Olga Tokarczuk

Pravijek i
ostala
vremena

Prawiek i inne czasy , 1996.

VRIJEME PRAVIJEKA
Pravijek je mjesto koje lei u sreditu svemira.
Brzim korakom Pravijek se sa sjevera na jug moe prijei za sat vremena. Isto tako s
istoka na zapad. A ako bi netko htio obii Pravijek naokolo, laganim korakom, temeljito
razgledajui sve i razmiljajui uzelo bi mu itavi dan. Od jutra do veeri.
Na sjeveru granicu Pravijeka ini cesta koja vodi iz Taszowa do Kielca, prometna i
nesiguna, pa stoga izaziva putnu groznicu. Za tu granicu brine se arhaneo Rafael.
Na jugu granicu obiljeava mjestace Jeszkotle, s crkvom, starakim utoitem i niskim
katnicama oko blatnjavog trga. Mjestace je opasno, jer raa udnju za posjedovanjen i
podinjavanjem. Od strane mjestaca Pravijek uva arhaneo Gabrijel.
S juga na sjever, od Jeszkotla do kielecke ceste protee se Progon i Pravijek lei s obje
njegove strane.
Zapadna granica Pravijeka su rijene livade, malo ume i palaa. Uz palau je ergela u
kojoj jedan konj vrijedi koliko i itav Pravijek. Konji pripadaju vlastelinu, a livade upniku.
Nesigurnost zapadne granice je zapadanje u oholost. Tu granicu uva arhaneo Mihael.
Na istoku granica Pravijeka je rijeka Bijelka, koja odvaja njegove posjede od posjeda
Taszowa. Potom Bijelka skree k mlinu, a granica tee dalje sama, kroz movare, izmeu
johinog grmlja. Opasnost te strane je glupost koja se raa iz elje za mudrovanjem. Tu granicu
uva arhaneo Urijel.
U sreditu Pravijeka Bog je uzdigao brdo, na koje svakog ljeta slijeu oblaci hrutova.
Zbog toga su ljudi to uzvienje prozvali Breuljkom hrutova. Boji posao je stvarati, a
ljudski imenovati.
Sa sjeverozapada k jugu tee rijeka Crna, koja se ispod mlina spaja s Bijelkom. Crna je
duboka i tamna. Tee umom i uma u njoj odraava svoje bradato lice. Crnom jedri suho
lie, a u njezinoj dubini za ivot se bore neoprezni kukci. Crna se upa s korijenjem drvea i
potkopava umu. Katkad se na njezinoj tamnoj povrini stvaraju virovi, jer rijeka zna biti
gnjevna i neobuzdana. Svake godine u kasno proljee izlijeva se na upne livade i tamo se
suna. Doputa abama da se mnoe tisuama. Sveenik se s njom bori itavo ljeto i svake se
godine ona ljubazno d svrnuti u svoje korito koncem srpnja.
Bijelka je plitka i ivahna. Razlijeva se irokim koritom na pijesku i nema to skrivati.
Prozirna je i istim pjeskovitim dnom odbija sunce.
Slii na veliku blistavu gutericu. miga izmeu topola izvodei raskalaene manevre.
Teko je predvidjeti njezine nestaluke. Poneke godine moe nainiti otok od johinog grmlja,
a onda se za desetljea odbije daleko od drvea. Bijelka tee kroz mladu umu, livade i
panjake. Svjetluca pjeano i zlatasto.
Pod mlinom rijeke se spajaju. Najprije teku jedna pored druge, neodlune, uplaene
uenom blizinom, a potom se grle i u zagrljaju nestaju. Rijeka koja izbija iz tog lonca pokraj
mlina nije vie ni Bijelka, ni Crna, ali je zato silna i bez muke okree mlinsko kamenje koje
melje ito za kruh.
Pravijek lei nad objema rijekama i nad tom treom, koja nastaje iz njihove uzajamne
enje. Rijeka nastala spajanjem Crne i Bijelke pod mlinom zove se Rijeka i tee dalje mirna i
ostvarena.

GENOWEFINO VRIJEME
U ljeto etrnaeste godine po Mihaela su dojahala dva carska vojnika u svijetlim odorama.
Mihael ih je vidio kako se pribliavaju iz smjera Jaszkotla. Vrui zrak nosio je njihov smijeh.
Mihael je iziao na kuni prag u svome branjavom ogrtau i ekao, premda je znao to hoe.
1
Vy kto ? upitae.
1

Kako se zovete?

Mienia zovut Mihail Niebieski odgovori Mihael onako kako prilii odgovoriti.
3
Nu, jest u nas siurpriz.

Uzeo je od njih papir i odnio ga eni. itav dan je plakala i spremala Mihaela u rat. Od
plaa je bila toliko slaba, toliko teka, da nije mogla prekoraiti kuni prag i pogledom
ispratiti mua do mosta.
Kada su otpali cvjetovi s krumpirove cime, a na njihovom se mjestu pojavili mali zeleni
plodovi, Genowefa je otkrila da je trudna. Raunala je mjesece na prste i dola do prvih
sjenokosa koncem svibnja. To se moralo dogoditi ba tada. Sada oajava to to nije stigla rei
Mihaelu. Moda je trbuh, koji je iz dana u dan rastao, bio nekakav znak da e se Mihael
vratiti, da se mora vratiti. Genowefa je osobno vodila mlin, onako kako je to inio Mihael.
Nadgledala je radnike i ispisivala priznanice seljacima koji su dovozili ito. Oslukivala je
um vode, koja je pokretala mlinsko kamenje, i huku strojeva. Brano je padalo po njezinim
vlasima i trepavicama tako da je, stojei uveer pred zrcalom, u njemu vidjela staru enu.
Stara se ena potom razodijevala ispred zrcala i promatrala trbuh. Legla bi u postelju i usprkos
jastucima i vunenim arapama, nije se mogla zagrijati. A kako se u san, isto kao i u vodu,
uvijek ulazi stopalima, dugo nije mogla zaspati. Imala je dakle dosta vremena za molitve.
Zapoinjala je od Oe na, potom Zdrava si Marijo, a za svretak je ostavljala svoju
omiljenu molitvenu uspavanku o anelu uvaru. Molila ga da uva Mihaela, jer je u ratu
moda potrebno imati vie od jednoga anela uvara. Potom su se te molitve pretvarale u slike
rata bile su jednostavne i siromane, jer Genowefa nije poznavala drugog svijeta, osim
Pravijeka, a ni druge ratove, osim subotnjih tunjava na trgu, kada su pijani mukarci izlazili
od Szloma.
Grabili su jedni druge za skute, padali na zemlju i valjali se po blatu zamazani, prljavi,
jadni. Genowefa je stoga zamiljala rat kao borbu prsa u prsa usred blata, kaljua i smea,
bitku u kojoj se sve zavrava odjedanput, jednim udarcem. Zbog toga se udila to rat traje
tako dugo.
Katkada, kad bi odlazila kupovati potreptine u mjestace, prislukivala je razgovore
ljudi.
Car je jai od Nijemca govorili su.
Ili:
Rat e zavriti na Boi.
Ali nije zavrio ni na taj Boi, niti na jedan od sljedea etiri.
Uoi samih blagdana Genowefa se zaputila do Jeszkotla, u kupovinu. Prelazei preko
mosta, ugledala je djevojku kako ide rijenom obalom. Bila je bijedno obuena i bosa.
Njezina gola stopala gazila su hrabro u snijeg i ostavljala duboke, sitne tragove. Genowefa se
trgnula i zastala. Odozgo je pogledala djevojku i u torbi pronala kopjejku za nju. Djevojka je
podigla pogled i njihove su se oi susrele. Kovanica je pala u snijeg. Djevojka se osmjehnula,
ali u tom osmijehu nije bilo zahvalnosti ni simpatije. Pokazali su se veliki bijeli zubi, bljesnule
zelene oi.
To je za tebe rekla je Genowefa.
Djevojka je priunula i delikatno prstom izvadila kovanicu iz snijega, a onda se okrenula
i bez rijei pola dalje.
Jeszkotla su izgledale tako kao da im je netko oduzeo boju. Sve je bilo crno, bijelo i sivo.
Na trgu su stajale grupice mukaraca. Raspravljali su o ratu. Uniteni gradovi, a dobra
njihovih stanovnika raspadaju se po ulicama. Ljudi bjee pred kuglama. Brat trai brata. Ne
zna se tko je gori Rus ili Nijemac. Nijemci truju plinom od kog pucaju oi. Glad je samo
poetak. Rat je prva Boja kazna za kojom slijede ostale.
Genowefa je zaobila hrpu konjskog izmeta to je rastapao snijeg pred Szenbertovom
prodavaonicom. Na perploi prikovanoj na vrata bilo je napisano:
DROGERIJA
2
3

Zovem se Mihael Nebeski,

Evo, tu je vojna pozivnica

Szenbert i druba
nudi samo
prvorazrednu kakvou
Sapun za pranje
Boju za rublje
krob penini i riin
Ulje svijee ibice
Praak za unitavanje kukaca.
Iznenada je uhvati slabost zbog rijei praak za unitavanje kukaca. Pomislila je na taj
plin koji koriste Nijemci, a od kojeg prskaju oi. Osjeaju li ohari to isto kada ih se pospe
Szenbertovim prakom? Morala je nekoliko puta duboko udahnuti kako ne bi povratila.
Izvolite, gospoo rekla je milozvunim glasom mlada ena u visokoj trudnoi.
Pogledala je Genowefin trbuh i osmjehnula se.
Genowefa je zamolila petrolej, ibice, sapun i novu etku za pranje. Prela je prstom po
otroj ekinji.
Spremat u za blagdane. Ribat u podove, prati zastore, oistiti pe.
Mi emo takoer uskoro imati blagdane. Posveenje Hrama. Vi Ste iz Pravijeka, zar
ne? Iz mlina? Poznajem vas.
Sad se obje znamo. Kad je vae vrijeme?
U veljai.
I ja u veljai.
Szenbertova je poela na dasku slagati kocke sivog sapuna.
Jeste li se pitali zato mi, glupae, raamo dok je rat tu naokolo?
Sigurno Bog...
Bog, Bog... to je dobar knjigovoa i uva rubrike izdatak i primitak. Raun se
mora sravniti. to se izgubi, to se nadoknadi... A vi tako lijepi, sigurno je sin.
Genowefa je podigla koaru.
Treba mi ki, jer mu je u ratu, a djeaka bez oca teko je gojiti.
Szenbertova je izila iza pulta i ispratila Genowefu do vrata.
Nama su openito potrebne keri. Kad bismo odjedanput sve poele raati keri, bio
bi mir na svijetu.
Obje su se nasmijale.

VRIJEME MISINA ANELA

Aneo je posve drukije vidio Misino roenje nego babica Kucmerka. Aneo uope sve
vidi drukije. Aneli ne doivljavaju svijet preko fizikih oblika u kojima se on stalno
umnoava i koje sam unitava, nego kroz njihovo znaenje i duu.
Aneo, kojeg je Bog odredio Misi, vidio je bolovima izmueno i zgreno tijelo koje se
ritmino trzalo kao dronjak bilo je to Genowefino tijelo koje je raalo Misu. A Misu je
aneo vidio kao svjei, svijetli i prazni prostor u kojem e se za trenutak pojaviti oamuena,
napol prisebna dua. Kada je dijete otvorilo oi, aneo uvar zahvalio je Svevinjem. Potom
su se anelov i ljudski pogled po prvi put susreli, i aneo je zadrhtao, onako kako moe
zadrhtati aneo koji nema tijela.
Aneo je primio Misu na ovaj svijet skriveki od babice: istio joj ivotni prostor,
pokazivao je ostalim anelima i Svevinjem, a njegove bestjelesne usne aptale su: Gledajte,
gledajte, to je moja duica. Ispunjavala ga je neobina, aneoska njenost, saaljenje puno
ljubavi to je jedini osjeaj koji aneli poznaju. Stvoritelj im naime nije dao instinkte,
emocije a ni potrebe. Kad bi ih dobili, ne bi bili duhovna bia. Jedini instinkt koji aneli imaju
je instinkt saaljenja. Jedini osjeaj anela: beskrajno, poput neba teko saaljenje.
Aneo je sada vidio Kucmerku, koja je toplom vodom prala dijete i suila ga mekanim
flanelom. Zatim je pogledao u, od napora pocrvenjele, Genowefine oi.
Promatrao je dogaaje kao rijeku. Nisu ga zanimali oni sami po sebi, nisu budili

znatielju, jer je znao otkud i kamo teku, znao je njihov poetak i svretak. Vidio je tijek
zbivanja meusobno slinih i neslinih, bliskih i udaljenih u vremenu, koji proistjeu jedni iz
drugih i meusebno posve neovisnih. Ali ni to za njega nije imalo nikakvog znaenja.
Dogaaji su za anele neka vrsta filma bez poetka i svretka. Aneli nisu u stanju
sudjelovati u njima, ni za to im nisu potrebni. ovjek ui od svijeta, ui iz dogaaja, stjee
znanje o svijetu i sebi samom, ogledava se u zbivanjima, odreuje svoje granice, mogunosti,
imenuje. Aneo ne mora nita crpiti izvana, nego spoznaje sam po sebi, sve znanje o svijetu i
sebi u sebi sadri tako ga Bog stvorio.
Aneo nema ljudski razum, ne zakljuuje, ne prosuuje. Ne misli logino. Nekim ljudima
aneo bi se inio glupim. Ali aneo od poetka u sebi nosi plod s drva spoznaje, isto znanje,
kojim moe obogatiti jedino obinu slutnju. To je razum lien miljenja, a skupa s njim
pogreaka i strepnji koje uz njih idu, razum bez predrasuda koje nastaju iz pogrenih
pretpostavki. Ali kao i sve ostale stvari koje je Bog stvorio, aneli su nepostojani. To
objanjava zbog ega tako esto nije bilo Misina anela onda kad joj je najvie trebao.
Misin aneo, kada ga nije bilo, odvraao je pogled od zemnih stvari i gledao ostale anele
i ine svjetove, vie i nie, odreene svakoj stvari na svijetu, svakoj ivotinji i biljci.
Vidio je golemu ljestvicu bitka, neobinu graevinu koja je u sebi sadravala Osam
Svjetova, i vidio Stvoritelja zauzetog stvaranjem. Ali pogrijeio bi onaj tko bi pomislio kako
je Misin aneo vidio lice Gospodinovo. Aneo je znao vie nego ovjek, ali ne sve.
Vraajui se mislima iz inih svjetova, aneo je s mukom skupljao pozornost na Misin
svijet koji je, slino kao i kod drugih ljudi i ivotinja, bio taman i pun trpljenja poput mutnog,
trskom zaraslog ribnjaka.

KOSKINO VRIJEME
Ona bosa djevojka, kojoj je Genowefa dala kopjejku, bila je Koska.
Koska se pojavila u Pravijeku u srpnju ili kolovozu. Ljudi su joj nadjenuli to ime, jer je
po polju skupljala preostalo klasje poslije etve i pekla ga na vatri. Zatim je, ujesen, krala
krumpire, a kada su polja u studenom opustjela, zasjela je u krmu. Katkad bi joj netko platio
votku, katkad bi dobila komad kruha sa slaninom. Ljudi ipak nerado daju neto za nita,
besplatno, posebice u krmi, pa se Koska poela kurvati. Malo podnapita i zagrijana votkom
izlazila je s mukarcima i podavala im se za vijenac kobasica. A kako je bila jedina mlada i
tako laka ena u okolici, mukarci su se motali oko nje kao psi.
Koska je bila visoka i stasita. Imala je svijetle vlasi i bijelu put kojoj nije kodilo sunce.
Uvijek je bezobrazno gledala ravno u lice, pa i samom sveeniku. Imala je zelene oi, a jedno
joj je lagano bjealo u stranu. Mukarci koji su povaljivali Kosku po grmlju uvijek su se
poslije toga osjeali nelagodno. Zapinjali su hlae i vraali se zadahu krme zarumenjelih
obraza. Koska nikada nije htjela lei kako Bog zapovijeda. Govorila je:
Zato bih ja trebala leati ispod tebe? Jednaki smo.
Radije bi se oslonila uz drvo ili drveni zid krme i suknju zabacila na lea. Njezina
stranjica svijetlila je u tami kao mjesec.
Evo kako je Koska uila o svijetu.
Postoje dvije vrste nauka. Izvana i iznutra. Taj prvi priznat je za najbolji ili ak jedini.
Ljudi takoer ue na dalekim putovanjima, promatranjem, itanjem, na sveuilitima,
predavanjima ue zahvaljujui onome to se dogaa izvan njih. ovjek je glupo bie koje
mora uiti. Gomila sebi znanje, skuplja ga kao pela i ima ga sve vie, koristi ga i prilagouje.
Ali to unutra, to je glupo i treba uiti, ne mijenja se. I Koska je uila usvajajui izvana
prema unutra.
Znanje koje se samo gomila nita u ovjeku ne mijenja ili mijenja jedino prividno, izvana,
jedna odjea zamjenjuje drugu. Onaj pak koji ui upijajui u sebe, prolazi kroz stalne
promjene, jer u svoju osobu utjelovljuje ono to ui.
Koska, dakle, primajui u sebe smrdljive, prljave seljake iz Pravijeka i okolice, postajala
je dio njih, bivala je pijana kao i oni, kao oni prestraena ratom, jednako kao oni razdraljiva.
I ne samo to, primajui ih u sebe iza krme u grmlju, Koska je primala u sebe njihove ene,

njihovu djecu, njihove drvene, zaguljive i smrdljive kuice oko Breuljka hrutova. Ponekad
je primala u sebe itavo selo i svaki bol u selu, i svaku nadu.
Takvi su bili Koskini fakulteti. Njezina diploma bila je rastui trbuh.
Za Koskinu sudbinu saznala je vlastelinka Popielska i zapovjedila neka je dovedu u
palau. Pogledala je taj veliki trbuh.
Svaki dan moe roditi. Kako se misli uzdravati? Nauit u te iti i kuhati. Moi e
ak raditi u praonici. Tko zna, ako sve krene kako valja, moi e zadrati dijete.
Kada je ipak vlastelinka ugledala tu i drski djevojin pogled koji se smjelo etao po
slikama, pokustvu i presvlakama, pokolebala se. Kada se pak taj pogled prenio na nevina
lica njezinih sinova i keri, promijenila je ton.
Naa je obveza pomagati blinjima u nevolji. Ali blinji moraju htjeti pomo. Ja se
ba takvom pomoi bavim. Uzdravam ubonicu u Jeszkotlama. Tamo moe dati dijete, tamo
je isto i vrlo udobno.
Rije ubonica privukla je Koskinu pozornost. Pogledala je vlastelinku. Gospoa
Popielska se okuraila.
Dat u ti odjeu i hranu do etve. Ljudi te ovdje ne ele. Unosi nered i nemoral. Loe
se ponaa. Mora otii odavde.
A zar mi nije slobodno biti gdje hou?
Tu je sve moje, to su moje zemlje i ume.
irokim osmijehom Koska je otkrila svoje bijele zube.
Sve tvoje? O bijedna, mala, mrava kujo...
Lice vlastelinke Popielske se ukrutilo.
Odlazi rekla je vlastelinka mirno.
Koska se okrenula i sad se moglo uti kako njezina bosa stopala tabanaju po podu.
Ti kurvo rekla joj je Franiowa, istaica u palai, iji je mu ljetos ludovao za
Koskom, i udarila je u lice.
Dok je Koska njiui se ila krupnim ljunkom prilaza, zvidali su za njom tesari na
krovu. Ona je zabacila suknju i pokazala im golu stranjicu.
Zaustavila se iza perivoja i trenutak razmiljala, kamo poi.
Zdesna su bila Jeszkotla, slijeva uma. Privukla ju je uma. im je stupila meu
drvee, osjetila je kako sve drukije mirie: jae, odreenije. Ila je u smjeru naputenog doma
na Wydymaczu, gdje bi katkada noivala. Kua je bila ostatak nekakvog izgorjelog naselja,
sad je zarasla umom. Njezine, od tereta i vruine, natekle noge nisu osjeale tvrdou iarki.
Uz rijeku je osjetila prvi, razliveni, tijelu strani bol. Lagano ju je poela hvatati panika.
Umrijet u, sad u umrijeti, jer nema nikoga tko bi mi mogao pomoi, mislila je
zaprepatena. Stala je nasred Crne i nije htjela nainiti ni korak dalje. Hladna voda mila joj je
noge i podtrbuje. Iz vode je ugledala zeca, koji se odmah sakrio ispod paprati. Zavidjela mu
je. Ugledala je ribu, koja je promicala izmeu korijenja drvea. Zavidjela joj je. Ugledala je
gutericu, koja se zavukla pod kamen. I takoer joj zavidjela. Ponovo je osjetila bol, ovaj put
jai, paniniji. Umrijet u, pomislila je, sad u uistinu umrijeti. Poet u raati, i nitko mi
nee pomoi. Htjela se poloiti na paprat uz rijeku, jer joj je trebalo hlada i tame, ali, usprkos
itavom tijelu, ila je dalje. Bol se ponovio trei put, i Koska je znala da joj je ostalo malo
vremena.
Srueni dom na Wydymaczu sastojao se od etiri zida i komadia krova. Unutra je leao
kr zarastao u koprive. Zaudaralo je vlagom. Po zidovima su puzali slijepi puevi. Koska je
kidala veliko lie lopuha i sterala sebi postelju. Bol se vraao u sve nepodnoljivijim
valovima. Kada je na trenutak postao nepodnoljiv, Koska je shvatila kako mora neto uiniti
da bi ga istisnula iz sebe, izbacila na koprive i lie lopuha. Stisnula je vilice i poela tiskati.
Bol e izii onuda kuda je uao, pomislila je Koska i sjela na zemlju. Zadigla je suknju.
Nije zamijetila nita neobino: trbuh i noge. Tijelo je i dalje bilo stisnuto i zatvoreno u sebe.
Koska je pokuavala otuda zaviriti u sebe, ali joj je smetao trbuh. Drhteim od bola
dlanovima, pokuala je stoga napipati to mjesto kuda bi moralo izii dijete. Jagodicama prstiju
osjetila je nabubrelu stidnicu, opore stidne dlaice, ali njezina meica nije osjeala dodir
prstiju. Koska je dodirivala sebe kao neto strano, kao stvari.

Bol je bivao sve jai i zatirao osjetila. Misli se kidale kao nagorjela tkanina. Rijei i
pojmovi se raspadali, propadali u zemlju. Raanjem nabujalo tijelo preuzelo je potpunu vlast.
A kako tijelo podlijee slikama, one su preplavile napol prisebnu Koskinu svijest.
Koski se inilo kako raa u crkvi, na hladnom podu, ispred samog oltara. ula je
umirujuu huku orgulja. Potom joj se uinilo kako su orgulje ona sama, i svira, kako u sebi
ima mnotvo zvukova i kako ih, kad god zaeli, sve odjedanput iz sebe moe ispustiti. Osjetila
se jakom i svemoguom. A odmah zatim tu svemo unitila je muha, obino zujanje velike
ljubiaste muhe uz njezino uho. Kosku je bol udario novom silinom. Umrijet u, umrijeti
jeala je. Ne elim umrijeti, ne elim umrijeti jeala je trenutak poslije. Znoj joj je
lijepio vjee i grizao oi. Poela je jecati. Poduprla se rukama i oajniki poela tiskati.
Poslije tog naprezanja osjetila je olakanje. Neto je pljusnulo i iskoilo iz nje. Koska je sada
bila otvorena. Sruila se na lopuhovo lie i poela po njemu traiti dijete, ali tamo nije bilo
niega, samo topla voda. Koska je onda napregla snagu i poela ponovo tiskati. Stiskala je
oi i tiskala. Predahnula i tiskala. Plakala je i gledala gore. Izmeu gnjilih dasaka vidjela je
vedro nebo. I tamo je ugledala svoje dijete. Dijete se nesigurno podiglo i stalo na noge.
Pogledalo ju je kako je nikada nitko nije pogledao: s golemom, neizrecivom ljubavlju. Bio je
djeai. Podigao je granicu sa zemlje, a ona se pretvorila u malog smuka. Koska je bila
sretna. Spustila se na lie i upala u nekakav tamni bunar. Misli su se vratile i mirno, umilno,
tekle njezinim mozgom. Kua, dakle, ima bunar. A u bunaru je voda. Nastanit u se u
bunaru, jer je u njemu hladno i vlano. U bunarima se igraju djeca, a puevi dobivaju vid i
dozrijeva ito. Imat u im hraniti dijete. Gdje je dijete?
Otvorila je oi i zaprepatena osjetila kako se vrijeme zaustavilo. Da nema nikakvog
djeteta.
Bol se ponovo vratio i Koska je poela vritati. Vritala je tako glasno da su zadrhtali
zidovi sruene kue i uplaile se ptice, a ljudi, koji su skupljali sijeno na livadama, podigli su
glavu i prekriili se. Koska se zagrcnula i progutala taj krik. Sad je kriala prema unutra, u
sebe. Njezin je krik bio tako snaan da se trbuh pokrenuo. Koska je meu nogama osjetila
neto novo i strano. Podigla se na ruke i pogledala u lice svom djetetu. Djeje oi bile su
bolno stisnute. Koska se napregnula jo jedanput i dijete je roeno. Drhtei od iscrpljenosti
kuala ga je uzeti u ruke, ali njezini dlanovi nisu uspjeli napipati sliku koju su oi gledale.
Usprkos tome odahnula je s olakanjem i skliznula negdje u tamu.
Kad se probudila, ugledala je dijete pored sebe: zgreno i mrtvo. Kuala ga je prinijeti na
prsa. Njezina sisa bila je vea od njega, bolno iva. Nad njom su kruile muhe.
itavo poslijepodne Koska se trudila probuditi elju mrtvoga djeteta za dojenjem.
Predveer bol se povratio i Koska je izbacila posteljicu. Potom je opet usnula. U snu je
hranila dijete, ali ne mlijekom, nego vodom iz Crne. Dijete je bilo mora koja sjeda na prsa i
isisava ivot iz ovjeka. eljelo je krv. Koskin san postajao je sve nemirniji i tei, ali se iz
njega nije mogla probuditi. U njem se pojavila ena velika kao drvo. Koska ju je tono
vidjela, svaki detalj njezina lica, frizure, odjee. Bila je to vrlo mona ena. Imala je kovrave
crne vlasi, kao idovka, i iznimno izraajno lice. Koski se inila lijepa. Poeljela ju je
itavim svojim bolnim tijelom, ali to nije bila pouda koju je poznavala, s dna trbuha, izmeu
nogu; potekla je negdje iz sredita tijela, s mjesta iznad trbuha, bliskog srcu. Velika ena
sagnula se nad Kosku i pomilovala je po obrazu. Koska je izbliza pogledala u njezine oi i u
njima ugledala neto to do tada nije poznavala, niti mislila da postoji. Ti si moja, rekla je
golema ena i milovala Kosku po vratu i nabreklim prsima. Tamo gdje su prsti dodirivali
Kosku, njezino je tijelo postajalo njeno i besmrtno. Koska se sva predavala tom dodiru, dio
po dio. Potom je velika ena uzela Kosku na ruke i privila na prsa. Koska je ispucanim
usnama napipala bradavicu. Mirisala je na ivotinjsku dlaku, kamilicu i rutvu. Koska je pila i
pila.
U njezin san udario je grom i odjednom je ugledala kako i dalje lei na lopuhovom liu u
ruevini. Uokolo je bilo sivo. Nije znala je li to osvit ili sumrak. I drugi put, negdje vrlo blizu,
udario je grom i u sekundi otvorio se prolom koji je zagluio sljedee grmljavine. Voda je lila
kroz rupe na daskama krova i spirala s Koske krv i znoj, hladila uareno tijelo, pojila i
hranila. Koska je pila vodu izravno s neba.

Kad je izilo sunce, ispuzala je pred ruevinu i poela kopati rupu izvlaei iz zemlje
spleteno korijenje. Zemlja je bila meka i podatna, kao da joj je htjela pomoi pri pokopu. U
nepravilnu rupu poloila je novoroenetovo tijelo.
Dugo je poravnavala zemlju na tom grobu, a kada je podigla pogled, sve je bilo drukije.
To vie nije bio svijet sastavljen od stvari, predmeta, pojava, koje postoje jedni pored drugih.
Sada je ono to je vidjela Koska, bila jedna masa, jedna velika ivotinja, ili jedan veliki
ovjek koji se utjelovio u brojna bia kako bi se umnaao, umirao i obnavljao. Sve je oko
Koske bilo jedno tijelo i njezino je tijelo bilo dio toga velikog tijela golemo, svemono,
nezamislivo snano. U svakom pokretu, u svakom zvuku glasala se njegova snaga koja je
samom voljom stvarala neto iz niega i pretvarala neto u nitavilo.
Koski se zavrtjelo u glavi i leima se oslonila o srueni zidi. Sam pogled opijao ju je
kao votka, mutilo joj se u glavi i negdje u trbuhu budilo smijeh. I kao da je sve bilo tako kao i
uvijek: iza nevelike zelene livade, preko koje je vodio pjeani put, rasla je borova uma iji
su rubovi obrasli lijeskom. Lagani povjetarac njihao je trave i lie, cijukao negdje skakavac i
zujale muhe. Nita vie. A Koska je ipak vidjela sada na koji se nain skakavac spaja s
nebom i to dri lijeske uz umski put. Vidjela je i vie. Vidjela je snagu koja proima sve,
razumjela je njezino djelovanje. Vidjela je zarise inih svjetova i inih vremena, rasprostrtih
iznad i ispod naeg. Vidjela je takoer stvari koje se ne daju izrei rijeima.

VRIJEME OPAKOG OVJEKA

Jo pred rat pojavio se u umama Pravijeka Opaki ovjek, premda bi netko takav mogao
u toj umi ivjeti oduvijek.
Najprije je u proljee na Wodenicy pronaeno poluraspalo tijelo Bronka Malaka, za koga
su svi mislili da je otiao u Ameriku. Iz Taszowa je stigla policija, razgledala mjesto i tijelo
natovarila na kola. Policajci su jo nekoliko puta dolazili u Pravijek, ali iz toga nita nije
proizilo. Ubojica nije pronaen. Potom je netko natuknuo da je u umi vidio stranca. Bio je
gol, dlakav kao majmun. Promicao je izmeu drvea. Tada su se i ostali prisjetili kako su u
umi takoer viali udne tragove iskopanu jamu u zemlji, otisak stopala na pjeanoj
stazi, odbaena ivotinjska trupla. Netko je uo urlanje iz ume, strano, pola ljudsko, pola
ivotinjsko zavijanje.
I ljudi su poeli pripovijedati otkud se pojavio Opaki ovjek. Dakle, prije nego je Opaki
ovjek postao Opakim ovjekom, bio je obian seljak koji je izvrio straan zloin, premda
se nije tono znalo kakav.
Svejedno o kakvom se zloinu radilo, izjedalo ga je grizoduje i nije mu doputalo ni na
trenutak zaspati, pa je izmuen njime, bjeao sam pred sobom, sve dok nije naao smirenje u
umi. Vukao se po toj umi i na koncu zalutao. inilo mu se da sunce igra na nebu zbog
toga je pobrkao smjerove. Pomislio je kako e ga cesta prema sjeveru sigurno nekamo
dovesti. Potom je posumnjao u cestu prema sjeveru i udario na istok vjerujui kako e na
istoku konano biti kraj ume. A dok je iao na istok, ponovno su ga spopale sumnje.
Zaustavio se zbunjen i nesiguran u smjer. Promijenio je dakle nakanu i odluio je krenuti na
jug, ali putujui na jug takoer je posumnjao i odmah udario na zapad. Tada se pokazalo da se
vratio na mjesto s kojeg je krenuo u samo sredite velike ume. Zbog toga je etvrtog dana
posumnjao u strane svijeta. Petog dana prestao je vjerovati svom razumu. estog dana
zaboravio je otkud je stigao, a sedmog dana kako se zove.
I od tog trenutka polako je poeo sliiti umskim ivotinjama. Hranio se bobicama
borovnice i gljivama, a onda je poeo loviti male ivotinje. Svaki sljedei dan brisao je iz
njegova sjeanja sve vee dijelove mozak Opakog ovjeka postajao je sve ravniji.
Zaboravio je rijei, jer se njima nije sluio. Zaboravio je kako se treba moliti svake veeri.
Zaboravio je kako se pali vatra i kako se koristi. Kako zakopavati puceta na ogrtau i
vezivati obuu. Zaboravio je sve pjesmice koje je u djetinjstvu znao, i cijelo svoje djetinjstvo.
Zaboravio je lica bliskih osoba, majino, enino, djeja lica, zaboravio je okus sira, peenog
mesa, krumpira i kvasne juhe.
To zaboravljanje trajalo je godinama i na koncu Opaki ovjek vie nije bio slian onom

mukarcu koji je stigao u umu. Opaki ovjek nije bio onaj koji je, i zaboravio je to znai biti
ono to jesi. Njegovo tijelo poelo je obrastati dlakom, a zubi, zbog jedenja sirovog mesa,
postali su snani i bijeli, kao ivotinjski. Iz njegovog su grla sada izlazili hrapavi zvukovi i
roktanje.
Jednoga dana Opaki ovjek ugledao je u umi staria, koji je skupljao suharke, i osjetio
kako mu je ljudsko bie strano, ak odvratno, pa je pritrao starcu i ubio ga. Drugom zgodom
bacio se na seljaka koji se vozio koijom. Ubio je njega i konja. Konja je poderao, ali
ovjeka nije taknuo mrtav ovjek bio je jo odvratniji od ivoga. Potom je ubio Bronka
Malaka.
Jedanput je Opaki ovjek dospio sluajno na kraj ume i ugledao Pravijek. Pogled na
kue probudio je u njemu nekakvo nejasno raspoloenje u kojem su se mijeali alost i bijes.
U selu su tada uli strano zavijanje, slino vujem. Opaki ovjek stajao je trenutak na kraju
ume, a onda se okrenuo i, nesiguran, oslonio rukama o zemlju. Zauen, otkrio je da je takav
nain kretanja puno ugodniji i puno bri. Njegove oi, sada blie zemlji, vidjele su vie i
potpunije. Njegov jo slabi njuh bolje je hvatao mirise zemlje. Jedna jedina uma bila je bolja
nego sva sela, nego sve ceste i mostovi, gradovi i tornjevi, te se Opaki ovjek vratio u umu
zauvijek.

GENOWEFINO VRIJEME
Rat je izazvao nered u svijetu. Planula je uma na Przyjmama, Kozaci su ustrijelili sina
Cherubinowih, nedostajalo je mukaraca, nije imao tko kositi polja, nije bilo hrane.
Vlastelin Popielski iz Jeszkotla natovario je imetak na kola i nestao nekoliko mjeseci.
Potom se vratio. Kozaci su mu opljakali kuu i podrum. Popili stoljetna vina. Stari Boski,
koji je to vidio, priao je kako je jedno vino bilo tako staro da su ga krojili bajunetama kao
hladetinu.
Genowefa se brinula o mlinu, dok je jo radio. Ustajala u osvit i bdjela nad svime.
Provjeravala kasni li tko na posao. Potom, kada bi sve proradilo na svoj ritmini, buni nain,
Genowefa bi osjetila naglo nadolazei, i topao kao mlijeko, val olakanja. Bilo je sigurno.
Vraala se doma i Misi pripravljala doruak.
U proljee sedamnaeste godine mlin je stao. Nije imao to mljeti ljudi su pojeli sve
priuvno ito. Pravijeku je nedostajala poznata buka. Mlin je bio motor koji je tjerao svijet,
stroj koji ga je pokretao. Sada se mogao uti samo um Rijeke. Njezina snaga ila je utaman.
Genowefa je ila pustim mlinom i plakala. Lutala je kao duh, kao bijela, branjava dama.
Veerima je sjedila na kunom stubitu i gledala mlin. Nou ga je sanjala. U snovima mlin je
bio brod s bijelim jedrima, onakvim kakve je vidjela u knjigama. Imao je u svojoj drvenoj
tjelesini goleme, od maziva debele klipove koji su ili naprijed-natrag. Dahtao je i soptao. Iz
njegove nutrine kuljala je vruina. Genowefa ga poeljela. Iz takvih snova budila se znojna i
nemirna. im bi se razvidjelo, ustajala je i za stolom vezla svoj goblen.
Za vrijeme epidemije kolere, osamnaeste godine, kada je sravnjena granica sela, k mlinu
je dola Koska. Genowefa je vidjela kako krui uokolo, gleda u prozore. Izgledala je
izmodeno. Bila je mrava i inila se vrlo visokom. Njezine su svijetle vlasi posivjele i
prekrivale plea prljavim rupcem. Odjea joj je bila poderana.
Genowefa ju je promatrala kroz prozor, a kad je Koska pogledala u prozor, povukla se.
Bojala se Koske. Svi su se bojali Koske. Koska je bila luda, a moda i bolesna. Govorila je
suvislo, psovala. Sada, kruei oko mlina, izgledala je kao gladna kuja.
Genowefa je pogledala u sliku Majke Boje Jeszkotlovske, prekriila se i izila pred kuu.
Koska se okrenula prema njoj i Genowefu su proli trnci. Nekakav straan pogled imala
je ta Koska.
Pusti me u mlin rekla je.
Genowefa se vratila u izbu po klju. Otvorila je vrata bez rijei.
Koska je ispred nje ula u hladni polumrak i odmah se bacila na koljena, poela skupljati
razbacano pojedino zrnje, hrpice praine, koje su nekad bile brano. Mravim prstima zgrtala
je zrnje, ubacivala ga u usta.

10

Genowefa je ila za njom stopu u stopu. Sagnuto Koskino tijelo gledano odozgor
izgledalo je kao hrpa dronjaka. Kad je Koska zrnjem utaila glad, sjela je na zemlju i poela
plakati. Suze su tekle niz njezino prljavo lice. Oi su joj bile zatvorene i osmjehivala se.
Genowefu je neto stisnulo u grlu. Gdje ona prebiva? Ima li nekog bliskog? to je radila na
Boi? to je jela? Zamijetila je kako je sada krhko njezino tijelo i prisjetila se Koske prije
rata. Tada je bila stasita, lijepa djevojka. Sad je gledala njezina bosa izranjavana stopala i
nokte poput ivotinjskih kandi. Ispruila je ruku prema sivim vlasima. Tada je Koska
otvorila oi i pogledala ravno u Genowefine oi, ak ne u oi, nego izravno u njezinu duu, u
samo sredite. Genowefa je povukla ruku. To nisu bile ljudske oi. Pobjegla je napolje i s
olakanjem pogledala svoj dom, sljez, Misine haljinice izmeu ribiza, zastore. U kui je uzela
hljeb kruha i vratila se pred mlin.
Koska je izronila iz tame otvorenih vrata sa zaveljajiem punim zrnja. Gledala je u
neto iza Genowefinih lea, njezino se lice razvedrilo.
Slatkica rekla je Misi koja se primakla ogradi.
to je bilo s tvojim djetetom?
Umrlo.
Genowefa joj je ispruenim rukama ponudila kruh, ali joj je Koska prila vrlo blizu, i
uzimajui kruh, pritisnula usne na njezina usta. Genowefa se trgnula i odskoila. Koska se
zasmijala. Spremila je kruh u zaveljaj. Misa je poela plakati.
Ne plai, slatkice, tvoj tatica se ve vraa tebi promrmljala je Koska i pola prema
umi.
Genowefa je pregaom brisala usta da su pomodrjela.
Te joj je veeri bilo teko zaspati. Koska nije mogla pogrijeiti. Koska je znala
budunost, to su svi znali.
I od sljedeeg dana Genowefa je poela ekati. Ali ne kao do tada. Sada eka iz sata u sat.
Krumpire je stavljala pod perinu da se ne ohlade. Sterala postelju. Ulijevala vodu u zdjelicu za
brijanje. Na stolac slagala Mihaelovu odjeu. ekala je kao da je Mihael otiao po duhan u
Jeszkotla i odmah e se vratiti.
ekala je tako cijelo ljeto, jesen i zimu. Nije se udaljavala od kue, nije ila u crkvu. U
veljai vratio se vlastelin Popielski i dao posla mlinu. Otkud je dobio ito, nije poznato. A
posuivao je seljacima i ito za sjeme. Serafinovima se rodilo dijete, djevojica, to su svi
protumaili kao znak svretka rata.
Genowefa je morala unajmiti nove ljude u mlin, jer se puno bivih nije vratilo iz rata.
Vlastelin joj je preporuio za predradnika i pomonika Niedzielu iz Wole. Niedziela je bio brz
i marljiv. Jurio je gore-dolje, podvikivao na radnike. Kredom je na zidu zapisivao brojeve
vrea s branom. Kada je Genowefa dolazila u mlin, Niedziela se kretao jo bre i jo glasnije
podvikivao. Gladio je pri tom slabe brie, koji niim nisu podsjeali na somovske Mihaelove
brkove.
Nerado se penjala gore. Samo u iznimno nunim poslovima pogreka u primanju ita,
zaustavljanje strojeva.
Jedanput, dok je traila Niedzielu, vidjela je momke koji su nosili vree. Bili su nagi do
pasa, a torza su im bila branjava, kao velika peciva. Vree su im zaklanjale glavu, stoga su se
inili isti. U njima nije vidjela mladog Serafina ili Malaka, nego mukarce. Naga torza
privlaila su njezin pogled, izazivala nemir. Morala se okrenuti i gledati nekamo drugdje.
Jednoga dana Niedziela je doao sa idovskim momkom. Momak je bio vrlo mlad. inilo
se da nije imao vie od sedamnaest godina. Imao je tamne oi i kovrave vlasi. Genowefa je
vidjela njegova usta velika i lijepo oblikovana, tamnija od svih koja je znala.
Primio sam jo jednog rekao je Niedziela i zapovjedio momku neka se pridrui
nosaima.
Genowefa je razgovarala s Niedzielom nesabrano, a kada je otiao, pronala je izgovor
kako bi jo ostala. Gledala je kako je momak skinuo platnenu koulju, uredno je sloio i
prebacio preko stubinog rukohvata. Uzbudila se kada je ugledala njegov nagi prsni ko
mrav, premda skladno miiav, tamnu kou pod kojom je pulsirala krv i udaralo srce. Vratila
se doma, ali je otad esto nalazila razlog dolaziti na ulaz, gdje su zaprimane i izdavane vree

11

sa itom ili branom. Ili bi dolazila u vrijeme objeda, kada su mukarci silazili jesti.
Gledala je njihova plea osuta branom, ilave ruke i od znoja vlanu tkaninu hlaa.
Mimo volje pogled je traio meu njima onoga jednog, a kada bi ga naao, osjetila bi kako joj
krv udara u lice, kako je obuzima vruina.
Taj momak, taj Eli ula je kako ga dozivaju budio je u njoj strah, nemir, sram. im
bi ga ugledala, srce bi joj poelo lupati, a disanje se ubrzavalo. Trudila se gledati ravnoduno i
hladno. Crne, kovrave vlasi, jak nos i udna, tamna usta. Tamne dlake ispod pazuha, kad bi
otirao znoj s lica. Njihao se u hodu. Nekoliko je puta susreo njezin pogled i preplaio se kao
ivotinja koja se previe pribliila. Konano su se sudarili na uskim vratima. Osmjehnula mu
se.
Donesi mi vreu brana u kuu rekla je.
Otad je prestala iekivati mua.
Eli je spustio vreu na pod i skinuo platnenu kapu. Guvao ju je u branjavim dlanovima.
Zahvalila mu, ali on nije iziao. Vidjela je kako grize usne.
Hoe li se napiti kompota?
Kimnuo je. Dodala mu je loni i gledala kako pije. Spustio je duge djevianske
trepavice.
Htjela bih te neto zamoliti...
Da?
Doi veeras nacijepati drva. Moe li?
Potvrdno je klimnuo glavom i iziao.
ekala je cijelo poslijepodne. Sapela je kosu i promatrala se u zrcalu. Potom, kad je
doao, kad je cijepao drva, iznijela mu je kiselog mlijeka i kruha. Sjeo je na panj i jeo. Sama
ne zna zato, pripovijedala mu je o Mihaelu u ratu. Rekla je:
Rat je ve zavrio. Svi se vraaju.
Dala mu je vreicu brana. Zamolila ga da doe sljedeeg dana, a sljedeeg dana zamolila
ga neka doe ponovno.
Eli je cijepao drva, istio pe, vrio sitne popravke. Rijetko su razgovarali i uvijek o
nevanim stvarima. Genowefa ga je kradimice promatrala, i to ga je due gledala, njezin se
pogled jae vezao za njega.
Potom vie nije mogla ne gledati u njega. Gutala ga pogledom. Nou je sanjala kako vodi
ljubav s nekakvim mukarcem, a to nije bio ni Mihael, ni Eli, nego netko nepoznat. Budila se
s osjeajem da je prljava. Ustajala je, nalijevala vodu u lavor i prala tijelo. Nastojala je
zaboraviti san. Zatim je gledala kroz prozor kako radnici silaze k mlinu. Zamijetila je kako Eli
kriomice gleda u njezine prozore. Skrivala se iza zastora, ljuta na sebe to joj srce lupa kao
poslije trke. Neu misliti na njega, kunem se, odluila je i prihvatila se posla. Oko podne
ila bi k Niedzieli, uvijek bi nekim sluajem susrela Elija. Zauena vlastitim glasom, molila
ga da doe.
Ispekla sam ti emike rekla je i pokazala na stol.
Bojaljivo je sjeo i stavio kapu ispred sebe. Ona je sjela nasuprot gledajui kako jede. Jeo
je oprezno i polako. Bijele mrvice ostajale su mu na usnama.
Eli?
Da?
Je li ti prijalo?
Da.
Ispruio je ruku preko stola k njezinu licu. Naglo je odskoila.
Ne dodiruj me rekla je.
Momak je oborio glavu. Njegova se ruka spustila na kapu. utio je. Genowefa je sjela.
Reci, gdje si me htio dotaknuti? upitala je tiho.
Podigao je glavu i pogledao je. Uinilo joj se kako u njegovim oima vidi crvene
bljeskove.
Dodirnuo bih te tu pokazao je mjesto na svom vratu.
Genowefa je prela dlanom po vratu, pod prstima je osjetila toplu kou i pulsiranje krvi.
Zatvorila je oi.

12

 A potom?
Potom bih ti dotaknuo prsa...

Uzahnula je duboko i zabacila glavu unatrag.

Pokai, tono gdje.
Tamo gdje su najosjetljivija i najtoplija... Molim te... dopusti...
Ne rekla je.
Eli je ustao i stao ispred nje. Osjetila je njegov dah koji je mirisao slatkom emikom i
mlijekom, kao djeji dah.
Ne smije me dodirivati. Prisegni na svoga Boga da me nee dodirnuti.
Kurva prostenjao je i bacio na zemlju zguvanu kapu. Za njim su tresnula vrata.
Eli se vratio nou. Njeno je pokucao, a Genowefa je znala da je to on.
Zaboravio sam kapu proaptao je. Volim te. Priseem da te neu dodirnuti dok
to sama ne htjedne.
Sjeli su na pod u kuhinji. Odsjaj crvenog ara osvjetljavao im je lica.
Mora se saznati je li Mihael iv. Jo uvijek sam njegova ena.
ekat u, ali reci, koliko dugo?
Ne znam. Moe me gledati.
Pokai mi prsa.
Genowefa je spustila s ramena nonu koulju. Crveno su bljesnule gole sise i trbuh. ula
je kako je Eli zaustavio dah.
Pokai mi, koliko me eli proaptala je.
Otkopao je hlae i Genowefa je ugledala nabrekli ud. Osjetila je onu nasladu iz sna, koja
je bila kruna svih domiljaja, pogleda i ubrzanog disanja. Ta je naslada bila izvan svake
kontrole, nije bilo mogue zaustaviti je. To to se sada pojavilo, bilo je zapanjujue, jer nita
vee nije moglo biti. Evo ispunjavalo se, prelijevalo, svravalo i zapoinjalo, i odsad sve to
e se dogaati, bit e nikakvo i otuno, a glad koja e se probuditi, bit e jo silnija nego ikada
prije.

VRIJEME VLASTELINA POPIELSKOG

Vlastelin Popielski gubio je vjeru. Nije prestajao vjerovati u Boga, ali Bog i svi ti skupa
postajali su nekako bezizraajni, ploni, kao gravure u njegovoj Bibliji.
Vlastelinu se inilo kako je sve u redu dok su iz Kotuszowa dolazili Pelski, kada je
veerima igrao vist, kada je razgovarao o umjetnosti, kada je obilazio svoje podrume i
obrezivao rue. Sve je bilo u redu dok je iz ormara mirisala lavanda, dok je sjedio za svojim
hrastovim radnim stolom s perom i zlatnim dralom u ruci, a uveer enine ruke masirale
njegova umorna lea. Ali im bi iziao, odlazio nekamo izvan doma, pa makar i do Jeszkotla
na prljavi trg ili u okolna sela, odmah bi gubio fiziku otpornost prema svijetu.
Gledao je kue koje se raspadaju, trule plotove, vremenom izlizano kamenje kojim je
poploana glavna ulica, i mislio: Kasno sam se rodio, svijet se blii svom koncu! Gotovo je
sa svim. Boljela ga je glava, vid slabio vlastelinu se inilo kako je nekako tamnije, mrzla
mu stopala a nekakav neodreen bol proimao ga itavog. Bilo je pusto i beznadno. A niotkud
pomoi. Vraao se u palau i skrivao u svoj ured to je neko vrijeme zaustavljalo svijet u
njegovu raspadanju.
Svijet se i tako raspao. Vlastelin se u to uvjerio ugledavi svoje podrume kada se vratio
poslije urnog bijega pred kozacima. Sve je u njima bilo uniteno, porazbijano, isjeeno,
spaljeno, izgaeno i proliveno. Gledao je tetu gazei do lanaka u vinu.
Unitavanje i kaos, unitavanje i kaos aptao je.
Legao je potom na leaj u svom poharanom domu i razmiljao:
Otkud zlo na svijetu? Zato Bog doputa zlo ako je dobar? A moda Bog nije dobar?
Lijek za vlastelinovu melankoliju bile su promjene koje su zahvatile zemlju.
Osamnaeste godine trebalo je puno toga napraviti, a tugu ne lijei nita tako dobro kao
rad. itavi listopad vlastelin se polako zahuktavao na polju drutvenog rada, tako da ga u
studenom ve napustila melankolija i naao se s druge strane. Sada, za promjenu, gotovo

13

uope nije spavao, a nije imao vremena ni jesti. Putovao je zemljom, posjeivao Krakow i
gledao ga kao iz sna probuenu kraljevnu. Organizirao izbore za prvi sejm, bio je
utemeljiteljem nekoliko udruga, dviju stranaka i Malopoljskog saveza vlasnika ribnjaka. U
veljai sljedee godine, kada je izglasovana mala konstitucija, vlastelin Popielski se prehladio
i ponovo se naao u svojoj sobi, u svom krevetu, licem okrenut prema prozoru ili na mjestu
s kojega je krenuo.
Iz upale plua vraao se zdravlju kao s dalekog putovanja. Puno je itao i poeo je pisati
uspomene. elio je s nekim porazgovarati, ali sve mu se uokolo inilo banalnim i
nezanimljivim. Zapovjedio je da mu se u krevet donose knjige iz knjinice, a potom je poeo
naruivati nove.
Poetkom oujka iziao je na svoju prvu etnju perivojem i ponovno je ugledao svijet
ruan i siv, prepun raspadanja i unitavanja. Nije pomogla neovisnost, nije pomogao ustav. Na
stazi u perivoju ugledao je kako iz snijega, koji se otapao, izviruje crvena djeja rukavica, i
neznano zbog ega, taj mu se prizor duboko usjekao u pamenje. Uporno, slijepo obnavljanje.
Nemo ivota i smrti. Okrutnost machine ivota.
Prologodinji napori izgradnje svega od poetka otili su utaman.
to je vlastelin Popielski bivao stariji, to mu se svijet inio stranijim. Mlad ovjek
zaokupljen je vlastitim razvojem, napredovanjem i proirivanjem granica: od djeje zipke do
sobnih zidova, doma, perivoja, grada, zemlje, svijeta, a onda, u mukoj dobi dolazi vrijeme
planova o neem jo veem. U etrdesetim dolazi do prijeloma. Mladost u punoj snazi, u
svojoj silovitosti mui se sama sobom. Jedne noi, ili jednog jutra, ovjek prestupa granicu,
dosee svoj vrhunac i zakorauje prvim korakom prema dolje, k smrti. Tada se javlja pitanje:
silaziti ponosno, licem okrenut tami, ili se osvrnuti k onom to je bilo, drati se privida i
pretvarati se kako to nije tama, nego utrnuto svjetlo u sobi.
Meutim, prizor s crvenom rukavicom, koja se ukazala ispod prljavog snijega, uvjerila je
vlastelina kako je najvea podvala mladosti opi optimizam, tvrdoglavo vjerovanje u to kako
e se neto promijeniti, popraviti, kako je u svemu napredak. I tako je pukao u njemu
spremnik oaja kojeg je oduvijek nosio u sebi, kao kukutu. Vlastelin je promatrao svoje
okruenje i vidio patnje, smrt, trule, koje su bile sveprisutne kao prljavtina. Proao je preko
cijelih Jeskotla i vidio koernu klaonicu, i ustajalo meso na kukama, i promrzlog prosjaka
ispred Szenbertove prodavaonice, i malu tunu povorku koja je ila za djejim lijesom, i niske
oblake nad niskim kuama oko trga, i mrak koji je prodirao odasvud i ve zavladao svime. To
je pomalo podsjealo na neprestano samospaljivanje u kojem su ljudske sudbine, itavi ivoti,
bacani na milost i nemilost ognju vremena.
Kada se vraao prema palai, prolazio je pored crkve pa je uao u nju, ali u njoj nita nije
naao. Vidio je sliku Majke Boje Jeszkotlowske, ali u crkvi nije bilo nikakvog Boga koji bi
bio u stanju vlastelinu vratiti nadu.

VRIJEME MAJKE BOJE JESZKOTLOWSKE

Majka Boja Jeszkotlowska, zatvorena u ureeni okvir slike, imala je ogranien pogled na
crkvu. Visjela je u bonom brodu i stoga nije mogla vidjeti ni oltar, a ni ulaz sa kropionicom.
Stup joj je zaklanjao propovjedaonicu. Vidjela je jedino prolaznike pojedine ljude koji su
stupili u crkvu pomoliti se, ili pak itave njihove redove kada bi nagrnuli pred oltar na priest.
Za vrijeme mise vidjela bi desetke ljudskih profila mukih i enskih, odraslih i djejih.
Majka Boja Jeszkotlowska bila je ista volja pomoi svemu to je bolesno i sakato.
Boja sila udom upisana u sliku. Kada su ljudi okretali prema njoj svoja lica, kada su micali
usnama, sklapali ruke na trbuhu ili ih podizali u visinu srca, Majka Boja Jeszkotlowska
davala im je snagu i mo ozdravljenja. Davala ju je svima, bez iznimke, ne iz milosra, nego
stoga to je takva bila njezina narav davati mo ozdravljenja onima kojima je potrebna. to
se dogaalo dalje o tom su odluivali ljudi. Jedni su doputali toj sili da djeluje u njima i
oni su ozdravljivali. Potom su se vraali sa zavjetnim darovima izlivenim od srebra, mjedi
ili ak zlata, a koji su predstavljali izlijeene dijelove tijela, s krunicama, ogrlicama, kojima su
ureavali sliku.

14

Drugi su doputali da ta mo istee iz njih kao iz uplje posude i otee u zemlju. A potom
su gubili vjeru u uda.
Slino je bilo s vlastelinom Popielskim, koji se pojavio pred slikom Majke Boje
Jeszkotlowske. Vidjela je kad je kleknuo i pokuao moliti. Ali nije mogao pa je ljutit ustao i
promatrao dragocjena vota, ivopisne boje svete slike. Majka Boja Jeskotlowska vidjela je
kako je potrebna dobra, dodatna snaga njegovu tijelu i dui. I dala mu je, oblila ga njome,
okupala ga u njoj. Vlastelim Popielski je ipak bio nepropustljiv kao staklena kugla, pa je
dobra sila otekla niz njega na crkveni zemljani pod, tako da je crkva delikatno, jedva osjetno
zadrhtala.

MIHAELOVO VRIJEME
Mihael se vratio ljeti devetnaeste godine. To je bilo udo, ali u svijetu, u kojem rat
unitava sve zakone, uda se esto dogaaju.
Mihael se tri mjeseca vraao kui. Mjesto iz kojeg je krenuo, nalazilo se gotovo s druge
strane zemaljske kugle grad na obali tuega mora, Vladivostok. Oslobodio se dakle vladara
istoka, kralja kaosa, ali kako je sve to postoji izvan granica Pravijeka nejasno i prolazno,
Mihael o tome vie nije razmiljao stupajui na most.
Bio je bolestan, iscrpljen i prljav. Lice mu je zaraslo u crnu bradu, a u kosi se jatila jata
uiju. Poderana odora razbijene vojske visjela je na njemu kao na tapu, i na njoj nije bilo
nijednog puceta. Sjajna puceta s carskim orlom Mihael je razmijenio za kruh. Imao je takoer
groznicu, proljev i muan osjeaj kako vie ne postoji onaj svijet iz kojeg je krenuo. Nada mu
se vratila kad je stao na most i ugledao Crnu i Bijelku kako se spajaju u neprestanoj radosti.
Rijeke su ostale, most je ostao a ostala je i ega koja rastae kamenje.
S mosta Mihael je ugledao bijeli mlin i crvene begonije na prozorima.
Pred mlinom se igralo dijete. Mala djevojica s debelim pletenicama. Mogla je imati tri,
etiri godine. Oko nje su ozbiljno tapkale bijele koke. enske ruke otvorile su prozor.
Dogodit e se najgore , pomislio je Mihael. U pokrenutom staklu odraeno sunce na
trenutak ga oslijepilo. Mihael je krenuo prema mlinu.
Spavao je cijeli dan i cijelu no, a u snu je brojio sve dane posljednjih pet godina. Njegov
umorni, pomraeni um grijeio je i bludio sanjivim labirintima, stoga je Mihael svoje brojenje
morao stalno iznova poinjati. Za to vrijeme Genowefa je pozorno promatrala, od praine
ukruenu odoru, dodirivala znojem promoeni ovratnik, zavlaila ruke u depove koji su
mirisali na duhan. Gladila je kope uprtnjae, ali ih nije smjela otkopati. Potom je odoru
objesila na plot, tako da su je morali vidjeti svi koji su prolazili pokraj mlina.
Mihael se probudio sutradan u osvit i pogledavao dijete koje je spavalo. Tono je
imenovao ono to je vidio:
Ima smee vlasi, guste. Ima tamne obrve, tamnu put, male ui, mali nos, sva djeca
imaju mali nos, ruke... punake, djetinje, ali, oito, nokti su okrugli.
Potom je pristupio zrcalu i promatrao se. Sam sebi bio je stranac.
Obiao je mlin i gladio veliko kamenje koje se okretalo. Dlanovima je grabio branjavi
prah i kuao ga jezikom. Zaranjao je ruke u vodu, prstom prelazio daske na ogradi, mirisao
cvijee, pokrenuo kota sjeckalice. Zakripala je i presjekla rukohvat spreanih kopriva.
Iza mlina uao je u visoku travu i pomokrio se.
Kad se vratio u sobu, ohrabrio se pogledati Genowefu. Nije spavala. Gledala ga je.
Mihaele, nijedan me mukarac nije dodirnuo.

MISINO VRIJEME
Misa, kao svaki ovjek, rodila se rasuta na dijelove, nepotpuna, u komadiima. Sve je u
njoj bilo ponaosob gledanje, sluanje, poimanje, osjeanje, predosjeanje i iskustvo.
Njezinim malim tijelom vladali su refleksi i instinkti. itav budui Misin ivot trebao se
temeljiti na skladanju tog svega u jednu cjelinu, a potom preputanju na raspad.
Trebao joj je netko tko bi stajao ispred nje i bio joj zrcalom u kojem se ona odbija kao

15

cjelina.
Prvo Misino sjeanje bilo je vezano uz prizor odrpanog mukarca na putu prema mlinu.
Njezin otac klatio se na nogama, a zatim je esto nou plakao zagnjuren meu majine prsi.
Stoga ga je Misa drala ravnim sebi.
Od tog je trenutka osjeala kako ne postoji razlika izmeu djece i odraslih ni u emu to
bi uistinu bilo vano. Dijete i odrasli ovjek to su prolazna stanja. Misa je budno
promatrala kako se sama mijenja i kako se oko nje mijenjaju ostali, ali nije znala kamo to
smjera, to je cilj tih promjena. U kartonskoj kutiji uvala je uspomene na sebe samu, onu
malu a onda veu papuice od vunice za dojene, majunu kapicu, kao da je ivana za
aku, a ne djeju glavu, platnene kouljice, prvu haljinicu. Stavljala bi potom svoje estoljetno
stopalo uz papuicu od vunice i slutila fascinantne zakone vremena.
Od oeva povratka Misa je poela gledati svijet. Prije toga sve je bilo zamreno i nejasno.
Prije oeva povratka Misa se ne sjea sebe, kao da uope nije postojala. Sjeala se pojedinih
stvari. Mlin joj se tada inio golemom monolitnom gromadom bez poetka i svretka, bez dna
i vrha. Potom je mlin ugledala drukije razumom. Imao je smisao i oblik. Slino je bilo i s
ostalim stvarima. Nekad, kada je Misa mislila rijeka, to je znailo neto hladno i mokro.
Sada je vidjela kako rijeka tee odnekud i nekamo i da ta ista rijeka postoji ispred i iza mosta,
i da postoje i ine rijeke... kare nekad su to bile udno, komplicirano i za rukovanje teko
orue kojim se mama sluila na aroban nain. Otkad je za stol zauvijek zasjeo otac, Misa je
vidjela da su kare jednostavni mehanizam dviju otrica. Nainila je neto slino od dviju
daica. Potom je dugo kuala ponovno gledati stvari onakvim kakve su bile, ali otac je
promijenio svijet zauvijek.

VRIJEME MISINA MLINCA

Ljudi misle da ive intenzivnije nego ivotinje, nego biljke, a tim vie nego stvari.
ivotinje predosjeaju da ive intenzivnije nego biljke i stvari. Biljke sanjaju da ive
intenzivnije nego stvari. A stvari traju, i to trajanje ivotnije je nego bilo to drugo.
Misin mlinac nastao je kao djelo neijih ruku koje su spojile drvo, porculan i mesing u
jedan predmet. Drvo, porculan i mesing materijalizirali su ideju mljevenja. Mljevenja kavina
zrnja koje se potom prelijeva kipuom vodom. Ne postoji nitko za koga bi se moglo rei da je
izmislio mlinac, jer stvaranje je samo podsjeanje na ono topostoji izvan vremena, ili
oduvijek. ovjek nije u stanju stvarati ni iz ega, to je boansko umijee.
Mlinac ima trbuh od bijelog porculana, a u trbuhu otvor u kojem drvena ladica skuplja
plodove rada. Trbuh je prekriven mesinganom kapicom s ruicom koja zavrava komadiem
drveta. Kapica ima rupicu koja se zatvara u nju se sipa uketavo zrnje kave.
Mlinac je nastao u nekoj radionici, a potom dospio u neiji dom, gdje je svakodnevno
prije podne mlio kavu. Drale su ga ruke tople i ive. Pritiskale su ga uz neija prsa gdje je
ispod pargala ili flanela kucalo ljudsko srce. Zatim ga je rat u svojoj estini sa sigurne police u
kuhinji prenio u kutiju s ostalim predmetima, u putnike torbe i vree, u vagone vlakova
kojima su ljudi u paninom bijegu pred nasilnom smrti bjeali glavom bez obzira. Mlinac, kao
svaka stvar, upijao je u sebe sav kaos svijeta: slike vlakova po kojim se strijeljalo, ljenjive
potoie krvi, naputene domove ijim se prozorima igrao svake godine drukiji vjetar.
Upijao je u sebe toplinu ljudskih tijela koja su se hladila i oaj naputanja onoga to je
poznato. Dodirivale su ga ruke i sve su ga one milovale neizbrojivom koliinom emocija i
misli. Mlinac ih je prihvaao, jer takvu sposobnost ima svaka materija zadravati ono to je
nepostojano i prolazno.
Daleko na istoku naao ga je Mihael i kao vojniki plijen spremio u vojniki teleak.
Uveer na mjestima odmora mirisao je njegovu ladicu mirisala je sigurnou, kavom,
domom.
Misa je iznosila mlinac na klupu ispred kue i obrtala rukom. Mlinac bi tada radio
lagano kao da se igra s njom. Misa je s klupe promatrala svijet, a mlinac se okretao i mlio
pusti prostor. Ali jedanput je Genowefa nasula u njega aku crnog zrnja i rekla joj neka ga
samelje. Ruka se tada nije vie okretala tako glatko. Mlinac se zagrcnuo i polako, sustavno

16

poeo raditi i kripati. Svrila se igra. Bilo je u radu mlinca toliko ozbiljnosti da ga sada nitko
ne bi smio zaustaviti. Sav se pretvorio u mlivo. A zatim se pridruio mlincu, Misi i cijelom
svijetu miris svjee samljevene kave.
Ako bismo pozorno promatrali predmete, zatvorenih oiju, ne dajui se zavesti prividima
koje stvari rasprostiru oko sebe, ako bismo pristali na nepovjerenje, mogli bismo barem na
trenutak ugledati njihov istinski lik.
Stvari su bivstva zaronjena u drukiju stvarnost, gdje nema vremena niti kretanja. Vidljiva
je samo njihova povrina. Ostatak, zaronjen negdje drugdje, odreuje znaenje i smisao
svakoga materijalnog predmeta. Na primjer mlinca za kavu.
Mlinac je komadi materije u koju je udahnuta ideja mljevenja.
Mlinci melju i zbog toga postoje. Ali nitko ne zna to mlinac znai openito. Nitko ne zna
to sve znai openito. Moda je mlinac iverak nekakvoga totalnog, fundamentalnog zakona
promjene, zakona bez kojeg ovaj svijet ne bi mogao opstati, ili bi bio posve drukiji. Moda
su mlinci za kavu os stvarnosti oko koje se to sve okree i razvija, moda su za svijet vaniji
nego ljudi. A moda je ak, ba taj Misin mlinac stup toga to se Pravijekom naziva.

UPNIKOVO VRIJEME
Kasno proljee bilo je upniku najomraenije godinje doba. Oko Svetog Ivana Crna je
bezono plavila njegove livade.
upnik je po svojoj naravi bio nagao i razdraljiv kada je u pitanju bilo njegovo
dostojanstvo, pa kad je vidio kako neto takvo malo konkretno i razliveno, takvo nikakvo i
besmisleno, takvo neuhvatljivo i kukaviko otima njegove livade, obuzimao ga je gnjev.
Skupa s vodom odmah su se pojavile bestidne abe, gole i gadne, koje su se neprestano
penjale jedna na drugu i blesavo kopulirale. Pri tom su isputale gnusne krikove. Takav je glas
morao imati sam vrag: kriav, mokar, promukao od strasti, drhtav od neutaive poude. Osim
aba na upnikovim su se livadama pojavile i vodene zmije, koje su se kretale odvratnim i
uvijenim pokretima tako da je veleasnom upniku bilo zlo od toga. Na samu pomisao kako bi
takvo izdueno, sluzavo tijelo moglo dotaknuti njegovu izmu, obuzimala ga drhtavica
gaenja, a eludac se grevito stiskao. Slika zmije nadugo mu se urezivala u pamenje i onda
naruavala san. U razlivenoj vodi pojavile su se takoer i ribe, ali je upnik prema njima imao
bolji odnos. Ribe se moglo pojesti.
Bile su dakle dobre, Boje.
Rijeka se razlijevala livadama tijekom najvie triju kratkih noi. Poslije invazije odmarala
se i u sebi odraavala nebo. Izleavala se tako itav mjesec. Pod vodom je tijekom mjeseca
dana gnjila rodna trava, a ako je ljeto bilo vrue, nad livadama se uznosio zadah raspadanja i
trulei.
Od Svetog Ivana upnik je svakodnevno iao gledati kako rijena crna voda prelijeva
cvijee svete Margarete, zvonie svetoga Roka, biljke svete Klare. Katkad mu se inilo kako
nevine modre i bijele glavice cvijea, potopljene do samog vrata, zazivaju upomo. uo je
njihove tanke glasie sline zvuku zvonia za vrijeme Podizanja. Nikako im nije mogao
pomoi. Lice mu je crvenjelo, a ruke se bespomono stiskale.
Molio se. Poinjao je od svetog Ivana, svetitelja svekolike vode. Ali asnom se upniku
pri toj molitvi esto inilo kako ga sveti Ivan ne slua, kako je vie zaokupljen izravnavanjem
dana i noi i svijetnjacima to ih pali mlade, votkom, upravljanjem vijenaca bacanih u vodu,
nonim ukanjem u grmlju. ak se i ljutio na svetog Ivana koji je svake godine, redovito,
priputao Crnoj da poplavi livade. inilo mu se da ga sveti Ivan time vrijea. Poeo se zato
moliti samom Bogu.
Sljedee godine, poslije najvee poplave, ree Bog upniku: Odvoji rijeku od livada.
Dovezi zemlju i naini obrambeni nasip koji e rijeku zadrati u njezinom koritu. upnik je
zahvalio Gospodinu i poeo organizirati gradnju nasipa. Dvije nedjelje grmio je s
propovjedaonice kako rijeka unitava darove Boje, i uporno pozivao na solidarno
suprotstavljanje stihiji na sljedei nain: iz svake e kue jedan mukarac dva dana tjedno
dovoziti zemlju na nasip. Na Pravijek su pali etvrtak i petak, na Jeszkotle ponedjeljak i

17

utorak, na Kotuszw srijeda i subota.

Pvoga dana oznaenog Pravijeku na posao su doli samo dva seljaka Malak i
Chrubin. Rasreni upnik sjeo je u svoja laka kola na oprugama i obiao sve seljake u
Pravijeku. Pokazalo se da Serafin ima slomljen prst, mladog Floriana diu u vojsku,
Chlipalovima se rodilo dijete, Swiatoszu pukla kila.
upnik tako nije nita obavio. Obeshrabren se vratio u upni dvor.
Naveer, uz molitvu, savjetovao se s Bogom. I Bog mu ree: Plati im. upnika je malo
zbunio taj savjet. Kako je ipak upnikov Bog bivao ponekad slian njemu, odmah je dodao:
Daj im najvie deset groa na dan, jer e te inae doi skuplje pita nego tepsija. Sve sijeno ne
vrijedi vie od petnaest zloty.
Zbog toga je asni upnik ponovo svojim lakim kolima poao u Pravijek i dogovorio
posao oko nasipa s nekoliko visokih seljaka. Uzeo je Jzka Chlipafu, kojem se rodio sin,
Serafina sa slomljenim prstom i jo dvojicu najamnika.
Imali su samo jedna kola, pa je posao sporo napredovao. upnik se bojao da e proljetno
vrijeme pokvariti posao. Pourivao je seljake koliko je mogao. I sam je zadizao sutanu ali
je pazio na uredne kone izme i trao izmeu seljaka, gurao vree, udarao konja biem.
Sljedeeg dana na posao je doao samo Serafin slomljenog prsta. Ljutiti upnik ponovno
je svojim kolima obiao itavo selo, ali pokazalo se da radnici nisu kod kue, ili lee pokoeni
boleu.
To je bio dan kada je veleasni upnik zamrzio sve seljake u Pravijeku lijene, trome i
pohlepne na novac. Gorljivo se ispriavao pred Gospodinom zbog tog osjeaja nedostojnog
sluge Bojeg. Ponovo je zamolio savjet od Boga. Povisi im dnevnicu, rekao mu je Bog.
Daj im petnaest groa na dan i premda zbog toga nee imati nikakav dobitak od
ovogodinjeg sijena, gubitak e nadoknaditi sljedee godine. To je bio mudar savjet. Posao
je krenuo.
Najprije je kolima dovoen pijesak iza Gorke, potom je taj pijesak trpan u jutene vree i
njima oblagana rijeka, kao da je ranjena. Tek tada je sve zasipano zemljom i zasijavano
travom.
Veleasni upnik radosno je promatrao svoje djelo. Rijeka je sada bila potpuno odijeljena
od livade. Rijeka nije vidjela livadu. Livada nije vidjela rijeku.
Rijeka se vie nije upinjala prodrijeti izvan oznaenog joj mjesta. Tekla je mirna i
zamiljena, neuhvatljiva ljudskom oku. Du obiju njezinih obala zazelenjele se livade, a onda
se osule procvalim maslacima.
Na upnim se livadama cvijee neprestano moli. Mole se svi cvjetovi svete Margarete i
zvonii svetoga Roka te naravno, uti maslaci. Od stalnih molitava tijela maslaaka postaju
sve manje materijalna, sve manje uta, sve manje konkretna, sve dok se u lipnju ne pretvore u
njene bijele klobuke. Tada Bog, ganut njihovom pobonou, alje tople vjetrove koji odnose
paperjaste due maslaaka u nebo.
Ti isti topli vjetrovi donijeli su kie na Svetog Ivana. Rijeka je nadolazila centimetar po
centimetar. upnik niti je spavao niti jeo. Trao je nasipom i livadama uz rijeku i promatrao.
tapom mjerio razinu vode i mrmljao ispod nosa kletve i molitve. Rijeka se nije obazirala na
njega. Tekla je irokim koritom, vrtloila se virovima, podlokavala nesigurne obale. Dvadeset
sedmoga lipnja upne su livade poele bujati vodom. upnik je s motkom u rukama trao
novim nasipom i oajan gledao kako voda s lakoom pronalazi pukotine, protjee kroz samo
njoj znane putove, probija se ispod nasipa. Sljedee noi voda Crne razorila je pjeane brane
i razlila se, kao i svake godine, po livadama.
U nedjelju upnik je s propovjedaonice usporeivao rijenu oholost s vrajim poslom. Jer
i sotona, iz sata u sat, kao voda, navaljuje na ljudsku duu. Zbog toga je ovjek prisiljen
neprestano podizati zapreke. Najmanje zanemarivanje svakodnevnih vjerskih obveza slabi te
zapreke, a napasnikova ustrajnost slina je ustrajnosti vode. Grijeh se cijedi, tee i kapa na
krila due, a sila zla preplavljuje ovjeka dok ga ne ponesu njegovi virovi i odnesu na dno.
Poslije takve propovijedi sveenik je jo dugo bio uzbuen i nije mogao spavati. Nije
mogao spavati zbog mrnje prema Crnoj. Sam sebi je govorio kako nije mogue mrziti rijeku,
bujice mutne vode, ak ni biljke, ni ivotinje, samo fiziki uoblien teren. Kako je mogue da

18

je on, sveenik, mogao osjeati neto tako apsurdno? Mrziti rijeku.

A ipak je to bila mrnja. Veleasnom upniku ak nije bilo ni stalo do potopljenog sijena,
radilo se o besmislenoj i tupavoj upornosti Crne, njezinoj neosjetljivosti, egoizmu i
bezgraninome ludilu. Kad je tako razmiljao o njoj, vrela krv udarala mu je u sljepoonicama
i bre kolala tijelom. Grabilo ga. Ustajao je i odijevao se, bez obzira na doba noi, a onda
izlazio pred upni dvor i odlazio na livade. Hladni ga zrak otrenjivao. Osmjehivao se sam
sebi i govorio: Kako je mogue ljutiti se na rijeku, obinu udubinu u zemlji? Rijeka je samo
rijeka, nita vie. Ali kad bi stao na njezinu obalu, sve se vraalo. Obuzimali ga odvratnost,
gaenje i bijes. Najradije bi je zatrpao zemljom, od izvora do ua. Osvrtao se, vidi li ga
netko, a onda odvaljivao johinu granu i mlatio razliveno, besramno rijeno tijelo.

ELIJEVO VRIJEME
Odlazi. Kad te vidim, ne mogu poslije spavati rekla mu je Genowefa.
A ja ne mogu ivjeti kad te ne vidim.

Pogledala ga je jasnim, sivim oima i ponovno je osjetio kako je tim svojim pogledom
dodirnula samo sredite njegove due. Spustila je vjedra na zemlju i odmakla pramen s ela.
Uzmi vjedra i poi sa mnom na rijeku.
- to e rei tvoj mu?
Otiao je u palau.
to e rei radnici?
Pomae mi.
Eli je zgrabio vjedra i krenuo za njom kamenitim putiem.
Omuevio si rekla je Genowefa ne okreui se.
Misli li na mene kada se ne vidimo?
Mislim onda kada ti misli o meni. Svakodnevno. Sanjam te.
Boe, zato ovo ne okona? Eli je naglo spustio vjedra na stazu. Kakav sam
grijeh uinio ja ili moji oevi? Zato moram toliko trpjeti?
Genowefa je zastala i gledala u svoja stopala.
Eli, ne huli.
Trenutak su utjeli. Eli je podigao vjedra i krenuo dalje. Staza je sada bila ira pa su mogli
ii jedno uz drugo.
Neemo se vie vidjeti, Eli. Nosea sam. Na jesen u roditi dijete.
To mora biti moje dijete.
Sve se razjasnilo i sredilo...
Pobjegnimo u grad, u Kielca.
...Sve nas dijeli. Ti si mlad, ja sam stara. Ti si idov, ja Poljakinja. Ti si iz Jeszkotla,
ja iz Pravijeka. Ti si slobodan, ja udana. Ti si pokret, ja mirovanje.
Ispeli su se na drveno postolje i Genowefa je poela vaditi pranje iz vjedra. Gnjurila ga u
hladnu vodu. Tamna voda ispirala je svijetlu sapunicu.
Ti si mi zamela mozgom rekao je Eli.
Znam.
Odloila je pranje i prvi put naslonila glavu na njegovo rame.
Osjetio je miris njezine kose.
Zavoljela sam te im sam te ugledala. Odjedanput. Takva ljubav nikad ne prolazi.
Je li to ljubav?
Nije odgovorila.
S mojih se prozora vidi mlin rekao je Eli.

FLORENTYNKINO VRIJEME
Ljudima se ini kako je uzrok ludila veliki i dramatini dogaaj, nekakva muka koja se ne
da podnijeti. ini im se kako se ludi zbog nekakvih razloga zbog izgubljene ljubavi, smrti
najblie osobe, gubitka imanja, pogleda u Boje lice. Ljudi takoer misle da se ludi naglo,

19

odjedanput, u neobinim okolnostima, a ludilo pada na ovjeka kao stupica od mree, sputava
um, muti osjeaje.
Meutim Florentynka je poludjela posve obino i, moglo bi se rei, bez razloga. U
prolosti je imala razloga poludjeti kad joj se mu utopio u Bijelki, kad joj je poumiralo
sedmero od njezine devetero djece, kad je pobacivala trudnou za trudnoom, kad se rjeavala
onih koje nije pobacila, i kada dva puta nije zbog toga umalo umrla, kada joj je izgorjela tala,
kada ju je dvoje preivjele djece napustilo i izgubilo se negdje u svijetu.
Florentynka je sada ve bila stara i sve to je preivjela bilo je iza nje. Suha kao trijeska i
bezuba, ivjela je u drvenoj kuici uz Gorku. Jedni su joj prozori gledali na umu, drugi na
selo. Florentynki su preostale dvije krave koje su je hranile i koje su hranile takoer i njezine
pse. Imala je omanji vonjak pun crvljivih ljiva, a ljeti su ispred kue cvjetali veliki grmovi
hortenzije.
Florentynka je poludjela neprimjetno. Najprije, boljela je glava i nije mogla spavati nou.
Smetao joj mjesec. Susjedama se tuila da je mjesec promatra, da njegovo budno oko probija
kroz zidove i stakla na prozorima, a sjaj joj postavlja zamke u zrcalima, prozorskim staklima i
odsjaju na vodi.
Potom je, uveer, Florentinka poela izlaziti pred kuu i iekivati mjesec. Izlazio je nad
panjacima, uvijek isti, premda u drugom liku. Florentynka mu je prijetila akom. Ljudi su
vidjeli tu k nebu podignutu aku i rekli: poludjela.
Florentynkino tijelo bilo je sitno i mravo. Poslije razdoblja stalno raajue enstvenosti
ostao joj je okrugli trbuh, koji je sada izgledao smijeno, kao hljeb kruha skriven pod suknju.
Poslije razdoblja plodnosti i raanja nije joj preostao nijedan zub, sukladno izreci: Jedno
dijete jedan zub. Neto za neto. Florentynkine dojke vie ono to vrijeme ini od
enskih prsa bile su plosnate i duge. Priljubljivale se uz tijelo. Njihova koa podsjeala je
na krep-papir za zamatanje kuglica poslije blagdana i kroz nju su se vidjele njene plave ilice
znak da Florentynka jo ivi.
A bilo je to vrijeme kada su ene umirale bre od mukaraca, majke bre od oeva,
supruge bre od mueva. Oduvijek su naime bile posudama iz kojih je curilo ovjeanstvo.
Djeca su probijala iz njih kao pilii iz jaja. Jaje se zatim moralo samo ponovno obnavljati. to
je ena bila snanija, raala je vie djece, pa tako slabila. U etrdeset petoj godini ivota
Florentynkino tijelo, osloboeno iz kruga vjenog raanja, doseglo je posebitu nirvanu
neplodnosti.
Otkad je Florentynka poludjela, njezino je dvorite poelo obilovati makama i psima.
Ubrzo su je ljudi poeli doivljavati kao spas vlastite savjesti i umjesto da utapaju male
maie ili tenad, ostavljali su ih ispod grmova hortenzije. Dvije krave hraniteljice hranile
su Florentynkinim rukama krdo ivotinjske nahoadi. Florentynka se uvijek prema
ivotinjama odnosila s potovanjem, kao prema ljudima. Ujutro bi im govorila dobar dan, a
kada bi postavljala zdjele s mlijekom, nije zaboravljala rei dobar tek. I ne samo to, nije ih
nazivala psi ili make, jer bi to zvualo kao da govori o predmetima. Govorila je
psovi, makovi, kao Malakowi ili Chlipaowi.
Florentynka uope nije mislila da je luda. Mjesec je proganjao kao i svaki normalan
progonitelj. Ali jedne noi dogodilo se neto udno.
Kao i obino, kad je bio utap, Florentynka je uzela svoje pse i popela se na breuljak da
se izgalami na mjesec. Psi su se ispruili oko nje na travu, a ona je vritala u nebo:
Gdje je moj sin? ime si ga obmanuo, ti debela, srebrna bezrepa stoko? Omamio si
mog starog i odvukao ga u vodu! Vidjela sam te danas u bunaru, uhvatila sam te na djelu
trovao si nam vodu...
U kui Serafinovih upalilo se svjetlo i muki glas kriknuo je u tamu:
Umukni, glupao! Hoemo spavati.
Samo vi spavajte, spavajte do smrti. Zato se trebalo raati da bi se sada spavalo?
Glas je umuknuo, a Florentynka je sjela na zemlju i gledala u srebrno lice svog
progonitelja. Bilo je izbrazdano borama, krmeljivo, s tragovima nekakvih svemirskih boginja.
Psi su polijegali po travi i u njihovim se tamnim oima takoer odbijao mjesec. Sjedili su tiho,
a onda je stara ena poloila dlan na glavu velike dlakave kuje. Tada je u svom umu ugledala

20

ne svoju misao, ak ne ni misao nego zaris misli, sliku, dojam. To neto bilo je strano njezinu
miljenju, ne samo stoga to je kako je osjeala potjecalo iznutra, nego stoga to je bilo
posve drukije: jednobojno, izrazito, duboko, osjetilno, mirisno.
Bili su u tome nebo i dva mjeseca, jedan pored drugoga. Bila je rijeka hladna, radosna.
Bile su kue privlane i strane ujedno. Crta ume prizor pun udnog uzbuenja. Po
travi su leali tapii, kamenje, lie ispunjeno slikama, uspomenama. Pored njih protezale
se zrake pune znaenja. Pod zemljom topli, ivi hodnici. Sve je bilo drukije. Samo su
obrisi svijeta ostali ti isti. Tada je svojim ljudskim razumom Florentynka pojmila da su ljudi
imali pravo poludjela.
Razgovaram li ja s tobom? upitala je veliku dlakavu kuju koja je drala glavu na
njezinim koljenima.
Znala je da je tako.
Vratila se doma. Florentynka je razlila u zdjele ostatak veernjeg mlijeka. I samaje sjela
jesti. Umakala je u mlijeko komadi kruha i vakala ga svojim bezubim desnima. Jedui,
gledala je jednog od pasa i pokuavala mu neto rei samom slikom. Pustila je misao,
zamislila je neto u smislu: Jesam i jedem. Pas je podigao glavu.
Tako je te noi, pomou mjeseca-progonitelja ili svog ludila, Florentynka nauila
razgovarati sa svojim psima i makama. Razgovor se temeljio na odailjanju slika. To to su
zamiljale ivotinje, nije bilo tako jezgrovito i konkretno, kao ljudski govor. Tamo nije bilo
refleksija. Stoga su bile stvari viene iznutra, bez onoga ljudskog distanciranja, koje donosi
osjeaj izopenosti. Svijet se zahvaljujui tome inio srdanijim.
Za Florentynku su najvanija bila ta dva mjeseca iz ivotinjskih slika. Zauujue je to da
su ivotinje vidjele dva mjeseca, a ljudi samo jedan. Florentynka to nije mogla razumjeti pa je
na koncu prestala eljeti razumjeti. Mjeseci su bili razliiti, u stanovitom smislu meusobno
uvijek suprotni, ali i identini ujedno. Jedan je bio mekan, pomalo vlaan, njean. Drugi je bio
tvrd kao srebro, veselo je zveckao i svijetlio. Narav Florentynkina progonitelja bila je dakle
dvostruka, i tim samim jo opasnija.

MISINO VRIJEME
Misa, kada je imala deset godina, bila je najmanja u razredu, pa je stoga sjedila u prvoj
klupi. Uiteljica, hodajui izmeu klupa, uvijek ju je milovala po glavi.
Vraajui se iz kole, Misa je putem skupljala stvari potrebne lutkama: ljuske kestenja za
tanjurie, irove kapice za alice, mahovinu za jastuie.
Ali stigavi doma, nije se mogla odluiti ega bi se igrala. Sjedne strane privlaile su je
lutke, njihovo preodijevanje u haljinice, hranjenje jelima koja su nevidljiva, ali koja ipak
postoje. Privlailo je povijanje u povoje njihovih nepokretnih tjeleca, pripovijedanje
jednostavnih priica za san. Potom, kad bi ih uzimala na ruke, obuzimala je mrzovoljnost.
Nije vie bilo Karmile i Judite niti Bucka. Misine oi vidjele su pljosnate, na ruiastim
licima, naslikane oi, nacrvenjene obraie, zauvijek srasla usta, za koja ne postoji nikakvo
jelo. Misa je okretala to to je nekad drala Karmilom i davala mu pljusku. Osjeala je kako
udara piljevinu presvuenu tkaninom. Lutka se nije tuila, nije prosvjedovala. Misa ju je
postavljala ruiastim licem uz prozorsko staklo i prestajala se njome baviti. Ila je
proeprkati po maminoj toaleti.
Velianstveno je bilo prikrasti se u roditeljsku spavaonicu i sjesti ispred dvokrilnog
zrcala, koje je bilo u stanju pokazati ak i ono to je normalno nevidljivo sjenu u kutovima,
pozadinu vlastite glave... Misa je oprobavala kolajne, prstenove, otvarala boice i dugo
prouavala tajnovite minke. Jednoga dana, posebno razoarana svojim Karmilama, prinijela
je minku ustima i namazala ih krvavocrveno. Crvenilo minke pokrenulo je vrijeme i Misa je
ugledala sebe za nekoliko desetaka godina, onakvu kakva e umrijeti. Naglo je izbrisala
minku s usta i vratila se lutkama. Uzela je u svoje ruke nezgrapne, piljevinom napunjene
apice i zapljeskala njima bezglasno.
Uvijek se ipak vraala maminoj toaleti. Isprobavala je njezine satenske prsluie i postole
s visokim potpeticama. Od ipkaste podsuknje pravila je sebi haljinu do zemlje. Gledala je

21

svoj odraz u zrcalu i odjednom bila smijena samoj sebi. Zar ne bi bilo bolje saiti Karmili
haljinu za bal?, mislila je i uzbuena tom milju vraala se lutkama.
Jednoga dana, na raskriju izmeu mamine toalete i lutaka, Misa je otkrila ladicu u
kuhinjskom stolu. U toj je ladici bilo sve. itavi svijet.
Kao prvo tu su drane fotografije. Na jednoj od njih bio je otac u ruskoj odori s nekim
kolegom. Stajali su zagrljeni, kao prijatelji.
Mihael je imao brkove od uha do uha. U pozadini je bio vodoskok. Na drugoj su bile
mamina i tatina glava. Mama u bijelom velu, a tata s tim istim crnim brkom. Omiljena
Misina fotografija bila je mamina slika s kratko podianom kosom i vrpcom preko ela.
Mama je na njoj izgledala kao istinska dama. Tu je takoer bila i Misina slika. Sjedila je na
klupi ispred kue s mlincem na koljenima. Iznad njezine glave cvjetao je jorgovan.
Kao drugo leao je tu najdragocjeniji, prema Misinu sudu, predmet u kui
mjeseev kamen, kako ga je nazivala. Naao ga je nekom zgodom njezin otac na polju i
govorio da je drukiji od sveg ostalog normalnog kamenja. Bio je gotovo idealno okrugao a u
njegovu povrinu utopile se majune mrvice neeg vrlo bljetavog. Izgledao je kao ukras na
boinomu drvcu. Misa ga je pritiskala na uho i ekala nekakav zvuk, znak iz kamena. Ali
kamen s neba utio je.
Kao tree bio je stari termometar, a u njegovoj sredini razbijena cjevica za ivu. iva
je stoga mogla slobodno lutati termometrom ne ustruavajui se pred bilo kakvim
podjeljcima, neovisno o temperaturi. Jedanput bi se rastezala u potoi, a potom obamirala
sklupana u kuglicu, kao prestraena ivotinja. Sad bi izgledala crna, a onda opet istodobno
bila crna, srebrnasta i bijela. Misa se voljela igrati termometrom i ivom zatvorenom u njemu.
Drala je da je iva ivo stvorenje. Nazvala ju je Iskrom. Kada bi otvarala ladicu, govorila je
tiho:
Dobar dan, Iskro.
Kao etvrto u ladicu je bacan stari, pokvareni i iz mode izili umjetni nakit, sve te
protenjske kupovine, kojima se nemogue oduprijeti: prekinuti lani s kojeg je izblijedjela
zlatna boja i sada otkriva sivi metal, ronati bro, krhak i proziran, na kojem je predstavljena
Pepeljuga, kojoj ptice pomau odvojiti graak od pepela. Izmeu papira svjetlucala su
staklena okaca zaboravljenih prstenova sa sajma, kope naunica, staklene perle razliitih
oblika. Misa je bila oarana njihovom jednostavnom, nekorisnom ljepotom. Gledala je u
prozor kroz zeleno okace prstena. Svijet je postajao drukiji. Lijep. Nikad se nije mogla
odluiti u kakvom bi svijetu voljela ivjeti: u zelenom, boje rubina, modrom ili utom.
Kao peto meu ostalim stvarima leao je tu, sakriven pred djecom, no na oprugu.
Misa se bojala tog noa, premda je ponekad zamiljala da bi ga mogla uporabiti. Na primjer,
branei tatu, ako bi mu netko htio neto naao uiniti. No je izgledao nevino. Imao je
tamnocrveni ebonitni rukohvat u kojem je bila podmuklo skrivena otrica. Misa je jedanput
vidjela kako ju je otac oslobodio samo jednim pokretom prsta. Samo klik zvualo je kao
napad i u Misi budilo drhtavicu. Zbog toga je pazila kako ni sluajno ne bi dotaknula no.
Ostavila ga je na njegovu mjestu, u najdaljem desnom kutu ladice, ispod svetih sliica.
Kao esto na nou su leale godinama skupljane male svete sliice, onakve kakve je
veleasni upnik dijelio djeci poslije pastoralnih pjesmica. Sve su one predstavljale ili Majku
Boju Jeszkotlowsku, ili maloga Isusa Krista u kratkoj kouljici kako napasa jaganjca. Isus
Krist bio je punaak i imao je svijetle kovraste vlasi. Misa je voljela takvog Isusa Krista.
Jedna je sliica predstavljala bradatog Boga Oca zavaljenog na nebeskom tronu. Bog je u ruci
drao slomljen tap i Misa dugo nije znala to je to. Potom je shvatila da taj Gospodin Bog
dri grom, i poela Ga se bojati.
Meu slikama, zanemaren, povlaio se medaljoni. Nije to bio obian medaljoni.
Nainjen je bio od kopjejke. S jedne je strane utisnut lik Majke Boje, na drugoj je orao irio
krila.
Kao sedmo u ladici su zveckale sitne, lijepo oblikovane svinjske koice kojima se
igralo ispadanja. Misa je bdjela uz majku kad bi pripremala hladetinu od nogica, kako ne bi
bacila koice. Lijepe koice najprije je trebalo dobro oistiti, a onda osuiti na pei. Misa ih
je voljela drati u ruci bile su lagake i meusobno sline, posve iste, ak i kad su bile od

22

razliitih svinja. Kako je to mogue, razmiljala je Misa, da sve svinje koje ubijaju za Boi ili
Uskrs, sve svinje na svijetu, u sebi imaju takve iste koice za igru? Katkad bi Misa zamiljala
ive svinje i bilo ih joj je ao. U njihovoj smrti bila je barem jedna svijetla strana za njima
su ostajale koice za igru.
Kao osmo u ladicu su odlagane stare i potroene baterije Volt. U poetku Misa ih
uope nije dodirivala, slino kao no na oprugu. Otac je rekao kako u sebi mogu jo uvijek
imati energije. Ali pojam energije zatvorene u maloj pljosnatoj kutijici bio je neobino
privlaan. Podsjealo je to na ivu zarobljenu u termometru. Ali ivu je bilo mogue vidjeti, a
ovu energiju ne. Kako izgleda energija? Misa je uzela bateriju i trenutak je vagala u ruci.
Energija je bila teka.
U tako maloj kutijici moralo je biti puno energije. Sigurno je tamo pakirana kao kupus u
vreice i zbijana vrcima prstiju. Potom je Misa jezikom dodirivala ute limene jezike i
osjeala lagane trnce to su se iz baterije oslobaali ostaci nevidljive elektrine energije.
Kao deveto Misa je u ladici pronalazila razne lijekove i znala je da ih apsolutno ne
smije uzimati u usta. Bile su tamo mamine tablete i tatina mast. Posebice su bijeli mamini
praci u papirnatoj vreici budili Misino potovanje. Prije nego bi ih upotrijebila, mama je bila
ljutita, razdraljiva i boljela je glava. A potom, kad bi ih progutala, umirivala se i poinjala
slagati pasijans.
No i ba kao deseto tamo su bile karte za pasijans i igru remija. S jedne su strane sve
izgledale isto zeleni biljni ornamenti, ali kad ih je Misa okretala, otvarala se galerija
portreta. Satima je promatrala lica kraljeva i kraljica. Pokuala je otkrititi veze meu njima.
Sumnjiila ih je da, im se zatvori ladica, oni poinju meusobno voditi duge razgovore,
moda se ak i meusobno svaaju oko izmiljenog kraljevstva. Najvie je voljela pikovu
damu. inila joj se najljepom i najtunijom. Pikova dama imala je loeg mua. Pikova dama
nije imala prijatelja. Bila je vrlo usamljena. Misa ju je uvijek traila u redovima mamina
pasijansa. Traila ju je takoer i kad bi mama poela gatati. Ali se mama odve dugo
zagledavala u razloene karte. Misi je bilo dosadno kada se na stolu nita nije dogaalo.
Vraala se tada eprkanju po ladici, u kojoj je bio cijeli svijet.

KOSKINO VRIJEME
U Koskinoj kolibi na Wydymaczu vjeli su zmija, sova i sokol. ivotinjama se nikada
nisu kriali putovi. Zmija je ivjela u kuhinji, uz ognjite i tamo joj je Koska postavljala
zdjelicu s mlijekom. Sova je sjedila pod strehom, u udubljenju zazidana prozora. Izgledala je
kao kipi. Sokol se nastanio pod samim sljemenom krova, na najvioj toki doma, ali njegovo
je istinsko boravite bilo nebo.
Koska je najdue pripitomljavala zmiju. Svaki dan joj je postavljala mlijeko, a zdjelicu
privlaila sve blie unutranjosti doma. Jednog joj je dana zmija dopuzala pred noge. Uzela ju
je na ruke i vjerojatno joj zavrtjela glavom svojom toplom koom koja je mirisala travom i
mlijekom. Zmija joj se omotala oko ramena i zlatnim zjenicama piljila u svijetle Koskine oi.
Dala joj ime Zlatac.
Zlatac se zaljubio u Kosku. Njezina je topla koa razgrijavala hladno tijelo i hladno
zmijino srce. udjela je za njezinim mirisom, za aksamitnim dodirom njezine koe s im se
nita na zemlji nije dalo usporediti. Kad ju je Koska uzimala na ruke, inilo joj se kako se
ona, obini gmizavac, pretvara u neto posve drugo, u neto neobino vano. Donosila joj je
na dar mieve koje je ulovila, lijepe mlijene oblutke iz rijeke, komade kore.
Jedanput joj je donijela jabuku i ena ju je prinijela licu, smijui se, a njezin smijeh
mirisao je obiljem.
Ti, napasnice tepala joj je.
Povremeno bi joj bacala kakav komadi svoje odjee, tada bi se Zlatac svijao u suknju i
uivao u ostacima Koskina mirisa. ekao ju uz sve puteljke, kamo god ila, slijedio je svaki
njezin korak. Doputala mu je da danju lei na njezinoj postelji. Nosila ga oko vrata kao
srebrni lanac, opasivala njime bedra, pretvarala u grivne, a nou, dok je spavala, promatrao ju
je i kradom lickao ui.

23

Zlatac je patio kad je ena vodila ljubav s Opakim ovjekom. Osjeao je da je Opaki
ovjek stran i ljudima i ivotinjama. Zavlaio se tada u lie ili gledao suncu ravno u oi. Na
suncu je ivio Zlatacov aneo uvar. Zmijski aneli uvari su zmajevi.
Jedanput je Koska ila livadama, po ljekovite trave uz Rijeku, sa zmijom oko vrata. Tu je
susrela veleasnog upnika. upnik ih je ugledao i preneraen ustuknuo.
Vjetice! vikao je i vitlao tapom. Dri se podalje od Pravijeka i Jeszkotla, i od
svih mojih upljana. Zar s vragom oko vrata eta? Zar nisi ula to kae Biblija? to je
Gospodin Bog rekao zmiji? I stavit u neprijateljstvo izmeu tebe i ene, ona e zgnjeiti
tvoju glavu, a ti e je ugristi u petu.
Koska je prasnula u smijeh i zadigla suknju, pokazujui golotinju ispod trbuha.
Odlazi! Odlazi, sotono! vritao je sveenik i prekriio se nekoliko puta.
Ljeti dvadeset sedme godine pred Koskinom kolibom izrastao je golemi kravaac.
Koska ga je promatrala od trenutka kada je iz zemlje ispustio masni, debeli i kruti izdanak.
Gledala je kako polako razvija svoje velike listove. Rastao je cijelo ljeto, iz dana u dan, iz sata
u sat, sve dok nije prerastao krov kolibe i nad njim rairio svoje obilate, poput baldahina
cvjetove.
I to, staro mome? rekla mu je ironino Koska. Tako si se razbacao, tako si
sunuo prema nebu da e sada tvoje sjeme klijati iz slamnatog krova, a ne iz zemlje.
Kravaac je imao preko dva metra i tako golemo lie da je oduzimalo sunce biljkama
oko sebe. Koncem ljeta nijedna biljka nije mogla rasti uz njega. Na Svetoga Mihaela je
procvjetao i nekoliko vrelih noi Koska nije mogla spavati od slatkasto-oporog mirisa koji se
irio zrakom. Snano ilavo tijelo biljke odbijalo se otrim rubovima od srebrnog, mjeseinom
obasjanog neba. Povremeno bi nekakav vjetri zaukao u baldahinastim krunama i poeli bi
se runiti precvali cvjetovi. Na taj um Koska bi se njeno naslonila na lakat i oslukivala kako
biljka ivi. itava prostorija bila je ispunjena zamamljivim mirisima.
A katkad, kad bi Koska konano zaspala, pred nju bi stao mladi svijetle kose. Bio je
visok i snano graen. Njegove ruke i noge bile su kao od poliranog drveta. Bljetao je u
mjeseevu odsjaju.
Promatrao sam te kroz prozor rekao je.
Znam. Tvoj miris muti mi osjetila.
Mladi je uao na sredinu izbe i ispruio ruke prema Koski. Pala mu je u zagrljaj i
pritisnula glavu na snana tvrda prsa. Lagano je podigao kako bi se mogla pronai njihova
usta. Koska je ispod sputenih trepavica ugledala njegovo lice bilo je oporo kao stabljika
biljke.
eljela sam te cijelo ljeto rekla je u usta koja su mirisala bombonima, ueerenim
voem, zemljom poslije kie.
I ja tebe.
Legli su na leaj i meusobno se trljali kao trave. Potom je golemi kravaac posjeo
Kosku na svoja bedra i ukorijenjivao se u nju ritmino, sve dublje, proimajui cijelo tijelo,
probijajui njegove unutarnje zakutke, ispijajui sokove iz njega. Pio je iz nje do jutra, dok
nebo nije postalo sivo i zapjevale ptice. Tada je golemim kravacem prola drhtavica, a tvrdo
tijelo nepokretno obamrlo, kao drvo. Zaukali su baldahini i na golo, iscrpljeno Koskino
tijelo prosipali suho, bockajue sjeme. Potom se svijetlokosi mladi vraao pred kuu, a
Koska itav dan iz kose istresala mirisna zrnca.

MIHAELOVO VRIJEME
Misa je oduvijek bila prekrasna, otkad ju je prvi put ugledao pred kuom kako se igra u
pijesku. Odmah ju je zavolio. Potpuno se uklapala u opustoeno malo mjesto u njegovoj dui.
Darovao joj je mlinac to ga je donio s istoka kao ratni trofej. Skupa s mlincem predao se u
ruke maloj djevojici kako bi mogao zapoeti sve od poetka.
Gledao je kako raste, kako su joj ispali prvi zubi, a na njihovu se mjestu pojavili novi
bijeli, poveliki za mala ustaca. Ispunjen ugodnom njenou promatrao je veernje
raspletanje pletenica i lagane pospane pokrete etke za kosu. Misine su vlasi najprije bile

24

kestenjaste, a onda tamnosmee, i uvijek su imale crveni odblijesak, kao krv, kao plamen.
Mihael ih nije doputao rezati, ak ni onda kada su se lijepile za jastuk, za vrijeme bolesti. Ba
je tada doktor iz Jeszkotla rekao kako bi Misa mogla i ne preivjeti. Mihael se onesvijestio.
Skliznuo je sa stolca i pao na pod. Bilo je jasno to je tim padom reklo Mihaelovo tijelo
ako umre Misa, on e takoer umrijeti. Tono tako, doslovno, bez ikakve sumnje.
Mihael nije znao kako izraziti to to je osjeao. Mislio je da onaj koji voli, neprestano
daje. Darivao ju je dakle iznenaenjima, traio joj u rijeci svjetlucavo kamenje, pravio vrbove
svirale, izraivao ukrase od jaja, izrezivao papirnate ptice, u Kielcima kupovao igrake
inio je sve ono to bi moglo obradovati djevojicu. Ali prije svega bilo mu je stalo do velikih
stvari, takvih koje su trajne, a uz to i lijepe, takvih s kojima bi vie opilo vrijeme nego
ovjek. Te stvari trebale bi zauvijek zadrati u vremenu njegovu ljubav. I u vremenu zauvijek
zadrati Misu. Zahvaljujui njima njihova bi ljubav postala vjena.
Kad bi Mihael bio moni vladar, sagradio bi za Misu veliku graevinu na planinskom
vrhu, lijepu i neunitivu. Ali Mihael je bio obini mlinar, pa je Misi kupovao odjeu, igrake i
pravio papirnate ptice.
Imala je vie haljinica od sve djece u okolici. Izgledala je isto tako lijepo kao gospoice iz
palae. Imala je prave igrake, kupovane u Kielcima, lutke koje su treptale oima, a poloene
na lea isputale su glas koji je trebao podsjeati na djeji pla. Imala je i drvena kola za njih,
ak dvoja kola jedna s pokretnim krovom. Imala je dvokatnu kuicu za lutke i nekoliko
plianih medvjedia. Kamo god putovao, Mihael je mislio na Misu, uvijek eznuo za njom.
Nikada na nju nije povisio glas.
A ne bi li joj dao malo po guzi govorila bi u ljutnji Genowefa.
Sama pomisao o tom da bi mogao udariti to sitno, umiljato tijelo, izazivala je u Mihaelu
slabost, onu istu koja se nekad zavrila padanjem u nesvijest. Stoga je Misa esto bjeala ocu
ispred ljutite majke. Skrivala se pod njegov branjavi ogrta kao ivotinjica. Odrvenio bi
uvijek iznova pred njezinim bezgraninim povjerenjem.
Kad je pola u kolu, svaki dan je nakratko prekidao posao u mlinu kako bi iziao na most
i gledao kako se vraa. Njezina je mala prilika izranjala izmeu topola taj prizor
nadoknaivao je sve ono to je Mihael izgubio od ranoga Misina odlaska. Potom je pregledao
njezine teke, pomagao pri zadai. Uio je takoer ruski i njemaki. Vodio je malu ruicu
preko svih znakova alfabeta. iljio olovke.
Potom se neto poelo mijenjati. Dvadeset devete godine. Na svijet je doao i Izidor,
promijenio se ivotni ritam. Jedanput je Mihael ugledao obje, Misu i Genowefu, kako vjeaju
rublje na konopac. Obje slinoga stasa, s bijelim rupcima na glavi, a na konopcima rublje
koulje, grudnjaci, podsuknje, samo jedne neto manje od tih drugih, eninih. Trenutak je
razmiljao ije su te manje, a kad je shvatio, zbunio se kao djeai. Do tada je minijaturnost
Misine odjee budila u njemu njenost.
Sada, dok je gledao na te konopce s rubljem, obuzeo ga bijes to vrijeme tako brzo
prolazi. Volio bi da to rublje nije vidio.
U to isto vrijeme, moda malo kasnije, jedne veeri prije nego e zaspati, Genowefa mu je
snenim glasom rekla da je Misa ve dobila mjesenicu. Potom je zaspala prituljena uz njega i
u snu uzdisala kao stara ena. Mihael nije mogao zaspati. Leao je i gledao u tamu ispred
sebe. Kad je konano zaspao, sanjao je otkaen, udan san.
Sanjao je kako ide meom, a s obje strane raste ito ili moda visoka, uta trava. Vidio je
kako po njoj ide Koska. Drala je srp i tim srpom otkidala klasove trava.
Gledaj rekla mu je. One krvare.
Sagnuo se i zaista ugledao kako se na odsjeenim stabljikama kupe kapi krvi. inilo mu
se to neprirodnim i stranim. Poeo se bojati. Htio je otii otuda, a kada se okrenuo, u travi je
ugledao Misu. Na sebi je imala svoju kolsku odoricu, leala je zatvorenih oiju. Znao je da je
umrla od tifusa.
Ona je iva rekla je Koska. Ali to je tako, da se uvijek najprije umire.
Nadnijela se nad Misu i neto joj rekla na uho. Misa se probudila.
Doi, idemo doma. Mihael je uzeo ker za ruku i htio je povui za sobom.
Ali Misa je bila drukija, kao da se jo nije osvijestila. Nije ga gledala.

25

 Ne mogu, tata, imam jo toliko posla. Ne mogu ii.

Tada je Koska prstom pokazala njezina usta.
Gledaj, ona ne mie ustima kad govori.
Mihael je u tom snu shvatio da je Misu dotaknula neka vrsta smrti, nepotpune smrti, ali
jednako preneraavajue kao i prava.

IZIDOROVO VRIJEME
Studeni dvadeset osme godine bio je kiovit i vjetrovit. Tako je takoer bilo i tog dana
kada je Genowefa poela raati svoje drugo dijete.
Mihael je, im je stigla babica Kucmerka, odveo Misu Serafinovima. Serafin je stavio na
stol bocu votke, odmah su stigli i ostali susjedi. Svi su htjeli popiti u zdravlje potomka
Mihaela Niebieskiega.
U isto to vrijeme Kucmerka je grijala vodu i pripremala plahte. Genowefa je, monotono
jeei, koracima premjeravala kuhinju.
U isto to vrijeme na jesenskom nebosklonu Saturn se razmjestio u Strijelcu kao velika
ledena planina. Moni Pluton, planet, koji pomae prekoraiti sve granice, zaglavio se u Raku.
Te je noi privukao k sebi Mars i Mjesec. Osjetljive ui anela hvatale su u harmoniji osmerih
nebesa otri zvuk slian alici koja je pala i rasula se u prah.
U isto to vrijeme Koska je upravo pomela izbu i priunula u kutu nad svenjem
prologodinjeg sijena. Poela je raati. To je trajalo nekoliko minuta. Rodila je veliko lijepo
novoroene. U izbi je zamirisao kravaac.
U to isto vrijeme kod Niebieskih, kada se pomolila glavica, poeli su problemi s
Genowefom. Onesvijestila se. Prestraena Kucmerka otvorila je prozor i kriknula u no:
Mihaele! Mihaele! Ljudi!
Ali vihor je zagluio njezin glas i Kucmerka je shvatila kako mora sama sebi pomoi.
Tuga, a ne ena! podviknula je onesvijeenoj, da bi sebi dala oduka. Za ples, a
ne za raanje. Ugui dijete, ugui... Udarila je Genowefu u lice.
Isuse, tiskaj! Tiskaj!
Ki? Sin? raspitivala se nesvjesna Genowefa i otrijenjena bolom poela tiskati.
Sin, ki, kakva je razlika? Daj, jo, jo...
Dijete je pljusnulo na Kucmerkine ruke i Genowefa se ponovo onesvijestila. Kucmerka se
zabavila oko djeteta. Tiho je zacviljelo.
Curica? prenula se Genowefa.
Curica? Curica? oponaala je primalja. luga, ne ena. U kuu su upale
zadihane ene.
Idite, recite Mihaelu da ima sina zapovjedila je Kucmerka.
Djetetu su dali ime Izidor. S Genowefom je bilo slabo. Imala je groznicu, nije mogla
hraniti maloga. Kriala je neto u ognjici, da joj zamjenjuju dijete. im se pribrala, odmah je
rekla:
Dajte mi moju curicu.
Dobili smo sina odgovorio je Mihael.
Genowefa je dugo razgledala novoroene. Bio je to djeak velik i blijed. Imao je tanke
one kapke kroz koje su probijale plave ilice. Njegova se glava inila prevelika, masivna.
Bio je vrlo nemiran, plakao je, podrhtavao na najmanji zvuk i guio se takvim krikom da se
niim nije dao umiriti. Budilo ga kripanje poda, tiktakanje sata.
To je od kravljeg mlijeka govorila je Kucmerka. Mora ga poet hraniti.
Nemam mlijeka, nemam mlijeka jeala je oajna Genowefa. Treba brzo pronai
dojilju.
Koska je rodila.
Neu Kosku rekla je Genowefa.
Dojilju su pronali u Jeszkotlama. Bila je to idovka kojoj je umrlo jedno od blizanadi.
Mihael je morao dva puta dnevno voziti konjima do mlina.
Hranjen enskim mlijekom, Izidor je i dalje plakao. Genowefa ga nosila na rukama po

26

cijele noi, tamo-ovamo, po kuhinji, po sobi. Pokuala je takoer lei i ignorirati pla, ali je
tada ustajao Mihael i tiho, kako ne bi uznemirio Misin san, zamotavao maloga u deku i
iznosio ga napolje, pod zvjezdano nebo. Nosio je sina na Gorku ili Progonom prema umi.
Dijete se umirivalo ljuljukanjem, mirisom borova, ali kad bi se Mihael s njim vraao i
prekoraio kuni prag, ponovo je poinjalo plakati.
Katkada, pretvarajui se da spava, gledao je ispod sputenih vijea enu kako stoji nad
zipkom i promatra dijete. Gledala ga je ravnoduno i hladno, kao stvar, predmet, a ne ovjeka.
Dijete, kao da je osjealo taj pogled, plakaloje jo glasnije, jo alosnije. to se to dogaalo u
glavama majke i djeteta, Mihael nije znao, ali jedne noi Genowefa mu se apatom povjerila:
To nije nae dijete. To je Koskino dijete. Kucmerka mije rekla curica, sjeam se
toga. Potom se moralo neto dogoditi, Koska je mogla omamiti Kucmerku, jer kad sam se
probudila, bio je sin.
Mihael je sjeo i zapalio svijeu. Vidio je enino, od suza mokro lice.
Gieniu, ne moe tako misliti. To je Izidor, na sin. Slii na mene. Ta htjeli smo sina.
Neto se od toga kratkog, nonog razgovora promijenilo u domu Niebieskih. Oboje su
sada promatrali dijete. Mihael je traio slinost. Genowefaje kradomice brojala sinovljeve
prste, prouavala kou na leima, ispitivala oblik uiju. I to je dijete bilo starije, to je
pronalazila vie dokaza da ne potjee od njih.
Na prvi roendan Izidor jo nije imao niti jednog zuba. Jedva je sjedio, malo je narastao.
Bilo je oito kako itav njegov rast ide u glavu premda je lie ostajalo maleno, glava je
Izidorova rasla od visine obrva uzdu i u irinu.
U proljee tridesete godine odvezli su ga u Taszow, doktoru.
To moe biti vodoglavac i dijete e najvjerojatnije umrijeti.
Tu nema pomoi.
Doktorove rijei bile su arobna formula koja je u Genowefi razbudila sumnjama
zamrznutu ljubav.
Genowefa je zavoljela Izidora kao to se voli psa ili bogalja, bespomonu ivotinju. Bilo
je to najistije ljudsko milosre.

VRIJEME VLASTELINA POPIELSKOG

Vlastelin Popielski imao je dobro poslovno razdoblje. Svake godine imao je ribnjak vie.
arani u tim ribnjacima bili su golemi i masni. Sami su upadali u mreu kad bi nadolo
njihovo vrijeme. Vlastelin se oduevljeno etao nasipima, kruio oko njih, gledajui u vodu, a
potom u nebo. Obilje riba smirivalo je njegove ivce, ribnjaci su mu u tom svemu pomagali
uhvatiti nekakav smisao. to vie ribnjaka, tim vie smisla. Mozak vlastelina Popielskog
zauzet ribnjacima imao je puno posla: trebalo je planirati, smiljati, raunati, stvarati,
kombinirati. O ribnjacima se moglo razmiljati cijelo vrijeme i tada vlastelinov mozak ne bi
skretao u tamne, hladne oblasti, koje su privlaile kao movara.
Veeri je vlastelin posveivao obitelji. Njegova ena, mrava i krhka kao iirot, zasipala
ga je kiom problema, sitnih i nevanih, kako mu se inilo. Sad posluga, sad sijela, sad djeca i
kola, sad automobil, sad novac, sad ubonica. Sjedila je s njim uveer u salonu i svojim
monotonim glasom zaguivala glazbu s radija. Ponekad bi vlastelin bio sretan, kad bi mu
masirala lea. Sada su tanki enini prsti okretali stranice knjige koju je itala itavu godinu.
Djeca su rasla i vlastelin je o njima sve manje znao. Njegova najstarija ki debelih porugljivih
usana sputavala ga je svojom nazonou, kao tuinka, pa ak i neprijateljska mu osoba. Sin
je postao utljiv i plah, vie mu nije sjedio na koljenima, nije potezao za brkove. Najmlai
sini, voljeni i razmaeni, postajao je kapriciozan i dobivao napadaje gnjeva.
Trideset prve godine Popielski su s djecom otputovali u Italiju. Po povratku s odmora
vlastelin Popielski je znao da je pronaao svoju pasiju. U umjetnosti. Poeo je skupljati
albume o slikarstvu, a onda je sve ee boravio u Krakowu, gdje je kupovao slike. I ne samo
to, esto je u palau pozivao umjetnike, diskutirao s njima i pio. U osvit bi itavo svoje
drutvo vodio na ribnjake i pokazivao im maslinasta tijela golemih arana.
Sljedee godine vlastelin Popielski naglo se zaljubio u Mariju Szer, mlaahnu slikaricu iz

27

Krakowa, predstavnicu futurizma i taizma. Kako ve biva kod iznenadne ljubavi, u njegovu
su se ivotu poeli dogaati znaajni stjecaji okolnosti, sluajni zajedniki znanci,
neizbjenost iznenadnih odlazaka. Zahvaljujui Mariji Szer vlastelin Popielski zaljubio se u
suvremenu umjetnost. Ljubavnica je bila kao futurizam i taizam: puna energije, sumanuta,
premda u stanovitim stvarima vraki trezvena. Tijelo je imala kao kip glatko i tvrdo.
Svijetli uperci kose lijepili su joj se na elo kad bi radila na golemomu platnu. Bila je
suprotnost vlastelinovoj eni. Uz nju je njegova ena podsjeala na klasini pejsa iz
osamnaestog stoljea: pun detalja, sklada i alosno statian.
U trideset osmoj godini svog ivota vlastelin Popielski je osjetio da je otkrio seks. Bio je
to seks divlji i sumanut, kao suvremeno slikarstvo, kao Maria Szer. Uz leaj u radionici stajalo
je golemo ogledalo u kojem se odslikavala cijela pretvorba Marije Szer i vlastelina Popielskog
u enu i mukarca. Odslikavala se uskovitlana posteljina i ovje koice, i bojama zamazana
gola tijela, i grimase lica, i gola prsa, i spolovila, lea s pramenovima u znoju razmazane
minke.
Kada se vlastelin Popielski vraao novim automobilom iz Krakowa u palau, snovao je
planove o bijegu u Brazil, u Afriku sa svojom Marijom, ali kad bi prekoraio kuni prag, bilo
mu je drago da je sve na svome mjestu, postojano i sigurno, neupitno.
Poslije est mjeseci ludovanja Maria Szer obznanila je vlastelinu odlazak u Ameriku.
Govorila je kako je tamo sve novo, puno poleta i energije. Tamo se stvara vlastiti ivot poput
futuristike slike. Poslije njezina odlaska vlastelin Popielski je obolio od udne
viesimptomske bolesti, koja je zbog olakanja nazvana upalom zglobova. Mjesec dana leao
je u krevetu, gdje se u miru mogao predati patnjama.
Leao je mjesec dana, ne toliko zbog bolesti ili nemoi koliko zbog toga to mu se vratilo
ono to se trudio zaboraviti posljednjih godina da svijetu dolazi kraj, a stvarnost se raspada
kao trulo drvo, da materiju od korijena obuzima plijesan, da se to dogaa bez ikakva smisla i
nita ne znai. Vlastelinovo se tijelo predalo ono se takoer raspadalo. To isto dogodilo se i
s njegovom voljom. Vrijeme izmeu odluke i akcije napuhivalo se i postajalo nepremostivo.
Grlo vlastelina Popielskog bilo je nateeno i zaepljeno. To sve znailo je kako on jo uvijek
ivi, kako se u njegovu tijelu jo zbivaju nekakvi procesi, tee krv, bije srce. Zgrabilo me,
mislio je vlastelin i pokuao iz kreveta uhvatiti se pogledom za neto, ali njegov pogled nije se
dao smiriti: lutao je po sobnom pokustvu i padao po njemu kao muha. Klap! spustio se na
hrpu knjiga, koje je vlastelin zapovjedio da mu se donesu, ali ih nije itao. Klap! boica s
lijekom. Klap! nekakva mrlja na zidu. Klap! prizor neba kroz prozor. Muilo ga
gledanje ljudima u lice. inila su mu se tako nemirna, tako nestalna. Trebalo je biti vrlo budan
da bi se u njih gledalo, a vlastelin Popiel- ski nije imao snage za budnost. Odvraao je oi.
Vlastelin Popielski imao je prejak i uasan osjeaj da ga mimoilazi svijet i sve to je u
njemu dobro i loe; ljubav, seks, novac, uzbuenja, daleka putovanja, lijepe slike, mudre
knjige, divni ljudi sve to promie negdje sa strane. Vlastelinovo vrijeme je zastalo. Tada bi
u naglom oaju imao elju skoiti i juriti nekamo. Ali kamo i zato? Padao je na uzglavlje i
davio se neisplakanim plaem.
I opet je proljee donijelo nekakvu nadu izbavljenja. Kad je ve poeo hodati, dodue o
tapu, stao je iznad svog omiljenog ribnjaka i postavio sebi prvo pitanje: Otkud idem?
Uznemireno se pokrenuo. Odakle potjeem, gdje je moj poetak? Vratio se doma i s
mukom se prisilio na itanje. O antici i prapovijesti, o iskopinama i kretskoj kulturi. O
antropologiji i heraldici. Ali sve to znanje ni do ega ga nije dovelo, pa je sebi postavio drugo
pitanje: to je uope mogue znati?
I kakva je korist od stjecanja znanja? I je li mogue neto spoznati do konca? Razmiljao
je i razmiljao, a u subotu o tome diskutirao s Pelskim, koji je doao na partiju brida.
Nikakve koristi od te diskusije i promiljanja nije bilo. Povremeno je gubio volju ak i usta
otvarati. Znao je to e rei Pelski, i znao je to e rei on sam. Imao je dojam kako stalno
govore o jednom te istom, da stalno ponavljaju svoje reenice, kao da igraju uloge, i kao
leptirie pribliavaju se lampi, poslije ega bjee od oitosti koja bi ih mogla spaliti. Pa je na
koncu sebi postavio i tree pitanje: to valja initi, kako ivjeti, to raditi, a to ne? Proitao
je Machiavellijeva Vladara, knjige Thoreaua, Kropotkina, Kotarbiriskoga. Cijelo ljeto toliko

28

je itao da u biti nije ni izlazio iz svoje sobe. Uznemirena tim svim vlastelinka Popielska
pristupila je jedne veeri njegovom radnom stolu i rekla:
Govore da je taj rabin iz Jeszkotla iscjelitelj. Bila sam kod njega i zamolila ga da nas
posjeti. Pristao je.
Vlastelin se osmjehnuo, razoruan eninom naivnou.
Razgovor nije izgledao onako kako je to zamiljao. Skupa s rabinom doao je i mladi
idov, jer rabin nije govorio poljski. Vlastelin Popielski nije imao volje ispovijedati svoje
muke tom udnom paru. Postavio je stoga starcu svoja tri pitanja, premda, istinu govorei,
nije raunao na odgovor. Mladi deko s pajkelesima teno je preveo jasne poljske reenice na
zamreni i grleni rabinov jezik. Tada je rabin iznenadio vlastelina.
Skuplja pitanja. To je dobro. Za tvoju kolekciju imam jo jedno, posljednje pitanje:
emu teimo? to je cilj vremena?
Rabin je ustao. Na rastanku pruio je vlastelinu ruku vrlo uljuenom gestom. Malo poslije
oglasio se jo nejasnije s vrata i djeak je preveo:
Vrijeme pojedinih plemena nadopunjava se. Stoga u ti neto dati to od sada treba
biti tvojim vlasnitvom.
Vlastelina je razvedrio taj tajnoviti ton i idovljeva ozbiljnost. Prvi put je poslije mjesec
dana uslast pojeo veeru i alio se sa enom.
Laa se svakakvih vradbina kako bi me izlijeila od upale zglobova. Najbolji lijek
za upalu zglobova je, kao to se vidi, stari idov, koji pitanjem odgovara na pitanje.
Za veeru su imali arana u hladetini.
Sljedeeg dana vlastelinu je doao djeak s pajkelesima i donio oveu drvenu krinjicu.
Vlastelin ju je radoznalo otvorio. U njoj su bili pregradci. U jednom je leala stara knjiica s
latinskim naslovom: Ignis fatuus, ili Pouna igra za jednoga igraa.
U drugom pregratku obloenom aksamitom svjetlucala je drvena, ispolirana osmostrana
kocka. Na svakoj stranici bio je razliit broj okaca, od jedan do osam. Vlastelin Popielski
nikada nije vidio takvu kocku za igru. U ostalim pregradcima leale su mjedene minijaturne
figure ljudi, ivotinja i predmeta. Na dnu je pronaao vie puta sloen i na krajevima izlizan
komad platna. Sve zaueniji tim neobinim darom, rasprostirao je platno po podu, dok nije
zauzelo gotovo sve slobodno mjesto izmeu radnog stola i ormara za knjige. To je bila
nekakva igra, nekakva zavrzlama, u obliku velikog okruglog labirinta.

VRIJEME UTOPLJENIKA PLUSZCZA

Utopljenik to je dua seljaka zvanoga Pluszcz. Pluszcz se utopio u ribnjaku jednoga
lipnja, kada mu je ispijena votka previe razrijedila krv. Vraao se kolima iz Wole i iznenada,
uplaeni mjeseevom sjenom, konji su prevrnuli kola. Seljak je upao u plitku vodu, a konji
otili posramljeni. Voda je uz obalu ribnjaka bila topla, zagrijana lipanjskim egama, i
Pluszczu je bilo ugodno leati u njoj. Nije zamijetio da umire. Kada je ta topla voda prodrijela
do plua pijanog Pluszcza, jeknuo je, ali se nije otrijeznio.
Zasunjena u pijanom tijelu, oamuena dua, dua neodrijeena grijeha, bez zemljovida
daljeg puta k Bogu, ostala je kao pas uz ohlaeno tijelo u au.
Takva dua je slijepa i nemona. Uporno se vraa tijelu, jer ne poznaje drugog naina
postojanja. ezne ipak za krajem iz kojeg potjee, u kojem je oduvijek bila i iz kojeg je
izbaena u svijet materije. Sjea ga se i spominje, lamentira i ezne, ali ne zna kako se tamo
vratiti. Nosaju je valovi oajanja. Tada naputa tijelo koje ve gnjije i na vlastitu ruku trai
put. Klati se po raskrijima, oputinama, kua uhvatiti zgodu uz ceste. Utjelovljuje se u razna
oblija. Ulazi u predmete i ivotinje, pokatkad ak u malo prisebne ljude, ali nikada vie nee
biti u stanju zagrijati mjesto. U svijetu materije je izgnanica, ali je ne eli ni svijet duha. Jer da
bi ula u svijet duha, potreban joj je zemljovid.
Po tim beznadnim lutanjima dua se vraa k tijelu ili k mjestu gdje je napustila tijelo. Ali
hladno, mrtvo tijelo za nju je ono to je za ivog ovjeka zgarite doma. Dua pokuava
pokrenuti mrtvo srce, mrtvu, nepokretnu vjeu, ali nema snage ili odlunosti. Mrtvo tijelo,
sukladno boanskom poretku, govori: ne. ovjeje tijelo postaje tako omraenim domom.

29

Mjesto smrti tijela pak omraenom tamnicom due. Utopljenikova dua uka u trskama,
glumi sjene, a ponekad posuuje nekakav oblik od magle pomou kojeg eli kontaktirati s
ljudima.
Ne razumije zato je ljudi izbjegavaju, zato u njima izaziva zapanjenost.
Tako je i Pluszczova dua u svojoj zbunjenosti mislila kako je i dalje Pluszcz.
Vremenom se u Pluszczovoj dui rodilo nekakvo razoarenje i odbojnost prema svemu
to je ljudsko. Vrzmali su se po njoj nekakvi ostaci starih, ljudskih ili ak ivotinjskih misli,
nekakve uspomene i slike. Vjerovala je tako kako e jo jedanput odigrati trenutak katastrofe,
trenutak Pluszczove smrti ili nekog inog, i to e joj pomoi da se oslobodi. Zbog toga je tako
arko eljela ponovo preplaiti neke konje, prevrnuti neka kola i utopiti nekog ovjeka. Tako
se iz Pluszczove due rodio Utopljenik.
Utopljenik je za svoje boravite izabrao umsko jezero s nasipom i mostiem, a takoer i
cijelu umu zvanu Wodenica te livade od Papierne pa sve do Wydymacza, gdje je posebno
obilovalo maglom. Vukao se po svojim posjedima, besmislen i pust. Samo ponekad, kad bi
susreo ovjeka ili ivotinju, ivnuo bi osjeanjem zlobe. Njegovo trajanje tada je zadobivalo
smisao. Po svaku cijenu trudio se namjerniku prirediti neko zlo, manje ili vee, ali zlo.
Utopljenik je stalno iznova spoznavao svoje mogunosti. Najprije je drao da je slab i
nezatien, da je neka vrsta uskovitlanog zraka, lagane maglice, vodene barice. Potom je
otkrio kako se moe bre kretati, nego bi bilo tko to mogao pretpostaviti, samom milju. Na
koje god bi mjesto pomislio, odmah se mogao tamo nai. U tren oka. Otkrio je da ga magla
slua i da moe njome upravljati kako eli. Moe uzeti njezinu snagu ili oblik, moe pokretati
sve njezine oblake, njima zaslanjati sunce, zatamnjivati obzor, produavati no. Utopljenik je
shvatio da je Vladar Magle i od tog vremena o sebi je tako poeo misliti Vladar Magle.
Vladar Magle najbolje se osjeao pod vodom. itava ljeta leao je ispod njezine povrine
na leaju od mulja i lia to gnjije. Promatrao je ispod vode promjene godinjih doba,
putovanja sunca i mjeseca. Ispod vode gledao je kiu, jesensko lie kako opada, ples
vretenaca, ljude koji se kupaju, naranaste nogice divljih pataka. Katkad ga je neto budilo iz
tog sna-nesna, katkad ne. Nije razmiljao o tome. Trajao je.

VRIJEME STAROG BOSKOGA

Stari Boski cijeli je ivot presjedio na krovu palae. Palaa je bila velika, pa je i krov bio
golem pun kosina, padina i rubova. I sav pokriven lijepim drvenim daicama. Kad bi se
izravnao krov palae i rasprostro po zemlji, prekrio bi cijelo polje kakvo je posjedovao Boski.
Obraivanje te zemlje ostavio je Boski eni i djeci imao je tri keri i djeaka, Pavla,
sposobnog i dobro graenog. Sam se svakog jutra penjao na krov i mijenjao nagnjile ili trule
daice. Njegov posao nije imao svretka. Nije imao takoer ni poetka, jer Boski nije
zapoinjao od nekoga konkretnog mjesta i nije napredovao u nekom konkretnom smjeru. Na
koljenima, ispitivao je metar po metar drvenog krova i pomicao se sad tu, sad tamo.
U podne ena mu je donosila objed u dvodjelnoj posudi. U jednoj je posudi bio ur, u
drugoj krumpiri, ili kaa s varcima i kiselo mlijeko, ili kupus i krumpiri. Stari Boski nije
silazio na objed. Dvodjelnu posudu podizali su mu na krov u vjedru kojim su pomou ueta
dodavali krovne daice.
Boski je jeo i vaui promatrao svijet uokolo. S krova palae vidio je livade, rijeku Crnu,
krovove Pravijeka i ljudske figurice, tako sitne i krhke da je stari Boski poelio puhnuti na
njih i smesti ih sa svijeta kao smee. Uz tu pomisao napunio je usta sljedeim zalogajem, a na
njegovu opaljenu licu pojavila se grimasa koja je mogla biti i osmijeh. Boski je volio taj
trenutak svakoga dana, to svoje umiljeno raspuhivanje ljudi na sve strane. Katkada bi
razmiljao malo drukije: njegov se dah pretvara u uragan, odnosi krovove s kua, upa
drvee, sravnjuje vonjake. Na ravnice prodire voda, a ljudi navrat-nanos grade brodove kako
bi spasili sebe i svoj imetak. U zemlji se otvaraju grla iz kojih kulja isti oganj. Pod nebesa se
uznosi para iz boja vatre i vode. Sve se trese iz temelja i na koncu rui kao krov stare kue.
Ljudi prestaju biti vani Boski unitava cijeli svijet.
Progutao je zalogaj i uzdahnuo. Vizija se rasprila. Motao je sada cigaretu i pogledao

30

blie, na dvorite palae, na perivoj i rovove, na labudove, na ribnjak. Promatrao je fijakere

kako se pribliavaju, poslije automobile. S krova je gledao damske klobuke, gospodske ele,
gledao je vlastelina kako se vraa s jahanja i vlastelinku koja se uvijek kretala sitnim
koracima. Vidio je gospoicu, krhku i njenu, i njezine pse, koji su u umi izazivali strah.
Gledao je vjeno kretanje mnotva ljudi, njihove geste i grimase pri susretanju i rastancima,
ljude koji ulaze i izlaze, koji meusobno razgovaraju i koji sluaju.
Ali to su ga se oni ticali? Smotka je dogorijevala, a njegov se pogled uporno vraao
drvenim daicama, kako bi se na njih zalijepio kao bezupka, da bi se njima sitio i hranio. I
jo je razmiljao o podvalcima i spojevima tako je zavravao njegov podnevni odmor.
ena je uzimala konopcem sputenu dvodjelnu posudu i vraala se livadama prema
Pravijeku.

VRIJEME PAVLA BOSKOG

Sin starog Boskog, Pavao, htio je postati nekim vanim. Bojao se, ne pone li brzo
djelovati, da e postati tako nevaan kao njegov otac i zauvijek postavljati nekakve daice
na nekakve krovove. Stoga je, kad je navrio esnaest godina, napustio dom u kojem su
kraljevale njegove ne ba lijepe sestre, i unajmio se na rad kod idova. idov se zvao Aba
Kozienicki i trgovao je drvima. U poetku Pavao je radio kao obini drvosjea i utovariva,
ali morao se svidjeti Abiju, jer mu je ovaj ubrzo povjerio odgovoran posao oznaavanja i
razvrstavanja trupaca.
Pavao Boski ak je i razvrstavajui drvo uvijek gledao u budunost, prolost ga nije
zanimala. Sama pomisao da moe odreivati budunost, utjecati na to to e biti, uzbuivala
ga. Ponekad bi razmiljao, kako se sve to dogaa. Bi li, da se rodio u palai kao Popielski, bio
takav isti kao sada? Bi li razmiljao tako isto? Bi li mu se sviala Misa Niebieski? Bi li i dalje
htio postati lijeniki pomonik, ili bi moda ciljao vie lijenik, profesor na sveuilitu?
Mladi Boski sa sigurnou je vjerovao u jedno znanje. Znanje i obrazovanje stoje
otvoreni pred svakim. Jasno da je nekima lake, tim svim Popielskim i njima slinim. I to nije
pravedno. Ali s druge strane on je takoer mogao uiti, premda tee, jer je morao zaraivati za
sebe i pomoi roditeljima.
Poslije posla odlazio je u opinsku knjinicu i posuivao knjige. Opinska knjinica bila
je loe opskrbljena. Nedostajale su enciklopedije, rjenici. Police su bile ispunjene nekakvim
Kraljevskim kerima, Bez dote knjige za domaice. Doma je posuene knjige skrivao pred
sestrama ispod postelje. Nije volio da diraju njegove stvari.
Sve tri njegove sestre bile su velike, snane i nezgrapne. Glave su im izgledale male.
Imale su niska ela i guste svijetle vlasi. Kao slama. Najljepa od njih bila je Stasia. Kad se
osmjehivala, s opaljenog lica bljeskali su bijeli zubi. Malo su je nagrivale nezgrapne paje
noge. Srednja, Tosia ve je bila zaruena za bogatog seljaka iz Kotuszowa, a Zosia, golema i
snana, svaki dan je trebala otputovati na slubu u sama Kielca. Pavao se radovao to e otii
iz kue, jer svoj dom nije volio, na isti nain kao ni svoje sestre.
Mrzio je prljavtinu koja se skupljala u pukotinama stare drvene kue, izmeu podova,
pod nokte. Mrzio je smrad kravlje balege koji se zavlaio u odjeu, kad bi se ulazilo u staju.
Mrzio je zadah krumpira kuhanih za svinje proimao je itavu kuu, svaku stvar u njoj,
kosu i kou. Mrzio je prostaki dijalekt kojim su govorili roditelji i koji se katkada i njemu
samom gurao na jezik. Mrzio je platno, grubo drvo, drvene lice, zavjetne svete slike, debele
noge sestara. Ponekad bi tu mrnju uspio skupiti u vilice i tada bi u sebi osjetio veliku snagu.
Znao je da e imati sve to poeli, da e gurati naprijed i da ga nitko nee moi zaustaviti.

VRIJEME IGRE
Labirint narisan na platnu skladao se od osam krugova ili sfera, zvanih Svjetovi. to se
ilo blie sredini, labirint je izgledao sve gui, pa je tim vie u njemu bilo slijepih ulica i
uliica koje ne vode nikamo. I obrnuto vanjske sfere doimale su se jasnije, prostranije, a
staze labirinta inile su se ire i manje kaotine kao da pozivaju na putovanja. Sfera koja je

31

predstavljala sredite labirinta ta najtamnija i najzamrenija nazivala se Prvim Svijetom.

Neija nevjeta ruka nainila je uz taj svijet strelicu tintanom olovkom i napisala Pravijek.
Zato Pravijek? udio se vlastelin Popielski. Zato ne Kotuszow, Jeszkotle, Kielce,
Krakow, Pariz ili London? Komplicirani sustav puteljaka, krianja, odvojaka i polja vodio je
krivudavo prema jedinome prijelazu u sljedeu okruglu sferu, zvanu Drugim Svijetom. U
usporedbi sa sredinjom zbijenou ovdje je bilo malo prostranije. Dva izlaza vodila su u
Trei Svijet pa je vlastelin Popielski brzo shvatio da e u svakom Svijetu biti dva puta vie
izlaza nego u prethodnom. Vrkom nalivpera tono je izbrojio sve izlaze u posljednjoj sferi
labirinta. Bilo ih je 128.
Kniica Ignis fatuus, ili Pouna igra za jednog igraa bila je jednostavno instrukcija o
igri napisana na latinskom i poljskom. Vlastelin je prelistao stranicu po stranicu i sve mu se to
uinilo vrlo kompliciranim. Instrukcija je opisivala redom svaki mogui rezultat bacanja
kocke, svaki pokret, svaku pijun-figuricu i svaki od Osam Svjetova. Opis se inio nepovezan i
pun digresija, pa je na koncu vlastelin pomislio kako pred sobom ima djelo luaka.
Igra je vrsta putovanja na kojem se jedan po jedan pojavljuju neki izbori glasile su
prve rijei. Izbori se dogaaju sami, ali katkada igra ima dojam kako ih vri svjesno. To
ga moe preneraziti, jer e se u takvom sluaju osjetiti odgovornim za to gdje e se nai i to
e ga snai.
Igra vidi svoj put kao pukotine na ledu crte koje se vrtoglavim tempom razdvajaju,
zaokreu i mijenjaju smjer. Ili kao munju na nebu koja trai svoj put kroz zrak na
nepredvidljiv nain. Igra, koji vjeruje u Boga, rei e: Boja volja, prst Boji ta
svemona i silna Stvoriteljeva presuda. Ako pak u Boga ne vjeruje, rei e: sluajnost,
stjecaj okolnosti. Katkad e igra uporabiti rijei moj slobodni izbor, ali sigurno e to
izgovoriti tie i neuvjerljivo.
Igra je zemljovid bijega. Zapoinje u sreditu labirinta. Cilj joj je proi kroz sve sfere i
osloboditi se lanaca Osam Svjetova.
Vlastelin Popielski prelistao je komplicirani opis pijunia i strategiju poetka Igre, dok
nije doao do karakteristika Prvoga Svijeta. Proitao je:
U poetku nije bilo nikakvog Boga. Nije bilo ni vremena, niti prostora. Bili su samo
svjetlo i tama. I to je bilo savreno.
Imao je osjeaj kako zna otkuda te rijei.
Svjetlo se pokrenulo u sebi i bljesnulo. Stup svjetla prodro je u tamu i tamo pronaao
oduvijek nepokretnu materiju. Velikom silinom udario je u nju, pa se u njoj probudio Bog.
Bog jo nesvjestan, jo nesiguran, kim jest, osvrnuo se uokolo, a poto nikoga osim sebe nije
ugledao, vidio je da je Bog. Sam sobom nenazvan, sam sebi neshvatljiv, poelio se upoznati.
Kad se po prvi put zagledao u sebe, pala je Rije Bogu se uinilo kako je upoznavanje
nazivanje.
Evo kotrlja se Rije iz usta Bojih i razbija na tisue dijelova, koji postaju sjemenjem
Svjetova. Od tog trenutka Svjetovi rastu, a Bog se odraava u njima kao u ogledalu. Ispitujui
svoj odraz u Svjetovima, sebe vidi sve vie, sve bolje sebe poznaje, i to poznavanje ga
obogauje, a tim samim obogauje i Svjetove.
Bog sebe upoznaje kroz prolaznost vremena, jer samo ono to je neuhvatljivo i nestalno,
najslinije je Bogu. Poznaje se u stijenama koje vrele izbijaju iz mora, preko biljaka
zaljubljenih u sunce, preko narataja ivotinja. Kada se pojavljuje ovjek, Boga obuzima
prosvjeenje, po prvi put zna nazvati u sebi krhku crtu noi i dana, tu suptilnu granicu od koje
svijetlo poinje biti tamnim, a tamno svijetlim. Otad promatra sebe ljudskim oima. Vidi
tisue svojih lica i provjerava ih kao maske, i kao glumac na trenutak postaje maskom.
Molei se ljudskim ustima sam sebi, u sebi otkriva suprotnost, jer u ogledalu odraz biva
realan, a realnost prelazi u odraz.
Tko sam?, pita Bog, Bog ili ovjek, ili moda jedno i drugo skupa ili nijedan od njih?
Jesam lija stvorio ljude, ili oni mene?
ovjek ga dovodi u iskuenje, pa se prikrada leaju zaljubljenih i tamo nalazi ljubav.
Prikrada se leaju staraca i tamo nalazi prolaznost. Prikrada se leaju umiruih i tamo nalazi
smrt.

32

Zato ne bih pokuao? pomislio je vlastelin Popielski. Vratio se na sam poetak knjige i
ispred sebe razloio mjedene figurice.

MISINO VRIJEME
Misa je zamijetila kako je u crkvi promatra taj visoki svijetlokosi momak Boskih. Potom,
kada je izlazila poslije mise, stajao je u dvoritu kako bi je opet promatrao i promatrao. Misa
je osjeala njegov pogled kao neudobnu odjeu. Bojala se slobodno kretati, dublje disati.
Sputavao je.
Trajalo je to cijelu zimu, od polnoke do Uskrsa. Kad je zatoplilo, Misa je svake nedjelje
ila u crkvu laganije odjevena i jo jae na sebi osjeala pogled Pavla Boskog. Na Tijelovo taj
je pogled dodirnuo njezin vrat i gola ramena. Misa je osjetila kako je vrlo mekan i ugodan,
kao maje maenje, kao perce, kao maslakov bijeli klobuk.
Te nedjelje Pavao Boski pristupio je Misi i upitao, moe lije otpratiti doma. Pristala je.
Priao je itavim putom, a to to je govorio, zauivalo je. Rekao je da je majuna kao
luksuzni vicarski sat. Misa prije toga nikada nije mislila da je majuna. Rekao je kako njezine
vlasi imaju boju najskupocjenijeg zlata. Misa je uvijek mislila kako ima smee vlasi. Rekao je
takoer da njezina koa mirie vanilijom. Misa nije smjela priznati da je pekla kola.
Sve je u rijeima Pavla Boskog Misu ponovno otkrivalo. Vraala se potom doma i nije se
mogla prihvatiti nikakvog posla. Svejedno nije razmiljala o Pavlu, nego o sebi: Lijepa sam
djevojka. Imam mala stopala kao Kineskinja. Imam lijepu kosu. Osmjehujem se vrlo
enstveno. Miriem vanilijom. Moe se eznuti za susretom sa mnom. ena sam.
Prije ferija Misa je rekla ocu da vie nee ii na uiteljski seminar u Taszow, da nema
glavu za raune i lijepo pisanje. Jo uvijek je prijateljevala s Rachelom Szenbert, ali su njihovi
razgovori sada bili drukiji. Ile su skupa Progonom do ume. Rachela je nagovarala Misu da
ne odustane od kole. Obeala joj pomoi u aritmetici. A Misa je Racheli pripovijedala o
Pavlu Boskom. Rachela je sluala kao prijateljica, ali je imala drukije miljenje.
Ja u se udati za lijenika ili nekog slinog. Imat u samo dvoje djece, kako ne bih
pokvarila struk.
Ja u imati samo curicu.
Misa, izdri do mature.
elim se udati.
Tim istim putom Misa je ila u etnju s Pavlom. Pod umom su se uzimali za ruke. Pavlov
dlan bio je velik i vreo, Misin majuan i hladan. S Progona su skretali na neku od umskih
staza i Pavao bi odmah zastao, i tim velikim dlanom pritiskao Misu uz sebe.
Mirisao je po sapunu i suncu. Misa bi tada postajala nekako slaba, popustljiva, neotporna.
Mukarac u bijeloj, ukrobljenoj koulji inio joj se golem. Sezala mu je jedva do prsa.
Prestajala je misliti. To je bilo opasno. Pribrala bi se tek kad su joj prsa bila naga, a Pavlova
usta lutala po njezinu trbuhu.
Ne govorila je.
Mora se udati za mene.
Znam.
Zaprosit u te.
Dobro.
Kada?
Uskoro.
Pristat e? Hoe li tvoj otac pristati?
Nema se tu to ne pristati. elim se udati za tebe i svreno.
Ali...
Volim te.
Misa je popravljala vlasi i vraala se na Progon, kao da s njega nikada nije ni silazila.

33

MIHAELOVO VRIJEME
Mihaelu se Pavao nije sviao. Moda je i bio zgodan, ali to je sve. Kad je Mihael gledao
njegova pleata ramena, snane noge u jahaim hlaama i bljetavim visokim izmama,
osjeao se jadno star i zgren kao osuena jabuka.
Pavao je sada vrlo esto dolazio k njima. Sjedao je za stol i prebacivao nogu preko noge.
Kuja Laika njukala je podvinutog repa njegove izglancane izme visokih sara od psee koe.
Priao je o zaradama na drvetu, koje ostvaruje skupa s Kozienickim, o koli za lijenike
pomonike, u koju se upisao, o svojim velikim planovima za budunost. Gledao je u
Genowefu i itavo se vrijeme osmjehivao. Vidjeli su mu se ravni bijeli zubi. Genowefa je bila
oduevljena. Pavao joj je donosio sitne darove. S rumenilom na licu stavljala je cvijee u
vazu, ukala celofanom bombonijera.
Kako su ene naivne, mislio je Mihael.
Imao je dojam kako je njegova Misa, kao stvar, upisana u ivotne, ambiciozne planove
Pavla Boskoga. S jasnom raunicom: bila je jedina ki, praktino jedinica, jer se Izidor nije
raunao. Imat e lijepu dotu, iz imune je obitelji, drukija je, elegantna, lijepo odjevena,
njena.
Mihael je kao usput ponekad pred enom i kerkom spominjao staroga Boskog, koji je u
ivotu izgovorio sto, moda dvjesta rijei i sve svoje vrijeme presjedio na krovu palae, te
Pavlove sestre, neuspjele i rune.
Stari Boski je estit ovjek govorila je Genowefa.
Pa to, ne moe se biti odgovornim za brau i sestre dodavala je Misa i znaajno
gledala Izidora. U svakoj je obitelji netko takav.
Mihael se pretvarao kako ita novine dok je njegova dotjerana ki izlazila u nedjeljna
popodneva na plesove s Pavlom. itav sat se lickala pred zrcalom. Vidio je kako premazuje
obrve crnom majinom olovkom i kradimice delikatno minka usne. Vidio je kako stojei
boimice pred zrcalom provjerava uinak grudnjaka, kako se prska iza uha svojim prvim
parfemom od ljubica to ga je iskamila za sedamnaesti roendan. Nije se odzivao dok su
Genowefa i Izidor gledali za njom kroz prozor.
Pavao mi je spominjao brak. Kae, kako bi je ve htio zaprositi rekla je jedne
takve nedjelje Genowefa.
Mihael je nije ak htio sasluati do konca.
Ne. Jo je premlada. Dajmo je u Kielca, u bolju kolu od te u Taszowu.
Ali ona uope ne eli uiti. eli se udati. Zar ti to ne vidi?
Mihael je vrtio glavom.
Ne, ne, ne. Jo je prerano. to e joj mu i djeca, neka uiva u ivotu... Gdje e
stanovati? Gdje e Pavao raditi? Pa on jo ide u kolu. Ne, treba jo ekati.
to ima ekati? Da doeka udaju na brzinu, na silu?
Tada je Mihael izmislio kuu. Sagradit e keri veliku, udobnu kuu na dobroj zemlji.
Oko nje posaditi vonjak, izgraditi podrum i vrt. Takvu kuu da Misa ne mora odlaziti, da bi u
njoj mogli ivjeti svi skupa. U njoj e biti dostatan broj soba za sve, a prozori e gledati na sve
etiri strane svijeta. Bit e to kua s kamenim temeljima i zidovima od prave cigle koja e
izvana biti obloena najboljim drvom. I imat e prizemlje i kat, i tavan, i podrum, i ostakljenu
verandu, i balkon za Misu, kako bi s njega mogla na Tijelovo promatrati procesiju koja se
kree poljima. U toj e kui Misa moi imati puno djece. Bit e tu i slukinja, jer Misa mora
imati poslugu.
Sljedeeg je dana ranije dorukovao i obilazio Pravijek traei mjesto za kuu.
Razmiljao je o Gorki. Mislio je o panjacima uz Bijelku. itavim je putem kalkulirao kako e
gradnja takve kue potrajati najmanje tri godine i kako e bar za toliko vremena odgoditi
Misin brak.

34

FLORENTYNKINO VRIJEME
Na Veliku subotu zaputila se Florentynka s jednim od svojih pasa u crkvu posvetiti jelo.
U korpu je stavila staklenku mlijeka, koje je hranilo nju i njezine pse, jer je samo to imala u
kui. Staklenku je prekrila svjeim hrenovim listovima i zimzelenom.
U Jeszkotlama korpe s hranom za blagoslov postavljaju se na boni oltar Majke Boje
Jeszkotlowske. ena se duna brinuti za jelo kako njegovim pripremanjem tako i
blagoslovom. Bog-mukarac ima vanijeg posla na glavi: ratovi, kataklizme, osvajanja, daleke
ekspedicije... ene se bave jelom.
Ljudi su dakle donosili koare pod boni oltar Majke Boje Jeszkotlowske i u klupama
ekali da doe sveenik sa kropilicom. Svatko je sjedio podalje od drugoga, u tiini, jer je
crkva na Veliku subotu tamnaigluha kao peina, kao betonsko protuzrano sklonite, kao grob
ubijenog Sina Bojeg.
Florentynka je prila bonom oltaru sa svojim psom, kojem je bilo ime Koziol. Postavila
je svoju korpu meu ostale korpe. U ostalim su bili kobasice, kola, hren s vrhnjem, arena
jaja i bijeli lijepo ispeeni kruh. Ah, kako je gladna bila Florentynka, kako je bio gladan njezin
pas.
Florentynka je pogledala sliku Majke Boje Jeszkotlowske i na njezinu glatku licu
ugledala osmijeh. Koziol je ponjuio neiju korpu i iz nje izvukao komad kobasice.
Ti tu visi, dobra Gospe, i osmjehuje se, a psi ti darove pojedoe rekla je
Florentynka poluglasno. ovjeku je katkad teko razumjeti psa. Ti, dobra Gospe, sigurno
jednako razumije ivotinju i ovjeka. Sigurno zna ak i mjeseeve misli...
Florentynka je uzdahnula.
Idem se pomoliti tvome muu, a ti mi pripazi psa.
Privezala je psa za ogradu ispred udotvorne slike, meu korpama, koje su bile prekrivene
konanim ubrusima.
Odmah u se vratiti.
Pronala je mjesto u prvom redu meu dotjeranim enama iz Jeszkotla. Odmakle su se
malo od nje i sporazumno se pogledale.
Meutim do bonog oltara Majke Boje Jeszkotlowske doao je sakristijan, ija je
dunost bila odravati red u crkvi. Najprije je zamijetio nekakvo komeanje, ali njegove oi
nisu odmah mogle povezati u cjelinu ono to su vidjele. Kad je shvatio da je taj veliki gnusni i
ugavi pas rovao trenutak prije po korpama s jelom za blagoslov, obuzeo ga je gnjev, a u lice
mu je udarila krv. Potresen tim svetogrem, prihvatio se istjerivanja bezone ivotinje.
Zgrabio je uzicu i, od uasa, drhtavim rukama razvezivao uzao. I tada je od slike dopro do
njega tihi enski glas:
Ostavi tog psa! uvam ga Florentynki iz Pravijeka.

VRIJEME KUE
Temelji su iskopani u obliku idealnog kvadrata. Njezine strane odgovarale su etrima
stranama svijeta.
Mihael, Pavao Boski i radnici podizali su najprije kamene zidove to su bili temeljni
zidovi a onda su podizali drvene grede.
Kad su zatvorili svod podruma, poeli su to mjesto nazivati kua, ali tek kad su nainili
krov i ovjenali ga zelenom granom, dobrano je postalo kuom. Kua naime postaje onda
kada njezini zidovi u sebe zatvore komad prostora. I taj zatvoreni prostor jest dua kue.
Kuu su gradili dvije godine. Zelenu granu na krov zatakli su u ljeto trideset este godine.
Pred kuom su se fotografirali.
Kua je imala podrume. Najednom su bila dva prozora i on je trebao biti suteren i ljetna
kuhinja ujedno. Na sljedeem je bio jedan prozor odredili su ga za spremnicu, praonicu i za
uvanje krumpira. Na treem nije bilo prozora uope tu je trebalo biti skrovite za svaki
sluaj. Mihael je zapovjedio pod tim treim iskopati jo jedan, etvrti podrumi, malen i

35

hladan za led i tko zna to.

Prizemlje je bilo visoko, na kamenoj podzidi. U prizemlje se penjalo stubitem s drvenom
balustradom. Bila su dva ulaza. Jedan od ceste, kroz verandu, izravno do velikog predsoblja iz
kojeg se ulazilo u sobe. Drugi ulaz vodio je preko trijema u kuhinju. Kuhinja je imala veliki
prozor, a pod suprotnim zidom stajala je kuhinjska pe od plavih kaljevih ploica, koje je u
Taszowu izabrala Misa. Pe je zavravala mjedenim okovom i vjealicama.
Kuhinja je imala troja vrata: prema najveoj sobi, prema podstubitu i prema sobici.
Prizemlje je bilo kruni prostor. Kad bi se pootvarala sva vrata, moglo bi se ii ukrug.
Iz predsoblja je stubite vodilo na kat, gdje su etiri sljedee sobe ekale zavretak.
Nad tim svim bio je jo jedan prostorni dio potkrovlje. Na njeg se ilo uskim, drvenim
stubama. Potkrovlje je oaralo malog Izidora, jer je imalo prozore na etiri strane svijeta.
Kua je izvana bila obloena daskama poslaganim kao riblje krljuti. To je bila zamisao
starog Boskog. Stari Boski postavio je takoer krov, isto tako lijep kao i krov palae. Ispred
kue rastao je jorgovan. Rastao je tu i onda kada kue jo nije bilo. Sad se odraavao u
prozorskim staklima. Pod jorgovan je postavljena klupica. Pod jorgovanom su zastajali ljudi
iz Pravijeka i divili se kui. Nitko u okolici nije podigao tako lijepu kuu. Na konju je dojahao
i sam vlastelin Popielski i potapao Pavla Boskog po pleima. Pavao ga je pozvao na svadbu.
U nedjelju je Mihael otiao po veleasnog upnika da blagoslovi dom. Sveenik je stajao
na verandi i razgledao pun priznanja.
Lijepu si kuu sagradio keri rekao je Mihaelu.
Pavao je slegnuo ramenima.
Na kraju poeli su donositi pokustvo. Veinu toga napravio je stari Boski, ali bilo je i
onog koje je kolima dovezeno iz Kielca. Na primjer velika stojea ura, sobni kredenc i okrugli
hrastovi stol izrezbarenih nogu.
Misine su se oi rastuile kada bi pogledala okruenje doma. Ravna, siva zemlja
pokrivena suhom travom, kakva raste na parlozima. Stoga je Mihael nakupovao Misi sadnice.
I tijekom jednog dana posadio oko kue ono to e jednom biti vonjak. Jabuke, kruke,
ljive, orasi. U samom sreditu tog vonjaka posadio je blizanke jabuke, drvo koje raa
plodovima kakvi su Evu doveli u napast.

VRIJEME PAPUGOWE
Stasia Boska ostala je sama s ocem poslije majine smrti, jer su se sestre poudale, a Pavao
se oenio Misom.
Teak je bio ivot sa starim Boskim. Uvijek je bio nezadovoljan i nagao. Dogaalo se da
bi je udario neim tekim, ako bi zakasnila s objedom. Stasia bi tada pobjegla u ribizi, unula
u grmlju i plakala. Trudila se tiho plakati kako jo vie ne bi rasrdila oca.
Kada je Boski od sina doznao da je Mihael Niebieski kupio zemlju na kojoj e keri
podignuti kuu, nije mogao spavati. Nekoliko dana poslije ieprkao je svu svoju uteevinu i
takoer kupio zemlju odmah uz Mihaelovu. Odluio je tu podignuti kuu Stasji. Dugo je o
tome razmiljao uei na krovu palae. Zato Mihael Niebieski moe podignuti kuu keri,
a ja, Boski, ne mogu? razmiljao je. Zato i ja ne bih mogao sagraditi kuu?
I Boski je poeo graditi kuu.
Oznaio je tapom pravokutnik na zemlji i sljedeeg dana poeo kopati temelje. Vlastelin
Popielski dao mu je odmor. Bio je to prvi odmor u ivotu Boskog. Potom je Boski poeo iz
okolice dovlaiti vee i manje kamenje, bijele komadie vapnenih stijena koje je slagao
izravno u iskopane rupe. Trajalo je to itav mjesec. Boskom je dolazio Pavao i zdvajao nad
iskopanim rupama.
to to radi? Odakle e smoi novac? Ne budi smijean i ne gradi mi tu pod nosom
nekakav kokoinjac.
Ve ti je udarilo u glavu? Gradim dom tvojoj sestri.
Pavao je znao kako nema naina razuvjeriti oca, pa mu je na koncu kolima dovezao
dasku.
Sad su kue rasle gotovo usporedno. Jedna je bila velika i skladna, velikih prozora i

36

prostranih soba. Druga malena, prilegla uz zemlju, zgrbljena, malih prozora. Jedna je stajala
na otvorenom prostoru, sa umom i Rijekom u pozadini. Druga uklinjena izmeu Progona i
puta koji vodi k Woli, skrivena u ribizlu i divljem jorgovanu.
Dok je otac bio zaokupljen gradnjom kue, Stasia je imala vie mira. Do podne je morala
nahraniti stoku, a onda se laala pripremanja objeda. Najprije je ila u polje i iz pjeskovite
zemlje kopala krumpire. Sanjarila je kako moe pronai blago pod grmljem, u krpe zamotano
drago kamenje ili krinjicu s dolarima. Kada je poslije gulila sitne krumpire, zamiljala je da
je nadri-lijenica, a krumpiri su bolesni ljudi koji joj dolaze, a ona s njih skida bolesti i isti
njihova tijela od svih prljavtina. Potom je oguljene krumpire istresala u vrelu vodu i umiljala
kako vari eliksir ljepote i kad ga popije, njezin e se ivot zauvijek promijeniti. Ugledat e je
na Progonu kakav lijenik ili odvjetnik iz Kielca, obasut e je darovima i zavoljeti kao
kraljevnu.
Zbog toga je pripravljanje objeda trajalo tako dugo.
Umiljanje je u biti stvaranje, ono je most pomirbe izmeu materije i duha. A posebice
kada se to ini esto i intenzivno. Tada se slika pretvara u kapi materije i ulijeva u tokove
ivota. Katkada se putem poneto u njemu izoblii i mijenja. Sve se ljudske tenje dakle, ako
su dostatno snane, ispunjavaju. Ne uvijek do konca, onako kako se to oekivalo.
Jedanput, kada je Stasija prolijevala pred kuom prljavu vodu, ugledala je nepoznatog
mukarca. I bilo je posve onako kao u njezinu matanju. Pristupio joj je i upitao koji je put za
Kielca, a ona mu odgovorila. Nekoliko sati poslije vraao se i ponovno susreo Stasiu, ovaj put
s nosilima ma ramenima, pomogao joj je i dulje popriao. Istina, nije bio odvjetnik niti
lijenik, nego potanski radnik koji je radio na postavljanju telefonske veze izmeu Kielca i
Taszowa. Stasji se uinio veselim i samouvjerenim. A to je bilo zauujue, svidio se starom
Boskom. Doljak se prezivao Papuga.
Od toga dana Stasjin je ivot potekao drukije. Odlazila je u Jeszkotla i obavljala
kupovinu kod Szenbertovih, a svi su vidjeli kako je Papuga vozi fijakerom. U jesen trideset
sedme godine Stasia je zatrudnjela, a na Boi su se vjenali. Postala je Papugowa. Skromna
svadbena sveanost obavljena je u jedinoj izbi svjee dovrene kuice. Drugog dana stari
Boski poprijeko izbe postavio je drvenu pregradu i tako kuu podijelio napol.
U ljeto Stasia je rodila sina. Telefonske veze nale su se daleko iza granica Pravijeka.
Papuga se pojavljivao samo nedjeljom, bio je umoran i zahtijevan. ivcirale su ga enine
njenosti i ljutio se to tako dugo treba ekati na objed. Potom je dolazio samo svake druge
nedjelje, a na Sve Svete uope se nije pojavio. Rekao je da je morao otii roditeljima na grob,
i Stasia mu je vjerovala.
Kad je, ekajui ga s badnjom veerom, ugledala svoj odraz u staklu, to ga je no
pretvorila u ogledalo, shvatila je da je Papuga otiao zauvijek.

VRIJEME MISINA ANELA

Kada je Misa rodila svoje prvo dijete, aneo joj je pokazao Jeruzalem.
Misa je leala na krevetu u spavaonici, u bijeloj posteljini, u zapahu luinom izribanog
poda, odvojena od sunca ljubiastim ripsovim zastorima. Tu su bili lijenik iz Jeszkotla i
primalja, i Genowefa, i Pavao, koji je neprestano sterilizirao sve predmete, i aneo kojeg nitko
nije mogao vidjeti.
Misi se sve brkalo u glavi. Bila je izmuena. Bolovi su pristizali naglo i nije mogla s
njima izii nakraj. Zapadala je u san, polusan, matanja u zbilji. inilo joj se da je majuna
kao zrno kave i da upada u otvor mlinca velikog kao palaa. Pada u crnu eljust i dospijeva
meu zupce mlijueg stroja. Boli. Njezino se tijelo pretvara u prah.
Aneo je vidio Misine misli i suosjeao s njezinim tijelom, premda nije razumio na emu
se u biti temelji bol. Stoga je na jedan trenutak odnio Misinu duu nekamo posve drugdje.
Pokazao joj Jeruzalem.
Misa je ugledala goleme valovite prostore ukasto-sive pustinje koji su se doimali kao da
su u pokretu. U tom moru pijeska, u blagoj udolini, leao je grad. Bio je okrugao. Opasivale
su ga zidine u kojima su bila etvora vrata. Prva vrata bila su Mlijena, druga Medena, trea

37

Vinska, a etvrta Maslinova. Od svakih vrata prema sreditu je vodio jedan put. Prvim su
tjerani volovi, drugim su voeni lavovi, treim noeni sokolovi, a etvrtim su ili ljudi. Misa
se nala u sreditu grada, gdje je na poploanom trgu stajao Spasiteljev dom. Zaustavila se
pred njegovim vratima.
Netko je pokucao iznutra i zauena je Misa upitala: Tko je? To sam ja, odgovorio je
glas. Izii, odvratila je. Tada joj je priao Isus Krist i privio je na prsa. Misa je osjetila miris
platna u koje je bio odjeven. Pripila se uz lanenu koulju i osjetila kako je vrlo ljubljena. Volio
ju je Isus Krist i cijeli svijet.
Ali je tu Misin aneo, koji je neprestano na sve pazio, uzeo nju iz ruku Isusa Krista i
bacio je natrag u tijelo koje raa. Misa je uzdahnula i rodila sina.

KOSKNO VRIJEME
Za vrijeme prvoga jesenskog utapa Koska je kopala korijenje ljekovitih trava
sapunike, gaveza, korijandera, cikorije i crnog sljeza. Mnogo ih je raslo oko jezera u
Pravijeku. Koska je sa sobom uzimala ker i obje su nou ile kroz umu i selo.
Jedanput kad su ili Breuljkom hrutova, ugledale su pogrbljenu ensku priliku okruenu
psima. Srebrnkasta mjeseina obasjavala im je vrak glava.
Koska je skrenula prema eni, vukui Rutu za sobom. Dola je do starice. Psi su
uznemireno reali.
Florentynko oglasila se tiho Koska.
ena se okrenula licem. Oi su joj bile izblijedjele, kao da su isprane. Lice joj je
podsjealo na sasuenu jabuku. Na mravim leima leala joj je tanka sijeda pletenica.
Sjele su na zemlju pored starice. Gledale su, kao i ona, u veliku, okruglu i
samozadovoljnu mjeseevu njuku.
Uzeo mi djecu, omamio mua, a sad mi je pomijeao osjetila pojadala se
Florentynka.
Koska je teko uzdahnula i pogledala u mjeseevo lice.
Iznenada je zavijao jedan od pasa.
Sanjala sam san oglasila se Koska. Na moje prozore pokucao je mjesec i rekao:
Nema majku, Koska, a tvoja kerkica nema baku, je li tako? Da, odgovorila sam. A on
na to: U selu ivi dobra samotna ena kojoj sam nekada uinio naao, vie se i ne sjeam
zbog ega. Ona nema ni djece niti unuadi. Idi k njoj i reci joj neka mi oprosti. Ja sam ve star
i nerazuman. Tako je rekao. I jo dodao: Nai e je na Gori. Tamo me proklinje kada se
svakog mjeseca pokazujem svijetu u svoj svojoj punoi. Tada sam ga upitala: Zbog ega
eli da ti oprosti? to e ti oprost nekakvog ovjeka? A on mi na to odgovori: Jer ljudske
patnje ruju tamne bore na mom licu. Ponekad se gasim zbog ljudskog bola. Tako mi je rekao,
pa sam dola ovamo.
Florentynka je pronicljivo pogledala u Koskine oi.
Je li to istina?
Istina. Gola istina.
Htio je da mu oprostim?
Da.
I da bi ti bila moja ki, a ona unuica?
Tako mi je rekao.
Florentynka je podigla lice prema nebu i u njezinim je blijedim oima neto bljesnulo.
Bakice, kako je ime tom velikom psu? upitala je mala Ruta.
Florentynka je zamirila.
Koziol.
Koziol?
Da. Pomiluj ga.
Ruta je oprezno ispruila ruku i poloila je na pseu glavu.
To je moj roak. Vrlo je mudar reklaje Florentynka i Koska je zamijetila kako niz
njezino izborano lice teku suze..

38

 Mjesec je samo suneva maska. Stavlja je kada nou polazi uvati svijet. Mjesec ima
loe pamenje, ne pamti to je bilo mjesec ranije. Sve mu se brka. Oprosti mu, Florentynko.
Florentynka je duboko uzdahnula.
Opratam mu. I on i ja smo stari, to se imamo svaati rekla je tiho. Opratam
ti, stara budalo! kriknula je prema nebu.
Koska je prasnula u smijeh i smijala se sve glasnije, tako da su iz sna probueni psi
poskakali na noge. Zasmijala se i Florentynka. Ustala i podigla rairene ruke prema nebu.
Opratam ti, mjesece. Opratam ti sve zlo koje si mi nanio! povikala je jakim
prodornim glasom.
Naglo, ni odovud, ni odonud, iznad Crne podigao se vjetri i razvijao sijede stariine
vlasi. U jednoj kui upalilo se svjetlo i neki je muki glas povikao:
Umukni, eno! Hoemo spavati.
Pa spavajte, spavajte do smrti! doviknula mu je Koska preko ramena. Zato se
trebalo raati da bi se sad spavalo?

RUTINO VRIJEME
Ne idi u selo, jer e tamo imati problema govorila je Koska keri. Ponekad
mislim kako su svi oni tamo pijani tako tromi i spori. ivnu samo onda kada se dogaa
neto zlo.
Ali Rutu je privlaio Pravijek. Tamo je bio mlin i mlinar s mlinaricom, bili su siromani
najamnici, bio je Cherubin, koji je klijetima vadio zube. Trkarala djeca takva ista kao i ona.
Barem su tako izgledala. I bile su kue sa zelenim prozorskim kapcima, i na plotovima se
suila rubenina, koja je bila najbjelja stvar u Rutinu svijetu.
Kada je s majkom ila selom, Ruta je osjeala kako ih svi promatraju. ene su zaklanjale
oi od sunca, a mukarci kriomice pljuvali. Majka se na to nije obazirala, ali Ruta se bojala tih
pogleda. Trudila se ii to blie uz majku i snano stiskala njezin veliki dlan.
Uveer, ljeti, kada bi zli ljudi ve sjedili u svojim domovima i bili zaokupljeni svojim
poslom, Ruta se voljela primaknuti pod selo i gledati sive gromade kua i svijetli dim iz
dimnjaka. Potom, kad je malo poodrasla, osmjelila se toliko da je prilazila pod same prozore i
zavirivala unutra. U Serafinovih je uvijek bilo male djece koja su puzala po podu. Ruta ih je
mogla promatrati satima, gledati kako se zaustavljaju nad komadiem drveta, kuaju ga
jezikom i obru u punanim apicama. Kako u njukice trpaju razne predmete i sisaju ih, kao
da je to bio eer, ili puzaju pod stol i u udu dugo razgledaju drveno nebo stola.
Na koncu ljudi su svoju djecu polagali spavati i tada je Ruta promatrala stvari koje su
gomilali: zdjele, lonce, lice i vilice, zastore, svete slike, satove, izvezene krpe na zidovima,
cvijee u loncima, ramove sa slikama, votana slikovita platna na stolovima, prekrivae na
krevetima, korpe, sve te sitne predmete koji ine da ljudski domovi bivaju neponovljivi.
Poznavala je sve predmete u selu i znala kome pripadaju. Mreaste, bijele zastore imala je
samo Florentynka. Malakovi su imali kompletan pribor za jelo presvuen niklom. Mlada
Cherubinova izraivala je lijepe jastuke kukicom. Kod Serafinovih je visjela golema Isusova
slika, kako propovijeda iz brodice. Zelene prekrivae s ruama imali su samo Boski, a onda,
kad je njihova kua pod umom bila gotova, poeli su u nju dovoziti pravo blago.
Ruti se sviala ta kua. Bila je najvea i najljepa. Imala je strm krov s gromobranom i
prozore na krovu, imala je pravi balkon i ostakljenu verandu, bio je takoer i drugi, kuhinjski
ulaz. Ruta je uredila sebi sjedite u velikom jorgovanu, odakle je uveer promatrala dom
Boskih. Vidjela je kako je razmotavan novi veliki sag u najveoj sobi, prelijep, kao presvlaka
jesenske ume. Sjedila je u jorgovanu, kad je unoena velika stojea ura, ije je srce dindalo u
jednu i drugu stranu, odmjeravajui vrijeme. Ura je dakle morala biti ivo bie kad se
pokretala sama od sebe. Vidjela je igrake malog djeaia, prvog Misina sinia, a onda
zipku, koja je kupljena za sljedee dijete.
I tek kada je upoznala svaku stvar, svaki i najmanji predmet u novom domu Boskih,
svrnla je pozornost na djeaka svoje dobi. Jorgovan je bio nizak i nije mogla vidjeti to radi
djeak u svojoj sobi u potkrovlju. Znala je da je to Izidor i da nije kao i ostala djeca. Nije

39

znala je li to dobro ili zlo. Imao je veliku glavu i otvorena usta iz kojih se cijedila slina na
bradu. Bio je visok i mrav kao trska u jezeru.
Jedne veeri Izidor je uhvatio Rutu za nogu dok je sjedila u jorgovanu. Otrgla mu se i
pobjegla. Ali poslije nekoliko dana opet je dola, a on ju je ekao. Nainila mu je mjesto
pokraj sebe meu granjem. Sjedili su tamo cijelu veer i nisu izustili niti rijei. Izidor je
gledao kako ivi njegov novi dom. Gledao je ljude koji miu ustima, ali se ne uje to govore.
Vidio je njihova kaotina tumaranja iz sobe u sobu, i u kuhinju, i u smonicu. Vidio je
bezglasni Antoev pla.
Ruti i Izidoru sviala se zajednika utnja na drvetu.
Sada su se poeli susretati svakodnevno. Nestajali su s ljudskih oiju. Kroz rupu u plotu
provlaili su se na Malakovo imanje i wolskim putem ili prema umi. Ruta je brala biljke uz
put: rogaie, bijelu lobodu, lobodiku, kiselicu. Podnosila ih Izidoru pod nos da ih pomirie.
To se moe jesti. I to se moe jesti. To se takoer moe jesti.
S puta su promatrali Crnu blistavu raspuklinu posred zelene doline. Potom su prolazili
pokraj tamnog rasadnika rujnica, odakle se irio miris gljiva, i ulazili u umu.
Ne ulazimo preduboko prosvjedovao je u poetku Izidor, ali se poslije posve
prepustio Ruti.
U umi je uvijek bilo toplo i mekano kao u aksamitom obloenoj kutijici, u kojoj je leala
Mihaelova medalja. Gdje god bi se leglo, umska podloga zasuta iglicama lagano bi se
ugibala i stvarala tijelu idealno udubljenje. Iznad je bilo nebo u koje su se zabadali vrhovi
borova. Mirisalo je.
Ruta je imala puno ideja. Igrali su se skrivaa i pronalaenja, oponaanja drvea, gonje,
slaganja raznih oblika od tapia, sad malih kao dlan, as velikih kao dio ume. Ljeti bi
pronalazili itave poljane ute od lisiarki i promatrali razne vrste gljiva.
Ruta je vie voljela gljive nego biljke i ivotinje. Priala je kako se pravo kraljevstvo
gljiva krije pod zemljom, tamo kamo nikada ne dopire sunce. Govorila je da na povrinu
zemlje izbijaju samo gljive osuene na smrt ili one koje su za kaznu prognane iz kraljevstva.
Tu umiru od sunca, ljudske ruke ili zgnjeene ivotinjskim nogama. Istinska podzemna gljiva
je besmrtna.
U jesen su Rutine oi postajale ute i pronicljive kao u ptice. Ruta je polazila u lov na
gljive. Govorila je jo manje nego obino. Izidoru se inila odsutnom. Znala je na kojim
mjestima gljivite izbija na povrinu, kada na svijet isputa svoje krakove. Kad bi pronala
vrganj ili opekastog djeda, sputala se uz njih na zemlju i dugo ih promatrala prije nego bi ih
dopustila ubrati. Ali Ruta je najvie voljela muhare. Znala je sve njihove omiljene proplanke.
Najvie muhara bilo je u brezovoj umici s druge strane Progona. Te godine, kada se Boja
prisutnost posebice osjeala u Pravijeku, muhare su se pojavile jo poetkom srpnja i
obrastale brezove proplanke crvenim klobucima. Ruta je skakutala izmeu njih, ali tako da ih
ne uniti. Potom se sputala izmeu njih i zavirivala im pod crvene haljinice.
Pazi, otrovne su upozoravao je Izidor, ali se Ruta smijala.
Pokazivala je Izidoru razne muhare, ne samo crvene: bijele, zelenkaste ili takve koje su
oponaale ine gljive, na primjer peurke.
Moja ih mama jede.
Lae, smrtonosne su bunio se Izidor.
Mojoj mami ne kode. Ja u ih takoer jednom moi jesti.
Dobro, dobro. uvaj se tih bijelih. Te su najgore.
Rutina hrabrost doimala se Izidora. Nije mu bilo dosta samo promatranje gljiva. Htio je o
njima neto i znati. Pronaao je u Misinoj kuharici itavo poglavlje posveeno gljivama. Na
jednoj su strani tamo bile narisane jestive, a na drugoj otrovne gljive. Sljedei put pod
demperom je donio knjigu u umu i pokazao je Ruti. Nije vjerovala.
Proitaj to je tu napisano pokazala je prstom tekst ispod muhare.
Amanita muscaria. Crvena muhara.
Kako zna da je to tu napisano?
Povezujem slova.
Koje je ovo slovo?

40

A.
A? I nita vie? Samo a?
Ovo je em.
Em.
A ovo, kao polovica em, to je en.
Naui me itati, Izek.
I Izidor je uio Rutu itati. Najprije iz Misine kuharice, a potom je donio stari kalendar.
Ruta je brzo uila, ali joj je brzo i dosaivalo. Do jeseni Izidor je Rutu nauio sve to je i sam
znao.
Jedanput, kada ju je ekao na gljivitu rujnica i prelistavao kalendar, na bijele stranice
pala je velika sjena. Izidor je podigao glavu i prenerazio se. Iza Rute je stajala njezina majka.
Bila je bosa i velika.
Ne boj se mene. Vrlo dobro te poznajem rekla je.
Izidor nita nije izustio.
Ti si pametan djeak. Klekla je ispred njega i dodirnula njegovu glavu. Ima
dobro srce. Daleko e stii na svojim putovanjima.
Sigurnim pokretom privukla ga je sebi i privila na prsa. Izidora je obuzela obamrlost ili
strah, prestao je misliti, kao da je zaspao.
Potom je Rutina majka otila. Ruta je kopkala zemlju tapiem.
Ona te voli. Uvijek pita za tebe.
Pita za mene?
Ti ni ne zna kako je ona jaka. Podie veliko kamenje.
Nijedna enska ne moe biti jaa od mukarca. Izidor se ve pribrao.
Ona zna sve tajne.
Da je takva, kao to govori, ne biste stanovale u razruenoj kolibi u umi, nego u
Jeszkotlima uz trg. Ila bi u postolama i haljini, imala bi klobuk i prstenove. Tada bi uistinu
bila vana.
Ruta je spustila glavu.
Neto u ti pokazati, premda je to tajna.
Poli su iza Wydymacza, minuli mladu hrastovu umicu i ili kroz mladi brezik. Izidor
nikad prije tu nije bio. Morali su biti vrlo daleko od kue.
Ruta se iznenada zaustavila.
To je tu.
Izidor se iznenaeno osvrnuo. Oko njih su rasle breze. Vjetar je ukao njihovim tankim
liem.
Ovdje je granica Pravijeka rekla je Ruta i ispruila ruku ispred sebe.
Izidor nije razumio.
Tu zavrava Pravijek, dalje niega nema.
Kako to nema? A Wola, a Taszow, a Kielca? Tu negdje mora biti cesta za Kielca.
Ne postoje nikakva Kielca, a Wola i Taszow pripadaju Pravijeku. Ovdje sve zavrava.
Izidor se nasmijao i zavrtio na peti.
Kakve gluposti ti pria? Pa neki ljudi idu u Kielca. Moj je otac iao u Kielca. Misino
pokustvo su dovezli iz Kielca. Pavao je bio u Kielcima. Moj je otac bio u Rusiji.
Svima se njima to samo tako inilo. Kreu na put, stiu do granice i tu se okamene.
Vjerojatno sanjaju da idu dalje, da postoje Kielca i Rusija. Mama mi je jedanput pokazala
takve okamenjene ljude. Stoje na cesti za Kielca. Nepokretni su, oi su im otvorene i strano
izgledaju. Kao da su mrtvi. Potom, nakon nekog vremena, bude se i vraaju, a svoje sne dre
uspomenama. Tako to sve izgleda.
Sad u ti ja neto pokazati! viknuo je Izidor.
Povukao se nekoliko koraka i poeo trati u smjeru mjesta gdje je prema Rutinu miljenju
bila granica. Potom je naglo zastao. Sam nije znao zato. Neto tu nije bilo u redu. Ispruio je
ruke ispred sebe i jagodice na prstima su nestale.
Izidoru se uinilo da se raspuknuo iznutra na dva razliita djeaka. Jedan od njih stajao je
ispruenih ruku, kojima su jasno nedostajali vrci prstiju. Dugi djeak bio je pored njega i nije

41

vidio prvog djeaka, a jo manje nedostatak prstiju. Izidor je bio dva djeaka istodobno.
Izidore rekla je Ruta. Vraajmo se.
Prenuo se i gurnuo ruke u depove. Njegova je dvostrukost polako nestala. Krenuli su
natrag.
Ta granica ide odmah iza Taszowa, iza Wole i iza obrisa Kotuszowa. Ali nitko tono
ne zna. Ta granica zna izbaciti gotove ljude, a nama se ini kako oni odnekud dolaze. Najvie
me zaprepauje to se ne moe odavde izii. Kao da sjedimo u loncu.
Izidor se nije oglasio cijelim putem. Tek kad su izili na Progon, rekao je:
Moda bi trebalo spakirati torbu, uzeti jelo i krenuti du granice, pretraiti je. Moda
je negdje rupa.
Ruta je preskoila mravinjak i okrenula prema umi.
Ne brini se, Izek. to e nam neki drugi svjetovi?
Izidor je vidio kako joj je haljinica zaleprala izmeu drvea, a onda je djevojica nestala.

BOJE VRIJEME
udno je to se izvanvremenski Bog pojavljuje u vremenu i njegovim promjenama. Ako
se ne zna gdje je Bog a ljudi ponekad postavljaju takva pitanja treba pogledati na sve
to to se mijenja i pokree, to se ne moe smjestiti u formu, to treperi i nestaje: na morsku
povrinu, na plesove sunane krune, na potrese zemlje, na plutanje kontinenata, na topljenje
snijega i putove ledenjaka, na rijeke koje teku k moru, na klijanje sjemena, na vjetar koji ruje
planine, na razvoj ploda u majinoj utrobi, na bore oko oiju, na raspadanje tijela u grobu, na
dozrijevanje vina, na gljive to rastu poslije kie.
Bog je u svakom procesu. Bog pulsira u promjenama. Jedanput ga ima, jedanput ga je
manje, ali katkad ga uope nema. Ali Bog se objavljuje ak i tim to ga nema.
Ljudi koji su u biti i sami proces boje se tog to je nestalno i promjenljivo, stoga su
i izmislili neto to ne postoji nepromjenljivost, i ustvrdili da je to to je vjeno i
nepromjenljivo savreno. Nepromjenljivost su dakle pripisali Bogu. I na taj su nain
izgubili sposobnost pojmiti ga.
U ljeto trideset devete godine Bog je bio u svemu uokolo, pa su se dogaale stvari
neobine i rijetke.
Na poetku vremena Bog je stvorio sve mogue stvari, ali sam je Bogom nemoguih
stvari, onih koje se uope ne dogaaju, a ako se dogaaju, dogaaju se vrlo rijetko.
Bog se pokazao u borovnicama veliine ljiva, koje su dozrijevale odmah tu ispod
Koskine kue. Koska je ubrala onu najzreliju, rupcem prebrisala tamnoplavu koicu i u
njezinu odrazu ugledala ini svijet. Nebo je u njemu bilo tamno, gotovo crno, sunce prigueno i
daleko, ume su izgledale kao skupine golih kolaca zabijenih u zemlju, a zemlja, pijana i
nesigurna, bolesna od rupa. Ljudi su se s nje sklizavali u tamni bezdan. Koska je pojela tu
zlosretnu borovnicu i na jeziku osjetila trpki okus. Shvatila je kako mora osigurati zalihe za
zimu, vee nego bilo kad prije.
Sada je svakog jutra Koska u osvit izvlaila Rutu s leaja, skupa su odlazile u umu i iz
nje dovlaile itavo bogatstvo korpe gljiva, posude umskih jagoda i borovnica, mlade
ljenjake, utiku, raeljke, borovice, drijenke, crnu bazgu, gloginje i rakitne mace. Suile su to
po itave dane na suncu i hladu, i uznemirene promatrale svijetli li sunce isto kao i prije.
Bog je Kosku uznemirivao takoer i tjelesno. Bio je prisutan u njezinim prsima koje su
se iznenada i udom napunile mlijekom. Kad su ljudi to doznali, kradomice su dolazili Koski
i pod bradavicu podmetali bolesne dijelove tijela, a ona ih je zaprskivala bijelim mlazom.
Mlijeko je izlijeilo upalu oiju mladom Krasnom, bradavice na dlanovima Franka Serafina,
Florentynkin ir, liaj idovskog djeteta iz Jeszkotla.
Svi izlijeeni poginuli su za vrijeme rata. Upravo se tako objavljuje Bog.

VRIJEME VLASTELINA POPIELSKOG

Vlastelinu Popielskom Bog se objavio kroz Igru, koju mu je dao mali rabin. Vlastelin je

42

puno puta kuao zapoeti Igru, ali mu je bilo teko razumjeti sve udnovate upute. Izvukao je
knjiicu i itao instrukcije, sve dok ih nije znao gotovo napamet. Da bi igra otpoela, trebalo
je izbaciti jedinicu, meutim vlastelin je svaki put izbacivao niticu. To je bilo suprotno
naelima vjerojatnoe i vlastelin je pomislio da je prevaren. udna osmostrana kocka mogla
je biti krivotvorena. Ali elei igrati poteno, morao je ekati do sljedeeg dana takva su
bila pravila Igre kako bi bacio ponovno. I ponovno mu nije uspjelo. To je trajalo itavo
proljee. Vlastelinova razbibriga prerasla je u nestrpljenje. Nemirnog ljeta trideset devete
godine konano se otvorila Jedinica i vlastelin Popielski je odahnuo. Igra je krenula.
Trebalo mu je sada puno slobodnog vremena i mira
Igra je bla apsorbirajua. Zahtijevala je koncentraciju ak i tijekom dana, kada nije
igrao. Uveer se zatvarao u knjinicu, rastvarao platno i u dlanovima dugo milovao
osmostranu kocku. Ili bi izvravao upute Igre. Ljutilo ga to gubi toliko vremena, ali nije
mogao prestati.
Bit e rat govorila je njegova ena.
U civiliziranom svijetu nema ratova odgovorio je.
U civiliziranom moda stvarno nema. Ali ovdje e biti rat. Pelski odlaze u Ameriku.
Na rije Amerika vlastelin Popielski nemirno se pokrenuo, ali vie nita nije imalo
takvo znaenje kao prije. Prije Igre.
U kolovozu vlastelin se odazvao novaenju, ali je osloboen s obzirom na zdravstveno
stanje. U rujnu su sluali radio, dok nije poeo govoriti njemaki. Vlastelinka je nou u
perivoju zakopavala srebrninu. Vlastelin je po itave noi sjedio nad Igrom.
Nisu se ak ni borili. Vratili se kui. Pavao Boski uope nije dobio oruje u ruke
plakala je vlastelinka.
Izgubili smo, Felikse.
Zamiljen, klimao je glavom.
Felikse, izgubili smo ovaj rat!
Ostavi me na miru rekao je i otiao u knjinicu.
Svakodnevno je Igra pred njim otkrivala neto novo, neto to nije znao, ni slutio. Kako je
to bilo mogue?
Jedan od prvih naputaka bio je san. Da bi preao u drugo polje, vlastelin je morao sanjati
da je pas. Kako je to udnovato, mislio je s nelagodom. Ali legao je u krevet i razmiljao o
psima, i da bi on sam mogao biti pas. U tim vizijama, prije nego bi zaspao, zamiljao je sebe
kao psa, ogara, koji traga za vodenim pticama i juri proplancima. Ali su njegovi snovi nou
inili to su htjeli. Teko je u njima bilo prestati biti ovjek. Stanovit napredak pojavio se
skupa sa snom o ribnjacima. Vlastelin Popielski sanjao je da je maslinasti aran. Plivao je u
zelenoj vodi, u kojoj je sunce bilo jedva razliveno svjetlo. Nije imao enu, nije imao palau,
nita mu nije pripadalo i nita ga se nije ticalo. To je bio lijep san.
Onog dana, kada su se Nijemci pojavili u njegovoj palai, vlastelin je konano pred sam
osvit sanjao da je pas. Juri trgom u Jeszkotlama i neto trai, sam ne zna to. Ispod
Szenbertove prodavaonice iskopao je nekakve ogriske, splaine i uslast ih pojeo. Privlai ga
vonj konjskog gnoja i ljudski izmet po grmlju. Svjea krv mirie kao ambrozija.
Vlastelin se probudio zauen. To je neracionalno, besmisleno, pomislio je, ali se
obradovao to e Igra moi dalje tei.
Nijemci su bili vrlo uljudni. Zapovjednik puka Gropius i jo jedan. Vlastelin je iziao pred
njih ispred kue. Trudio se sauvati distancu.
Razumijem vas, gospodine komentirao je njegovo kiselo lice asnik Gropius.
Na alost, stojimo tu pred vama kao osvajai, okupatori. Ipak smo civilizirani ljudi.
Htjeli su kupiti veliku koliinu drva. Vlastelin Popielski je obeao da e se pozabaviti
dostavom drva, ali u dubini due nije imao nakanu odustati od Igre. Na tom se itavi razgovor
okupatora s okupiranim zavrio. Vlastelin se vratio Igri. Radovao se to je ve bio pas i to se
sada moe pomaknuti na sljedee polje.
Sljedee noi vlastelin je sanjao da ita instrukcije Igre. Rijei su igrale pred njegovim
pospanim pogledom, jer taj vlastelinov dio, koji je sanjao, nije bio vjet itanju.
Drugi Svijet stvorio je mladi Bog. Jo nije imao iskustva i stoga je u tom svijetu sve

43

blijedo i neupeatljivo, a stvari se bre raspadaju u prah. Rat traje vjeno. Ljudi se raaju,
oajniki ljube i brzo umiru iznenadnom smru, koja je svugdje. A to im ivot zadaje vie
jada, to vie ele ivjeti.
Pravijek ne postoji. ak nije ni nastao, jer preko zemlje, gdje bi ga netko mogao
utemeljiti, neprestano nadiru s istoka na zapad horde izgladnjelih vojski. Nita nema imena.
Zemlja je izrovana bombama, obje rijeke, bolesne i izranjavane, valjaju zamuenu vodu i
teko ih je razlikovati. Kamenje se rasipa meu prstima gladne djece.
U tom svijetu Kain je na polju susreo Abela i rekao: Nema zakona ni suca! Nema
nadzemaljskih svjetova, nikakve nagrade za pravednike niti bilo kakve kazne za zloince.
Ovaj svijet nije stvorilo milosre, ne vlada njime suut. I zato je toboe tvoja rtva bila
primljena, a moja odbaena? to ima Bog od mrtvog janjeta? Abel je odgovorio: Moja je
prihvaena, jer ljubim Boga, tvoja je odbaena, jer ga mrzi. Takvi kao ti uope ne bi trebali
postojati. I Abel je ubio Kaina.

KURTOVO VRIJEME
Kurt je ugledao Pravijek s teretnjaka, kojim je dovoena vojska Wehrmachta. Kurtu se
Pravijek nije inio nimalo drukijim od ostalih stranih sela u tuoj, neprijateljskoj zemlji. Sela
se uope nisu previe razlikovala od onih koja je upoznao za vrijeme kolskih praznika.
Moda su imala ue ulice, ubonije kue, smijene drvene krive plotove i vapnom obijeljene
zidove. Kurt nije poznavao selo. Potjecao je iz velikog grada i eznuo za gradom. U gradu je
ostavio enu i kerku.
Nisu se ni pokuavali smjestiti po seoskim kuama. Rekvirirali su Cherubinov vonjak i
poeli podizati svoje drvene barake. U jednoj od njih trebala je biti kuhinja kojom je
zapovijedao Kurt. Satnik Gropius vozio bi ga terenskim automobilom do Jeszkotla i palae,
do Kotuszowa i okolnih sela. Kupovali su drvo, krave i jaja po cijenama koje su sami odredili
vrlo niskim, ili nisu ni plaali. Tada je Kurt vidio tu neprijateljsku, pokorenu zemlju
izbliza, stajao je s njom oi u oi. Vidio je koare jaja iznoene iz izbica, s tragovima kokojeg
izmeta na ukastim lupinama, i neljubazne, prijetee poglede seljanki. Vido je nezgrapne,
slabane krave i udio se njenosti kojom su ih njegovali. Vidio je kokoi kako eprkaju po
ubru, suene jabuke ispod streha, okrugle kruhove koji se peku jedanput mjeseno, bosu,
plavooku djecu, iji su ga piskutavi glasovi podsjeali na kerkicu. Ali sve je to bilo strano.
Moda zbog primitivnog, otrog jezika kojim su govorili, moda zbog tuinskih crta lica.
Katkada, kad bi satnik Gropisu uzdiui govorio kako itavu tu zemlju treba sravniti sa
zemljom i na tom mjestu sagraditi novi poredak, Kurtu se inilo da satnik ima pravo. Tu bi
bilo istije i ljepe. Ponekad bi ga opet obuzimala nepodnoljiva pomisao kako je duan vratiti
se kui i ostaviti na miru ta prostranstva pjeskovite zemlje, te ljude, krave i koare s jajima.
Nou je sanjao jasno, glatko enino tijelo i sve je u tom snu mirisalo po domau, sigurno,
posve drukije nego tu.
Gledaj, Kurt govorio je satnik Gropius, kada su se vozili po sljedee zalihe.
Gledaj koliko je tu radne snage, koliko prostranstvo, koliko zemlje. Gledaj, Kurt, te njihove
debele ruke. Mogle bi se sagraditi hidrocentrale na mjestu tih njihovih primitivnih mlinova,
razvui elektrinu mreu, izgraditi tvornice, a njih konano natjerati da rade. Pogledaj ih,
Kurt, uope nisu tako loi. Ja ak volim Slavene. Zna da ime te rase potjee od latinske rijei
sclavus sluga? To je narod kojemu je sluganstvo u krvi...
Kurt ga nije pozorno sluao. eznuo je za domom.
Uzimali su sve to bi im dolo pod ruke. Katkad, kad bi ulazio u izbu, Kurt je imao
dojam, da je upravo zavreno skrivanje hrane po zakucima. Tada bi satnik Gropius potezao
samokres i bijesno vritao:
Konfiskacija za potrebe Wehrmachta!
Kurt se u takvim trenucima osjeao kao razbojnik.
Uveer bi se molio: Da ne moram ii dalje na istok. Da tu mogu ostati, a onda se istim
putem vratiti kui. Da se rat svri.
Kurt se polako privikavao na tu stranu zemlju. Znao je manje-vie gdje stanuje koji

44

domain, ak su mu se poela sviati njihova udna prezimena, kao i ovdanji arani. Kako je
volio ivotinje, zapovjedio je da se svi ostaci iz kuhinje odnose pred kuu njihove susjede
stare, mrave ene, koja je imala desetak izgladnjelih pasa. Na koncu ga je starica poela
pozdravljati sa smijekom na bezubim ustima i utei. Kurtu su takoer dolazila i djeca iz
posljednje nove kue pod umom. Djeai je bio malo stariji od djevojice. Oboje su imali
svijetle vlasi, gotovo bijele, kao njegova kerkica. Djevojica je podizala punanu ruicu i
nejasno izgovarala:
Hajhitla!
Kurt im je davao bombone. Vojnici, koji su stajali na strai, osmjehivali se.
Poetkom etrdeset tree godine satnik Gropius poslan je na istoni front. Oito se nije
molio uveer. Kurt je napredovao, ali se uope nije radovao. Napredovanje je sada bilo
nesigurno, udaljavalo je od kue. Sve tee je bivalo s opskrbom, i Kurt je svakodnevno obijao
s odredom ljudi okolna sela. Glasom satnika Gropiusa govorio je:
Konfiskacija za potrebe Wehrmachta! i uzimao to se uzeti dalo.
Njegovi su ljudi pomagali SS odjelu u pacifikaciji idova iz Jeszkotla. Kurt je nadgledao
ukrcavanje u teretne kamione. Bilo mu je ao, premda je znao da idu na, za njih, bolje mjesto.
Neugodno mu je bilo kad su morali traiti idovske bjegunce po podrumima i potkrovljima,
juriti za, od straha, izludjelim enama po panjacima, otimati im djecu iz ruku. Zapovjedio je
da ih strijeljaju, jer nije bilo drugog naina. I sam je strijeljao, nije se izvlaio. idovi nisu
htjeli ulaziti u teretnjake, bjeali su i vritali. Nije volio o tome promiljati. Ta rat je. Uveer
bi se molio: Da ne moram odlaziti odavde na istok. Da tu ostanem do svretka rata. Boe,
uini da me ne poalju na istoni front. I Bog je usliio njegove molitve.
U proljee etrdeset etvrte Kurt je dobio zapovijed preseljenja svega u Kotuszow, jedno
selo dalje na zapad, jedno selo blie kui. Govorilo se da idu boljevici, premda Kurt nije
mogao u to povjerovati. Potom, kad su na teretnjake tovarili itavi imetak, Kurt je preivio
ruski napad. Bombardirani su njemaki garnizoni u Taszomi. Nekoliko je bombi udarilo u
ribnjake. Jedna u talu starice s psima. Izlueni psi razbjeali se po Gorki. Kurtovi vojnici
poeli su strijeljati. Kurt ih nije pokuavao zadrati. To nisu strijeljali oni. Strijeljao je strah u
tuoj zemlji i enja za domom. Strijeljao je njihov strah od smrti. Izlueni strahom psi su se
bacali na pune teretnjake, grizli gume na kotaima. Vojnici su im ciljali ravno meu oi.
Silina pogotka odbacivala bi psee tijelo i inilo se kao da psi izvode premete. U usporenim
saltima brizgali su tamnu krv. Kurt je gledao kako iz kue istrava njegova poznata starica i
pokuava odvui ive pse, a one koji su bili ranjeni, uzima na ruke i odnosi ih u vonjak.
Njezina siva kecelja naglo je pocrvenjela. Vritala je neto to Kurt nije mogao razumjeti. Bio
je duan, kao zapovjednik, okonati to glupo strijeljanje, ali ga je obuzela iznenadna misao
kako je, evo, svjedok smaka svijeta i kako pripada onim anelima koji moraju oistiti svijet od
prljavtine i grijeha. Da neto mora nestati kako bi zapoelo novo, da je to strano, ali tako
mora biti. Da nema povratka, da je ovaj svijet osuen na smrt.
Tada je Kurt ustrijelio staricu, koja mu se uvijek u znak pozdrava bezubo, utke
osmjehivala.
U Kotuszowu skupljala se vojska iz itave okolice. Zaposjednute su sve, poslije
bombardiranja, preostale zgrade, podignuta je promatranica. Kurtova je zadaa sada bila
promatranje Pravijeka. Zahvaljujui tome, usprkos preseljenju, Kurt je i dalje ostao u njemu.
Sada je gledao Pravijek sa stanovite udaljenosti, iznad crte ume i rijeke, kao naselje
ratrkanih kua. Vidio je dosta dobro novu kuu pod umom, u kojoj su stanovala svijetlokosa
djeca.
U kasno ljeto Kurt je kroz dalekozor ugledao boljevike. Njihovi kamioni veliine zrna
graka nadolazili su zloudno u apsolutnoj tiini. Kao zrnje maka prosipali su se iz njih
neizbrojive koliine vojnika. Kurtu se uinilo da je to invazija malih, smrtno opasnih kukaca.
Zadrhtao je.
Od kolovoza do sijenja sljedee godine nekoliko je puta dnevno promatrao Pravijek. Za
to vrijeme upoznao je svako drvo, svaki puteljak, svaku kuu. Gledao je lipe na Progonu i
Breuljak hrutova, i livade, i umu, i rasadnike. Gledao je kako su ljudi na kolima naputali
selo i nestajali iza zida ume. Viao je usamljene, none pljakae, iz daleka sline

45

vukodlacima. Gledao je kako iz dana u dan, iz sata u sat, boljevici gomilaju sve vei broj
vojske i opreme. Katkad su pucali jedni na druge, ne da nakode jedni drugima taj trenutak
jo nije nastupio nego da podsjete na sebe.
U sumrak je risao zemljovide i prenosio Pravijek na papir. inio je to sa zadovoljstvom,
jer zaudo poeo je eznuti za Pravijekom. ak je razmiljao o tome da bi, kad se ve
oisti svijet od itavog nereda, mogao pokupiti svoje dvije enskice i naseliti se tu, uzgajati
arane, voditi mlin.
Poto je Bog itao Kurtove misli kao zemljovid i bio navikao ispunjavati njegove elje,
dopustio mu je zauvijek ostati u Pravijeku. Odredio mu je jedno od onih pojedinanih,
sluajnih zrna za koje se govori da ih Bog nosi.
Prije nego su se ljudi iz Pravijeka odvaili pokopati trupla poslije sijeanjske ofenzive,
ve je nastupilo proljee i stoga nitko nije prepoznao, meu raspadajuim tijelima, posmrtne
ostatke njemakog vojnika Kurta. Pokopan je u johama odmah uz upnikove livade i tamo
lei do danas.

GENOWEFINO VRIJEME
Genowefa je prala bijelo rublje u Crnoj. Ruke joj se koile od hladnoe. Podizala ih je
visoko prema suncu. Izmeu prstiju vidjela je Jeszkotla. Ugledala je etiri vojnika kamiona
kako prolaze pokraj kapelice svetoga Roka i idu prema trgu. Potom su nestali iza kestenova uz
crkvu. Kad je ponovno zagnjurila ruke u vodu, ula je pucnjavu. Rijena struja istrgla joj je
plahtu iz ruku. Pojedinane pucnje smijenile su eksplozije i Genowefi je poelo lupati srce.
Trala je obalom za bespomonim bijelim platnom, sve dok nije nestala iza rijene okuke.
Nad Jeszkotlama uzdigao se oblak dima. Genowefa je bespomono stajala na mjestu koje
je bilo jednako daleko od kue, vjedra s rubljem i plamteih Jeszkotla. Pomislila je na Misu i
djecu. Usta su joj se osuila dok je trala po vjedro.
Majko Boja Jeszkotlowska, Majko Boja Jeszkotlowska... ponovila je nekoliko
puta i oajna pogledala crkvu s druge strane rijeke. Stajala je tamo isto kao i prije.
Kamioni su izili na ravnicu. Iz jednog su se prosuli vojnici i nainili palir. Potom su se
pojavili sljedei, razmahujui ceradama arnjeva. Iz sjene kestenova izronila je kolona ljudi.
Trali su, spoticali se i ustajali, sobom su nosili nekakve torbe, gurali kolica. Vojnici su trpali
ljude u kamione. To se dogaalo tako brzo da Genowefa nije shvatila ono emu je bila
svjedok. Podigla je ruke do oiju, jer ju je zasljepljivalo zalazee sunce, i tek je tada ugledala
staroga Szloma u raskopanome halatu, svijetlokosu djecu Gercovih i Kindelovih,
Szenbertovu u plavoj haljini, njezinu ki s dojenetom na rukama i malenog rabina, kojeg su
pridravali ispod ruku. I ugledala je Elija, posve jasno, kako je za ruku drao svog sina. A
potom se dogodila nekakva guva i masa je rasturila vojniki palir. Ljudi su se razbjeali na
sve strane, a oni koji su ve bili u kamionima, iskakali su iz njih. Genowefa je krajikom oka
ugledala plamen na otvoru cijevi, a onda je odmah zagluilo tektanje brojnih strojnica. Prilika
mukarca, s koje nije skidala pogled, zanijela se i pala, posve isto kao i ostale, kao brojne
druge. Genowefa je ispustila vjedro iz ruku i zagazila u rijeku. Rijena struja trgala joj je
suknju, izmicala noge. Strojnice su utihnule, kao da su se umorile.
Kada je Genowefa dospjela na drugu obalu Crne, jedan natovareni kamion ve se okrenuo
prema cesti. Na drugi su se u tiini penjali ljudi. Gledala je kako jedni drugima pomau
dodajui ruke. Jedan je vojnik pojedinanim hicima dokrajivao one koji su leeli. Krenuo je
sljedei kamion.
Sa zemlje se podigla prilika i pokuala trati prema rijeci. Genowefa je odmah prepoznala
Rachelu Szenbertovu, Misinu vrnjakinju. Na rukama je drala novoroene. Jedan je vojnik
kleknuo i bez urbe ciljao u djevojku. Nespretno je pokuavala krivudati. Vojnik je strijeljao i
Rachela je zastala. Zanijela se na trenutak u stranu, a onda pala. Genowefa je vidjela kako je
vojnik pritrao i nogom je okrenuo na lea. Potom je pucao u bijeli djeji jastui i vratio se
kamionu.
Genowefu su izdale noge, morala je kleknuti.
Kad su kamioni otili, teko je ustala i krenula preko ravnice. Noge su joj bile teke,

46

kamene, otkazivale su poslunost. Mokra suknja vukla ju je k zemlji.

Eli je leao pripijen uz travu. Poslije dugo godina Genowefa ga prvi put ponovo vidjela
izbliza. Sjela je pored njega i nikada vie nije stala na vlastite noge.

VRIJEME SZEIMBERTOVIH
Sljedee noi Mihael je probudio Pavla i skupa su nekamo poli. Misa vie nije mogla
zaspati. inilo joj se kako uje pucnjavu, daleku, niiju, zloslutnu. Majka je otvorenih oiju
leala nepokretna na krevetu. Misa je provjeravala die li.
Prije izlaska sunca mukarci su se vratili s nekim ljudima. Odveli su ih u podrum i
zatvorili.
Sve e nas poubijati rekla je Pavlu na uho, kad se vratio u postelju. Izvest e
nas pred zid, a kuu e zapaliti.
To je Szenbertov zet i njegova sestra s djecom. Nitko se vie nije spasio odgovorio
je.
Ujutro je Misa sila u podrum nosei hranu. Otvorila je vrata i rekla dobar dan. Sve ih
je ugledala: krupnu enu, desetogodinjeg djeaka i djevojicu. Nije ih poznavala. Ali je znala
Szenbertova zeta, Rachelina mua. Bio joj je okrenut leima i udarao glavom o zid.
to e s nama biti? upitala je ena.
Ne znam odvratila je Misa.
Boravili su do Uskrsa u etvrtom, najmanjem dijelu podruma. Samo je jedanput ena s
kerkom izila gore kako bi se okupale. Misa je pomagala eni raeljati dugu crnu kosu.
Mihael je svake veeri silazio k njima s hranom i zemljovidima. Drugi dan blagdana odveli su
ih prema Taszowu.
Nekoliko dana poslije stajao je uz ogradu sa susjedom Krasnym. Razgovarali su o
Rusima, koji sigurno nisu daleko. Mihael nije pitao za sina Krasnoga, koji je bio u
partizanima. O tom se nije govorilo. Na samom svretku razgovora Krasny se okrenuo i
rekao:
Uz cestu prema Taszowu, na oranici, lee neki ubijeni idovi.

MIHAELOVO VRIJEME
Ljeti etrdeset etvrte godine iz Taszowa su stigli Rusi. itavi su se dan vukli Progonom.
Sve je bilo pokriveno prainom: njihovi kamioni, tenkovi, topovi, furgoni, karabini, njihove
odore, kosa i lica izgledali su kao da su izili ispod zemlje, kao da se podigla, uspavana u
zemlji vladara istoka, vojska iz bajke.
Ljudi su stajali du ceste i radosno pozdravljali elo kolone. Vojnika lica nisu
odgovarala. Ravnoduni pogledi lutali su po licima ljudi koji su pozdravljali. Vojnici su imali
udnovate odore, odozdo poderane plateve ispod kojih su povremeno zasvjetlucale
iznenaujue boje crvenkaste hlae, veernje crnilo prsluka i zlato otetih satova.
Mihael je na verandu dogurao fotelju s kotaima, u kojoj je sjedila Genowefa.
Gdje su djeca? Mihaele, dovedi djecu nerazgovjetno je ponavljala Genowefa.
Mihael je iziao iza ograde i zgrabio pranjave ruke Anteka i Adelke. Srce mu je udaralo.
Nije vidio taj, nego onaj tamo rat. Ponovno su mu pred oima iskrsla golema prostranstva
zemlje koju je nekada prevalio. To je morao biti san, jer se samo u snu sve ponavlja, kao
refren. Sanjao je onaj isti san, irok, utljiv, zastraujui, kao kolone vojski, kao bolom
priguene eksplozije.
Djedice, kad e biti poljska vojska? upitala je Adelka i podigla zastavicu nainjenu
od tapia i krpica.
Uzeo je unuici iz ruke i bacio u jorgovan, a onda djecu odveo u kuu. Sjeo je uz
kuhinjski prozor i gledao prema Kotuszowu i Papierni, gdje su jo bili Nijemci. Bio je
svjestan da je wolska cesta sada crta bojinice. Doslovno.
U kuhinju je upao Izidor.
Tata, doi! Zaustavili su se neki asnici i ele razgovarati. Doi!

47

Mihael se ukoio. Izidor ga je izveo niz stubite, pred kuu. Vidio je Misu, Genowefu,
susjede Krasne i skupinu djece iz itavog Pravijeka. U sredini je bio otvoreni vojniki
automobil, u kojem su sjedila dva mukarca. Trei je razgovarao s Pavlom. Pavao je, kao i
obino, ostavljao dojam kako sve razumije. Kad je ugledao punca, ivnuo je.
Ovo je na otac. Zna va jezik. Borio se u vaoj vojsci.
U naoj vojsci? zaudio se Rus.
Mihael je pogledao njegovo lice i obuzela ga vruina. Srce mu je tuklo negdje u grlu.
Znao je da sada mora neto rei, ali njegov je jezik obamro. Valjao ga je po ustima kao vru
krumpir. Pokuao je njime oblikovati neku rije, makar i najjednostavniju, ali nije znao, zaboravio.
Mladi ga je asnik radoznalo promatrao. Ispod vojnike kabanice virili su mu crni kraci
fraka. U kosim oima pojavile se iskre radosti.
4
Nu, otjec, to s vami? to s vami?
Mihael je imao dojam da se sve to, taj kosooki asnik, ta cesta, te kolone pranjavih
vojnika, da se sve to ve jedanput dogodilo, da se nekada dogodilo ak i to to s vami. inilo
mu se kako je vrijeme okrenulo mlinac. Obuzelo ga preneraenje.
Mjenja zovut Mihael Juzefovi Njebjeski rekao je drhtavim glasom.

IZIDOROVO VRIJEME
Taj mladi kosooki asnik zvao se Ivan Mukta. Bio je pomonik mrkog potporunika
zakrvavljenih oiju.
5
Va dom ponravilsja lejtnantu. Budet kvartira govorio je veselo i unosio u kuu
potporunikove stvari. Pritom je izvodio grimase koje su nasmijavale djecu, ali ne i Izidora.
Izidor ga je pozorno zagledao i mislio kako vidi nekog uistinu stranog. Nijemci, makar
zli, izgledali su tako isto kao i ljudi iz Pravijeka. Da nisu bili u odorama, ne bi ih se moglo
razlikovati. Isto tako i idovi iz Jeszkotla, moda su imali malo preplanuliju kou i tamnije
oi. A Ivan Mukta bio je drukiji, nije sliio nikome. Lice mu je bilo okruglo i bucmasto,
udne boje kao pogled u Crnu o sunanom danu. Ivanova se kosa katkad inila
tamnoplavom, a usta kao murva. Od svega najudnije su bile oi uske kao prorezi, skrivene
ispod razvuenih onih kapaka, crne i prodorne. I vjerojatno nitko nije znao to izraavaju.
Izidoru je bilo teko u njih gledati.
Ivan Mukta smjestio je svog potporunika u najveu i najljepu sobu, tamo gdje je stajala
ura.
Izidor je smislio nain kako e promatrati Rusa penjao se na granu jorgovana i
zavirivao u sobu. Mrki potporunik gledao je u razmotani zemljovid na stolu ili je pognut
sjedio nad tanjurom.
Ali je Ivan Mukta bio svugdje. Kad bi potporuniku posluio doruak i oistio mu izme,
u kuhinji bi se prihvatio pomaganja Misi: cijepao je drva, hranio kokoi, brao ribiz za kompot,
zabavljao Adelku, vukao vodu iz bunara.
To je vrlo lijepo s vae strane, gospodine Ivane, ali znam se snai sama govorila je
Misa u poetku, ali joj se to poslije oito poelo sviati.
Tijekom nekoliko prvih tjedana Ivan Mukta je nauio govoriti poljski.
Najvea je Izidorova briga postalo to da Ivana Muktu dri na oku. Promatrao ga je itavo
vrijeme i bojao se, da e Rus, izgubi li ga iz vida, postati smrtno opasan. ivciralo ga je
takoer i Ivanovo ulagivanje Misi. ivot njegove sestre bio je ugroen, pa je Izidor traio
izgovor kako bi bio u kuhinji. Katkad bi ga Ivan Mukta pokuavao isprovocirati, ali djeek je
zbog toga odmah postajao tako uzrujan da je slinio i zamuckivao dvostrukom estinom.
Ah, takav se rodio uzdisala je Misa.
Ivan Mukta izleavao bi se za stolom i pio velike koliine aja. Sobom je donosio eer
ili sitni ili u prljavim grudicama, koje je drao u ustima i zalijevao ajem. Tada bi
4
5

No, oe, to vam je? to se dogodilo?

Vaa se kua svidjela potporuniku. Bit e stan.

48

pripovijedao najzanimljivije prie. itavim svojim ponaanjem Izidor je pokazivao ravnodunost, ali s druge strane Rus je pripovijedao tako zanimljive stvari... Izidor se morao pretvarati
kako u kuhinji ima vrlo vanog posla. Teko je sat vremena piti vodu ili loiti vatru.
Beskrajno dosjetljiva Misa poturala bi bratu zdjelu s krumpirima i tutnula mu noi u ruke.
Jedanput je Izidor skupio svu svoju hrabrost i iznenada promrsio:
Rusi govore da nema Boga.
Ivan Mukta odloio je alicu i pogledao Izidora onim svojim nedokuivim oima.
Nije problem u tome ima li ili nema Boga. To nije bitno. Vjerovati ili ne vjerovati,
to je pitanje.
Ja vjerujem da postoji rekao je Izidor i borbeno isturio bradu naprijed. Ako jest,
normalno je da vjerujem. Ako ga nema, opet me nita ne kota vjerovati.
Dobro misli pohvalio ga je Ivan Mukta. Ali ne moe se rei kako vjera nita ne
kota.
Misa je naglo promijeala juhu drvenom licom i kaljucnula.
A vi? to vi mislite? Ima li Boga ili ga nema?
Stvar stoji ovako Ivan je raepurio etiri prsta u visini lica, a Izidoru se uinilo da
mu je pri tome namignuo jednim okom. Isturio je jedan prst:
Ili Bog jest i uvijek je bio, ili tu je dodao drugi prst Boga nema i nije ga bilo. Ili
takoer pojavio se trei prst Bog je bio, ali ga vie nema. I na koncu tu je kvrcnuo
Izidora etrima prstima Boga jo nema i tek e se pojaviti.
Izek, idi po drva rekla je Misa onakvim tonom kakvim je govorila kada bi
mukarci priali dvosmislene viceve.
Izidor je poao i sve vrijeme razmiljao o Ivanu Mukti. Ivan Mukta mora imati jo puno
toga rei.
Poslije nekoliko dana uspjelo mu je Ivana uhvatiti posve samog. Sjedio je na klupi ispred
kue i istio karabin.
Kako je tamo gdje ti ivi? hrabro je upitao Izidor.
Posve isto kao i tu. Jedino nema ume. Ima jedna rijeka, ali vrlo velika i vrlo daleko.
Izidor nije proirivao tu temu.
Jesi li ti star ili mlad? Ne moemo pretpostaviti koliko ti je godina.
Ve imam onoliko koliko treba.
A moe li na primjer imati ve sedamdeset godina?
Ivan se zasmijao i odloio karabin. Nije odgovorio.
Ivane, to ti misli, postoji li mogunost da bi Boga moglo ne biti? Ali otkud onda sve
ovo?
Ivan je smotao cigaretu, a onda se istegao i iskrivio.
Pogledaj uokolo. I to vidi?
Vidim cestu, a iza nje polje i ljive, i travu meu njima... Izidor je upitno pogledao
Rusa. ... A dalje umu i tamo su sigurno gljive, samo se odavde ne vide... I vidim jo nebo
odozdo plavo, a na vrhu bijelo i uskovitlano.
I gdje je taj Bog?
Nevidljiv je. On je u tome. Upravlja i vlada svim tim, odreuje zakone, sve
meusobno usklauje...
Dobro, Izidore. Znam da si pametan, premda tako ne izgleda. Znam da ima matu.
Ivan je snizio glas i poeo govoriti vrlo polako. Zamisli sad da nema nikakvog Boga,
kao to kae, pod nebom. Da nitko nita ne uva, da je itavi svijet jedan veliki nered ili, jo
gore, nekakav stroj, pokvarena sjeckalica, koja radi samo zbog zamaha...
I Izidor je pogledao jo jedanput, onako kako mu je rekao Ivan Mukta. Napregao je sav
svoj mozak i iroko otvorio oi da su mu zasuzile. Tada je u kratkom trenutku ugledao sve
posve drukije. Svuda se irio prostor, pust i beskonaan. Sve to se nalazilo u tom mrtvom
prostranstvu, to je ivjelo, bilo je bespomono i samotno. Stvari su se dogaale sluajno, a
kad bi ta sluajnost iznevjerila, nastupao je mehanki zakon. Ritmini stroj prirode. Klipovi i
zubati kotai zbivanja. Zakonitosti, koje su trunule iznutra i rasipale se u prah. Svuda su
vladale hladnoa i tuga. Svako se stvorenje eljelo priviti uz neto, uz neto se prilijepiti, uz

49

stvar, jedno uz drugo, ali iz tog su proistjecali samo patnja i oaj.

Odlika onog to je Izidor ugledao bila je privremenost. Pod vanjskim arenim omotaem
sve se sjedinjavalo u raspadanju, gnjiljenju i unitenju.

VRIJEME IVANA MUKTE

Ivan Mukta pokazao je Izidoru sve vane stvari.
Poeo je od toga to mu je pokazao svijet bez Boga.
Potom ga odveo u umu, gdje su bili pokopani partizani koje su strijeljali Nijemci. Brojne
od tih mukaraca Izidor je poznavao. Poslije toga dobio je visoku temperaturu i leao u
hladnoj spavaonici na sestrinom krevetu. Misa nije htjela pustiti k njemu Ivana Muktu.
Vas zabavlja pokazivati mu sve te strane stvari. Pa on je jo dijete.
Na koncu je ipak dopustila da Ivan sjedne uz bolesnikov krevet. Karabin je poloio pod
noge.
Ivane, priaj mi o smrti i o onom to se dogaa poslije smrti. I reci mi, imam li
besmrtnu duu, koja nikada nee umrijeti molio je Izidor.
U tebi postoji mala iskrica koja nikada nee umrijeti. I ja u sebi imam takvu.
Svi je imamo? Nijemci takoer?
Svi. A sad spavaj. Kad ozdravi, povest u te k naima, u umu.
No, idite ve rekla je Misa provirujui iz kuhinje.
Kad je Izidor ozdravio, Ivan je ispunio obeanje i poveo sa sobom Izidora do ruskih
postrojbi, koje su bile stacionirane u umi. Dopustio mu je takoer gledati kroz svoj dalekozor
Nijemce u Kotuszowu. Izidor se udio to se kroz njega ni po emu Nijemci ne razlikuju od
Rusa. Imali su slinu boju odora, sline rovove i sline kacige. Tim vie nije mogao razumjeti
zbog ega su pucali na Ivana, dok je u svojoj konoj torbi nosio zapovijedi od mrkog
potporunika. Pucali su takoer i u Izidora kad mu je pravio drutvo. Izidor je morao
prisegnuti kako o tome nikome nee priati. Kad bi otac doznao, oderao bi mu kou.
Ivan Mukta pokazao je Izidoru jo neto o emu Iziodor nije mogao nikome priati. Ne
stoga to mu je bilo zabranjeno, to mu je Ivan zabranio, nego stoga to je sjeanje na to
izazivalo u njemu nemir i sram. Previe veliko, da bi se bilo to reklo, ali ne preveliko da bi se
o tom razmiljalo.
Sve se meusobno spaja. Tako je oduvijek. Potreba za spajanjem je najmonija od
svih. Dosta se obazrijeti.
unuo je na stazu kojom su ili i prstom pokazao dva zadcima spojena kukca.
To je instinkt ili neto ime se ne moe ovladati.
Iznenada je Ivan Mukta raskopao hlae i protresao genitalijama.
To je instrument spajanja. Odgovara rupi meu enskim nogama, jer na svijetuje red.
Svaka stvar odgovara drugoj.
Izidor je pocrvenio kao cikla. Nije znao to rei. Spustio je pogled na stazu. Izili su na
polje iza Gore, dokle vie nije mogao dosegnuti njemaki hitac. Uz naputene zgrade pasla je
koza.
Kad je malo enskih, kao sada, instrument odgovara ruci, stranjicama drugih
vojnika, rupici iskopanoj u zemlji, raznim ivotinjama. Ostani tu i gledaj rekao je brzo Ivan
Mukta i dodao Izidoru kapu i torbicu za zemljovide. Pritrao je kozi, prebacio karabin preko
lea i spustio hlae.
Izidor je vidio kako se Ivan priljubio uz kozju stranjicu i poeo ritmiki kretati bedrima.
to su Ivanove kretnje bile bre, Izidor je bio sve nepokretniji.
Kad se Ivan vratio po kapu i torbicu, Izidor je plakao.
Zato plae? ao ti ivotinje?
Hou kui.
Sigurno. Idi! Svatko se eli vratiti kui.
Djeak se okrenuo i potrao u umu. Ivan Mukta obrisao je dlanom oznojeno elo i, tuno
zvidukajui, poao dalje.

50

RUTINO VRIJEME
Koska se bojala ljudi u umi. Kriomice ih je promatrala dok su naruavali umski mir
svojim stranim kreketanjem. Imali su debelu odjeu koju nisu skidali ak ni po egi. Vukli su
sa sobom oruje. Jo nisu doprli do Wydymacza, ali je osjeala kako e to prije ili kasnije
doi. Znala je da se uzajamno slijede kako bi se poubijali i razmiljala kamo bi mogla s
Rutom pobjei pred njima. esto su nou ostajale kod Florentynke, ali Koska se u selu
osjeala nesigurno. Nou je sanjala da je nebo metalni poklopac koji nitko nije u stanju
podignuti.
Koska dugo nije bila u Pravijeku i nije znala da je wolska cesta postala granica izmeu
Rusa i Nijemaca. Nije znala da je Kurt ustrijelio Florentynku, a kotai vojnikih kamiona i
karabini poubijali njezine pse. Kopala je sklonite ispod kue kako bi se obje imale gdje
sakriti, kad stignu mukarci u odorama. Zanijela se kopanjem sklonita. Bila je neoprezna.
Dopustila je Ruti da sama ode u selo. Zapakirala joj je koaru kupina i u polju ukradenih
krumpira. Tek kad je Ruta otila, Koska je shvatila da je nainila stranu pogreku.
Ruta je ila iz Wydymacza u selo, k Florentynki, svojim ustaljenim putem. Kroz Papiernu,
a onda wolskom cestom koja vodi rubom ume. U koari od prua nosila je jelo staroj. Od
Florentynke je trebala dovesti psa koji bi ih upozoravao na ljude. Majka joj je rekla, ako samo
ugleda nekog ovjeka, svejedno, bio to netko iz Pravijeka ili stranac, neka ue u umu i bjei.
Ruta je razmiljala samo o psu, kada je ugledala ovjeka koji je mokrio uz drvo. Zastala je
i polako se poela povlaiti. Tada ju je netko vrlo jak uhvatio s lea za ruke i bolno ih
zavrnuo. Onaj, koji je mokrio, pritrao joj je i udario je po licu tako snano da je onemoala i
pala na zemlju. Mukarci su odloili karabine i silovali je. Najprije jedan pa drugi, a onda je
doao jo i trei.
Ruta je leala na wolskoj cesti koja je bila granicom izmeu Nijemaca i Rusa. Pored nje
leala je koara s kupinama i krumpirima. Tako ju je pronala druga ophodnja. Sada su vojnici
imali odore druge boje. Redom su lijegali na nju i redom jedan drugome dodavali da pridri
karabin. Potom su, stojei nad njom, puili cigarete. Odnijeli su koaru i hranu.
Koska je prekasno pronala Rutu. Haljinica joj je bila podignuta sve do usta i tijelo
izranjavano. Trbuh i noge crvenjeli su se od krvi, na koju su se kupile muhe. Bila je
onesvijetena.
Majka ju je uzela na ruke i poloila je u udubinu koju je kopala ispod kue. Poloila je na
lopuhovo lien jihov je miris podsjeao na dan kada je umrlo njezino prvo dijete. Prilegla
je uz djevojicu i oslukivala njezino disanje. Potom je ustala i drhtavim rukama mijeala
ljekovite trave. Zamirisalo je kravacem.

MISINO VRIJEME
Jednog dana u kolovozu Rusi su rekli Mihaelu neka skupi sve ljude iz Pravijeka i dovede
ih u umu. Rekli su da e se Pravijek svakog dana nai na samoj crti bojinice.
Uinio je kako su htjeli. Obilazio je sve kue i ponavljao:
Svakog dana Pravijek e se nai na crti bojinice.
U urbi je upao i u Florentynkinu kuu, i tek kada je ugledao prazne psee zdjelice, sjetio
se da Florentynke vie nema.
to e biti s vama? upitao je Ivana Muktu.
Mi smo u ratu. Ta zbog nas je ta bojinica.
Moja ena je bolesna. Ne moe hodati. Nas dvoje emo ostati.
Ivan Mukta slegnuo je ramenima.
Na kolima su sjedile Misa i Papugowa. Privijale su djecu uza se. Misine su oi bile
podbuhle od suza.
Tata, hajte s nama. Molim te. Molim.
uvat emo kuu. Nita se loe nee dogoditi. Preivio sam i gore stvari.
Jednu su kravu ostavili Mihaelu, jednu privezali za kola. Izidor je ostale izveo iz tale i

51

skinuo im konopce s vrata. Nisu htjele ii, pa je Pavao podigao tap sa zemlje i udario ih ozad.
Tada je Ivan Mukta zazvidao otegnuto, a preplaene krave udarile u trk preko njiva Stasie
Papugowe u polje. Vidjeli su ih poslije s kola kako stoje, oglupjele od neoekivane slobode.
Misa je plakala cijelim putem.
S Progona kola su skrenula u umu i njihovi kotai prilagoivali su se koloteini to su je
izdubila kola koja su se tuda ranije provezla. Misa je ila za kolima i vodila djecu. Uz put je
raslo mnotvo lisiara i vrganja. Zastajkivala je svaki tren, unula i upala gljive skupa s
mahovinom i busenom.
Treba ostaviti noicu, komadi noice u zemlji brinuo se Izidor. Inae vie
nikada nee izrasti.
Nek ne rastu rekla je Misa.
Noi su bile tople, pa su spavali na zemlji, na poplunima donesenim iz kua. Mukarci su
itave dane kopali krumpire, sjekli drva. ene, kao i u selu, kuhale i meusobno posuivale
sol za krumpire.
Boski su se smjestili meu velike borove. Na njihovim granama suile su se pelene. Uz
Boske raspakirale su se sestre Malakove. Mu mlae otiao je u AK6. Starije k
Jedrusovima. Pavel i Izidor sagradili su zemunicu za enske.
Uope, ne dogovarajui se, ljudi su se razmjestili onako kako su stanovali u Pravijeku.
ak su ostavili i prazan prostor izmeu Krasnog i Cherubina. U Pravijeku je na tom mjestu
Florentynkina kua.
Jednoga dana poetkom rujna u to umsko naselje dolaje Koska s kerkom. Bilo je oito
kako je djevojica jo bolesna. Jedva je vukla noge. Pomodrjela je i imala visoku temperaturu.
Pavao Boski, koji je u umi obavljao lijenike obveze, uzevi svoju torbu u kojoj je imao jod,
zavoje, tablete protiv proljeva i sulfamidni praak, poao je k njima, ali Koska nije dopustila
da se primakne njezinoj keri. Zamolila je od ena vrele vode i kuhala joj ljekovite trave.
Misa im je dala deku. inilo se kako Koska eli ostati s njima pa su joj mukarci sklepali
kolibu u zemlji.
Uveer, kad bi uma umukla, svi su sjedili uz majune vatrice i oslukivali. Katkad bi
nou bljesnulo kao da negdje u blizini bjesni oluja. Potom su uli, umom priguenu nisku,
stranu tutnjavu.
Bilo je hrabrih, koji su odlazili u selo. Po krumpire koji su rasli u okunicama, po brano
ili jednostavno stoga to nisu mogli podnositi ivot u nesigurnosti. Najee je odlazila stara
Serafinova kojoj vie nije bilo do ivota. Ponekad bi s njom pola i jedna od nevjesta, i ba je
od jedne od njih Misa ula:
Nema vie kue. Ostala je hrpa kra.

VRIJEME OPAKOG OVJEKA

Otkad su ljudi iz Pravijeka pobjegli u umu i tamo ivjeli u iskopanim zemunicama,
Opaki ovjek nije mogao sebi pronai mjesta u umi. Ljudi su se tiskali svuda, u svaki
umarak, na svaki proplanak. Kopali su treset, traili gljive i ljenjake. Odlazili su nastranu iza
urno sagraenih logora, kako bi se ispraznili izravno na grm umskih jagoda ili na svjeu
travu. Za vrijeme toplijih veeri sluao je kako se pare po grmlju. S uenjem je gledao kako
su loa sklonita gradili i koliko im je to uzimalo vremena.
Promatrao ih je sada po itave dane, i to ih je dulje gledao, to ih se vie bojao i mrzio.
Bili su buni i prijetvorni. Neprestano su klapali gubicama i iz sebe izbacivali zvukove koji
nisu imali smisla. Nisu bili ni pla, ni krik, niti mrmor zadovoljstva. Njihov govor nita nije
znaio. Iza sebe su posvuda ostavljali tragove i zadah. Bili su bezoni i neoprezni. Kada su
zapoele te zloguke grmljavine, a nou se nebo zacrvenjelo, padali su u paniku i oaj, nisu
znali kamo pobjei i gdje se skloniti. Osjeao je njihov strah. Smrdjeli su kao takor kad bi
upao u stupicu Opakog ovjeka.
Mirisi, koji su ih okruivali, razdraivali su Opakog ovjeka. Ali bilo je meu njima i
6

AK; Armia Krajowa: Domovinska vojska u Poljskoj

52

ugodnog vonja, premda novog: zapah peenog mesa, kuhanih krumpira, mlijeka, kouha i
krzna, vonj kave od cikorije, pepela i zrnja ita. Bilo je takoer i stranih zadaha,
neivotinjskih, isto ljudskih: sivog sapuna, karbola, luine, papira, oruja, maziva i sumpora.
Opaki ovjek zaustavio se jedanput na rubu ume i pogledao na selo. Bilo je pusto,
hladno kao strvina. Neke su kue ostale bez krova, druge imale porazbijane prozore. U selu
nije bilo ni ptica, ni pasa. Nieg. Takav prizor svidio se Opakom ovjeku. im su ljudi uli u
umu, Opaki ovjek je uao u selo.

VRIJEME IGRE
U knjiici Ignis fatuus, ili Pouna igra za jednog igraa ovako zapoinje opis Treeg
Svijeta:
Izmeu Zemlje i Neba postoji Osam Svjetova. Nepokretni vise u prostoru kao perine na
provjetravanju.
Trei Svijet stvorio je Bog vrlo davno. Zapoeo je morima i vulkanima, a zavrio
biljkama i ivotinjama. Kako u stvaranju nema nieg uzvienog, samo muka i rad, Bog se
umorio i izgubio volju. Svjei svijet inio mu se dosadnim. ivotinje nisu razumjele njegovu
harmoniju, nisu mu se divile, nisu slavile Boga. Jele su i razmnoavale se. Nisu pitale Boga
zato je nainio nebo plavo, a vodu mokru. Je se nije udio svojim bodljama niti lav svojim
zubima, ptice nisu razmiljale o svojim krilima.
Takav svijet trajao je vrlo dugo i Bogu je smrtno dosadio. Siao je onda Bog na zemlju i
svakoj ivotinji koju bi susreo silom dodavao prste, ake, lia, njenu kou, razum i
sposobnost divljenja pretvarao je ivotinje u ljude. Ali ivotinje nipoto nisu htjele biti
pretvorene u ljude, jer su im se ljudi inili strani kao monstrumi, kao nakaze. Dogovorile su
se, uhvatile Boga i utopile ga. I tako je onda ostalo.
U Treem Svijetu nema ni Boga, niti ljudi.

MISINO VRIJEME
Misa je na sebe obukla dvije suknje, dva dempera, glavu zamotala velikim rupcem. Tiho,
kako ne bi nikoga probudila, iskrala se iz zemunice. uma je priguivala daleku potmulu
topovsku grmljavinu. Uzela je uprtnjau i upravo je htjela krenuti kad je ugledala Adelku.
Dijete joj je prilo.
Idem s tobom.
Misa je bila ljutita.
Vraaj se u zemunicu. Smjesta. Ja u se odmah vratiti.
Adelka se grevito uhvatila za njezine dvije suknje i poela plakati. Misa se kolebala.
Potom se vratila u zemunicu i uzela kerkin koui.
Kad su zastale na rubu ume, mislile su da e ugledati Pravijek. Ali Pravijeka nije bilo. Na
obzoru tamnog neba nije bilo traga pramenovima dima, nisu svijetlila nikakva svjetla, nisu
lajali psi. Samo na zapadu, negdje nad Kotuszowom, niski oblaci smeasto su svjetlucali.
Misa je zadrhtala i prisjetila se jednoga davnog sna u kojem je sve bilo ba ovako. Sanjam,
pomislila je. Leim na prini u zemunici. Nikamo nisam pola. To samo sanjam. A potom
je pomislila kako je morala zaspati jo ranije. inilo joj se da lei na svom novom branom
krevetu, a pored nje spava Pavao. Nema nikakvog rata. Sanja dugi komar, pa Nijemci, pa
Rusi, pa bojinica, pa uma i zemunice. To je pomoglo Misa se prestala bojati i izila na
Progon. Mokro kamenje na putu zajealo je pod njezinom obuom. Tada je Misa u nadi
pomislila da je zaspala jo ranije. Da ju je iscrpilo monotono okretanje rukom mlinca i da je
zaspala na klupi ispred mlina. Nekoliko joj je godina i sada sanja djetinji san o odraslom
ivotu i ratu.
elim se probuditi rekla je glasno.
Adelka je zaueno pogledala u nju, a Misa je shvatila kako nikakvo dijete ne bi bilo u
stanju sanjati strijeljanje idova, Florentynkinu smrt, partizane, to to su uinili Ruti,
bombardiranja, raseljavanja, majinu paralizu.

53

Pogledala je prema gore: nebo je bilo kao poklopac limenke u koju je Bog zatvorio ljude.
Proli su pored nekakvoga tamnog obrisa i Misa se prisjetila da je to njihova tala. Zala
je s boka i ispruila ruke u tamu. Dodirnula je hrapave daske plota. Zaula je nekakve nejasne
zvukove, udne i priguene.
Netko svira harmoniku rekla je Adelka.
Zastale su pred vratnicama i Misi je snano zakucalo srce. Njezina kua je bila nauzgor,
osjeala je to, premda je nije vidjela. Ispred sebe je osjeala nekakvu etverokutnu monu
gromadu, osjeala je njezinu teinu i nain na koji je ispunjavala prostor. Pipajui je otvorila
vratnice i ula na verandu.
Glazba je dopirala iznutra. Vrata s verande prema predsoblju bila su zakovana daskama,
onako kao su ih ostavili. Pole su stoga prema kuhinjskom ulazu. Glazba je postala
razgovjetnija. Netko je na harmonici svirao ivahne pjesmice. Misa se prekriila, snano uzela
Adelku za ruku i otvorila vrata.
Glazba je umukla. Vidjela je svoju kuhinju ogrezlu u dim i mrak. Na prozorima su visjele
deke. Za stolom, ispod zidova, ak na kredencu sjedili su vojnici. Jedan od njih munjevito je
uperio karabin u njih. Misa je polako podigla ruke.
Iza stola ustao je turobni potporunik. Podigao je ruku prema njezinoj podignutoj i
protresao je u znak pozdrava.
7
Eto naa pomjeica rekao je, a Misa je nespretno otpozdravila.
Meu vojnicima bio je Ivan Mukta. Glava mu je bila omotana zavojima. Misa je od njega
doznala da njezini roditelji ive s kravom u mlinu. Osim njih u Pravijeku nema vie nikog.
Ivan je odveo Misu na kat i pred njom otvorio vrata zapadne sobe. Misa je ispred sebe
ugledala nono hladno nebo. Juna soba vie nije postojala, ali zaudo to joj se uinilo
nevano. Ako je raunala s gubitkom itave kue, to znai gubitak jedne sobe.
Gospoo Misa rekao je Ivan Mukta na stubitu morate odavde odvesti svoje
roditelje i skloniti ih u umu. Odmah poslije vaih blagdana otvara se bojinica. Bit e strana
bitka. Nikome o tom ne govorite. To je vojna tajna.
Hvala rekla je Misa i tek malo poslije do nje je doprijela itava strava tih rijei.
Boe, to e s nama biti? Kako emo izdrati zimu u umi? emu taj rat, gospodine Ivane?
Tko ga vodi? Zbog ega sami idete na klanje i ubijate druge?
Ivan Mukta tuno ju je pogledao i nije rekao nita.
Misa je polupijanim vojnicima razdijelila noeve za guljenje krumpira. Donijela je iz
podruma sakrivenu svinjsku mast i isprila im zdjelu pomfrita. Nisu znali to je pomfrit.
Najprije su nepovjerljivo zagledavali, sve dok nisu poeli jesti sa sve veim tekom.
Ne vjeruju da su to krumpiri objasnio je Ivan Mukta.
Na stolu su se pojavile nove boce votke. Zasvirala je harmonika. Misa je Adelku poloila
spavati ispod stubita, tu joj se inilo najsigurnije.
Prisutnost ene oraspoloila je vojnike. Poeli su plesati, najprije na podu, potom na stolu.
Preostali su pljeskali u ritmu glazbe. Votka se slijevala u grla, njih obuzimao nekakav nagli
bijes pocupkivali, podvriskivali, udarali karabinom o pod. Onda je mladi svijetlooki asnik
potegao samokres iz navlake i pucao nekoliko puta u strop. Vapno je padalo u ae. Zagluena
Misa pokrila je glavu rukama. Sve je iznenada utihnulo i Misa je zaula samu sebe kako vriti.
Ispod stubita pridruio joj se prodorni djeji pla.
Turobni potporunik podviknuo je na svijetlookoga i dodirnuo navlaku samokresa. Pred
Misu je kleknuo Ivan Mukta.
Ne bojte se, gospoo Misa. To je obina zabava.
Ustupili su Misi itavu sobu. Dvaput je provjeravala je li zakljuala vrata.
Ujutro, kada je ila prema mlinu, pristupio joj je svijetlooki asnik i govorio neto
ispriavajue. Pokazao je prsten na prstu, nekakve papire. Kao i obino, neznano otkud,
pojavio se Ivan Mukta.
Ima enu i dijete u Moskvi. Vrlo vam se ispriava zbog onoga sino. To je nemir,
zanijelo ga.
7

To je naa gazdarica.

54

Misa nije znala to bi. Pod iznenadnom pobudom pristupila je mukarcu i zaglila ga.
Njegova je odora mirisala zemljom.
Pokuajte se ne dati ubiti, gospodine Ivane rekla je na rastanku Mukti.
Zavrtio je glavom i osmjehnuo se. Njegove su oi sada izgledale kao dvije tamne crte.
Takvi kao ja ne ginu.
Misa ga je pogledala jo jedanput i uinilo joj se da ga zna odavna.
Pa dovienja rekla je.

MIHAELOVO VRIJEME
Stanovali su u kuhinji, s kravom. Mihael joj je nainio leaj iza drva, tamo gdje su uvijek
bila vjedra s vodom. Danju se sputao do taglja po sijeno, potom je hranio kravu i iznosio
ubre ispod nje. Genowefa ga je promatrala iz fotelja. Dva puta dnevno uzimao je vjedro,
sjedao na klupicu i muzao kravu, onako kako je znao. Mlijeka nije bilo previe. Tono
onoliko koliko je potrebno dvjema osobama. S toga mlijeka Mihael je skupljao vrhnje kako bi
ga jedanput odnio djeci u umu.
Dan je kratko trajao, kao da je bio bolestan i nije imao snage razviti se do kraja. Zarana se
mrailo, pa su oboje sjedili uz stol na kojem je tinjala petrolejka. Prozore su pozastirali
prostiraima. Mihael je loio tednjak i otvarao vrataca vatra ih je hrabrila. Genowefa bi
molila da je okrene vatri.
Ne mogu se kretati. iva sam umrla. Ja sam ti straan teret koji nisi zasluio
govorila je ponekad Genowefa glasom koji je izbijao negdje iz dubine trbuha.
Mihael ju je umirivao.
Volim se brinuti o tebi.
Uveer bije sjedao na nonu posudu, prao i prenosio na krevet. Ispravljao joj je ruke i
noge. inilo mu se kako ga gleda iz dubine tijela, kao da su je tamo zatvorili. Kraljevna
zatoena u kulu vlastitog tijela. Nou je aptala: Zagrli me.
Skupa su sluali topovsku jeku, najee negdje ispod Kotuszowa, ali katkad bi sve
zadrhtalo i tada su znali da je granata udarila u Pravijek. Nou su do njih dopirali nekakvi
udni zvuci: mljaskanje, reanje, potom brzi koraci ovjeka ili ivotinje. Mihael se bojao, ali
to nije htio pokazati. Kad bi mu srce poelo prejako udarati, okretao se na bok.
Potom su po njih dole Misa i Adelka. Mihael se vie nije upinjao ostati. Mlin svijeta je
stao, pokvario se njegov mehanizam. Grnuli su kroz snijeg Progonom prema umi.
Daj mi jo jedanput pogledati Pravijek molila je Genowefa, ali se Mihael pravio
kako je nije uo.

VRIJEME UTOPLJENIKA PLUSZCZA

Utopljenik Pluszcz prenuo se i provirio na povrinu svijeta. Ugledao je kako se svijet
valja zrak je prolazio u velikom huku, kovitlao se i strijeljao u nebo. Voda se burkala i
mutila, vatra i vrelina udarali su u nju. Ono to je gore, sad je bilo dolje, a ono to je dolje,
upinjalo se prema gore.
U Utopljeniku se probudila radoznalost i elja za djelovanjem. Iskuavao je svoje moi i
povukao iznad rijeke pare magle i dima. Sivi oblak sunuo je sada za njim wolskom cestom
prema selu.
Uz plot Boskih ugledao je izgladnjelog psa. Sagnuo se prema njemu bez ikakve nakane.
Pasje preneraeno zaskomlio, podvio rep i pobjegao. To je naljutilo Utopljenika Pluszcza, pa
je poslao oblak magle i dima na vonjak i htio njime prodrijeti u dimee dimnjake, kako je to
uvijek inio, ali dimnjaci sada nisu bili topli. Pluszcz je obigrao kuu Serafinovih i ve znao
da tamo nema nikoga. Nikog nije bilo u Pravijeku. U zraku se nadimao zvuk vjetrom
pokretanih vrata na staji.
Utopljenik Pluszcz poelio se zabaviti, zavrtjeti se izmeu ljudskih predmeta, kako bi
svijet reagirao na njegovu prisutnost. Htio je upravljati zrakom, zaustavljati vjetar na svom
maglovitom tijelu, poigravati se oblikom vode, obmanjivati i plaiti ljude, straiti ivotinje.

55

Ali nagli pokreti zraka zaustavili su se i sve je postalo pusto i tiho.

Zaustavio se za trenutak i osjetio negdje u umi onu razlivenu, slabu toplinu koju
isputaju ljudi. Obradovao se i zaviorio. Okrenuo je wolskom cestom i ponovo prestraio onog
istog psa. Nebom su se vukli niski oblaci, to je Utopljeniku dodavalo snagu. Sunca jo nije
bilo.
Odmah pod umom neto ga zaustavilo. Neznano neto. Kolebao se, a onda udario prema
rijeci, ne na sveenikove livade, nego dalje, na Papiernu.
Rijetka borova uma bila je izlomljena i dimila se. U zemlji su zijevale goleme rupe. Juer
je tuda morao proi smak svijeta. U visokoj travi leale su stotine ukoenih ljudskih tijela. Krv
se crveno isparavala u sivo nebo tako da se na istoku poelo bojiti u dreavocrveno.
Utopljenik je u tom mrtvilu zamijetio nekakav pokret. Sunce se otelo iz ome obzora i
poelo oslobaati due iz mrtvih vojnikih tijela.
Due su se oslobaale iz tijela zbunjene i oglupjele. Njihale se kao sjene, kao prozirni
balonii. Utopljenik Pluszcz obradovao se gotovo tako snano kako se raduje iv ovjek.
Jurnuo je u rijetku umu i kuao razvijati due, zaplesati s njima, plaiti ih i vui za sobom.
Bilo ih je itavo mnotvo, stotine, a moda i tisue. Ustajale. Klatile se nesigurno iznad
zemlje. Pluszcz je sunuo meu njih, podvikivao, dodirivao i vrtloio, eljan igre kao tenac,
ali due nisu na njega obraale pozornost, kao da ne postoji. Trenutak su se ljuljukale meu
slojevima jutarnjeg vjetra, a potom, kao puteni baloni, uznosile se prema gore i nekamo
nestajale.
Utopljenik nije mogao shvatiti da odlaze i da postoji takvo mjesto kamo se moe poi
poslije smrti. Pokuavao ih je sustii, ali one su podlijegale drukijim zakonima nego to je
zakon Utopljenika Pluszcza. Slijepe i gluhe za njegovo ulagivanje, bile su kao instinktom
pokrenuti kukci koji znaju samo jedan smjer putovanja.
uma se zabijeljela od njih, a onda naglo opustjela i Utopljenik Pluszcz ponovo je ostao
sam. Bio je ljutit. Zavrtio se, udario u drvo. Preplaena ptica prodorno je kriknula i nasumice
poletjela prema rijeci.

MIHAELOVO VRIJEME
Rusi su s Papierne skupljali svoje ubijene i zaprenim ih kolima dovozili u selo. Na
Cherubinovoj su oranici iskopali veliku rupu i tamo polagali vojnika tijela. asnike su
odlagali na stranu.
Svi, koji su se vratili u Pravijek, otili su gledati taj urni pokop bez sveenika, bez
govora, bez cvijea. Poao je i Mihael i neoprezno dopustio da se pogled turobnog
potporunika zaustavi ba na njemu. Turobni potporunik potapao je Mihaela po pleima i
zapovjedio da se oficirska tijele odvezu pod kuu Boskih.
Ne, ne kopajte tu molio je Mihael. Zar je malo zemlje za grobove vaih
vojnika? Zato u vrt moje keri? Zato upate lukovice cvijea? Idite na groblje, pokazat u
vam jo i druga mjesta...
Turobni potporunik, prije toga uvijek uljudan i ljubazan, odgurnuo je Mihaela, a jedan
od vojnika uperio je karabin u njega. Mihael se odmakao.
Gdje je Ivan? upitao je potporunika Izidor.
8
Pogib.
Ne rekao je Izidor, a potporunik je za trenutak zaustavio pogled na njemu.
9
Poemu njet?
Izidor se okrenuo i pobjegao.
Rusi su pokopali u vrtu, ispod prozora spavae sobe, osam asnika. Sve su ih zasuli
zemljom, a kad su otili, pao je snijeg.
Od tada nitko nije htio spavati u spavaoj sobi iznad vrta. Misa je smotala perine i
odnijela ih gore.
8
9

Poginuo.
Zato ne?

56

U proljee Mihael je skovao drveni kri i postavio ga ispod prozora. Potom je njeno
tapiem rovao brazdice i sijao zjevaljke. Izraslo je bujno cvijee, areno, ustaca otvorenih k
nebu.
Koncem ljeta etrdeset pete godine, kad rata vie nije bilo, pred kuom se zaustavio
vojniki gaz iz kojeg je iziao poljski asnik i nekakav ovjek u civilu. Rekli su da e
ekshumirati asnike. Potom se pojavio teretnjak s vojnicima i kola sa stranjaama, na koja su
slagana iz zemlje izvaena tijela. Zemlja i zjevaljke isisali su iz njih krv i vodu. Najbolje su se
sauvale vunene odore i ba su one u komadu drale raspadajua tijela. Vojnici, koji su ih
prenosili na kola, rupcima su prekrili nos i usta.
Na Progonu su stajali ljudi iz Pravijeka i pokuavali kroz plot vidjeti to je mogue ve,
ali kad su kola naglo okrenula u smjeru Jeszkotla, povukli su se u tiini. Najhrabrije su bile
kokoi smiono su trale za kolima koja su poskakivala po kamenju i halapljivo gutale ono
to bi s njih palo na zemlju.
Mihael je povraao u grmu jorgovana. Nikad vie nije okusio kokoje jaje.

GENOWEFINO VRIJEME
Genowefino tijelo stislo se i ukoilo kao u vatri peeni glineni lonac. Sjedali su je u
fotelju na kotaiima. Sad je bila preputena na milost drugih. Polagali su je u postelju, prali,
podizali, iznosili na verandu.
Genowefino tijelo bilo je jedno, a Genowefa drugo. Zaglavila se zatvorena u njemu,
zakljuana, ogluhla. Mogla je micati samo vrcima prstiju i licem, premda ne posve. Vie nije
bila u stanju osmjehnuti se, niti zaplakati. Rijei, uglate i hrapave, ispadale su joj iz usta kao
kamenii. Takve rijei nisu imale ugleda. Katkad bi pokuala priprijetiti Adelki koja je tukla
Anteka, ali se njezine prijetnje nisu osobito doimale unuice. Antek se krio u bakinu suknju, a
Genowefa nije mogla nita uiniti kako bi ga sakrila ili barem zagrlila. Bespomono je gledala
kako vea i jaa Adelka povlai brata za kosu i obuzimao ju je bijes koji bi ipak brzo proao,
jer ni na koji nain nije mogla nai izlaz iz toga.
Misa je majci stalno pripovijedala. Premjetala joj fotelju od vrata do toplih kaljevih
ploica pei i naklapala. Genowefa je sluala bez zanimanja. To o emu je govorila ki, bilo
joj je dosadno. Sve ju je manje zanimalo tko je preivio, a tko poginuo, nisu je se ticale mise,
Misine kolegice iz Jeszkotla, novi naini konzerviranja graka, vijesti na radiju, koje je Misa
uvijek komentirala, njezine besmislene sumnje i pitanja. Genowefa se vie voljela sabrati nad
onim to Misa radi i to se dogaa u kui. Gledala je, po trei put, rastui kerkin trbuh, sitni
snjeak brana koji pada s kuhinjske daske na pod dok Misa mijesi tijesto za rezance, muhe
koje se utapaju u mlijeko, na ploi ostavljeni ara, zagrijan do uarenosti, kokoi koje u
predsoblju pokuavaju izvui vezice iz obue. To je bio konkretni, opipljivi ivot koji joj je
izmicao dan za danom. Genowefa je vidjela kako Misa ne izlazi nakraj s tom velikom kuom
kojom su je obdarili. Prosula je iz sebe nekoliko reenica i nagovorila je da uzme pomonicu.
Misa je dovela Rutu.
Ruta je izrasla u lijepu djevojku. Genowefi se stiskalo srce kad bi je gledala. Vrebala je
trenutke, kad bi obje, Misa i Ruta, stale jedna uz drugu tada bi ih usporeivala. I zar to
nitko nije zamijetio? bile su toliko sline. Dvije varijante neega istog. Jedna je bila sitnija
i tamnija, druga via i punakija. Oi i kosa jedne bile su kestenjaste, druge boje meda. Osim
toga, sve ostalo je bilo isto. Tako se barem inilo Genowefi.
Gledala je kako Ruta pere pod, kako sjecka velike glavice kupusa, kako u glinenoj zdjeli
drobi sir. I to ju je dulje gledala, bila je sve sigurnija. Ponekad, kada bi prale ili pospremale
po kui, a Mihael bio zauzet, Misa bi zapovjedila djeci da baku odvezu do ume. Djeca su
oprezno iznosila fotelju, a onda iza jorgovana, kad ih iz kue nitko nije mogao vidjeti, jurili
Progonom, gurajui ispred sebe fotelju s ukoenim, dostojanstvenim Genowefinim tijelom.
Ostavljali su je razvijane kose i s rukom koja bi bespomono pala iza rukohvata, a oni bi trali
u mlade umarke brati gljive i umske jagode.
Jednoga takvog dana Genowefa je krajikom oka ugledala kako je iz ume na Progon
izila Koska. Genowefa nije mogla pokrenuti glavu, pa je ekala. Koska joj se pribliila i

57

radoznalo obila oko fotelje. unula je ispred Genowefe i zagledala joj se u lice. Trenutak su
se odmjeravale pogledom. Koska vie nije podsjeala na onu djevojku koja je bosa ila
snijegom. Postala je krupna i jo via. Njezine debele pletenice sada su bile bijele.
Zamijenila si mi dijete rekla je Genowefa.
Koska se nasmijala i u svoje tople dlanove uzela njezine bespomone ruke.
Uzela si djevojicu, a ostavila mi djeaka. Ruta je moja ki.
Sve su mlade ene keri starijih ena. Uostalom, tebi vie nisu potrebne keri ni
sinovi.
Paralizirana sam. Ne mogu se kretati.
Koska je podigla bespomonu Genowefinu ruku i poljubila je.
Ustani i idi rekla je.
Ne apnula je Genowefa i, nesvjesna pokreta, zavrtjela glavom.
Koska se nasmijala i krenula prema Pravijeku.
Poslije tog susreta Genowefi se nije htjelo odzivati. Govorila je samo da ili ne. ula
je jedanput kako je Pavao aptao Misi da paraliza napada i razum. Nek im bude, mislila je,
paraliza napada moj razum, ali ja i tako jo uvijek negdje postojim.
Poslije doruka Mihael bi izvozio Genowefu pred kuu. Postavio bi fotelju na travu uz
plot, a sam bi sjeo na klupu. Izvukao bi papiri i dugo drobio duhan meu prstima. Genowefa
je gledala ispred sebe na Progon, promatrala je glatko kamenje kaldrme, koje je izgledalo kao
vrci glava tisua u zemlju zakopanih ljudi.
Je li ti hladno? pitao je Mihael.
Vrtjela je glavom.
Potom bi Mihael prestao puiti i odlazio bi. Genowefa je ostajala u fotelji i promatrala vrt
Papugove, pjeskoviti poljski put koji je vijugao izmeu zelenkastih i ukastih mrlja. Onda bi
gledala svoja stopala, koljena, bedra bili su na isti nain daleki i nisu joj pripadali kao ni
pijesak, njive i vrtovi. Njezino je tijelo bila izobijana figurica od krhke ljudske materije.
udilo je to jo mie prstima, to joj je ostalo osjetilo u jagodicama bijelih ruku, koje
mjesecima nisu znale za rad. Poloila bi dlanove na obamrla koljena i prebirala njima po
naborima suknje. Ja sam tijelo, govorila je sama sebi. A u Genowefinom tijelu, kao rak, kao
plijesan, narastala je slika ubijanja ljudi. Ubijanje se temelji na oduzimanju zakona pokreta,
jer ivot je pokret. Ubijeno tijelo postaje nepokretno. ovjek je tijelo. I sve to ovjek iskusi,
poetak i svretak ima u tijelu.
Jednog je dana Genowefa rekla Mihaelu:
Hladno mi je.
Donio joj je vuneni plet i rukavice. Micala je prstima, ali ih vie nije osjeala, pa nije
znala miu li se ili ne. Kad je podigla pogled na Progon, vidjela je da su se vratili umrli.
Protezali su se Progonom od Czernice do Jeszkotla kao velika procesija, kao hodoasnici za
Czstochowu. Ali hodoasnike je uvijek pratio amor, monotone pjesme, plaljive litanije,
struganje potplata o kamenje. Ovdje je vladala tiina.
Bilo ih je na tisue. Stupali su krivudavim, isprekidanim redovima. Ili su u ledenoj tiini,
brzim korakom. Bili su sivi kao da su bez krvi.
Genowefa je meu njima traila Elija i Szenbertovu ker s novoroenetom na rukama,
ali mrtvi su ili previe brzo da bi ih se moglo prepoznati. Tek poslije ugledala je Serafinova
sina i to samo zbog toga to je iao njoj najblie. Na elu je imao golemu sivu rupu.
Franek proaptala je.
Okrenuo je glavu, i ne usporavajui korak, pogledao u nju. Ispruio je ruku prema njoj.
Usta su mu se pokrenula, ali Genowefa nije ula nikakvu rije.
Gledala ih je itavi dan, do veeri, a hodnja nije slabila. Navirali su dalje, kada je zatvorila
oi. Znala je da ih Bog takoer promatra. Vidjela je njegovo lice bilo je crno, strano, puno
brazgotina.

VRIJEME VLASTELINA POPIELSKOG

Godine etrdeset este vlastelin Popielski je jo uvijek stanovao u palai, premda se znalo

58

kako to nee dugo potrajati. Njegova je ena odvezla djecu u Krakow i sada je putovala tamo i
natrag, pripremajui preseljenje.
inilo se kako je vlastelinu sve svejedno to se oko njega dogaa. Igrao je. Sjedio je u
knjinici danima i noima. Spavao na poivaljki. Nije se presvlaio ni brijao. Kad bi njegova
ena otputovala djeci, nije jeo. Katkada tri, etiri dana. Nije otvarao prozore, nije se odzivao,
nije izlazio u etnju, ak nije silazio u prizemlje. Jedanput ili dvaput dolazili su mu iz opine u
svezi s nacionalizacijom. Torbe su im bile pune naredbi i peata. Lupali su u vrata i cimali
zvonce. Tada je priao prozoru, pogledao odozgo na njih i protresao rukama.
Sve se slae rekao je hrapavim, odviknutim od govora, glasom. Prelazim u
sljedee polje.
Vlastelinu Popielskom katkad bi ustrebale njegove knjige.
Igra je od njega zahtijevala razliite informacije, ali s tim nije imao problema sve je
mogao pronai u vlastitoj knjinici. Kako su u Igri bitnu ulogu igrali snovi, vlastelin Popielski
nauio je sanjati po narudbi. I ne samo to, polako je zadobivao kontrolu nad snovima, inio
je u njima to je htio, posve drukije nego u ivotu. Svjesno je sanjao na zadanu temu i
jednako tako svjesno se budio s druge strane, kao da bi proao kroz rupu u plotu. Trebao mu
je samo trenutak da bi se pribrao, a onda bi poinjao djelovati.
Igra mu je tako davala sve to mu je bilo potrebno, ak i vie. Zato bi onda izlazio iz
knjinice?
U meuvremenu opinski su mu inovnici oduzeli ume, trupce, oranice, ribnjake i
livade. Poslali su mu pismo u kojem su ga, kao graanina mlade socijalistike drave,
obavijestili da takoer vie nije vlasnik ciglane, pilane, pecare i mlina. Na koncu, palae
takoer. Bili su uljudni, oznaili su mu ak termin predaje imovine. Njegova je ena najprije
plakala, potom se molila, na kraju poela pakirati stvari. Izgledala je kao posmrtna svijea,
tako je bila mrava i votanoblijeda. Naglo posijedjele vlasi svijetlile su u polumraku palae
hladnim, takoer blijedim svjetlom.
Vlastelinka Popielska nije se ljutila na mua to je poludio. Brinula se to e sama morati
odluivati to se moe uzeti, a to ostaviti. Ipak, kad je stigao prvi kamion, vlastelin Popielski,
blijed i zarastao, siao je dolje s dvjema putnim torbama u rukama. Nije htio pokazati to tamo
ima.
Vlastelinka je otrala gore i za trenutak sabranim pogledom obuhvatila knjinicu. Imala je
dojam kako nita ne nedostaje, nije bilo ni jednoga praznog mjesta na policama, nije
pomaknuta nijedna slika, ukras, nita. Pozvala je radnike, a oni su redom bacali knjige u
kartonske kutije. Potom, kako bi bilo bre, zgrtali su ih s polica hrpimice. Knjige su irile
svoja mrtva krila i bespomono padale na hrpu. Kad je ponestalo kutija, radnici su digli ruke,
uzeli pune kutije i otili. Tek potom se pokazalo kako su uzeli sve od A do L.
Za to vrijeme vlastelin Popielski stajao je uz automobil i zadovoljno udisao svjei zrak,
koji ga je oamutio poslije mjeseci sjedenja u zatvorenom. Htjelo mu se smijati, radovati,
plesati kisik je plamtio u njegovoj gustoj, otealoj krvi i napuhivao usahnule aorte.
Sve je onako kako treba biti rekao je eni u automobilu, dok su se vozili Progonom
prema kieleckoj cesti. Sve to se dogaa, dogaa se dobro.
A potom je dodao jo neto takvo, da su se voza, radnici i vlastelinka meusobno
sporazumno pogledali:
Osmica tref je ustrijeljena.

VRIJEME IGRE
U knjiici Ignis fatuus, ili Pouna igra za jednog igraa, koja je instrukcija Igre, uz opis
etvrtog Svijeta nalazi se sljedea povijest:
Bog je stvarao etvrti Svijet u zanosu, koji je olakavao njegove boanske muke.
Kad je stvorio ovjeka, prenuo se takav je dojam taj ostavio na njega. I ostavio se
daljnjeg stvaranja svijeta jer moe li biti neega savrenijeg? i sada, u svom boanskom
vremenu, divio se vlastitom djelu. to je Boji pogled dublje prodirao u ljudsku nutrinu, to se
gorljivije raspaljivala u Bogu ljubav prema ovjeku.

59

Ali ovjek se pokazao nezahvalnim, latio se obraivanja zemlje, pravljenja djece, i nije se
obazirao na Boga. Tada se u Bojem duhu pojavila tuga iz koje se cijedila tama.
Bog se zaljubio u ovjeka bez uzajamnosti.
Boanska ljubav, kao svaka ina, postaje teretom. ovjek je pak dozrio i odluio se liiti
nametljivog ljubavnika. Dopusti mi otii, rekao je. Dopusti mi upoznati svijet na moj
vlastiti nain i opskrbi me za put.
Nee se snai bez mene, rekao je Bog ovjeku. Ne odlazi.
Pusti me na miru, rekao je ovjek, a Bog mu je s tugom savio jabukovu granu.
Bog je ostao sam i eznuo. Sanjao je da je on istjerao ovjeka iz raja, tako ga je silno
boljela misao to je ostao odbaen.
Vrati se meni. Svijet je straan i moe te ubiti. Pogledaj na potrese, na izbijanje vulkana,
na poare i potope, grmio je iz kinih oblaka.
Pusti me na miru, snai u se, odgovorio mu je ovjek i otiao.

PAVLOVO VRIJEME
Treba ivjeti rekao je Pavao. Treba odgajati djecu, zaraivati, stalno se

obrazovati i uspinjati se.

Tako je i inio.
S Abeom Kozienickim, koji je preivio logor, vratio se trgovini drvima. Kupovali su
umu za sjeu i organizirali preradu i izvoz drveta. Pavao je kupio motocikl i obilazio okolicu
u potrazi za narudbama. Nainio je torbu od svinjske koe u kojoj je drao blok s
priznanicama i nekoliko tintanih olovaka.
Kako posao nije iao loe, a u njegov se dep slijevao neprestani dotok gotovine, Pavao je
odluio nastaviti svoje obrazovanje. Obrazovati se za lijenika bilo je ve malo nerealno, ali
jo uvijek je mogao stei kvalifikaciju kao higijeniar ili lijeniki pomonik. Sada je noima
Pavao Boski prouavao tajnu razmnoavanja muha i komplicirane lance iz ivota trakavica.
Studirao je sastav vitamina u prehrambenoj industriji i putove irenja bolesti, takvih kakve su
tuberkuloza i trbuni tifus. Tijekom viegodinjih kurseva i kolovanja stekao je uvjerenje
kako medicina i higijena, osloboene zaostalosti i praznovjerja mogu preobraziti ljudski ivot,
a poljsko selo pretvoriti u oazu steriliziranih lonaca i lizolom dezinficiranih dvorita. Stoga je
Pavao, kao prvi u okolici, namijenio jednu prostoriju u svojoj kui za kupaonicu i sanitarnu
sobu ujedno. Tu je bilo neizrecivo isto: emajlirana kada, naglancane slavine, metalni ko s
poklopcem za otpatke, staklena posuda za vatu i higijenski papir, kao i ostakljeni ormari s
lokotom u kojem su uvani svi lijekovi i medicinski instrumenti. Kada je zavrio sljedei kurs,
ve je imao zvanje bolniara i sada je u toj sobi ljudima davao injekcije, ne zaboravljajui
istodobno odrati predavanje na temu svakidanje higijene.
Poslije je posao s Abom propao, jer su ume nacionalizirane. Abe je odlazio. Doao se
oprostiti; zagrlili se kao braa. Pavao Boski bio je svjestan kako zapoinje novo razdoblje u
njegovom ivotu, da se odsad mora sam snalaziti, i uz to u posve novim uvjetima. Davanjem
injekcija ne moe uzdravati obitelj.
Spakirao je, dakle, u svoju konu torbu sve svjedodbe s kurseva i motociklom se
odvezao u Taszow, traiti posao. Naao ga je u Sanepidzie, opinskom kraljevstvu sterilizacije
i ispitivanja stolice. Otad, posebice od stupanja u partiju, polako je i nepovratno poeo
napredovati.
Taj posao temeljio se na obilasku, bunim motociklom, okolnih sela i provjeravanju
istoe u prodavaonicama, restauracijama i bifeima. Njegovo pojavljivanje s konom torbom,
napunjenom dokumentima i epruvetama za ispitivanje fekalija, doivljavano je kao dolazak
jahaa Apokalipse. Pavao, kad god bi poelio, mogao je zapovjediti zatvaranje svake
prodavaonice, svake gostionice. Bio je vaan. Davali su mu darove, astili votkom i
najsvjeijim nogicama u hladetini.
Tako je upoznao Ukleju, koji je bio vlasnik slastiarnice u Taszowu i jo vodio nekoliko
inih, manje slubenih, poslova. Ukleja je Pavla uveo u svijet sekretara i zatitnika, pijanki i
lovova, eljnih sisatih konobarica i alkohola, koji je davao hrabrost da se iz ivota zagrabi

60

punim pregrtima.
Ukleja je tako zauzeo upranjeno mjesto Abea Kozienickog, mjesto predodreeno u
ivotu svakog mukarca za vodia i prijatelja; bez njeg bi se bilo samo samotnim,
neshvaenim bojovnikom u svijetu kaosa i mraka, koji se uvlaio odasvud, samo li se odvrati
pogled.

VRIJEME MICELIJA
Micelij raste ispod itave ume, a moda ak ispod itavog Pravijeka. Stvara u zemlji,
ispod mekanog pokrova, pod travom i kamenjem, splet tankih niti, vezica i klupia kojim
ornata sve. Niti micelija imaju veliku snagu i prodiru meu svaku grudicu zemlje, omotavaju
korijenje drvea i zadravaju velike stijene u njihovom beskonanom laganom pomicanju
naprijed. Micelij je slian plijesni bijela, njena, hladna mjeseeva podzemna ipka,
vlane mreice niti, skliska pupanica svijeta. Obrasta livade i ide ispod ljudskih putova, uspinje se na zidove njihovih domova, a katkada u naletima, zbog nevidljivosti, napada njihova
tijela.
Micelij nije ni biljka, ni ivotinja. Nije u stanju uzimati snagu od sunca, jer je njegova
narav tua suncu. Ne privlai ga toplina ni ivot, jer njegova priroda nije ni topla, ni iva.
Micelij ivi zahvaljujui tome to usisava ostatke sokova iz onog to umire, to se raspada i
otjee u zemlju. Micelij je ivot smrti, ivot raspadanja, ivot onoga to je umrlo.
itave godine micelij raa svoju hladnu i vlanu djecu, ali ona koja na svijet dolaze u
ljeto i u jesen su najljepa. Uz ljudske putove izrastaju tvrdnjae na tankim nogicama, u
travama se gotovo savreno bijele puhare i krumpirae, a djedovi i drvojetke zaposijedaju
obogaljeno drvee. uma je puna utih lisiara, maslinastih bljuvara i, poput jelenje koe,
njenih vrganja.
Micelij ne dijeli i ne razlikuje svoju djecu, sve obdaruje snagom rasta i silinom rasijavanja
zametaka. Jednima daje miris, drugim sposobnost skrivanja pred ljudskim okom, a neke opet
imaju oblike koji zaustavljaju dah.
Duboko pod zemljom, u samom sreditu Wodenice, tutnji veliko bijelo klupko niti koje je
srce micelija. Odatle se micelij rasprostire na sve strane svijeta. uma je tu tamna i vlana.
Bujne kupine povezuju stabla drvea. Sve obrasta bujna mahovina. Ljudi instinktivno
zaobilaze Wodenicu, premda ne znaju da tu, ispod, ivi srce micelija.
Od svih ljudi samo je Ruta to znala. Domislila se poslije najljepih muhara koje tu rastu
svake godine. Muhare su straari micelija. Ruta legne na zemlju izmeu njih i odozdo
promatra njihove prikopane, snjenobijele podsuknje.
Ruta je jedanput ula ivot micelija. Bilo je to podzemno ukanje, koje je zvualo kao
gluho uzdisanje, a onda se moglo uti njeno treskanje grudica zemlje dok se izmeu njih
provlaila nit hifa. Ruta je ula udarac micelijeva srca koji se javlja jedanput u osamdeset
ljudskih godina.
Od tog vremena dolazi na to vlano mjesto na Wodenici i uvijek legne na mokru
mahovinu. Kad dulje lei, poinje micelij osjeati jo drukije jer micelij usporava vrijeme.
Ruta zapada u san-nesan i sve vidi na posve drukiji nain. Vidi pojedinane povjetarce
vjetra, pun usporene gracioznosti let kukaca, skladne pokrete mravi, estice svjetla to se
taloe na povrini lia. Svi visoki zvukovi ptije triliranje, piska ivotinja pretvara se u
huanje i drndanje, i vue se tik uz zemlju, kao magla. Ruti se ini kako lei tako satima,
premda je minuo jedva trenutak. Tako micelij prisvaja vrijeme.

IZIDOROVO VRIJEME
Ruta ga je ekala pod lipom. Puhao je vjetar, a drvo je kripalo i jealo.
Padat e rekla je umjesto pozdrava.
utke su ili Progonom, onda su okrenuli u svoju umu iza Wodenice. Izidor je iao pol
koraka iza i kriomice pogledavao gola djevojina ramena. Njezina je koa izgledala tanahna,
gotovo prozirna. Poelio bi je dotaknuti i pomilovati.

61

 Sjea li se kako sam ti jedanput davno pokazala granicu?

Potvrdio je glavom
Trebali smo je nekada ispitati. Ja katkad ne vjerujem u tu granicu. Propustila je
strance...
Sa znanstvenog stajalita takva je granica nemogua.
Ruta se zasmijala i uhvatila Izidora za ruku. Povukla ga je meu niske borove.
Pokazat u ti jo neto.
to? Koliko jo ima stvari za pokazivanje? Pokai mi ih sve odjedanput.
To tako nije mogue.
Je li to ivo ili mrtvo?
Niti jedno niti drugo.
Nekakva ivotinja?
Ne.
Biljka?
Ne.
Izidor se zaustavio i nemirno upitao:
ovjek?
Ruta nije odgovorila. Pustila je njegov dlan.
Ne idem rekao je i unuo.
Ako ne, ne. Ne prisiljavam te.
Klekla je pored njega i promatrala stazice velikih umskih mravi.
Katkad si tako pametan, a katkad tako glup.
Ali ee glup rekao je tuno.
Htjela sam ti pokazati neto udno u umi. Mama veli da je to sredite Pravijeka, a ti
ne eli ii.
Dobro, onda idemo.
U umi se vjetar nije uo, pa je bilo sparno. Izidor je na Rutinom vratu vidio kapljicu
znoja.
Odmorimo se oglasio se otraga. Prilegnimo i otpoinimo.
Uskoro e padati, doi.
Izidor je legao na travu i stavio ruke pod glavu.
Ne elim gledati sredite svijeta. elim ovdje leati s tobom. Doi.
Ruta se pokolebala. Otila je nekoliko koraka, onda se vratila. Izidor je zamirio i Ruta se
pretvorila u nejasni oblik. Oblik se pribliio i sjeo na travu. Izidor je ispruio ruku ispred sebe
i pogodio Rutinu nogu. Pod prstima je osjeao sitne dlaice.
elio bih biti tvojim muem, Ruta. Htio bih s tobom voditi ljubav.
Povukla je nogu. Izidor je otvorio oi i pogledao ravno u lice Ruti. Bila je nekako hladna,
tvrda. Ne onakva kakvu je poznavao.
Nikad to neu initi s nekim koga volim. Samo s onim koga mrzim rekla je i
ustala. Idem. Ako hoe, hodi sa mnom.
Ustao je urno i krenuo za njom, kao obino, pol koraka iza.
Promijenila si se rekao je tiho.
Naglo se okrenula i zastala.
Naravno da sam se promijenila. udi se? Svijet je zao. Sam si to vidio. Kakav je to
Bog koji je stvorio takav svijet? Ili je sam zao ili doputa zlo. Ili mu se sve pobrkalo.
Ne smije tako govoriti...
Ja smijem rekla je i potrala naprijed.
Postalo je vrlo tiho. Izidor nije uo ni vjetar, ni ptice, ni zujanje kukaca. Bilo je prazno i
gluho, kao da je upao u perje, u samu sredinu goleme perine, u snjeni smet.
Ruta! kriknuo je.
Ukazala mu se izmeu drvea, a onda nestala. Potrao je u tom smjeru. Bespomono se
osvrtao, jer je shvatio da se bez nje nije u stanju vratiti doma.
Ruta! kriknuo je jo glasnije.
Tu sam rekla je i izila iza drveta.

62

 elim vidjeti sredite Pravijeka.

Povukla ga u nekakav korov maline, divlje kupine. Biljke su se hvatale Izidoru za

demper. Pred njima je bio mali proplanak izmeu golemih hrastova. Na zemlji je lealo
mnotvo ireva, starih i ovogodinjih. Jedni su se raspadali u prah, drugi proklijavali, a neki
opet bljetali svjeezeleno. Na samoj sredini proplanka stajao je visoki duguljasti kamen od
bijelog pjeanika. Na tom je obelisku leao jo jedan, iri i glomazniji. Podsjeao je na
klobuk. Izidor je ispod klobuka zamijetio obris lica. Pristupio je blie da bi ga razgledao i tada
je vidio da je takvo isto lice bilo na bokovima, s jedne i druge strane. Bila su dakle tri oblija.
I odjedanput je Izidora obuzeo duboki osjeaj nekompletnosti, nedostatka neeg neobino
bitnog. Imao je dojam kako on to sve odnekud zna, da je vidio proplanak i kamen na sredini
proplanka, i njegova tri oblija. Potraio je Rutinu ruku, ali to ga nije umirilo. Rutina ga ruka
povukla za sobom i poeli su ii oko proplanka, po irevima. Tada je Izidor ugledao etvrto
oblije, takvo isto kao i ostala. Iao je sve bre, a poslije je ispustio Rutinu ruku, jer je poeo
trati zagledan u kamen. Stalno je vidio jedno oblije okrenuto k sebi i dva iz profila. I sad je
shvatio otkud taj osjeaj nedostatka, tuga koja lei u temelju svega, tuga prisutna u svakoj
stvari, svakoj pojavi, oduvijek ne moe se odjedanput pojmiti sve.
Nemogue je vidjeti etvrto oblije rekla je Ruta, kao da je itala njegove misli.
Ba to je sredite Pravijeka.
Poelo je lijevati i kad su stigli do Progona, bili su posve promoeni. Rutina se haljina
zalijepila za tijelo.
Hajde k nama. Osuit e se predloio je.
Ruta je stala suelice Izidoru. Za leima joj je bilo itavo selo.
Izek, udat u se za Ukleju.
Ne rekao je Izidor.
elim otii u grad, elim putovati, elim imati naunice i sandale.
Ne ponovio je Izidor i poeo drhtati. Voda mu je tekla niz lice i mutila pogled na
Pravijek.
Da rekla je Ruta i otila nekoliko koraka natrag.
Izidoru su klecnule noge. Bojao se da e pasti.
ivjet u u Taszowu. To nije daleko! viknula je i okrenula u umu.

KOSKINO VRIJEME
Opaki ovjek dolazio je na Wydymacz uveer. Pomaljao se iz ume u sumrak i izgledalo
je kao da se odlijepio od njezinog zida: bio je taman, na licu je nosio sjenu drvea, koja nikada
nije nestajala. U njegovoj kosi svjetlucala je pauina, bradom su mu tumarali potkornjaci i
hrutovi to je izazivalo Koskino gaenje. I mirisao je drukije. Ne kao ovjek, nego kao
drvo, kao mahovina, kao dlaka vepra, kao zeje krzno. Kad mu je doputala da legne na nju,
znala je da ne opi s ovjekom. To nije bio ovjek usprkos ljudskoj prilici, usprkos dvije-tri
ljudske rijei, koje je znao izgovoriti. Kada bi postajala svjesna toga, obuzimao je strah, ali i
uzbuenje da se ona sama pretvorila u srnu, u prasicu, u enku soba, da nije nita vie nego
enka, kao milijarde enki na svijetu, i u sebi ima mujaka, takvoga istog kao to su milijarde
mujaka na svijetu. Opaki ovjek isputao bi tada iz sebe dugi, prodorni krik, koji se morao
uti u itavoj umi.
Odlazio je od nje u osvit i na odlasku uvijek ukrao malo hrane. esto je Koska
pokuavala ii za njim kroz umu i otkriti njegova slonita. Kad bi ih otkrila, imala bi nad
njim veu vlast, jer na mjestu skrivanja ivotinja ili ovjek otkrivaju slabe strane svoje naravi.
Nikada joj nije uspjelo slijediti Opakog ovjeka dalje od velike lipe. Kad bi samo na
trenutak svrnula pogled od pogrbljenih, izmeu drvea mugajuih lea, Opaki ovjek nestao
bi kao da je u zemlju propao.
Na kraju Koska je shvatila da je odaje njezin ljudski, enski zadah, i stoga Opaki ovjek
zna da ga slijedi. Nakupila je stoga gljiva, kore s drvea, uzela iglica i lia, i sve to stavila u
kamenicu. Prelila kinicom i ekala nekoliko dana. A kad je k njoj doao Opaki ovjek i
potom u osvit odlazio u umu s komadom slanine u zubima, brzo se razodjenula, namazala se

63

svojom smjesom i krenula za njim.

Vidjela je kako je na rubu livade sjeo na travu i jeo slaninu. Potom je obrisao ruke o
zemlju i uao u visoku travu. Na otvorenom prostoru bojaljivo se osvrtao i njuio. Jedanput
se ak bacio na zemlju i tek trenutak poslije Koska je zaula drndanje zaprenih kola
wolskom cestom.
Opaki ovjek iziao je na Papiernu. Sad se Koska bacila u travu i prignuta do zemlje
trala njegovim tragom. Kad se ve nala na rubu ume, nigdje ga nije mogla vidjeti. Pokuala
je njuiti, onako kao on, ali nita nije osjeala. Vrtjela se bespomono ispod velikog hrasta,
kad je iznenada kraj nje pala granica, zatim druga i trea. Koska je shvatila svoju pogreku.
Podigla je glavu. Opaki je ovjek sjedio na grani i hrasta i kesio zube. Prestraila se svoga
nonog ljubavnika. Nije sliio na ovjeka. Zareao je na nju opominjue, a Koska je shvatila
da mora otii.
Otila je ravno na rijeku, gdje je sa sebe sprala zadah zemlje i ume.

RUTINO VRIJEME
Uklejina warszawa dovezla je dokle se moglo. Potom je Ukleja morao izii i posljednje
metre prijei pjeice. Spoticao se o koloteine umskog puta i psovao. Konano je stao ispred
polusruene Koskine kolibe i ljutito pljunuo.
Dobra eno, hoete li izii, htio bih s vama razgovarati! viknuo je.
Koska je izila pred kuu i pogledala ravno u pocrvenjele Uklejine oi.
Ne dam ti je.
Na trenutak je izgubio samopouzdanje, ali se brzo pribrao.
Ona je ve moja rekao je mirno. Samo je navalila da je mora blagosloviti.
Moram te zamoliti za njezinu ruku.
Ne dam ti je.
Ukleja se okrenuo u smjeru automobila i viknuo:
Ruta!
Trenutak potom vrata su se otvorila i iz automobila je izila Ruta. Njezina kosa sada je
bila kratka i loknama je provirivala ispod majunog klobuia. U uskoj suknji i na
potpeticama inila se vrlo vitka i vrlo visoka. Teko je ila u tim svojim postolama pjeanim
putom. Koska ju je nezasito gledala.
Ruta je zastala uz Ukleju i nesigurno ga uzela ispod ruke. Ta gesta posve je okuraila
Ukleju.
Blagoslovi ker, eno, jer nemamo puno vremena. Lagano je gurnuo djevojku
naprijed.
Hajde u kuu, Ruta rekla je Koska.
Ne, mama, hou se udati za njega.
On e te unesreiti. Zbog njega u te izugubiti. To je vukodlak.
Ukleja se nasmijao.
Ruta, hajdemo... to nema smisla.
Djevojka se naglo oktrenula prema njemu i bacila mu torbicu pred noge.
Ne idem dok mi ne dopusti! kriknula je bijesno.
Prila je majci. Koska ju je zagrlila i stajale su tako sve dok se Ukleja nije poeo vrpoljiti.
Vraajmo se, Ruta. Ne moe je uvjeriti. Ako ne, onda ne. Velike li gospoe od
doputenja...
Tada mu se Koska obratila iznad kerkine glave.
Moe je uzeti, ali ti postavljam jedan uvjet.
No? rekao je radoznalo Ukleja. Volio se cjenkati.
Od listopada do svretka travnja je tvoja. Od svibnja do rujna moja.
Iznenaeni Ukleja pogledao je kao da nije razumio. Potom je poeo na prste brojiti
mjesece i ispalo je kako ta podjela nije jednaka i da je on na dobitku. Dobio je vie mjeseci
nego Koska. Lukavo se osmjehnuo.
Dobro, nek ti bude.

64

Ruta je uzela majin dlan i poloila ga sebi na obraz.

Hvala ti, mama. Bit e mi dobro. Tamo imam sve to poelim.
Koska ju je poljubila u elo. Ukleju nije ni pogledala kad su odlazili. Automobil, prije
nego je krenuo, ispustio je klupka sivog dima i prvi put u svom ivotu drvee na Wydymaczu
okusilo je sagorijevanje.

MISINO VRIJEME
Za obitelj i kolege s posla, za sekretare i zatitnike Pavao je prireivao imendansko
primanje u lipnju, na Petra i Pavla. Ali na roendane je pozivao uvijek samo Ukleju.
Roendani su za prijatelje, a Pavao je imao samo jednog prijatelja.
Kad bi djeca zaula muklo brujanje warszawe, panino su bjeala u skrovite ispod
stubita. Ukleja, nesvjesan da izaziva preneraenje djece, donosio im je veliku termosicu
sladoleda, a u kartonskoj kutiji vafle.
Misa, u plavoj trudnikoj haljini, pozvala ih je za stol u sobu, ali su otezali zauzeti mjesta.
Rutu je na vratima presreo Izidor.
Imam nove markice rekao je.
Izidore, ne gnjavi goste prekorila ga Misa.
Lijepo izgleda u tom krznu, kao Snjeguljica apnuo je Izidor Ruti.
Misa je poela posluivati jelo. Bile su nogice u hladetini i dvije vrste salate. Bile su
zdjele suhomesnatih narezaka i nadjevenih jaja. Na tednjaku se grijao bigos i cvrali kokoji
bataci. Pavao je natoio votku u ae. Mukarci su sjeli suelice i razgovarali o cijeni koe u
Taszowu i u Kielcima. Potom je Ukleja provalio dvosmisleni vic. Votka je nestajala u grlima,
a ae se inilile premale da bi utaile tu uasnu e tijela. I mukarci su se jo uvijek doimali
trijezno, premda su im pocrvenjela lica i obojica raskopali ovratnike. Na koncu su im se
zamaglile oi, kao da su iznutra zamrzle. Tada je Ruta izila za Misom u kuhinju.
Pomoi u ti rekla je i Misa joj je dala no.
Velike Rutine ruke rezale su kola, a crveni nokti svjetlucali su nad bijelim nadjevom
poput kaplji krvi.
Mukarci su poeli pjevati i Misa je uznemirena pogledala Rutu.
Moram lei djecu. Odnesi im kola zamolila je.
Priekat u te. Oprat u sue.
Ruta! viknuo je iznenada iz sobe pijani Ukleja. Doi ovamo, kurvo!
Doi rekla je Misa i uzela posluavnik s kolaem.
Ruta je odloila no i nerado pola za Misom. Sjela je uz mua.
Gledaj, kakav sam grudnjak kupio eni! kriknuo je Ukleja i rastrgao na njoj bluzu,
otkrivajui pjegasti dekolte i snjenobijeli ipkasti prslui. Francuski!
Prestani rekla je Ruta.
to prestani? Ne doputa mi? Ti si moja, sva ti i sve to ima na sebi. Ukleja je
pogledao raspoloenog Pavla i ponovio:
Sva je moja! I sve to ima na sebi! Bit e moja itavu zimu. Ljeti e otpizditi k materi.
Pavao mu je pokazao napunjenu au. Nije zamijetio kad su ene ponovo izile u kuhinju.
Ruta je sjela za stol i zapalila cigaretu. Tada je Izidor, koji je vrebao na nju, iskoristio prigodu
i donio krinjicu s markicama i razglednicama.
Pogledaj rekao je potiui.
Ruta je uzela u ruke razglednice i svaku trenutak razgledala. Iz crvenih usta isputala je
pramenove dima, a minka na cigareti ostavljala tajanstvene tragove.
Mogu ti ih dati rekao je Izidor.
Ne. Volim ih pogledati kad su kod tebe, Izek.
Na ljeto emo imati vie vremena, ne?
Izidor je zamijetio da se na, od tua, ukruenim Rutinim trepavicama zaustavila krupna
suza. Misa joj je dodala aicu votke.
Nemam sree, Misa rekla je Ruta, i na trepavicama zasunjena suza zakotrljala se
niz obraz.

65

ADELKINO VRIJEME
Adelka nije voljela oeve kolege, sve te mukarce ija je odjea zaudarala cigaretama i
dimom. Najvaniji meu njima bio je Ukleja sigurno stoga to je bio tako velik i debeo. Ali
je ak i Ukleja postajao drag i uljudan, i govorio tanjim glasom kad bi ocu dolazio gospodin
Widyna.
Widynu je dovezao voza, koji je potom itavu veer ekao ispred kue, u autu. Widyna
je imao zelenu lovaku odoru i pero za klobukom. U znak pozdrava lupkao je Pavla po
pleima i dugo, poudno ljubio Misinu ruku. Misa je zapovjedila Adelki da pripazi malog
Witka, a sama je iz smonice izvadila najbolje zalihe. No je svjetlucao u njezinoj ruci dok je
rezala suhe kobasice i unku. Pavao je o Widyni govorio s ponosom.
U dananje vrijeme dobro je imati takva poznanstva.
Tim oevim znancima omilio je lov i iz velike ume dolazili su nakrcani zeevima ili
fazanima. Ostavljali bi to sve na stol u predsoblju, i prije nego bi sjeli za stol, trgnuli po pola
ae votke. Dom je vonjao bigosom.
Adelka je znala da e za vrijeme takve veeri morati svirati. Brinula se da joj pri ruci bude
Antek sa svojim akordeonom. Niega se nije toliko bojala koliko oca kada se ljutio.
Kad je nastupilo vrijeme, majka im je zapovjedila da uzmu glazbala i odu u sobu.
Mukarci su zapalili cigarete i zavladala je tiina. Adelka je davala ton i poinjala svirati s
Antekom. Kad su zapoeli Sopki Manduril10, Pavao je uzeo svoju violinu i pridodao se duetu.
Misa je stajala na vratima i ponosno ih gledala.
Tom najmanjem u kupiti kontrabas govorio je Pavao. Witek se skrivao iza majke
kad bi ga pogledali.
itavo vrijeme sviranja Adelka je mislila o mrtvim ivotinjama na stolu u predsoblju.
Sve su imale otvorene oi. Ptije oi bile su kao stakleno kamenje u prstenovima, ali zeje
oi bile su nekako strane. Adelki se inilo kako prate svaki njezin pokret. Ptice su leale u
buketima povezane za noge, kao rotkvice. Zeevi pojedinano. Traila je u njihovoj dlaci i
perju rane od zrnja, ali samo je ponekad uspjevala pronai zgruane okrugle rane. Mrtvim
zeevima krv je kapala iz nosa na pod. Njukice su im bile sline majim. Adelka im je
podizala glave kako bi bile na stolu.
Jedanput je meu ustrijeljenim fazanima zamijetila nekakvu drukiju pticu. Bila je manja
i imala lijepo plavo perje. Ta ju je boja oduevila. Adelka ga je poeljela imati. Jo nije znala
to bi s njim, ali je znala da ga eli imati. Oprezno je upala pera, jedno po jedno, dok u
rukama nije imala plavi perjani buket. Svezala ga je bijelom vrpcom za kosu i htjela pokazati
majci. U kuhinji je naletjela ravno na oca.
to je to? to si to uinila? Zna li to si uinila?!
Adelka se povukla do kredenca.
Oerupala si sojku gospodina Widyne! A on ju je specijalno ustrijelio za sebe.
Misa je stala uz Pavla, a u vratima se pojavile radoznale glave gostiju.
Otac je Adelku zgrabio eljeznim stiskom za ruku i uveo je u sobu. Bijesno ju je gurnuo
tako da se zaustavila pred Widynom, koji je s nekim razgovarao.
to je? upitao je ovaj neprisebno. Pogled mu je bio mutan.
Oerupala je tvoju sojku! kriknuo je Pavao. Adelka je ispruila ispred sebe pernati
buket. Ruke su joj se tresle.
Daj ta pera gospodinu Widyni zareao je na nju Pavao. Misa, donesi graak.
Kaznit emo je uzorno. S djecom treba otro... I drat ih strogo.
Misa mu je nevoljko dodala torbicu s grakom. Pavao je u kut sobe istresao graak i
zapovjedio kerkici da klekne. Adelka je klekla i na trenutak je zavladala tiina. Osjeala je da
je svi gledaju. Pomislila je da e sad umrijeti.
Do kurca sojka. Natoi, Pavle zaklokotao je u toj tiini Widyna i amor je ponovo
oivio.
10

Mandurske mogile, vrlo popularni valcer ruskih carskih asnika

66

PAVLOVO VRIJEME
Pavao je leao nauznak i znao da vie nee zaspati. Vani je postalo sivo. Boljela ga glava i
strano je ednio. Ali je bio previe umoran i bolestan da bi sad ustao i otiao u kuhinju.
Pretresao je u glavi itavu jueranju veer, silnu cugu, nekoliko prvih zdravica, jer se
sljedeih nije sjeao, prostake Uklejine viceve, nekakve plesove, nekakve nezadovoljne
grimase ena, nekakve zahtjeve. A onda je pomislio kako je navrio etrdeset godina i upravo
zatvorio prvi dio svoga ivota. Doao je do vrhunca, a sada, leei nauznak sa stranim
mamurlukom, gleda u vrijeme koje prolazi. Poeo se prisjeati i drugih dana i drugih veeri.
Gledao ih je kao film kad se pusti od svretka prema poetku groteskan, smijean i bez
smisla, kao njegov ivot. Gledao je sve slike s pojedinostima, ali su mu se inile nevane i
beznaajne. Vidio je na taj nain itavu svoju prolost. I u njoj nije vidio nita na to bi bio
ponosan, to bi ga radovalo, to bi budilo bilo kakve dobre osjeaje. U itavoj toj udnovatoj
prii nije bilo niega sigurnog, pouzdanog, ega bi se moglo uhvatiti. Bili su samo natezanja,
neispunjena matanja, nezadovoljene udnje. Nita mi nije uspjelo, pomislio je. elio je
zaplakati, pa je i pokuao, ali je vjerojatno zaboravio, jer nije plakao od djetinjstva. Progutao
je gustu gorku slinu i htio ispustiti djeji jecaj iz grla i plua. Ali nita od tog nije bilo, pa se
mislima bacio u budunost i na silu razmiljao o tom to e biti, to jo ima uiniti: kurs i
odreeno napredovanje, djecu u srednju kolu, proirenje kue i sobe za iznajmljivanje, ak ne
sobe, nego penzion, mala kuica za odmor, za ljude iz Kielca i Krakowa. Na trenutak je
ivnuo iznutra i zaboravio na glavobolju, na jezik suh kao vrea, progutani pla. Ali se ta
strana tuga povratila. Pomislio je kako je njegova budunost takva ista kao i prolost
dogaaju se u njoj razne stvari koje nita ne znae, nikamo ne vode. Ta misao probudila je u
njemu strepnju, jer iza tog tog, iza kursa i napredovanja, iza penzionata i proirenja kue, iza
svih ideja, svih pothvata bila je smrt. I evo izbila je ura podneva ivota i sada polako,
podmuklo i neprimjetno nadolazi sumrak.
Osjetio se kao naputeno dijete, kao grudica zemlje baena na kraj puta. Leao je nauznak
u oporoj i neuhvatljivoj sadanjosti i osjeao kako se sa svakom sekundom raspada u nitavilo
skupa s njom.

RUTINO VRIJEME
Ruta je ak bila gotova zavoljeti Ukleju. Mogla se prema njemu odnositi kao prema
velikoj bolesnoj ivotinji. Ali Ukleja nije htio njezinu ljubav htio je njome vladati.
Ruti se ponekad inilo kako u Ukleji ui Opaki ovjek tako se isto penjao na nju kao
Opaki ovjek na majku. Ali majka je to doputala s osmijehom na licu, a u Ruti bi se tada
budili gnjev i mrnja koji su kao uskvasano tijesto rasli i bubrili. Uvijek bi, poslije toga,
Ukleja zaspao na njoj, a iz njegova tijela izbijao je smrad alkohola. Ruta se izvlaila ispod
njegova tijela i odlazila u kupaonicu. Nalijevala bi punu kadu vode i leala u njoj sve dok se
voda ne ohladi.
Ukleja je zakljuavao Rutu samu u kui. U kuhinji joj je ostavljao izobilje dobrog jela iz
restauracije Zatije: koko na hladno, koljenice, ribu u hladetini, salate od povra, jaja u
majonezi, sle u vrhnju to god je bilo na jelovniku. U Uklejinom domu nita joj nije
nedostajalo. Ila je iz sobe u sobu, sluala radio, preodijevala se u svoje haljine, isprobavala
postole i klobuke. Imala je dva ormara odjee, etuije pune zlatnog nakita, desetak klobuka i
desetke postola, pa je tako dobila to je htjela. U poetku je uistinu mislila kako e u toj svojoj
odjei moi etati ulicama Taszowa i paradirati ispred crkve na trgu, sluati uzdahe i
krajikom oka vidjeti poglede pune ushienja. Ali joj Ukleja nije doputao da izlazi sama.
Mogla je izii samo s njim. A on ju je odvodio meu svoje trabante i zadizao joj svilene
suknje da bi se pohvalio njezinim nogama. Ili ju je vodio k Boskim u Pravijek ili na brid k
zatitnicima i sekretarima, gdje se dosaivala i satima gledala u svoje najlonske arape.
Potom je Ukleja od, u njega, zaduenog fotografa preuzeo fotoaparat na stalku i opremu
za komoru. Ruta je vrlo brzo shvatila na emu se temelji izrada slika. Aparat je stajao u

67

spavaonici i Ukleja je uvijek, prije nego bi legao u postelju, namjestio samookida. Potom je
Ruta gledala u crvenom svjetlu mrane komore gomilu Uklejinog tijela, njegovu stranjicu,
genitalije, debele i obilate, kao u ene, prsi pokrivene crnim ekinjama. Vidjela je takoer i
sebe prignjeenu i raskomadanu na prsa, noge i trbuh. Pa kad bi, ostajala sama, preodijevala
se u svoje haljine i stajala namirisana i elegantna pred oko objektiva.
Klik, govorio je aparat ushieno.

MISINO VRIJEME
Prolaznost vremena uznemirivala je Misu posebice u svibnju. Svibanj se nasilno utiskivao
na svoje mjesto u redoslijedu mjeseci i eksplodirao. Sve je poinjalo rasti i cvjetati.
Odjedanput.
Misa, okovana ranoproljetnim blijedosivim prizorom s prozora kuhinje, nije se mogla
naviknuti na svakodnevne promjene, kakvim se razmetao svibanj. Najprije, tijekom dva dana,
zazelenjele su se livade. Potom je Crna bljesnula zeleno i u svoju vodu propustila svjetlo, koje
je od toga dana svakodnevno odbijalo drukije odsjaje. uma na Papierni postajala je
blijedozelena, onda je potamnjela i zaronila u sjenu.
U svibnju je cvjetao Misin vonjak i to je bio znak da moe prati svu od zime ustajalu
odjeu, zastore, posteljinu, sagove, ubruse i prekrivae. Rastezala je izmeu procvalih jabuka
konopce i ispunjavala ruiasto-bijeli vonjak razliitim bojama. Za Misom su stupila djeca,
kokoi i psi. Ponekad bi dolazio i Izidor, ali on bi uvijek govorio o stvarima koje je nisu
zanimale.
U vonjaku je razmiljala o tome kako se ne da zaustaviti cvjetanje drvea i kako se latice
neodrivo rune, a lie pak vremenom uti, a onda opada. Nije je tjeila misao kako e
sljedee godine ponovo biti tako isto, jer je znala da to nije istina. Sljedee godine drvee e
biti drukije vee, njihove grane deblje, druga e biti trava, drugo voe. Nikad se nee
ponoviti ta procvala grana. Nikad se nee ponoviti to vjeanje pranja, mislila je. Nikad se
neu ponoviti ja.
Vraala se u kuhinju i laala se pripremanja objeda, ali sve to je radila, inilo joj se
prostakim i nespretnim. Piroke su bile bez forme, kopitke nejednake, rezanci debeli i
grubi. Dobro oguljeni krumpiri iznenada su dobivali okaca, koja je trebalo izdubiti vrkom
noa.
Misa je bila ista kao i taj vonjak i kao sve na svijetu to podlijee vremenu. Udebljala se
poslije treeg djeteta, njezine vlasi izgubile su sjaj i postale ravne. Oi su sada imale boju
gorke okolade.
Bila je etvrti put trudna i prvi put je pomislila kako je to previe za nju. Nije eljela to
dijete.
Rodio se sin kojemu su dali ime Marek. Bio je tih i miran.
Od poetka prespavao bi itavu no. ivnuo bi samo kad bi ugledao sisu. Pavao je otiao
na sljedee kolovanje, pa se poslije poroaja o Misi brinuo Mihael.
Previe je za tebe etvero djece rekao je. Trebali biste se nekako zatititi. Osim
toga, Pavao se u to razumije.
Uskoro se Misa uvjerila da Pavao s Uklejom ide kurvama. Moda mu to ne bi trebala
uzeti za zlo. Najprije je bila trudna debela i podbuhla. Potom poroaj, koji je teko
podnosila. Svejedno se ljutila na njega.
Znala je da on stiska i pritiska sve te pipniarke, prodavaice u mesnim prodavaonicama,
konobarice iz restauracija, koje kontrolira kao dravni inovnik. Na Pavlovoj odjei
pronalazila je tragove minke, pojedinane duge vlasi. Poela je po njegovim stvarima traiti
strane mirise. Na kraju, pronala je naetu kutijicu prezervativa, koje nikada nije koristio kad
su vodili ljubav.
Misa je pozvala Izidora odozgo i skupa su rastavili dvostruki brani krevet u spavaonici.
Znala je da se Izidoru svia ta ideja. Dodao je i neto od sebe toj novoj konfiguraciji
postavio je lonac s velikom palmom na sredinu sobe, izmeu kreveta. Mihael je to promatrao
iz kuhinje puei cigaretu.

68

Kada se Pavao vratio malo pripit, Misa mu je pristupila s etvero djece.

Ubit u te uini li to jo jedanput rekla je. Zatreptao je oima, ali se nije pokuao
pretvarati kako ne zna o emu se radi. Potom je bacio obuu u kut i veselo se zasmijao.
Ubit u te rekla je Misa tako mrano da se novoroene glasno i bolno rasplakalo
na njezinim rukama.
U kasnu jesen Marek je obolio od hripavca i umro.

VRIJEME VONJAKA
Vonjak ima svoja dva vremena koja se isprepliu i smjenjuju iz godine u godinu. To je
vrijeme jabuka i vrijeme kruaka.
U oujku, kada zemlja postaje toplija, vonjak poinje treperiti i upija se u tijelo zemlje
podzemnim kandastim apama. Drvee sisa zemlju kao tenad, a njihova stabla postaju
toplija.
U godini jabuka drvee izvlai iz zemlje kisele vode podzemnih rijeka, koje imaju mo
promjena i pokreta. U tim vodama je nunost napredovanja, rasta i rasprostiranja.
U godini kruaka posve je inako. Vrijeme kruaka je isisavanje iz minerala slatkih sokova,
ono lagano i blago njihovo spajanje u liu sa zrakama sunca. Drvee ostaje pri svom uzrastu i
kua slast samog postojanja. Bez pokreta, bez razvijanja. Vonjak se tada ini nepromjenljiv.
U godini jabuka cvijee cvjeta kratko, ali najljepe. esto ga pokosi mraz ili odnesu
siloviti vjetrovi. Plodova bude mnogo, ali su sitni i posve neugledni. Sjemenje putuje daleko
od mjesta svog postanka: vihori premouju rijeke, trave lete iznad uma na druge livade, a
katkada ih vjetar prenosi ak i preko mora. ivotinjska legla su slaba i mala, ali od onih koji
preive prve dane, izrastaju zdrave i lukave jedinke. Lisice roene u vrijeme jabuka ne
oklijevaju upasti u kokoinjac, tako isto jastrebovi i kune. Make ne ubijaju mieve stoga to
su gladne, nego zbog samog ubijanja, muice napadaju ljudske vrtove, a leptiri na svoja krila
odijevaju najdreavije boje.
Godine jabuka raaju nove ideje. Ljudi utiru nove staze. Kre ume i sade mlado drvee.
Uz rijeke podiu nasipe i kupuju zemlju; kopaju temelje za nove kue. Razmiljaju o
putovanjima. Mukarci varaju svoje ene, a ene mukarce. Djeca naglo odrastaju, odlaze
svojim putem. Ljudi ne mogu spavati. Previe piju. Donose vane odluke i poinju raditi ono
to nikad do tada nisu radili. Javljaju se nove ideje. Mijenjaju se vlade. Burze su nestabilne i
svakog dana moe se postati milijuna ili izgubiti sve. Izbijaju revolucije koje mijenjaju
poretke. Ljudi mataju i brkaju tlapnje s onim to dre zbiljom.
U godini kruaka ne dogaa se nita novo. Ono to je ve zaeto traje. Ono ega jo
nema, prikuplja svoju snagu u nepostojanju. Biljkama jaaju korijenje i stabla, ne streme uvis.
Cvijee cvjeta polako i lijeno sve dok ne postane veliko. Na ruinom grmu nema puno rua,
ali je svaka od nih velika kao ljudska aka. Takvo je takoer i voe u vremenu kruaka
slatko i mirisno. Sjemenje pada tamo gdje je raslo, i odmah isputa snano korijenje. Klasje
ita je debelo i teko. Da nije ljudi, teina ploda oborila bi ih na zemlju. ivotinje i ljudi se
debljaju jer ambari pucaju od plodova. Majke raaju krupniju djecu i ee nego obino
raaju se blizanci. ivotinje takoer imaju brojnija legla, a mlijeka u vimenima toliko da su u
stanju prehraniti mlade. Ljudi razmiljaju o gradnji kua, ali ne prihvaaju se posla. Banke
iskazuju goleme dobiti, a u skladitima velikih tvornica gomila se roba. Jaaju vlade. Ljudi
mataju i na koncu spoznaju da se svako njihovo matanje ispunjava ak i onda kad je
prekasno.

PAVLOVO VRIJEME
Pavao je zbog oeve smrti morao uzeti nekoliko dana odmora na poslu. Otac je umro trei
dan. Kad se inilo da je sve gotovo, sat poslije stari Boski ustao je i otiao na Progon. Stao je
uz plot i klimao glavom. Skupa sa Stasiom uzeo ga je ispod ruku i odveo do kreveta. Tijekom
ta tri dana otac se nije oglasio. Pavlu se inilo kako ga moleivo gleda, kao da neto eli. Ali
Pavao je drao da je uinio sve to je mogao. itavo je vrijeme bio uz njega, dodavao mu pie

69

i mijenjao posteljinu. Kako se jo moglo pomoi umiruem ocu, nije znao.

Na koncu je stari Boski umro. Pavao je zaspao pred zoru, a kad se poslije sat vremena
pribrao, vidio je da njegov otac ne die. Sitno starievo tijelo sasulo se, stanjilo kao prazna
vrea. Nije bilo sumnje da u njemu nema nikoga vie.
Ali Pavao nije vjerovao u besmrtnost due, stoga mu se taj prizor uinio stranim.
Obuzela ga groza da e se i on sam uskoro pretvoriti u takvu mrtvu krpicu tijela. I toliko e od
njega ostati. Iz oiju potekle mu suze.
Stasia se drala vrlo spokojno. Pokazala je Pavlu lijes, to ga je otac sebi nainio. Stajao
je u spremitu oslonjen o zid. Poklopac je imao od indre.
Sada se Pavao morao pozabaviti pokopom i htio-ne htio ii k veleasnom upniku.
Zatekao ga je u dvoritu upnog dvora uz automobil. Veleasni upnk pozvao ga je u
mrani i hladni ured, gdje je sjeo za bljetavi lakirani radni stol. Dugo je traio odgovarajuu
stranicu u knjizi umrlih i tamo vrlo briljivo upisao podatke staroga Boskog. Pavao se
zaustavio uz vrata, ali kako se nije volio osjeati kao prosjak, sam je priao stolcu uz radni stol
i sjeo.
Koliko e to kotati? upitao je.
Veleasni upnik odloio je pero i pozorno ga pogledao.
Godinama te nisam vidio u crkvi.
Nevjernik sam, oprostite.
Tvog je oca takoer teko bilo vidjeti na misi.
Iao je na polnoke.
Veleani upnik je uzdahnuo i ustao. Poeo je premjeravati ured pucketajui prstima.
Boe moj rekao je na polnoke. To je premalo za estitog katolika. I svetkuj
zapovjedne blagdane, nije li tako napisano?
Oprostite, nisam se tim bavio.
Da je deset posljednjih godina umrli sudjelovao na svakoj nedjeljnoj misi i na tacnu
davao poslovinu zlotowku, zna li koliko bi se toga nakupilo?
Veleasni upnik raunao je trenutak u glavi, a onda rekao:
Pokop e kotati dvije tisue.
Pavao je osjetio kako mu je krv jurnula u glavu. Svugdje je vidio crvene mrlje.
Onda ja jebem sve to rekao je i podigao se sa stolca.
U sekundi se naao uz vrata i uhvatio kvaku.
No dobro, Boski doprlo je iza radnog stola. Neka bude dvjesta.

VRIJEME UMRLIH
Kada je Stari Boski umro, naao se u Vremenu Umrlih. Na neki nain to vrijeme
pripadalo je groblju u Jeszkotlima. Na grobljanskom zidu bila je ploa na koju je nezgrapno
urezano:
Bog vidi
Vrijeme bjei
Smrt tjera
Vjenost eka.
Kad je Boski umro, odmah je shvatio da je pogrijeio, da je umro loe, neoprezno, da se
zabunio u umiranju i da e morati jo jedanput sve to proi. Shvatio je takoer da je njegova
smrt san, slino kao i ivot.
Vrijeme Umrlih zasunjivalo je u sebe one koji su naivno mislili da ne treba uiti smrt,
one koji su smrt zalijevali kao ispit. A to je svijet bre napredovao, to je vie slavio ivot,
to se snanije drao ivota, to je vea guva vladala u Vremenu Umrlih i to su groblja
glasnije agorila. Tek su tu umrli polako dolazili k sebi poslije ivota i pokazivalo se da su
potratili dano im vrijeme. Poslije smrti otkrivali su tajnu ivota, a to otkrie bilo je uzaludno.

70

RUTINO VRIJEME
Za blagdane Ruta je kuhala bigos i u njega ubacila aku kardamona. Kardamon je ubacila
zbog toga to su njegova zrnca bila lijepa imala idealan oblik, svjetlucala su crno i
mirisala. ak je i njihovo ime bilo lijepo. Zvualo je kao ime daleke zemlje Kraljevstvo
Kardamon.
U bigosu je kardamon gubio crni sjaj, ali je njegov miris proimao kupus.
Ruta je s badnjom veerom ekala mua. Ispruila se na krevet i liila nokte. Potom je
ispod kreveta izvukla njemake novine, koje je kui donosio Ukleja, i radoznalo ih
pregledavala. Najvie su joj se sviale fotografije dalekih zemalja. Na njima su bili prizori
egzotinih plaa, lijepo pocrnjeli mukarci i skladne, elegantne ene. Ruta je iz itavih novina
razumjela jednu rije: Brazil. Ta zemlja je Brazil. Brazilom tee velika rijeka (sto puta vea
nego Crna i Bijelka skupa) i raste golema uma (sto puta vea od Velike ume). U Brazilu
gradovi plivaju u svakom bogatstvu, ljudi su izgledali sretni i zadovoljni. Iznenada je Ruta
osjetila enju za majkom, premda je bila sredina zime.
Ukleja je doao kasno. Kad se pojavio na pragu u krznu zasutom snijegom, Ruta je odmah
znala da je pijan. Nije mu se sviao miris kardamona, a uslast mu nije iao ni bigos.
Zato nikad ne napravi uhaca s barem? Ta Badnja je veer! viknuo je. Ti se
zna samo jebat. Svejedno s kim, s Rusima, s Nijemcima ili s tim punoglavcem Izidorom.
Samo ti je to u glavi, kujo!
Priao joj je na nesigurnim nogama i udario je po licu. Pala je. Klekao je pored nje i htio
je uzeti, ali njegova sinja mukost nije ga htjela sluati.
Mrzim te procijedila je kroz zube i pljunula mu u lice.
Vrlo dobro. Mrnja je jednako snana kao i ljubav.
Uspjela se izmigoljiti ispod pijane tjelesine. Zakljuala se u sobu. Malo potom u vrata je
udario lonac s bigosom. Ruti nije smetala krv koja je tekla iz razbijene usne. Isprobavala je
haljine pred zrcalom.
itavu no zadah kardamona provlaio se kroz pukotine u njezinu sobu. Njim su mirisala
krzna i minka. To je bio zapah dalekih putovanja i egzotinog Brazila. Ruta nije mogla
spavati. Kad je isprobala sve haljine i primjerila uz njih sve postole i klobuke, ispod kreveta je
izvukla dvije putne torbe i spremila u njih ono to je najdragocjenije imala: dva skupa krzna,
ovratnik od srebrne lisice, etui s nakitom i novine iz Brazila. Odjenula se toplo i tiho, na
prstima, prola kroz dnevnu sobu, gdje je na kauu ispruen hrkao Ukleja.
Izila je iz Taszowa i stigla na kielecku cestu. Nekoliko kilometara teko je grnula kroz
snijeg, vukui torbe, dok na koncu nije prepoznala mjesto gdje je valjalo ui u umu. Podigao
se vjetar i poeo padati snijeg.
Ruta je pristupila granici Pravijeka, okrenula se, stala licem prema sjeveru i pronala u
sebi onaj osjeaj koji doputa prijei sve granice, zatvore i kapije. Trenutak je uivala u
njemu. Meava ga je oslobodila i Ruta mu se predala od poetka do konca.

VRIJEME IGRE
Kada igra konano pronae ulaz u Peti Svijet i neodluan, to uiniti, trai pomo u
instrukciji kakva je
Ignis fatuus, ili Pouna igra za jednog igraa, nai e sljedeu priicu:
U Petom Svijetu Bog razgovara sam sa sobom, jer mu je posebice dojadila samoa.
Blagohotno je promatrao ljude, a naroito jednog meu njima, zvanog Job. Kad bih mu
uzeo to sve to ima, na emu oslanja tu svoju sigurnost, kad bih ga liio svih dobara, sloj po
sloj, bi li i dalje bio takav kakav je sada? Zar mi ne bi poeo prkositi i huliti? Bi li me
potovao i volio usprkos tome?
Pogleda Bog odozgo na Joba i odgovara sebi: Sigurno ne bi. On me potuje samo stoga
to sam ga obdario dobrima. Uzet u Jobu to to sam mu dao.
I Bog ogoli Joba kao kapulu. I plae nad njim iz suuti. Najprije ga liio svega to je

71

imao: kue, zemlje, stada koza, radnika, gajeva i uma. Potom mu je uzeo one koje je volio:
djecu, ene, blisku rodbinu. Konano je Jobu uzeo i ono to ga je inilo tim kim je bio: zdravo
tijelo, zdrava osjetila, navike i vjernost.
Gleda sada na svoje djelo i mora zamiriti boanskim oima. Job sija onim istim svjetlom
kojim sjaji Bog. A moda je Jobov bljesak ak i jai, jer Bog mora zamiriti svojim
boanskim oima. Prestraen, bre-bolje vraa Jobu sve redom, ak mu pridodaje nova dobra.
Uvodi novac za njihovu razmjenu, a skupa s novcem trezore i banke, daje lijepe predmete,
modu, elje, udnju. I neprestanu bojazan. Zasipa tim svim Joba, sve dok se njegovo svjetlo
ne pone polako gasiti i konano nestane.

LILINO I MAJINO VRIJEME

Djevojice su roene one godine kada je u taszowskoj bolnici od srane bolesti umro
Mihael, a Adelka pola u gimnaziju. Mrzila ih je to su se rodile. Nije mogla onako kako je
htjela po volji sjediti nad knjigom. Majka ju je dozivala iz kuhinje rastrojenim glasom i molila
pomo.
To su bile loe godine, kao predratni aketi istrtih avova, koje se sada nosilo umjesto
plata, bijedne kao smonica gdje vjeno stoji samo zdjela svinjske masti i staklenka meda.
Adelka se sjeala noi kad je majka rodila blizanke, i plakala. Djed, jo tada bolestan,
sjedio je uz njezin krevet.
Imam gotovo etrdeset godina. Kako u odgojiti dvije djevojice?
Isto kao i ostalu djecu rekao je.
Ali sav teret odgoja toga dvostrukog problema pao je na Adelku. Majka je imala previe
drugih obveza kuhanje, pranje, pospremanje okunice. Otac se pojavljivao tek uveer.
Ljutito je govorio o sebi, kao da nije mogao podnijeti pogled na sebe, kao da se naglo poeo
mrziti. Odmah je silazio u podrum, gdje je nelegalno tavio kou; zahvaljujui tome su ivjeli.
Adelka je po povratku iz kole morala, dakle, uzeti kolica i ii s curicama u etnju. Potom ih
je skupa s majkom hranila, previjala, a uveer pomagala majci pri njihovom kupanju. Tek kad
bi zaspale, mogla je konano raditi zadau. Zbog toga je, kad su oboljele od arlaha, pomislila
kako bi za sve bilo bolje ako umru.
Leale su u svom duplom krevetiu u nesvjestici i groznici; identine, dvostruka djeja
patnja. Doao je lijenik i zapovjedio da ih se umota u mokre plahte, kako bi pala temperatura.
Potom je spakirao svoju torbu i otiao. Uz vrtna vrata Pavlu je rekao da se na crnom tritu
mogu nabaviti antibiotici. Ta rije magino je zazvuala, kao iva voda iz bajki, pa je Pavao
zajaio na motocikl. U Taszowu je doznao da je umro Staljin.
Gazio je kroz rastapajui snijeg prema Uklejinom domu, ali tamo nije zatekao nikoga.
Poao je na trg, u komitet, traiti Widynu. Tajnica je imala podbuhle oi od plaa i rekla mu
da sekretar ne prima. Nije ga htjela propustiti. Pavao je iziao i bespomono se vrtio po
mjestacu. Tko god je umro i tko god jo umre, Taszow je pun smrti, pomislio je. Palo mu
je na pamet da se jednostavno napije votke. Odmah, smjesta. Noge su ga same odnijele u
restauraciju Zatije i odmah je poao k anku, za kojim se tankim strukom i velikim prsima
razmetala Basia. U guste vlasi zapela je komadi ipke.
Pavao je imao elju ui za ank i priviti se na njezin mirisni dekolte. Natoila mu je
setku11.
Jesi li uo to se dogodilo? upitala je.
Ispio je votku jednim gutljajem, a Basia mu poturila tanjuri sa sleem u vrhnju.
Treba mi antibiotik. Penicilin. Zna li to je to?
Tko je bolestan?
Moje keri.
Basia je izila iza anka i nabacila kaput na ramena. Povela ga je uliicama dolje, k rijeci,
meu male kuice, koje su ostale poslije idova. Njezine snane noge u najlonskim arapama
preskakivale su raskvaene hrpe konjskog izmeta. Pred jednom kuicom zaustavila se i rekla
11

Stotku, popularan naziv za decilitru (100 grama)

72

mu neka eka. Vratila se za minutu i rekla cijenu. Bila je vrtoglava. Pavao joj je dao snop
novanica. Malo poslije u ruci je drao malu kartonsku kutijicu; od napisa na vrhu razumio je
samo rijei: made in the United States.
Kad e navratiti kod mene? upitala je dok je sjedao na motocikl.
Nemoj sad rekao je i poljubio je u usta.
Uveer je curicama spala temperatura, a sljedeeg su dana ozdravile. Misa je izmolila od
Majke Boje Jeszkotlowske, Kraljice Antibiotika, to brzo ozdravljenje. Nou, kad je
provjerila da su im ela hladna, zavukla se pod Pavlov poplun i privila se itavim tijelom uz
njega.

VRIJEME LIPA
Uz Progon, koji vodi prema Jeszkotlima, sve do kielecke ceste rastu lipe. Tako je
izgledalo na poetku, tako isto e izgledati na svretku. Imaju debela stabla i korijenje, koje
see duboko u zemlju, gdje se susreu temelji svega to ivi. Zimi njihove mone kronje
bacaju otre sjene na snijeg i oznaavaju sate kratkoga dana.
U proljee lipe putaju milijune zelenih listova koji na zemlju sprovode sunce. Ljeti
njihovi mirisni cvjetovi privlae rojeve kukaca. Ujesen lipe daju crvenilo i smeu boju
itavom Pravijeku.
Lipe, kao sve biljke, ive vjenim snom, iji je poetak u sjemenu drveta. San ne raste, ne
razvija se skupa s njim, uvijek je isti. Drvee je zarobljeno u prostoru, ali ne u vremenu. Od
vremena oslobaa ih njihov san koji je vjean. Ne rastu u njem osjeaji kao u snu ivotinja, ne
nastaju slike kao u snu ljudi.
Drvee ivi materijom, protokom sokova iz dubine zemlje i okretanjem lia suncu. Dua
drveta otpoiva poslije viestranih putovanja. Drvo osjea svijet samo zahvaljujui materiji.
Oluja je drvetu toplo-hladni, lijeno-nagli potok. Kad stie, itavi svijet postaje olujom. Za
drvo ne postoji svijet prije oluje i poslije oluje.
U etverostrukim promjenama godinjih doba drvo ne zna da postoji vrijeme i da godinja
doba dolaze jedno za drugim. Za drvee sve etiri kakvoe postoje skupa. Dijelom ljeta je
zima, dijelom proljea-jesen. Dijelom vruine je hladnoa, dijelom raanja je smrt. Vatra je
dio vode, a zima je dio zraka.
Ljudi se drveu ine vjenim oduvijek prolaze sjenom lipa na Progonu, niti
okamenjeni, niti pokretni.
Za drvee ljudi postoje vjeno, ali to znai isto kao da nikad nisu ni postojali.
Trijesak sjekira, grmljavine gromova naruavaju vjeni san drvea. To to ljudi nazivaju
njihovom smru, samo je trenutano naruavanje sna. U onom to ljudi nazivaju smru
drvea, jest pribliavanje uznemirujuem postojanju ivotinja. to je jasnija, to je pronicljivija svijest, to je u njoj vie strepnje. Drvee tako nikad nee dosegnuti kraljevstvo nemira
ivotinja i ljudi.
Kad drvo umire, njegov san bez znaenja i dojmova preuzima drugo drvo. Stoga drvee
nikada ne umire. U neznanju o postojanju spas je od vremena i smrti.

IZIDOROVO VRIJEME
Kada je iz Pravijeka otila Ruta i kad je postalo jasno da se nee vratiti, Izidor je odluio
stupiti u samostan.
U Jeszkotlama su bila dva reda enski i muki. Redovnice su se brinule o starakom
domu. esto ih je viao kako biciklom voze namirnice iz prodavaonice. Na groblju su se
brinule o zaboravljenim grobovima. Njihove upeatljive, bijelo-crne odore odudarale su od
izblijedjelog sivila ostatka svijeta.
Muki red nosio je ime Bojih reformatora. Izidor, prije nego je tamo krenuo, dugo je
promatra tmurnu, strogu graevinu, koja se skrivala iza naruenoga kamenog zida. Zamijetio
je kako u vrtu uvijek rade dva ista redovnika. U tiini su uzgajali povre i bijelo cvijee. Samo
bijelo ljiljane, visibabe, anemone, bijele boure i georgine.

73

Jedan od redovnika, vjerojatno najvaniji, odlazio je na potu i obavljao kupovinu. Ostali

su morali biti zauvijek zatvoreni u tajanstvenoj unutranjosti. Predavali su se Bogu. I ba se to
najvie svialo Izidoru. Biti odijeljen od svijeta, do vrata zaronjen u Boga. Spoznavati Boga,
ispitivati ustroj djela to ga je stvorio, i konano, odgovoriti na pitanje zbog ega je Ruta
otila, zbog ega je oboljela i umrla majka, zato je umro otac, zbog ega u ratu ubijaju ljude i
ivotinje, zato Bog doputa zlo i patnje.
Kad bi Izidor bio primljen meu redovnike, Pavao ga vie ne bi nazivao nametnikom, ne
bi ga ismijavao i izazivao. Izidor ne bi morao gledati sva ta mjesta koja su ga podsjeala na
Rutu.
Misi je povjerio svoju nakanu. Nasmijala se.
Pokuaj rekla je briui djeju guzu.
Sljedeeg dana otiao je u Jeszkotla i prastarim zvoncem zazvonio na samostanskim
vratima. Dugo se nita nije dogaalo vjerojatno je to bila kunja njegove strpljivosti.
Konano je zasun zapkripio i otvorio mu stari mukarac u tamnosivom habitu, mukarac
kojeg nikada prije nije vidio.
Izidor je rekao zbog ega je doao. Redovnik se nije zaudio, nije se osmjehnuo. Klimnuo
je glavom i rekao Izidoru neka eka. Napolju. Vrata su se kripei zatvorila. Poslije desetak
minuta ponovo su se otvorila i Izidoru je doputeno ui unutra. Redovnik ga je sada vodio
hodnicima, stubitima dolje i gore, sve do prostrane, prazne dvorane, u kojoj su bili radni stol
i dva stolca. Poslije sljedeih desetak minuta u dvoranu je uao ini redovnik, onaj koji je iao
na potu.
elim pristupiti redu izjavio je Izidor.
Zbog ega? upitao je jednostavno redovnik.
Izidor je kaljucnuo.
ena, kojom sam se htio oeniti, otila. Roditelji su mi umrli. Osjeam se samotno i
eznem za Bogom, premda ga ne razumijem. Znam da bi meu nama bilo skladnije kad bih
Ga blie upoznao. Htio bih Ga upoznati kroz knjige, na stranim jezicima, kroz razne teorije.
Opinska knjinica slabo je opskrbljena... Izidor je morao obuzdati svoju ljutnju na
knjinicu. Ali nemojte misliti kako bih samo itao i itao. Htio bih raditi i neto korisno i
znam da je ovaj red, Bojih reformatora, ba ono to mi je potrebno. Htio bih ga mijenjati
nabolje, popravljati svako zlo u njemu...
Redovnik je ustao i prekinuo Izidora u pola rijei.
Popravljati svijet... govori. To je vrlo zanimljivio, ali nerealno. Svijet se ne moe
poboljati niti pogorati. Mora ostati takav kakav jest.
No, ali vi ste se prozvali reformatori.
Ah, loe si razumio, dragi moj djeae. Naa nakana nije reformirati svijet u bilo ije
ime. Mi reformiramo Boga.
Trenutak je zavladala tiina.
Kako je mogue reformirati Boga? konano je upitao iznenaeni Izidor.
Mogue je. Ljudi se mijenjaju. Mijenjaju se vremena. Automobili, sateliti... Bog se
ponekad moe initi, kako bih to rekao, anakronino, a sam je odve velik, odve moan, pa
se stoga pomalo i ne moe prilagoditi predodbi ljudi.
Mislio sam da je Bog nepromjenljiv.
Svatko od nas grijei u neem bitnom. To je isto ljudska osobina. Sveti Milo,
utemeljitelj naega reda, dokazao je da bi, kad bi Bog bio nepromjenljiv, kad bi se okamenio,
svijet prestao postojati.
Ne vjerujem u to rekao je Izidor s uvjerenjem.
Redovnik je ustao, pa se podigao i Izidor takoer.
Vrati se k nama kada osjeti potrebu.
Ne svia mi se to rekao je Izidor Misi kad je uao u kuhinju.
Potom se ispruio na svoj krevet koji je stajao tono ispod okna na krovu. Mali
pravokutnik neba bio je slika, sveta slika koja bi mogla visjeti u crkvi.
Uvijek onda kada bi Izidor gledao nebo i etiri strane svijeta, poelio se moliti, ali to je
bio stariji, tee su mu razumom prolazile rijei poznatih molitava. U glavi su se javljale misli

74

koje su buile molitvu i kidale je na komadie. Pokuao je stoga u sabranosti predoiti, u

zvjezdanoj slici, lik nepromjenljivog Boga. Mata je uvijek stvarala sliku koju razum nije
mogao prihvatiti. Jedanput je to bio na tronu zavaljeni starac pogleda tako otrog i hladnog da
bi Izidor odmah poeo treptati oima kako bi ga istjerao iz okvira okna na krovu. Drugi put
Bog je bio nekakav razbarueni, prui duh, tako nestalan i neodreen da se to nije moglo
podnijeti. Katkad bi se u lik Boga preruavao netko stvaran, najee Pavao, i tada bi Izidora
ostavljala volja za molitvama. Sjedio bi na krevetu i mahao nogama po zaku. A onda je otkrio
ono to mu kod Boga smeta, to je Boji spol.
I tada ga je, ne bez stanovitog osjeanja krivnje, ugledao u okviru prozoria kao enu,
Boicu, ili kako to ve nazvati. To mu je pribavilo olakanje. S lakoom, kakvu nikada prije
nije osjeao, molio se njoj. Molio ju je kao majku. Trajalo je to neko vrijeme, ali je na koncu
tu molitvu poeo pratiti neodreeni nemir, koji se u tijelu odzivao valovima vruine.
Bog je bio ena, mona, velika, vlana i isparavajua kao zemlja u proljee. Boica je
postojala negdje u prostoru slina olujnom oblaku punom vode. Njezina mo bila je
pritiskajua i podsjeala Izidora na neko djeje iskustvo kojeg se bojao. Svaki put kad bi joj se
obraao, odgovarala mu je upozorenjem koje ga je guilo. Nije vie mogao dalje govoriti,
molitva je gubila svaku osnovu, svaku intenciju, od Boice se nita ne moe htjeti, moe je
jedino upijati, disati njome, moe se u njoj rasplinuti.
Jednoga dana, dok se Izidor zagledavao u svoj komadi neba, doivio je objavljenje.
Shvatio je da Bog nije ni mukarac, ni ena. Spoznao je to dok je izgovarao rije Boe. U
toj se rijei nalazilo rjeenje pitanja Bojeg spola. Boe zvualo je posve isto kao sunce,
kao zrak, kao mjesto, kao polje, kao more, kao ito, kao tamno, svijetlo,
hladno, toplo... Izidor je oduevljeno ponavljao otkriveno istinsko Boje ime i poslije
svakog ponavljanja znao je sve vie i vie. Boe bilo je stoga mlado, a istodobno je
postojalo od poetka svijeta ili i vjeno (jer Boe zvui isto kao uvijek), bilo je
neophodno svakom ivotu (kao hrana), nalazilo se u svemu (svugdje), ali kad bi ga se
pokualo pronai, nije ga bilo ni u emu (nigdje). Boe je bilo puno ljubavi i radosti, ali je
bivalo takoer okrutno i strano. Imalo je u sebi sve odlike, osobine, koje su prisutne u svijetu,
i poprimalo je oblik svake stvari, svakog dogaaja, svakog vremena. Stvaralo i unitavalo ili
doputalo da se stvoreno unitava samo. Bilo je nepredvidivo kao dijete, kao netko sumanut.
Na stanovit nain bilo slino Ivanu Mukti. Boe je postojalo na tako oit nain da se Izidor
udio kako nekada s tim nije mogao biti naisto.
To otkrie donijelo mu je veliko olakanje. Kad je o tome razmiljao, negdje iznutra
razdirao ga smijeh. Izidorova je dua kikotala. Prestao je takoer ii u crkvu, to je nailo na
Pavlovo odobravanje.
Ipak ne mislim da bi te primili u partiju rekao je jedanput uz doruak, kako bi
rasprio moebitne urine nade.
Pavle, mlijenu juhu ne treba vakati svrnula mu je pozornost Misa.
Jer Izidor je ve imao negdje i partiju i odlaske u crkvu. Nuno mu je sad bilo vrijeme za
razmiljanje, sjeanja na Rutu, za itanje, za uenje njemakog, za pisanje pisama, skupljanje
markica, za buljenje kroz svoje okno na krovu i lagano, lijeno nasluivanje svemirskog
ustroja.

VRIJEME PAPUGOWE
Stari Boski sagradio je kuu, ali nije iskopao kladenac, stoga je Stasia Papugowa, kao
susjeda, morala ii po vodu k bratu. Na ramena bi stavila nosila i na njih objesila vjedra. Dok
je hodala, vjedra su ritmino kriputala.
Papugowa je lijevala vodu i kradimice promatrala dvorite. Gledala je posteljinu koja se
provjetravala podatna tijela mekanih perina prebaenih preko motki. Uope ne bih htjela
imati takve perine, mislila je. Previe su tople i perje bjei u noge. Drae su mi moje,
presvuene platnom, lagane ponjave. Hladna voda iz vjedara prolijevala se po njezinim
bosim stopalima. Ne bih takoer htjela tako velike prozore. Koliko tu treba prati. A niti
zastore od tila nita se kroz njih ne vidi. Ne bih htjela toliko djece, a postole visokih

75

potpetica kode nogama.

Misa je morala uti kripu nosila, jer je izlazila na stubite i pozivala Stasiu unutra. Stasia
ja ostavljala vjedra na betonu i ulazila u kuhinju Boskih, gdje je uvijek vonjalo zagorenim
mlijekom i objedom. Sjedala je na klupicu uz pe, nikada na stolac. Misa je tjerala djecu i
trala pod stubite. Uvijek je odozdo iznosila neto korisno: hlae za Janka, demperi,
postole koje je Antek prerastao. Misine stvari Papugowa je morala preraivati bile su
malene. Ali voljela je ivati u postelji, kad bi se probudila. Dodavala je klinove, umetke,
nabore. Parala sastavke.
Misa je astila Stasiu, zaparenom u ai, kavom. Kava je bila dobro zaparena, imala je
gusti skorup na kojem je eer trenutak leao prije nego bi potonuo. Stasia se nije mogla
nagledati spretnih Misinih prstiju kad je sipala zrnje u mlinac, a onda okretala ruicu. Na
koncu bi se ladica mlinca napunila, a kuhinjom se irio miris svjee samljevene kave. Voljela
je taj miris, ali sama kava inila joj se gorka i neukusna. Stoga je u au sipala nekoliko
liica eera, dok slatkoa ne bi pobijedila gorinu. Promatrala je ispod oka kako Misa uiva
u kavi, kako je mijea liicom, kako uzima au u dva prsta i prinosi je ustima. A onda je
sama tako inila.
Razgovarale su o djeci, vrtovima i kuhanju. Ali bivalo je i to da je Misa postajala
radoznala.
Kako ivi bez mukarca?
Pa imam Janka.
Zna o emu govorim.
Stasia nije znala to bi rekla. liicom je mijeala kavu.
Loe se ivi bez mukarca, mislila je uveer u krevetu. Stasine prsi i trbuh eljeli su se
priviti uz muko tijelo, tvrdo i mirisavo od rada na suncu. Stasia je savijala jastuk i grlila ga,
kao da je drugo tijelo. Tako bi zaspala.
U Pravijeku nije bilo prodavaonice. Sve kupovine obavljane su u Jeszkotlima i Stasia je
dola na stanovitu ideju. Posudila je od Mise sto zloty i kupila nekoliko boca votke i
okoladu. Potom je samo krenulo. Uvjek se dogaalo da je nekom uveer zatrebalo pola litre.
Ponekad nedjeljom prohtjeo bi se koju popiti pod lipom, sa susjedom. Ljudi iz Pravijeka
brzo su nauili da Stasia Papugowa ima bocu i da e je prodati samo neznatno skuplje nego
to je u prodavaonici. eni se kupovalo okoladu. Da se ne ljuti.
Na taj nain Stasia je pokrenula posao. Pavao se na nju ljutio, a onda je i sam slao Witka k
njoj po bocu.
Zna li to ti se moe dogoditi? pitao je stisnutih obrva, ali Stasia je bila sigurna,
ako, ne daj Boe, to krene po zlu, brat ima poznanstva i nee dopustiti da joj se nanese
nepravda.
Uskoro je poela odlaziti po robu u Jeszkotla dva, tri puta tjedno. Proirila je takoer i
asortiman. Imala je praak za pecivo i vaniliju stvari koje mogu iznenada uzmanjkati
svakoj kuanici za vrijeme subotnjeg peenja kolaa. Imala je cigarete raznih vrsta, ocat i ulje,
a kada je poslije godinu dana kupila zamrziva, poela je donositi maslac i margarin takoer.
Sve je drala u dograenoj prostoriji, koju je, kao i sve, sagradio otac. Tamo je bio zamrziva,
kau, stol i police zastrte izblijedjelim pargalom. Sobu nije koristila otkad je Janek otiao na
Slask u kolu.
Potajna prodaja alkohola, kako se slubenim jezikom imenovalo Stasin posao, neobino je
obogatio njezin drutveni ivot. Dolazili su joj razni ljudi, ponekad ak iz Jeszkotla i Wole.
Nedjeljom rano dolazili su na biciklima mamurni umski radnici. Neki su kupovali itavih
pola litre, ini etvrt, a neki su molili setku na mjestu. Stasia im je lijevala setke u ae i
besplatno astila kiselim krastavcima kao zakuskom.
Jednoga dana pojavio se kod Stasie, po votku, mladi lugar. Bila je ega, pa ga je pozvala
da sjedne i napije se vode sa sokom. Zahvalio je i naduak iskapio dvije ae.
Kako ukusan sok. Sami ste ga spravljali?
Stasia je potvrdno klimnula i, tko zna zato, srce joj je zalupalo. Lugar je bio zgodan
mukarac, premda jo vrlo mlad. Premlad. Nije bio visok, ali je bio krepak. Imao je lijepu
crnu kosu i svijetlosmee oi. Brino mu je zamotala bocu u novine. Potom je lugar ponovo

76

doao i ponovo mu je dala soka. Trenutak su porazgovarali. A jo kasnije, jedne veeri,

pokucao je kad se ve razodijevala za spavanje. Bio je malo pijan. Brzo je navukla haljinu.
Ovog puta nije doao po bocu. Htio je piti. Natoila mu je votku u au, a sama sjela na rub
kaua i gledala kako je iskapio votku jednim gutljajem. Zapalio je cigaretu i osvrnuo se po
dozidanoj prostoriji. Kaljucnuo je kao da je htio neto rei. Stasia je osjetila kako je to
neobian trenutak. Uzela je drugu au i obje natoila do samog vrha. Podigli su ae i kucnili
se njima. Lugar je iskapio, a posljednje kapi stresnuo na pod. Potom je iznenada poloio dlan
na Stasina koljena. Od samoga njegovog dodira spopala je takva slabost da se pomakla natrag
i nauznak ispruila na kau. Lugar se svalio na nju i poeo je ljubiti po vratu. Stasia je tada
pomislila kako na sebi ima stari ivani i okrpljeni grudnjak i rastegnute gaice, pa je, dok ju je
ljubio, sama skinula i jedno i drugo. Lugar se zabio u nju silovito i to su bile najljepe minute
koje je Stasia proivjela u ivotu.
Kad je sve bilo gotovo, bojala se pokrenuti pod njim. Ustao je ne gledajui na nju i
zakopao hlae. Progunao je neto i udario ravno na vrata. Gledala je kako se nespretno hrve
s bravom. Iziao je a da za sobom ak ni vrata nije zatvorio.

IZIDOROVO VRIJEME
Otkad je Izidor nauio itati i pisati, fascinirala su ga pisma. Skupljao ih je u kutiju od
obue sve to je stizalo Boskim. Najvie je bilo slubenih dopisa i raspoznavalo ih se po
Ob. ili Kol.12 na kuverti. Unutranjost je pak obilovala tajanstvenim kraticama: tj.,
etc., itd. U kutiji su leale i brojne razglednice crno-bijele panorame Tatri, crno-bijelo
more svake godine uvijek s istim tekstom: Topli pozdravi iz Krynicy ili Srdani
pozdravi s Visokih Tatri, ili Sretan Boi i Nova godina. Svako malo Izidor je iznosio tu,
stalno rastuu zbirku i gledao kako blijedi tinta, kako nadnevci postaju zanimljivo sve stariji.
to se dogodilo s Uskrsom 1948.? S 20. prosincom 1949.? S Krynicom, kolovoza
51.? to to znai da su minuli? Jesu li minuli isto tako kao prizori koje se idui ostavlja iza
sebe, ali koji ipak negdje jesu i traju za druge oi? Voli li moda vrijeme za sobom zatirati
tragove, mrviti ih u prah i nepovratno ih unitavati?
Zahvaljujui tim razglednicama Izidor je otkrio markice. To to su bile tako majune, tako
njene i lako unitive, a u sebi sadravale minijatuirne svjetove, nije mu se moglo smjestiti u
glavu. Posve kao ljudi, mislio je i oprezno nad parom iz ajnika odlijepljivao ih s pisama i
razglednica. Slagao je markice na novine i satima ih razgledao. Na njima su bile ivotinje i
daleki krajevi, drago kamenje i ribe iz dalekih mora, brodovi i zrakoplovi, slavni ljudi i
povijesni dogaaji. Samo je jedno ivciralo Izidora to njihove delikatne risarije kvare
tragovi tua s peata. Otac, prije nego je umro, pokazao mu je kako se tu s markica da
odstraniti na dosta jednostavan kuni nain. Dostatno je kokoje bjelance i malo strpljenja.
Bilo je to najvanije znanje koje je batinio od oca.
Na taj nain Izidor je postao vlasnikom povee zbirke posve solidnih markica. Sad bi i
sam mogao pisati pisma kad bi imao kome. Mislio je o Ruti i svaka takva pomisao izazivala je
bol. Rute nije bilo, nije joj mogao napisati pismo. Ruta, kao vrijeme, minula ga i rasula se u
prah.
Negdje oko ezdeset druge godine dospio je u dom Boski, Uklejinom zaslugom, njemaki
vrlo slikovit asopis s reklamama. Izidor ga je razgledao danima i nije se mogao nauditi tim
dugim i neizgovorljivim rijeima. U opinskoj je knjinici ieprkao predratni njemako- poljski rjenik; u njemu je bilo znatno vie rijei nego to su to raus, schnell i Hnde hoch,
koje su za vrijeme rata upoznali svi stanovnici Pravijeka. Potom je neki graanin, koji je bio
na ljetovanju kod njih, darovao Izidoru u vlasnitvo mali rjenii i Izidor je napisao svoje
prvo pismo u ivotu. Na njemakom: Molim vas, poaljite mi prospekte automobila i
turistike prospekte. Zovem se Izidor Niebieski. Ovo je moja adresa. Nalijepio je nekoliko
svojih najljepih markica i proetao do Jeszkotla na potu. Slubenica u crnoj bljetavoj
kecelji uzela je pismo, pogledala markice i spremila u nekakav pregradak.
12

Obywatel, graanin ili kolega

77

 Gotovo. Hvala rekla je. Izidor se premjetao s noge na nogu i dalje stajao ispred
prozoria.
Moe li propasti? Moe li se negdje zagubiti?
Ako sumnja, poalji ga preporueno. Samo to vie kota.
Izidor je nalijepio jo markica i dugo ispunjavao uputnicu. Slubenica je na njegov pismo
upisala broj.
Poslije nekoliko tjedana Izidoru je stiglo debelo pismo u bijeloj kuverti, adresirano
strojopisno. Imalo je strane, posve drukije markice, na kakve Izidorove oi nisu navikle. U
kuverti su bile reklame automobila firme Mercedes-Benz te prospekti razliitih turistikih
agencija.
Nikad u ivotu Izidor se nije osjeao tako vano. I opet je mislio o Ruti, kad je uveer
ponovo razgledao svoje prospekte.
Mercedes-Benz i njemake turistike agencije toliko su ohrabrile Izidora da je poeo slati
po nekoliko preporuenih pisama mjeseno. Zamolio je takoer Adelku i Anteka, koji su bili
u kolskom domu negdje izvan Kielca, da mu donesu sve stare markice. Poto bi ih oistio od
tragova peata, lijepio ih je na svoja pisma. Ponekad mu je uspjelo nekome, za pristojan iznos,
prodati koji prospekt. Stalno je dobivao nove prospekte i nove adrese.
Sad je ostvario kontakt s turistikim agencijama: njemakim, vicarskim, belgijskim i
francuskim. Dobivao je kataloge u bojama s Azurne obale, tmurne krajolike Bretanje i
kristalne prizore Alpa. Zanosno ih je promatrao itave noi, premda je znao kako za njega
postoje samo na glatkom, od boje, mirisavom papiru. Pokazivao ih je Misi i sestrinama. Misa
je govorila:
Kako je to lijepo.
Potom se dogodila sitnica, koja je ipak promijenila Izidorov ivot.
Nestalo je pismo. Bilo je preporueno, a Izidor ga je poslao tvrtki koja proizvodi
fotografske aparate u Hamburgu. Molio je prospekte, naravno. Ta mu je tvrtka uvijek
odgovarala, a sada nije bilo nikakvog odgovora. itavu je no Izidor razmiljao kako se moe
izgubiti preporueno pismo ako se za njega dobiva raun i upisuje mu se broj. Zar to ne bi
trebala biti garancija o neunitivosti? Moda je zadrano u zemlji? Moda ga je izgubio pijani
listonoa? Moda je bila poplava ili je iskliznuo vlak koji je vozio poptu?
Sljedeeg jutra Izidor je poao na potu. Slubenica u crnoj kecelji savjetovala mu neka
podnese reklamaciju. Na obrascu, preko dva indiga, ispisao je ime tvrtke, a u rubrici
poiljalac sve svoje podatke. Otiao je kui, ali nije mogao razmiljati ni o emu drugom.
Ako nestaju pisma na poti, onda to nije ta pota o kojoj je s divljenjem razmiljao. Pota kao
tajna, mona organizacija, koja svoje ljude ima u svakom mjestu na kugli zemaljskoj, Pota
sila, majka svih markica, kraljica svih tamno-plavih listonoa svijeta, skrbnica milijuna
pisama, Vladarica Rijei.
Dva mjeseca kasnije, kada su psihike Izidorove rane, koje mu je zadala pota, poele
zacjeljivati, stiglo je slubeno pismo u kojem se Poljska pota ispriava Ob. Niebieskom
Izidoru to joj nije uspjelo pronai izgubljeno pismo. Istodobno njemaka fotografska tvrtka
izjavljuje da nije dobila preporueno pismo od Ob. Niebieskog Izidora i stoga se pote obiju
zemalja osjeaju odgovornim za izgubljeno pismo i predlau oteenom Ob. Niebieskom
Izidoru odtetu u iznosu od dvije stotine zloty. Istodobno Poljska pota se ispriava zbog
nastalog incidenta.
Na taj je nain Izidor postao vlasnikom znatnog iznosa. Sto zloty odmah je dao Misi, a za
ostatak je sebi kupio filatelistiki album i nekoliko araka markica za preporuena pisma.
Sada, im ne bi bilo odgovora na kakvo pismo, iao je na potu i oglaavao reklamaciju.
Ako bi se pismo pronalo, morao je platiti 1 zl. i 50 gr. trokova reklamacije. To nije bilo
previe. Ali se zato pokazalo da je uvijek neko od desetaka pisama koje je on poslao, nestalo
ili je zaboravljeno dostaviti, ili je inozemni adresat zaboravio da ga je dobio, i zauen
tiskanicama, koje mu je slala pota, odgovarao: non, nein, no.
Izidor je primao novac. Postao je punopravan lan obitelji. Zaraivao je za sebe.

78

KOSKINO VRIJEME
U Pravijeku su, kao i svugdje na svijetu, mjesta, gdje se materija stvara sama, nastaje
sama ni iz ega. Uvijek su to male grudice stvarnosti, nebitne za cjelinu, pa samim tim ne
ugroavaju ravnoteu svijeta.
Takvo mjesto je uz wolsku cestu, na karpi. Izgleda neugledno kao krtinjak, kao
nevina ranica na tijelu zemlje, koja nikad ne zacjeljuje. Samo Koska za njega zna i zastane na
putu u Jeszkotla, kako bi pogledala samostvaranje svijeta. Nae tamo udne stvari i nestvari:
crveni kamen, neslian bilo kojem inom kamenu, komadi vornovitog drveta, bodljikavo
sjemenje iz kojeg potom u njezinom vrtu izrastaju slabi cvjetii, naranastu muhu, a katkad
samo nekakav miris. Koska je imala dojam kako neugledni krtinjak stvara takoer i prostor,
da se karpa uz cestu polako poveava i svake godine Malak na taj nain poveava oranicu na
kojoj nita ne znajui o tome sadi krumpire.
Koska je sebi zabila u glavu kako e jednoga dana tamo nai dijete, curicu, i uzeti je sebi,
kako bi zauzela upranjeno Rutino mjesto. Jedne jeseni krtinjak je ipak nestao. Sljedeih
mjeseci Koska je pokuavala uloviti ispranjeni prostor, ali nita se nije dogodilo, pa je
zakljuila da se slavina samostvaranja premjestila negdje drugdje.
Drugo takvo mjesto bilo je slino neko vrijeme u fontani na trgu u Taszowu. Fontana je
proizvodila zvukove, aputanja, ukanja, a katkad je u njezinoj vodi pronalaeno nekakvo
zgusnuto mazivo, zbijeni smotuljci vlasi, zeleni dijelovi velike biljke. Ljudi su zakljuili da su
u fontani duhovi i sruili je gradei parking za automobile.
I naravno, postoji u Pravijeku, kao svugdje na svijetu, mjesto odakle stvarnost bjei,
odlazi sa svijeta kao zrak iz balona. Pojavilo se na njivama odmah poslije rata i od tada sve se
izrazitije poveava. U zemlji se nainio lijevak koji vue dolje, neznano kamo, utu prainu,
rukoveti trava i poljsko kamenje.

VRIJEME IGRE
udna je Pouna igra za jednog igraa i udna su njezina pravila. Katkada igra ima
dojam kako je sve to nekad vidio, kako se neega slinog igrao ili da Igru zna iz snova ili
moda iz knjiga nekakve opinske knjinice, koju je posjeivao u djetinjstvu. U naputcima
ovako je pisalo o estom Svijetu:
esti Svijet Bog je stvorio sluajno, a onda otiao. Nainio ga je bilo kako i privremeno.
U Njegovom djelu bilo je puno rupa i nedoreenosti. Nita nije bilo oito, nita stalno. Crno se
pretvaralo u bijelo, a zlo se ponekad inilo dobro, slino je dobro esto izgledalo kao zlo.
Preputen sam sebi, esti se Svijet poeo stvarati sam. Sitna djela kreacije pojavljivala su se
niotkud u vremenu i prostoru. Materija se sama sobom znala zametnuti u stvar. Noima su se
umnoavali predmeti, u zemlji je raslo kamenje i metalne ile, a dolinama poele tei nove
rijeke.
Ljudi su nauili stvarati snagom svoje volje i prozvali se bogovima. Svijet je sada bio
ispunjen milijunima bogova. Ali volja je bila podreena nagonima, stoga se u esti Svijet
povratio kaos. Svega je bilo previe, premda je stalno nastajalo neto novo. Vrijeme se
mahnito ubrzalo, a ljudi umirali od napora elei nainiti neto ega jo nije bilo.
Konano se Bog vratio i, pogoen neredom, unitio itavo stvaranje jednom milju. Sada
esti Svijet stoji prazan i gluh kao betonska grobnica.

IZIDOROVO VRIJEME
Jedanput, kada je Izidor doao na potu s buntom pisama, slubenica u bljetavoj kecelji
iznenada je primakla lice prozoriu i rekla:
Naelnik je vrlo zadovoljan tobom. Govorio je da si na najbolji klijent.
Izidor je odrvenio s tintanom olovkom iznad obrasca za reklamacije.

79

 Kako to? Pa ja izlaem potu gubicima. Ali to je sve sukladno sa zakonom, ne inim
nita loe...
Ah, Izidore, ti nita ne razumije. Zakripao je pokretni stolac i ene se do polovice
nagela kroz pro- zori. Pota na tebi zarauje. Stoga je naelnik zadovoljan to se netko
takav kao ti pojavio ba u naoj ustanovi. Vidi, ugovori meu dravama su takvi da za svako
izgubljeno meunarodno pismo obje zemlje plaaju po pola. Mi ti plaamo u zlotyma, a oni u
markama. Mi tebi te marke preraunamo po dravnom teaju, sve prema propisima.
Zaraujemo i mi i ti. U biti nitko takoer ne gubi. No, to je, nisi zadovoljan?
Izidor je neuvjerljivo klimnuo glavom.
Jesam.
Slubenica se povukla s prozoria. Uzela od Izidora obrasce reklamacije i poela ih
mehaniki peatirati.
Kad se vratio doma, pred kuom je stajao crni automobil. Misa je ve ekala pred
vratima. Lice joj je bilo sivo i ukoeno. Izidor je odmah znao da se dogodilo neto strano.
Ova gospoda su zbog tebe rekla je Misa drvenim glasom.
U sobi za stolom sjedila su dva mukarca u svijetlim platevima protiv praine i s
klobucima. Radilo se o pismima.
Kome pie pisma? upitao je jedan od mukaraca i zapalio cigaretu.
Pa, turistikim agencijama...
To smrdi na pijunau.
A to bihjaimao pijunirati? Hvala Bogu, znate, kad sam ugledao automobil, pomislio
sam da se neto dogodilo djeci...
Mukarci su izmijenili pogled i onaj s cigaretom zloslutno je pogledao Izidora.
to e ti toliko arenog papira? iznenada je zapitao drugi.
Zanima me svijet.
Zanima te svijet... to e ti to zanimanje svijetom? Zna li to moe dobiti za
pijunau?
Mukarac je nainio brzi kretnju uz vrat.
Rezanje grla? upitao je Izidor preneraen.
Zato ne radi? Od ega ivi? ime se bavi?
Izidor je osjetio da mu se znoje ruke i da poinje mucati.
Htio sam otii u samostan, ali me nisu primili. Pomaem sestri i zetu. Cijepam drva,
zabavljam djecu. Moda u dobiti kakvu invalidninu..
uti papiri zareao je onaj s cigaretom. Kamo alje pisma? Moda Slobodnoj
Europi?
Samo automobilistikim firmama ili turistikim agencijama...
to te vezalo s Uklejinom enom?
Izidor je tek trenutak poslije shvatio da je rije o Ruti.
Moglo bi se rei sve i nita.
Samo bez filozofije.
Roeni smo istog dana i htio sam se njome oeniti... ali ona je otila.
Zna li gdje je sada?
Ne. A znate li vi? upitao je Izidor s nadom.
Ne tie te se. Ovdje ja pitam.
Gospodo, nevin sam. Poljska pota zadovoljna je sa mnom. Upravo su mi to rekli.
Tipovi su ustali i krenuli prema izlazu. Jedan od njih se jo okrenuo i rekao:
Pamti da si pod kontrolom.
Nekoliko dana potom Izidor je dobio izguvano i zaprljano pismo s inozemnim
markicama, kakve jo nije vidio. Spontano je pogledao na poiljaoca i proitao: Amanita
Muscaria.
Te rijei inile su mu se udno poznate. Moda je to kakva njemaka tvrtka, pomislio
je.
Ali pismo je bilo od Rute. Dosjetio se kad je ugledao nespretni djeji rukopis. Dragi
Izek, pisala je, vrlo sam daleko, u Brazilu. Katkad ne mogu spavati. Toliko eznem za

80

vama. A ponekad uope ne mislim na vas. Imam tu puno posla. ivim u golemom gradu
punom raznobojnih ljudi. Kako je Tvoje zdravlje? Nadam se da je moja mama takoer zdrava.
Vrlo mi nedostaje, ali znam da ona ovdje ne bi mogla ivjeti. Imam sve to sam htjela. Ne
pozdravljaj nikoga, ak ni moju mamu. Neka me brzo zaborave. Amanita Muscaria.
Izidor nije spavao do jutra. Leao je i gledao u strop. Vraale mu se slike i mirisi iz
vremena dok je Ruta jo tu bila. Sjeao se svake njezine rijei, svake geste. Reproducirao ih je
redom. Kada su suneve zrake udarile u istoni prozor na krovu, Izidoru su iz oiju potekle
suze. Potom je ustao i traio adresu: na kuverti, na papiru, ak ispod markice i na njezinom
zamrenom crteu. Ali nije pronaao.
Otii u k njoj. Skupit u novac i otii u Brazil glasno je rekao sam sebi.
Potom je realizirao ideju na koju su ga nehotice naveli agenti iz SB13. Na papiru
istrgnutom iz biljenice napisao je: Molim vas poaljite mi prospekte. Pozdravljam. Izidor
Niebieski. Na kuvertu je ispisao adresu: Radio Slobodna Europa. Mnchen. Deutschland.
Slubenica na poti je problijedjela kada je ugledala adresu. Bez rijei pruila mu je
priznanicu preporuenog pisma.
I usput vas molim obrazac za reklamaciju rekao je Izidor.
To je bio vrlo jednostavan posao. Izidor je slao takvo pismo jedanput mjeseno. Bilo je
jasno da ne samo nee doi do adresata, nego uope nee prijei granicu opine. Svaki je
mjesec dobivao odtetu za ta pisma. Na koncu u kovertu je stavljao prazan papir. Vie nije
imalo smisla moliti prospekte. To je bila ekstra zarada, koju je Izidor odlagao u limenku u
kojoj je stizao aj od Unre. Za kartu do Brazila.
U proljee sljedee godine tajnjaci u mantilima pokupili su Izidora u Taszow. Usmjerili
su mu lampu u oi.
ifra rekao je jedan od njih.
to ifra? upitao je Izidor.
Drugi ga je udario pleskom po licu.
Daj ifru. Na koji nain ifrira informacije?
Kakve informacije? upitao je Izidor.
Ponovo je dobio po licu, ovog puta snanije. Osjetio je krv na usni.
Provjerili smo svim raspoloivim metodama svaku rije, svaki etvorni centimetar
pisma i kuverte. Razdvajali smo slojeve papira. Provjerili smo markice. Svaku smo poveali
nekoliko desetaka puta.
Ispitivali smo pod mikroskopom njihove nazupke i sastav ljepila. Analizirali smo svako
slovce i toku...
Nita nismo pronali rekao je drugi, onaj koji je tukao.
Tamo nema nikakve ifre tiho je rekao Izidor i rupiem obrisao krv ispod nosa.
Oba mukarca su prasnula u smijeh.
Dobro, dakle poeo je prvi. Dogovorit emo se da poinjemo jo jedanput od
poetka. Neemo ti nita. U protokol emo napisati da nisi posve normalan. Takvim te
uostalom svi dre. I pustit emo te doma. A ti e nam za to rei na emu se sve to temelji.
Gdje smo pogrijeili?
Tamo nita nema.
Drugi je bio ivaniji. Primakao je lice Izidorovom licu. Smrdio je po cigaretama.
Sluaj, pametnjakoviu. Poslao si dvadeset est pisama Slobodnoj Europi. U veini
njih bili su prazni papiri. Igrao si se vatrom. I doigrao si.
Reci nam jednostavno kako si ifrirao. I kraj. Ide doma.
Izidor je uzdahnuo.
Vidim da vam je vrlo stalo, ali uistinu vam ne mogu pomoi. Tamo nisu bile nikakve
ifre. To je bio prazan papir. Nita vie.
Tada je drugi tajnjak ustao sa stolca i udario Izidora akom u lice. Izidor je skliznuo sa
stolca i onesvijestio se.
To je luak rekao je prvi.
13

SB, Stuba Bezpieczenstwa, Sluba sigurnosti

81

 Zapamti, kolegane, da te nikad neemo ostaviti na miru procijedio je drugi,

trljajui aku.
Izidor je ostao u pritvoru etrdeset osam sati. Potom je doao straar i bez rijei otvorio
pred njim vrata.
itavi tjedan Izidor nije silazio sa svoga potkrovlja. Izbrojio je novac u kutiji i utvrdio
kako tamo ima pravo bogatstvo. Uostalom, nije znao koliko bi mogla kotati karta do Brazila.
Svreno je s pismima rekao je Misi, kad je iao u kuhinju. Osmjehnula mu se i s
olakanjem odahnula.

LALKINO VRIJEME
ivotinje ive uvijek u sadanjosti.
Lalka je ria, kosmata kuja. Ima smee oi koje povremeno svjetlucaju crveno. Lalka
najvie voli Misu, stoga se uvijek trudi imati Misu u svom riem vidokrugu. Tada je sve na
svom mjestu. Lalka ide za Misom do kladenca, u vrt, izlazi za njom na Progon, da bi bacila
pogled na svijet. Ne isputa Misu iz svoga vidnog polja.
Lalka ne razmilja onako kako razmilja Misa ili ini ovjek. U tom smislu izmeu Lalke i
Mise postoji provalija. Jer za razmiljanje nuno je upijanje vremena, pounutravanje prolosti,
sadanjosti i budunosti i njihovih stalnih promjena. Vrijeme radi unutar ljudskog razuma.
Nema ga nigdje izvan. U malom pseem Lalkinom mozgu ne postoji takva brazda, takav
aparat koji bi filtrirao protok vremena. Lalka tako ivi u sadanjosti. Stoga, kad se Misa
odijeva i izlazi, Lalki se ini da odlazi zauvijek. Zauvijek svake nedjelje odlazi u crkvu.
Zauvijek silazi u podrum po krumpire. Kada nestaje iz Lalkinoga vidnog polja, nestaje
zauvijek. Lalkina tuga tada je bezgranna, kuja poloi njuku na zemlju i pati.
U svoje patnje ovjek upree vrijeme. Trpi zbog prolosti i patnju rastee u budunost. Na
taj nain stvara oaj. Lalka trpi samo tu i sada.
Ljudsko razmiljanje neraskidivo je povezano s gutanjem vremena. To je vrsta guenja.
Lalka doivljava svijet kao statine slike koje je naslikao nekakav Bog. Za ivotinje Bog je
slikar. Rasprostire ispred njih svijet u obliku panoramskih vidika. Dubina te slikarije nalazi se
u mirisima, dodirima, okusima, odjecima, u kojima ne postoji nikakav smisao. ivotinjama
nije potreban smisao. Ljudi katkad osjeaju neto slino, kad sanjaju. Ali u zbilji ljudima je
smisao nuan, jer su robovi vremena. ivotinje sanjaju neprestano i uzaludno. Buenje iz tog
sna za njih je smrt.
Lalka ivi slikama svijeta. Sudjeluje u slikama koje svojim razumom stvaraju ljudi. Kad
Misa govori idemo i vidi kako Lalka mae repom, misli da Lalka razumije rijei kao
ovjek. A Lalka vrti repom ne zbog rijei, ne zbog pojmova, nego zbog slike koja izbija iz
Misina uma. U toj slici je oekivanje pokreta, krajolika koji se mijenjaju, ljuljukanje trave,
wolska cesta koja vodi prema umi, svirka skakavaca i um rijeka. Lalka, kad lei i bulji u
Misu, vidi slike koje nehotino stvara ovjek. To znaju biti vizije ispunjene tugom ili
gnjevom. Takve su slike ak izrazitije, jer u njima pulsira strast. Lalka je tada bespomona, jer
u sebi nema niega takvog to bi je obranilo od utapanja u te tue, turobne svjetove, nema
nikakvih maginih, obrambenih krugova istovjetnosti, nema monom energijom opremljenog
ja. One je dakle pokoravaju. Ba zbog toga psi priznaju ovjeka za svog gospodara. Zbog
toga se i najkukavniji ovjek uz svog psa moe osjeati junakom.
Sposobnost preivljavanja emocija ne razlikuje niim Lalku od Mise.
ivotinjska emocija ak je istija, ne muti je nikakva misao.
Lalka zna da Bog jest. Osjea ga neprestano, a ne kao ljudi, samo u rijetkim trenucima.
Laika osjea njegov miris meu travama, jer je od Boga ne odvaja vrijeme. Zbog toga Lalka u
sebi ima vjeru u svijet kakvu nema nijedan ovjek. Slinu vjeru u sebi je imao Isus Krist, kad
je visio na kriu.

VRIJEME UNUADI POPIELSKOG

Odmah po svretku kolske godine vlastelinka Popielska, ona ista, koja je nekada etala
parkom s velikim psom, dovezla je u Pravijek svoju djecu i djecu svoje brae. Misa im je

82

spremala tri sobe na katu, a ako je bila takva potreba, i jednu sobu dolje. Tako bi koncem
lipnja matani penzion Pavla Boskog poeo raditi punom parom.
Unuad vlastelina Popielskog bila su krupna i buna. Niim nisu podsjeali na svog djeda.
I, kako to uvijek biva u dobrim obiteljima, meu njima su bili sami djeaci i samo jedna
curica. O njima se brinula dadilja, svake godine ista. Dadilja se zvala Zuzana.
Djeaci su po itave dane provodili uz rijeku, na mjestu zvanom Ispust, kamo su iz itave
okolice dolazili mladi ljudi na kupanje u Crnoj. Vlastelin Popielski postavio je nekad na rijeci
ustave i njima regulirao dotok vode u ribnjake. Ribnjaka vie nije bilo, ali vjeto rukovanje
ustavama omoguivalo je stvaranje zaljeva i vodopada visokog jedan metar. Djedica Popielski
vjerojatno nije ni pretpostavljao kakvu e rasko namrijeti svojim potomcima.
Djeaci su se vraali na objed koji je Misa esto posluivala u vrtu pod jabukama. Poslije
objeda ponovo su ili na rijeku. Uveer bi im Zuzana organizirala igranje karata, dravagradova ili neto drugo, samo da bi bilo mira. Katkad bi im Witek, koji nije bio puno stariji od
njih, raspaljivao vatru iza brda.
Svake godine na Svetoivanjsku no unuci vlastelina Popielskog odlazili su u umu po
cvijet paprati. Taj pohod postao je ritualom, a neke bi im godine Zuzana dopustila da idu
sami. Vlastelinovi unuci koristili su prigodu i, tako da nitko ne vidi, kupovali u Jeszkotlima
bocu jeftinog vina. Sobom su nosili sendvie, boce naranade, slatkie, depne svjetiljke.
Sjedili su na klupi ispred kue i ekali da konano pane mrak. Smijali se i galamili, radovali
se tajnoj boci.
Unuci vlastelina Popielskog utihli bi tek u umi, ne stoga to im se pokvarilo
raspoloenje, nego to se uma u tami inila strana i mona. Hrabro su htjeli ii na
Wodenicu, ali je tama obuzdavala tu nakanu. ''Vodenica je bila zaarano mjesto. Poi e u
johe, tamo gdje raste najvie paprati. Popit e vino i popuiti zabranjenu cigaretu, kao seljaci
iz Pravijeka.
Djeca su ila prema rijeci u koloni, drei se za ruke.
Bilo je tako tamno da se ispruena ruka u tami jedva nazirala kao nejasna mrlja. Samo je
nebo izgledalo svjetlije od svijeta zavijenog u crninu zvijezdama iupljikani majestet
nebeske cjediljke.
uma se ponaala kao ivotinja koja brani pristup k sebi stresala na njih rosu, putala
sovu, nagovarala zeeve da iznenada iskoe ispred njihovih nogu.
Djeaci su uli u johe i pipajui nainili sebi bivak. Bljesnuo je ar cigareta. Vino, koje su
pili prvi put u ivotu i iz poklopca, davalo im je hrabrosti. Potom su se rastrali po paprati,
dok netko nije pronaao neto svjetlucavo. uma je nemirno zabrujala. Pronalaza je pozvao
ostale. Bio je uzbuen.
ini se da sam ga naao, ini se da sam ga naao ponavljao je.
Izmeu isprepletenih grmova kupine, u vlazi lia paprati svjetlucalo je neto srebrnasto.
Djeca su motkama razgrnula te velike listove i u svjetlu depne svjetiljke ugledala svjetlucavu
limenku. Razoarani nalaznik nabio je na motku i bacio daleko u grmlje.
Vlastelinovi unuci posjedali su jo na trenutak, kako bi ispili vino, a onda se vratili na
cestu.
Tek sad se limenka rascvjetala bacajui uokolo natprirodni, srebrni sjaj.
Vidjela to Koska, koja je u noi ljetnog solsticija uvijek skupljala ljekovite trave, ali bila
je ve prestara da bi imala kakvih elja, i znala je koliko se nevolja moe navui na sebe zbog
cvijeta paprati. Stoga ga je zaobila izdaleka.

VRIJEME VLASTELINA POPIELSKOG

Bi li sa mnom popila aj, Misa, kad to zavri? upitala je Misu ki Popielskog,
koja je jo uvijek imala djevojaki stas.
Misa se uspravila iznad posude pune prljavog posua i obrisala ruke o pregau.
aj ne, ali kavu rado.
Odnijele su posluavnik pod jabuke i sjele za stol suelice. Lila i Maja dovravale su
ispiranje.

83

 Mora ti biti teko, Misa. Posluiti tolike objede, oprati toliko posua... Vrlo smo ti
zahvalni na tolikim naporima. Da nije vas, ne bismo imali kamo dolaziti. Ta ovo je na rodni
kraj.
Gospoica Popielska, koja je nekad davno, davno prije, trala sa svojim psom po
livadama, tuno je uzdahnula.
A da nije vas, mi se ne bismo prehranili Pavlovom plaom. To iznajmljivanje soba
moj je udio u uzdravanju obitelji.
Ne smije tako govoriti, Misa. Pa ene rade u kui, raaju djecu, bave se imanjem,
sama najbolje zna...
Ali ne zarauju, ne donose novac.
Na stol su slijetale ose i delikatno isisavale okoladni preljev s medenjaka. Misi nisu
smetale, ali se gospodina Popielska bojala osa.
Kad sam bila mala, osa me ugrizla za oni kapak. Bila sam sama s ocem, mama je bila
u Krakowu... to je moglo biti trideset pete, trideset este. Oca je uhvatila panika, trao je po
kui i vikao na mene, a onda me automobilom nekamo odvezao. Jedva se toga sjeam, kod
nekih idova u gradiu...
Gospodina Popielska oslonila je bradu na ruke, a njezin pogled lutao je nekamo izmeu
lia jabuka i lipa.
Vlastelin Popielski... bio je izniman ovjek rekla je Misa.
Sive oi gospodine Popielske zaiskrile se i sliile na kapi vonog meda. Misa se dosjetila
da se njezin osobni, unutarnji potok vremena, onakav kakav u sebi nosi svaki ovjek, okrenuo
i u prostoru meu liem drvea projicira, njoj sad, slike iz prolosti.
Popielski, kada su odselili u Krakw, ivjeli su u neimatini. Prehranjivali su se prodajui
teka srca srebrninu. Brojna obitelj Popielskih, rasuta svuda po svijetu, pomagali su malo
roacima, onoliko koliko su im uspjeli doturiti dolara ili zloty. Vlastelin Popielski optuen je
za suradnju s okupatorom, kao s Nijemcima je trgovao drvima. Nekoliko mjeseci odleao je u
zatvoru, ali su ga konano oslobodili s obzirom na psihiki poremeaj, to ga je potplaeni
psihijatar malo, ali ne odve, preuveliao.
Vlastelin Popielski po itave je dane sada iao od zida do zida u tijesnom stanu na
Salwatoru i uporno kuao najednom stolu rastvoriti svoju Igru. ena ga je gledala takvim
pogledom da je slagao sve natrag u krinjicu i ponovo kretao na beskonanu etnju.
Vrijeme je protjecalo i vlastelinka je u svojim molitvama ostavljala malo mjesta da bi mu
zahvalila to tee, to se kree, a samim tim unosi promjene u ivot ljudi. Obitelj, itava
velika obitelj Popielskih, ponovo je polako skupljala snagu i u Krakowu pokretala svoje male
poslove. Vlastelin Popielski temeljem nepisanoga obiteljskog ugovora imenovanje
nadzornikom proizvodnje obue, a konkretno potplata obue. Nadzirao je rad male firme u
kojoj je, sa Zapada uvezena presa iz sebe izbacivala plastine potplate za sandale. U poetku
radio je to vrlo nerado, a onda ga itavi taj pothvat privukao i, kako je to s vlastelinom bivalo,
zaokupio posve. Fasciniralo ga to se neoblikovanoj, neodreenoj supstanciji mogu dati
razliite forme. Poeo je ak i gorljivo eksperimentirati. Polo mu je za rukom stvoriti
potpuno prozirnu masu, a onda joj je dodavao razliite nijanse i boje. I dogodilo se da je dobro
osjetio duh vremena na polju damske obue njegove plastine izme blistavih sara ile su
kao voda.
Otac je ak sebi uredio novi mali laboratorij. Takav je bio, to god je radio, radio je
itavim svojim biem i tome davao nekakvo apsolutno znaenje. S te toke gledano, bio je
nepodnoljiv. Ponaao se tako kao da bi te njegove potplate i visoke izme trebale spasiti
ovjeanstvo. Zabavljao se pokusima, destilacijama, kuhao neto i podgrijavao.
Navukao je na kraju, zbog tih svojih kemijskih eksperimenata, konu bolest. Moda zbog
opeklina ili zraenja. U svakom sluaju izgledao je jezivo. Koa mu se gulila itavim krpama.
Lijenik je rekao kako je to vrsta raka koe. Odveli smo ga rodbini u Francusku, najboljim
lijenicima, ali za rak koe nije bilo lijeka, ni tu, niti tamo. Barem ga tada nije bilo.
Najudnije je to na koji je nain on prihvaao tu jo onda smo to znali smrtonosnu
bolest. Linjam se, govorio je i izgledao vrlo zadovoljan sobom, ak ponosan.
Bio je udan ovjek rekla je Misa.

84

 Ali nije bio luak brzo je dodala gospodina Popielska. Imao je nemiran duh.
Mislim da je doivio ok zbog tog rata i odlaska iz palae. Svijet se poslije rata tako brzo
promijenio. On se u njemu nije mogao pronai i stoga je umro. Do konca je bio priseban i
vedar. Nisam to razumjela, mislila sam da mu se sve pobrkalo od bola. Zna, strano se
muio, rak je na koncu napao itavo tijelo, a on je kao dijete ponavljao kako se linja.
Misa je uzdahnula i ispila ostatak kave. Na dnu ae skrutnula se smea lava taloga, a po
njezinoj povrini titrali su odblijesci sunca.
Zapovjedio je da ga se pokopa s tom udnom krinjicom, a mi smo to zaboravili u
strci oko pripreme pokopa... Imam strano grizoduje to nismo ispunili njegovu volju. Poslije
pokopa, mama i ja zavirile smo tamo i zna to smo pronale? Komadi staroga platna, drvenu
kocku i razne figurice: ivotinja, ljudi i predmeta, kao djeja igra. I poderanu knjiicu, neke
nerazumljive gluposti. Mama i ja istresle smo to na stol i nismo mogle vjerovati da su te
igrake njemu bile toliko dragocjene. Sjeam ih se, kao da je to bilo juer: majune mjedene
figurice ena i mukaraca, ivotinjice, stabalca, kuice, palaice, minijature predmeta, o, na
primjer knjiice veliine malog nokta, mlini za kavu s rukom, crvena potanska krinjica,
nosila s vjedrima sve precizno izraeno...
I to ste s tim uinile? upitala je Misa.
Najprije je sve lealo u ladici, gdje su uvani albumi sa slikama. Onda su se tim igrala
djeca. Mora to jo uvijek biti negdje u kui, moda meu kockama za slaganje? Ne znam,
moram upitati... Stalno imam osjeaj krivnje to to nismo poloili u lijes.
Gospodina Popielska ugrizla se za usnu i njezine oi opet su se zastaklile.
Razumijem ga oglasila se Misa trenutak poslije. Imala sam nekada svoju ladicu,
gdje su bile sve najvanije stvari.
Ali tada si bila dijete. A on je bio odrasli mukarac.
Mi imamo Izidora...
Moda svaka obitelj mora imati takav osigura normalnosti, nekog tko preuzme na
sebe sve komadie sumanutosti koje nosimo u sebi.
Izidor nije onakav kakav izgleda rekla je Misa.
Ah, nisam nita loe mislila... Moj otac takoer nije bio luak. A moda jest?
Misa je odmah to opovrgla.
Najvie se, Misa, bojim da bi ta njegova udnovatost mogla biti nasljedna i dogoditi se
nekom mom djetetu. Ali brinem se o njima. Ue engleski i elim ih poslati rodbini u
Francusku neka malo vide svijeta. eljela bi da zavre dobre studije informatiku,
ekonomiju negdje na Zapadu, neke konkretne stvari koje neto donose. Plivaju, igraju tenis,
zanimaju se za umjetnost i knjievnost... Pogledaj sama, to su zdrava i normalna djeca.
Misa je popratila pogled gospodine Popielske i vidjela vlastelinovu unuad koja su se
vraala s rijeke. Imali su arene kupae ogrtae, a u rukama su drali opremu za ronjenje.
Buno su se protiskivali kroz vrata na ogradi.
Sve e biti dobro rekla je gospodina Popielska. Svijet je danas drukiji nego
nekad. Ljepi, vei, svjetliji. Postoje cjepiva protiv bolesti, nema ratova, ljudi dulje ive... Ne
misli li i ti tako?
Misa je bacila pogled u ae s talogom i zavrtjela glavom.

VRIJEME IGRE
U Sedmom Svijetu potomci prvih ljudi putovali su skupa od zemlje do zemlje dok nisu
stigli do lijepe doline. Ovdje, rekoe, sagradimo sebi grad i kulu visoku do neba kako bismo
postali jedan narod i onemoguili Bogu da nas raspri. I smjesta se bacili na posao, podiui
kamenje i rabei smolu umjesto buke. Nastao je golem grad u ijoj je sredini rasla kula dok
nije postala tako visoka da je njezin vrh vidljivo bio izvan onoga to ini Osam Svjetova.
Katkad, kad bi nebo bilo vedro, oni koji su radili na najvioj visini, prinosili su ruku oima, da
ih sunce ne oslijepi, i da bi vidjeli Boje stope i obrise tjelesine velike zmije koja prodire
vrijeme.
Neki meu njima tapovima su kuali segnuti jo vie.

85

Bog ih je pogledavao i uznemiren razmiljao: Dokle god ostanu istim narodom koji
govori istim jezikom, moi e uiniti sve to im padne na pamet... Stoga u im pobrkati jezike,
zatvorit u ih u njih same i uiniti da jedan drugoga ne razumije. Tada e se okrenuti jedni
protiv drugih, a mene e ostaviti na miru. Bog je tako i uinio.
Ljudi su se rasprili na sve strane svijeta i postali neprijatelji jedni drugima. Ali preivjelo
je u njima sjeanje na ono to su vidjeli. A tko je jedanput vidio granicu svijeta, taj e
najbolnije iskusiti svoje ropstvo.

VRIJEME PAPUGOWE
Svakog ponedjeljka Stasia Papugowa ila je na sajam u Taszow. Ponedjeljkom su
autobusi bili prepuni, pa su zaobilazili postaju u umi. Stasia je stoga stajala na rubu ceste i
zaustavljala automobile. Najprije syrene i warszawe, potom vee i manje fiate. Nespretno se
gurala unutra, a razgovor s vozaem zapoinjao bi uvijek na isti nain:
Poznajete li Pavla Boskog?
Dogaalo se da je poznavao.
To je moj brat. On je inspektor.
Voza bi se okrenuo prema njoj i sumnjiavo je gledao, pa je ponavljala:
Ja sam sestra Pavla Boskog.
Nije vjerovao.
Stasia se pod starost udebljala i smanjila. Njezin i tako uvijek obilati nos postao je jo
vei, a oi izgubile sjaj. Stopala je uvijek imala nateena i zbog toga je nosila muke sandale.
Od njezinih lijepih zubi ostala su samo dva. Vrijeme nije bilo milostivo prema Stasi
Papugowoj, i teko se uditi to vozai nisu htjeli vjerovati da je sestra inspektora Boskog.
Jednoga takvog prometnog sajamskog ponedjeljka udario ju je automobil. Izgubila je
sluh. Neprestani um u njezinoj glavi zaguio je zvukove svijeta. Ponekad su se u tom umu
pojavljivali nekakvi glasovi, okrajci glazbe, ali Stasia nije znala odakle potjeu probijaju li
se do nje izvana, ili teku iz nje same. Oslukivala ih je krpei arape i beskonano
prepravljajui stvari koje joj je dala Misa.
Uveer je voljela otii k Boskim. Posebice je ljeti u njih bilo ivo. Na katu su stanovali
izletnici. Dolazila su djeca i unuad. Postavljali su u vonjak, ispod jabuka, stol i pili votku.
Pavao bi izvukao violinu i odmah bi njegova djeca uzimala svoja glazbala: Antek
akordeon, Adelka prije nego je otila violinu, Witek kontrabas, Lila i Maja gitaru
i flautu. Pavao je davao znak gudalom i svi su poinjali ritmiki pokretati prstima, ljuljali se i
udarali takt nogom. Uvijek su zapoinjali od Sopek Mandurii. Prepoznavala je glazbu po
njihovim licima. Uz Sopki Mandiurii u djeim crtama lica pojavljivao se na trenutak Mihael
Niebieski. Je li to mogue, pitala se, da umrli jo ive u tijelima svojih unuka? I hoe li
ona takoer tako ivjeti u licima Jankove djece?
Stasia je eznula za sinom koji je odmah po kolovanju ostao na lnsku. Dolazio je
rijetko i od oca naslijedio to da ga Stasia ima ekati i ekati. U rano ljeto pripremala je za
njega sobu, ali on nije htio ostati dulje, kao Pavlova djeca, preko itavih praznika. Odlazio bi
poslije nekoliko dana i zaboravljao ponijeti sokove koje je za njega spravljala itavu godinu.
Ali novac, koji je majka zaraivala na votki, ipak je uzimao.
Pratila ga je na postaju uz kielecku cestu. Na raskriju je stajao kamen. Stasia bi podizala
kamen i molila:
Stavi ruku. Da imam uspomenu na tebe.
Janek se nemirno osvrtao oko sebe, a onda doputao da pod kamenom na raskriju godinu
dana ostane otisak njegovog dlana. Potom o Boiu i Uskrsu stizala bi od njega pisma, koja su
uvijek zapoinjala ovim istim rijeima: Prvim rijeima moga pisma javljam da sam zdrav,
to i tebi elim.
Njegove elje nisu imale mo. Piui, sigurno je mislio o neem drugom. Jedne zime
Stasia je naglo oboljela i prije nego su se kola hitne pomoi uspjela probiti kroz smetove
snijega, umrla.
Janek je doputovao kasno, upravo kad su zasipavali grob, a svi se ve razili. Otiao je u

86

majinu kuu i dugo razgledao stvari. Sve te staklenke sa sokovima, zastori od pargala,
kukiane presvlake i krinjice nainjene od razglednica koje je o blagdanima i imendanima
slao majci, vjerojatno za njega nisu imali vrijednosti. Pokustvo koje je nainio djed Boski,
bilo je grubo, ne bi odgovaralo uz elemente visokog sjaja. alice su imale oteene obrube i
poodbijana uhaca. Snijeg se probijao u dogradnju kroz pukotine na vratima. Ipak je kljuem
zakljuao kuu i odnio ga predati ujaku.
Ne elim tu kuu, niti bilo to to potjee iz Pravijeka rekao je Pavlu.
Kad se vraao Progonom na postaju, zastao je nad kamenom i poslije kratkog kolebanja
uinio ono isto to i svake godine. Ovaj puta utisnuo je dlan duboko u hladnu, napol smrzlu
zemlju i drao ga tamo tako dugo dok mu se nisu ukoili prsti od hladnoe.

VRIJEME ETVEROSTRUKIH STVARI

Izidor je iz godine u godinu sve vie bio naisto s tim kako nikada nee izii iz Pravijeka.
Prisjetio se granice u umi, onog nevidljivog zida. Ta je granica bila za njega.
Moda ju je Ruta znala prijei, ali on nije imao ni snage, ni volje.
Kua je opustjela. ivnulabi samo ljeti, zahvaljujui ljudima koji su dolazili na odmor, a
tada Izidor uope nije naputao potkrovlje. Bojao se ljudi. Posljednje zime Boskima je esto
dolazio Ukleja.
Postario se i jo udebljao. Lice mu je bilo sivo, podbuhlo, a oi zakrvavljene od votke.
Sjedao je za stol i zgledao kao brdo pokvarenog mesa, i svojim hrapavim glasom neprestano
se hvalisao. Izidor ga je mrzio.
Ukleja je to sigurno osjeao, a poto je bio dareljiv kao sam vrag, dao je Izidoru dar
darovao mu Rutine slike. Bio je to smiljen dar. Ukleja je izabrao samo one slike na kojima je
nago Rutino tijelo, raskomadano udnom rasvjetom, bilo pritisnuto gomilom njegove
tjelesine. Samo je na nekoliko njih bilo mogue vidjeti ensko lice otvorena usta, uz obraze
prilijepljene znojne vlasi.
Izidor je u tiini razgledao slike, a onda ih odloio na stol i otiao gore.
Zato si mu pokazao te slike? jo je zauo Pavlov glas.
Ukleja je prasnuo u smijeh.
Od tog dana Izidor je prestao silaziti dolje. Misa mu je donosila jelo u potkrovlje i sjedala
na krevetu pored njega. Oboje su trenutak utjeli poslije ega bi Misa uzdahnula i vraala se u
kuhinju.
Nije mu se dalo ustajati. Dobro je bilo leati i sanjati. A sanjao je uvijek jedno isto
ogromni prostor ispunjen geometrijskim oblicima. Zagasite viestraninjake, prozirne stoce,
opalne valjke. Plovili su nad razlivenim prostranstvom koje bi se moglo nazvati zemljom kad
ne bi smetalo to to nad njim nije bilo neba. Umjesto njega zjapila je velika crna rupa.
Zagledavanje u nju u san bi dovodilo strepnju.
U snu je vladala tiina. ak i kad su se goleme gromade otirale jedna o drugu, nije ih
pratila nikakva kripa, nikakav um.
U tom snu nije bilo Izidora. Bio je samo neki strani promatra, svjedok dogaaja iz
njegovog ivota, koji je ivio u Izidoru, ali on nije bio.
Poslije takvog sna Izidora je boljela glava i itavo se vrijeme morao boriti s jecajem koji
je dolazio neznano otkud i stalno se smjestio u Izidorovom grlu.
Jedanput je k njemu doao Pavao. Rekao mu je da e svirati u vrtu i da doe k njima.
Razgledao je potkrovlje s priznanjem.
Lijepo ti je ovdje promrmljao je.
Zima se pridruila Izidorovoj tuzi. Kad je gledao golo polje i sivo, vlano nebo, stalno mu
se vraao onaj isti prizor kojeg je ugledao jedanput zaslugom Ivana Mukte. Sliku svijeta bez
ikakvog znaenja i smisla, bez Boga. Preneraen treptao je vjeama tako je snano elio
itavu tu viziju zauvijek izbrisati iz sjeanja. Ali slika hranjena tugom imala je tendenciju
razrastanja, ogrtala je njegovo tijelo i duu. Izidor se sve ee osjeao starim, boljele ga kosti
pri svakoj promjeni vremena svijet se iskaljivao na njemu na sve naine. Izidor nije znao
to sa sobom uiniti, gdje se sakriti.

87

Trajalo je to nekoliko mjeseci dok se u njemu nije prenuo instinkt i Izidor se odluio
spasiti. Kad se prvi put pojavio u kuhinji, Misa se rasplakala i dugo ga pritiskala uz svoju
kecelju koja je mirisala objedom.
Mirie kao mama rekao je.
Sada je jedanput dnevno silazio polako niskim stubama dolje i besmisleno dodavao
granice na vatru. Misi je uvijek kipjelo nekakvo mlijeko, nekakve juhe i taj poznati sigurni
vonj vraao mu je odbaeni pusti svijet. Uzimao je nekakvo jelo i mrmljajui neto u bradu,
vraao se gore.
Bi li nacijepao drva? dobacila je za njim Misa.
Drva je cijepao sa zahvalnou. Cjepanicama je ispunio itavu drvarnicu.
Hoe li prestati cijepati ta drva? ljutila se.
Izvadio je iz kutije Ivanov dalekozor i sa svoja etiri prozora promatrao itavi Pravijek.
Gledao je na istok i na obzoru vidio kue Taszowa, a ispred njih ume i livade uz Bijelku.
Vidio je Niechcialowu, koja je ivjela u Florentynkinoj kui, kako na livadi muze krave.
Gledao je na jug, na kapelicu svetoga Roka i mljekarnicu, i most koji vodi prema mjestacu, i
nekakav zalutali automobil, i listonou. Potom bi prilazio zapadnom prozoru imao je
pogled na Jeszkotla, Crnu rijeku, krovove palae, crkveni zvonik i stalno nadograivani
staraki dom. Ka koncu bi iao sjevernom prozoru i uivao u prizorima ume, koju je
presijecala vrpca kielecke ceste. Gledao je te iste krajolike u svako godinje doba bijele i
snjene, zelene proljetne, arene ljetne i izblijedjele jesenske.
Tada je Izidor otkrio kako se veina vanih stvari na svijetu manifestira etvorkama. Uzeo
je arak sivoga papira i olovkom narisao tablicu. Tablica je imala etiri rubrike. U prvi red
Izidor je napisao:
Zapad

Sjever

Istok

Jug

Proljee

Ljeto

Jesen

A odmah potom:
Zima

I uinilo mu se da je postavio prvih nekoliko rijei nekakvog neobino vanog miljenja.

To je miljenje moralo imati golemu mo, jer su se sada sva Izidorova osjetila
usredotoila na traganje za etverostrukostima. Traio ih je kod sebe u potkrovlju, ali i u vrtu,
kad su mu rekli da plijevi krastavce. Pronalazio ih je u svakidanjem radu, u predmetima, u
svojim navikama i u bajkama kojih se sjeao iz djetinjstva. Osjeao je kako mu se vraa
zdravlje, kako e iz usputnih ikara izii na ravnu cestu. Zar sve ne poinje biti jasno? Nije li
dostatno malo napregnuti um i spoznati poredak koji odista lei u vidokrugu, dostatno je
pogledati?
Ponovo je iao u opinsku knjinicu i posuivao itave torbe knjiga, jer je bio naisto s
tim kako je mnotvo etverostrukih stvari ve zapisano.
U knjinici je bilo puno knjiga s lijepim vinjetama vlastelina Popielskog iznad
gromade kamenja uzlijee ptica rairenih krila, slina orlu. Ptica se kandama opire o slova
FENIX. Nad pticom je natpis Ex libris Felixa Popielskog.
Izidor je posuivao samo knjige s Feniksom, a taj znak postao je markom dobre knjige.
Na alost, brzo je utvrdio kako itava zbirka knjiga poinje tek slovom L. Niti na jednoj polici
nije pronaao autore s prezimenima od A do K. itao je tako Lao-tsea, Lenjina, Leibniza,
Loyolu, Lukijana, Marcijala, Marxa, Meyrinka, Mickiewicza, Nietzschea, Origena,
Paracelsusa, Pitagoru, Porfirija, Platona, Plotina, Poea, Prusa, Queveda, Rousseaua, Schillera,
Stowackog, Sokrata, Spencera, Spinozu, Shakespearea, Swedenborga, Sienkiewicza,
Towiariskoga, Talesa iz Mileta, Tertulija, Tomu Akvinskog, Vernea, Vergilija, Voltairea. I to
je vie itao, to su mu vie nedostajali autori poetnih slova: Augustin, Andersen, Aristotel,
Avicenna, Blake, Chesterton, Dante, Darwin, Diogen, Eckhart, Eriugena, Freud, Goethe,
Grimmovi, Heine, Hegel, Hoffmann, Homer, Hlderlin, Hugo, Jung. Proitao je takoer u
kui i opu enciklopediju, ali time nije postao ni mudriji, ni bolji. Ali je zato imao sve vie

88

materijala za zapisivanje u svoje tablice.

Neke su etvorke bile oite, trebalo je biti samo paljiv:
Kiselo
ili:
Korijenje
ili:
Zeleno
ili:
Lijevo
A takoer:
Oko

Slatko

Gorko

Slano

Stabljika

Cvijet

Plod

Crveno

Plavo

uto

Gore

Desno

Dolje

Uho

Nos

Usta

Brojne je takve etvorke naao u Bibliji. Neke od njih inile su se prvobitnije, starije, i
one su rodile ostale. Imao je dojam da se pod njegovim okom etvorke razmnoavaju i
umnoavaju u beskonanost. Na kraju je poeo sumnjati kako i sama beskonanost mora
takoer biti etverostruka, kao i ime Boga:
I

etiri proroka iz Starog zavjeta:

Izaija
Jeremija

Ezekijel

Danijel

etiri edenske rijeke:

Pion
Gion

Tigris

Eufrat

Oblije kerubina:
ovjek
Lav

Vol

Orao

etiri evanelista:
Matej
Marko

Luka

Ivan

etiri temeljne vrline:

Hrabrost
Pravednost

Razboritost

etiri jahaa Apokalipse:

Grabe
Ubojstvo

Glad

Smrt

etiri praelementa prema Aristotelu:

Zemlja
Voda

Zrak

Vatra

Suzdrljivost

etiri aspekta svijesti:

Percepcija
Osjeanje

Miljenje

Intuicija

etiri kraljevstva u Kabali:

Mineralno
Biljno

ivotinjsko

Ljudsko.

etiri aspekta vremena:

Prostor
Prolost

Sadanjost

etiri alkemijska sastojka:

Sol
Sumpor

Duik

Budunost.

iva.

89

etiri alkemijske radnje:

Coagulatio
Solutio

Sublimatio

etiri slova svete silabe:

A
O

M.

Snaga

Vladanje.

etiri kabalistike sefirote:

Milosre
Ljepota

Calcinatio.

etiri stanja postojanja:

ivljenje
Umiranje
i smrt

Razdoblje
poslije smrti

Uskrsnue,

etiri stanja svijesti:

Letargija
Duboki san

Plitki san

Zbilja.

etiri kakvoe stvorenja:

Krutost
Tenost

Plinovitost

Svjetlost.

etiri ljudske sposobnosti prema Galenu:

Fizika
Estetska
Intelektualna

Moralna
i duhovna.

etiri temeljne algebarske operacije:

Zbrajanje
Oduzimanje

Mnoenje

Dijeljenje.

etiri dimenzije:
irina

Visina

Vrijeme.

etiri stanja tijela:

Kruto tijelo
Tekuina

Plin

Plazma

etiri naela koja tvore DNA:

T
A

Duina

etiri temperamenta prema Hipokratu:

Flegmatik
Melankolik
Sangvinik

Kolerik.

I popis jo nije bio zatvoren. Nije ni mogao biti zatvoren, jer bi tada nestao svijet. Tako je
mislio Izidor. Mislio je da je pronaao trag poretka koji vlada itavim svemirom, posebitu
Boju abecedu.
Vremenom je traganje etverostrukih stvari promijenilo Izidorovum. U svakoj stvari, u
svakoj najmanjoj pojavi vidio je etiri dijela, etiri stadija, etiri funkcije. Vidio je etvorke
koje slijede jedna iza druge, njihovo klijanje u osmici i esnaestici, itavu promjenu etverostruke algebre ivota. Za njega vie nisu postojale jabuke koje cvjetaju u vonjaku, nego
etverostruka zgusnuta struktura sastavljena od korijenja, stabla, lia i cvjetova. I, to je
zanimljivo etvrtica je besmrtna u jesen je na mjestu cvjetova plod. To to zimi od
jabuka ostaju samo stablo i korijen, Izidor je morao razrijeiti. Otkrio je zakon redukcije
etvrtice na dvicu dvica je razdoblje odmora etvrtice. etvrtica je postajala dvicom, kad je
spavala, kao drvo zimi.
Stvari koje u sebi nisu odavale svoju unutarnju etverostruku strukturu, Izidoru su odmah
postajale izazov. Jedanput je promatrao Witka, koji je pokuavao uzjahati mladog konja. Konj
se ritao i zbacivao ga na zemlju. Izidor je pomislio kako se pojam, u obinom govoru zvan,

90

ovjek na konju samo prividno sastoji iz dva elementa. Naravno, postoje prije svega ovjek
i konj. Postoji takoer i trea cjelina, a to je ovjek na konju. Gdje je to etvrto?
To je kentaur, neto vie nego ovjek i konj, to je ovjek i konj ujedno, dijete ovjeka i
konja, ovjeka i koze, iznenada je pojmio Izidor, i ponovo osjetio onaj isti, ve davno
zaboravljeni nemir, to mu ga je nekad ostavio Ivan Mukta.

MISINO VRIJEME
Misa dugo nije htjela odrezati svoju dugu sijedu kosu. Kad su dolazile Lila i Maja, sobom
su donosile specijalnu boju i tijekom veeri vraale vlasima davni izgled. Imale su oko za boje
izabrale bi tono onakvu kakva treba.
Jednoga dana neto ju je iznenada spopalo i rekla je da joj odreu kosu. Kad su obojeni
kestenjasti uvojci pali na pod, Misa se pogledala u ogledalo i shvatila da je stara ena.
U proljee je otpisala mladoj vlastelinki da nee otvarati penzion za ljetnih kolskih
praznika.
Ni ove, a ni sljedee godine. Pavao je pokuavao prosvjedovati, ali ga nije sluala. Nou
je budilo naglo lupanje srca i pulsiranje krvi. Oticale su joj ruke i noge. Gledala je svoja
stopala i nije ih mogla prepoznati. Nekad sam imala vitke prste i tanke lanke. Moji listovi
napinjali su se kada bih hodala na visokim potpeticama, razmiljala je.
Ljeti, kad su dola djeca, svi osim Adelke, odveli su je lijeniku. Imala je visoki tlak.
Morala je gutati tablete i nije smjela piti kavu.
Kakav mi je to ivot bez kave promrsila je Misa, uzimajui s kredenca svoj mlinac.
Mama, ti si kao dijete rekla je Maja i uzela joj mlinac iz ruku.
Sljedeeg dana Witek je u prodavaonici kupio veliku limenku kave bez kofeina.
Pretvarala se da joj je ukusna, ali kad bi ostala sama, mljela je zrnje, na tokice kupljene,
prave kave i zalijevala sebi u au. Sa skorupom, kako je voljela. Sjedila je u kuhinji uz
prozor i gledala u vonjak. Sluala je um visokih trava vie ih nije trebalo ni za koga
kositi ispod drvea. S prozora je vidjela Crnu, upne livade, a iza njih Jeszkotla, gdje su ljudi
stalno gradili nove kue od bijelih upljih opeka. Svijet vie nije bio tako lijep kao nekada.
Jednoga dana, dok je pila svoju kavu, doli su k Pavlu neki ljudi. Doznala je da ih je
Pavao unajmio za gradnju grobnice.
Zato mi to nisi rekao? upitala je.
Htio sam te iznenaditi.
U nedjelju su otili pogledati duboku iskopinu. Misi se nije svialo mjesto uz grob
starog Boskog i Stasie Papugowe.
Zato nije uz moje roditelje? upitala je.
Zato, zato oponaao ju je. Tamo je tijesno.
Misa se sjetila kako je nekada s Izidorom razdvojila brani krevet.
Kad su se ve vraali doma, bacila je pogled na natpis pri ulazu u groblje.
Bog vidi. Vrijeme leti. Smrt tjera. Vjenost eka proitala je.
Godina koja je nastupila, bila je nemirna. Pavao je u kuhinji ukljuivao radio i utroje, s
Izidorom, sluali su saopenja. Nisu puno od toga razumjeli. Na ljeto su dola djeca i unuad.
Ne svi. Antek nije dobio odmor. Do kasno uno sjedili su u vrtu, pili vino od ribiza i
diskutirali o politici. Misa je nehotice gledala prema vratima na ogradi i ekala Adelku.
Ona nee doi rekla je Lila.
U rujnu kua je ponovo opustjela. itave dane Pavao je motociklom obilazio svoje
neobraeno imanje i gledao gradnju grobnice. Misa je pozivala Izidora da sie dolje, ali on
nije htio silaziti.
Sjedio je nad arcima sivog papira, na kojima je risao beskonane tablice.
Obeaj, kad umrem prva, da ga nee dati u dom staraca rekla je Pavlu.
Obeajem.
Prvog dana jeseni Misa je samljela u mlincu mjeru prave kave, nasula je u au i zalila
vrelom vodom. Iz kredenca je izvadila medenjake. Kuhinju je ispunio prekrasan miris.
Primakla je stolac prozoru i ispijala kavu malim gutljajima. Tada je u Misinom mozgu

91

eksplodirao svijet, a njegovi sitni dijelovi rasuli se uokolo. Skliznula je na pod, pod stol.
Prevrnuta kava kapala joj na dlan. Misa se nije mogla micati pa je ekala, kao ivotinja
uhvaena u zamku, da netko doe, oslobodi je.
Odvezli su je u bolnicu u Taszow, gdje su lijenici rekli da je imala izljev. Svakodnevno
su joj dolazili Pavao s Izidorom i djevojke. Sjedili su uz njezin krevet i itavo joj vrijeme
govorili, premda nitko od njih nije bio siguran da Misa razumije. Postavljali su joj pitanja, a
ona je ponekad potvrivala glavom na da ili na ne. Lice joj je upalo, a pogled pobjegao u
nutrinu, zamaglio se. Izlazili su na hodnik i pokuavali doznati od lijenika to e s njom biti,
ali lijenik je izgledao zabrinut neim drugim. Na svakom bolnikom prozoru visjele su
bijelo-crvene zastave, a osoblje je nosilo trajkake vrpce. Stajali su tako ispred bolnikog
prozora i objanjavali sebi tu nesreu. Moda se udarila u glavu i povrijedila sva ta sredita:
govora, radosti ivljenja, ivotne radoznalosti, elje za ivotom. Ili pak inako: pala i
prenerazila se milju kako je vrlo krhka, kakvo je udo to to se ivi, uplaila se toga to je
smrtna, i sada, na njihove oi, umire od straha pred smru.
Donosili su joj kompote i za goleme novce nabavljene narane. Polako su se mirili s
milju da Misa umire. Da e otii nekamo drugdje. Ali najvie su se bojali toga da e u ognjici
umiranja, u tom dijeljenju due od tijela ili otkazivanju bioloke strukture mozga, zauvijek
propasti Misa Boska, propasti svi njezini kulinarski recepti, zauvijek nestati salate od jetrica i
rotkvica, njezini kolai od kakaa s preljevom, medenjaci i, na kraju, njezine misli, rijei,
dogaaji u kojima je sudjelovala, obino kao i njezin ivot, a ipak svatko je od njih u to bio
siguran proet jadom i tugom: to svijet nije prijazan prema ovjeku, i jedino to se da
uiniti jest pronai za sebe i blinje koljku i tamo trajati sve do osloboenja. Dok su gledali
Misu kako sjedi u svom krevetu, nogu prekrivenih dekom i odsutnog lica, razmiljali su kako
izgledaju njezine misli. Jesu li iskidane, rastrgane, onako kao i njezine rijei, ili su moda
skrivene u dubini uma sauvale svu svoju svjeinu i snagu ili su se pretvorile u iste slike,
pune boja i dubine. Raunali su i s tim da je Misa prestala misliti. To bi znailo da koljka nije
bila vrsta, a Misu dohvatio kaos i unitavanje jo za ivota.
Misa je pak, mjesec dana prije nego je umrla, sve vrijeme vidjela lijevu stranu svijeta.
Tamo ju je ekao aneo straar, koji se uvijek pojavljivao u uistinu vanim trenucima.

PAVLOVO VRIJEME
Kako grobnica jo uvijek nije bila dovrena, Pavao je Misu pokopao uz Genowefu i
Mihaela. Pomislio je kako bi joj se to trebalo sviati. Sam je bio posve zaokupljen gradnjom
grobnice i radnicima izdavao sve kompliciranije naloge, pa se posao otegao. Na taj je nain
Pavao Boski, inspektor, odmicao u vremenu svoju smrt.
Poslije pokopa, kada su djeca otputovala, u kui je zavladala velika tiina. Pavao je teko
izlazio na kraj s tom tiinom. Ukljuivao je stoga televizor i gledao sve programe. Himna na
svretku emitiranja bila je znak da je vrijeme poloiti se na spavanje. Tek tada bi Pavao uo
da nije sam. Gore su kripale daske pod vukuim tekim Izidorovim korakom, koji vie nije
silazio dolje. urina prisutnost ivcirala je Pavla. Zbog toga je jedanput otiao gore k njemu i
nagovarao ga na staraki dom.
Imat e skrb i toplo jelo rekao je.
Na njegovo uenje, Izidor nije prosvjedovao. Prekosutra je ve bio spakiran. Kad je
Pavao ugledao dva kartonska kufera i reklamne vreice s odjeom, potreslo ga grizoduje, ali
samo nakratko.
Imat e skrb i toplo jelo rekao je sada sam sebi.
U studenom je pao prvi snijeg, a onda je padalo i padalo. U sobama je zaudaralo vlagom i
Pavao je odnekud izvukao elektrinu grijalicu, koja je teko mogla zagrijati sobu. Televizor je
pucketao od vlage i hladnoe, ali je radio. Pavao je pratio vremenske prognoze i gledao sve
dnevnike, premda ga se nisu ticali. Smjenjivale se nekakve vlade. Nekakve prilike pojavljivale
su se i nestajale u srebrnom oknacu. Pred blagdane dole su keri i odvele ga za Badnji dan.
Zapovjedio je da ga drugog dana blagdana vrate kui i tada je zamijetio da se pod snijegom
prolomio krov Stasine kue. Snijeg je sada padao unutra i mekanim slojem prekrivao

92

pokustvo: prazni kredenc, stol, krevet, na kojem je nekada spavao stari Boski, i nonu
posudu. Pavao je najprije htio spasiti stvari pred hladnoom i mrazom, ali je onda pomislio
kako nije u stanju sam izvui teko pokustvo. I to e mu ono?
Tata, slab krov si napravio rekao je pokustvu. Tvoja indra sagnjila. Moj dom
stoji.
Proljetni vjetrovi sruili su dva zida. Soba u Stasinoj kuici pretvorila se u gomilu kra. U
ljeto na Stasinim gredicama pojavili se koprive i maslaci. Izmeu njih oajniki su
procvjetali anemone i bouri. Zamirisale su podivljale jagode. Pavao se nije mogao nauditi
kako brzo napreduje nitenje i raspadanje. Kao da je gradnja domova bila protiv itave prirode
neba i zemlje, kao da je podizanje zidova, slaganje kamenja jedan na drugi ilo u inat
vremenu. Prestraio se te misli. U televizoru himna je utihnula, a ekran zasnjeio. Pavao je
upalio sva svjetla i rastvorio ormare.
Ugledao je ravno poslagane hrpe posteljine, stolnjaka, ubrusa, runika. Dodirnuo je
njihove rubove i naglo itavim tijelom osjetio enju za Misom. Istegnuo je hrpu navlaka i u
njih zario glavu. Mirisale su sapunom, istoom, redom, kao Misa, kao svijet koji je nekada
bio. Poeo je iz ormara izvlaiti sve to je u njima bilo: odjeu svoju, Misinu, hrpe pamunih
potkoulja i gaa, vreice s arapama, Misino rublje, njezine podsuknje, koje je tako dobro
znao, skliske arape, pasove i grudnjake, njezine bluze i dempere. Skidao je s vjealica
odijela (brojna od njih, posebice ona vatiranih ramena, pamtila su jo ratno vrijeme), hlae s
remenjem zarobljenim u gajkama, koulje tvrdih ovratnika, haljine i suknje. Dugo je
razgledao sivi kostim od tanke vunice i sjetio se kako je kupovao taj materijal, a onda ga nosio
krojau. Misa je poeljela iroke revere i urezane depove. S gornje police skidao je klobuke i
rupce. Odozdo je izvlaio torbice. Zavlaio je ruku u njihove hladne, skliske unutranjosti,
kao da izvlai iznutrice mrtvih ivotinja. Na podu je rastao stog stvari bacanih u neredu.
Pomislio je kako bi to trebao razdijeliti djeci. Ali Adelka je otila. Witek tako isto. ak nije
znao ni gdje su. Potom mu je ipak sinulo kako se odjea razdaje samo poslije onih koji su
umrli, a on je jo iv.
ivim i ne osjeam se loe. Snalazim se rekao je sam sebi i odmah iza ure izvukao
od davna nerabljenu violinu.
Iznio ju je pred kuu na stubite i poeo svirati, najprije Ostatnig niedziel14, potom Na
sopkach Mandurii. Leptirice su slijetale prema lampi i kruile nad njegovom glavom
pokretljiva aureola puna krilca i pipaka. Svirao je tako dugo dok pranjave ukoene strune
nisu popucale, jedna za drugom.

IZIDOROVO VRIJEME
Kada je Pavao doveo Izidora u staraki dom, trudio se do u sitnicu itavu situaciju
objasniti redovnici koja ga je primila:
Moda nije tako star, ali bolestan je i usto umno nerazvijen. Bez obzira to sam
sanitarni inspektor rije inspektor Pavao je posebno naglasio i razumijem se u brojne
stvari, ne bih mu mogao osigurati pravu brigu.
Izidor je rado pristao na preseljenje. Odatle mu je bilo blie do groblja, gdje su poivali
mama, tata i sada Misa. Radovao se to Pavlu nije polo za rukom dovriti grobnicu i to je
Misa pokopana s roditeljima. Svakodnevno se poslije doruka odijevao i iao posjediti uz njih.
Ali vrijeme u starakom domu tee drukije nego bilo gdje drugdje, tanji je njegov
potoi. Izidor je iz mjeseca u mjesec gubio snagu i konano odustao od tih posjeta.
Vjerojatno sam bolestan rekao je sestri Anieli, koja se brinula o njemu. Valjda
umirem.
Ali, Izidore, jo si mlad i pun snage pokuala mu je dati nade.
Star sam ponavljao je uporno.
Bio je razoaran. Mislio je da starost otvara ono tree oko, kojim se sve vidi naskroz, koje
doputa razumjeti kako djeluje svijet. Ali nita se nije objasnilo. Samo su ga boljele kosti i
14

Posljednja nedjela

93

nije mogao spavati. Nitko ga nije posjeivao, ni mrtvi, niti ivi. Nou su mu se priviale
njegove slike Ruta, onakva kakvu je pamtio, i geometrijske vizije pusti prostori, a u
njima kutaste i okrugle figure. Sve su mu ee te slike izgledale izblijedjele i zamazane, a
figure osakaene i kojekakve.
Kao da su starjele skupa s njim.
Vie nije imao snage baviti se tablicama. Jo uvijek se izvlaio iz postelje i lutao zgradom
kako bi pogledao svoje etiri strane svijeta i to mu je oduzimalo itavi dan. Staraki dom nije
sagraen kako Bog zapovijeda, i nije imao prozore prema sjeveru, kao da su se njegovi
graditelji htjeli odrei te etvrte, najtamnije strane svijeta, kako ne bi kvarila raspoloenje
starcima. Izidor je stoga morao izlaziti na terase i naginjati se preko ograde. Vidio bi tada, iza
ruba zgrade, beskonane tamne ume i traku ceste. Zima ga posve liila pogleda prema
sjeveru terase su bile pozatvarane. Sjedio je dakle u fotelji, u takozvanom klubu, gdje je
neprestano zujao televizor. Izidor se trudio zaboraviti sjever.
Uio je zaboravljati i zaboravljanje mu je donosilo olakanje, a bilo je jednostavnije nego
se tome ikada mogao nadati. Bilo je dostatno jedan dan ne misliti o umama, o rijeci, ne
misliti o mami i Misi, koja elja svoje kestenjaste vlasi, dostatno je bilo ne misliti o kui s
etiri prozora, i te su slike drugi dan bile sve bljee, sve su vie isplavljivale.
Na kraju, Izidor vie nije mogao hodati. Njegove kosti i zglobovi, usprkos svim
antibioticima i zraenjima, ukoili su se i otkazali sve kretnje. Poloili su ga na krevet u
izolaciju i tamo je polako umirao.
Umiranje je bilo proces sustavnog raspadanja onog to je bio Izidor. Bio je to nagli i
nezaustavljivi proces, savren po sebi i efektivan. Kao brisanje nepotrebnih informacija u
kompjuteru, na kom su u starakom domu vodili raunovodstvo.
Najprije su poele nestajati ideje, misli i apstraktni pojmovi, koje je Izidor s mukom
usvajao za ivota. S trijeskom su nestale etverostruke stvari:
Crte
Zbrajanje
Zvuk
Milosre
Etika
Prostor
irina
Lijevo
Borba
Korijenje
Kiselo
Zima
I konano:
Zapad

Kvadrati
Oduzimanje
Rije
Ljepota
Metafizika
Prolost
Duina
Gore
Muka
Stabljika
Slatko
Proljee
Sjever

Trokuti
Mnoenje
Slika
Snaga
Epistemologija
Sadanjost
Visina
Desno
Osjeaj krivnje
Cvijet
Gorko
Ljeto
Istok

Krugovi
Dijeljenje
Simbol
Vladanje
Ontologija
Budunost
Vrijeme
Dolje
Smrt
Plod
Slano
Jesen
Jug

Potom su izblijedjela draga mjesta, zatim lica ljubljenih osoba, njihova imena, i konano
su svi ljudi pali u zaborav. Nestali su Izidorovi osjeaji nekakvo davno uzbuenje (kada je
Misa rodila prvo dijete), nekakav oaj (kad je otila Ruta), radosti (kad je stiglo njezino
pismo), sigurnost (kad je slijedio etverostrukost), strah (kad su pucali na njega i Ivana
Muktu), ponos (kada je dobivao novce od pote) i brojni, brojni ostali. I na kraju kad je sestra
Aniela rekla: On je umro, poeli su bjeati ti prostori koje je Izidor imao u sebi, prostori ni
zemaljski, ni nebeski raspadali su se na male komadie, propadali su u sebe i nestajali
zauvijek. Bila je to slika propasti stranija nego sve ostale, nego rat, poari, nego eksplozije
zvijezda i implozije crnih rupa.
Tada se u starakom domu pojavila Koska.
Zakasnila si. On je umro rekla joj je sestra Aniela.
Koska nije odgovorila. Sjela je uz Izidorov krevet. Dodirnula je njegov vrat. Izidorovo
tijelo vie nije disalo, u njemu nije kucalo srce, ali je jo bilo toplo. Koska se nagnula nad

94

Izidora i rekla mu na uho:

Idi i ne zaustavljaj se ni u jednom od svjetova. I ne daj se nagovoriti na povratak.
Sjedila je uz Izidorovo tijelo sve dok ga nisu odnijeli. Onda je uz njegov krevet ostala
itavu no, itavi dan i neprestano mumljala. Otila je tek onda kad se uvjerila da je Izidor
otiao zauvijek.

VRIJEME IGRE
Bog se postario. U Osmom Svijetu ve je star. Njegov je um sve slabiji i pun je rupa.
Rije je postala mucava. Tako isto i svijet, koji je postao iz Misli i Rijei. Nebo puca kao
sasueno drvo, zemlja je mjestimino sagorjela i sad se raspada pod nogama ivotinja i ljudi.
Rubovi svijeta otkidaju se i pretvaraju u prainu.
Bog je htio biti savren i zaustavio se. Ono to se ne kree, stoji na mjestu. Ono to stoji
na mjestu, raspada se.
Nita ne proistjee iz stvaranja svjetova, mislio je Bog. Stvaranje svjetova nikamo ne
vodi, nita ne razvija, ne proiruje, ne mijenja. Uzaludno je.
Za Boga smrt ne postoji, premda bi Bog ponekad htio umrijeti, kao to umiru ljudi, koje je
zasunjio u svjetove i upleo u vrijeme. Ponekad mu se ljudske due izmiu i nestaju s
njegovih svevideih oiju. Tada Bog najvie ezne. Jer zna da izvan njega postoji
nepromjenljivi poredak, koji spaja ono sve to je promjenljivo u jedan oblik. A u tom poretku,
koji sadri ak i samoga Boga, sve to se ini prolaznim i to je raspreno u vremenu, poinje
postojati istodobno i vjeno izvan vremena.

ADELKINO VRIJEME
Adelka je izila iz kieleckog autobusa na Progonu i uinilo joj se da se probudila. Da je
spavala i sanjala svoj ivot u nekakvom mjestu, s nekakvim ljudima usred zbrkanih i nejasnih
dogaanja. Potresla je glavom i pred sobom ugledala umsku aleju prema Pravijeku, lipe s
obje njezine strane, tamni zid Wodenice sve je bilo na svom mjestu.
Zastala je i popravila torbicu na svom ramenu. Pogledala je u svoje talijanske postole i
mantil od devine dlake. Znala je da izgleda lijepo, kao iz urnala, kao iz velikog grada.
Krenula je naprijed balansirajui na visokim potpeticama.
Kad je izila iz ume, udarila je veliina neba, koje se iznenada itavo otvorilo. Zaboravila
je da nebo moe biti tako veliko, kao da je u sebi imalo jo i ine, nepoznate svjetove. Nikada
nije vidjela takvo nebo u Kielcima.
Ugledala je krov kue i oima nije vjerovala kako se mono razrastao jorgovanov grm.
Kad se primakla blie, na trenutak joj je zamrlo srce nije bilo kue tetke Papugowe. Na
mjesto, gdje je oduvjek stajala, ulo je nebo.
Adelka je otvorila vrataca na ogradi i zastala ispred kue. Vrata i prozori bili su
zatvoreni. Krenula je na dvorite. Zaraslo je travom. Dotrale su joj male kokice, liliputanke,
arene kao paunovi. Tada joj je sinulo da su otac i ujak Izidor umrli, a nju nitko nije
obavijestio i sad je dola u prazni dom u tom svom mantilu iz Telimene i talijanskim
postolama.
Spustila je torbu, zapalila cigaretu i pola kroz vonjak, tamo gdje je nekad bio dom tetke
Papugowe.
A ti dakle pui zaula je iznenada.
Instinktivno je bacila cigaretu na zemlju i u grlu osjetila djetinji strah pred ocem. Podigla
je pogled i ugledala ga. Sjedio je na kuhinjskom stolcu u gomili kra, to je nakad bio dom
njegove sestre.
Oe, to tu radi? upitala je zaueno.
Promatram dom.
Nije znala to rei. Gledali su se u tiini.
Bilo je oito da se tjednima nije brijao. Njegova je brada sada bila posve bijela, kao da se
na oevom licu skupilo inje. Zamijetila je kako je vrlo ostario tijekom tih svih godina.

95

Jesam li se promijenila? upitala je.

Postarila si se odgovorio je, svrui pogled na kuu. Kao svi.
to se dogodilo, tata? Gdje je ujak Izidor? Zar ti nitko ne pomae?
Svi od mene trae novce i ele zagospodariti kuom, kao da vie nisam iv. A ja jo
ivim. Zato nisi dola na mamin pokop?
Adelkine ruke udjele su za cigaretom.
Jednostavno, dola sam ti rei da se snalazim. Zavrila sam studije, radim. Imam ve
veliku kerkicu.
Zato nisi rodila sina?
Ponovo je osjetila poznati stisak u grlu i uinilo joj se kako se po drugi put probudila. Ne
postoje Kielca, nema talijanskih tikli i mantila od devine dlake. Vrijeme se runi, kao
podlokana rijena obala, i pokua ih oboje sobom odnijeti u prolost.
Jer nisam rekla je.
i Svi imate curice. Ant dvije, Witek jednu, blizanke po dvije, i sad ti. Sve pamtim,
sve savjesno raunam i jo uvijek nemam unuka. Razoarala si me.
Izvadila je iz depa sljedeu cigaretu i zapalila je.
Otac je gledao u plamen upaljaa.
A tvoj mu? upitao je.
Adelka se zagrcnula i s olakenjem ispustila klupko dima.
Nemam mua.
Ostavio te? upitao je.
Okrenula se i pola prema kui.
ekaj. Kua je zatvorena. Tu je puno lopova i svakakvog oloa.
Polako je poao za njom. Potom je iz depa izvadio sveanj kljueva. Gledala je kako
otvara brave, jednu, drugu, treu. Ruke su mu drhtale. U udu je zamijetila da je via od njega.
Za njim je ula u kuhinju i odmah osjetila zadah hladne pei i zagorjelog mlijeka.
Zagrcnula se njime kao dimom cigarete.
Na stolu su leali prljavi tanjuri po kojima su lijeno etale muhe. Sunce je na votanom
platnu stolnjaka risalo uzorke zastora.
Tata, gdje je Izidor?
Dao sam ga u staraki dom u Jeszkotlima. Ve je bio star i ishlapio. Na kraju je umro.
Sve nas eka to isto.
Odgurnula je hrpu odjee sa stolca i sjela. Plakalo joj se. Za potpetice tikli zalijepile se
grudice zemlje i vlati suhe trave.
Ne treba ga aliti. Osigurao sam mu skrb i hranu. Bilo mu je bolje nego meni. Ja
moram o svemu brinuti, paziti svaku stvar.
Ustala je i ula u sobu. Nespretno je sunuo za njom, ne skidajui oiju s nje. Na stoluje
ugledala hrpu posivjelog rublja: potkoulje, gae, gaice. Na novinama je leao gumeni
jastui i peat s drvenom rukom. Uzela je u ruke par gaa i proitala nejasno tuem utisnuti
otisak: Pavao Boski, Inspektor.
Kradu rekao je. Skidaju s konopca ak i gae.
Tata, ostat u tu malo s tobom, pospremit u, ispei kola... Adelka je skinula
mantil i prebacila ga preko stolca.
Uzdigla je rukave dempera i poela skupljati prljave alice sa stola.
Ostavi Pavlov glas zazvuao je neoekivano otro. Ne elim da mi se tu tko
mijea. Odlino se snalazim.
Izila je u dvorite po putnu torbu, a onda na prljavi stol vadila darove: koulju krema
boje i kravatu za oca, bombonijeru i kolonjsku vodu za Izidora. Trenutak je u rukama drala
kerkinu sliku.
To je moja ki. Hoe li je pogledati?
Uzeo je fotografiju iz ruke i bacio pogled na nju.
Nikom ne slii. Koliko joj je godina?
Devetnaest.
to si ti radila tolike godine?

96

Uzela je zrak, jer joj se uinilo kako ima puno toga rei, ali joj je iznenada sve izletjelo iz
glave.
Pavao je u tiini pokupio darove i odnio ih u kredenc u sobi. Zazveckao je sveanj
kljueva. Sluala je kljocanje patentnih brava, na silu ugraenih u hrastova vrata kredenca.
Osvrtala se po kuhinji i prepoznavala stvari koje je ve zaboravila. Na vjealici uz kaljevu pe
amio je sada tanjur dvostrukog dna, u koji se ulijevala vrela voda kako se juha ne bi prebrzo
ohladjela. Na policama su stajale porculanske kutije s plavim napisima: brano, ria, orzo,
eer. Otkad pamti kutija za eer bila je napukla. Nad sobnim vratima visjela je kopija slike
Majke Boje Jeszkotlowske. Njezine lijepe ruke zavodljivom su gestom otklanjale glatki
dekolte, ali tamo gdje su trebale biti prsi, crvenio se mali komadi mesa srce. Na koncu se
Adelkin pogled zaustavio na mlincu za kavu s porculanskim trbuhom i skladnom ladiicom.
Iz sobe je ula zveckanje kljueva, koji su otvarali brave kredenca. Trenutak se kolebala, a
onda brzo uzela mlinac s police i sakrila ga u putnu torbu.
Prekasno si se vratila rekao je otac u vratima. Sve je ve svreno. Vrijeme je
umirati.
Nasmijao se kao da pripovijeda smijean vic. Zamijetila je da nita nije ostalo od njegovih
lijepih bijelih zubi. Sjedili su sada u tiini. Adelkin pogled bludio je po uzorcima na stolnjaku
i zaustavio se na staklenkama ribizovog soka u koje su ule muice.
Mogla bih ostati... proaptala je i pepeo cigarete pao joj na suknju.
Pavao se okrenuo licem prema prozoru i kroz prljavo staklo gledao u vonjak.
Nita mi vie ne treba. Niega se vie ne bojim.
Shvatila je to joj je htio rei. Ustala je i polako odjenula mantil. Poljubila je nespretno
oca u oba, bradatim injem zarasla, obraza. Mislila je da e izii s njom do vrataca na ogradi,
ali on se odmah zaputio u smjeru gomile kra, gdje je stalno stajao njegov tokrl.
Izila je na Progon i tek sad zamijetila da je asfaltiran. Lipe su joj se uinile manje. Lagani
povjetarac stresao je njihovo lie, koje je padalo na visoku travu u koju je zarastala njiva
Stasie Papugowe.
Kod Wodenice rupiem je oistila svoje talijanske tikle i popravila kosu. Jo je sat
vremena morala sjediti na postaji i ekati autobus. Kad je stigao, bila je jedini putnik. Otvorila
je putnu torbu i izvadila mlinac. Polako je poela okretati rukom, a voza joj je kroz
retrovizor dobacio zauen pogled.

97