Kako je teko biti slab,

kako je teko biti sam,

i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i oajan.
I gaziti po cestama,
i biti gaen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
to sijae nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
O Boe, Boe, sjeti se
svih obeanja blistavih
to si ih meni zadao.
O Boe, Boe, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i dua mu je alosna,
i on je sam i zaputen.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle draa u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamraenom puinom,

i komu da se potui?
Ta njega nitko ne slua,

ni braa koja lutaju.

O Boe, ee tvoja rije
i tijesno joj je u grlu,
i eljna je da zavapi.
Ta besjeda je lomaa
i duan sam je viknuti,
ili u glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Boe, tek da dovri
pealno ovo lutanje
pod svodom koji ne uje.
Jer meni treba mona rije,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mraan je kale otrova,
ja vapim arki ilintak.
Jer mi je muno biti slab,
jer mi je muno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no muno je, najmunije
biti ve star, a tako mlad!