Pojam medijske pismenosti definisan je

na konferenciji o medijskoj pismenosti

1992. (National Leadreship Conference
on Media Literacy, 1992) kao
"sposobnost pristupa, analize,
vrednovanja i odailjanja poruka
posredstvom medija"

UNESCO je jo sedamdesetih godina

XX veka podstakao pitanje obrazovanja
za medije. Bazirajui ideju na vanosti
koju mediji imaju u ivotu pojedinaca i
porodice, zatraili su da se na
meunarodnom nivou sastanu naunici
kako bi istraili naine ukljuivanja
medijskog obrazovanja u prosvetne
sisteme svih razvijenih, pa i manje
razvijenih, zemalja.

Medijska pismenost razvija razliite

vjestine:tehnike (sposobnost pristupa
medijima), kritike (razumevanje
medijskih sadraja, sposobnost njihova
tumaenja i kritikog vrednovanja) te
praktine (sposobnost stvaranja
medijskih poruka). One omoguavaju
da mediji budu shvaeni i na dobar
nain, bez stereotipa, prihvaeni u
drutvu.

Predmet prouavanja medijske

pismenosti su potencijalno tetni
medijski sadraji (nasilje, reklame,
stereotipi ili pornografija), uticaji
medija i tetnih sadraja, regulacija i
samoregulacija.

Znaaj medijske pismenosti ponajprije

se ogleda u uticaju medija na glavne
demokratske procese. Za demokratsko
uee graana potrebne su vjetine
kritikog miljenja i samoizraavanja.

Medijska pismenost omoguava

prvenstveno djeci, buduim graanima
- politike odabire, shvatanje politikog
diskursa i uestvovanje u njemu. Time
e i kao punoletni, medijski pismeni,
dobro obaveteni graani donositi
samostalne odluke o demokratskom
izbornom procesu.