DARKO LUKI]

Prilog kazali{noj
semiotici
O dramskom djelu Caryl Churchill

Britanska autorica Caryl Churchill (Karil ^er~il) ro|ena je 3. rujna 1938. godine u Londonu, a dio mladosti pro`ivjela je u Canadi. Na oxfordskom sveu~ili{tu diplomirala je engleski jezik i knji`evnost, i jo{ u
studentskim danima po~ela pisati dramske tekstove za
sveu~ili{ne produkcije na Oxfordu, kao i brojne radio-drame za BBC. Prvu profesionalnu izvedbu do`ivjela je 1972. u londonskom Royal Court kazali{tu,
specijaliziranom za otkrivanje novih britanskih dramskih pisaca. Od tada do danas, napisala je, i s uspjehom je izvedeno, preko trideset dramskih tekstova, od
kojih je ve}ina prevedena na sve zna~ajnije strane jezike i postavljena na pozornicama presti`nih kazali{nih ku}a u Parizu, Berlinu, Rimu, New Yorku, Pragu,
Var{avi, Amsterdamu Trostruka je dobitnica nagrade Obie (1982, 1983. i 1988) kao i nagrade Dru{tva
kazali{ta West Enda, 1988. Uporedo s kazali{nim radom, koji joj je donio slavu i visoke ocjene stru~ne kritike, Caryl Churchill je poznata po intenzivnom dru{tvenom anga`manu, kao feministica i aktivist za socijalnu pravdu i ljudska prava.

86 SCENA

Preko dvadeset godina tekstovi Caryl Churchill

predstavljaju uzor u promi{ljanju subkulturnih fenomena feministi~ke kazali{ne teorije i propitivanja
uloge i mjesta spolova u dru{tvu i kazali{tu, ali u isto
vrijeme i klasnih problema suvremenog postindustrijskog dru{tva. Svojom predstavnicom smatraju je
sva tri temeljna odvjetka feminizma, i socijalisti~ki, i
materijalisti~ki i kulturni feminizam, jednako kao i
brojni pokreti koji se zala`u za socijalnu pravdu i otklanjanje jo{ uvijek otvorenih problema klasne nejednakosti u postimperijalnoj Britaniji.
U dramskim tekstovima Caryl Churchill, sve vi{e
oslobo|enim svake prisile realizma i realnosti, glavno je te`i{te na jeziku kojim likovi govore, i upravo
su njezina istra`ivanja u jeziku i strukturi dijaloga
ono {to joj je kod kritike priskrbilo najve}i ugled. U
propitivanju kazali{ne semiotike i istra`ivanju dramatur{kih mogu}nosti u raznovrsnosti odnosa glumac-redatelj-tekst, Caryl Churchill uspore|uju s Haroldom Pinterom i Davidom Mametom. Ritmi~ka je
struktura njezinih dramskih tekstova u prvom redu

je Caryl Churchill ikad napisala. Prividna prirodnost salonske konverzacije i privid normalnog svakodnevnog `ivota, podrivan zastra{uju}im no}nim
morama i kataklizmi~nim svr{etkom, duboko su
uznemiruju}i pa i hotimice zastra{uju}i. Ona od
glumaca zahtijeva upravo ono {to je kriti~ar
Sunday Timesa u povodu londonske praizvedbe
nazvao brutalnom jednostavno{}u, isti~u}i kako
danas, u suvremenom dramskom pismu nema ni~ega nalik ovome tekstu. Projekt je ocijenjen kao
pionirski u o`ivljavanju instalacije glasom i pokretom, i u isto vrijeme zbunjuju}e potresnim dru{tvenim anga`manom.
Na`alost, danas taj tekst dobiva posve novu mogu}nost dubljeg i{~itavanja. Nakon 11. rujna 2001,
prizora u`asa na Manhattenu, i svega {to }e u svijetu uslijediti nakon toga, zavr{na scena ove drame
postaje zastra{uju}e realna. Negdje daleko postalo
je tako blizu. Ako bismo stoga, na tragu Adornova
upita o mogu}nosti knji`evnosti nakon Aushwitza,
postavili pitanje o mogu}nosti kazali{ta nakon 11.
rujna, zavr{ni prizor ove drame nametnuo bi se kao
najiskreniji i vjerojatno u ovom trenutku najto~niji
mogu}i odgovor.

@enska podela

usmjerena prema glumcu i nerijetko pisana iz oslu{kivanja glum~eva govora na sceni.

Pored pisanja za profesionalno kazali{te, Caryl
Churchill je intenzivno sura|ivala s dvije kazali{ne
off skupine, Monstrous Regiment i Joint Stock, i
upravo je u tom procesu rada isku{avala sve mogu}nosti interakcije glumac-redatelj-pisac, sudjeluju}i od po~etka do kraja u oblikovanju scenskog izri~aja. Ta su joj iskustva svakako otvorila nove mogu}nosti u pisanju, prije svega u oblikovanju re~enice i strukturi scenskog govorenja.
Caryl Churchill posti`e zadivljuju}u `ivotnost
upravo u igri s glasovnim ritmovima i melodijom, pisanju stanki, {utnji, prekida re~enice, su~eljavanju
klasnih odrednica govornog jezika, dakle u unaprijed ispisanoj unutarnjoj dramatici dijaloga, {to je ~ini vrlo zahtjevnom za prevoditelje, ali i neobi~no prihvatljivom za glumce.
Njezin komad NEGDJE DALEKO (FAR AWAY),
praizveden u studenom 2000. u londonskom
Royal Court kazali{tu, kritika je usporedila s
Orwellovom @IVOTINJSKOM FARMOM i filmom
ARMAGEDON. Dobri poznavatelji njezinih tekstova isti~u prvi prizor ove drame kao ponajbolje {to

SCENA 87