Pivevi, E.

(1997): Na tragu fenomenologije, Nakladni zavod Globus, Zagreb

4. poglavlje: POJAM INTENCIONALNOSTI
Rijei intencija ili intencionalno odnose se na sve psihike akte kod kojih smo na neto
usmjereni, oni karakteriziraju sve doivljaje u kojima se nalazimo u odnosu spram nekog
predmeta (Brentano). Pokuavao je razgraniiti fizike i psihike fenomene: psihiki se za
razliku od fizikih odlikuju tzv. intencionalnom inegzistencijom - intencionalnim odnosima.
Intencionalni odnos je glavna znaajka psihikih fenomena. Postojanje intencionalnih
predmeta ne smije se pobrkati s izvanpsihikom zbiljom. Npr. predmeti predoavanja,
uenja, ljubavi, mrnje i sl. mogu postojati i izvanpsihiki, ali to nije nuno.
Brentano je intencionalni odnos shvaao kao psihiki odnos. Taj odnos ukljuuje psihiki akt i
pretpostavlja postojanje nekoga subjekta (nekoga tko udi, mrzi, voli). Intencionalni odnos je
zapravo odnos na neki objekt i povezan je sa psihikim aktima, on je izraz psihike
djelatnosti.
Svijest i psihiki akti
Po Brentanu, psihiki fenomeni mogu se zamijetiti samo u nutarnjoj svijesti - predmeti su
nutarnjeg opaaja. Budui da su dani samo u nutarnjem opaaju, samo su oni dani kao
neposredno evidentni. Boja, zvuk, figura su primjeri za fizike fenomene, dok su npr. osjeaji,
dvojbe oekivanja i vjerovanja psihiki fenomeni. Kad govori o psihikim fenomenima,
Brentano ima u vidu odnos akta i objekta (odnos svijesti). Psihiki fenomeni vae kao svjesni
fenomeni. Svaki psihiki akt je svjestan akt. Primjer: neki zvuk koji dolazi do moga uha i
injenica da ga ujem je psihiki fenomen, dok je zvuk objekt. injenca da neto imam kao
objekt (zvuk) i svijest da neto imam kao objekt su sastavni dijelovi istog psihikog
fenomena. Zvuk je primarni objekt, a uvenje zvuka je sekundarni objekt. Svijest nekog
svjesnog akta transparentna je utoliko to ukljuuje samosvijest kao konstitutivan sastavni
dio. Po Brentanu postoje samo razliiti naini na koje moemo postati svjesni toga da neto
imamo kao objekt (prema tome je li objekt objekt neke predodbe, suda ili osjeaja). Zato on
razlikuje tri klase psihikih fenomena: predodba, sud i fenomeni ljubavi i mrnje. Npr. o
zvuku mogu razmiljati kao o objektu predodbe, mogu ga uiniti i objektom spoznajnog akta
koji se izraava u sudu, i zvuk mi se moe svidjeti ili ne svidjeti. Svi ti razliiti akti ukljuuju
razliku izmeu primarnih i sekundarnih objekata - oni sjedinjuju svijest sa samosvijeu. Npr.
akt u kojem neto ujemo kao primarni objekt ima ton, a kao sekundarni objekt samoga sebe,
psihiki fenomen u kojem se ton uje. Znai Brentano interpretira psihike fenomene pomou
1

psihikih aktova. Problemi s kojima se Brentano morao suoiti i na koje nije zadovoljavajue
odgovorio su: teko razumijevanje refleksivne svijesti psihikih aktova; status primarnih
objekata (kako je mogue odluiti je li takav objekt zbiljski ili samo fiktivan, budui da je dan
intencionalno); problem jedinstva svijesi (kako je mogue da svi ti razliiti akti, razliiti
naini kako moemo postati svjesni toga da neto imamo kao objekt, zajedno tvore jedinstvo
svijesti).
Huserlova kritika Brentana
Brentano kae kako se fenomen intencionalnosti ne moe odvojiti od fenomena svijesti.
Husserl je kritizirao Brentanov psihologizam. Doao je do zakljuka da se objektivni
element u spoznaji ne moe objasniti polazei od psihologistikih premisa. Pojam
subjektivnosti nam je potreban, ali ne smije se psihologistiki tumaiti. Husserlu je bilo
najvanije otkriti kako intencionalnost moe posluiti da bi se objasnili noetiki uvjeti
objektivne istine. Husserl nije govorio o psihikim fenomenima, nego o intencionalnim
doivljajima, o aktima koji se razumiju u fenomenolokom smislu, a ne u psihologistikom
kao kod Brentana. Ne moemo govoriti o nekom intencionalnom doivljaju kao doivljaju
koji u sebi sadri neto kao objekt. Intencionalni objekt nije ni slika ni ideja u psiholokoj
svijesti, niti transcendentna psihika stvar. On je ono to se intendira u aktu. Intencionalni
predmeti ne smiju se brkati s psihikim ili fizikim predmetima. Oni su objekti odreenih
intencija. Husserl odbacuje izraz psihika inegzistencija, on eli eliminirati sva pogrena
psiholoka shvaanja kako bi za svoju analizu znaenja dobio fenomenoloki proien pojam
intencionalnosti. Njegova borba protiv psihologizma dovela je do toga da je zauzeo
antiempiristiko, transcendentalistiko stajalite, pa je i pojam intencionalnosti interpretirao u
transcendentalnom smislu. Usvajanje transcendentalnog stajalita bio je korak u nastojanju da
se izgradi most izmeu objektivnosti spoznaje i subjektivnih uvjeta spoznavanja.
Znakovi, izrazi i akti
Svaki znak je znak za neto, ali nema svaki neko znaenje ili smisao koji se tim znakom
izraava. Rije znak se esto dvoznano upotrebljava: u smislu oznake i u smislu izraza. Znak
u smislu oznake samo upuuje na predmet ili stanje kojega je znak. Izrazi ukljuuju
intencionalne akte i imaju drugi karakter. Oni su dio jezika, oni su smislom oivljeni znakovi.
Oni se odnose na neto na osnovi onoga to znae. Kod oznaka se radi o odnosu upuivanja
izmeu nekog znaka i nekog predmeta na koji znak upuuje. Svim znakovima zajedniko je to
da su oni predmeti koji upuuju na prisutnost ili postojanje drugih predmeta ili stanja.
2

Izrazi pripadaju podruju jezika, oni su lingvistiki. Oni prenose odreena znaenja i slue
kao nosioci komunikacije. Vani su intencionalni akti, oni odreuju razliku izmeu izraza i
oznaka.
Husserlova analiza pretpostavlja da se razlikovanje izmeu znakova kao oznaka i znakova
kao izraza moe odrediti samo sa stajalita onog to je subjektivno evidentno. Husserl smatra
nedostatnim vanjski (bihevioristiki) pristup problemu znaenja, a njegove slabosti i granice
opravdavaju uvoenje akata. Kod vanjskog pristupa nije mogue shvatiti odnose analitike i
neanalitike nunosti meu izrazima. Istina iskaza temelji se na znaenjima izraza koji se
upotrebljavaju i moemo je razumjeti ako razumijemo ta znaenja. Moramo se koncentrirati u
fenomenolokoj refleksiji na znaenja kao idealne predmete, a za to su nam potrebni akti.
Husserl razlikuje akte koji dodjeljuju znaenje i oni koji ispunjavaju znaenje. Izraz postaje
smislenim na osnovi akta koji dodjeljuje znaenje. Ali mnogi izrazi koji se osmisle ovim
aktom ne odnose se na doista dane ili mogue predmete i moe se dogoditi da neka intencija
ne uspije nai svoj objekt. Akt ispunjenja je na neki nain dokaz da je neka znaenjska
intencija uspjela nai svoj objekt
Spoznaja se ne sastoji ni samo od pojmova ni samo od zorova, nego od spoja tih dvaju
elemenata. Husserl vjeruje da njegovo razlikovanje izmeu aktova koji dodjeljuju znaenje
(znaenjskih intencija) i aktova koji ispunjavaju znaenje omoguava da se objasni fenomen
spoznaje. Zorni aspekt spoznaje openito se izjednaava s osjetilnim opaanjem, a to Husserl
ne prihvaa. On razlikuje osjetilni zor koji nam prua osjetilne predmete i kategorijalnog zora
kojim nam se daju kategorijalni predmeti, predmeti vieg ranga (primjer je neko stanje prisutnost make ovdje i sada na prostirau).
6.

poglavlje:

FENOMENOLOKA

REDUKCIJA

HUSERLOVA

IDEJA

TRANSCENDENTALNE FILOZOFIJE
Tri vane znaajke Husserlova fenomenolokog pristupa: intencionalni doivljaji su osnovna
graa filozofske analize, fenomen inencionalnosti zauzima sredinje mjesto i on se mora
detaljno prouiti ako elimo objasniti osnove logike i ope uvjete spoznaje; vanost pridaje
razlikovanju izmeu empirijskih pojedinanosti i opih predmeta (injenica i esencija);
spoznajnoteorijska analiza logike i njezinih osnova mora se osloboditi empirijski
egzistencijalnih razmatranja eli li se izbjei relativizam i psihologizam te postii utemeljeni
rezultati. Ovo posljednje nam daje predodbu onoga o emu se radi u fenomenolokoj
redukciji. Cilj te metode je uklanjanje prepreka za pravo filozofsko razumijevanje noetikih
uvjeta spoznaje i polaganje vrstih temelja za transcendentalnu fenomenoloku filozofiju.
3

Metoda fenomenoloke redukcije treba utvrditi sastavne i bitne elemente naeg kognitivnog
odnosa prema svijetu, pokazuje nam kako moemo otkriti fundamentalne fenomenoloke
injenice koje su u osnovi spoznaje i svijeta kakav znamo. Jedan od oblika redukcija je
redukcija ili suspendiranje empirijskog aspekta tamo gdje je rije o logikim predmetima,
kako bi se vidio opi predmet (esencija) koji nije prostorno-vremenski vezan. elimo li
objasniti temeljne postavke spoznaje onda se zahtijeva ukidanje svih empirijski
egzistencijalnih razmatranja i apriornih pretpostavki o entitetima koji se nalaze izvan
doivljaja. Trebamo se koncentriati na ono to je imanentno dano u naim doivljajima. S
doivljajima ne trebamo postupati kao s empirijskim dogaajima koji se odvijaju u prirodnom
svijetu, nego kao s intencionalnim strukturama koje se moraju rasvijetliti u fenomenolokoj
refleksiji. Trebamo prodrijeti do bitnih elemenata u naim doivljajima koji se ne mogu dalje
reducirati, a fenomenoloka redukcija treba u tome pomoi. Ona treba preobraziti svijest u
transcendentalnu

svijest,

struju

doivljaja

koji

su

transcenentalno

proieni

(transcendentalno reducirani). Nakon redukcije, i na podruju te svijesti mora poeti prva

fenomenoloka konstitucija svijeta.
Redukcija kod Husserla nije samo sredstvo kojim se trebaju otkriti strukture intencionalnih
fenomena, nego je ona i oruje protiv psihologizma. Ona omoguuje da suspendiramo sva
genetika i egzistencijalna razmatranja i koncentriramo se na eidetske strukture doivljaja.
Ovom interpretacijom redukcija postaje neto drugo od onoga to je pod istim imenom
poznato u logikom pozitivizmu.
Pozitivistika i fenomenoloka redukcija
Fenomenalizam pozitivista je usmjeren protiv ideje supstancije. Berkeley tvrdi da, ako se
znaenje egzistencije treba objasniti na osnovi mogunosti opaaja, pretpostavka postojanja
neke supstancije koja se ne moe opaziti nema nikakva smisla. Samo se za stvari moe tvrditi
da postoje, a stvari su zapravo kompleksi osjetilnih opaaja.
U pozitivistikoj filozofiji se fenomenalizam povezivao s principom verifikacije. Po njemu se
svi empirijski iskazi koji trebaju imati smisla moraju moi verificirati. Budui da verifikacija
takvih iskaza ovisi o osjetilnim datostima, za pretpostaviti je da se sve to je dostupno
iskustvu sastoji od tih danosti. Fenomenalizam se izraava u tvrdnji da se svi iskazi o fizikim
predmetima mogu preformulirati u iskaze o osjetilnim danostima ili osjetilnim sadrajima.
Husserl odbacuje takav postupak jer je fenomenalistika redukcija pogrean pristup problemu.
Glavni prigovor fenomenalizmu je taj da on nastoji objasniti znaenje u smislu osjetilnih
sadraja, umjesto u smislu aktova koji dodjeljuju i koji ispunjavaju znaenje.
4

Husserl kae kako fenomenalizam nije u stanju otkriti i razumjeti ono to je bitno dano u
doivljajima zato jer pogreno interpretira znaenje doivljaja. Fenomenalisti upadaju u
zamku da rijei pobrkaju s oznakama (etiketama) koje se tu i tamo privruju predmetima da
bi se lake identificirali. Izrazi su za njih nosioci znaenja na temelju odreenih aktova koji
dodjeljuju znaenje. Svaki put kad se promijeni znaenjska intencija mijenja se i izraz,
premda osjetilni sadraj moe ostati isti. Izmeu osjetilnog sadraja i izraza uvijek je neki akt
koji dodjeljuje znaenje.
Moramo razlikovati izmeu intencionalnog akta i njegova objektivnog znaenjskog sadraja,
neovisno o sadraju doivljaja koji se moe i ne mora mijenjati. Za oznaavanje ova dva
aspekta intencionalnog doivljaja Husserl je upotrebljavao izraze noeza i noema.
Razliitim noezama odgovaraju razliiti noematiki korelati.
Najvaniji pojmovi Husserlova transcendentalnog razdoblja: hyle - isto osjetilne,
neintencionalne komponente, koje do oblika dolaze pomou intencionalne morphe.
Intencionalnu i isto tvarnu komponentu doivljaja Husserl zove noeza (srodna rijei nousum) koja je specifian oblik nousa. Noema - sadrajni korelat noeze, noematiki sadraj ili
noematiko znaenje. I jednostavan opaaj ima svoju noemu (ono opaeno kao takvo; u aktu
sjeanja ono sjeano kao takvo,u suenju ono prosuivano kao takvo). Tu imamo redukciju na
esencije (kao takvo).
Fenomenalist trai metodu po kojoj se svi iskazi o predmetima mogu reducirati na iskaze o
osjetilnim sadrajima. Fenomenolog pokuava analizirati intencioalne doivljaje i opisati
njihovu intencionalnu strukturu. Zato on mora poduzeti fenomenoloku redukciju - staviti u
zagrade egzistencijalna razmatranja koja se odnose na predmete njegova iskustva i suzdrati
se od sudova o prostorno-vremenskoj egzistenciji takvih predmeta. Tu se radi o redukciji na
ono to konstituira bitne znaajke intencionalnih doivljaja, a ne o redukciji na iskaze o
osjetilnim sadrajima ili empirijskim stvarima. Fenomenolog eli opisati bitne strukture
konketnih situacija, a one se mogu uiniti jasnima tek kad je privremeno neutraliziran
egzistencijalni aspekt tih situacija. Vano je potpuno se okrenuti aspektu znaenja. Fenomeni
fenomenologa su strukture intencionalnih doivljaja, dok su fenomeni fenomenalista osjetilni
sadraji. Prema fenomenologu, fenomenalist se uzalud trudi objasniti znaenje onoga to
kaemo o svijetu na temelju egzistenciije osjetilnih sadraja (kao da nastoji objasniti sliku
polazei od materijala od kojeg je napravljena, a ne bavi se onim to slika znai).

Postupak redukcije
Postupak redukcije na ono to je fenomenoloki bitno moe poeti ve na razini obinih
doivljaja. Npr. percepcija stolice preda mnom. Pretpostavljam da je vani stolica (mogu je
vidjeti, dotaknuti, upotrijebiti). Ali pretpostavimo da zanemarimo taj transcendenti predmet
stolicu i koncentriramo se na ono to nam je dano u doivljaju. Sad vie ne promatramo
stolicu kao predmet ondje koji mogu upotrijebiti. Postajem svjestan da imam neto kao
predmet koji prepoznajem kao stolicu. Nemamo sad samo opaaj stolice, nego postajemo
svjesni to opaaj znai. U doivljaju moemo razlikovati izmeu osjetilnog i noematikog
sadraja i to ostaje na snazi bila stolica zbiljska ili fiktivna. Sad moemo postaviti noemu
onoga to vidim kao predmet, kao bit (ono opaeno kao takvo). Ovim razlikovanjem istupamo
iz neposedno dane egzistencijalne veze i ulazimo u novi odnos spram svijeta koji nas
okruuje. Na isti nain moemo postaviti ego kao idealiziranu projekciju vlastitog jastva. Ne
poriemo egzistenciju bilo koje stvari, samo privremeno obustavljamo sva egzistencijalna
ispitivanja o predmetima koji transcendiraju doivljaje (do toga nam je stalo u
fenomenolokoj redukciji). Do otkrivanja bitnih struktura intencionalnih doivljaja i do
objanjenja spoznaje vodi nas zahtjev da se egzistencijalna empirijska razmatranja stave u
zagrade. Predmet kao predmet se konstituira u intencionalnom aktu; o zbiljnosti stvari
moemo govoriti samo kao o korelatu intencionalne svijesti. Tako se istina moe definirati
kao ono to je toj svijesti evidentno. Ali ako je to empirijski psiholoka svijest ne moemo
istini pripisati objektivnost i valjanost (ono to je evidentno za mene ne mora biti za nekog
drugog). Zato Husserl uvodi pojam transcendentalne svijesti. Husserl objektivnost istine
nastoji povezati s idejom transcendentalne subjektivnosti.
Transcendentalna epoche
Epoche - redukcija u transcendenalnom smislu. Fenomenoloka epoche znai da se
uzdravamo od svih sudova o prostorno - vremenskoj egzistenciji stvari koje su za nas tu
vani; ona ukljuuje eliminaciju ili modifikaciju

prirodnog stava (na primjeru stolice

djelomino objanjeno to se pod time razumijeva). Sad je razlika samo u tome da se na

promijenjeni stav odnosi na cijeli prostorno- vremenski svijet injenica. Bit prirodnog stava
je da on izvanjsku egzistenciju svijeta prihvaa kao neto samorazumljivo. Za
prirodoznanstvenika nije upitno postojanje objektivnog svijeta injenica, a filozof se pita kako
je takav svijet mogu. Zadaa filozofije je da objasni kako svijet zapavo nastaje, o emu se
radi u naem odnosu prema svijetu. Zato je nuna radikalna promjena naeg stava: moramo
iskljuiti tezu o prirodnom stavu, odnosno staviti je u zagrade, a nita ne nijeemo.
6

Uzdravamo se od sudova koji se tiu stvari tamo vani, u njihovoj prostorno-vremenskoj

egzistenciji. To je osnovna misao sadrana u epoche. Husserl smatra da u svijetu prirodnog
stava noetiko-noematike doivljajne strukture ostaju skrivene naem pogledu i moraju se
osvijetliti ako elimo razumjeti kako znamo ono to znamo i kako je zananje o svijetu
mogue. Fenomenoloka redukcija je klju za to, ona nas premjeta u sferu transcendentalne
svijesti, u sferu transcendentalno proienih doivljaja, a transcendentalni ego je jedinstvo
tih doivljaja (redukcija dovodi do svijesti injenicu da imam svjesne doivljaje, da mislim, i
kad smo postali svjesni te injenice moemo poeti s fenomenolokom konstitucijom
svijeta na transcendentalnom tlu). Iskljuivanjem teze prirodnog svijeta nita se ne nijee
niti se dvoji u postojanje svijeta, ve se samo suspendiraju nai sudovi o njemu. Redukcija u
transcendentalnom smislu mijenja na stav i prua mogunost da svoje doivljaje vidimo u
drugom svijetlu kako bi se mogli usredotoiti na analizu onoga o emu se u intencionalnim
doivljajima radi te razjasniti to Husserl zove smislom svijeta. Ali deaktiviranjem teze
prirodnog stava dovodi do nestanka prirodnih znanosti iz vidokruga filozofije. Ali za
Husserla to pripada programu redukcije i mora se prihvatiti kao njegov dio. Husserl ne dovodi
u pitanje vrijednost prirodnih znanosti, ali kae da one ne mogu pomoi da filozofski
razumijemo svijet. One to ne mogu sve dok ine nedokazane i implicitne petpostavke o
postojanju vanjskog svijeta. Zadaa fenomenoloke redukcije u transcendentalnom smislu
(epoche) je otkloniti to stanje i otvoriti novu regiju bitka koja je transcendentalna, a ne
empirijska. Iskljuenje egzistencijalnih pretpostavki o prirodnom svijetu samo je prva u
nizu transcendentalnih redukcija Epoche ima posljedice i za eidetske znanosti (logika i ista
matematika) - u transcendentalnoj analizi ne moemo se sluiti njihovim deduktivnim
metodama. Sve se to stavlja u zagrade zajedno sa naim vlastitim empirijskim egom.
Preostaju nam transcendentalno proieni doivljaji i transcendentalni ego, a pri
istraivanju tog podruja moemo se osloniti samo na evidenciju i na zrenje biti. Kako se ti
pojmovi i sami tek trebaju oistiti od psiholokih i povijesnih natruha teko je vidjeti kako
uope moemo ikada doznati nismo li sa svojom analizom moda na krivom putu.
Problemi metode redukcije: kako se u epoche provodi prijelaz s empirijske na
transcendentalnu razinu, kako se na transcendentalnom tlu mogu objasniti postupci onoga tko
provodi redukciju, kako tono opisati dematerijalizirane strukture konkretnih doivljaja, kako
se moe objasniti i odrati njihova veza sa stvarnim svijetom. Najtei problem je taj kako
ponovno otkriti realan (povijesni) svijet ako se on najprije stavi u zagrade (ako se njegovo
postojanje vie ne prihvaa kao injenica nego se promatra kao mogunost koja se mora
objasniti na transcendentalnom tlu).
7

7. poglavlje: UM I ZBILJA
Husserlov cilj je objasniti odnose izmeu subjektivnog i objektivnog aspekta spoznaje,
odnosno znaenja; vjeruje da to moe napraviti samo s transcendentalne osnove (da pokae
kako je objektivni svijet mogue konstituirati kao transcendentalan sustav). Rezultat toga je
Husserlov transcendentalno fenomenoloki idealizam. Husserlov pristup najprije je bio
fenomenoloki, a ne transcendentalan (kao u prethodnom poglavlju) i kritizirao je ideju istog
ega. Tada je fenomenologiju shvaao kao metodu, a sad je shvaa kao teoriju, teorijsku
disciplinu. Sada fenomenologija ima dvije uloge: kritiku spoznaje i ulogu transcendentalne
ontologije. Najprije je analizom fenomena znaenja pokuavao objasniti spoznajno teorijske
pretpostavke logike, a sada nastoji objasniti transcendentalne pretpostavke spoznaje i pokazati
kako se struktura objektivnog svijeta moe objasniti na transcendentalnoj osnovi uz pomo
transcendentalnih kategorija. Cilj mu je izloiti um zbilji.
Dvostruki smisao Husserlova idealizma
Ako elimo razumjeti fenomen moramo istraiti njegovo podrijetlo i uvjete koji omoguuju
takav fenomen. Fenomen svijet moemo razumjeti tek kada ga uspijemo objasniti kao
mogunost u skladu s transcendentalnim zakonima, treba na transcendentalnom tlu objasniti
njegovo podrijetlo. Husserl kritizira Kanta, smatra kako je Kant otkrio podruje
transcendentalne subjektivnosti, ali to otkrie nije ispravno upotrijebio. Nije se mogao
osloboditi metafizikih predrasuda, a dokaz za to je njegov nauk o stvari po sebi (svijet je
zatvoren za spoznajui subjekt i postoji neovisno o njemu). Transcendentalna subjektivnost je
odvojena od inteligibilnog svijeta, a izmeu uma i zbilje stvoren je rez. Tu je, prema Husserlu,
Kantova pogreka. Husserl je jo kritiniji prema onima koji a priori nijeu vrijednost
transcendentalne analize i okree se tu protiv empirista. Empiristi ne mogu razumjeti
transcendentalno stajalite jer pogreno shvaaju strukture binih danosti. Oni ne razumiju
znaenje akta i zrenja biti i ne mogu zato nai uvjete koji omoguavaju iskustvo i spoznaju,
a ne mogu razumjeti ni svrhu i znaenje fenomenoloke redukcije.
Husserl kae da se u aktu epoche oslobaamo svih metafizikih i empiristiki nesporazuma.
Otkrivamo podruje transcendentalne svijesti s kojeg se svijet moe opisati u svim svojim
bitnim aspektima bez predrasuda. poznajemo da svijet ima transcendentalnu strukturu i moe
se potpuno razumjeti samo sa stajalita transcendentalne subjektivnosti. Ovo je jezgra
Huserlova transcendentalno fenomenolokog idealizma. Ali tu imamo dvostruki smisao:
transcendentalni idealizam se, osim spoznajom, bavi i strukturom svijeta. Kant
upotrebljava rije transcendentalno u odnosu na spoznaju, a Husserl joj daje ontoloko
znaenje, jer njegova transcendentalno fenomenoloka filozofija ima i karakteristike
8

idealistike metafizike. Svrha radikalne redukacije bila je uvesti transcendentalnu svijest i

transcendentalnu subjektivnost kao neto to se ne moe staviti u zagrade ili odstraniti na
bilo koji nain, kao neto o emu ovisi postojanje svega drugoga.
Transcendentalna redukcija i vanjski svijet
Problem je kako bi se tako mogao rekonstruirati prostorno-vremenski svijet. Epoche nam
prua proien pojam svijesti (svijest vai kao za sebe zatvorena sveza bitka u koju nita ne
moe pridrijeti i iz koje nita ne moe pobjei. Tako svijest postaje kroz epoche samostalno
podruje bitka, apsolutnog bitka (svjesnim doivljajima nije potrebno neto izvan njihova
bitka da bi postojali. Izmeu injenice da imam svjesne doivljaje i injenice da ima stvari
koje egzistiraju u fizikom prostoru i vremenu ne postoji odnos logike ovisnosti. Prostornovremenski svijet po svojem smislu ima tek intencionalni bitak, bitak koji ima sekundaran,
relativan smisao bitka na neku svijest. To je bitak koji svijest postavlja u svojim iskustvima.
Pitanje je kako onda moemo biti sigurni da postoji prostorno-vremenski vanjski svijet.
Radikalna redukcija ne zahtijeva nijekanje vanjskog svijeta, ali nemogue je pokazati kako
takav svijet uope postoji osim kao intencionalni predmet svijesti. Tu se kod Husserla
nalazi problem. On kae da vanjski svijet postoji samo kao ovisan i da samo svijest postoji u
apsolutnom smislu, tj. neovisno o svemu to se nalazi izvan njezina vlastitog bitka. Ali kakva
je onda uloga prostorno-vremenskih stvari; kako pokazati da ima stvari koje postoje neovisno
o bilo kojoj svijesti. elimo li se empirijski uvjeriti u to da neki opaeni predmet postoji mi
provodimo odreene pokuse. Vano je da pritom postoji prostorno-vremenski vanjski svijet.
Ali prema Husserlovoj epoche to ne bi smjeli pretpostaviti, a ako ne smijemo to pretpostaviti
onda ne moemo objasniti znaenje tih pokusa koje inimo niti na odnos prema empirijskim
predmetima openito.
Redukcijom se empirijski predmeti, usporeeni s Husserlovim opim predmetima
pretvaraju u ontoloki podreene entitete. Razlika izmeu tih predmeta je u njihovim
nainima danosti (danosti u svijesti koja spoznaje). Empirijski predmet daje samog sebe u
zoru, ali nepotpuno. U tome se oni razlikuju od besprostorno-bezvremenskih opih
predmeta (npr. vrste crveno) koji se u zoru mogu adekvatno dohvatiti. Tako Husserl razlikuje
dvije vrste evidencije (naina danosti) predmeta: asertorinu i apodiktinu evidenciju.
Asertorina evidencija je evidencija ispunjenja znaenjske intencije gdje je rije o
empirijskom predmetu. Apodiktinu evidenciju nalazimo u sluaju opih predmeta.
Husserl evidenciju ne promatra kao psiholoku, nego kao fenomenoloku kategoriju evidencija oznaava injenicu danosti intencionalnog predmeta u aktu identifikacije. Tako
9

ontoloki status predmeta ovisi o tome na koji nain taj predmet moe biti evidentno dan
transcendentalnoj svijesti.
Transcendentalni solipsizam
Jedna od najveih posljedica redukcije je ta da ona, time to vanjski svijet stavlja u zagrade, a
doivljaje pretvara u struju transcendentalno reduciranih doivljaja, ograniava mogunost da
pokae kako u stvarnosti postoje razliite struje doivljaja, razliite svijesti. Husserlov
problem je kako izbjei opasnost transcendentalnog solipsizma. Husserl je htio konstruirati
sustav filozofskog objanjenja koje bi obuhvaalo sve temeljne aspekte zbilje. To ga je
natjeralo da inspiraciju potrai kod Kanta. Bio je uvjeren da je jedini pravi put
transcendentalna analiza koja se temelji na epoche. elio je rekonstruirati svijet kao
transcendentalan sustav, ali njegovoj provedbi isprijeile su se tekoe. Upitno je je li mogue
iskljuiti razmatranja o prostorno-vremenskom svijetu i izolirati doivljaje svijeta prirodnog
stava. Glavni je problem kako moemo na transcendentalno fenomenolokom tlu objasniti
pretpostavku postojanja vanjskog svijeta koja je karakteristina za moj prirodni nefilozofski
stav. Dok nam to ne uspije ne moemo tvrditi da smo u stanju rekonstruirati svijet kao
transcendentalni sustav. Taj problem Husserl nikad nije uspio rijeiti.
Husserl tvrdi da refleksijom o svojem vlastitom empirijskom egu moemo dosegnuti i
transcendentalni ego. Time to kao individumi reflektiramo o vlastitoj fenomenoloki
zatvorenoj biti mi postajemo svjesni da se ta bit moe postaviti u apsolutnom smislu, jer ja
sam ego koje bitku svijeta daje egzistencijalnu valjanost. Ja sam individualno, apsolutno
postavljeno bie, polje istih fenomenolokih danosti, transcendentalni ego. Apsolutno
postavljanje znai da mi svijet nije unaprijed dan, nego je odsada dan (s mojega novog
stajalita) jedino moj ego, kao neto to po sebi postoji. Ali transcendentalni ego, koji bih
trebao otkriti refleksijom o vlastitom empirijskom jastvu oito ima osobni karakter. On je
transcendentalan pol koji se pridruuje drugom polu - svijet. Sad se postavlja pitanje kako,
nakon stavljanja u zagrade svih empirijskih razmatranja, na transcendentalnom tlu objasniti
mogunost svoga vlastitog ega i njegova svijeta; kako je mogue konstituirati druga ega. Tu
smo izloeni opasnosti transcendentalnog solipsizma. Husserl je pokuavao prevladati
tekoe i pokazati da njegova analiza ne vodi u solipsizam, ali nije uspio dokazati ni da je ta
mogunost iskljuena. Jasno je to da nam u epoche nestaje zbiljnost drugih.

10