2.

Meditacija
Descartes zapoinje svoje meditacije jo jednom naglaavajui kako tei samo istinitim
vjerovanjima, kao to je ve rekao u svom prvom djelu, Raspravi o metodi (Discours de la
Mthode, 1637.). Zbog toga prvo eli posumnjati u sve u to vjeruje (ova se vrsta sumnje
moe ponekad nazivati filozofskom ili hiperbolikom (pretjeranom), jer izmeu ostalog
dovodi u pitanje egzistenciju materijalnog svijeta, matematikih zakona i brojne druge stvari
koje u svakodnevnom ivotu smatramo neupitnima. Njegov je cilj odbaciti svako vjerovanje
za koje postoji ak i najmanja mogunost da nije istinito, kako bi mu na kraju ostala samo ona
koja su jasna i istinska sama po sebi. Poto bi bilo nemogue posumnjati u svaku stvar i svako
vjerovanje koje imamo, Descartes se okree samim temeljima tih vjerovanja; ukoliko se
pokae da u jedno vjerovanje moemo posumnjati, onda moemo posumnjati i u cijelu grupu
vjerovanja koja imaju isti temelj kao i ovo koje smo prethodno stavili pod sumnju. Poto se
veina naih vjerovanja temelji na osjetilima, a postoje razlozi zbog kojih bi mogli sumnjati u
njihovu pouzdanost, Descartes je relativno brzo smanjio svoj popis i posumnjao u cijeli
materijalni svijet. Posumnjati se moe u svako vjerovanje iji su nas izvori do sada barem
jednom iznevjerili ili bi nas mogli iznevjeriti u nekoj hipotetskoj situaciji, ma koliko malo ona
bila vjerojatna. Descartes zapoinje istiui optike varke kao prvi razlog sumnje u
vjerodostojnost naih osjetila. Kao primjer ovdje navodi Enesidemov 5. trop, iznosei kako
nam stvari izgledaju drugaije ovisno o udaljenosti i perspektivi. Kada brod gledamo sa
udaljenosti od nekoliko kilometara on izgleda mali, kad mu se pribliimo on izgleda velik.
Ako pretpostavimo da brod stvarno jest onakav kakav nam izgleda izbliza, onda ispada da nas
osjetila varaju svaki put kad gledamo malo udaljenije predmete. Meutim, mi smo svjesni da
je brod vei nego to nam izgleda, ak ovismo o udaljenosti moemo otprilike procijeniti
koliko bi nam velik izgledao da ga gledamo izbliza, a postoje i zakoni optike koji tono
objanjavaju prividno smanjivanje predmeta s poveanjem udaljenosti. Ovo pokazuje da nas
osjetila zapravo i ne varaju toliko i Descartes je trebao potraiti novi primjer; zaustavio se
pretpostavivi da sanja. Iako ta mogunost opravdano dovodi u sumnju postojanje
materijalnog svijeta, ona ne utjee na zakone matematike, izmeu ostalog na same ideje
prostora i vremena koje su, istie Descartes, prisutne i u snovima. Nastavljajui sa svojom
sumnjom, Descartes pretpostavlja da ga Bog obmanjuje o svim stvarima u koje vjeruje i koje
osjetilima spoznaje. Dodijelivi Bogu ulogu obmanjivaa, svjestan je da bi mogao doi u
konflikte s katolikom Crkvom i da bi mogli nastati i drugi problemi jer se Boga definira kao
svemono, sveznajue i beskonano dobro bie, a obmana nekako i ne ide uz beskonanu

dobrotu. Zbog toga Descartes pretpostavlja da ga obmanjuje zli demon, bie slino Bogu
samo zlih namjera, i time njegova sumnja dolazi do svog vrhunca. Takav bi demon ne samo
mogao obmanjivati lanim osjetilnim podraajima, ve bi mogao i usaditi lane ideje u um
osobe koju obmanjuje, i to ideje poput matematikih zakona i primarnih svojstava tvari.
Ovime Descartes cijelo ljudsko znanje dovodi u sumnju, ali se tu ne zaustavlja; on trai ono
znanje u koje se ne moe posumnjati, bilo ono ve postojee ili jo neotkriveno. Drugu
meditaciju Descartes poinje odreujui doseg svoje sumnje; cijelo "znanje" u koje je
donedavno vjerovao sada postaje predmetom sumnje, poto su razlozi navedeni u prvoj
meditaciji doveli u pitanje temelje tih vjerovanja. Kao to je Arhimed govorio: "Dajte mi
polugu i jednu vrstu toku u svemiru i sam u podii zemlju", tako i fundacionalist Descartes
vjeruje da e, nae li jedno vjerovanje koje nikako ne moe dovesti u sumnju, na njemu
izgraditi itav filozofski sustav. Kao vrstu toku on nalazi vlastito postojanje tvrdnja "Ja
jesam. Ja postojim." uvijek je i nuno istinita, te nas ak ni zli demon ne moe obmanuti to
se toga tie. Descartes formira svoju famoznu propoziciju "Mislim, dakle jesam" ("Cogito
ergo sum") uzimajui kao uzor Aurelija Augustina koji izlaz iz skepse nalazi u injenici
samoizvjesnosti. U svom djelu "O dravi Bojoj" (De civitate Dei) Augustin istie kako ne
priznaje snagu argumenata koje su postavljali filozofi skeptici iz Platonove Akademije
pretpostavljajui mogunost da nas sva osjetila varaju. "Jer ak i u zabludi, ja svejedno jesam,
jer onaj tko nije ne moe biti u zabludi. Pa ako sam u zabludi, onda prema tom uslovu i
jesam." Nakon to je pronaao sasvim sigurnu istinu, injenicu da postoji, Descartes pokuava
proiriti vlastito znanje i otkriti to on uope jest. Vraa se na staru Aristotelovu definiciju
ovjeka kao racionalne ivotinje, ali ona se pokazuje nezadovoljavajua jer bi onda trebao
(ako eli jasno i razgovijetno shvatiti to jest) objasniti i pojmove "racionalan" i "ivotinja", a
nema nieg u to ne moe sumnjati, a da ih objanjava. Zatim se prisjea jo starijeg
objanjenja ovjeka kao bia koje ima tijelo i duu; u postojanje tijela ne moemo biti sigurni
jer i njega percipiramo osjetilima. Antiki filozofi kao svojstva due, izmeu ostalih, navode
da se dua hrani, kree i osjea; Descartes to jo ne moe prihvatiti, jer sva ta svojstva
podrazumijevaju i postojanje tijela, a vjerovanje o njegovom postojanju dolazi nam od
osjetila. Nastavlja s radom, ali dolazi do zakljuka da jedino svojstvo u koje za sada moe biti
siguran da dua posjeduje jest da misli; Descartes odmah napominje da to nije nuno jedino
svojstvo due koje postoji, ve jedino u koje za sada moe biti siguran. Prema tome,
zakljuuje da je bie za koje se sa sigurnou moe rei jedino da misli.
Unato poetnom oprezu, pridodavanje dui tog svojstva kljuno je za Descartesov kasniji
rad; on razlikuje misleu (res cogitans) i protenu (res extensa) supstanciju; one su

meusobno iskljuive: mislea supstancija po svojoj prirodi nije materijalna (moemo rei i
da je duhovna), dok je protena supstancija materijalna, ali nema sposobnost svijesti ili
miljenja.

Mnogi su filozofi prigovarali Descartesu zbog redoslijeda kojim je zapoeo

nadopunjivati svoj sustav znanja; krenuo je od nae unutarnje, duhovne prirode, i tek u estoj
meditaciji na red dolaze materijalni predmeti vanjskog svijeta. Izgleda nam da je znanje o
materijalnim predmetima daleko oitije i jasnije od znanja koje imamo o naem osobnom
identitetu. ini se da je lake odgovoriti na pitanje "to je jabuka?" nego "Tko sam zapravo
ja?", i zbog toga mu je prigovarano da je sustav znanja izokrenuo i poeo ga graditi nejasnim
stvarima. Descartes, meutim, odbija ovakve kritike tvrdei da su nam svojstva naeg uma
jasnija i fundamentalnija od naeg shvaanja fizikih predmeta. Kao primjer uzima komadi
voska i usporeuje ga prvo u krutom, a zatim u tekuem stanju (u koje je dospio
zagrijavanjem). U prijelazu iz jednog stanja u drugo vosak gubi svoju vrstou, boju, oblik,
miris i druga svojstva, do te mjere da ne bi mogli samim osjetilima zakljuiti da se zapravo
radi o jednom te istom komadiu voska. Descartes zakljuuje da to ne bi mogli zakljuiti
dodirom, opipom ili bilo kojim drugim osjetilom, ve iskljuivo pomou uma. Prema
Descartesu, znanje o umu prethodi znanju o materijalnim predmetima
6. Meditacija
Bog kao savreno bie u stanju je proizvesti sve ono to smo mi u stanju shvatiti. U
estoj Meditaciji pita se o razlici istog razumijevanja i zamiljanja, primjer trokut (kad ga
zamiljamo, ne samo da zamiljamo da je to lik omeen crtama, nego otrinom duha
zamiljamo da su te linije nazone). Ako isto radimo o tisuokutu neemo razmiljati i viditi
isto kao da se radi o trokutu. Znai lik trokuta mogu razumijeti i zamisliti, a tisuokuta samo
zamisliti, ne razumjeti. Duevni napor je razlika izmeu miljenja i razumijevanja, duevni
napor nam je potreban kod zamiljanja, ali ne i razumijevanja. Snaga zamiljanja nije nuna
za nae bivstvo ako se razlikuje od moi razumijevanja. Miljenje se razlikuje od
razumijevanja to se duh dok razumijeva okree sam sebi, i promatra neku od zamisli koje su
u njemu., a duh kada zamilja okree se tijelu, i onom osjetilnom i to je primio osjetilno.
Tjelesno je predmet matematike. Prvo smo kao bia primjetili tijelo, koje dolazi u dodir s
mnogim drugim tijelima, koja na njega djeluju ugodno ili neugodno. Osim boli i uitka,
osjeamo glad, e... osim toga osjetimo i svojstva drugih tijela. ovjek je bie koje se prije
posluilo osjetilima nego umom, nikakvu zamisao nemamo u umu ako ranije nije bila u
osjetilima.suenje po osijetilima nije valjano, jer veliki toranj iz daljine je malen, neke stvari
su izdaleka okrugle, a kada se pribliimo imaju oblik etverokuta. Pita se i postoji li vea bol

od unutranje boli. Ne treba dakle prihvaati sve ono to dolazi od osjetila, ali ni svemu
dvojiti. Sam primjer trokuta - zamisliti ga moemo jer je ranije bio u naim osjetilima, vien.
On je smatrao da smo dvokomponentna bia, da smo sastavljeni od dvije sasvim razliite
supstancije, od uma i od tijela. Budui da je miljenje osnovna karakteristika uma, umsku
supstanciju nazvao je res cogitans. A budui da je protenost osnovna karakteristika tijela,
tjelesnu supstanciju nazvao je res extensa. Smatrao je da su um i tijelo dvije razliite vrste
stvari. Stoga je razliku izmeu uma i tijela nazivao stvarna razlika, ili kako je to uobiajeno u
filozofskom argonu, realna distinkcija. Dakle, duhovna supstancija moe misliti i nije
protena a tjelesna supstancija je protena i ne moe misliti. Dakako, pri tome je svoje pravo
ja identificirao s misleom supstancijom, a ne s protenom. To jest, smatrao je da mi nismo
naa tijela, ve da su naa tijela neto to mi imamo, da se nalazimo u svojim tijelima.
Dodue, pri tome je tvrdio da je smisao u kojem se nalazimo u svojim tijelima bitnije od
smisla u kojem se kormilar nalazi u svom brodu. Mi smo bitno tjenje povezani sa svojim
tijelima nego kormilar s brodom kojim upravlja i u kojem se nalazi. Prema ovoj slici,
mentalno i fizko u principu mogu postojati odvojeno, to znai da ova slika ostavlja otvorenu
mogunost metempsihoze, zagrobnog ivota, zamjene tijela i ostalih vjerovanja prema kojima
dua moe postojati nezavisno od tijela. I sam Descartes se suzdrao od suda o postojanju
zagrobnog ivota; tvrdio je da ne zna da li zagrobni ivot postoji. Naime, ako smo tjelesna
bia, onda je nestanak naih tijela ujedno i nestanak nas samih. S druge strane, ako nismo
esencijalno tjelesna bia, onda u principu moemo preivjeti nestanak svog tijela. Stoga
prihvaanje dualizma supstancija moe biti motivirano prihvaanjem ove ili one vrste
religijske slike svijeta ili naprosto vjerovanjem u nastavak ivota poslije tjelesne smrti.
Najjednostavniji argument kojim je Descartes podupirao tezu o razliitoj prirodi uma i
tijela zasniva se na intuiciji da materija ne moe misliti. Iz te je intuicije onda izveo zakljuak
da on, budui da moe misliti, ne moe biti materijalno bie. ovjek shvaa samo ono to mu
je dano od Boga. Postoji jo jedna velika razlika duha i tijela, a to je ta da je tijelo uvijek
djeljivo, po svojoj naravi, a duh je po naravi nedjeljiv. Po duhu smo cjelina i jedna stvar, np.
ako nam se odsjee noga duhu nam nije nita oduzeto, a svaka materija (tijelo) se razdvaja na
dijelove. Svi dijelovi tijela ne djeluju neposredno na duh nego na mozak, ili jedan mali dio
njega, onaj u kojem je smjeteno zajedniko osjetilo.