Jednom davno stari stolar Geppetto (epeto) nacini drvenog lutka i nazva ga Pinocc

hio (Pinokio)... Pogleda epeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa c
e ovako lutku: - O, Pinokio, kad bi barem bio pravi djecak... Cula taj vapaj dob
ra vila, do la epetu obnoc, te mu ovako zbori: - Dobri moj epeto, mnoge si ti ljude
ucinio sretnima, a sada cu ja uciniti sretnim tebe... Osmjehnu se vila i svojim
carobnim tapicem nje no dotace lutka: - Probudi se, Pinokio, dajem ti dar ivota! I,
gle, Pinokio istog trena skoci na noge, a vila mu rece: - Zapamti, Pinokio, ako
bude hrabar, iskren i nesebican, jednog ce dana postati pravi djecak. Tada se vila
okrene prema Cvrcku i povjeri mu va an zadatak: - Ti si mudar stvor! Zadu ujem te d
a pomogne Pinokiju u rasudivanju dobra i zla. Iducega dana epeto, pun ponosa, posl
a svoga malog drvenog djecaka u kolu. Cvrcak ce ti pokazati put, rece mu, pa doda
: - I ne skreci nigdje s puta... Medutim, Pinokio je krenuo, ali u kolu stigao ni
je... Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloco, koji ga nagovori da pode
s njim u kazali te lutaka, jer ce ga uciniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio b
io sretan dok je cijelu noc plesao sa svojim prijateljima... Ali da, kratko je t
a sreca trajala, jer ga vec malo zatim Zloco zakljuca u kavez kako ne bi mogao p
objeci. U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija za to nije oti ao u kolu
.
A Pinokio poce lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu la dodao, nos bi mu
bivao sve veci i veci... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodi
la, ali ga je pri tom ovako upozorila: - Zapamti, Pinokio, zadnji put ti poma em.
Ako ne eli biti dobar, ostat ce zauvijek od drveta! Cvrsto odluciv i biti poslu an svom
ocu, Pinokio sutradan krene u kolu. Ali da, na putu sretne kociju punu razdragan
ih djecaka, koji su se dobro zabavljali, a kocija ga sa irokim osmijehom pozove da
pode s njima na Otok Srece. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinoki
o, sav sretan, uskoci unutra. Nije htio cuti dva tu na magarcica, koja su vukla ko
la, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio cuti ni Cvrcka koji je vapio: - Ne
ulazi, Pinokio, ne ulazi! Na Otoku Srece Pinokio i djecaci su se povazdan igrali
, dobro zabavljali, jeli slatki e do iznemoglosti i cinili ba sve to ele. Pinokijeva
sreca je bila neizmjerna! Kako su magarcici i Cvrcak bili u krivu! Dobro je to ih
nije poslu ao! Ali da, nije ta sreca ba dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jut
ro Pinokio, i ima to vidjeti - izrasli mu u i i rep ba kao u magareta. Upla i se Pinok
io i br e bolje pobje e s tog otoka Srece ravno kuci, a u stopu ga prati njegov vjer
ni prijatelj Cvrcak. Kad oni tamo, epeta nigdje! Jo se vi e uznemiri Pinokio, jer mu
nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica.
Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je epeto oti ao na more tr
a iti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit. Istog trena krene Pin
okio pronaci to cudovi te i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit progu
ta i njega. O, kolike li srece kad se ugleda e! Ali, valja im van! A kako?!Dosjeti
se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadra i kitu nozdrve, on tako kihnu d
a izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreci se protiv sna nih valov
a, posljednjim su se snagama pribli avali obali. Ali epetu ponestade i ono malo sna
ge, te se vec cinilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac pro
patio zbog njegove lakomislenosti, a sad ce zbog njega i glavu izgubiti, pa upre
sve sile i, malo - pomalo, malo - pomalo, i potpuno iscrpljen dovuce svoga ljub
ljenoga oca na obalu. Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade le ati glavom
zaronjen u vodu. Jadni ga epeto jedva podi e i odnese ravno u krevet, pa klekne por
ed njega i stalno jecajuci pocne zapomagati: - Pinokio moj dragi, sine jedini, rt
vovao si svoj ivot da bi mene spasio... Kad, eto, iznenada opet plave vile! Mahne
tapicem Pinokiju iznad glave i rece: - Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar,
iskren i nesebican. Zato ce postati pravi djecak! Cvrcak je bio vrlo zadovoljan p
romatrajuci kako njegov drveni prijatelj postaje pravi djecak. Njegov je zadatak
u potpunosti ispunjen!
epetova se sreca, naravno, ni s cim nije mogla usporediti! Konacno je imao sina!
A Pinokio je naucio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo i ao kolu, ispu
njavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom epetu.