Professional Documents
Culture Documents
Fleischer Schütz - Gajenje Kaktusa
Fleischer Schütz - Gajenje Kaktusa
ispuste (simsove) ili balkone gde biljke dobro rastu. Mnogi ljubitelji
kaktusa se bave i sakupljanjem ovih biljaka to dovodi do novih
poduhvata. Svakako nije tu re o sakupljanju mrtvih predmeta, ve ivih
biljaka, koje trae stalnu negu i panju.
Svaki ljubitelj kaktusa koji eli da ima zdrave, lepe i gizdave kaktuse, mora
da savlada potrebna znanja o njihovom gajenju. Otuda se i ova publikacija
preteno bavi upravo nainima gajenja. To svakako odgovara svima
ljubiteljima kaktusa bez obzira da li je re o onima koji se bave tim poslom
amaterski ili profesionalno.
Pregled najvanijih vrsta kaktusa dat je uopteno. Potrebna saznanja mogu se
nai jedino u strunim asopisima i u veim monografijama na stranim
jezicima.
OSNOVI MORFOLOGIJE
Celim svojim izgledom kaktusi se izrazito razlikuju od biljaka koje kod nas
rastu. Posetioci staklenika, u kojima se nalaze kolekcije kaktusa esto imaju
utisak da su pred njima biljke koje kao da nisu sa nae planete. udnovati
oblici kaktusa izazivaju uvek divljenje i interesovanje. Valjda i nema oveka
koji bi ostao ravnoduan kad ugleda lepo sortiranu kolekciju kaktusa.
Zanimljivo je da su kaktusi, i pored svoje neobine spoljanosti. veoma srodni
s mnogim zeljastim biljkama. U to se moemo uveriti ako posmatramo mlade,
tek iznikle sejance. Mnoge vrste kaktusa imaju dva jasno razvijena
kotiledona. To se naroito odnosi na podfamiliju PEIRESKIOIDEAE, koja
ima normalne kotiledonske listie, iste kao kod biljaka drugih familija.
Kaktusi iz podfamilije OPUNTIOIDEAE takodje imaju vidljive kotiledone,
ali izrazito zadebljale. To je primer intenzivnijeg sukulentnog razvoja. Sline
kotiledonske listie imaju i mnogobrojni predstavnici podfamilije
CEREOIDEAE Ovde, medjutim, postoje znatne razlike ve i izmedju
pojedinih rodova. S obzirom na razvojni put, kotiledoni viih tipova su sve
manji, ali i deblji tako da najrazvijeniji rodovi imaju kotiledone u obliku
poluloptica, razdvojene slabo naznaenom brazdom. Kaktusi, dakle, spadaju
u biljke pod nazivom dikotile tj. pripadaju klasi DICOTYLEDONES
(Magnoliatae). Nije retkost da sejanci imaju i tri kotiledonska listia. Kod
TELO KAKTUSA
Nadzemni deo kaktusa, stablo, naziva se telo. Ovaj naziv, koji se razlikuje
od botanike terminologije, usvojen je u celokupnoj literaturi o kaktusima, pa
se danas upotrebljava na svim jezicima, kao i u opisima na latinskom.
Sredinom tela svakog kaktusa prolaze provodni snopii, i to od korena pa sve
do vegetacione kupe biljke gde se i zavravaju. Oko provodnih snopia
nalazi se mnogo tkiva kambija, koje je obavijeno pokoricom epidermisom.
Najprimitivniji kaktusi peireskije imaju tanko stablo. Sto su kaktusi na
razvojnom putu dalje otili, ova stabla su sve deblja. Istovremeno se postepeno
EPIDERMIS
EPIDERMIS (pokorica) je tkivo koje ini samo jedna vrsta elija koje tite
biljke od nepovoljnih spoljnih uticaja, tj. protiv uvenua, iznenadnih toplotnih
udara, prejakog osvetljavanja itd. elije na povrini imaju kutikulu
(CUTICULA) koja skoro ne proputa vodu i gasove. Na povrini se esto
izluuje voskasta materija pahuljastog oblika, pa su elije kvrgave, reljefne, a
kod lisnatih sukulenata javljaju se u obliku dlaica (TRICHOMI). Epidermis
nema hlorofila u elijama, pa zato i ne obavlja asimilaciju. Pokorica biljaka
koje se nalaze na isturenim, ekstenzivniijim poloajima ponekad se deli
vodoravno, stvarajui hipmiermus (HYPODERMIS) koji pomae pokoricu u
njenoj funkciji. Hipodermis je takodje bez hlorofila. Ispod pokorice i
hipodermisa je osnovno tkivo u kome se ve nalaze HLOROPLASTI koji
obavljaju funkciju fotosinteze. Biljkama je neophodna razmena vodene pare i
gasova, iji su posrednici stome. Stome se uvek sastoje od dve elije,
postavljene jedna prema drugoj, koje se upadljivo razlikuju od ostalih
epidermalnih elija. Kad je vreme vlano, ove dve elije se razmiu,
omoguavajui prolaenje vodene pare i vazduha do asimilacionog tkiva, iz
koga biljka uzima ugljen dioksid koji je neophodan za fotosintezu. Kad je
vreme toplo i suvo, relativna vlanost vazduha se znatno sniava stome se
zatvaraju.
Asimilacija CO2 kod kaktusa je donekle drugaija nego kod lisnatih biljaka:
vri se i kad su pore zatvorene a deo ukupne hemijske reakcije prebacuje se
u none sate. Ovo je veoma vano za uvanje dragocene rezervne vode u telu
kaktusa.
Crte 1
Oblici tela kaktusa: 1 stubasti (columnaris), 2 cilindrini (cylindricus),
3 loptasti (globosus), 4 diskosni (disciformis), 5 drvoliki
(arborescens), 6 svenjaki (can delabriformis), 78 grmoliki
(caespitosus), 9 visei (decumbens), 10 puzajui (repens).
AREOLE I AKSILE
Na kaktusima se nalaze posebni organi iz kojih izrastaju bodlje (trnovi), a
najee boni izdanci i cvetovi. Ovi organi zovu se AREOLE; one su.
donekle, sline okcima drvea. U svakoj areoli zavrava se provodni snopi
koji je ukoso otklonjen od glavne osovine. Kada iz ma kojih razloga odumre
vegetaciona kupa. iz neke od areola izrasta nov boni izdanak, ili nova glava.
Kod primitivnih kaktusa iz areola izrastaju i listovi. Bodlje iz areola niu
BODLJE (TRNOVI)
Najlepi ukras kaktusa su bodlje: one su postale promenom listova. Bodlje se
sastoje iz osnove, srednjeg dela i kupe. Za vreme rasta bodlje su priljubljene uz
osnovu. Zato se mlade bodlje lako lome upravo u svom donjem delu, gde je
tkivo jo mlado, nedozrelo dakle, mekano. Bodlje postepeno gube vodu: tek
kada sazru, one su otvrdle i vrste.
Oblici bodlji su raznovrsni. Uobiajena je odredjena terminologija koja
odgovara osobinama pojedinih tipova. Osnovni tipovi bodlji su sledei:
vlasaste, ekinjaste, igliaste, vretenaste i konusolike. Na preseku su veinom
okrugle. Mogu biti granate i pljosnate, ili u svom donjem delu imaju pupak, a u
gornjem jednu ili vie brazdica. Neke, uglavnom jae bodlje mogu biti
popreno nazubljene, pa ak i prstenaste. Veoma retke su papiraste bodlje,
koje izgledaju kao da su izrezane od pergamenta. Za neke vrste kaktusa
karakteristine su bodlje sa kukasto savijenim vrhom. Sve te ponekad
neznatne razlike mora svaki ljubitelj kaktusa posle izvesne prakse dobro
raspoznavati. Dobra lupa moe tu biti od neprocenjive koristi.
Vana je i boja bodlji. Prava boja se najbolje odredjuje posle vlanog vremena.
Kod nekih mamilarija treba obratiti panju na karakteristine razlike izmedju
belih i prozranih bodlji, koje izgledaju kao da su staklaste.
Crte 2
Telo kaktusa u preseku: 1 Echinopsis, 2 Mammillaria, CS provodni
snopii (osovina), V vegetaciona kupa, C snopii, E epidermis, A
areole, AX aksile.
Bodlje su, po pravilu, na areoli svrstane u jednu ili dve kolone, i to periferno i
u sredini. Ponekad u sredinjem delu postoji i tzv, trea kolona. Posebna vrsta
bodlji su GLOCHIDY; to su sasvim kratke, malene bodlje koje nose unazad
zavrnute, mikroskopski malene kukice minijaturne harpune. Lako se lome,
prilepljuju se za pokoicu i mogu biti veoma neprijatne. Glohide su
karakteristine za opuncije.
Kod nekih vrstva kaktusa nailazimo na dlakave bodlje. Zanimljiv raspored
takvih dlaka ima MAMMILLARIA PLUMOSA - gde pojedine bodlje pod
lupom izgledaju kao perca. Postoje i nektarske bodlje: zakrljale su, izluuju
kapljice slatkog nektara. Jo nije objanjeno kakav znaaj ima ta prirodna
pojava. U kolekcijama kaktusa ovaj nektar privlai dosadne mrave.
Crte 3
Crte 4
KOREN
Podzemni deo kaktusa koren moe biti veoma razliito formiran.
Tokom gajenja kaktusa biljke esto presadjujemo, ime se i korenov sistem
oteuje, ali se on i drukije razvija nego u prirodi. Neke vrste kaktusa
stvaraju loptast koren, koji prodire u dubinu i nema mnogo bonih korenia.
U nekim sluajevima formira se rastresit korenov sistem, gde koren raste
blie povrini i ponekad je veoma dugaak. Poznajemo i kaktuse s korenom
repasto zadebljanim, sa sistemom glavnog debelog korena, i kaktuse kod
kojih iz korenovog vrata izrasta splet finih i bogato razgranatih korenia.
Da bi koren mogao upijati hranljive materije, on mora rasti. Na odredjenoj
udaljenosti od korenove kape razvijaju se korenove dlake koje jedino i mogu
da iz zemlje crpe vlagu, zajedno sa hranljivim soli ma. S porastom korena
istovremeno se pomera i zona u kojoj nastaju korenove dlaice. Prema tome,
koren ne crpi vlagu celom svojom duinom, ve samo preko odredjenih
svojih delova, tj. u zoni od kupe korena, pa za 1 cm. duine. U vreme sunog
perioda koren kaktusa ne raste, ali se na latentnim delovima stvaraju klice
novih korenia koji odmah poinju rasti, a uskoro i upijati vlagu. Ljubitelji
kaktusa ih nazivaju latentnim korenima. Mogu se videti golim okom.
Stvaranje latentnog korenja moe se ubrzati ako dugaki koren u vreme
mirovanja kratimo.
Koren epifitnih kaktusa izrasta esto celom duinom izdanka, ili u pazuhu
lanka, pa visi slobodno, ili se hvata za grane i druge vrste predmete.
CVET I PLOD
Kod primitivnih kaktusa cvetovi izrastaju na vrhovima bonih granica i imaju
karakter transformisanog bonog izdanka. U tom sluaju su areole, iz kojih
izlaze bodlje, smetene na zelenom plodniku. Pupoljak se takodje moe
transformisati u boni izdanak. Ako ga otcepimo moe i da se oili i da novu
biljku. Takve cvetove imaju mnoge opuncije. Pupoljci kaktusa na viem nivou
evolucionog razvoja ne mogu se oiliti, mada plodnik ima areole i bodlje. to
je stepen razvoja vii, tim se u veoj meri gube karakteristine oznake bonog
izdanka: bodlje su transformisane u dlake, slabije ili jae. ili su cvetovi goli;
napokon ieznu i areole, ostanu samo ljuspe. Kod tipova na najviem stupnju
razvoja cvetovi su maleni, na plodniku nema ni Ijuspi. nestane i hlorofil.
Cvetovi su petaloidni ceo cvet ima istu boju kruninih listia. Kod kaktusa,
odnosno njegovog cveta, aica i krunica su srasle. Svi organi cveta su spiralno
rasporedjeni. Cvetni listii postupno prelaze iz spoljnih spirala u unutarnje.
Otuda nije mogue lako razlikovati epale od petala. tj. aine od kruninih
listia. Praonici su takodje spiralno poredjani. Plodnik je uvek podevetan. Do
skora su se botaniki autoriteti slagali u tome da EUPEIRESK1A ima
nadcvetan plodnik to se smatralo jedinim izuzetkom. Medjutim. najnovija
prouavanja su pokazala da je i u ovom sluaju plodnik podevetan te su
dakle, cvetovi u celoj familiji CACTACEAE u tom pogledu isti.
Izmedju plodnika i cvetnog omotaa (PERIGON) nalazi se jedna cevasta
tvorevina koja moe biti razliite duine; to je u stvari, produeno tkivo cvetne
loe pa. prema tome, nije re o cevi u pravom smislu te rei (iz srasle osnove
kruninih listia)i
Prema obliku, cvetovi mogu biti okruglasti, zvonasti, levkasti i cevasti.
Cilindrini cvetovi su takve gradje da ih mogu opraivati kolibri i slepi mievi.
Veina kaktusa ima pravilne cvetove (aklinomorfne). mada ima dosta rodova
kod kojih su cvetovi monosimetrini (zigomorfni). Plod kaktusa je slian
obliku jagode. Ovi plodovi mogu biti obrasli bodljama (trnovima), dlakasti ili
CEFALIJUM
Cvetovi kaktusa veinom izrastaju iz areola, ponekad iz aksila ili koritanaca
kao to je ranije navedeno. Kod nekih rodova cvetovi izrastaju iz areola, ali
samo iz onih koje su skupljene u obliku posebnog organa pod imenom
cefalijum (CEPHALIUM). Postoji pravi i lani pseudocefalijum. Areole u
cefalijumu imaju drukiji znaaj nego na drugim mestima tela: umesto
bodljama, areole su obrasle ekinjama, svilicom ili biljnom vunom. Cefalijum
se javlja ve na vegetacionoj kupi (temenu) biljke, na primer kod roda
MELOCACTUS, DISCOCACTUS i CEPHALOCEREUS. Naprotiv, lani. tj.
pseudocefalijum nastaje tek kasnije, poto bodljama snabdevene areole
promene svoj karakter, s tim to na njima tada naknadno niu ekinje ili
svilica; na kraju se pojave i cvetovi. Kod melokaktusa se cefalijum nalazi na
vegetacionoj kupi: on je ili ravan ili reljefan; kod nekih vrsta postupno izrasta
znatno u duinu. Kod diskokaktusa je manji zato to se rubne areole kasnije
transformiu u normalne, a umesto biljne vune i ekinja izrastaju bodlje. Kod
stubastih vrsta, cefalijum i pseudocefalijum se nalaze samo na jednoj strani;
prema tome, cefalijum je uspravan i, po pravilu, okree se i usmerava ka
odredjenoj strani sveta.
SEME
Crte 5
Cvet kaktusa: ANT pranici (antherae), FIL praniki konac (filamenta),
N komora nektarija (nectarium), P unutarnji cvetni listii (phylla perigonii
interiora), S spoljni cvetni listii (phylla perigonii exteriora), PER
perikarpel (pericarpellus), OV plodnik (ovarium), STY stubi tuka
(stylus), STI ig (stigma).
Seme kaktusa moe biti veoma raznoliko. Tako, na primer, seme opuncije je
krupno i pljosnato, slino donekle soivu ali je neobino tvrdo. Seme
ostalih vrsta ima obino u preniku 1 do 2 mm. Postoje vrste kaktusa i sa
mnogo krupnijim semenom. ali i takve ije je seme sitno kao prah. Boje je crne
ili smedje. Seme moe biti glatko i sjajno ili hrapavo bez sjaja, s brojnim
izboinama ili bradavicama.
Prvi strunjak koji je zapazio sve te razlike i ukazao na znaaj morfolokih
oznaka semena za sistematiku bio je A. V. Fri. On je prouavao ne samo
oblik semena za sistematiku, ve i karakteristike elija spoljnog omotaa. A.
V. FRI se koristio makrofotografijom sa desetokratnim poveanjem, i
mikrofotografijom uz poveanje od dvesta pedeset puta. Svoju metodu nazvao
je daktiloskopijom semena. Danas se prave snimci povrine semena
Crte 6
Presek semena: T semenjaa (testa), HI pupak (hylum), M mikropilarni
otvor (micropyle), K kotiledoni (cotyledones), H hipokotil (hypocotyl), R
korenak (redicula), P hranljivo tkivo (perisperm) esto nedostaje.
KAKTUSI U PRIRODI
Kaktusi kao endemiti rastu iskljuivo u AMERICI. Jedni su predstavnici roda
RHIPSALIS doprli do AFRIKE i INDIJE i to oevidno bez ljudskog uea.
Posle otkria AMERIKE kaktusi su preneti u EVROPU, gde su se odomaili i
kao divlji proirili oko Sredozemnog mora, a kasnije i u mnogim drugim
zemljama. U AUSTRALIJI su opuncije ak postale dosadni korov. Tek
nedavno je pronadjen nain kako primenom bilokih inilaca moemo
ograniiti irenje kaktusa.
U svojoj prvobitnoj domovini kaktusi su se postepeno prilagodili i sui i
hladnoi. Neki kaktusi dopiru na severu do Kanade (do 53 severne irine)
a na jugu do Patagonije (do 50 june irine). U tim udaljenim krajevima
klima je mnogo surovija nego na istim naim uporednicima zato to ni u
Kanadi, a niti u Patagoniji nema nikakve tople struje koja bi ublaavala
klimu.
Najsevernije i najjunije oblasti irenja kaktusa medjusobno su udaljene
preko 10.000 kilometara. I ne samo to, kaktusi su savladali i znatne visinske
razlike. Rastu isto tako dobro na morskim obalama kao i na visokim
planinama. Uspeli su da se prilagode i prirodnim uslovima na nadmorskim
visinama iznad 5.000 m. (Oroya u Peruu).
Jasno je da je na tako ogromnim prostorima i klima veoma razliita. Ako
znamo postojbinu pojedinih vrsta kaktusa, kao i uslove pod kojima ive u
prirodi, moemo na osnovu toga izvoditi veinom pouzdane zakliuke za
njihovo gajenje u naim uslovima. Zato smo na kraju ove knjige dali strunu
informaciju posebno o poreklu svakog roda kaktusa. Potrebno je takodje imati
barem osnovne podatke o klimatskim uslovima u pojedinim regionima.
Klima regiona gde ive kaktusi moe se podeliti na nekoliko osnovih tipova.
To je, svakako, samo tematska podela ali se tim lake mogu razaznati
razlike izmedju pojedinih klimatskih zona. Osnovni klimatski tipovi su
sledei: tropski, suptropski, stepski, savane, klimatski tip stenovitih i peanih
pistinja, planinski, umereni.
Za tropsku klimu je karakteristina visoka toplota tokom cele godine uz
istovremene obilne koliine padavina. U tropskim zonama esto pada kia
tako da su periodi bez kie veoma kratki, ili ih uopte nema. Od kaktusa tu
rastu neki CEREUSI i EPIFITI kao puzavice. Gaje se u Evropi u
staklenicima.
Savane su regioni s tropskim egama i tropskim kiama. Za razliku od tropa,
kini periodi se smenjuju sa suvim razdobljima. Kaktusi koji tu rastu takodje
vole toplotu i zahtevaju toplije zimsko stanite.
Pustinjska klima je u pogledu padavina suprotna tropskoj. Kia je veoma retka.
Ponekad ne pada i po nekoliko godina. Leti je uvek veoma toplo. Zimske
temperature se kolebaju u zavisnosti od geografske irine i nadmorske visine.
U stenovitim i peanim pustinjama raste jo nekoliko vrsta kaktusa.
Stepska klima nastaje tamo gde su inae svake godine este padavine, ali
kratko traju. Zatim dolaze dugi suni meseci. Na temperaturu utiu geografska
irina i nadmorska visina. Brojne vrste kaktusa vole upravo takvu klimu.
Planinska klima slina je stepskoj ali postoje velike razlike izmedju dnevnih
i nonih temperatura, pa temperature esto padaju ispod take smrzavanja. U
visokim planinama raste takodje mnogo vrsta kaktusa.
Klima umerene zone odgovara priblino naim klimatskim uslovima. Ponekad
je i otrija. Na povoljnijim poloajima i visinama, na suvim mestima. na
primer. takodje rastu kaktusi. Neki od njih su i kod nas otporni na hladnou.
Poto nas interesuje u kakvoj klimi rastu kaktusi u prirodi, zanima nas takodje
i na kakvom tlu rastu. U tom pogledu vrene su analize uzoraka donetih pravo
sa nekih nalazita. Odredjivana je koliina humusa, granulacija supstrata i
reakcija zemljita tj. PH vrednost i sl.
MEKSIKO
Najvei broj raznih vrsta kaktusa u itavoj Severnoj Americi nalazi se u
Meksiku, na prostranoj teritoriji izmedju dva Okeana, juni Meksiko ima
klimu sa odlikama tropskim; u srednjem i severnom delu zemlje padne malo
kie. Izuzetak je Primorje Atlanskog okeana. Najvei dco Meksika je planinski
i na znatnoj nadmorskoj visini. Glavni grad drave Meksiko ima nadmorsku
visinu preko 2 600m. Mnogobrojni planinski lanci jo su znatno vii.
To su veoma suni krajevi. Oblaci koji s okeana donose vlagu retko predju
planine koje se pruaju uporedo sa obalom. itava ta teritorija je stepa koja
ponegde prelazi u pustinju. Postoje mesta uglavnom na severu, gde tokom cele
godine ne padne kie vie od 100 mm. Na severu ne samo to ima vie sue.
ve je klima uopte ekstremnija nego u centralnom Meksiku. Noi su hladne.
Zimi ak ni sneg nije redak. Januara 1967. god. temperatura je i u gradu
Meksiku pala na 10 C itava zemlja je bila pod snegom. Mnogo ljudi se
smrzlo, ali su kaktusi vrlo dobro izdrali hladnou i sneg. Tokom dana obino
biva relativno toplo. Sunce je i zimi visoko nad horizontom dnevne
temperature su dosta visoke. Kini period u celom Meksiku dolazi leti. U
centralnim privincijama u jesen usledi jo jedan krai i slabiji period padavina.
U severnim provincijama vlada suva zima.
Najbogatije u kaktusima su centralnoamerike provincije Idalgo, Kcsctcr, San
Luis Potose i Zakatekas. Tu je pre svega postojbina veine rodova
MAMMILLARIA,
CORYPHANTHA,
THELOCACTUS,
ECHINOFOSSULOCACTUS,
ASTROPHYTUM,
ECHINOCACTUS,
ECHINOCEREUS i dr. Ovde u kolekcionarskom pogledu susreemo veoma
dragocene varijetete kao to su ARIOCARPUS, OBREGONIA,
STROMBOCACTUS, LOPHOPHORA i dr. uvena je BARANCA
VENADOS, dolina staraca, gde raste popularni
stari
CEPHALOCEREUS SENILIS. ezdesetih godina prolog veka kroz taj kraj je
proputovao slavni eki putnik istraiva i kolekcionar Benedikt Rezi. On
je iz grada Meksika jahao tri dana dok nije stigao do doline. Prvi je u Evropu
doneo seme retkog kaktusa CEPHALOCEREUS (SENILIS). Pedeset godina
kasnije tu se naao i drugi, isto tako slavan eki kolekcionar A. V. Fri. On je
takodje doneo seme, ali i biljke. Danas tu arobnu dolinu, sa tankim i
profinjenim visokim beliastim kaktusovim stubovima, poseuju mnoge
ekspedicije savremenim autoputem.
CENTRALNA AMERIKA
To je podruje s velikim koliinama padavina i sa veoma vlanim vazduhom.
Ovde se ubrajaju ne samo drave na Panamskoj prevlaci, ve i najsevernije
drave juno Amerike tj. VENECUELA i KOLUMBIJA, kao i ostrva
Karipskog mora, naroito KUBA. Kaktusi rastu samo na nekim mestima. Ima
mnogo epifita. koji ive u krunama umskih stabala, naroito iz roda
EPIPHYLLUM (syn. PHYLLOCACTUS) i RHIPSALIS. Od loptastih
kaktusa tu raste izdvojeno pojedinano mamilarija, ee se nadju
melokaktusi. Samo sa Kube ih je bilo izdvojeno est vrsta. Tu i tamo moemo
naii na razne vrste nenih pilozocereusa. Svi kaktusi iz pomenutih dalekih
krajeva zahtevaju veoma toplo stanite prilikom prezimljavanja. Temperatura
ne srne biti ispod 18 C.
JUNOAMERIKI CENTAR
U onoj meri u kojoj je Meksiko centar postojanja kaktusa u Severnoj Americi,
centar kaktusa na junoj hemisferi je severopazadna ARGENTINA i
jugozapadna BOLIVIJA. Tu je takodje u odredjenoj zoni skoncentrisano
ogromno mnotvo vrsta. To su krajevi proarani oazama klime karakteristine
za predvorje glavnog andskog grebena. U tim predelima kaktusi ine preteni
deo biljaka koje se u dananje vreme gaje u kolekcijama. Teren se izdie od
juga ka severu, ali se klima ne menja mnogo, jer su severnije zone blie
ekvatoru, pa je i intenzitet insolacije vei. I dok u dolinama uz vctako
navodnjavanje uspeva i pamuk, na gorskim strminama i grebenima nalaze se
samo kaktusi i druge isto tako otporne biljke. Padavina ima dosta, ali u obliku
pljuskova koji brzo prodju, a zatim opet nastaje dugotrajno, suvo razdoblje.
Sa golih strmih stena kinica se brzo slije. Kaktusi, dakle, imaju veoma suvu
sredinu. Kini period nailazi u prolenim i letnjim mesecima. Zimi je sve
suvo. Najnie zimske temperature kolebaju se prema nadmorskoj visini
pojedinih stanita. Zanimljivo je da se tu veina vrsta kaktusa nalazi samo na
manjim arealima. Malo je vrsta koje bi se mogle nai na veim povrinama.
Kordoba je argentinska pokrajina gde raste skoro polovina svih vrsta
popularnog roda GYMNOCALYCIUM. Prekrivena je planinskim masivima
GRAN AKO
Bolivijski Kordiljeri naglo prelaze u ogromnu niziju poznatu pod imenom
GRAN AKO. Ona poinje u istonoj Boliviji, prostire se preko zapadne
polovine Paragvaja i severne Argentine i dopire do Brazila. Jo na poetku
naeg veka tu su na svoj tradicionalni nain ivela mnogobrojna
domorodaka plemena Indijanaca skoro netaknutih civilizacijom. Imena
velikih reka koje kroz taj kraj protiu, Rio Pilkomajo i Rio Parana su svakom
poznata iz raznih pustolovnih knjiga i uzbudljivih putopisa. Tome je doprineo
i eki putopisac A. V. Fri koji je medju Indijancima June Amerike proveo
vie godina.
Gran ako lei na nadmorskoj visini od 400 do 500 m. Tokom letnjih meseci
tu pada kia. Poto leto na junoj hemisferi nastupa kad je kod nas zima, u
CENTRALNI BRAZIL
Centralna brazilska regija za cveare amatere doskora nije imala posebni
znaaj. Tek u poslednje vreme obavlja se intenzivno istraivanje, naroito u
provincijama BAIJA i PERNAMBUKO. Kolekcionari su obratili panju na ta
mesta kad je dolo do senzacionalnih otkria izvanredno lepog kaktusa
UEBELMANNIA i PECTINIFERA. Zatim su otkriveni i drugi kaktusi iz te
grupe. Postepeno je bilo preneto i mnogo drugih melokaktusa. Medju njima je,
moda
najlepi
azurnoplavi
MELOCACTUS
AZUREUS,
sivi
MELOCACTUS GRISEUS kao i MELOCACTUS UEBELMANNIANUS sa
bodljama dugim i do 10 cm. U kolekcijama je sve vie diskokaktusa.
U navedenim zonama padaju este i obilne kie. Poto ima dovoljno vlage na
donjim delovima nekih uebelmanija rastu mahovine i liajevi. Vegetacija je
veoma bujna, a kaktusi se odravaju samo na stenovitim mestima, gde postoji
dobra prirodna drenaa. Srednja dnevna temperatura se kree oko 20 C, a
najnie temperatura se ne sputa ispod 10 C Kaktusi poreklom iz te zone
veoma si osetljivi na hladnou. Ve na temperaturi od 10 C na njima se
pojavljuju pege koje, po pravilu, znae poetak odumiranja.
URUGVAJ
U odnosu na ostale zemlje. URUGVAJ je mala zemlja, ali je za gajenje
kaktusa veoma znaajna zato to na tom podruju rastu neki od najpopularnijih
kaktusa. Pre svega, URUGVAJ je postojbina nekoliko vrsta iz roda
NOTOCACTUSA. To su, zapravo livadske biljke. Mada urugvajske livade
nisu istog tipa kao svei zeleni lugovi naih brdovitih ili vlanih nizijskih
livada i panjaka ipak su to livade. Za vreme kia kamenite i suve litice
brzo ozelene i procvetaju obiljem arenih cvetova. Na tim livadama, izmedju
kamenjara i trava rastu NOTOCACTUS OTTONIS, N. CONCINNUS, N.
APRICUS,
N.
TABULARIS,
N.
MAMMULLOSUS
i
N.
Prolee poinje u oktobru, kada nastupa toplije vreme. Medjutim, i tada esto
none temperature padnu ispod nule. Temperature od - 2 C nisu nita
neobino. Ali to ovrslim biljkama ne smeta da jo vie i lepe cvetaju. Zbog
ove osobine kaktusi iz Urugvaja mogu da se gaje i u naim kolekcijama, jer
dobro podnose niske temperature, kao i potpuno suv vazduh i suvo zemljite.
U prolee brzo kreu u vegetaciju, ali im se tada mora obezbediti umerena
vlanost. Posle toga ve ne podnose suu u zoni korenovog sistema. Gube
koren i obnavljaju ga tek u prolee idue godine.
PATAGONIJA
JUNI DEO ARGENTINE je neplodan, suv i u pogledu vegetacije siromaan
kraj. Svojim geografskim poloajem PATAGONIJA odgovara priblino
srednjoevropskoj geografskoj irini, ali je klima mnogo otrija. Zimi dolazi
do zamrzavanja a ako se kaktusi ipak i tada odravaju, to omoguuju suvi
uslovislino kao na visokim planinama. U rejonu farmi negajeni kaktusi su
izmrzli. U patagonskim provincijama ubut i Rio Negro jo rastu i
gimnokalicije koje dovde dopiru iz Kordobe. To su uglavnom biljke srodnici
poznatog i korisnog GYMNOCALYCIUM GIBBOSUM. koji ima mnobrojne
varijetete. Iz CHUBUTA potie GYMNOCALYCIUM CHUBUTENSE, koji
je veoma slian sa G. GILBOSUM, ali ima skoro crnu pokoicu. Jo
PERU
ILE
nego kod ostalih biljaka. Mnoge vrste kaktusa ublaavaju glavni udar
insolacije gusto postavljenim bodljama ili pak pomou bele svilice ili votane
prevlake. Neke manje vrste se skvre i zavuku u zemlju kao, na primer.
ileorebucije
ili
njima
slian
COPIAPOA
HYPOGAEA
ili
GYMNOCACTUS SUBTERRANEUS. Re hypogaea uzeta je iz grkog,
a SUBTERRANEUS iz latinskog: obe te reci u prevodu znae isto:
podzemni. Pravilna smena mirovanja i vegetacije je osnova ivotnog ritma
kaktusa. To je jedan od osnovnih preduslova uspenog gajenja. Vreme
mirovanja moramo bezuslovno uzimati u obzir. U Evropi mirovanje nije
iznudjeno suom, i uticajem sunca, nego niom temperaturom. Vreme
mirovanja kaktusa kod nas slino je mirovanju veine kaktusa u njihovoj
postojbini tokom zime, gde su veoma este niske temperature. Ipak. i tu
postoje razlike: osvetljavanje koje imaju u svojoj postojbini, mi im u naim
uslovima ne moemo pruiti, to, medjutim, nije odluujue zato to je
vegetaciona aktivnost zaustavljena, ili je svedena na minimum.
Vegetacioni period kaktusa je u naim uslovima mnogo dui nego u njihovoj
postojbini. To kaktusi dobro podnose. Oni bi i u svojoj postojbini mogli
vegetirati due kada bi imali vie vlage. Medjutim, u takvim uslovima razvila
bi se konkurentna vegetacija biljaka liara i u toj borbi za egzistenciju
kaktusi bi svakako podlegli.
Biljke koje potiu iz krajeva sa tako ekstremnim klimatskim uslovima kao
to su pustinje severnog ilea ili primorske zone Perua i u Evropi dobro
uspevaju od prolea do jeseni.
U vreme najveh letnjih ega, krajem jula i poetkom avgusta. nastaje manje
izraen period vegetacionog mirovanja. Re je o tzv. letnjoj stagnaciji koju
izazovu visoke temperature i suv vazduh. Letnja stagnacija nije ista kod svih
vrsta kaktusa. Prirodno je to je najizraenija kod vrsta koje potiu s visinskih
poloaja ilea. Ve smo rekli da mirovanje kaktusa u naim uslovima nastaje
usled hladnoe i sue. Svakako moramo voditi rauna o tome koje
temperature kaktusi mogu da podnesu. Pored kaktusa otpornih na niske
temperature tokom cele zime postoje i mnoge druge vrste koje rastu u
krajevima gde se nou sputaju temperature znatno ispod nule ali ipak ne
podnose nae zime. To su kaktusi koji bolje podnose hladnou. Ni kod nas im
hladnoa ne bi nakodila da biljke ne sadre mnogo vode i da nema kiovitih
dana. kada je prilino visoka vlanost vazduha. Ima mnogo kaktusa koji vole
hladnou. Tu. pre svega, spadaju rodovi LOBIVIA. REBUTIA.
TEPHROCACTUS, kao i njima srodni kaktusi iz rodova
LETNJA STANITA
Od prolea do jeseni tj. za vreme trajanja vegetacionog perioda kaktusima
(uvek mislimo na suvozemne kaktuse) potrebno je to vie svetla. Mesto gde
nameravamo da gajimo kaktuse moramo izabrati tako da biljke to due budu
obasjane suncem. Pri tome treba spreiti. makar i privremeno, zasenjivanje
kaktusa nekim drveem, zgradama itd. Idealno mesto za kaktuse je ono koje
i zadnje strane su od stakla, ili od folije. Prednja strana treba da bude uvek
drvena. Zgodno je ako zadnju stranu napravimo tako da se moe otvarati
zatvarati, a jo bolje ako je moemo naprosto skidati. Tako se lako ventilira, do
kaktusa se lako prilazi, moemo ih takodje iz stana uvek nadgledati jer, i to je
vano.
Kaktusi se mogu gajiti i na balkonu, terasi ili na ravnom krovu i to tako da se
napravi vei staklenik koji se postavi neposredno na pod ili na sto, a u sluaju
potrebe ve, prema postojeim prilikama, privrsti se na spoljni zid ili ogradu,
ali tako da biljke imaju to vie sunca i to iru slobodnu povrinu. Svi
vanprozorski staklenici treba da budu to nii. Potrebno je da prednja strana
bude visoka samo 10 do 12 cm, a zadnja neto vie, ali da nagib stakla ili folije
ne bude suvie strm. Ukoliko su vrhovi kaktusa blie krovu utoliko su i
rezultati gajenja bolji.
Crte 7
ema predprozorskog staklenika: levo vegetacioni vrhovi biljaka blizu
stakla, to je pravilno; desno kaktusi daleko od stakla, to je nepravilno, jer
prednja strana stvara senku.
Ako postoji vrt, moe se napraviti topla leja. Topla leja za kaktuse mora biti
plitka da bi biljke bile blizu stakla. U vrtovima gde u blizini ima stabala
drvea ili zgrada koje stvaraju hladovinu, pogodnije je da toplu leju
podignemo iznad povrine zemlje.
ZIMSKA STANITA
Za vreme vegetacionog mirovanja za kaktuse je najbolje ako u prostoriji za
prezimljavanje ne vlada visoka temperatura. Pri trajno visokoj toploti kaktusi
bi rasli i bez zalivanja. Iscrpljivala bi se rezervna voda nakupljena za vreme
rasta, a zatim i rezerve asimilata. S obzirom na to da u naim uslovima u
zimsko doba nema dovoljno osvetljavanja smanjila bi se korist od kaktusa.
Kaktusi bi rasli u visinu, izdanci bi bili bledi a bodlje gornjeg lanka ne bi
izrasle. Takve kaktuse moemo esto videti u toplim stanovima ili u radnim
prostorijama gde se tokom zime izduuju i deformiu. Kad su u pravilno
temperiranoj prostoriji mogu biti i nekoliko meseci bez svetlosti.
Crte 8
Predprozorski staklenik sa zagrevanjem: T izvor zagrevanja, TE termostat,
P metalna pregrada za razvodjenje toplote, I izolacija zidova i dna
staklenika, S1 i S2 krovna stakla.
U vreme jaih mrazeva i staklenike pokrivamo asurama i daskama tako da
su i tu kaktusi za neko vreme u mraka Staklenik se mora i zagrevati to
amateru priinjava tekoe. Zato mnogi proizvodjai kaktusa krajem novembra
ili poetkom decembra premetaju kolekcije iz staklenika u stan, a krajem
februara ih u zavisnosti od vremena, opet vraaju u staklenik. Pri tome se
staklenik, koji je cele zime bio hladan, mora zagrejati pre unoenja biljaka. U
protivnom, on deluje kao hladnjak - pa moe doi do teih oteenja. Tamo
gde postoji vea kolekcija neophodan je staklenik - u kome kaktusi provode
celu zimu. U takvim prostorijama jedna od osnovnih tekoa je zagrejavanje.
Svakako, idealno je, kad smo u mogunosti, da staklenik poveemo sa
centralnim grejanjem u zgradi. U takvom sluaju ne mora se loiti pe za
zagrevanje staklenika. Ali, to se ne odnosi na sve sluajeve. Ukoliko nema
PRIPREMA SUPSTRATA
Crte 9
Obezbedjenje staklenika da ne padne: Z jaka ica privrena za ram okna
(1) i za bok staklenika (2).
Da bismo spreili nepotreban gubitak toplote, izolujemo staklenik tako da
postavimo dvostruke prozore. Ako su nam pri ruci plastine folije, razapnemo
ili pregorelog lia etinara, 1,5 deo peska, 1,5 deo isitnjene cigle, 2 dela
pregorelog stajnjaka i 1 deo komposta od biljnog korenja. Ovu osnovnu
meavinu moemo izmeniti dodavanjem ili oduzimanjem nekih elemenata,
ve prema tome za koje kaktuse je predvidjena. Tako za ECHINOPSIS.
APOROCACTUS, EPIPHYLLUM hybr. (syn. PHYLLOCACTUS)
dodajemo manje isitnjene cigle i peska, a poveavamo koliinu pregorelog
stajnjaka. Za cereuse dodajemo kompost, za mamilarije (u glavnom bele).
odvadimo treset, a dodamo kompost od biljnog korenja i isitnjenu ciglu. Za
izvesne vrste, koje imaju osetljiv koren, meavinu sastavljamo tako da sadri
elemenata humusa 10 do 20% ostalo treba da bude pesak i trulo korenje
biljaka.
Ranije se u meavinu dodavao kalcijum (Ca) u obliku starog maltera ili
mlevene krede. Pokazalo se, medjutim, da veina kaktusa ne podnosi
kalcijum u takvom obliku. Biljke venu i gube koren. Najizrazitije se to
pokazalo kod roda FEROCACTUS i ECHINOFOSSULOCACTUS. Za njih
danas upotrebljavamo peskovitu meavinu gde preovladava kiseli humus i
u kojoj se ovi rodovi kaktusa izvrsno razvijaju. Ako bismo, pak, primenili
takvu meavinu za astrofite posledice bi bile nepovoljne. Posebno stariji
primerci, kao to je ASTROPHYTUM ORNATUM, u kiselom humusu brzo
gube koren i uginu. Osnovnu meavinu za astrofite ini kompost trulog
korenja i do 70% peska i granuliranog materijala. Da bismo postigli
zadovoljavajui rast biljke, u vodu za zalivanje dodajemo vetako djubrivo u
istom obliku (HERBAPON i sl). Za astrofite zemljina reakcije treba da je
neutralna do blago alkalna. Kalcijum sadran u nanosnicama veinom je
dovoljan, inae ga moramo dodavati u oblku kalcita, plavljene krede ili gipsa
ali u malim koliinama. Dovoljan je jedan gram na jedan litar supstrata. Za
THELOCACTUS I CORYPHANTHA meamo zamljita isto kao za astrofite
i to polovinu od osnovne smee.
POSUDE ZA SADJENJE
Ukoliko ne rasadjujemo kaktuse neposredno u zemlju, u toplu leju, u mali
staklenik pred prozorima ili u gredicu, sadimo ih u sanduie, lonce i glinene
saksije. U poslednje vreme i u ovom pogledu nastale su promene. To se pre
svega odnosi na lonce.
PRESADJIVANJE
Kaktuse presadjujemo obino u prolee. Manje biljke samo u sanduie, vee
pojedinano u saksije (lonce) ili u iroke, niske, okrugle inije (zdele). Ako
Crte 10
Sadjenje kaktusa: levo pravilan poloaj korena, desno nepravilan poloaj
(koren je savijen nagore), S levo je crep dobro poloen, s izboinom nagore,
desno je nepravilan poloaj, D drenaa
Crte 11
Sanduii i inije moraju imati otvore za oticanje vode u sva etiri ugla
posude. Ako je otvor za oticanje vode samo u sredini, prilikom naginjanja
posude ostaje na dnu dosta vode. Biljke u gornjem delu posude tada trpe usled
nedostatka vlage, dok je u donjem delu koren ugroen prekomernom vlagom.
Vodu moemo udaljiti i drenaom: na svaki otvor za oticanje vode poloimo
krhotine stare saksije. Poloimo ih uzdignutom stranom nagore, kako bi voda
pod njim mogla slobodno proticati. Pored toga na dno svakog lonca, inije ili
sanduia stavimo oko 1 cm debeli sloj krupnijeg peska, krhotine cigle i sl.
Za kaktuse biramo radije manje nego vee lonce. Za okruglaste biljke prenik
lonca treba da je neto vei od prenika kaktusa. Za stubaste biljke se veliina
posude bira prema veliini korenovog sistema. Uzimamo takav lonac u kome
se korenov sistem moe udobno smestiti. Ako sadimo u sandui, moramo
postupiti na drugi nain. Sandui napunimo do vrha meavinom zemlje.
Suviak odstranimo pomou neke letvice, kojom izravnamo povrinu. Pre
sadjenja svakog kaktusa moramo rukom ili kaikom odvaditi zemlju da bi se
dobio prostor za koren koji nanie nametamo i rasporedimo tako da nijedan
koreni ne bude okrenut na gore; biljku drimo levom rukom u pravilnom
poloaju, a desnom nagremo supstrat. Slino postupamo sa sadjenjem na
otvorenom prostoru, u stakleniku ili leji.
POETAK VEGETACIJE
ZALIVANJE I DJUBRENJE
Crte 12
Zalivanje: 1 na lulu, 2 pomou rue, s tim to voda pada na biljku u to
sitnijim kapljicama, 3 natapanjem.
Biljke treba zahvati prema potrebi, a ne na osnovu neke eme. Zalivamo kad
je zemlja skoro suva. Nije dobro ostaviti supstrat da se potpuno osui, ali ne
smemo nikad zahvati mokru zemlju. Kad je vreme toplo i suvo, zalivamo
ee a za hladnog i kiovitog vremena najbolje je ne zalivati.
Oroavanjc ne moe zameniti zalivanje, nego slui samo za odravanje
relativne vlanosti vazduha pri visokim temperaturama u zatvorenom
prostoru.
Djubrenje se ne preporuuje. U zdravoj i provetravanoj zemlji biljke dobro
rastu, a imaju i dovoljne koline hranljivih sastojaka. Ako se kaktusi ne
razvijaju uzrok tome ne moe biti nedostatak hranljivih sastojaka, pa je bolje
biljku presaditi nego vriti oglede s prihranjivanjem. Jedino kada znamo da je
supstrat siromaan (kakav se preporuuje za astrofite), zalivamo biljku
Coryphantha brevicornis
PROVETRAVANJE I ZASENJIVANJE
Provetravanje (aeracija) i zasenjivanje u osnovi imaju isti cilj. Primenom ovih
postupaka moemo regulisati temperaturu u prostoriji gde se kaktusi gaje. to
vie provetravamo tim je manja potreba za zasenjivanjem. U prolee, i za
vreme formiranja korenovog sistema bolje je manje provetravati, a vie
zasenjivati. U zatvorenom prostoru je, naime, via temperatura nego napolju,
a istovremeno se zadrava vlaan vazduh. Otprilike posle 14 dana
zasenjivanjc se primenjuje sve manje, dok provetravanje treba da je sve ee.
Mamilarije, astrofite, telokaktuse i ehinocereuse tokom leta uopte ne
zasenjujemo. Naprotiv, ehinopse, notokaktuse i gimnokalicije zasenjujemo
vie. Vetako regulisanje vlage, svetlosti, toplote i vazduha zavisi, pre svega
od klimatskih uslova koji su i kod nas veoma razliiti. Tako, na primer,
rebucija podnosi i leti najjae sunce pod otvorenim nebom ako je gajimo
na poloajima oko 600 m nadmorske visine. Zasenjivanje se obavlja tako to
okna staklenika poprskamo krenim mlekom ili plavljenom kredom
pomeanom s vodom, ili se prekrivaju asurama iji je efekat bolji nego kada
se okna staklenika premazuju. Asure postavljamo po potrebi kada je
osunavanje najjae. Biljke, uglavnom, treba da su potpuno osvetljene. Ako
nemamo mogunosti da celog dana kontroliemo uslove u stakleniku, onda je
bolje da staklenike potpuno prekrijemo i tako kaktuse zasenimo. Kad treba da
zasenimo samo pojedine biljke, onda ih pokrivamo svilenim papirom. To je
neophodno za kaktuse koji su jo nerazvijeni i koji tek razvijaju korenov
sistem.
VLANOST VAZDUHA
Jedan od odluujuih preduslova za zdravu vegetaciju kaktusa jeste visoka
relativna vlanost vazduha. U toploj leji ili stakleniku, gde je vlanost vazduha
obino visoka kaktusi se najee dobro razvijaju i imaju zdrav izgled. Ali
u staklenicima ponekad vazduh moe da bude i veoma suv. Na smanjenu
vlanost vazduha kaktusi reaguju veoma brzo prestankom rasta. Neke vrste
ponu ponovnu vegetaciju tek posle dueg vremena. Stoga bi u svakom
stakleniku morao postojati higrometar koji nas stalno obavetava o relativnoj
vlanosti vazduha. Vlani vazduh odravamo na taj nain to u staklenik
postavimo sud s vodom koji ima veu povrinu isparavanja a, ako zatreba,
primenjujemo oroavanje ili navlaivanje. U modernim staklenicima postoje
automati koji pri sniavanju vlanosti ispod odredjene granice automatski
ukljuuju rasprivae. Pri tome pazimo da ne dodje do preteranog namakanja
supstrata i tela kaktusa. Kaktusima, u doba vegetacije odgovara vlaan vazduh,
ali ne podnose dugotrajnu i visoku vlanost. U vreme vegetacionog mirovanja
preterana vlanost nije poeljna ak je i opasna.
toku tog prirodnog zastoja rasta mnogo zahvali, dolo bi do truljenja korena.
Rebucije, koje su na oegotine i toplotu najosetljivijc, veinom odumiru u
toku leta, a nikad zimi ili u prolee kao to bismo pretpostavljali. Ako se
vreme pogora i okia zavrava se i period letnjeg zastoja (stagnacije)
kaktusa. Tada kaktuse obilno zalijemo i oni se uskoro nadju u najbujnijoj
vegetaciji. Kad je leto hladno i kiovito, zastoj rasta nije izrazit pa na
osnovu toga mora se podesiti nega biljaka.
Kada su kaktusi iscrpljeni dugom zimom, a proletnji rast kratko trajao,
moemo letnji zastoj ograniiti. To postiemo na taj nain to prekinemo
provetravanje, a da se biljke ne oprlje, zasenjujemo ih malo vie i nekoliko
puta dnevno oroavamo. U zatvorenom prostoru vazduh je vlaan, stome
ostaju otvorene i kaktusi i dalje rastu. To preznojavanje kako to
nazivamo treba smatrati samo kao privremenu pojavu, izazvanu
odredjenim okolnostima. U svakom sluaju to ne bi mogao biti osnovni
metod gajenja. U takvim uslovima, naroito ako je zima bila topla, dolazi do
brzog rasta koji teti konzistenciji tkiva biljke, njenoj otpornosti protiv bolesti
i okolnih promena. Tako gajeni kaktusi imaju veoma lep sjaj, dobar izgled
kao da su naduvani. Bodlje i dlake se loije i sporije razvijaju, slabije nego
obino. Svaki cvear morao bi nastojati da odgaji biljke koje bi svojim
izgledom to vie nalikovale kaktusima koji rastu u prirodnim stanitima.
PRESTANAK VEGETACIJE
Nae leto ima mnogo due dane nego to su oni na koje su kaktusi navikli u
prirodi. Neke vrste se zbog drukijeg ritma svetlosti i tame teko
vee rezerve vode u vreme sue. Ovde spada Aporocactus koji ima visee
grane i Selenicereus. Hylocereus i Deamia koji se vazdunim korenjem hvataju
za pogodan oslonac, pa se rastui penju uvis. Te biljke nisu epifiti u pravom
smislu te rei. ali su za njihov porast neophodni slini usIovi. Od pravih epifita
ovamo spada Epiphvllum i neki njemu slini rodovi. Sve ove biljke trae
zemlju s veom propusnom moi, ali i bogatu zemlju u kojoj su glavni
sastojci treset i govedji stajnjak. Tokom leta, u vreme bujnog rasta, dodajemo
rastvoreno kompleksno mineralno djubrivo i to 1 gram na 1 litar vode.
Izdanci selenicercusa mogu u jednoj sezoni narasti i 2 m. Mesto gde su
smeteni kaktusi treba zaseniti, ali ne mnogo. Ako ih gajimo u stakleniku,
provetravamo ih tokom noi. Zatim nas iznenadi u prolee i aporokaktus sa
mnogo cvetova, koji pokriju elu biljku. Kod sclcnicereusa, uglavnom vrste
Selenicereus grandiflorus kraljica noi, moemo oekivati i uvene, kao
iz bajke lepe, ogromne cvetove. Selenicereusi cvetaju usred leta, u toplim
noima. Rascvetaju se odmah posle zalaska sunca. Otprilike sat kasnije
isputaju jak, prijatan miris. Izjutra, posle izlaska sunca, brzo uvenu. Slian
nain razvoja imaju epifiti iz grupe fylokaktusa Moramo voditi rauna o tome
da li je u pitanju originalna vrsta, ili krianac Botanike vrste Epiphullum
veoma su retke i mogu se gajiti samo u stakleniku. Dostiu znatnu veliinu, ali
retko cvetaju. Na primer, Epiphyllum grandilobum je puzavica koja u svojoj
postojbini Panami i Kostariki dostie visinu od preko sotinu metara, a pojedine
grane su iroke do 25 cm. U botanikoj bati u Berkliju bio je zasadjen kalem
ove biljke u orhidejinom stakleniku i za deset godina narastao je toliko da je
probio zid visok nekoliko stotina stopa (1 stopa 30,48 cm Prim. prev).
Jo u prolom veku su se Epiphyllum i veoma srodna Nopahochia ukrtale
kako uzajamno, tako uglavnom sa Heliocereus speciasus, kao i sa Selenicereus
grandiflorus. Kasnije su se takodje ukrtale sa Heliocervus coccineus i
Aporocactus flagelliformis. Tako je nastao veliki broj hibrida. U prolom
stoleu, naime, glavni cilj praktiara bio je da se dobiju to vei cvetovi lepih
boja. U poslednje vreme pak, trai se nizak rast, vei broj cvetova koji to due
traju. Tako, na pnmer, krupnocvetni francuski hibridi imali su ogromne
cvetove, ali su u roku od 24 sata venuli. Danas pojedini cvetovi izdre kod
nekih vicevetnih hribrida 3 do 4 dana.
Gajenje hibridnih epifita nije teko. Mogu se gajiti ispred ili ispod prozora ili
napolju, na otvorenom, jaku egu veinom ne podnose, pa ih moramo smestiti
tako da su u hladu oko 10 do 15 asova. Leti ih redovno zahvamo po
mogunosti mekom vodom. Moemo ih i prihranjivati razredjenim dobro
raskvaenim govedjim stajnjakom. Poslednje prihranjivanje treba obaviti sa
HIDROPONI
Jo pre stotinu godina bilo je dokazano da biljke ne ive neposredno i samo od
hrane iz zemlje. Ve tada je bilo poznato da glavne hranljive sastojke one
mogu primati jedino u obliku prostih mineralnih soli, koje moraju biti
rastvorene u vodi. Pored ugljenika koji biljke pa prema tome i kaktusi crpu iz
vazduha oni se hrane i razredjenim mineralnim solima, rastvorenim u vodi.
Prvi podatak o tome da se i kaktusi mogu uzgajati hidroponski objavljen je
1921. g. U to doba se za oiljavanje podloga i rcI.nica upotrebljavao
razdrobljeni drveni ugalj. Nemaki strunjak za kaktuse R. Zur (Rudolf Suhr)
zapazio je da kad oiljene kaktuse sa drvenog uglja (kao suprstrata) presadi u
zemljite, osetljivije vrste odmah ostanu bez korena. Tada je doao na misao
da bi se to moglo spreiti ako biljke ostavi u isitnjenom suvom supstratu a
da ih prihranjuje vetaki. Za pripremu hranljivog rastvora uzeo je recept iz
starog leksikona. Ogled je uspeo. Posle pet godina ponovo je pisao i
objanjavao kako su mu kaktusi, prihranjivani iskljuivo vetaki, rasli i
cvetali.
Otprilike deset godina kasnije nailazimo na izvetaj o slinim ogledima. Ovog
puta bila je re o istoj hidroponiji, gde je koren oglednih biljaka bio uronjen
neposredno u hranljivi rastvor. Ove oglede izvodila je u Zagrebu Zora Klas.
Ogledi, dosta brojni veoma su briljivo obavljeni. Pokazalo se da kaktusi u
hranljivom rastvoru mnogo bolje rastu nego kontrolne biljke zasadjene na
normalnom supstratu; to je isto vailo i za oiljavanje. U SSR su takodje u to
vreme obavljeni odgovarajui ogledi. Glavno je bilo oiljavanje kaktusa, jer
obinim nainom gajenja nije bilo mogue naterati kaktus da stvara koren.
Medjutim, hidroponi se ipak nisu proirili, najvie zbog toga to je teko bilo
napraviti hranljivi rastvor. Gajiti vei broj biljaka u staklenim bazenima bilo
je teko. Menjanje hranljivog rastvora bilo je sporo, nije bilo pogodnog
naina za uvrivanje kaktusa itd. Tek posle drugog svetskog rata u nekim
naprednijim zavodima za cvearstvo prelo se na sterilne supstate. Bila je
razradjena i u praksi proverena tzv. ljunana i tresetna kultura. Tako se i u
gajenju kaktusa prelo na nove, savremene metode gajenja. Tome su
doprinele i neke druge okolnosti: sve je tee pronai odgovarajuu zemlju za
presadjivanje kolekcija kaktusa.
dovoljna je tegla zapremine 200 ml, a za vee biljke uzimamo vee tegle i sl.
Najvanije je uvrivanje kaktusa, i to tako da hranljivi rastvor ne kvasi telo
biljke, ve da se u njemu nalazi samo koren. Ranije su korieni zapuai
(epovi) od plute ali danas imamo na raspolaganju mnogo bolje materijale.
To je penasti polistirol. Iz ploe oko 2 cm debele izreemo noem epove
potrebnog prenika. U sredini izdubimo odgovarajui otvor za provlaenje
korena. Nastojimo da bude to manji, zato to koren pre utapanja u rastvor
skraujemo. Na kraju odvojimo deo materijala, tako da nastane malo
udubljenje loa koja odgovara donjem delu kaktusa. Donji deo treba da je
naslonjen sigurno na polistirolovoj podlozi prstenu.
posudu naspemo istu vodu. u koju smo dodali malo preparata protiv plesni
i to tako da se u nju uranja samo donji deo korena. Kada su kaktusi jo bez
korena, nivo vode mora da dodiruje korenov vrat. Zatim svakog dana
proveravamo da li se stvara novo korenje. U neprovidnim posudama to radimo
izvlaenjem biljke, dok je u staklenim sudovima osmatranje lake.
Crte 13
Hidroponija vodena kultura: S tegla od gorice (senfa), P zapua (ep)
od polistirena, N hranljivi rastvor, V cilindar omota koji ne proputa
svetlost.
Tek kad su novi korenovi dugi oko 1 cm, i ako ih ima vie, vodu zamenimo
hranljivim rastvorom u polovinoj koncentraciji. Ako dajemo normalno 1
gram hranljivih soli na 1 litar vode, upotrebljavamo najpre rastvor u kome je u
litru samo 0,5 grama hranljivih soli. Tek posle etrnaest dana odlijemo
iskorieni rastvor i damo kaktusima hranljivi rastvor u punoj, optimalnoj
koncetraciji. Dalja nega je uglavnom, jednostavna. Posle svakih navrenih 14
dana izlijemo stari rastvor i zamenimo novim. Ako se pojave plesni, isperemo
ili oistimo posudu, pa je tek tada napunimo sveim rastvorom hranljivih soli.
Kada se kod biljaka koje nisu imale korenje stvori nov korenov sistem,
Kultura na pesku
Gajenje kaktusa na vrstim supstratima sve vie primenjuju mnogobrojni
praktiari. Od gajenja u zemlji razlikuje se po tome to se biljka ipak sadi u
vrst supstrat, slino kao u zemlju, ali taj supstrat ne sadri nikakve hranljive
soli i slui biljci samo kao oslonac. Takvih supstrata ima mnogo. U tu svrhu
moemo iskoristiti svaki materijal koji je dovoljno vrst Ne srne biti rastvorljiv
u vodi i mora biti otporan na slabe kiseline i baze. Glavno je da takvi supstrati
ne menjaju hemijski spoj i pH hranljivih rastvora. Zato su neki od takvih
materijala primenjivi tek posle odredjene, prethodne obrade. Najee se
primenjuju sledei supstrati.
Pesak. Postoji mnogo vrsta peska. Za nae potrebe pogodan je jedino kvarcni
pesak. Tzv. staklarski pesak je skoro isti kremen. U njemu praktino nema
nikakvih primesa. Prenik zrna peska treba da je do 4 m/m. Svaki pesak se pre
upotrebe mora dobro isprati. To se obavlja najlake ako pesak naspemo u sito
(za brano), pa ga propiramo jakim mlazom vode sve dok ne potee bistra
voda. Sloj peska u situ ne srne biti debeo, jer se tee propira. Rcni pesak se
takodje mora prati, jer uvek sadri odredjenu koliinnu mulja. Naroito
briljivo se mora ispirati iskopani pesak. jer se slepljuje ako je slabo ispran.
Isprani pesak ostavljamo da se dobro prosui i uskladitimo ga na suvom
mestu.
Zrnasti granit, isto kao i ostale razdrobljene stene moe se upotrebiti pod
uslovom da je zrnast kao i pesak. S obzirom na to da je ta smea uvek
sastavljena od krupnijih zrnaca, meamo je otprilike s polovinom istog finog
peska.
Plovuac u prahu (pemza). U Zapadnoj Nemakoj je to najpoznatiji supstrat
Prednost mu je to je homogen; veoma je porozan. Prah plovuca je jeftin, jer
se dobija kao otpad prilikom industrijske obrade. Ipak. ovaj supstrat nije tako
idealan kao to izgleda. Poto je porozan, veoma upija rastvor, a na povrini se
pojavljuju plesni. Smatra se da vezuje gvodje i fosfor ime oteava rast
kaktusa.
Sitna cigla (antuka) je otpadni materijal u proizvodnji cigle, usitnjen posebnim
drobilicama. Ko ima dovoljno strpljenja, moe i sam proizvoditi ovaj supstrat
od starih cigala ili crepa. Dovoljno je imati eki i sito sa okcima oko 6 mm.
Antuka se upotrebljava kao izvrstan materijal za tenis-igralita. U poslednje
vreme se uspeno koristi kao zamena za pesak prilikom izrade betonskih
Knopov rastvor
H2O
Kronov rastvor
1.000,00 g
H2O
Ca(NO3)2
1,00 g
KNO3
0,50 g
Mg(SO4)2
0,25 g
CaSO4
0,50 g
KH2PO4
0,25 g
MgSO4
0,50 g
KNO3
0,25 g
Ca3(PO4)2
0.25 g
FeSO4
0,05 g
Fe3(PO4)2
0,25 g
Hranljivi rastvor
H2O
1.000,00 g
18 litara
LiCl
0,3 g
SnCl2
0,3 g
KJ
0,.5 g
Co(NO3)2
1,0 g
TiO2
1,0 g
Al2(SO4),
1,0 g
NiSO4
1,0 g
KBr
0,3 g
CuSO4
1,0 g
ZnSO4
1,0 g
MnCl2
7,0 g
H3BO3
11,0 g
hernija, koja nam prua hranljive soli u takvom obliku da ih biljni koren moe
primiti. Dodaje se samo vitamin B1, koji ubrzava stvaranje korena. Dodajemo
ga hranljivom rastvoru uglavnom na prolec u koliini od 1 miligram na 1
litar. Jedna tableta thiamina forte sadri 50 miligrama loga vitamina:
dovoljna je dakle, za 50 litara hranljivog rastvora. Ako nam je potrebna manja
koliina rastvora rastvaramo tablete s manjim sadrajem tog vitamina.
U hranljivim rastvorima nadju se i materije rastenja. U nekim takvim
rastvorima nalazi se i ekstrakt zemljita i drugi dodaci. Primena hormona
rasta jo je u oglednom stadiju: sigurno je da kaktusi rastu sasvim dobro i bez
takvih materija. Dugogodinjim razmatranjem hiljada kaktusa nismo opazili
nikakve negativne znake zbog nedostatka auksina i drugih stimulatora rasta.
Dosad nismo pominjali neka druga djubriva kao to su: citramfoska, arborit,
cererit i dr. Ta djubriva su pogodna samo za kulture na otvorenom prostoru;
naime, brzo se rastvara samo deo hranljivih soli, dok se ostalo rastvara
postepeno u zemljitu. Za hidropniju, pak. traimo samo takve smee
hranljivih soli koje se u vodi odmah rastvaraju, pa ih biljke mogu primati.
Voda
Ostaje jo jedan vaan inilac - a to je voda. Najpogodnija je kinica ili barem
da je voda meka. Veina praktiara je, ipak. upuena iskljuivo na vodu iz
vodovoda, koja je tvrda. Na tvrdou izvorske vode utie prvenstveno kiseli
kalcijum karbonat Kada se upotrebljava pitka povrinska voda, ona se
popravlja dodavanjem gaenog krea. Tako nastaje slab. ali za biljke ipak
znaajan rastvor kalcijumhidroksida. estim zalivanjem te materije stignu do
supstrata. Biljke ih delimino iskoriste, a ostaci se taloe. Isparava samo
voda, dok mineralne soli koje izazivaju tvrdou ostaju u supstratu. Postepeno
se poveava alkalitet; moe se dogoditi i da biljke sasvim zastanu u rastu.
Zato vodi za zalivanje obraamo toliku panju. Tvrdoa vode se izraava u
tzv. nemakim stepenima dH. 1 dH ima voda u kojoj se nalazi 10 miligrama
CaO u 1 litru. tj. 1 gram u 100 litara vode. Samo odredjivanje tvrdoe ne daje
nam sigurnost da se stepen tvrdoe nee promeniti. U velikim gradovima
pojedini delovi grada mogu biti snabdeveni vodom iz raznih izvora pa tako
nastaju esto i velike razlike. Ako stepen tvrdoe ne prekorai oko 6 dH
ukoliko koristimo herbapon, nije jo kritino stanje. Herbapon, kao to smo
ve pomenuli, ne sadri nijedno jedinjenje kalcijuma; kaktusima ipak treba
neto kalcijuma, ali ga mogu crpsti iz vode. Za zalivanje bez hranljivih soli
moramo vodu briljivo dekalcifikovati, to se postie oksidacijom, pomou
razredjene sumporne kiseline. Razredjena kiselina nije tako opasna kao
koncentrovana. a potrebne koliine se lake odmeravaju. Ako u vodu iz
vodovoda dodamo kiseline, dolazi do hemijske reakcije usled ega se
jedinjenja kalcijuma menjaju u kalcijum-sulfat. To je sadra koja se samo
neznatno rastvara u vodi. Ostatak se taloi na dno posude kao beli praak. Ako
1 cm3 koncentrovane sumporne kiseline dodamo na 100 litara vode, tada e se
njena tvrdoa sniziti za 1 dH. Moda je jo bolja i pogodnija oksidacija
pomou oksalne kiseline; 45 grama kristala te kiseline rastvori se u 1 litru vode
pa 5 cm3 takvog rastvora dodatog u 10 litara vode sniava njenu tvrdou za 1
dH. Kalcijum-oksalat, koji se tada stvara, pada na dno suda tako da tvrdou
vode. tj. prisustvo kalcijuma moemo prema potrebi regulisati. Voda za
zalivanje treba da ima najvie 4 stepena tvrdoe, a pH 5 do 6, nikada vie.
Reakciju kontroliemo najlake pomou indikatorskog papiria koji moemo
kupiti u radnji gde se prodaje laboratorijska oprema. Komadi tog papira
zamoimo u vodu, malo saekamo i zatim uporedimo boju s kontrolnom
tabelom (skalom) boja. Ta metoda nije sasvim pouzdana, ali je jednostavna.
Vea odstupanja od normale signalizuju upadljivu promenu boje. Ako, pak, ne
znamo tvrdou vode koja nam je pri ruci, toj vodi kapanjem dodamo razredjeni
rastvor kiseline, promeamo i reakciju izmerimo papiriem. Pri tome pamtimo
koliko smo kapljica nakapali da bismo doli do prave reakcije i tano znali
koliko kapljica emo sledeeg puta dodati istoj koliini vode. Vodu ostavljamo
uvek da odstoji 24 sata kako bi se kreni talog mogao staloiti na dno
posude. Posle navedenog vremena mogue je tano odrediti pH. Posude
moraju imati hemijski inertnu spoljnu prevlaku, jer je ve slaba koncentracija
kiseline dovoljna da pri eoj upotrebi razori pocinkovanu ili metalnu
povrinu.
Dekalcifikacija vode je veoma vana, jer nam tedi mnogo inae neizostavnog
posla oko estog presadjivanja.
Sada prelazimo na razne smetnje rasta biljaka koje najee nastaju pri
prejakom alkalitetu supstrata.
Naini vlaenja
Prilikom gajenja na granuliranoj podlozi kaktuse zalivamo hranljivim
vremenu. Posle tog prvog zalivanja supstrat ne srne biti mokar, ve samo
ovlaen. Korenov sistem u to vreme jo ne radi potpuno s tim to moramo
raunati i na ponovno pogoranje vremena. Tek kad su se stekli svi prcduslovi
za punu vegetaciju, otpoinjemo redovno zalivanje biljaka a moemo ih i
ovlaivati. Za povrinu od 1 m2 treba nam oko 15 litara tenosti. Vodu
ostavljamo da prethodno odstoji jedan sat zatim viak crpemo pomou
gumenog creva ili natega. Posle takvog redovnog natapanja biljku ne moramo
zahvati 14 dana. Supstrat veoma dugo zadrava vlagu. Kada se prosui,
moemo natapanje ponovili. Zalivamo stalno istom vodom, dakle bez
hranljivih soli. Uz prvo redovno zalivanje moemo dodati vitamin B1 a u
sluaju potrebe i hormone rasta mada to nije obavezno. Kaktus se spontano
veoma dobro ukorenjuje pa ga ne moramo posebno stimulisati.
Kada su kaktusi dobro upili vodu. i kad vidimo da su u punoj vegetaciji,
zalijemo ih hranljivim rastvorom. To obino biva poetkom maja. Hranljivi
rastvor pripremamo tako da npr., rastvorimo 1 gram herbapona na svaki litar
vode. Najbolje da to opet inimo natapanjem. Prema svim pravilima, najpre
treba dati samo polovinu koncetracije hranljivih soli ali nam iskustvo
pokazuje da im navedeni redosled ne smeta. Koren je u vrstom supstratu
mnogo vri nego u istoj hidroponiji.
U leto, kad je vreme toplo, moemo ostaviti hranljivi rastvor ili samo vodu da
u sudu stoje dva ili tri dana. Posle toga ponekad i nema ta da se crpi. ali se
zato na kaktusima vidi kako su posle takve kupke ivnuli. S obzirom na to
da. posle isparavanja vode u supstratu ostane jo izvesna koliina neiscrpljenih
soli, zalivanje hranljivim rastvorom smenjujemo zalivanjem istom vodom.
Neutroene hranljive soli se rastvore a koren i tako ima dovoljno rezerve.
Ako bismo stalno zahvali hranljivim rastvorom, koncentracija soli mogla bi
porasti i otetiti koren. Smenjivanjem zalivanja nastojimo da to spreimo.
Ukoliko obavljamo namakanje odozdo, ne moramo ni izdaleka zalivati toliko
kao kad zalivamo odozgo. Uestanost zalivanja zavisi, uostalom, od toga
kakvo je vreme, od sredine u kojoj se biljka nalazi, kao i od poloaja zbirke
kaktusa. Namakanje se obavlja po lepom vremenu. Supstrat se isuuje bre u
vedrim danima nego kad je oblano znai u julu bre nego u prolee ili u
jesen. Kolekcija kaktusa koja se nalazi na uarenoj junoj strani velikog grada
ili na nekoj osunanoj terasi trai vie vlage nego da je na vlanom vazduhu.
na obali planinskog ili vetakog jezera. Na poloajima gde se supstrat
ubrzano isuuje, zalivamo ee, ali pri tom smenjujemo hranljivi rastvor sa
dva ili tri zalivanja istom vodom. Hranljivi rastvor dajemo od maja do
avgusta, i to otprilike oko pet puta tokom itave sezone. Krajem avgusta
RAZMNOAVANJE KAKTUSA
Svaki ljubitelj kaktusa nastoji da povea kolekciju. Kad neko poinje taj rad i
kad ispoetka zasniva kolekciju, raduje se svakom novom kaktusu, bez obzira
na to da li je re o botanikoj ili kolekcionarskoj retkosti. Neki cveari
sakupljaju samo kaktuse odredjenog roda. drugi se interesuju samo za
kristate, trei samo za male kaktuse i sl. Najjednostavnije je vegetativno
razmnoavanje. Vano je da ne razmnoavamo bolesne biljke. Sa
Wiggnisia arechavaletai
Wiggnisiakavarikii
(FRI) BACKBG.
Eriocactus leninghausii
(NIC.) BACKBG.
IZDANCI I REZNICE
Izdanci su delovi biljke izrasli iz neke areole ili aksile starijeg kaktusa.
Ponekad je dovoljan dodir, pa da se izdanak odvoji od matine biljke. To
najbolje moemo posmatrati kod jedne od najpoznatijih vrsta Echinopsis
eyriesii. Na areolama izrastaju dosta upadljive, bodljaste loptice. Lako ih
otkinemo i vidimo da su bile prirasle samo tankom cevicon provodnih
snopia. Posle odvajanja ostala je samo neznatna ranica, pored koje esto
zapaamo ve dobro razvijene korenie. Posle sadjenja i oiljavanja izdanak
raste normalno, kao samostalna biljka.
Ovakav nain razmnoavanja nazivamo vegetativnim, za razliku od
generativnog razmnoavanja, kada nova biljka nie iz semena. Pri
vegetativnom razmnoavanju sve biljke iznikle iz jedne matine biljke po
osobinama su sline. Kod stranooplodnih kaktusa uzajamnim opraivanjem
izdanaka sa iste matine biljke ne dobija se seme. Postoje vrste koje stvaraju
tako mnogo izdanaka da ih je suvino gajiti iz semena. Osim ve pomenute
Echinopsis eyriesii i vrsta koje su s njom srodne mogue je, kao primer
navesti sledee kaktuse: Mammillaria fragilis, M. prolifera. M. multiceps,
Chamaecereus silvestrii i druge. Ostale vrste stvaraju izdanke u ogranienoj
koliini a neke ih uopte ne stvaraju. Neke vrste, ako se neguju na
zemljitu bogatom hranljivim materijama, stvaraju vie izdanaka nego biljke
negovane na posnom supstratu. Neke vrste daju izdanke samo u sluajevima
ako im nekim mehanikim nainom nanesemo ranu.
Posebna pojava su podzemni izdanci. Tako se govori o krtolicama kod
Notocactus ottonis. Javljaju se na donjoj strani biljke, dakle pod zemljom. U
prvobitnom obliku su smedje boje. S obzirom na mesto postanka, oblik i boja
su stvarno do izvesne mere slini minijaturnim krtolicama. Medjutim. nije re
Crte 14
Rezovi: 1- korena cereusa esto je sa strane, 2 iseak iy sredine u obliku
konusa, 3 odrezak Eppiphylluma ispod suprotno postavljenih areola, 4
konaan oblik odreska koji se pri sadjenju privezuje uz dra.
Na taj nain se razmnoava veina cercusa, opuncija, epifita (ranije
filokaktusa), zigokaktusa i mnogo drugih loptastih ili stubastih kaktusa.
Poznati hibridi se razmnoavaju reznicama zato to jedino na taj nain
sauvaju osobine matinih biljaka. Reznice zigogaktusa ( boini kaktus),
lumbergera ( uskrnji kaktus) i ripsalidopsisa odsecamo na uskom delu,
izmedju lanaka. Moemo odrezati samo jedan lanak ili i granicu sa vie
lanaka, ve prema tome koliko biljaka elimo da dobijemo.
Reznice epifita (filokaktusa) ne odseca mo na najuem mestu, ve 3 do 5 cm
vie, gde centralna osa stabljike nije tako drvenasta, i gde je granica iroka
barem 2 cm. Rez napravimo oko pola centimetra ispod dve medju sobno
suprotne areole. Zatim napravimo jo dva reza ukoso i nagore. Reznica tada
ima oblik koji lii na lastin rep. Kada tako pripremljenu reznicu zasadimo,
izrastu iz oba donja okca reznice, od kojih svaka ima svoj vlastiti koren. Tako
od jedne reznice dobijemo dve biljke.
Kod reznica stubastih biljaka deava se da se ogolelo tkivo na mestu reza
veoma isui, tako da na donjem kraju nastane duboka upljina. Takve se
reznice teko oiljavaju. To emo spreiti ako donji deo odseemo u obliku
useenog konusa Posle toga, iz sredine izniknu korenovi. Reznice sadimo
KALEMLJENJE KAKTUSA
Kalemljenje je u osnovi hirurki zahvat kojim spajamo delove dveju biljaka i
stvaramo organizam sposoban za dalju vegetaciju. Struan naziv za to spajanje
i sraivanje tkiva razliitih jedinki je transplantacija. Taj postupak
omoguava, npr. brzo razmnoavanje novih sorata voaka i ukrasnog drvea;
ima i druge primene. Kod drvea se vri transplantacija kalemljenjem ili
okuliranjem. Za kaktuse jedino kalemljenje ima znaaj. Prenoenje okaca, tj.
pojedinih bradavica (mamila) ili delova rebara sa areolom je vie zanimljiv
izuzetak, a malo kad uspeno. Isto tako retko uspeva ogled sa kalemljenjem
biljaka iz dve razne familije. Kau da je uspelo kalemljenje na kaktus
madagaskarske biljke roda Didiera. Mogue je i u okviru familije Cactaceae
uspeno kalemiti predstavnike vrsta veoma dalekog srodstva. Uzajamno
kalemljenje izmedju podfamilija je dosta esto. Svakako, mogunost primanja
kalema je vea nego pri ukrtanju polnim putem. Tato npr., nikad nije uspelo
ukrtanje opuncije sa gimnokalicijom, ali kalemljenje gimnokalicije na
opunciju je dosta esto.
Zato kalemimo kaktuse?
1. Kalemljenjem olakavamo gajenje osetljivih vrsta ili formi. Koren nekih
vrsta esto napadaju bolesti ve pri manjem nedostatku ili greci koju smo
nainili u toku nege i gajenja, ili pri pogrenoj upotrebi zemljine smee.
Kalemljenjem ovih setljivih vrsta izbegavamo takve tekoe.
2. Ubrzavamo rast biljaka. Kaktusi odgajeni na podlogama redovno se
astrofite, fraileje i druge loptaste vrste ovu podlogu trajno ne podnose; plemke
prirastu, dolazi ak do bujnog rasta, ali otprilike posle godinu dana izmedju
kalema i podloge stvara se sloj mrtvih elija, koji nazivamo zakrpa. Taj sloj
je sive boje, pa ponekad ispunjava celo spojno mesto kalema, iz koga se moe
izvui kao ep. Nezgoda sa peruvijanima je i u tome da se za vreme zime, u
prvoj godini posle kalemljenja, pogotovo ako su zimovnici hladni, na njima
stvaraju ponekad crne pege. od ega esto i uginu. To nije neka bolest, ve
fizioloki poremeaj. U drugoj, i u sledeim godinama, ta pegavost se ne
pojavljuje. Podloga vemenom odrveni. a kalem ivi desetinama godina.
Vremenom nastanu biljke ogromnih dimenzija.
Cereus jamacaru, C. davami, C. slenogonus i C. alacripolanus su srodne vrste i
imaju kao podloge iste osobine kao i C. peruvianus. Dobre su naroito C.
davami i C. stenogonus. Eriocereus toruosus, E. pomanensis, E. guelichii, E
bonplandii i E martinii medjusobno dosta lie kako po habitusu, tako i po
drugim osobinama. Kada ovrsnu, postanu dobre podloge. Vremenom obino
odrvene i tada nisu tako osetljive na hladnou kao u poetku. Pogodne su za
kalemljenje sejanaca, ali samo do prenika 1 cm. To su tanke podloge koje ne
debljaju ni kada se okaleme. Svakako da na njih ne treba kalemiti vrste otporne
na hladnou. Nisu pogodne ni za neke loptaste kaktuse koji stvaraju kratku osu
i izrastaju u stranu. Ovi kaktusi vremenom putaju izdanke. Praktiari smatraju
da je kalem sebi podlogu privukao. Kod eriocereusa je povoljno to to se
posle kalemljenja retko povredjuju.
Eriocereus jusbertii je deblji od ostalih erocereusa, i ima oko 4 cm u preniku.
Ima kratke, crne bodlje, upadljivo sline Echinopsis eyriesii To je, izgleda,
krianac izmedju nekog criocereusa i naeg ehinopsisa, ali to nije dokazano.
Cvetovi su veliki i bele boje. Prilikom njihovog opraivanja polenom
Echinopsis evriesii daju seme, iz kojeg niu pravi Eriocereus jusbertii. To je
jedna od najboljih podlogu uopte. Odgovara za sve vrste kalema koji se na
njoj u svemu dobro i prirodno razvijaju. Kaleme najbolje prima rano u prolee
dakle, jo pre vlastitog poetka vegetacije. Leti, tj. u doba punog rasta,
kalemljenje vie ne uspeva. Ako i pored toga elimo da kalemimo, jusberte
moramo ostaviti da svenu. Neki praktian preporuuju letnje kalemljenje samo
po hladnom i kiovitom vremenu. Najbolje su mlade podloge iz semena
odgajene biljke. Stare, desetinama godina srezivanc jusberte degenerisane su, a
esto i bolesne.
Roseocactus tephracanthus ima grmolik, pa i stablast rast. Izdanci su
osmorebarni, prenika do 6 cm. Kad je mlad. dok je tanji, pogodan je kao
Discocactus carasolensis n. n.
Opuncije kao podloge veoma su dobre. Lobivije i rebucije na njima rastu brzo
i uspeno. Od opuncija brzo stvaramo matine biljke. Slau se dobro i sa
gimnokalicijama. Naroito krupnije vrste stvaraju vrlo brzo lepo razvijene
biljke. One su se pokazale i kao veoma dobra podloga za brojne vrste roda
Copiapoa. Za kalemljenje vrsta roda Tephrocactus, Pterocactus i nenijih
opuncija to je jedina podloga. Pogodna je i za neke bujne ehinocereuse i
vilkoksije. Od bezbroj vrsta primenu je nala naroito Opuntia ficus indica.
Sjajnozeleni, srednje veliki lanci mogu biti i 2 cm debeli. Postoji vie oblika:
za ovu kao i za ostale vrste koje treba da slue kao trajna podloga vai pravilo
da moraju biti dovoljno ovrsle. O. tomentosa ima lanke duge oko 15 cm.
tamnozelene. obrasle po povrini kratkim, gustim maljama. Ako uzmemo
takav lanak u ruku, imamo oseaj kao da je od somota. lanci su ui, ali
duguljasti, pa su izvrsni za trajnu podlogu. Vremenom se pretvore u loptast i
drvenast buni koji stalno i dobro ishranjuje kalem. Kada kalemljenje
dobru uspe. tada je opuncija u pravom smislu te rei vena podloga. Biljke
koje rastu na opunciji i preko etvrt veka nisu vie retkost, jedna opuncija, koju
nije bilo mogue poblie odrediti, pogodna je za Ferocactus laspinus, koji na
ostalim vrstama opuncije ne raste, ali na ovoj opunciji ne samo to brzo
napreduje, ve se izgledom i kvalitetom bodlji ravna sa uvoznim biljkama.
Medju ostalim opuncijama nalo bi se. svakako, mnogo izvrsnih vrsta za
podloge pa bi se ogledi isplatili. Dobro se, na primer pokazala i O.
Leucntricha. Gusto je obrasla pa je s njom, prilikom kalemljenja, teko
postupati. O. robusta je inae s malo bodlji; postoje oblici i bez bodlji, ali se
mogu upotrebiti samo za druge vrste opuncije. Sa austrocylindropuncijom se
slae O. subuluta, ali samo za tefrokaktuse. Godine 1928 preporuivao je A. V.
Fri O. cardenche, ali se u praksi ova podloga nije pokazala pogodnom. O.
fragilis (otporna na hladnou) dobro se pokazala kao podloga za pediokaktuse,
navajoe, neobesseye, coloradoe i druge osetljive vrste iz dalekih, hladnih
regiona. Ove biljke za kalemljenje ostavljamo preko zime napolju, samo pod
lakom nastrenicom od providne folije.
otricom, zailjenom pri vrhu. Jedan od njih treba da ima ravan deo otrice,
dug oko 20 cm kako bi se rez mogao obaviti jednim potezom. Drugi no
moe biti krai i u celini tanak.
2. Brijae seivo (ilet) je potrebno uglavnom za kalemljenje sejanaca ili
malih podloga.
3. Gumice moemo kupiti u prodavnici gumenih proizvoda. Moemo ih isei i
Loxanthocereus sp.
Ko dosad nije kalemio, dobro je da nabavi komad neke tkanine, ili papirne
vate radi uvijanja podloge. Prilikom izvodjenja reza podlogu treba rukom
vrsto uhvatiti, jer dodir s bodljama obino nije prijatan. Kada sve
pripremimo, tada poinjemo kalemljenje. Najobiniji nain je kalemljenje
vodoravnim rezom. Ovim nainom se kaleme naroito loptasti i krai stubasti
oblici na stubaste podloge. Uvek najpre preseemo podlogu, i to oko 1 cm
iznad mesta gde e se nasaditi kalem. Zatim kosim rezom uokrug odseemo
rubove rebara. Tako nastaje useeni konus. Sada izvodimo drugi rez kako
bismo prvi rez ispravili. Taj prvi rez, naime, nikad nije potpuno ravan.
Konani rez mora biti vodoravan i potpuno gladak. To se postie jednim
potezom. No zato treba da je fino otar, dakle bez zubaca. Ako u tome ne
uspemo, bolje je izvesti nov rez tako da na preseku ne ostanu nikakve
neravnine. Dok pripremamo kalem, presek pokrijemo platnom da se ne sui
(slino postupamo i s pelcerom). Preseemo ga vodoravno, ukosimo rubove i,
ako treba, napravimo i drugi, izravnavajui rez. I ovde presek mora biti
potpuno gladak. Sad sa rezne povrine podloge skinemo platno i priljubimo
plemku reznom povrinom na presek podloge. Idealno bi bilo kad bi podloga
i plemka imali isti prenik; ali to nije neophodno. Veinom je plemka tanji ili
deblji. Vano je da se dodiruju provodni snopii koji se nalaze u sredini rezne
povrine kao krui. Ukoliko i ti krugovi nisu iste veliine, nasadimo kalem
ekscentrino, kako bi se krajevi provodnih snopia pokrivali barem s jedne
strane ili se presecali. Kad smestimo kalem na podlogu, laganim pritiskom ga
namestimo tako da se dobro priljubi uz podlogu, i da se istisne vazduh. Zatim
kalem gumicama privrstimo uz podlogu. Treba paziti da kalem ne isklizne,
ili da se usled pritiska gumice ne odvoji. Stoga gumicu rastegnemo prstima
desne ruke. a saksiju s biljkom levom rukom malo izdignemo, dok desnom
rukom podvuemo gumicu ispod dna. Zatim lonac postavimo na sto. Sa dva
prsta ga pritiskujemo na dasku stola, a kaiprstom pridravamo kalem. Sad
nataknemo gumicu na kalem i brzo razvuemo tako da je drimo razapetu
iznad kalema, izmedju palca i kaiprsta desne ruke. Kaiprst leve ruke
oslobodimo sa kalema, a gumicu paljivo spustimo na kalem. Obino
nataknemo dve gumice unakrst, to je vei i vri kaktus koji kalemimo,
gumice jae pritegnemo. Bolje je da upotrebimo nekoliko gumica koje
labavije priteu. nego manji broj jaih gumica. Sve to moramo raditi pazei
da usled jakog steznaja gumica ne otetimo kalem. Manipulaciju gumicama
dobro je unapred uvebati, pa na neki drveni valjak, nakalemiti, recimo,
neki zapua. U prvim ogledima bolje je da sve radimo na debljoj podlozi i da
kao kalem ne uzimamo neku skupocenu vrstu.
Crte 15
Kalemljenje: 1- kalemarski no sa dugim ravnim seivom, 2 kalemljenje na
cereusu, S iskoeno gornje rebro podloge, R kalem, G gumica, 3 kalemljenje kristata, R pravilno formiran kalem, S iskoen gornji deo
podloge, G gumica.
Ukoliko je vea podloga vea je i asimilaciona povrina, a time je i bujniji rast
nakalemljenog kaktusa. Kod loptastih kaktusa visoka podloga ne deluje dobro.
Zato se obino kalemljenje obavlja oko 10 cm iznad zemlje. Kalem odseemo
uvek na dovoljno irokom mestu. Nastojimo da visina ne bude mnogo vea od
irine. Visoki kalemovi su labilni, esto se savijaju, pa je velika vetina
uvrstiti ih u odgovarajui poloaj da se, pre ili kasnije, ne prevrnu.
Kalemimo po lepom vremenu, tj. kad je toplo i suvo. Kalemi u tom sluaju
srastu veoma brzo. Manji kalemovi esto srastu ve za jedan dan. Za srastanje
kalemova sa irom reznom povrinom treba da prodje sedmica pa i vie.
Gumice ne treba prebrzo uklanjati, jer kad kalem proradi i pone da upija vodu
mogle bi nastati upljine, pa bi svee tkivo na mestu srastanja moglo biti
poremeemo. To se spreava pritiskom gumica. Tek okalemljcne biljke
postavljamo u hladovinu, jer bi ih sunce moglo oei. Ako uskoro posle
kalemljenja pone kia i vazduh postane vlaan, postoji opasnost da se rezna
povrina inficira. Da bismo to spreili. odmah posle okalemljivanja nanesemo
Crte 16
Razni naini kalemljenja: 1 na opunciji, 2 na opunciji u klin, 3
kalemljenje povrinsko (kalem prorezan uzduno), 4 - stepenasto kalemljenje,
5 - kalemnljenje na pereskiiji u procep, 6 kalemnljenje izdubljeno, 7
kalemnljenje na visokoj podlozi, 8 kalemljenje na podlozi zasadjenoj
napolju, 9 drugi nain. D drvce kojim je opuncija probuena slui za
pridravanje gumica. G, PG prsten privren gumicama, T kin, G
iane kuke, Z utezi kao zamena za gumice.
Kalemljenjem ubrzavamo rast u prvoj godini pet do deset puta. Ako kalemimo
u prvom prolenom terminu tj. u martu i aprilu, kaleme nekih vrsta moemo
rezati po drugi put u istoj godini. Gornji deo ponovno nakalemimo, a donji deo
na podlozi puta izdanke. Kod nekih vrsta, naroito retkih ileanskih kaktusa,
moemo takve matine biljke stvoriti samo od veoma mladih sejanaca. Iz
starijih areola izdanci ne bi izrasli. Kalemljeni sejanci mnogo ranije cvetaju.
Sejance moemo kalemiti bilo na ehinopsis ili ak na mlade cereuse, a u
sluaju potrebe na peireskiopsis. U ehoslovakoj se najee primenjuje
kalemljenje na ehinopsis - a neki cveari su ovu metodu uvebali do
Crte 17
Kalemljenje sejanaca: 1 pomou gumice (G), 2 metod pomou pareta
stakla, S usko pare stakla, J etiketka-daica kao podupira stakla, 3
kalemljenje na perieskopsisu: D spiralna tanka ica pridrava kalem.
Za pravljenje preseka na sejancima najbolji je ilet. Uspeno srastaju i dobro
rastu sejanci rezani u donjoj treini, gde su i najiri. Ako kalemimo na
ehinopsis. najbolje su podloge iroke samo 1 do 2 cm. Rez moramo izvesti
Pribor za kalemljenje
Kad je kalemljenje uspelo, podloga daje kalemu snani ivotni podsticaj. Taj
proces je naroito povoljan za vrste koje u prirodi dostiu velike dimenzije.
Kod patuljastih vrsta nije poeljna bujna podloga, zato to prisiljava kalem da
raste do neprirodne veliine, ili utie na stvaranje brojnih izdanaka, pa ga tako
deformie. Ovo se moe donekle spreiti ako bujne podloge gajimo na
zemljitu siromanom azotom, ali bogatijom kalijumom i fosforom.
Kada se desi da kalem koji se dobro razvijao odjednom prestane rasti, a
podloga daje bujne izdanke, ili ako je podloga jaka i najedrala od vode, a
kalem smeuran to znai da je spoj prekinut. Izmedju podloge i kalema
nastao je sloj mrtvih elija. Tada nam ne preostaje nita drugo nego da
odstranimo odumrlo tkivo, a kalem oilimo.
Dalja nega kalemljene biljke je laka nego nega biljaka s vertikalnim korenom.
Sadimo je u nadjubrenu zemlju i pazimo da se podloga ne isuuje, jer bi je
kalem mogao iscrpsti. Do tog dolazi uglavnom zimi, kada kalemi zaponu
vegetaciju, bez obzira na to da li je podloga jo u stadiju mirovanja. Zato je
dobro kalemljenim biljkama i u toku zime odravati vlaan supstrat: to povlai
i potrebu za donekle veom toplotom. U protivnom bi koren mogao uginuti i
kod najotpornijih podloga. Neke podloge posle nekoliko godina odrvene, to je
povoljno, jer se u takvim podlogama voda bolje zadrava u tkivu. Takav koren
omoguava kalemljenom kaktusu da se godinama dobro razvija. Kalemljeni
peireskiopsisi ponu brzo da daju izdanke: kaemo da putaju vukove.
suvi prah koji se lako lepi na etkicu. Vlani ili speeni polen esto i ne klija.
ig treba da je zreo, da ima neravnu ili lepljivu povrinu. Polen moemo
naneti i na jo nezreli ig. Polenova zrna imaju odredjenu ivotnu sposobnost,
a kad ig sazri, ta ga zrna obino oprae.
Polen moemo i konzervisati. Deava se ponekad da se cvetovi koje bismo
eleli da unakrsno opraimo ne otvaraju istovremeno. U tom sluaju
prenesemo polen na komad vreg kartona veliine oko 4x6 cm. koji
stavimo u koverat. Na tom kovertu zapiemo ime biljke i datum uzimanja
polena. Zatim polen sklonimo na hladnije i suvo mesto. Kada se otvori cvet
matice biljke, uzmemo ranije pripremljen polen i pokuamo da je opraimo.
Rezultat nije pouzdan jer ivotna sposobnost polena raznih vrsta kaktusa nije
ista, ali korisno je pokuati. Prilikom ogleda u nekim sluajevima je uspelo
opraivanje polenom starim 6 sedmica, dok je neki drugi polen ve posle
jednog dana izgubio mo klijavosti.
Da bismo dobili nehibridno seme. trebaju nam po pravilu, barem dve jedinke
iste vrste. Ima, medjutim. biljaka koje se oprauju vlastitim polenom. Takve
biljke zovemo samooplodnim autogamnim. Za opraivanje je dovoljan
jedan cvet: polen prenesemo tada sa pranika na ig tog istog cveta opet
etkicom. Autogamne su, na primer, Echinocactus gnissonii kao i neki oblici
Gymnocalycium gibbosum koji stvaraju plodove samoopraivanjem. Kod
nekih vrsta roda Frailea to je jo lake. Opraivanje se obavi jo u pupoljiu,
tako da se cvet i ne otvori, a iz pupoljka se razvije plod sa zrelim i dobro
klijavim semenom. Takve biljke se zovu kleistogamne. Kod njih je za
dobijanjc semena dovoljna samo jedna jedinka. Kaktusi sa unakrsnim
opraivanjem ponekad oprauju vlastitim polenom: na ig se najpre prenese
polen s nekog po srodnosti veoma dalekog kaktusa. Zatim se otprilike u
intervalima od po pet minuta nanosi na ig vlastiti polen. Tudji polen ovde
dosad neobjanjenim nainom blokira samosterilitet. Na tako nadraenom
igu dobro isklija i vlastiti polen i dolazi do savrenog opraivanja. U odnosu
na vrstu, dobijamo isto, tj. nehibridno seme. Za vie vrsta kaktusa se za
ovakav nain opraivanja pokazao dobro polen sa Astrophytum asterias i
Hamatocactus setispinus. Za gimnokalicije bio je pogodan polen
Gymnocalycium saglionisa. Ponavljamo da ova metoda uspeva samo izmedju
po srodstvu znatno udaljenih vrsta. Kada bismo, na primer. pokuali
opraivanje vlastitim polenom kod Astrophytum capricorne i iskoristili polen
Astrophytum asterias, nastali bi hibridi. Hibridi bi se stvorili i kada bismo
polenom Gymnocalycium saglionis opraili veoma sline Gymnocalycium
pflanzii, G. zegarrae i sl. Kod rue, georgine i mnogih drugih ukrasnih biljaka
Smea zemlje, odnosno setveni supstrat, mora biti veoma dobro pripremljen,
naroito kada su u pitanju njegove fizike osobine. Dobra je smea komadia
sitne cigle prenika do 3 mm i peska, od koga polovina finog i polovina
grubljeg peska. Pesak mora biti opran, bez primesa gline. Isitnjenu ciglu i
pesak pomeamo u odnosu 1:1 s dodatkom 15% presovanog treseta. Koristi se
prirodan, dakle neotkieljen treset. Ta smea ima povoljne fizike osobine
neophodne za setvu mada je siroomana u hranljivim sastojcima, pa zato
prilikom prvog zalivanja vodi dodajemo hranljive soli. U tu svrhu uspeno
upotrebljavamo proizvod Herbapon (1 gram Herbapona rastvori se u litar
vode).
Echinopsis
Crte 18
Staklenik za setvu sa uredjajem za zagrevanje.
Medjutim, za klijanje ehinocereusa i opuncija treba vie vremena. Zato ih
nikad ne sejemo zajedno, kao to inimo sa semenom koje brzo klija. Seme
jedne vrste kaktusa ne klija odjednom, istovremeno. Posle prve faze. kad se
pojave prvi sejanci, nastaje druga faza kad isklija veina biljica. Zatim
nastaje trea faza doklijavanje. Moemo smatrati da je taj proces zavren,
etrnaest dana posle poetka klijanja. Sve do klijanja kao i do doklijavanja,
setvena povrina mora biti pokrivena staklom. Povrina u sudu se ne srne
osuiti, jer bi klijanje bilo poremeeno. Posle doklijavanja pristupamo
provetravanju. U poetku staklo samo malo odignemo i postepeno
poveavamo dovod sveeg vazduha. Ako je zasejano mnogo biljaka, nastaju
tekoe zbog toga to je razliito vreme klijanja. Provetravanjem biljaka koje
su poele da klijaju ometamo klijanje ostalih biljaka. Zato je bolje svaku vrstu
zasejati posebno u neku malu posudu ili plastini lonac, a klijale vrste
premestiti na neko drugo mesto. Za sve to treba dosta mesta. Potrebno je jo da
pomenemo jesenju setvu. Taniji termin bi bio setva u kasno leto, jer je
najpogodnije vreme od polovine avgusta do polovine septembra. U tom
razdoblju jo je dosta toplo, ali su noi osetno hladnije. Pribliava se vreme
ravnodnevnice, kada smena svetlosti i tame odgovara klimatskim uslovima
postojbine veine kaktusa. Time se objanjava uspena setva u kasno leto. To
je i vreme kada zriju mnogi plodovi; seme veine vrsta tada postie
maksimalnu klijavost, pa se moe odmah sejati.
Svee obrano seme klija veinom u jesen vrlo dobro. Tako svee semenke
vrsta roda Frailea u povoljnim uslovima klijaju tokom 24 do 36 asova, i to
esto sa 100% klijavosti. Mesec dana posle berbe klijavost se postepeno
smanji i obnavlja se tek posle 6 meseci. Svee ubrano seme gimnokalicije,
rebucije i drugih junoamerikih vrsta klija najbolje upravo u jesen. U to
vreme najmanje je gubitaka prilikom setve. Nezgoda je jedino u tome to su
do zavretka vegetacije sejanci jo mali. pa ih je teko odrati do prolea.
Zato biljke iz jesenje setve treba da prezime na temperaturi od 16 do 18 C s
tim da im se da to vie svetlosti. Na toj temperaturi one stvarno rastu ele
zime. mada sporo. Mogu da prezime i na nioj temperaturi. Zatim se rast za
vreme od oko dva meseca zaustavi, ali se ve u februaru nastavlja. Sejanci iz
jesenje setve do kraja sledeeg vegetacionog perioda postanu mnogo vei od
onih iz prolene setve. Dok sejanci iz prolene setve ponu klijati, sejance iz
jesenje setve moemo ve kalemiti, ime stiemo dalje prednosti.
Crte 19
Setva u tegle
Da se usev ne bi osuio, moramo ga dvaput ili triput dnevno zaklanjati od
svetlosti ili povremeno postaviti setveni sud u posudu s toplom vodom i
ostaviti da supstrat upije vlagu kroz otvore na dnu posude. Ovim postupcima,
medjutim, u ranije sterilni supstrat mogu se uneti gljivice mahovine, koje se
veoma brzo ire. To nas prisiljava na prerano pikiranje. esto se pojavi i
mnogo opasnih plesni. Inficiran usev sigurno ne priinjava zadovoljstvo, ve
brigu, obino tada ne pomae ni brzo pikiranje, jer se uvek prenese mnogo
napadnutih jedinki na kojima se jo ne opaaju znaci zaraenosti. Da bi
izbegli takve tekoe i onemoguili sekundarnu infekciju, razradjena je
metoda setve u hermetiki zatvorenom prostoru. Najbolje je uzeti staklene
tegle od jednog litra u kojim se u domainstvu sterilie voe.
Upotrebljavamo isti supstrat kao i za normalnu setvu, dakle, polovinu tucane
tradicionalne metode.
3. Izbegnuto je esto zalivanje ili oroavanje koje ako je voda tvrda
Pikiranje sejanaca
Bez obzira na to kako sejemo, sejance pre ili kasnije presadjujemo. U novom
supstratu rastu mnogo bolje nego da ih nismo presadili. Sadimo ih u koritanca
duboka oko 3 cm, najbolje metalna, od pocinkovanog ili aluminijskog lima.
Iskustvo je pokazalo da je za ovu svrhu najbolji supstrat iste smee kao i za
setvu. Supstratu dodamo thiuram u odnosu 1 : 3 000, ili supstrat sterilizujemo.
Pikira se u malo vlaan supstrat. Zalivamo dva dana i to najbolje deliminim
potapanjem. Za zalivanje upotrebljavamo rastvor hranljivih soli u normalnoj
koncentraciji, tj. 1 gram Herbapona na 1 litar prokuvane vode. Ukoliko
dodamo 2 3 grama preparata koji sadri captan (Orthocid 50) izostavljamo
dodavanje ihiurama. Sejance pikiramo mekom pincetom. Moramo raditi
veoma paljivo, da suvinim pritiskanjem ne povredimo ili unitimo sejance.
Zatim stisnutom pincetom nainimo rupu u supstratu. Sejance pikiramo tako
da koren usmerimo nadole. Nikad se ne sme dozvoliti da koren bude stisnut,
ili presavijen nagore. U takvom sluaju ga radije stegnemo pomou pincete i
oprezno uguramo u supstrat. Kad razmaknemo pincetu, koren ostaje
uspravan. Sejance sadimo malo dublje nego sto je to bilo u tegli. Supstrat
prigrnemo uz korenov vrat, ali bez pritiskivanja.
na setveni supstrat tek kada dostignu prenik preko 2 cm. Tek tada ih
posadimo u posude sa krhotinama (isitnjeni materijal). Nene biljice bolje
rastu u mekem supstratu sa tresetom.
Setva na agar-agar i sline metode
Seme kaktusa se moe sejati i na agar-agar ili elatin. Agar ili elatin
iseemo na uske trake i ostavimo u vodi da nabubre, a zatim ih raskuvamo.
Posle kuvanja rastvor nalijemo u neki sud ili staklenu teglu, gde se brzo stegne
u pihtijastu masu. Seme se jednostavno poseje po povrini, posudu pokrijemo
staklom i odravamo odgovarajuu toplotu. Seme veinom dobro klija pa je
ova metoda popularna kod nekih ljubitelja kaktusa. Tekoe nastaju oko
presadjivanja: korenii ne prodiru u agar, ostaju na povrini. Zato moramo
pikirati veoma mlade biljke, to dovodi do gubitaka.
Neopteria gerocephala Y. ITO.
Vano je da sejance pikiramo u pravilnim razmacima. Obino se grei kad se
biljice sade suvie daleko jedna od druge. Najpovoljniji je razmak koji
odgovara preniku pojedine biljke. Bujnije vrste moemo vie razmaknuti, ali
ne vie od jednog i po prenika samih tih biljaka. Iskustvo pokazuje da
sejanci najbolje rastu kada se uzajamno skoro dotiu. Sejanci pikirani na
veim razmacima venu i propadaju. Sejanci koji rastu tesno jedan uz drugi
uzajamno zaklanjaju zemljite ispod sebe, ime spreavaju bre isparavanje
vode. Korenjem protkan supstrat bolje zadrava pravilnu fiziku strukturu,
prozraen je i ne pogorava svoje dobre osobine. Kada se na ovaj nain
pikirani sejanci stesne, moramo ih ponovo pikirati. Postupamo slino kao
prilikom prvog presadjivanja. Poto su biljice sada vee, lake manipuliemo
njima. Upotrebljavamo limena koritanca, duboka oko 4 cm, napunjena
supstratom istog sastava kako je ve opisano. Sadimo opet na razmak
prenika sejanaca i poklanjamo panju korenju, tj. nastojimo da njihov
poloaj odgovara prirodnom, uobiajenom rastu. Ponovno dva-tri dana ne
zalivamo, zatim ovlaimo supstrat hranljivim rastvorom koji u porcijama
dodajemo na svakih 14 dana. Drugo pikiranje moemo obaviti u normalnu
zemljinu smeu u kojoj odgajamo starije kaktuse. Zalivamo samo vodom.
Ako, pak, nameravamo da negujemo sejance u hidroponiji, presadjujemo ih
naroito zapaa zimi, kad se kaktusi nalaze u pretoploj sredini. Zimski rast
ograniavamo zahladjivanjem. Vodimo rauna da je konstrukcija staklenika i
drugih uredjaja takva da proputa to vie svetlosti.
Reakcija zemljita
Na suvie kiselom ili alkalnom supstratu kaktusi ne mogu vegetirati. Ako je
kiselost manja od pH 4 ili vea od pH 7, nastaju sline pojave kao i pri
nedostatku vlage. Zato nastojimo da reakcija supstrata ili hranljivog rastvora
bude na pH 5.5 do 6.5. Zalivamo mekom vodom. Pri neodgovarajuoj reakciji
supstrata biljke presadjujemo.
Nedostatak hranljivih soli. Nedostatak neke od hranljivih materija (N, P, K)
ili nedostatak mikroelemenata izaziva zastoj u rastu biljaka. Simptomi takvih
poremeaja su drukiji pri nedostatku svakog od odredjenih elemenata. Sve te
poremeaje ne moemo opisivati. Kad je u pitanju poremeaj rasta biljaka,
najbolje je da ih presadimo u sve, nov supstrat.
tetne hemikalije
Ima ih mnogo: gas u domainstvima, gasovi od dima. isparavanja raznih boja i
lakova, materijala za impregniranje; tu je i sumpor-dioksid iz vazduha u blizini
industrijskih pogona i sl. Povrede mogu nastati i usled pogrene primene
insekticida ili fungicida. Povrede zapaamo u obliku smedjih pega ili kao
oplutnjavanje. Kada se pojave takvi simptomi, obino je kasno. U takvom
sluaju nastojimo da to bre odstranimo uzrok povrede ili oteenja, s tim da
to bolje provetravamo odgovarajuu prostoriju gde se biljke nalaze.
Preduzimamo preventivne mere i primenjujemo samo proverena sredstva i
preparate u propisanoj, odgovarajuoj koncentraciji.
VIROZE
BAKTERIOZE
Bolesti izazvane bakterijama kod kaktusa skoro su nepoznate tako da ih u
standardnim zbirkama o gajenju kaktusa i ne susreemo.
MIKOZE
Na kaktusima se pojavljuje nekoliko vrsta parazitskih gljiva. Obratiemo
panju samo na one najpoznatije. Vano je da se gljivine bolesti razvijaju
samo tamo gde za njihov razvoj postoje uslovi tj. znatna vlanost, nedostatak
sveeg vazduha i povoljna temperatura. Napadaju uglavnom biljke oslabljene
fiziolokim povredama i bolestima, ili tetoinama. Sprovodjenje
TETOINE
Vlaknaste vai
Biljne vai
titaste vai
Na kaktusima parazitira nekoliko vrsta, od kojih je najopasnija DIASPIS
ECHINOCACTI - titasta kaktusova va. Pokretljive su samo u najranijem
stadijumu, kasnije se privrste uz biljku i vie se ne kreu. Stvaraju votanu
prevlaku radi zatite svog mekanog tela. Odrasle titaste vai su veoma otporne
protiv insekcitida. Zatita protiv njih je viekratno prskanje sa 0,2%
FOSFOTIONOM E-50.
Nematode (NEMATODA)
Nematode su crvii mikroskopske veliine. ive na korenu kaktusa koji siu.
Napadnute biljke kunjaju i posle izvesnog vremena mogu i uginuti. Najee
se javlja Kaktusova nematoda (N. CACTI). Na ilama napadnutih kaktusa
pojave se u poetku bele. kasnije smedje izrasline veliine makovog zrna.
To su samice, ije se telo pretvorilo u mehuri (cistu) napunjenu jajima. Iz
jaja se kasnije izlegu larve, koje trae koren kaktusa i siu ga. Protiv ove
tetoine primenjuje se preparat NEMAFOS. Koren dezinfikujemo tako da
kaktus potapamo u vodu, zagrejanu do 51 C. Ova metoda je opasna utoliko
to se biljke otete ako temperatura predje navedenu granicu, dok nia toplota
ne unitava jaja tetoine.
Protiv svih vrsta vai i nematoda pokazali su se kao veoma uspeni tzv.
granulirani insekticidi. To su granule velike kao zrnce prosa, koje se veu za
Muve
Grinje (TETRANYCHIDAE)
To su sitni pauci koji siu elije pokorice, tako da napadnuti kaktus dobija
sivozelenu, a kasnije slabo rdjastu boju. Najeaje grinja hmelja
(TETRANYCHUS TELARIUS). Vano je odmah preduzeti mere im
opazimo tetoinu, tj. dok biljka nije jae napadnuta. Od hemijskih sredstava
dobro deluju preparati na bazi sumpora. Dobra osobina ovih sredstava je to
to smrad brzo iezava, a loa to ostavljaju pege na povrini biljke. Zato
radije upotrebljavamo ARAFOSFOTION koji smrdi, ali zato unitava i
jajaca grinja. Za svaki sluaj, prskanje treba ponoviti.
Mravi
Mravi su neprijatni i kad nisu neposredni paraziti. Oni marljivo grade svoje
kolonije koje se sastoje iz sistema hodnika, neposredno ispod kaktusa, u
toploj leji, ili u stakleniku. Na povrini supstrata stvaraju gomile gline, ime
zatrpavaju cele biljke. Koren kaktusa u takvoj koloniji ne moe da se razvija,
jer mravi stalno prekidaju vezu izmedju finih ilica korena i zemljita. Pored
toga. mravi neguju crvie i muice sa kojih liu slatke izluine medljiku.
Uza sve to, oni i oteuju cvetove i razvlae semenke. Zato mrave u
kolekcijama intenzivno unitavamo, mada to nije lako. Polivanjem kolonije sa
02% FOSFOTIONOM E50 zahvatamo samo njihov povrinski deo, dok
donji spratovi ostanu netaknuti Ipak, smrad preparata utie ne mrave i oni
bee dalje sa tog mesta.
Muve iz roda grobarki (SCIARA) su sitne muice ije larve ive u humusu, ali
napadaju esto i sasvim mlade sejance, koje iznutra izjedaju. Protiv njih se
primenjuje prskanje sa nikotinskim preparatima i zapraivanje
GAMACIDOM.
Puevi
Mokrice-glomerate
Mokrice-glomerate nanose tetu uglavnom zimi, kada nagrizaju nenije vrste
kaktusa. Od njih trpe najvie epifiti. Hvatamo ih mamcima, npr. na razrezane
krompire.
Poljski mievi
Poljski mievi prouzrokuju tete bilo nagrizanjem kaktusa najee su
napadani GYMNOCALYCIUM DENUDATUM i ASTROPHYTUM
ASTERIAS - ili prodiranjem semena. Najvea opasnost od njih je u jesen,
kada ih je najvie. Zato u to vreme postavljamo mamce da bismo ih unitili u
to veem broju.
Na kraju treba rei neto o osnovim pravilima prilikom primene zatitnih
preparata. Ne postoji univerzalno sredstvo protiv svih vrsta bolesti i tetoina.
esto se pojavi nov parazit, a jo ee novi preparati. Nije uvek lako doneti
odluku koje sredstvo upotrebiti protiv odredjene bolesti ili tetoine. Bez
isprobavanja ili konsultovanja sa strunjakom ne mogu se odrediti preparat i
Tada ostavimo kaktuse dva dana u toploj i suvoj prostoriji, pa ih zatim stavimo
u prazne lonce za cvee i ostavimo da miruju. U januaru sejemo parodije i
rebucije na sobnoj temperaturi. U drugoj polovini januara moemo sejati i
ostale vrste, s tim da pojaamo temperaturu. Kontroliemo da toplota bude ni
suvie jaka ni suvie slaba. Sada je glavni momenat da izradimo plan sadjenja,
da odredimo broj sanduia, inija, lonaca. Sanduie moemo sami napraviti,
ili ih pravovremeno poruujemo. Opravljamo razne sudove van prozora i na
terasama ili pravimo nove. U slobodnom vremenu prouavamo strunu
literaturu.
KALENDAR RADOVA
Februar
Januar
Tokom januara, usred zime. svi nadzemni kaktusi moraju biti u stanju
mirovanja. Naa briga se ograniava na to da temperatura u zimovniku ne
pada ispod kritine take, tj. za veinu kaktusa 3 do 5 C. U dane bez mraza
provetravamo. ali uvamo biljke od promaje. Jednom sedmino ih
pregledamo, pa ako opazimo neku trule, odmah napadnutu biljku izolujemo i
pruimo joj odgovarajuu negu. Istovremeno pazimo da se ne razviju
tetoine. U toplijem stanitu je glavna opasnost od napada grinja, vlaknastih
i titastih vai. Otkrivene tetoine treba odmah unititi.
Kaktuse priviknute na toplije uslove, kao i one koji zimi rastu i cvetaju, dakle
vrste RHIPSALIS i ZYGOCACTUS ostavljamo u toplijim prostorijama, a
supstrat odravamo u umerenoj vlanosti. Biljke koje nameravamo da
presadimo vadimo postepeno iz zemlje, ukoliko to ve ranije nismo uinili.
Suvie dugo korenje skraujemo, a bolesne delove korena odstranjujemo.
Mart
U stakleniku ve poinje vreme pune vegetacije. Za lepog toplog vremena prvi
put zalivamo po mogunosti toplom vodom. Probamo da li u vodi moemo
drati ruku, pa tek tada kropimo biljke. Za kaktuse koje drimo u stanu bie
korisno ako ih pomerimo na osunano mesto ili barem blie prozoru. Stalno ih
drimo na suvom, a ako imaju vie svetlosti, mogu imati i vie toplote koja
podstie stvaranje zametaka korena. Poetak ovog meseca je najbolje vreme
za sterilizaciju zemlje proparivanjem. Pre sadjenja je moramo ostaviti 14 dana
da se na vazduhu odmori. Ako kaktusi krajem marta ve imaju zaetke
korena, sadimo ih i od tog asa odravamo vlaan supstrat. Dolo je vreme i
za rast kaktusa na vanprozorskim ispustima, balkonima, terasama.
Sejance sejane u januaru i februaru esto pregledamo. Ako su se na povrini
supstrata pojavila fina vlakanca plesni, odmah ih jednim drvcetom
odstranjujemo i oroavamo bilo rastvorom 1,5% HERYLA 80 ih
THIURAMA, ili jo bolje 0,2-0.3% rastvorom sredstva koje sadri CAPTAN.
prima kaleme samo kad nije u punoj vegetaciji. Sve kaleme stavljamo u tople,
suve i zasenjene uslove, kako bi se to pre zacelile rezne rane i biljke imale
dobre uslove za rast. Otprilike posle jedne sedmice odstranjujemo gumice.
U drugoj polovini aprila, ako je lepo vreme, moemo pristupiti setvi veine
vrsta kaktusa. Posebno je zgodno sejati u tegle zato to seme klija im se stvori
optimalna toplota. Radimo sa najveom panjom, kao da smo u laboratoriji.
Krajem meseca poinju da cvetaju rebucije i mamilarije. uvamo ih po
mogunosti od preterane vlanosti, jer bi polen mogao da se ovlai, a
opraivanje ne bi uspelo. Polen prenosimo nenom etkicom.
Epiphyllum hybr.
Jul
Kad su sparni dani, i kaktusima je veinom prilino toplo. Tada provetravamo
to ee i danju i nou. Supstrat se brzo sui. zato dobro zalivamo, i to uvee,
kada biljke nisu suvie zagrejane suncem. Ako se kaktus gaji i neguje na
granulovanoj podlozi, moemo ostaviti hranljivi rastvor ili vodu za zalivanje
da stoje u inijama dva-tri dana, sve dok slobodno ne ispare. Kad opazimo da
je rast kaktusa usporen, znai da poinje doba letnje stagnacije. Sada opreznije
zalivamo zato to u stagnaciji koren ne radi potpuno, pa bi lako mogao da
ugine. Truljenje se ponekad iri tako brzo da ne ostane nita to bi se moglo
spasiti. Najvie su ugroene rebucije, lobivije i parodije koje su poreklom sa
visinskih poloaja.
Sanduii sa sejancima su takodje u opasnosti. U vreme najveih sparina
poinje da deluje trule korenovog vrata. Najvie su ugroene biljke koje se
nalaze na humusnom supstratu. Kad opazimo trule, odmah izvadimo sve
sejance iz zaraenog sanduia, ostavimo korenje da se prisui. a ako postoji
mogunost, stavljamo ih nekoliko dana u hladnjau, gde je temperatura 3 do 4
C. Najbolje je da ih ostavimo nezasadjene sve dok ne zahladi. Kad nastanu
hladnije noi. rast se obnavlja. Svim biljkama godi kad na njih nekoliko sati
pada kia, pogotovu kada je blaga i topla. Jaa kia ne bi im nanela neku veu
tetu, ali bi ih isprskala zemljom, blatom. Posebno je za biljke koje gajimo u
hidroponskoj isitnjenoj podlozi vana ovakva kia, zato to kia spere sve
neiskoriene rastvorene soli. Posle toga dolazi redovno zalivanje hranljivim
rastvorom.
Avgust
U prvoj polovini ovog meseca nega i gajenje kaktusa se ne razlikuje od nege
krajem jula. Petnaesti avgust je poslednji rok za kalemljenje, mada je bolje taj
posao obaviti ranije. Kasni kalemi prirataju, ali nikad dobro ne narastu. Zato
poinje najpovoljnije vreme za tzv. jesenju setvu.
Cvetovi polako nestaju sa kaktusa, ali zato zrije sve vie plodova. Seme
sakupljamo, istimo i ostavljamo u vreice. Tek ubrane semenke najbolje
klijaju. Zato ne odgadjamo setvu onih vrsta koje nameravamo da razmnoimo.
Kaktusi sada imaju najlepe i najdue bodlje. Pojavljuju se gusta biljna vlakna.
Oktobar
Dolo je vreme opteg preseljavanja kaktusa pod krov. Jedino neki otporniji
kaktusi u toploj leji mogu ostati do novembra. Prilikom prenoenja kaktusi su
ve suvi, zato to ih dugo nismo zahvali. Ipak, pre nego to ih konano
smestimo u hladni zimovnik, ostavimo ih jo nekoJiko dana u zagrejanoj
prostoriji, kako bi se supstrat bolje prosuio. Tako isto postupamo kada biljke
prezimljujemo sa ogolelim korenjem. Male sejance smetamo, ako je to
mogue, izmedju prozora ili u stakleniku na polici, i drimo ih u sporom rastu.
Iz vrta preseljavamo i one otpornije biljke koje su bile posadjene na
otvorenom.
Za peireskiopsise i kalemljene i nekalemljene zimi je potrebno obezbediti
sobnu temperaturu, inae lie opada i mnogo biljaka u gine. Ne podnose suv
vazduh. Zato ih moemo smestiti u prazan akvarijum, gde ih redovno zalivamo
i odravamo u sporom rastu. Proveren je i sledei veoma jednostavan metod:
peireskiopsise postavimo u neki sanduk a njega umetnemo u plastinu vreu
koju naduvamo i zaveemo. Ovakav uredjaj moemo instalirati i u hladnom
stakleniku, ali pcireskiopsise moramo dopunski zagrevati. Ako ih nema
mnogo, dovoljna je sijalica od 25 do 40 vati.
Novembar Decembar
Sada i u staklenicima ima malo svetlosti; kaktusi u ovo vreme ne smeju da
rastu. Zato i u staklenicima sniavamo temperaturu na 8 do 10 C. Za vrste
koje vole toplotu zagrevamo ih vie. Sve to se jo nalazi u toploj leji
preseljava se u zimovnik. Ako skraujemo korenje, treba u novembru povaditi
biljke iz zemlje, ostaviti ih nekoliko dana na toplom mestu da se supstrat
prosui. Supstrat se odstrani, korenje skrati, a kad rane zarastu, kaktuse
ostavimo tako da se ile korena ne savijaju i prenesu se na mesto gde e
ostati sve do prolea. Biljke moemo pojedinano zaviti u papir i smestiti u
korpu ili kofer. Ako za vreme zime ostavljamo biljke u podrumu, moramo ga
najpre okreiti da bismo unitili klice gljivica i plesni. Nikad ne smeju u istoj
prostoriji biti i krompiri.
Sadnice do veliine trenje ostavljamo posadjene u plitkim inijama.
Kalemljene biljke je bolje ostaviti zasadjene i samo ponekad ovlaiti supstrat.
PHRLSKIOIDEAE K. SCH.
2.
OPUNTIOIDEAE K. SCH.
3.
CEREOIDEAE K. SCH.
AYLOSTERA SPEG.
Severozapadna Argentina, juna Bolivija
To su sasvim male, loptaste ili kratke stubaste biljke, koje obilato daju izdanke.
Po izgledu su sline robucijama. Od njih se razlikuju po tome to su cvetne
cevi srasle sa stubiem koji je obrastao dlakama i ekinjama. To su visinke
biljke koje se uspeno gaje. Podnose i manje osunano stanite. Cvetaju veoma
brzo i dobro. Opisano je oko 20 vrsta. A. deminuta (Web.) Bckbg. ima cvetove
tamnovran boje, A. fiebrigii (Gurke) Bckbg. utocrvene, A. pseudodeminuta
(Bckbg.) Bckbg. tamnopurpurne, A. spinosissima (Bckbg.) Bckbg. je dobro
pokrivena bodljama, cvetovi su ciglastocrveni. A kupperiana (Bod.) Bckbg. je
veoma lepa sa cvetovima oran boje. Putopisac W. Rausch prilikom
ekspedicije u Kordiljere, naao je (1968. g.) nekoliko novih vrsta. Najlepi je
A. heliosa Rausch koji podsea na meksiki kaktus Solisiapectinata. Cvetovi
su oran boje.
BLOSSFELDIA WERD.
Severozapadna Argentina, juna Bolivija
To su najmanji poznati kaktusi uopte. Prenik im je samo 10 do 15 mm.
Daju izdanke i stvaraju male gomilice. Nemaju ni rebra, ni bodlje. Cvetovi su
veoma sitni. To su visinske biljke, koje se dosta teko gaje. Ove kaktuse
najbolje je kalemiti. Popularne su kod kolekcionara minijatura. Opisano je
dosad 6 vrsta, koje su medjusobno veoma sline.
BRASILICACTUS BCKBG
Juni Brazil (Rio Grande do Sul)
Ovi loptasti kaktusi imaju u preniku oko 10 cm. Brojna rebra su pretvorena u
male bradavice. Gusto su naikani kratkim bodljama. Cvetovi su relativno
sitni. Gajenje nije teko, preporuuje se posebna zatita od sunanih
oegotina. To su veoma lepe i popularne biljke. Opisane su tri vrste, ali se
gaje samo dve i to B. graessneri (K. Sch.) Bckbg. sa zlatastim bodljama i
zelenim cvetovima i B. hasetbergii (Hge.) Bckbg, sav obavijen belim
bodljama, sa cvetovima oran-crvene boje.
CARNEGIA BR. et R.
Arizona
To je monotipski rod. Carnegia gigantea (Eng.) Br. et R. u prirodi naraste do
12 m visine. Spada medju vrste ugroene uticajima civilizacije.
CEPIIALOCEREUS PFEIFF.
Srednji Meksiko (Hidalgo)
Ovde spada jedna vrsta, C. senilis (Haw.) Pfeiff. u prirodi do 15 metara
visoka u evropskim uslovima veinom mali stubi obavijen gustim, dugim,
sasvim belim vlasima. Ubraja se medju veoma osetljive vrste. Zbog svog
upadljivog izgleda veoma je traen. Gaji se na veoma poroznom mineralnom
supstratu uz dosta sunca. Moe se odrati u vreme vegetacionog mirovanja uz
oprezno zalivanje i u suvom ambijentu. Zimi ne podnosi sniavanje
temperature ispod 10 C.
CEREUS MIL
Juna Amerika istono od Kordiljera
To su stubasti kaktusi, veoma raireni po itavoj junoj Americi, poznatiji pod
starim nazivom Piptanthocereus. Stabljike imaju malo rebara, ponekad samo
etiri. Rastu veoma dobro, za vreme leta mogu se presadjivati na otvorenu
gredicu. Opisano je oko 45 vrsta. Uglavnom se gaji C. dayamii Speg. i C
stenogonus K. Sch. kao uvena podloga za kalemljenje. Dobre podloge su i C
peruvianua (L.) Mili. i C jamacaru DC. U botanikim batama bogato cvetaju.
CLEISTOCACTUS LEM
Bolivija, Peru, Paragvaj, Urugvaj, severna Argentina
To su nene, ne ba visoke, grmolike biljke. Aerole su jedna uz drugu, bodlje
su guste i nene. Zanimljivi su cvetovi, koji su cevasti, cev je savijena. Lako se
gaje. Opisano je oko 50 vrsta. Najlepa je C strausii (Heese) Bckbg. sa tankim,
lepim belim bodljama. C baumannii (Lem.) Lem. ima bodlje u raznim bojama.
Brzo cveta.
COPIAPOA BR. R.
Severni ile
Ovi loptasti ili kratko stubasti kaktusi imaju dosta izdanaka i vegetacionu kupu
pokrivenu gustim dlaicama. Rastu u ekstremno suvim pustinjama. Za gajenje
obezbedjujemo propusni mineralni supstrat i dobro provetravanje. Odgovara
im suva i hladna zima. Opisano je oko 50 vrsta. Najlepe su kao kreda bele C.
DISCOCACTUS PFEIFF.
Brazil, Paragvaj, Bolivija
Pljosnate biljke, oblika diska sa cefalijem na vrhu. Cvetaju nou. Imaju
relativno krupne, veinom bele cvetove. Poznato je oko 20 vrsta i stalno se
otkrivaju nove vrste. Najpoznatija je lepa minijatura D. horstii. Za
diskokaktuse u novije vreme vlada veliko interesovanje. Sve vrste vole toplotu.
DOLICHOTHELE (K.SCH.) BR. et. R.
Srednji i severni Meksiko, juni Teksas
Srodne su sa rodom Mammillaria, od koga se razlikuju veoma dugakim
bradavicama, a ponekad i belim cvetovima. Gajenje je dosta jednostavno.
Opisano je oko 15 vrsta. D. camptotricha (Dams.) Tieg. i D. decipiens
(Scheidw.) Tieg. spada medju kaktuse s najveim zahtevima. Zatim D.
longimamma (Dc.) Br. et R. s neobino dugakim mamilama i njoj sline D.
sphaerica (Dietr.) Br. et R. i D. melaleuca (Karw.) Craig su veoma popularne.
Imaju velike, ute cvetove. D. baumii (Bod.) Werd. et Buxb je sitna biljka, sa
belim bodljama D. surculosa (Bod.) Buxb. stvara niske, guste grmie, a cveta
bogato. Cvetovi su uti.
ECHINOCACTUS LK. et E.
Srednji i severni Meksiko, june drave SAD
ECHINOCEREUS ENG.
ECHINOPSIS ZUCC.
ECHINOFOSSULOCACTUS LAWR.
Srednji i severni Meksiko
EPIPHYLLUM HAW.
Meksiko i Juna Amerika
Ovo su loptasti kaktusi srednje veliine. Imaju mnogo rebara (ak preko
stotinu) koja se esto razliito naborana. Bodlje su ravne i dugake, ili. opet,
pljosnate, kao od pergamenta. Gajenje je dosta lako na mineralnom i dovoljno
propusnom supstratu. Zahtevaju dosta sunca, a tokom zime treba da su u
suvom i na hladnom mestu. Ako su zimi dovoljno osvetljeni, bogato cvetaju u
prolee. Poznato je oko 40 vrsta i sve su lepe. Najmanje rebara ima E.
coptonogonus (Lem.) Lawr., a najvie E. multicostatus (Hildm.) Br. et R. i E.
zacatecasensin Br. et R. Naziv Stenocactus je sinonim.
Biljke su opte poznate pod nazivom filokaktus. Ovi grmovi, sa pljosnatim ili
trogranim stabljikama, koje podseaju na listove uspeno se gaje. Otud naziv
lisnati kaktus. Veinom su to krianci sa krupnim, divnim cvetovima. Gaje
se prema uputstvima datim u poglavlju o epifitima.
EPITHELANTHA (WEB.) BR. et R.
Zapadni Teksas i severni Meksiko
ECHINOMASTUS BR. et R.
Severni Meksiko, june drave SAD
Srednje su velike, loptaste ili stubaste biljke. Rebra su im u znatnoj meri
klupasto razmetena. Bliske su po osobinama rodu Thelocactus, s tim to
imaju gue rasporedjene bodlje. To su veoma lepe biljke, ali pri gajenju
zadaju velike tekoe, jo su najuspelije kao kalemljene. Poznajemo oko 11
vrsta. Najee se gaji E. macdowellii (Reb.) Br. et R. obavijen belim i gusto
rasporedjenim bodljama. Veoma je zahvalan za gajenje.
ERIOCACTUS BCKBG.
ESCOBARIA BR. et R.
ERIOSYCE PHIL.
FEROCACTUS BR. et R.
ile
Osim Echinocactusa ovo su najvei loptasti kaktusi. Imaju jaka rebra, vrste
bodlje, ponekad savijene kukasto, iroke oko 10 mm. Sejanci dobro rastu, vee
biljke ne podnose alkalno zemljite. U povoljnim uslovima, uz dovoljno
svetlosti i vazduha. brzo dostignu velike dimenzije. Poznato je oko 40 vrsta.
Najpoznatiji iz zajednice sa ravnim bodljama je veoma zahvalan za gajenje F.
histrix (Dc.) Linds. (sin. F. electracanthus i F. melocactiformis). F. glaucescens
(Dc.) Br. et R. ima divno kao injem pokriveno telo plave boje. a sa zlatastim
bodljama. F. pringlei (Cout.) Br. et R. ima crvene bodlje i bele vlasi. Iz
zajednice sa kukastim bodljama najvie se gaji F. latispinus(Haw.) Br. et R.
veoma lepo snabdeven bodljama i pljosnat.
FRAILEA BR. et R.
Urugvaj, Paragvaj, Bolivija, juni Brazil, severna Argentina, Kolumbija
Sve su to veoma poznate minijature. Tela su im razliite boje, bodlje kratke.
Cvetaju kao jo male biljke; cvetovi se, medjutim, otvaraju samo kad su
potpuno osunani. Menjaju se u plodove sa zrelim semenom i ne otvorivi se
(kleistogamija). Za gajenje veinom nisu pogodne. Veoma su popularne. U
poslednje vreme otkriveno je mnogo novih biljaka, uglavnom u Paragvaju i u
junom Brazilu, tako da broj opisanih vrsta i varijeteta sada iznosi oko 40.
Najlepi je F. cataphracta (Dams.) Br. et R., zelen, s ljubiastim
polumesecima ispod areola, i E. asterioides Werd. i F. castanea Bckbg.. koje
imaju telo kestenjaste boje i oblikom podseaju na Astrophytum asterias i dr.
GYMNOCALYCIUM PFEIFF.
Bolivija, Paragvaj, Urugvaj, juni Brazil i Argentina istono od Kordiljera
To su loptasti kaktusi srednje veliine, od kojih su neki minijaturni. U
pogledu oblika i boje tela, kao i bodlji veoma su razliiti. Obilato cvetaju i
cvetovi su krupni. Gajimo ih bez tekoa. Podnose i manje osunano stanite.
Veoma su popularni medju ljubiteljima kaktusa. Poznato je oko 100 vrsta.
Delimo ih, prema obliku semena, na 5 podrodova. Podrod Gymnocalicium
ima krupne semenkc. Ovde spada i G. denudatum (Lk. et O.) Pfeiff. s
prileglim bodljama, G. uruguayense (Ar.) Br. et R. sa utim ili ruiastim
cvetovima; G. fleischerianum Bckbg. i G. paraguayense (K. Sch.) Shiitz
imaju bele cvetove sa ruiastim sreditem itd. Podrod Ovatisemineum
Schutz se odlikuje okruglastim, crnim semenom prenika oko 1 mm.
Najraireniji je G. gibbosum (Haw.) Pfeiff, koji ima mnogo varijeteta. Ima
bele cvetove i veoma je otrovan i G. baldianum Speg. sa cvetovima divne
crvene boje. Biljke iz podroda Microsemineum chiitz imaju sitno seme,
manje od 1 mm. Ovde spada mnogo vrsta. Najpoznatija je G. saglionis (Cels,)
Br. ct R.. najvea od svih. s elegantnim bodljama. G. multiflorum (Hook) Br.
et R. i G. monvillei (Lem.) Br. ct R. sa bodljama boje ilibara. G. weissianum
Bckbg. G. nidulans Bckbg. s dugakim bodljama, zatim najnoviji G. bicolor
Schtitz s tvrdim dvobojnim bodljama, G. horridispinum Frank sa dugakim,
divlje isturenim bodljama i dr. Podrod Muscosemineum Schutz obuhvata
biljke s malim, smedjim, kao prahom kakaoa posutim semenkama. Ovde spada
i G. mihanovichii (Fri et GGrke) Br. et. R., G. friedrichii (Werd) Pa., G.
anisitii (K. Sch.) Br. et R., G. damsii (K. Sch.) B. et R., zatim G. pungens
Fleischer s dugakim, razmaknutim bodljama i relativno velika G. megatae Y.
Yto. U poslednjem podrodu Trichosemineum Schutz su gimnokalicije sa
sjajnim semenom koljkastog oblika i smedje boje; imaju veinom razvijeni
arillus. Ovde spada poznati G. quehlianum (Hge. jr.) Berg., veoma pljosnat i
sivosmedje boje.
HAAGEOCEREUS BCKBG.
Peru
Veinom su to veoma lepi bodljasti, neni stubovi. zanimljivo obojeni, koji
uspevaju uglavnom u staklenim teglama. Od njih se mogu sastavljati efektne
skupine boja. Nije ih teko gajiti. Poznato je oko 50 vrsta; postoje i brojni
varijeteti.
HAMATOCACTUS BR. et R.
Severni Meksiko, Teksas, Novi Meksiko
Blisko su srodne s rodom Ferocactus. To su lepe. razrasle biljke koje obilno
cvetaju. Gaje se kao ferokaktusi. G. setispinus (Eng) Br. et R. je manja, za
gajenje veoma pogodna biljka. Cvet je ute boje sa crvenim srcem. H.
hamatacanthus (Muhtenpfordt) Knuth je vea i ima veoma dugake crvene i
ute bodlje. Ponekad se pribraja rodu Ferocactus.
HELIOCEREUS (BERG.) BR. et R.
Meksiko, Gvatemala
Ove minijaturne biljice s jakim repastim korenjem u poslednje vreme su
veoma traene. Tela su im razliito obojena, bodlje su kratke, bele ili crne. Kad
su s vretenastim korenom, teko se gaje. Zato je dobro da ih kalemimo.
CHILEOREBUTIA RITT.
ile
HOMALOCEPHALA BR. et R.
Teksas, novi Meksiko, severni Meksiko
Jedina poznata vrsta H. texensis je biljka oblika diska sa prenikom do 30 cm.
U pogledu gajenja ima velike zahteve. Preporuuje se kalemljenje.
HORRIDOCACTUS BCKBG.
ile
Opravdanost ovog roda neki autori pobijaju, pa horidokaktuse svrstavaju u
rod Pyrrhocactus ili Neochilenia. To su srednje krupne, lepe bodljaste biljake.
Gaje se veinom primenom kalemljenja. Zimi im pogoduje hladno i suvo
mesto.
Ove mamilarijama sline biljke imaju kukaste srednje bodlje i krupne cvetove.
Gaje se obino nekalemljene, jer ih je kao krtolasto-korenaste teko gajiti.
Opisane su dve vrste: K. guelzowiana (Werd.) Bckbg, s gustim, belim vlasima
i crvenim srednjim bodljama, veoma lepa sa velikim, crvenim cvetovima. K.
longiflora (Br. et R.) Bckbg, je slina, ima proredjenije vlasi, manje cvetove,
ruiaste boje.
LEUCHTENBERGIA HOOK
Srednji i severni Meksiko
Jedina vrsta L. principis Hook jedan je od najlepih kaktusa. Pojedine mamile
LOBIVIA BR. et R.
Severna Argentina, Bolivija do srednjeg Perua
Ove male biljke ponekad stvaraju i vee kolonije. Svima su zajedniki kratki
trolisni cvetovi s drkom obrastam vlasima. Dobro rastu putanjem
adventivnog korenja. Poto su visinske biljke, zahtevaju otriji vazduh, pa
zato zimi ne zahtevaju veu toplotu. Postoji preko stotinu vrsta koje se mnogo
razlikuju prema izgledu, kao i po bodljama, i po boji cveta. Najdue bodlje
ima L. boliviensis, a najlepe cvetove s takozvanim himenom (hymen) imaju.
L jajoiana Bckbg., L. nigrostoma Krzgr. et Buin. i L. haageana Bckbg.
LOPHOPHORA COULT.
Srednji Meksiko, juni Teksas
To su mali, loptasti ili spljoteni, sivi kaktusi bez bodlji. Imaju bele cvetove.
Zbog narkotinih svojstava upotrebljavani su prilikom domorodakih
sveanosti. Opisano je oko 7 vrsta, a najpoznatiji je L williamsii (Lem.)
Coult. Gaji se kao ariokarpus.
LOXANTHOCEREUS BCKBG
Peru
Ove biljke imaju grmolik rast, pojedine grane su tanki stubii, ponekad kao
puzavice. Karakteristian je zigomorfni cvet koji se iroko otvara. Polo
cvetaju relativno mlade, ove biljke su u kolekcijama dosta retke. Neophodni
su topli uslovi za zimovanje, kao i blago zasenjena mesta tokom letnjih ega.
Spori rast se ubrzava kalemljenjem.
MAMMILLARIA HAW.
June drave SAD, Meksiko, dopire do Venecuele i Kolumbije.
Mamilarije nemaju rebra, ve bradavice mamile. Cvetovi se razvijaju sa
ljebova mamila, sa tzv. aksila i nalaze se u krugu oko vegetacione kupe. Nisu
veliki, ali ih zato ima mnogo. Plodovi su glatki, bez ljuspi i bez hlorofila.
Sazrevaju u telu, pa tek kad sazru, bivaju potisnuti napolje i pojave se na
povrini. U evropskim kolekcijama dobro rastu, pa su popularne medju
cvearima. Za gajenje su neophodni dobra insolacija i provetravanje.
Najpraktinija je podela vrsta u grupe sline po izgledu. Tako govorimo o
zelenim mamilarijama (M. centricirrha Lem., M. carne a Zucc., M.
karwinskiana Mart i dr.). obojenim (M. rhodantha Lk. et O., M. pringlei
(Coult.) Brand., M. spinosissima Lem. i dr.), belim (M. elegans Dc., M.
plumosa Web., M. hahniana Werd. i dr. kukastim (M. bocasana Pos., M.
bombycina Quehl., M. moelleriana Bod. i dr.). Medju mamilarijama ima
takodje nekoliko minijatura. To su, u stvari, najlepe i najredje vrste, na primer
M. herrerae Werd, M. laciacantha Eng., M. albicoma Bod. i dr. Posebno su
cenjene nove opisane vrste M. saboae Glass., M. theresae Cutak, i M. goldii
Glass et Foster. To su minijature koje obino cvetaju i odlikuju se krupnim
cvetovima. Mamilarija ima u kolekcijama u bogatom izboru.
MATUCANA BR. et R.
Peru
Ovi kaktusi su lepi u starijem stadijumu razvitka, stubasti su a potiu s
visinskih poloaja. Imaju velike, zigomorfne cvetove. Opisano je 13 vrsta.
Najpoznatija je mathaynei (O.) Br. et R. sa lepim crvenim cvetovima.
MEDIOLOBIVIA BCKBG.
Severna Argentina (Salta, Jujuy)
Malog tela, ove biljke su sline rebucijama, ali su cvetovi slini lobivijama. U
ovom rodu su sjedinjene vrste ranijih rodova Pygmaeolobivi a Bckbg.,
MYRTILLOCACTUS CONS
Meksiko, Gvatemala
To su grmovi ili ak nisko drvee, ije krune stavaraiu mnotvo grana. Imaju
male, bele cvetove. Sa jedne areole izbija katkad i po nekoliko pupoljaka.
Plodovi su maleni, veliine krupnije bobice borovnice i mogu se jesti. Od etiri
vrste najpoznatija je M. geometrizans (Mart) Cons. Gaji se dosta uspeno zato
to sejanci dobro rastu i veoma su lepo prekriveni plavkastom kao inje
prevlakom. Japanci na nju kaleme crveni oblik Gymnocalycium friednchii. Ne
podnosi zimovanje na hladnom.
NAVAJOA CROIZ.
Arizona
Ove sitne, doskora nepoznate biljke se razlikuju od ostalih kaktusa uglavnom
po tome to bodlje imaju plutastu strukturu. Opisane su dve vrste: N.
peeblesiana Groiz. Ima bele i kratke bodlje, dok se N. fickeiseni i Bckbg.
poznaje po 35 mm dugim, isto tako belim bodljama. Gaji se kao kalemljena,
najbolje na Trichocereus pasakana. Razmnoava se lako izdancima; ove biljke
su retke, pa se mnogo trae.
NEOBESSEYA BR. et R.
MONVILLEA BR. et R.
NEOBUXBAUMI BCKBG.
Meksiko
U prirodi se javlja u vidu monih stubova i esto se iri u veim zajednicama.
Od etiri vrste najbolje kod nas uspeva N. polylopha (Dc) Bckbg., naroito
kad je zasadjena slobodno u stakleniku. Zahteva toplije zimovanje. N. tetetzo
(Web.) Bckbg, je u svojoj postojbini visoka i 15 metara; kod nas ne uspeva.
NEOGOMESIA CAST.
Meksiko (Tamaulipas)
Jedina vrsta Neogom. agavoides Cast. je u srodstvu sa ariokarpusom i gaji se
na isti nain.
NEOLLOYDIA BR. et B.
obrasla vunastim ili vlasastim izratajima. Backeberg ovde ubraja i vrste koje
su bile svrstane u rod Chileore butia prema ranijem Friovom predlogu. Prave
neohilenije su N. jussieui (Mony) Bckbg., N. fusca (Muhlpf.) Bckbg. i N.
hankeana (Forst) Dolz. N. pauciostata (Ritt) Bckbg. izgleda kao prekrivena
injem veoma lepe plavosive boje. Uspeva na blago zasenjenom stanitu,
najbolje ako je kalemljena.
NEOPORTERIA BR. et R.
ile
Loptaste, kasnije stubaste biljke imaju karakteristine, relativno dugake, uvek
crvene cvetove s tankom cvetnom loom. Podnose dosta hladnu zimu. Neke
cvetaju rano u jesen. Ima preko dvadeset poznatih vrsta, medju kojima veoma
lepih kaktusa. Najlepi je N. gerocephala Y. Ito., poznati pod imenom A.
senilis (Phil.) Bckbg. koji je ceo obavijen mekanim, belim bodljama. Veoma
sroaan je i N. multicolor Ritt; ima gusto ispletene vlasi raznih boja. od bele do
ute, pa i crne.
Meksiko, Teksas
NOTOCACTUS (K. SCH.) BERG.
Srodne su sa rodom Coryphantha. Na vrhu imaju krupne raznobojne cvetove i
manje-vie cilindrino telo, dok neke rastu grmoliko. Kad se osui, plod je
kao od papira. Seme je mutnocme boje. Uspeva dobro nakalemljena na
ehinopsis, a jo bolje na Trichocereus schickendantzii. Dosta bujnu podlogu
ne moe dugo izdrati. Poznato je osam vrsta, od kojih se najee gaje N.
ceratites (Quehl) Br. et R., N. conoidea (Dc.) Br. ct R. i N. grandiflora (O.)
Bcrg.; N. odorata (Bod.) Bckbg, ranije poznata kao Cumarinia Knuth, ali se
znatno razlikuje kako po obliku tela, tako i plodom. etiri srednje bodlje su
kukaste.
NEOCHILENIA BCKBG.
ile
To su biljke srednje veliine sa raznobojnim cvetovima ija je cvetna loa
OBREGONIA FRI
Meksiko (Tamaulipas)
Ovaj monotipski rod obuhvata samo vrstu O. denegrii Fri; odlikuje se
mamilama transformisanim u ljuspice. Ova biljka je raritet u kolekcijama
kaktusa. Trai propusno zemljite i zasenjivanje zbog osetljivosti na jako
osunavanje. Ako je izloena jakom suncu, kao i druge meksike retke vrste,
postaje smedja i postepeno odumire. Ta biljka je jedna od najlepih Friovih
otkria.
korenom i kao kalemljene, jer su to visinske biljke koje trae mnogo vazduha.
Potreban im je supstrat bogat hranljivim materijama. Ako se pogreno gaji, na
telu ove biljke javljaju se rune pege. Najpoznatija je O. neocelsianus Bckbg.
sa zlatastim ili crvenim sredinim bodljama i O. trollii (Kupp.) Bckbg. sa
visinskih poloaja (oko 3,500 m n.v.) potpuno obavijen svilastim vlaknima,
nieg je rasta. O. hondriksenianua Bckbg. i O. fossulatus (Lab.) Bckbg. su
neniji, prvi od njih na vegetacionoj kupi ima vunaste vlasi tamnosmedje ili
crne boje. Ako neko eli da se specijalizuje za odredjeni rod, tada se
preporuuje rod Oreocereus kao pogodan zbog velike varijabilnosti.
OROYA BR. et R.
Peru
Od Kanade do Patagonije
To su najraireniji kaktusi veinom sa pljosnatim lancima; srodni su sa
Austrocylindroopuntia Bckbg. i Cylindroopuntia (Eng.) Knuth., kao i
Tephrocactus Lem. Postoji jo mnogo srodnih rodova. Veinom imaju
gigantski rast. Brzo rastu, pa su manje pogodni za kolekcije. O. robusta
Wendl. je jedna od najlepih pljosnatih opuncija. Njeni kao injem posuti
plaviasti lanci, okruglog oblika imaju u preniku 25 cm. Zbog svog
zakrljalog rasta i lepe boje glohida veoma je popularna. O. microdasys
(Lehm.) Pfeiff. Za manje kolekcije je pogodna mala Tephrocactus s loptastim
lancima i zanimljivim bodljama. Ako su nakalemljene na ostale opuncije,
dobro uspevaju. Opuncija ima preko 300 vrsta, sa mnogo varijeteta. Mnoge
su otporne na hladnou i gaje se u alpinariju. To su O. humifusa Raf.,
rasprostranjena pod nazivom O. rafinesque i Eng., O. rhodantha K. Sch., O.
fragilis (Nut.) Haw. i dr.
OREOCEREUS (BERG.) RICC
Severna Argentina, Bolivija, Peru
Ima cereoidni rast, stvara razgranate grmove, visoke preko jednog metra.
Pojedini izdanci su jaki, debljine do 12 cm. Najvei ukras ine duge, bele
vlasi, iz kojih izviruju obojene bodlje. Rastu dobro i kao biljke s vretenastim
godine se otkrivaju nove. To su veoma lepe biljke, belog tela ili s obojenim
bodljama, cvetovi su uraznim nijansama uti i crveni, veoma bogato cvetaju.
Rod Parodia se deli na dva podroda. Podrod Parodia obuhvata biljke koje
imaju smedje semenke, sitne kao prah. Podrod Proloparodia Buxy, ima
krupnije seme, po pravilu crno.
Meksiko
PEDIOCACTUS BR. et R.
PELECYPHORA EHRENB.
PYRRHOCACTUS BERG.
RHIPSALIS GARTN.
Zapadna Argentina
REBUTIA K. Ch.
RODENT1OPHULA RITT.
ile Atacama
Srodan je s rodom Eriosyce. Navode se 4 vrste. U kolekcijama se retko javlja
R. atacamensis Ritt., tvrda je to biljka, gusto obrasla vrstim bodljama.
Najbolje se kalemi na Trichocereus pasacana.
RHIPSALIDOPSIS BR. et R.
Juni Brazil
Tropska Amerika
Stvara tanke izdanke sa etiri ili vie rebara sa vazdunim korenjem, kojim se
pripija uz drvee. Ima ogromne cvetove, iroke do 30 cm i dugake 25 cm.
Trai zimovanje u toplom. Opisano je oko 30 vrsta, od kojih su najpoznatiji S.
grandiflorus (L) Br. et R. kraljica noi. Postoji veliki broj krianaca.
SOEHRENSIA BCKBG.
SULCOREBUTIA BCKBG.
Argentina
Bolivija
Cvetovi su slini cvetovima rebucije, dok oblik tela vie podsea na lobivije.
Bodlje su mnogo jae nego kod rebucije. Gaje se isto kao rebucije. Dugo je
bila poznata samo jedna vrsta S. ateinbachii (Werd.) Bckbg., ali je u poslednje
vreme pronadjeno mnogo novih vrsta. Danas je poznato preko 30 vrsta.
Najlepe su E. arenacea (Card.) Ritt. i E. rauschii. Frank: obe su retke. ute
cvetove ima E. kruegeri (Card.) Ritt., a lepa je i S. candiae (Card.) Bckbg., a S.
tiraquensis (Card.) Bckbg, i S. hoffmanniana Bckbg. imaju tamnoljubiaste
cvetove. S. canigueralii (Card.) Bckbg. moe imati narandaste i crvene
cvetove. Sulkorebucije dobro uspevaju na sopstvenom vretenastom korenu.
SOLISIA R. et R.
Meksiko (Puebla i Oaxaca)
Jedina vrsta S. pectinata (B. Stein) Br. et R. je po habitusu veoma slina
Pelecyphora pseudopectinata, ali cvetovi se ne pojavljuju na vrhu ve sa
bonih delova tela. To je veoma lepa, ali i osetljiva vrsta, jo najbolje raste
kalemljena na Eriocereus jusbertii. Treba obratiti panju na crvenog pauka.
SUBMATUCANA BCKBG.
THRIXANTHOCEREUS BCKBG.
Peru
Scvcrni Peru
Ovaj rod je blizak rodu Matucana, ali ima cvetove s dugakom cvetnom
loom, vie-manje zigomorfne. Opisano je 10 vrsta. Retko ih nalazimo u
kolekcijama. Gajenje nije teko.
STROMBOCACTUS BR. R.
Srednji Meksiko
UEBELMANNIA BUIN.
Brazil Minas Gerais
TOUMYEA BR. et R.
Novi Meksiko, severna Arizona
Jedina vrsta T. papyracantha (Eng.) Br. et R. je minijaturni kaktus sa
pljosnatim, savitljivim bodljama, koje izgledaju kao da su od papira.
Najuspenije se gaji kalemljenjem na mekoj podlozi (Trichocereus
schickendantzii, Trichocereus, Echinocercus) i to tokom leta napolju, na
punom suncu, a zimi na nioj temperaturi. Podnosi i mraz, ali celu zimu
napolju kod nas ne moe izdrati.
TRICHOCEREUS (BERG.) RICC
Srednja Argentina i ile sve do Ekvadora
Stubasti kaktusi, koji cvetaju nou i imaju cvetove s dugom cvetnom loom.
Gaje se lako i brzo rastu. T. spachianus (Lem.) Ricc, T. macrogonus (Sd.)
Ricc. T. pachanoi Br. et. R. i T. schickendantizii (Web.) Br. et R. su poznata
podloge T. pasacana (Web.) Br. et R., T. terscheckii (Parm.) Br. et R. i drugi
sa monumentalnim stubovima. Najlepi je T. ehilensis (Colla) Br. et R.,
naroito njegovi varijeteti s dugakim bodljama. T. ehilensis var. tiikaaanus,
koji je preneo B. Resi (B. Roesl), a ime mu dao praki strunjak Sajc (Seitz).
slian je husitskom ezlu. Poznato je oko 30 vrsta.
TURBINICARPUS BUX. ex BACKBG.
Srednji Meksiko
Veoma je srodan rodu Toumeya, s kojim neki autori povezuju rod Navajoa
Croiz. To su malene, ali lepe biljke. Gaje se veinom kao kalemljene i veoma
su cenjene kod cveara. Poznato je 8 vrsta; tipina je T. schmiedeckianus
(Bod.) Buxb. et Bckbg.
Kaktusi ovog roda imaju itavu povrinu tela pokrivenu sitnim bradaviastim
izratajima. Kod najlepeg predstavnika U. pectinifera Buin. bradavice su
pokrivene belom votanom prevlakom. Neke vrste, npr. U. gummifera (Bckbg.
et Voll) Buin ako se zarezu, izluuju belo, lepljivo mleko. Gajimo ih na
supstratu sa pH 56, a zimi trai temperaturu oko 10 C.
UTAHIA BR. et R.
Severna Arizona
Opisana je jedina vrsta U. sileri (Eng.) Br. et R. koja raste u prirodi na
erodiranoj sadri. Veoma je osetljiva. Kao najbolji supstrat za nju potvrdila se
antuka s dodatkom sadre (oko 5%). Minimalno zalivanje u duim intervalima
kao i zimovanje u hladnim uslovima su preduslovi za uspeno gajenje ovog
kaktusa.
WEINGARTIA WERD.
Bolivija, severna Argentina
Loptasti kaktusi s kratkom, golom cvetnom loom. Cvetaju esto i veoma
bogato. Najpoznatija je W. neocumingii Bckbg. Ima ute i narandaste
cvetove. Dalje vrste su: W. fidaiana (Bckbg.) Werd. i W. neumanniana
(Bckbg.) Werd. koje izrazito rastu u visinu. U poslednje vreme opisane su
nove vrste, tako da se ukupan broj poveao na petnaest.
WILCOXIA BR. et R.
Teksas, severni i srednji Meksiko, poluostrvo Kalifornije
To su mali grmii. Nakalemljeni na opunciju bogato cvetaju i imaju relativno