GUA GORA

Vitomir Luki
Korekcija moje ve legendarne slike o samostanu Gua Gora, vezane za zvuni dojam imena, za Andrievu prozu, za spominjanja u raznim kontekstima.
Gua Gora, sa tim trbuastim stubovima koji dre niske, teke, rustino
nezgrapne lukove odmah doziva fratarska vrimena, s neugodnim turskim
posjetama, ujakom upornou, podrumima to miriu na rakiju, kiseli kupus
i zatvoreno obilje.
Napolju, dolje pod prozorima usred siune makete sela - konji vrhu ito.
uta slama, suh aromatian zrak, uanj blagog jesenjeg sunca.
Groblje (Geli), cvjetasti nadgrobnici kao u Jajcu. Kuda ide ta nit, ta avantura ivlja, vjere, umiranja, na breuljcima od mutnog bogumilstva do danas? Groblje je na nekoj gradini. Zaobljene, travom pokrivene konture zidina
i odgovor - moda na neko pitanje o postanju, o smislu ovog mog hodanja,
pokrivene poveljom prolosti.
Stari franjevac sa zbirkom Poesia espanola na stolu svoje sobe, gore na katu. Le
Monde, nagaanja o Andrievu roenju u nekom vagonu za istaice, negdje meu
kolosjecima dolake stanice. Otac? zbog kojeg podsmjeljivo optuuju fratre:
Kau veli gvardijan, mladi tihi ovjek Krlea je kanoniki sin, a Andri franjevaki. To s njegovim roenjem treba raistiti, da s nas skine teret.
Posljednjih decenija ste neaktivni. U hrvatskoj literaturi nema genija.
Gvardijan se smije.
Mjedeni bareljef krinog puta na neprikladnoj banalno smeoj podlozi.
On gui zvuk tog vrstog moderno koncipiranog puta preko Kalvarije ivota.
Progovorit e punim izrazom kada grubu broncu stave na jasniju prirodnu
pozadinu glaanog brakog kamena.
Ruak gore. Ptice. Miris istog drveta, popodne s okusom na dim iz bada, povici na konje. Ogromna scena tiine u kojoj e Lada prespavati poslije

Bosna franciscana30.indb 213

6/12/2009 2:03:04 PM

214

Vitomir Luki

ruka. etnja po samostanskoj latifundiji, lijepom zelenom zaravanku pod

djetelinom. ta initi za zemlju kad postane preteka vremenu?
Zaustavljanja u Docu i Vitezu.
Samostan i crkva, mislim da su sagraeni 1858. ili tako neto, vjerovatno na maloj vremenskoj distanci od crkve i upnog stana u Docu, gdje smo
susreli Neimarevia i jednog malog, ivahnog kapelana u civilu, koji je vie
podsjeao na nastavnika skulture u nekoj osmoljetki, nego na fratra.
Crkva uz samostan po nekom rustikalnom rasporedu prozora, malenih prema plohi fasade, s nejasnim lukovima na prisan nain skuenim stilski neutralnim, a bliskim seoskoj neto reprezentativnijoj gradnji, lijepo rasporeuje
prostor iznutra onim to ima, a malo ima. I to se upravo dri na granici oskudice i prijatnog prostora, koji se tko zna kako zaustavio izmeu sluaja i mjere,
pa se fratri u Guoj Gori dugo nisu usuivali taknuti u njega, ak i kad im je
i neki aspekat ili nepovoljan nagib svjetlosti potakao uvijek nazonu sumnju
kakva u ovjeku prebiva i prema najsavrenijim porecima.
Sad neto kopaju unutra pravim kanalom, u kojem smo zatekli lijepo graenog dugokosog mladia studenta veterine, nogavica zasukanih do koljena,
presijecaju popreno prostor ispred oltara da naprave drenau protiv vlage.
Uz bone zidove poslagane vree cementa, daske, grede, lijepo ispilane kocke
i ploe bijelog brakog kamena, sve to jo nejasno i kaosom ovog rasporeda
suprotstavljeno nekom stanju koje je jo zamisao na paus-papiru, tlocrtima,
proraunima i neizvjesnosti, svakako ljepoj od ovog stanja razrovane crkve,
runih memljivo smeih zidova.
Gvardijan i Daja naizmjenice priaju kako su tu mladu arhitekticu sluajno
sreli u vlaku iz Zenice za Sarajevo, uspjeli je zainteresirati i vie ne znam kako
su je ubijedili da doe ovamo, sve to vidi i prihvati sasvim neoekivan posao.
Namjerno sam iz prie o arhitektici izostavio dio epizode koji se tie njenog noenja u samostanu, ali to se doista desilo, jer se zadrala dokasno i nije
bilo mogunosti da se iste veeri vrati u Sarajevo, samo ovaj detalj kompoziciono nisam mogao uklopiti u dojam dok sam pratio kako kroz otvorene gornje
prozore ulazi prosta dnevna svjetlost i sluao priu as prihvaenu od jednog,
as od drugog, pomijeanu sa cvrkutom ptica izvana.
Na fasadi su lijeva vrata, vjerovatno za toranj, bila napadno zazidana i to
je, ve na prvi pogled, pogaalo simetrinu ravnoteu s drugim istim takvim
vratima desno, iji je svod od mekog kriljca bio, izgleda, vrlo star. Kosa
dnevna svjetlost s lea dana koji je ve uao u lagodan nagib i stalno, kuda god
se kree, sporedna svjetlost da pejza dubok, zelen, amteatralno rasporeen
sa geometrijom ukastih njiva i svijetlozelenih livada, sa selima po rubovima, odasvud gleda na otvorenu scenu mjesta po kojem se kreemo.
Zgrada je, ono to je ostalo od nje, za kat nia od prijanjeg samostana,
kakvoga znamo sa nekih starih fotograja i gravira, ili po jednom da li sugestivnom ili uobraenom opisu iz onog razdoblja franjevakog reda, kada je

Bosna franciscana30.indb 214

6/12/2009 2:03:04 PM

Gua Gora

215

kola jedne zime, ne znam pouzdano godinu, prela iz Kreeva na ovo mjesto.
I to je zapisano u svim kronikama bosanskih franjevaca, osobito u povijesnici
same kole, s onom pomnom deskripcijom nevanih detalja koja izaziva pomisao na ednost.
U dvoritu su, poto smo se opet vratili u etverokut bez jedne stranice, na
ijoj se sredini nalazila esma - graa, majstori ravnaju lim na olucima, prolaze neki ljudi ne gledajui nas, zaokupljeni poslom. Ono krilo to prekida vezu
sa buduom pinakotekom i knjinicom, sada samo ostatak temeljnog zida od
kamena, srueno je pred kraj rata. Tu sam pljesnivu sjenku rata dotaknuo jednim pustim i tjeskobnim osjeanjem, kad sam, pribliavajui se od groblja,
vidio dio zgrade odmah do ulazne kapije, urezan jednim krajem u brdo, sa
zidom krziavim od metaka, naroito gustim oko prozora, poput zaraznog
osipa koji se najvie zgunjuje kod otvora na tijelu. Na prozorima je pranjavo
staklo, ali kao da iza toga nita nema.
Da se vratim groblju. Susret sa Geliem, pa sve ono unatrag: dugokosi
svetac u onim danima jezivog bezvlaa, kratak ivot na ijem je kraju stalo
to tijelo bez odmora, zadrhtalo jedan trenutak prije trideset godina, izmeu
metka i ovjeka.
Taj ovjek je jo negdje iv, tu u nekom selu, u nekoj upi i on je dio moje
prolosti, dok je ovaj tu dio zemlje. ta imam od toga to bih elio da se sjetim
njegovog lica i da li bih njime mogao ilustrirati pitanje o smislu vjere? U matematici se nita ne mijenja ako dva broja iste vrijednosti meusobno zamijene
mjesta. U moralnoj formuli, to je itav smisao. A sad mislim, krckajui suhe
travke pod nogama, tamo u daljini zalijepljeni za tlo glasovi i kravska zvona,
kao slabanim znaenjem dopire do mene rije svetac, sve to mijenja u onom
trenutku u kojem je izgovorena u dijelu budunosti zatim. Teko je nai prostor gdje bi se izgovorila ta rije, a da joj se ne oduzme dostojanstvo. Takve
prostore mi smo odavno ve razorili, ak i u sebi samima.
Otar rez na realnost. Djevojica je upravo trala rubom tratine iznad samostana i mahala nam uz povike. Na rastojanju pratio ju je gvardijan Drago,
brian i prezaposlen ovjek koji je sad izgledao kao da se igra.
I konaan, kao briljivo odabran zavrni dojam: kadenca utog navjetaja
jeseni, um suhe slame na vraju, lak smirujui miris dima i sve to povezano
sporadinim svijetlim nitima ljudskih glasova.
Volio bih, kad sljedei put navratim u Guu Goru, da trenutak ostanem u
prostoriji namijenjenoj za knjige, to sad u neredu poslagane u police i jo
neraspakirane iz sanduka, stoje pod prainom gore na koru. Htio bih da ih
dotaknem u policama s osjeajem prisne povezanosti i da pri tom pomislim:
ovo je doista hram gdje se moe mirno skruiti u dvije religiozne misli: u misli
moga stanja i u misli sve tugaljivije prolosti.
19. rujna 1973.

Bosna franciscana30.indb 215

6/12/2009 2:03:04 PM