Vrste komuniciranja

Podjelu komunikaciju pravimo na osnovu broja ljudi koji uestvuju u komunikaciji. Na

osnovu toga, vrste komunikacije su:
1. Intrapersonalna komunikacija
2. Interpersonalna komunikacija
3. Grupna komunikacija
4. Javna komunikacija
5. Masovna komunikacija
6. Meukulturalna komunikacijac
7. Verbalna komunikacija
8. Neverbalna komunikacija
Na prvom mjestu se nalazi intrapersonalna komunikacija, zbog toga to je to komunikacija
sa samim sobom, samim time je uvijek prisutna i neprestana. Intrapersonalnom
komunikacijom uimo o sebi, analiziramo svoje postupke, razmiljamo i donosimo vane
ivotne odluke. Dakle, intrapersonalna komunikacija je usmjerena na mentalni proces koji se
odvija unutar pojedinca. Tri osnovna kanala koja se koriste u interpersonalnoj komunikaciji
su: a) prianje sa samim sobom, b) mentalna slika c) neverbalno ponaanje.
Interpersonalna komunikacija podrazumjeva uee najmanje dvije osobe. Osnovni vid ove
vrste komunikacije ini razgovor licem u lice, ali se tu moe uvrstati i razgovor telefonom.
Ljudi se svakodnevno koriste ovim tipom komunikacije, jer slui za upoznavanje,
uspostavljanje ili raskidanje meuljudskih odnosa. Dakle, ovaj vid komunikacije je
najrasprostanjeniji.
Javna komunikacija podrazumijeva veu grupu ljudi, gdje govornik i publika imaju jednak
status i zadatak. Akcenat se stavlja prijenos novih informacija i nametanje vlastitog miljenja
kako bi se promijenili stavovi suprotne strane.
Masovna komunikacija podrazumjeva veliki broj uesnika. Sr ove komunikacije ine
sredstva masovne komunikacije. Dakle, na razvitak masovne komunikacije je uticala
ekspanzija masovnih medija. Najbolji primjer ovakve vrste komunikacije bili bi izbori za
predsjednika neke drave.
Meukulturalna komunikacija podrazumijeva sve do sada navedene komunikacije osim
intrapersonalne. Akcenat se stavlja na upoznavanjanje ljudi iz drugih kultura, upoznavanju
njihovih obiaja, historije, religije itd. Dakle, pokuavamo razumjeti druge naine
razmiljanja i ponaanja.
Grupna komunikacija se odvija u jednoj ili vie grupa. Bitno je raslaniti male i velike
grupe, jer u malim grupama ee dolazi do interakcije licem u lice. Cilj ove komunikacije je
rjeavanje odreenog problema, razvijanje novih ideja i dijeljenje svog znanja i iskustva.

Tri osnovne vrste grupe:

- porodine grupe (Porodica predstavlja primarnu ljudsku grupu,zasnovanu na krvnoj vezi.To
je prvobitno okruenje u kome ljudsko bie raste ,razvija se i ui komunicirati.Tu se stie
primarno komuniciranje koje se kasnije primjenjuje i proiruje u kontaktu sa ljudima izvan
porodinog okruenja.)
- neformalne prijateljske grupe (Neformalne prijateljske grupe ukazuju na vanost potrebe za
pripadanjem i spadaju u kategoriju primarnih ljudskih grupa.Atmosfera slobodnog
komuniciranja sa drugima stvara se u prijateljskim grupama koje karakterie udruivanje
meu jednakima.Unutar grupe vlada neposredna odnosno lina komunikacija sa svim
lanovima grupe)
- formalne organizovane grupe (Formalne organizovane grupe predstavljaju element svakog
drutva.U njih spadaju kolske i univerzitetske grupe,profesionalne i sportske
organizacije,klubovi mladih,crkvena udruenja,politike partije,sindikati.U ovakvim grupama
omoguava se aktivno uee individua u komuniciranju sa drugima kao i itavim
drutvom.Ove grupe ubrajamo u velike,sekundarne grupe)
Telekomunikacija (od grke rijei tele: dalek, udaljen i latinske communicare: zajedno raditi,
saoptiti) oznaava uopteno svaku razmjenu informacija preko jedne odreene udaljenosti ali
bez materijalnog (naprimjer u obliku pisma) transporta.
Ve u 18. vijeku su se koristili signali semafora i heliografa kao jedna vrsta telekomunikacije.
Danas se pod pojmom telekomunikacije u uem smislu razumije razmjena podataka uz
upotrebu elektrotehnike, elektronike i druge moderne tehnologije. Prve telekomunikacione
slube u tom smislu bile su telegrafija i telefonija. Jo prije samog nastanka modernih
raunara postojali su na daljinu upravljani procesi za pogon raznih maina.
Telekomunikacione slube su elementrani dio dananje infrastrukture. Zbog toga je njihov
razvoj (da bi se izbjegao prostorni disparitet) zadatak drutva (u praksi uglavnom zadatak
drave).
Virtualna komunikacija
Virtualna zajednica, e-zajednica ili online zajednica je grupa ljudi koji prvenstveno
meusobno djeluju putem komunikacijskih posrednika poput novinskih broura, telefona,
elektronike pote, internetske drutvene mrene slube (drutveni networking) ili
istovremenih poruka radije nego licem u lice, za drutvene, strune, obrazovne ili druge svrhe.
Ako je mehanizam raunalna mrea, naziva se online zajednicom. Virtualne i online zajednice
su takoer postale dopunski oblik komunikacije izmeu ljudi koji se meusobno poznaju
prvenstveno u stvarnome ivotu. Mnoga sredstva su koritena u drutvenom softveru zasebno
ili u kombinaciji, ukljuujui sobe za avrljanje (chatrooms) bazirane na tekstu i forume koji
koriste glas, video tekst ili avatare. Znaajna socio-tehnoloka promjena je vjerojatno
posljedica rastueg posjedovanja takvih drutvenih mrea baziranih na Internetu.
Dakle, ljudska komunikacija se odnosi na socijalnu interakciju razmjenjivanja informacija, a
sve u svrhu razumijevanja i socijalne povezanosti. Kao drutvena ivotinja, ljudi posjeduju
prirodnu i uroenu potrebu da komuniciraju jedni sa drugima, da stvaraju meuljudske
odnose, te da odravaju i podravaju ljudske veze. Komunikacija omoguava ljudima da
izraze itavu paletu fizikih, emocionalnih i psiholokih potreba. Kada imamo neku potrebu,
komunikacija nam omoguava da predamo ovu informaciju drugim ljudima, u svrhu

obogaivanja vlastitog, kao i ivota drugih ljudi. Obogaivanje ivota se odnosi na uroenu
ljudsku potrebu da doprinosi za dobrobit sebe i drugih ljudi kroz procese socijalne interakcije,
te empatijsko vezivanje.