnih vremena, a njih je jako dobro istraio M. Foucault
u djelu Povijest seksualnosti.
9
Vano je napomenuti da je feminizam ambivalentan te neke feministice ele prevrednovati Freudove postavke u
korist ena (npr. J. Mitchell), dok se druge nikako ne mogu sloiti s njegovim tumaenjima; isto razilaenje
nalazimo i pri recepciji Lacana.

u drutvu koje im namee odreene komplekse, ini ih drugima i drugaijima, to pogoduje

razvitku traume. Feministice su se odluile zagrepsti ispod povrine onog to se prikazuje i
otkriti unutarnje uzroke, a u tome im je psihoanaliza od velike pomoi.
Cathy Caruth pristupa prouavanju traume kao jednom netraenom (unclaimed) iskustvu
u odnosu prema povijesti. Polazi od nekih Freudovih tekstova, koji su i sami uzrokovani
odreenim povijesnim dogaajima.10 Razliku u pristupanju i prihvaanju neeljenog iskustva
traume izmeu mukarca i ene prikazala je u analizi filma Hiroshima mon amour. enski lik
svjestan je iskustva koje ne moe zaboraviti, ''sve sam vidjela'', kae. Njezin novi ljubavnik
uvjerava je da nije nita vidjela, kao da zatvara oi pred onim to je stvarno bilo, kao da eli
zaboraviti neto to je nemogue zaboraviti i potisnuti, o emu ena ima potrebu priati. Ono
to ona eli rei je ''pria o suoenju sa smrti svojega ljubavnika, kao i apel jer se ne moe
suoiti s tim'' (Caruth 1996:38).
Postavlja se pitanje kako nastaviti ivjeti s onim to se dogodilo? Kako zaboraviti i je li
zaborav uope mogu? Tancredi nije mogao zaboraviti to je napravio Clorindi 11. Trauma se
''kasnije vraa i proganja onog koji ju je preivio'' (Isto, 4). Na to pitanje pokuavaju
odgovoriti sudionici seminara profesorice Luci, kao i ona sama.
Jedna druga feministika teoretiarka, Barbara Johnson, koristi psihoanalizu i kako bi
objasnila ne samo odnos mukaraca prema enama nego i odnos prema drugim rasama.
Posebno su osjetljiva skupina mulati, koji predstavljaju ''i tabu i sintezu, to je oboje
posljedica seksualne zajednice koju je kontrolirao zakon o mijeanim brakovima, kao i
alegorija rasno podijeljenog drutva u cjelini, ukljuujui one koji nisu Amerikanci, kao i one
koji predstavljaju pravu sliku Amerike'' (Johnson 1998:38).
Na primjeru nekoliko djela Johnson (psiho)analizira poloaj ''drugih'' u drutvu, u ovom
sluaju pripadnika druge rase. Otkriva da ''zrcalo'' ne mora uvijek ''biti osoba, nego moe biti
i rasa, 'svijet' '' (Isto:52). Polaznici seminara u romanu Ministarstvo boli pripadnici su tih
''drugih'' koji se osjeaju iskorijenjenima iz sredine, drugaijima, te se uz sve svoje traume
moraju nositi i s ovim to ne pripadaju mjestu gdje jesu, tovie, raspadom nekadanje drave
oni nigdje ne pripadaju.

10
11

Ne smijemo zaboraviti da je Freud bio idov i morao je otii iz Bea.

U spjevu T. Tassa Osloboeni Jeruzalem, ovaj primjer uzimaju i Freud i Caruth.

3. BOLI LI U MINISTARSTVU BOLI?

Roman Ministarstvo boli objavljen je 2004. godine. Do tada je autorica svoje politikoegzilantske komentare objavljivala u knjigama eseja Zabranjeno itanje, Kultura lai,
Ameriki fikcionar. U svojoj prozi poigravala se fantastinim (ivot je bajka) i popularnim
(tefica Cvek), uvijek nastojei unijeti to vie inteligentnog humora. Sve to, uz naglaenu
feministiku notu, autorica je unijela i u zadnji objavljeni roman Baba Jaga je snijela jaje.
Vidjeli smo da se traumi ne moe pobjei, koliko god daleko bjeali. Likovi romana
pobjegli su sve do Amsterdama, ali su ih njihove utvare slijedile. Svatko od njih doivljava ih
na razliit nain. Kao i sama autorica, za koju ne moemo ne spomenuti da je i sama dola u
Amsterdam nosei odreenu traumu traumu rata i ''dobrovoljnoga'' egzila.12
Profesorica Luci dola je predavati srpsko-hrvatski jezik, koji vie i ne postoji,
studentima koji su tu jedino iz razloga to time reguliraju svoj boravak u Nizozemskoj.
Svjesna da mora predavati nepostojei jezik, odluuje se za jednu vrstu kolektivne
psihoanalize kojoj polaznici mogu ili ne moraju prisustvovati.
Jednaku patnju doivljavaju i mukarci i ene, i profesorica i studenti, iako su mukarci
''izbjeglitvo doivljavali kao vlastiti, teak invaliditet'', a ''ene su za razliku od mukaraca
bile nevidljive'' (Ugrei 2004:26). Nitko od njih ne prisustvuje satovima profesorice Luci iz
posebne elje za sluanjem njezina predmeta. Nekolicina ih zarauje ivajui kostime za
tamonja ministarstva boli.13 U romanu koji govori o traumi naslov je i te kako indikativan prepuni boli proizvode bol kako bi nastavili ivjeti u svojoj boli.
Pripovjedaica jednu od slamki spasa u situaciji u kojoj se nala pokuava, kao i u nekim
prijanjim djelima, pronai u bajci i fantastici, usporeuje se s Carrollovom Alicom vjerujui
da e se ''ako poskliznem i padnem u neku rupu obresti u nekom treem ili etvrtom
paralelnom svijetu'' (Ugrei, 2004:37). Spas trai i u bijegu od zaborava, poljupcu, zagrljaju,
koji u njoj ostavljaju samo jo dublju prazninu i samoponienje. ''Samo je bol bila stvarna''
(Isto, 153).
Konstrukcija subjekata likova romana raspada se na fragmente, to je dano u slici
velike crveno-bijele-plave torbe u koju u prvom semestru stavljaju svoje ''mentalne''
uspomene na raspadnutu dravu. U njoj su se nali istrgani dijelovi njihovih ivota poput
12

Dubravka Ugrei se svakom prilikom ograuje od autobiografizma svojih romana i zazire od pojma
''memoarsko'', no ne moemo ne primijetiti odreenu slinost s biografskim, bez obzira to u uvodnoj napomeni
stoji da je sve izmiljeno.
13
Ministry of pain amsterdamski prostori namijenjeni sadomazohistikim odnosima.

bosanskoga lonca, vlakova, Titova roendana, istrgnutih citata pjesnika. afranek primjeuje:
''Istrgano, fragmentarno pismo znak je bolesnoga tijela, ui nas psihoanaliza'' (afranek
1999:101). Njihov identitet vie nema sredita, on je patchwork bolnih uspomena i mijea se s
novom stvarnosti. Po Orai Toli, ''postmoderni subjekt nema sredita, njegova je povijest
kaotina, to vie nije sigurno linearno kretanje, hod naprijed prema cilju ili smislena
rekreacijska etnja'' (Orai Toli 2005:57). Svijet neprestano bjei, 14a oni su izgubili
zajedniko politiko i nacionalno sidrite, time i vlastito sredite, poput utopljenika nastojei
se uhvatiti za dijelove koji se nau na putu. Profesorica Luci pokuala je izvlaenjem
njihovih fragmenata na povrinu spasiti sebe, pronai svoje sredite. Oni, koji su samo htjeli
zaboraviti, zahtijevali su anonimnom pritubom promjenu metodike nastave, to profesoricu
Luci dodatno poniava i uzrokuje potpuni raspad grupe, a ona postaje ''egzilant najnie vrste,
preputen onome nekako emo se snai'' (Zlatar, 2004:138).
U intervjuu koji je autorica dala povodom objavljivanja romana, sama o romanu kae
sljedee: ''Sve je zapravo polovino, i sve je zapravo otvoreno u tom romanu, niti je pristanak
na ivot u inozemstvu, u egzilu, pravi pristanak, niti je to prava integracija, niti je to pravo
pomirenje, iako ona govori o tome, niti je to pravi zaborav, niti je to vie pravo sjeanje ... Sve
se zapravo zavrava u nekakvoj ljubavnoj prii, koja i nije prava ljubavna pria. Sve je
polovino'' (Laui, 2005).
Razlog zbog kojeg je sve polovino moemo traiti u injenici to je trauma napravila
sve polovinim. Postupak spoznaje, izljeenja i integracije u drutvo ne ide tako lako,
pogotovo ako nesvjesno odbija postati svjesnim, ve i to ini samo na polovian nain, kao da
bjei od same istine. Zbog te polovinosti uzrokovane traumom ubio se Uro. On nije samo
lik iz romana. On je ime za mnotvo takvih likova iz stvarnoga ivota. to mi moemo
napraviti za Uroe? Tanja Luci mu je barem pokuala pomoi.
Gledano s feministikog stajalita, u ovom romanu pripovjedaica nam izmeu ostalog
pokazuje da su ene jednako podlone boli kao i mukarci, razlika je tek u njihovu osobnom
prihvaanju stanja u kojem su se nali. ena se pretvorila u mislei subjekt. Problem je to se
taj subjekt raspao na mnotvo malih dijelova i identiteta, a ''identiteti su postali upitni, svjesni
smo da rodna polja nisu unaprijed dana nego kulturno zadana'' (Orai Toli, 2005:121).

14

Personifikacija A. Giddensa kojom pokuava objasniti vrijeme u kojem ivimo.

4. TRAUMA POD POVEALOM

Umjetniko djelo ima sposobnost stvaranje atmosfere kojoj nisu potrebni izravni
dokazi. Licu proetom uasom na Munchovoj slici Krik nije potrebno nita dodati. Ono samo
svojom nijemosti govori vie nego to bi ijedan sudski dokaz mogao rei. Iako je knjievnost
umjetnost rijei, i ona ima sposobnost stvaranja specifine atmosfere iz koje se iitava, u
ovom sluaju, sav uas kroz koji su proli likovi romana i trude se zaboraviti ga.
Zajedniko druenje poeli su biografijama na engleskom jeziku, jer, kako kae
profesorica, ''jezik je bio naa zajednika trauma, a ta se ponekad iskazivala u posve
ispervertiranu obliku'' (Ugrei 2004:49). Vlastiti jezik poinje im udno zvuati jer on je
jezik rata. Sklanjali su se u neke vlastite verzije jezika, kao da ele pobjei od onog jezika koji
ih izravno podsjea na njihovu traumu. Jezik postaje ono neizrecivo, trauma koja ne moe na
povrinu. Jedan od polaznika usporeuje njih sa samurajima: ''Samuraji ne govore, samo
napinju lica i kolutaju oima. Uvek sam se bojao da e se od tih rei koje nisu u stanju da
izgovore raspui'' (Isto, 49). Na problem jezika osvre se i Sh. Felman prouavajui traumu
Auscwitza: ''rtva po definiciji nije samo netko tko je potlaen, nego takoer netko tko nema
vlastitog jezika, tko je, tonije reeno, lien jezika kojim bi artikulizirao svoju viktimizaciju''
(Felman 2007:153).
Povijesnim dogaajem, ratom koji je uzrokovao kolektivnu traumu, kao to je bio
holokaust, promijenjeni su i njihovi identiteti, jer ''identitet vjerojatno najbolje razumijemo
kao problematinu konstelaciju ili vie ili manje promjenljivu konfiguraciju pozicija subjekta''
(LaCapra 2004:6). Odluka profesorice Luci da svoja predavanja pretvori u neku vrstu
kolektivne psihoanalitike ispovijesti nije mogla biti drugaija. Kako bi osoba prodrmanoga
identiteta mogla raditi s istraumatiziranim osobama s istim takvim problemom bez da na neki
nain pokua barem ublaiti psihiki nanesene ozljede? Knjievnost zna da osobi koju su
silovali ili pred oima ubili oca malo toga neto znai.
Ono to im je svima u njihovim naizgled izgubljenim ivotima bilo zajedniko bilo je
sjeanje kolektivno i individualno. ''Mi smo bili rekonvalescenti'' (Ugrei 2004:66), kako
kae pripovjedaica. Neki su se oporavljali od teih, neki od lakih nesrea, no zar nije jo
Dostojevski rekao da su sve nesree jednako velike? Kolektivno ih je zahvatila trauma rata iz
kojeg nitko normalan ne izlazi bez oteenja, kako kae Igor. Gledajui na njih kao kolektiv,
bili su jednaki, ''niija pria nije bila ni dovoljno osobna, niti dovoljno potresna. Jer ni sama
smrt nikoga vie nije potresala. Bilo ih je previe, tih smrti'' (Isto,24). Nastojali su ne misliti
na to, no ''u ljudskoj dui zaista postoji prisila ponavljanja koja nadilazi naelo ugode'' (Freud
9

1986:150). Iako im je bilo teko razgovarati o tome, ''inilo mi se da emo samo ako se
pomirimo sa vlastitom prolou moi zaraditi i otpust od nje'' (Ugrei 2004:63). Pri porodu
nesvjesnoga u svjesno pripovjedaica je za pomo uzela in pripovijedanja, kao to i u
psihoanalizi prianje igra vanu ulogu. Prihvatila se tekog posla da njezini studenti, poput
bolesnika na psihoanalitikom leaju, prevladaju ono to ih vue na dno, a ''taj rad na
prevladavanju sutinski je uinak analitikoga lijeenja, mora ga obaviti sam bolesnik, a
lijenik mu to omoguava podravanjem u smislu jedne odgojno djelujue sugestije'' (Freud
2000:476). To se odvijalo u okviru pojma velike crveno-bijelo-plave torbe 15 u koju su stavljali
svoja sjeanja, izvlaili ih iz nekih potisnutih dubina, jer ''svima nama bilo je oduzeto i pravo
na pamenje'' (Ugrei 2004:61). U tu zamiljenu torbu koja je predstavljala simbol onoga to
je neko postojalo i svima njima bilo zajedniko, stavljali su svoje predtraumatsko sjeanje.
Neki su smogli hrabrosti staviti i ono traumatsko, kao Meliha, koja je priala ''o eni koja je,
kada je granata raznijela njezino dijete, poludjela od boli i satima trljala obraze o grubu
ulinu fasadu, sve dok se njezino lice nije pretvorilo u ivu ranu'' (Isto,50). Pokuala je
profesorice Luci ovom metodom, kao to ''iz razlomljenih dijelova zamrznutih slika i osjeta
pacijent/ica i terapeut/ica polako iznova sklapaju organizirani i podrobni verbalni izvjetaj
smjeten u vrijeme i povijesni kontekst'' (Hartman 1996:207), kako bi mogli nastaviti sa
ivotom i prestati biti fiksirani na traumu. Zanimljivo je kako se sami traumatski dogaaji
jako malo spominju, no svi je sudionici nose sa sobom kao svoju atmosferu. Autorica nas vodi
tamnim predjelima ljudske psihe i uspijeva izrei ono to je neizrecivo, uspijeva napraviti da u
ovom djelu utnja progovori. Prikazala je bol jer ''samo je bol bila stvarna. Ona je bila taj
nijemi, taj neupotrebljivi i jedini pravi svjedok'' (Ugrei 2004:153).
Sluaj Uroa jedan je od mnogih koji je zavrio tragino. Razlika manifestnog i
latentnog kod njega se najbolje oituje. Njegova trauma se pritajila, ono to se manifestiralo
bio je pokuaj traenja sebe, njegov odgovor na profesoriino pitanje to oekuju od nastave
bio je ''DA DOEM K SEBI'' (Isto,33). Da ne putujemo prostranstvima knjievnosti nego
psihoanalize, Uro bi moda bio spaen. Kako je svaki lik ovog romana sinonim za mnotvo
takvih neimenovanih stvarnih likova, moemo rei da bi mnogi od njih bili spaeni samo da
su naili na adekvatnu pomo, da je netko uspio uti njihove krikove iz dubine. Tko je mogao
znati da je Uro latentni samoubojica, optereen ocem ratnim zloincem i da e se ubiti ''od
stida'', kao i mnogi drugi koji su se ubijali ''od ponienja, od oajanja, od straha, od samoe,
15

Vrlo popularna i gotovo nezaobilazna torba u doba Jugoslavije koju su svojatali skoro svi slavenski narodi.
Kao da je pripadala svima i povezivala ih u jednu zajednicu. Raspadom zajednikoga prostora kao da su se
raspale i torbe, te me i te kako iznenadilo kada sam nedavno vidjela jednu od preivjelih crveno-bijelo-plavih
torbi objeenu o rame jedne starice.

10

od stida. Sve su to bile tihe i bezimene smrti, ratne rtve koje nitko nije ubrajao ni u ratne, niti
u rtve'' (Isto,137).
Jo je Freud primijetio da se bolesnici oboljeli od traumatskih neuroza konstantno
vraaju na sami trenutak nesree bez svoje volje i nazvao je to fiksacijom. Likovi romana su
poput njegovih dviju prouavanih pacijentica, koje ''kao da su fiksirane na jedan odreeni dio
svoje prolosti, ne znaju kako bi se toga oslobodile, pa su se zato otuile i svojoj sadanjosti, i
budunosti'' (Freud 2000:290). Trenuci traume najee se javljaju u nesvjesnom stanju sna,
kao kod Bobana kojem se stalno javljao isti san kako je izgubljen u Zagrebu, ali ne moe
nikog pitati da mu pomogne jer je iz Beograda; profesorica Luci, traumatizirana jezikom, na
kraju stalno sanja komarne snove u kojima govori ''jezikom neobuzdanim i neukrotivim,
jezikom s 'duplim dnom', ije se rijei ponaaju kao 'vrag iz kutije' ili 'figa u depu' ''(Ugrei
2004:284).
Psihu ovjeka koji proe kroz traumu vrlo je lako rasuti u mnotvo teko spojivih
komada, kao to Meliha opisuje:
''Hodam tako, skupljam samu sebe, svoje vlastite komade eno mi noge, a eno mi i
ruke, ba fino, a eno i moje tue glave Pravo se razveselim to sam nala neki
komad slijepim komade, drim se tako jedno vrijeme, mislim sve je u redu, a onda
opet puknem I opet ispoetka, slaem samu sebe kao puzzle, sve dok me neto opet
ne rasturi.'' (Isto:211).
Trauma ovih amsterdamskih Slavena nije samo ratna: njihova je i trauma ''drugih''.
Identitet koji im se ratom rasuo i sada ga, poput Melihe, skupljaju u dijelovima i pokuavaju
zalijepiti, naruen je i nemogunou pripadanja sredini koja nije njihova i u kojoj se osjeaju
''drugima''. Barbara Johnson je promatrala odnos ''drugoga'' s obzirom na rasu. Sve to nas ini
drugaijima ini nas i drugima, kao to su za vrijeme nacizma idovi bili drugi i drugaiji.
Kod ''drugosti'' vano je pitanje mjesta u kojem se nalaze 16 ili uz koje su vezani, a
''pitanje mjesta pak preklapa se s pitanjem prostora, osobnoga prostora, unutarnjih i vanjskih
granica sebe'' (Johnson 1998:40), te nam je posve razumljiva slika koju je iznijela Meliha o
skupljanju dijelova vlastitog tijela, do nekog drugog raspadanja. Johnson spaja lakanovsku
psihoanalizu i pojam zrcala sa svojim tumaenjem ''drugoga'' u romanu Quicksand17 te kae
da ''nekoliko puta u romanu potencijalno zrcalo nije osoba, nego rasa, 'svijet' '' (Isto, 52). A taj
svijet u romanu Ministarstvo boli potpuno je imun na njihovu bol i ima neke ''udne'' obiaje.
16

Za ovo je pitanje simbolino mjesto stanovanja prof. Luci podrumski stan kao da je marginalizirana, drugi
je ne primjeuju, dok ona drugima vidi samo noge.
17
Roman Nelle Larsen iji je glavni lik mulatkinja.

11

Oni ne pripadaju tom svijetu, koji ih nije odbio, ali nije ih ni prihvatio kao svoje niti ikad
hoe. Njihovo je mjesto negdje izmeu, u procjepu dvaju svjetova, to uzrokuje mnotvo
procjepa unutar njih samih i rasap subjekta. Preivjeli su, no je li zaista jedino vano
preivjeti? Cathy Caruth se pita ''to znai preivjeti? to za svijest znai preivjeti?'' te neto
kasnije dolazi do paradoksa da ''preivjeli postaje beskrajni dokaz nemogunosti ivljenja''
(Caruth 1996:60-62).
Kolektivna psihoanaliza, naglo prekinuta u drugom semestru anonimnom pritubom
na nain odravanja nastave, za neke sudionike bila je uspjena te su pronali nain kako
proi kroz svoju traumu i nastaviti ivjeti. Ispostavlja se da jedino sama profesorica Luci nije
uspjela uspjeno sastaviti puzzle svojega tijela. Ona je bila ta koju je pratila ''senzacija, gotovo
tjelesna senzacija odsutnosti'' (Ugrei 2004:1985), no nije znala ega. Ona je bila ta koja nije
mogla doi k sebi, iako nije preivjela sve strahote koje i drugi. Bjeala je od realnosti i
oajniki traila pojas za spaavanje za koji e se uhvatiti. U svojoj je mati zamiljala kako
ivi ''u najveoj lutkinoj kui na svijetu, gdje je sve tek simulacija, i gdje nita nije pravo. A
ako nita nije pravo, onda nema razloga da se bojim'' (Isto, 274/5). Bjeei od realnosti i ne
elei dovesti na razinu svijesti svoje nesvjesno, oajniki je traila uporite te je pristala ak i
na porobljavanje od strane svojega uenika, s kojim kao da je sada zamijenila uloge.
Tanja Luci nastavlja ivot s ovjekom, svojim bivim studentom, koji ju je brutalno
muio i prijetio noem, ostavivi je samu zavezanu u stanu. 18 On odlazi i dolazi, ona brine za
njega, tek ponekad otie do mora, sama, u tiinu. Odailje svoje kletve i psovke
jugoslavenskoga naroda, a ''to je opet u skladu s logikom same prie, jer jedanput kad ste
ponieni, a to je u knjizi pokazano preko tog malog 'sado-mazo' odnosa na kraju, onda se sve
to skupa perpetuira. Zato i kletve mogu biti najava neeg novog, novog kruga
sadomazohistikog odnosa. Ali, ne zaboravimo da govorim o logici prie u romanu'' (Laui,
2005), tumai svoj roman sama autorica.
Ovaj odnos opet e nam pomoi objasniti psihoanaliza. U odnosu pacijenta i lijenika
moe doi do ve opisanog prijenosa, koji moe biti i negativan. Umjesto njenosti,
pojavljuju se grubosti, no ti ''neprijateljski osjeaji znae osjeajno povezivanje, isto kao i oni
njeni'' (Freud 2000:467), na koje i sama ''psihoanalitiarka'' romana, Tanja Luci, pristaje.
Zavretak bi mogao zbuniti, no sasvim je logian i u skladu s priom. Tanja Luci, jedina koja
je cijelo vrijeme bjeala od istine i od sebe, koja ak ni krik nije pustila pred Igorom u sceni
muenja, taj krik koji je Igor cijelo vrijeme htio uti, pristala je na tjelesno porobljavanje i
18

U ovoj sceni Zlatar vidi groteskno parodiziranu filmsku scenu (prema Zlatar 2004:138), koja simbolizira stanje
dananjega drutva.

12

sadomazohistiki odnos s Igorom jer ju je on drao na okupu, uvao da se ne raspadne i

ujedno joj pomogao ne poznavati samu sebe podredivi je sebi.
Za vrijeme njegova upada u njezin stan, dok joj je na ustima ljepljiva traka, ona
razmilja: ''Boe, mislila sam, on je odrastao mukarac, osoba koja mi je u ovom trenutku
blia nego ijedna ikada u mome ivotu, a ja nemam naina da mu to kaem. I posve je
svejedno imam li zapeaena usta ili nemam'' (Ugrei 2004:239). Kao da se poistovjetila s
Freudovim pacijenticama koje ''su oduvijek znale da mogu ozdraviti jedino kroz ljubav, pa su
od poetka lijeenja oekivale da e im kroz ovo saobraanje biti konano poklonjeno ono,
to im je ivot do sada uskraivao'' (Freud 2000:465).
S feministikoga stajalita, ena je izgubila bitku i podredila se mukarcu, postavi
ovisna o njemu na bizaran nain. No, je li stvarno ''ena mukarcu kao podloga za crte'', pita
se i B. Johson koristei termine vizualne umjetnosti u jednom svom eseju 19. Postoji li neto
ispod te manifestne razine? Govorei o postmodernom tijelu, T. Polhemus kae da
''postmoderno tijelo ne moe nastaviti pomodnu potragu za neprestanom novou i stoga se,
nasuprot tome, pokuavamo vratiti bezvremenom tradicionalnom tijelu'' (Polhemus,
1999:169). Tim moemo opravdati vraanje neovisne, jake profesorice Luci u tradicionalni
poloaj patrijarhalnosti, no to je samo prividan kraj romana. Pravi kraj je onaj koji nam
donose kletve u kriku tijela i teksta, due i poslovica, jer ne pristaju na takvu stvarnost.

5. TRAUMA IVI

19

''Is Female to Male as Ground is to Figure?'', u knjizi The Feminist Difference

13

Freudova nam je psihoanaliza otkrila kako svako ljudsko bie nastoji postii ugodu
svi postupci ukazuju na borbu i postizanje vlastitoga zadovoljenja. Ono to je s drugu stranu
naela ugode mrano je podruje koje pokazuje tendenciju repeticije i ukazuje na traumatski
dogaaj koji se teko nadilazi. Mentalnim aparatom poigrava se nagon smrti, a nekada ta
''igra'' moe dobiti i mazohistiki prizvuk.
Postavke Freuda tumaio je kasnije Lacan, zauzevi centralno mjesto u psihoanalizi.
Njegovo tumaenje Freuda uvijek je ilo ''od strukturalizma s naglaskom na strukturi do
poststrukturalizma s naglaskom na tekstualnosti do postmodernizma s naglaskom na
dekonstrukciji'' (Wright 2001:18-19). Sam je Lacan primjere svoje teorije nalazio u
knjievnosti, pogotovo u djelima Shakespearea i E. A. Poea.
Psihoanaliza je neminovno morala postati pitanjem i teorije knjievnosti. Njoj danas
pripada mjesto primarne discipline, koje je neko pripadalo teologiji, pa filozofiji i prirodnim
znanostima. Posebno osjetljive na psihoanalitiko pitanje su feministice, preteno u
francuskoj feministikoj teoriji20. Pozivaju se na Freuda i psihoanalizu te na Lacanovo
iitavanje njegova djela, posebno se zadravajui na njegovu simbolikom, koje djeluje
izvan svjesne kontrole. Na toku u kojoj se spajaju psihoanaliza i knjievnost ve nas je
upozorila C. Caruth. I Freud naglaava vanost umjetnosti, koja, prema njemu, ''slui
fiktivnom razrjeenju unutarnjih napetosti izmeu podsvjesnih poticaja i svjesne djelatnosti
pojedinaca, jer ona u simbolikom obliku predstavlja i tako na neki nain osvjeuje primarne
ljudske nagone'' (Solar 1991:229), to ima katartiku funkciju, vidljivu i u ovom romanu o
traumi.
Trauma moe dovesti do fizike smrti, ali takoer i do ''smrti'' drugih ili ''smrti' za
druge, koja se oituje u alijenaciji traumatiziranih. S njom se svaka individua nosi na svoj
nain; zadaa je drutva da pomogne razumijevanju traume i ivotu s njom, nastojei njezinu
istinu otkriti izvan patogenog terena. Toka u kojoj se susreu znati i ne znati podruje je
knjievnosti. Za Felman knjievnost je ono ''nemiljeno'' psihoanalize. U njoj trauma dobiva
svoju logiku i retoriku, prti kroz pukotine diskurza i repetitivnim zaposjedanjem onih koji su
je iskusili signalizira potrebu za izljeenjem i prijelaz na stranu naela ugode.
Na tu stranu eljela ju je dovesti Dubravka Ugrei ovim romanom, pokuavi izrei
neizrecivo i prikazati bol koju u sebi nose svi traumatizirani. Njezin je put samo jedan od
mnotva moguih putova kojim se moe krenuti kako bi se susrelo ono znati i ne znati, samo
jedan od naina na koji drutvo moe pomoi oboljelima proi kroz sloeni in preivljavanja
20

Nisu jedinstvene u tumaenju, no tu se ubrajaju npr. H.Cixous, L. Irigaray, J. Kristeva.

14

toga neeljenog iskustva koje naseljava njihovu psihu. Pravi je to put, neisforsiran,
nepromaen; njime je, po mojem miljenju, u hrvatskoj knjievnosti s uspjehom krenuo jo
samo Bekim Sejranovi u romanu Nigdje niotkuda.
C. Caruth je prouavala traumu u odnosu prema povijesti i dala njezinu povijesnu
koncepciju, tvrdei da su rtve traume zapravo rtve povijesti, kao to su u ovom romanu
rtve traume rtve povijesnoga dogaaja raspada jedne drave. Dunost je drutva, koje je
proizvelo traumu, da tu traumu pokua i eliminirati. Krucijalni je problem kako pomoi toj
patnji i uiniti da iezne, no tada se susreemo s novim problemom znai li izljeenje
traume, bilo zaboravom, terapijama, lijekovima, odustajanje od realnosti koja se zbila? Primo
Levi se izlijeio od svoje traume; no u trenutku kada je prestao sanjati none more vezane uz
trenutak traume, imao je osjeaj da je izdao svoje mrtve prijatelje time to se izlijeio te je
poinio samoubojstvo.
Sve nam ovo pokazuje kako skliskim podrujem se kreemo. Trenutak sadanjosti plodno
je tlo za produkciju novih trauma i neminovno upuuje na potrebu diferencijalnoga izuavanja
traume unutar vie disciplina, tako i unutar teorije knjievnosti. to se tie prostora
zahvaenog granicama romana, nuna je akceleracija otvaranja sigurnih kua i centara za
pomo oboljelima u kojima e strunjaci pomoi onima koji se s traumom moraju nositi.
U postmodernom svijetu raskoljenih subjekata trauma se uvlai u svaki procjep due.
ovjek se bori s njom, ona negdje mora izii. Vano je pronai kanal kojim e se ona ispustiti
vani, bilo u razgovoru s psihoterapeutom, bliskom osobom, sveenikom ili barem u itanju
djela koja iskazuju neiskazivo. Traumu treba preivjeti i nastaviti dalje. Nastavili su i u ovom
romanu. Njihove ''rane su zarasle, nekome pravo, nekome krivo, ali su zarasle. I avovi su sve
bljei. Svatko je negdje, netko radi to moe, netko to zna'' (Ugrei 2004:289).

SAETAK
U ovom radu govori se o (ne)mogunosti prikazivanja traume u romanu Ministarstvo
boli Dubravke Ugrei. Oslanja se na teoretske postavke psihoanalize u radovima Sigmunda
15

Freuda i Jacquesa Lacana i njihovo tumaenje nekih od najvanijih pojmova psihoanalize

vezanih uz traumu, a posebno na prijenos koji se javlja u odnosu bolesnika i terapeuta.
Kao teorijsku osnovu prikaza traume s rodnoga aspekta rad uzima postavke Barbare
Johnson i Cathy Caruth. Takoer se istie element ''drugoga'', vaan za sve sudionike ''grupne
psihoanalize'' romana koji su se tu nali bez vlastite volje, preivljavajui u zemlji koja nije
njihova, govorei na jeziku koji se raspao, kao i drava iz koje su potekli. Gubljenjem
korijena, gube i vlastiti identitet, to je pojaano traumama koje svi od njih nose sa sobom kao
teret kojeg se ne mogu rijeiti.
Rad nudi i vlastiti prikaz romana i smjeta ga u opus Dubravke Ugrei, knjievnice
koja je odabrala ivjeti u egzilu.
Teorijske postavke iznesene u prvom dijelu rada primijenjene su na primjere samog
djela. Detektiraju se mjesta u kojima dolazi do izricanja neizrecivog na nain na koji to samo
knjievnost moe ponuditi; mjesta nastanka traume, fiksacije na nju, odbijanja izljeenja ili
pokuaje oporavka. Odjeljuju se i pojedinane od kolektivnih trauma.
Istie se vanost bavljenja problematikom traume i njezina diferencijalnog izuavanja,
kako u drutvenom, tako i u knjievnoteorijskom kontekstu.

LITERATURA
Caruth, Cathy (1996): Unclaimed exprience, Trauma, Narrative and History, The Johns
Hopkins University Press Baltimore and London

16

Felman, Shoshana (2007): Pravno nesvjesno, suenje i traume u dvadesetom stoljeu,

Deltakont, Zagreb
Freud, Sigmund (1986): Budunost jedne iluzije i drugi spisi, Naprijed, Zagreb
Freud, Sigmund (2000): Uvod u psihoanalizu, Stari grad, Zagreb
Herman, Judith Lewis (1996): Trauma i oporavak, enska infoteka, Zagreb
Johnson, Barbara (1998): The Feminist Difference, literature, psychoanalysis, race and
gender, Harvard University Press, Cambridge, Massachusets, London, England
Lacan, Jacques (1986): etiri temeljna pojma psihoanalize, Naprijed, Zagreb
LaCapra, Dominic (2004): History in transit: experience, identity, critical theory, Cornell
University Press, Ithaca and London
Laui, Vesna (2005), Intervju s Dubravkom Ugrei, na
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050903/forum01.asp
Orai Toli, Dubravka (2005): Muka moderna i enska postmoderna, Naklada Ljevak,
Zagreb
Polhemus, Ted (1999): ''Postmoderno tijelo'', u Tijelo u tranziciji, ur. Djurdja Bartlett,
Tekstilno-tehnoloki fakultet, Zavod za dizajn tekstila i odjee, Zagreb
Solar, Milivoj (1991): Teorija knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb
afranek, Ingrid (1999): ''Paradoksalno tijelo-tekst kod Marguerite Duras'', u Tijelo u
tranziciji, ur. Djurdja Bartlett, Tekstilno-tehnoloki fakultet, Zavod za dizajn tekstila i odjee,
Zagreb
Ugrei, Dubravka (2004): Ministarstvo boli, 90 stupnjeva, Zagreb
Wright, Elizabeth (2001): Lacan i postfeminizam, Jesenski i Turk, Zagreb
Zlatar, Andrea (2004): Tekst, tijelo, trauma, Naklada Ljevak, Zagreb

17