Crkveno graditeljstvo

RANOKRANSKE I PREDROMANIKE CRKVE U STONU

Uvod
Ston je bio vjersko i upravno sredite prostora koje je obuhvaalo Zahumlje, s poluotokom Peljecem i
Dubrovakim primorjem do Rijeke
dubrovake. Ime je dobio po latinskoj rijei stagnum (movara) koje se
poslije pojavljuje u raznovrsnim oblicima (Stamnes, Stamnon, Stagnon,
Stanu), a osnova je njegova sadanjeg imena. ini se da su ga naselile
izbjeglice iz Pardue, danas Gornjeg
Gradca kod Ljubinja na sjevernoj
strani Popova polja, koja je bila smjetena na rimskoj prometnici izmeu
Narone i Skadra. To se zakljuuje
po izriitoj tvrdnji u Kozmografiji
anonimnog pisca iz Ravenne koji je
zabiljeio: "Pardua, id est Stamnes"
(Pardua, to je Ston). Slino je zabiljeeno i za osnutak Dubrovnika
("Epitaurum, id est Ragusium") i za
jo neka naselja, a to bi znailo da je
negdanje stanovnitvo Stona proireno preivjelim romanskim doljacima koji su se spaavali pred slavenskim naletom. Ston je oito bio poteen od razaranja jer se nije nalazio
na glavnoj prometnici i nije bio na
putu glavnog udara novih doseljenika. S vremenom je Ston umjesto Blagaja (Huma) postao i politikim sreditem Zahumlja ili Huma.

EARLY CHRISTIAN AND PRE-ROMANESQUE CHURCHES IN

STON
The medieval Ston developed on the site of an ancient settlement, and it became a
significant centre after it was inhabited by Roman refugees from the destroyed
Pardua in the hinterland of Herzegovina. In these times, the town of Ston was
situated in the northern foothills of the St. Michael Mountain and in the valley of
Stonsko Polje, and was both the political and religious centre of Zahumlje. The
area abounded in early Christian churches. Over time, however, these churches
were abandoned, and then remodelled to fit the pattern of other early Croatian
churches. Almost all of them are today in ruins. The most valuable one is the
Ston-based Church of St. Michael, built on the mountain bearing the same name
somewhere in the late eleventh century, most probably during the reign of the
kings of Duklja. The church is of south-Dalmatian three-trave type with cupola,
but is much higher. Noteworthy elements of this church are its frescoes that may
be dated back to the eleventh century Benedictine school of painting.

upa) koja je zajedno s gradom nestala u istom naletu Slavena i Avara.

Povijesni razvoj Stona
Za bolji uvid u brojne stonske sakralne graevine potreban je mali uvid
u njegovu burnu povijest. Sasvim je
sigurno da se preivjelo romansko
stanovnitvo nije moglo odrati u
velikome slavenskom okruenju pa
su u meuvremenu izumrli ili se asimilirali. Dugo je trebalo dok su se

Slaveni u Stonu pokrstili i za to su

vrijeme potpuno zaputene stare kranske bazilike. Kada su konano
primili kranstvo, onda su u starim
crkvama gradili nove, neto drukije
od onih koje su graene tijekom 5. i 6.
st. Stoga na temeljima i unutar starih
crkvenih zdanja nalazimo nove crkvice koje odgovaraju onodobnim
starohrvatskim crkvicama uzdu
Jadrana. Tako se kasnoantiki Ston
preobrazio u novi srednjovjekovni

Preivjeli su romanski prebjezi u antikom Stonu pronali i smjetaj i

mogunost nastavka ivota. O tome
svjedoe ostatci brojnih starokranskih graevina koje se danas mogu
razabrati u Stonskom polju. Stari se
Ston sasvim sigurno nalazio na sjevernim padinama brda Sv. Mihajla
(zvanog i Gradac) i u Stonskom polju.
Ston je takoer, jer je bio manje oteen, postao i sreditem negdanje
biskupije Sarsenterum (spominje se
u spisima crkvenog sabora u Saloni
533. i u njoj je Ston samo posebna
GRAEVINAR 58 (2006) 9

Prikaz stonskog podruja na starom zemljovidu

757

Crkveno graditeljstvo
koji je u cijelosti postao hrvatski. U
politikom je pogledu Ston uklopljen u srednjovjekovnu kneevinu
Zahumlje, u kojoj je jedno od glavnih naselja te najee prebivalite i
prijestolnica zahumskih knezova i
ostalih slubenika. Zahumlje je u 7.
st. potpalo pod bizantsku vlast, koja
je meutim u stvarnosti bila samo
simbolina. U 10. st. Zahumljem
gotovo samostalno vlada knez
Mihajlo Vievi o kojem smo ve
pisali (Graevinar, 8/2006.). Tu
politiku samostalnost uvaju i Mihajlovi nasljednici do 1042. kada je Zahumljem zavladao dukljanski knez

II. je 1322. izgubio bansku ast porazom kod Blizne i tada su Bribirciubii nestali kao vojniki i politiki imbenik u Humu. Jo je prije i
Srbija izgubila zanimanje za to zapadno podruje jer se vojniki i politiki orijentirala prema plodnim
dolinama Morave i Vardara. Tu su
priliku za osamostaljenje pokuali
iskoristi humski velikai Branivojevii. No s njima su zaratili bosanski
ban Stjepan II. Kotromani i Dubrovani te ih 1326. hametice porazili.
Dubrovani su zauzeli Ston i Peljeac, a preostali dio Huma Kotromanii koji su tako postali dubrovaki

Pogled sa zidina na dananji Ston, solanu i dio polja

Vojislav. Ston je tada vana ratna

luka i veliko trgovako sredite, a
ostao je u vlasti Duklje i za njihovih
kraljeva Mihajla i Bodina. Polovicom
12. st. Stonom i Zahumljem (koje se
ba tada poinje nazivati Humom)
zavladali su srpski vladari Nemanjii iz Rake. Istodobno na sjevernim
i zapadnim granicama jaa utjecaj
Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, pa
je Stonom i Humom krajem 12 st.,
zavladao hrvatski herceg i kasniji
kralj Andrija II. Na prijelazu 13. i 14
st. Bosnom i Humom vlada hrvatski
ban Pavao Bribirski, koji je potom
prenio vlast na brata Mladena, a onda i na sina Mladena II. Ban Mladen
758

susjedi. U Stonu su se Dubrovani

potpuno pravno i politiki uvrstili
1333. godine i on je postao gospodarsko sredite za proizvodnju soli i
vrsta obrana solana i soli, najvanijega i najunosnijega izvoznog proizvoda Dubrovake Republike.
Stari je srednjovjekovni i antiki Ston
netragom nestao i prestao postojati
kao feudalno velikako ili kneevsko
dobro. Neto se sjevernije, na junim i
sjevernim padinama brda Podzvizd,
grade dananji Ston i Mali Ston. Oni
se opasuju zidinama, veim dijelom
i kamenom iz srednjovjekovnog Stona. Od starog Stona, gdje se jedino

mogu potraiti i pronai tragovi starokranskih i predromanikih crkava, nisu sauvani gotovo ni temelji.
Jednako je bila burna i povijest stonske biskupije koja je, kao to smo
rekli, sljednica bive biskupije Sarsenterum, koja je obuhvaala cijelo
Zahumlje jer su se u to vrijeme granice crkvenih dijeceza poklapale s
teritorijem grada ili municipija. No
nije poznato kada je Zahumska odnosno Stonska biskupija osnovana, a
prvi se put u izvorima spominje 877.
kao sufraganska u Splitskoj metropoliji. U zapisnicima splitskih crkvenih sabora 925. i 928. zabiljeeno je
sudjelovanje
stonsko-zahumskog
biskupa. Ne zna se, meutim, gdje
je bila stonska katedralna crkva. Neko se vrijeme vjerovalo da je to bila
crkva posveena Bogorodici u Luinama nadomak solana (koja je, kako
se ini, u 12. st. bila i sjeditem pravoslavnog episkopa), a vjerojatno je
to ipak bila najvea stonska starokranska sakralna graevina Sv.
Mandaljena na Gorici.
U 12. je stoljeu humski knez Miroslav (1171.-1179.), za kojega neki
dre da je bio brat Stevana Nemanje, a
drugi da je bio domai velika istog
imena, protjerao stonskog biskupa
Donata. Biskup se sklonio u Dubrovnik i smjestio kod benediktinaca na
Lokrum, gdje je 1211. umro. U meuvremenu je brat srpskog vladara
Stevena Prvovjenanog Sava nastojao osamostaliti Srpsku pravoslavnu
crkvu, to je i uspio 1219. dozvolom
carigradskog patrijarha (koji je stolovao u Nikeji). Sava je kao arhepieskop odmah poeo sa irenjem pravoslavlja i osnivanjem novih episkopija. U primorskim je katolikim
podrujima (Zahumlju i Zeti) osnovao dvije episkopije. Sjedite je humske episkopije postao manastir Bogorodiine crkve u Luinama do
Stona. Humski su episkopi stolovali
u Stonu od 1219. do 1252. (samo 33
godine) kada su se preselili u manastir Sv. Petra i Pavla u Limu. Toj je
GRAEVINAR 58 (2006) 9

Crkveno graditeljstvo
nagloj promjeni, ini se, pridonijelo
irenje vjere bosanskih krstjana (koje se netono uobiajilo nazivati bogumilima). Pripadnici su novoga
dualistikog vjerovanja u Bosni bili
razlogom to se stonski biskup Ivan
Krui odluio da svoje sjedite 1300.
preseli u Korulu i tako je nastala
Stonsko-korulanska biskupija [1].
Zajedniki je biskup za Ston i Korulu postojao gotovo dva i pol stoljea, to je Dubrovane kao nove
vladare Stonskog rata (Peljeca)
izrazito uznemiravalo, posebno zato
to je biskup stolovao u gradu koji
je bio pod upravom Mleana. To su
konano promijenili kada je papa
Pavao III. 1541. uspostavio dvije
zasebne biskupije korulansku i
stonsku.
Posljednji je stonski biskup bio Antun Slade-Dolci koji je umro 1807.,
uoi pada Dubrovake biskupije
(1808.). Potom Stonom vladaju dubrovaki nadbiskupi preko kapituralnih vikara, a 1828. papa Leon XII.
ukida i stonsku i korulansku biskupiju.

istraeni i esto konzervirani, obrasli vrlo gustom vegetacijom. Istraivanja su na tim crkvama obavljena
krajem ezdesetih godina prolog
stoljea, a iz tog doba potjeu i prilino oskudne informacije o njima [3].
Crkva Sv. Mandaljene
Crkva Sv. Mandaljene (lokalni naziv
za sv. Mariju Magdalenu, pokornicu
koju je Isus obratio, a ona ga je potom pratila) nalazi se na uzvisini Gorici usred polja. To je nesumnjivo

Tlocrt crkve Sv. Mandaljene

Ruevine najstarijih stonskih

crkava u Stonskom polju

najznaajnija stara stonska crkva

koju mnogi dre prvom stonskom
katedralom. Radi se o prilino velikoj bazilici kojoj je osnovno tijelo
jako izduljeno izmeu duboke polukrune apside i ograenoga etvrtastog predvorja. Najznaajnije je to da
ta longitudinalna graevina, kako se
ini, nije imala nikakvih postranih
dodataka. Na nacrtu cesta kroz Stonsko polje iz 19. st. nalazi se i tlocrt
ove crkve. iroka i velika apsida bila je sauvana do Drugoga svjetskog
rata, kada je stradala u bombardiranjima 1944. Jo su se tada mogla
uoiti dva bona prozora gljivastog
oblika te tri snana pilona koja su
crkvu dijelila u tri broda.

U plodnom i vodom bogatom Stonskom polju, naseljenom jo u antici

kada je obavljena i rimska centuracija (limitacija) polja, koja se jo i
danas potuje u dijeljenju estica i u
komunikacijama, nalazi se nekoliko
starokranskih crkava. Tonije reeno nalaze se njihovi ostatci koje je
danas vrlo teko uoiti jer su, iako

Crkva je u ranom srednjem vijeku

pretrpjela znatne preinake, tako da
je njezin izvorni izgled vrlo teko
dokuiti. Ipak ini se da je oduvijek
imala s istone strane sadanji obujam apside i svojstvenu razradu pobonih odjeljenja, zapravo zavrecima uskih laa u kojima su bile grobnice. U blizini svetita (moda i po-

Valja jo rei da je stonsko podruje

1252. pogodio katastrofalni potres i
da je to moda bio i glavni razlog
preseljenja eparhije iz Stona, jer je
crkva u Luinama bila znatno oteena. Moda je taj potres unitio i
osmerolisnu crkvu u oblinjem Olju, o kojoj smo pisali u prijanjem
napisu. Dodue ta je crkva mogla
stradati i u tatarskim navalama 1241.
jer su tada stradale crkve u Bijeloj i
na Prevlaci u Boki kotorskoj [2].

GRAEVINAR 58 (2006) 9

vijesne jezgre crkve), koji je sainjavao masivno ograeni kor s plutejom,

nalazio se ozidani volumen na nosaima ralanjenima lezenama. Pretpostavlja se da se radi o ambonu
(povienom mjestu za itanje Sv.
pisma ili propovijedi u starokranskim crkvama). Valja rei da su se u
crkvama karolinkog doba postavljalai slina postolja za prijestolja dostojanstvenicima, no to onda otvara
pitanje datacije cijele crkve.
Kasnije su graevinske intervencije,

posebno dodatak ulaznog zvonika

usred proelja, dodatno produljile tu
neobinu crkvu. No rije je vjerojatno o westwerku (zapadnom zdanju)
koje je imalo specifinu konstrukciju u karolinkim crkvama i sluilo
vladarima i dostojanstvenicima za
praenje liturgije. U pojavi se weswerka mijeaju liturgijske i upravne
funkcije zemaljskih monika, a najavljuje se i pojava privatnih crkava.
A zna se da su vladari Zahumlja bili
vezani uz Karolinge.

Ruevine Sv. Mandaljene s poetka 20 st.

Crkva je, kako se ini, imala vrlo visoku unutranjost, a izvana je imala
ogoljene i jednostavne zidove. Stoga
759

Crkveno graditeljstvo
njeni sa po pet nia sa svake strane i
da su bili odijeljeni istaknutim pilastrima. Valja dodati da su vanjski zidovi bili neralanjeni [3].
Crkva Sv. Petra

Stanje dananjih ostataka crkve Sv. Mandaljene (M. Moja)

joj je vrlo teko odrediti vrijeme nastanka, osim prema ostatcima oltarne
pregrade, nestalim ulomcima fresko
slikarija (s motivima ljuture) i kombinaciji graenja opekom i kamenom.
Na temelju tih pokazatelja vjeruje se
da osnovna crkva potjee iz 6. st., a
tom razdoblju pripada i raskoni sarkofag solinskog podrijetla u predvorju. Procjenu nastanka znatno oteava i injenica da je crkva moda "izrasla" na prijanjem graevinskom
sklopu ili cemeterijalnoj graevini te
zauujui nedostatak arhitektonske
plastike, ulomaka kamenog namjetaja i slinih klesarija. Sasvim je sigurno temeljito pregraena u romanici, o emu posredno svjedoi i njezin titular, budui da se na Zapadu
sv. Marija Magdalena poinje slaviti
tek od 10. st. [2] [3]
Crkva Sv. Ivana
Crkva Sv. Ivana (najvjerojatnije sv.
Ivana Krstitelja) nalazi se nedaleko

Presjek i tlocrt crkve Sv. Ivana

760

od Sv. Mandaljene, u ravnici prema

jugu. I ovdje se takoer oituje nedostatak kamenih ulomaka i sadraja
koji bi pripomogli odreivanju vremena njezina tonog nastanka. No
to je sasvim sigurno znatno mlaa
crkva, ali je oito da je izgraena na
jednome starokranskom svetitu i
tako mu sadrajno produljila opstanak. Apsida se te crkve doimlje kao
da je uvuena u ve prije postojei
zid, koji je luno obzidava sve do
krova. Teko je i pomisliti da bi se u
ovome prostoru, gusto naikanom
crkvenim zdanjima, takav zid, koji
se doimlje poput velike eksedre (poluotvoreni antiki prostor za odmor),
bio graen u nekome prijanjem kranskome razdoblju. Stoga se najvjerojatnije radi o rimskoj graevini.
No ini se da je zahvat konzervatora, obavljen sredinom ezdesetih godina 20. st., onemoguio potanje
ispitivanje naravi dvaju priljubljenih
zidova. Te tehnike graenja nisu nipoto putokaz za odreivanje nastanka
prvotne crkve, ali tvrdnju o ranokranskome podrijetlu izriito ne potvruje ni jedan drugi popratni nalaz.
Prema danas neznatnim ostatcima
crkve Sv. Ivana moe se samo zakljuiti da je temeljito adaptirana tijekom ranog srednjovjekovlja. Osim
neobine i snane apside, uoljivo je
da se radi o jednobrodnoj graevini
iji su unutranji zidovi bili rala-

U istoj je arheolokoj kampanji, koju

je tijekom ezdesetih i sedamdesetih
godina prolog stoljea vodio ondanji Zavod za zatitu spomenika kulture u suradnji s Institutom za arheologiju iz Zagreba, istraena i nedaleka crkva Sv. Petra na Zamlinju
Ovdje je vrlo lako dokuiti da se
radi o kasnoantikoj graevini u
koju je uvuena predromanika bogomolja. Crkva je iz 6. st., na to
upuuje nekoliko ulomaka kamene.

Tlocrt crkve Sv. Petra

plastike (s dijelom pluteja s urezanim motivom antike ljuske), a sastoji od jedne vee prostorije s apsidom potkovastoga oblika i druge
znatno manje. Ta je manja prostorija
smanjivanjem svojih sadraja u srednjem vijeku postala bogoslunim
prostorom. Rije je o pridodanoj
prostoriji koja je dvostruko manja i
uzduno nerazraena te povezana s
veom prostorijom.
Srednjovjekovni su stanovnici vjerojatno zatekli uruenu graevinu, ali
su ju odrali u ivotu i manjim izmjenama prilagodili svojim estetskim
zahtjevima. U prijanju su apsidu
ugradili etvrtastu prostoriju, a to
moda znai da su potovali posveeno mjesto prijanjeg obreda (koji
je nemogue dokuiti). Manju su
GRAEVINAR 58 (2006) 9

Crkveno graditeljstvo
potanje e odreivanje trebati priekati rije istraivaa.
Sve su najstarije stonske crkve inae
slobodno poloene u krajoliku, na
esticama obradive zemlje i na terenu s brojnim izvorima. To znai da
nisu mogle biti u sastavu gustoga
gradskog tkiva bilo kojega naselja.
To je vano zbog toga to uope nije
jasno je li antiki Ston bio naselje
otvorenog i rasutog tipa izgradnje,
okupljeno oko stambeno-gospodarskih sklopova. Ipak o njegovoj veliini i znaaju svjedoe dimenzije i
brojnost sauvanih crkava [3].
Predromanike crkve u Stonu

Ruevine crkve Sc. Petra (M. Moja)

prostoriju zato pretvorili u samostalno svetite s razgovijetnim predromanikim znaajkama. Probili su joj
vrata usred proelja i umetnuli po tri
pilona uz bone stijenke, a u stranji
dio smjestili zidani blok s tri polukrune nie. Tako je preoblikovana crkvica postala trotravejna i pripada
junodalmatinskom predromanikom tipu i vjerojatno je imala kupolu nad sredinjim poljem. Tipinom
su izgledu pripomogle ugraene pojasnica i kupola.
Crkvica je u manjoj prostoriji vjerojatno udovoljavala liturgijskim potrebama sve do 10. st. Ako se dakle
pretpostavi da je crkvica u manjoj
prostoriji bila liturgijska, onda je vea i junija prostorija sluila iskljuivo u memorijalne svrhe. O tome
svjedoi i naknadno obzidano kultno
arite. Ako je ta pretpostavka tona,
radi se o zanimljivoj i dvojnoj ranosrednjovjekovnoj crkvi, koja je osmiljena i ostvarena onako kako se
to obiavalo graditi u starokransko
doba. Vjerojatno se radi o prilagodbi
koja je ostvarena nakon pokrtavanja
slavenskih pridolica [2], [3], [4].

tosica Muzeja grada Dubrovnika kada je radila na tome terenu. Iskopavanje nije zavreno, pronaena je
graevina bila gotovo sravnjena sa
zemljom, a u meuvremenu je, ba
kao i crkva Sv. Petra, jo vie stradala. Crkva se naime nalazi na movarnome terenu, to oteava nastav
ljanje zahvata, ali i tono odreivanje stilskih znaajki i vremena nastanka. Narasla je na nekoj starijoj
zgradi i s isturenom apsidom, uskim
tijelom i pridodanom sjevernom
prostorijom nalikuje crkvama koje
se uobiajeno nazivaju "sloene bazilike". Pitanje je ipak mogu li se
uope takve crkve, pogotovo tako
malih dimenzija, uope smjestiti
meu bazilike. Ipak prema nainu
zidanja, koji je uobiajen u primorskoj Dalmaciji u kasnoantiko doba,
moe se zakljuiti da je crkva izgra
ena najkasnije u 6. st. Meutim, za

Crkva Sv. Stjepana

Posljednju je kasnoantiku crkvu na
stonskome podruju, koja je prema
predaji posveena sv. Stjepanu Prvomueniku, istono od Gorice otkrila
Spomenka Petrak, dugogodinja kusGRAEVINAR 58 (2006) 9

Ruevine Sv. Stjepana na staroj slici

Crkva Gospe od Luina

Za sve predromanike crkve u Stonu
nejasno je jesu li graene prije ili
tek u 12. st., iako su prema stilskim
obiljejima najee radi o izrazitim
predromanikim stilu. To meutim
ne vrijedi za crkvu Gospe od Luina
(lua kaljua) koja se naziva i Velika Gospa. Ta crkva inae ima izrazite romanike znaajke, iako se dralo da je mnogo starija te da je neko vrijeme bila i katedralna stonska
crkva, ba kao i sjedite pravoslavne
episkopije. Smjetena je na maloj uzvisini, humcu Luina, pokraj solana,
juno od Stona, dvjestotinjak metara
od mora. Ispred crkvenog je proelja
na zapadnoj strani velika uzdignuta
zaravan, koja je nekad sluila kao
groblje. U neposrednoj su blizini i
ostatci biveg samostana koji je pretvoren u vinariju, a ona svojim dodatnim prigradnjama na neki nain pomalo obezvreuje cijeli sakralni prostor.
U analizi graditeljskih znaajki i nastanka ove crkve bilo je problema s
nedostatkom slinih romanikih graevina. Utvreno je da je vrlo bliska
romanikoj arhitekturi katolike sjeverne Albanije, iz koje je potjecalo
mnogo sveenika i biskupa u povijesti dubrovake crkve. Posebno slii na crkvu sa zvonikom-kulom u
na Noju blizu Rodonija i crkvu em
Li kod Imija. S tim je prostorom
761

Crkveno graditeljstvo
klon prema osi nadsvoenoga zapadnog predvorja, nad kojim je izgraen
zvonik, ali mnogo kasnije od izvorne crkve. Brod je presvoen iljatim
gotikim svodom.

Snimak stanja i arheolokih istraivanja crkve Gospe od Luine (N. Na)

ovo podruje bilo povezano preko

katolikoga kraljevstva Duklje [2].
Crkva Gospe od Luina je jednobrodna graevina s romanikom polukrunom apsidom kojoj sredinja os ima

znatniji otklon u odnosu prema osi

broda. Poboni su zidovi ralanjeni
sa po dva pilastra koji nose vitke pojasnice pa se cjelina dijeli u tri dijala. Sredinja os svakog dijela ima ot-

O ovoj se crkvi mnogo pisalo, a prvi

Frano Radi u glasilu Hrvatskoga
starinarskog drutva u Kninu [4],
koji je vjerovao da je izgraena u 9.
st. Stoga se tu crkvu dralo jednom
od najvrjednijih naih crkava. U posljednje je vrijeme temeljito istraena
i sanirana. Radovi su zapoeli 1990.,
a vodio ih je Zavod za zatitu spomenika kulture iz Dubrovnika. Morali su se prekinuti zbog rata, ali su
nastavljeni 1995. Tijekom istraivanja otkriveni su ostatci oslika u apsidi, crkva je konstrukcijski sanirana,
a sanirani su i krovite i zvonik. Na
glavnome je proelju uz postojei
portal otkriven jo jedan romanikogotiki, a istraivanjem sadanjeg
zvonika graenog u baroku otkriveni su izvorni gabariti bukanog zvonika ija visina nije prelazila sadanje krovite. Ujedno su utvreni i
tragovi dosadanjih obnova, posebno nakon potresa poetkom 15. st.
Spoznaje upuuju da je sadanja crkva
graena tek krajem 13. i poetkom
14. stoljea. Moda je upravo poticaj
za gradnju bio veliki potres 1254. kada
je vjerojatno poruena i naputena
crkva Sv. Mandaljene, pa je nova
crkva postala katedralna. Utvreno
je da u gradnji Gospe od Luina ima
predromanikih, romanikih i gotikih faza, a da konana prezentacija
ovisi o raiavanju neposrednog
okolia i uklanjanju pomonih zgrada vinarije [5].

Crkva Gospe od Luina snimljena poetkom 20. st.

762

Tim je istraivanjima konano pobijena teza da je crkva bila ranosrednjovjekovna katedrala, kao i to da se ispod osnovnog sklopa crkve u 9. st.
nalazila starokranska sakralna graevina. Novi se nalazi predromanike skulpture ne mogu datirati prije
kraja 11. st. [6].
GRAEVINAR 58 (2006) 9

Crkveno graditeljstvo
Crkvica Sv. Martina
Trotravejna predromanika crkva
Sv. Martina nalazi se na sjevernoj
padini brda Humac. Do nje vodi
uska i krivudava staza koja s odvaja
na prvoj velikoj okuci glavne ceste
iz Stona prema Peljecu. Predio se
zvao Zahumac, u arhivskim se spisima naziva "brdo Sv. Martina", u starim je zemljinim kartama zabiljeen
pod nazivom Pakljena, a Ivica ile
[6] tvrdi da se predio naziva Darka.
Od ruba movarne nizine Luine put
je dosta strm i kamenit te obrastao
krljavim raslinjem i slabo prohodan.
Stoga je ruevine crkve vrlo teko
uoiti iz Stonskog polja. Crkvica je
smjetena na vrhu brijega gdje su
otkriveni tragovi suhozida koji upuuju na postojanje ilirske gradine.
To znai da je crkvica stajala kao
samostalna graevina u blizini crkve
Gospe od Luina, a izvan granica
plodnoga polja. Glavnim je proeljem okrenuta sjeverozapadu, iako
joj smjetaj uz padinu to nije posebno odreivao [7].

Tlocrt i presjek crkve Sv. Martina (I. ile)

Prvi ju je takoer uoio i opisao Frano Radi potkraj pretprolog stoljea [6], koji je naveo tone dimenzije
crkve (4,08 x 2,22 m) i istaknuo da
je sjeverna strana potpuno razvaljena, a da je proelje sauvano s oteenim ulazom. I suvremeni autori to
tvrde i istiu da je u cijelosti sauvan samo juni zid crkve, a da su
ostali sauvani u niim zonama. Gotovo svi tvrde da je graena poetGRAEVINAR 58 (2006) 9

Konzervirani ostatci crkve Sv. Martina (M. Moja)

kom 12. st., za to je uporite nepostojea preslica, ali je mogue da je

graena i prije. Premda je graena u
romanikome razdoblju, ipak prema
svim svojim osnovnim graditeljskim
znaajkama pokazuje sve osobitosti
predromanikog modela jer ima jedan brod koji je ralanjen s dva para lezena i pripadajuim pojasnicama u tri traveja, a u to se uklapa oblik apside i izvanjski neralanjeni
zidni plat.
Radove je na crkvi u ezdesetim godinama prolog stoljea izvodio Zavod za zatitu spomenika kulture iz
Dubrovnika, a tada su ostaci i konzervirani. ini se da je cijela graevina
bila pravokutnog tlocrta, ali je sjeverni
gotovo potpuno srueni zid bio zaobljen i izravno se nastavljao na ploni bok lae. To je posebno istraivao
Konzervatorski zavod iz Dubrovnika 1998. kada je razlaganjem zidnih
struktura prijanje konzervatorske
intervencije utvreno da se radi o
zidu koji je nesumnjivo izgraen u
doba kasne antike. Tada je napravljena i rekonstrukcija tlocrta i utvreno da je apsida bila izvana pravokutna a iznutra polukruna. Svi su
zidovi i izvana i iznutra bili obukani, a pod je crkve bio poploen nepravilnim kamenim ploama [8].
Valja rei da je crkvica posveena
sv. Martinu, a to u naim krajevima,

posebno kada se radi o starijim crkvama, upuuje na franake utjecaje,

posebno u pokrtavanju, jer su oni
tog sveca osobito tovali i promicali
[2]. Sv. Martin Turonski (316.-397.)
bio je najprije carski vojnik u Galiji,
a nakon prelaska na kranstvo misionar u Panoniji, Dalmaciji, Italiji i
Galiji. Utemeljio je prve samostane
u Galiji i bio biskup u Toursu, a zatitnik je Francuske. Ikonografski se
prikazuje kako s maem rasijeca
svoj plat i polovicu daje siromasima. Uz njegov su blagdan (11. studenoga) vezani brojni puki obiaji.
Crkva Sv. Kuzme i Damjana
Za crkvu Sv. Kuzme i Damjana, svetih vraeva i zatitnika lijenika, za
koju se u izvorima navodi da ju je
1194. posvetio Radogost, biskup
bosanski, jedino Vinicije Lupis [2]
tvrdi da potjee iz predromanikog
razdoblja. To je danas dvokatna crkva uz koju postoji i istoimeni samostan franjevki, a nalazi se u blizini
stonskog groblja. Samostan je osnovan 1404. kada je stonsko-korulanski biskup Nikola dozvolio "dumnama" Dobrii i Tvrdii da mogu stanovati uz crkvu, a osnovan je 1469.
kada je vjerojatno izgraena i nova
gotika crkva Sv. Katarine Aleksadrijske (svetice i muenice s kraja 3.
i poetka 4. st.) na katu. Samostanski
je kompleks proiren 1515. godine.
763

Crkveno graditeljstvo
Crkva Sv. Mihajla
Za crkvu Sv. Mihajla, koja je izgraena na istoimenom breuljku usred
kasnoantikog kastruma, takoer

Mihajla Vojislavljevia (1077.-1081.)

[10]. Potom je Cvito Fiskovi analizirao ranoromaniki ciklus fresaka i
pripisao ga benediktinskoj slikarskoj

vanih sastavnica te znaajne graevine povlaili mnogobrojne usporedbe

s istodobnim spomenicima. Iako sada nema kupolu, Sv. Mihajlo ubraja
se u junodalmatinsku jednobrodnu
trotravejnu sakralnu graevinu s kupolom. Unutranjost je crkve ralanjena lezenama s pojasnicama i s tri
polukrune nie, a apsida je iznutra
polukrunoga a izvana pravokutnog
tlocrta.
Rekli smo ve da na crkvi kupola
nije sauvana, ali na njezino izvorno
postojanje ne upuuje samo karakteristian sustav konstrukcije, nego i
sauvana freska s prikazom kralja
zakladnika s modelom crkve s kupolom u ruci.

Istono proelje i tlocrt crkve Sv. Mihajla

smjetenog na mjestu prapovijesne

gradine, nema nikakvih dvojbi da je
graena u doba predromanike, tovie moe se rei da je do kraja utvren njezin nastanak i prva obnova.
No to je sasvim sigurno najpoznatija
i najvie opisivana stonska crkva, a
ona svakako pripada naim najpoznatijim predromanikim crkvama.
Ujedno je i jedan od najznaajnijih
primjera junodalmatinskoga kupolnoga graditeljstva. Stoga smo tu crkvu, koja je viestruko vana po svojim graditeljskim, kiparskim i slikarskim znaajkama, odluili posebno
predstaviti, iako bi je trebalo smjestiti meu stonske predromanike
crkve iji je najreprezentativniji predstavnik.
Prvi je ovu crkvicu u strunoj literaturi opisao Frano Radi [4] koji je
vrijeme njezina nastanka smjestio u
8. st. Opseno ju je 1928. opisao Ljubo Karaman [9] koji je analizirao
graevinu, kameni namjetaj i freske te utvrdio vrijeme njezina nastanka za vladavine dukljanskih kraljeva
(1077.-1150.). Nakon pronalaska nadvratnika s natpisom to je vrijeme sam
Karaman suzio na vladavinu kralja
764

koli iz druge polovice 11. st. [11].O

toj su crkvi pisali i mnogi drugi
autori koji su na temelju dobro sau-

ini se da je ova vitka crkva na vrhu

breuljka, okruena naputenim samostanom asnih sestara dominikanki
III. reda (bijelih duvana ili duvni),
koja je posveena sv. Mihovilu, nebeskom ratniku i zatitniku vladara,
najvjerojatnije izgraena u 9. ili 10

Crkva Sv. Mihajlo na slici iz 1960. (N. Gattin)

GRAEVINAR 58 (2006) 9

Crkveno graditeljstvo
st., da bi potom u 11. st. bila oslikana. Za to su jedina odrednica njezine
dvije faze kamenih skulptura, ali je
vrlo znakovito da je crkva bila prvo

odgovarala karolinka interpretacija

vladara od bizantske podlonosti.
Upravo je stoga prihvatljiva tvrdnja
da u nestalom zvoniku dvorske crk-

je priblino za jednu treinu do jednu polovicu via. A visina upravo

upuuje na to da se iz posebne prostorije mogla pratiti liturgija.
Iako gotovo posvuda pie da je Sv.
Mihajlo vjerojatno imao westwerk,
pretraili smo sve izvore da bismo,
osim na freski, pronali neki crte
moguega izvornoga izgleda. Zanimljivo jest da smo ga pronali tek u
Gallimardovu vodiu kroz Hrvatsku
iz 1999., koji je pripreman u suradnji s Hrvatskim informativnim kulturnim zavodom (HIKZ) [12].

Glavno proelje crkve Sv. Mihajla

obukana i da je imala drugaiji raspored prozorskih otvora te da je tek

onda oslikana freskama. Tada su
mnogi njezini prozori zazidani kako
ne bi remetili ritam fresaka. Valja
dodati da je u svod crkve ugraeno
mnogo praznih amfora kako bi mu
olakali teinu, a to je metoda kojom
su se ve sluili antiki graditelji [2].
Proces pokrtavanja Slavena i Hrvata na ovim je prostorima sasvim sigurno najjae poticaje dobio sa zapada, a o tome svjedoe i dijelovi
sakralne graditeljske batine, i drugi
materijalni ostatci. No nigdje se franaka nazonost toliko ne oituje kao
u pojavi karolinkoga westwerka koji sjedinjuje i simbolizira crkvenu i
svjetovnu vlast i vladara predstavlja
kao Kristova namjesnika na zemlji.
Upravo mu westwerk omoguuje da
neometano od ostalih prati liturgiju i
da se uope ne mijea s pukom. Takvih je zapadnih zdanja bilo u crkvama stonskog podruja, u nedalekoj
osmeroapsidalnoj crkvi u Olju, u
crkvi Sv. Mandaljene, vjerojatno u
crkvi Gospe od Luina, a moda i
jo negdje drugdje. ini se da je vladarima Zahumlja, kao osvjedoenim
franakim saveznicima, mnogo vie
GRAEVINAR 58 (2006) 9

ve Sv. Mihajla, koja je najprije bila

kneevska (zahumska) a potom kraljevska (dukljanska), treba traiti reducirani westwerk, odnosno mjesto
privatne kapele za vladare tijekom
liturgije.

Nije nam namjera prosuivati je li

sadanji restaurirani izgled Sv. Mihajla u Stonu ba najprikladniji i najizvorniji, uostalom crkva je temeljito
restaurirana nedugo poslije gradnje
kada su joj naslikane freske. Tek dvojbe oko postojanja westwerka u izvornoj i kasnijoj crkvi mogu se ipak vrlo lako razluiti jednim jednostavnim
istraivanjem. To slavno "zapadno
zdanje" uope ne moe funkcionirati
i nema nikakvu svrhu, zapravo se
pretvara u obian zvonik ako nema
veeg otvora kroz koji vladari i drugi dostojanstvenici mogu pratiti liturgiju. Sadanja restaurirana crkva Sv.
Mihajla nema nikakvog otvora ni
prozora iznad ulaznog portala, No to
ipak ne znai da on nije postojao.
Ako pretpostavimo da je izvorno Sv.
Mihajlo imao westwerk teko je dokuiti kada je uklonjen i kako je na
crkvi mogla biti karakteristina kupola, koja je vie bizantska nego ka

Crte crkve Sv. Mihajla s westwerkom i

kupolom

Na tu tvrdnju upuuje mnogo indicija, a podravaju je i mnogi autori,

iako nitko za to nema izriita dokaza. Najjaa je indicija sama freska
vladara zakladnika koji u ruci dri
model crkve s kupolom i westwerkom.
Potom to je neobina visina crkve,
potpuno u neskladu s ostalim crkvama junodalmatinskog tipa, od kojih

Predromaniki reljef ljudskog lika iz crkve

Sv. Mihajla

765

Crkveno graditeljstvo
rolinka stilska oznaka. Ako se pretpostavi da su crkvu s westwerkom
gradili vladari Zahumlja, a freskama
je oslikali vladari Duklje, kako je onda
mogue da model crkve na freski
dri Mihajlo kralj Duklje. I zato
nije zadrana kupola, toliko tipina
za sve crkve na ovom podruju. No
te dvojbe treba razrijeiti tek onda
kada se konano utvrdi je li crkva
uope imala westwerk.
Crkva u Stonu znaajna je i za povijest Duklje odnosno dananje Crne
Gore. Na mnogim se mjestima tvrdi
da je prvi dukljanski kralj i okrunjen
u toj crkvi, za to meutim nema
nikakve potvrde iako je prostor na
brdu iznad Stonskog polja bio sjeditem vladara. O kraljevskoj tituli Mihajla Vojislavljevia osim freske u
crkvi svjedoi i pismo pape reformatora Grgura VII. 9. sijenja 1978.
gdje ga izriito naziva "kraljem Slavena" (Sclavorum Regi).
U vrijeme kada je F. Radi pisao o
Sv. Mihajlu u tu se crkvu ulazilo iz
posebne nove crkve koja je nalazila
neposredno ispred i koja je u meuvremenu uklonjena. Od tog su vremena, potaknute tetama koje su crkvi
nanesene u brojnim potresima, obavljene mnoge restauracije ove vrijedne crkve. I sada se na crkvi obavljaju konzervatorska, restauratorska i
arheoloka istraivanja koja je 1993.
zapoeo ondanji Zavod za zatitu
spomenika kulture i prirode iz Dubrovnika i koja jo nisu zavrena.
Rekli smo ve da se predromanika
kamena plastika iz crkve Sv. Mihajla, koje ima ezdesetak komada, dijeli u dvije grupe. Jedna se moe svrstati u zrelu fazu pleterne plastike,
dok druga, manja, pripada kasnoj
fazi pleterne skulpture 11. st. Najzanimljiviji su ukraeni prozorski otvori te ulomak s prikazom lica (10 x
12,5 cm) golobrade osobe s krunom
na glavi. No najzanimljiviji je jedan
nadvratnik iz bivega samostana dominikanki koji je bio u uporabi kao
nadgrobna ploa, Na ploi se nalaze
766

krievi izmeu kojih tee dvopruti

pleter, a povie se nalazi natpis koji
je loe i nepravilne izrade. U itanju
se tog natpisa okualo mnogo znanstvenika i jo nije do kraja razrijeen,
a osnovna je dvojba odnosi li se na
sv. Mihovila ili na kralja Mihajla.
Ranoromanike freske u Sv. Mihajlu, nastale pod junotalijanskim utjecajem, na su najznaajniji spomenik
slikarstva iz 11. st. iako su freske oteene i tek djelomino restaurirane,
do danas su sauvani likovi vie svetaca, evanelista te biblijskih prizora, uz ve esto isticani lik vladara.
Posebno su lapidarno i dojmljivo
naslikani likovi sv. Jurja i Evanelista
te mnogih drugih. Svi su likovi odreeni naglaenim obrisima, odjea
im je gotovo linearno ornamentirana,
a lica obiljeena crvenim krugom. Te
su freske inae potpuno razliite od
preteno bizantskih fresaka kakve se
susreu na Koloepu, ipanu i u
dubrovakoj prvostolnici [2].

stoljea i da postane pravom riznicom sakralnih spomenika i stilova.

Svako je biskupsko sjedite dobivalo i brojne vladarske darovnice. teta je to su mnoge crkve nepovratno
oteene, a neke moda i netragom
nestale, zbog injenice da su bile
smjetene usred movare. Kao vrhunski spomenik graditeljske i likovne
batine sauvan je veim dijelom
samo Sv. Mihajlo koji je nalazi na
vrhu brijega.
Pripremili: dr. sc. Kreimir Regan,
Branko Nadilo
IZVORI
[1]

Lui, J.: Ston od VII stoljea do 1333,

Zbornik radova u ast 650. obljetnice
planske izgradnje Stona i Malog Stona,
Ston, 1987.

[2]

Lupis, B., V.: Sakralna batina Stona i

okolice, Matica hrvatska, Ston, 2000.

[3]

Fiskovi, I.: O ranokranskim

spomenicima naronitanskog podruja,
zbornik radova sa skupa: Dolina rijeke
Neretve od prethistorije da ranog
srednjeg vijeka (Metkovi 4. 7. X.
1977.), Split, 1980.

[4]

Radi, F.: Sredovjene crkve u Stonu,

Starohrvatska prosvjeta (1898.) IV. 3 i
4, 72-81, 140-145

[5]

Na, N.: Crkva gospe od Luina u

Stonskom polju, Dubrovnik (2000.) XI.
1-2, 249-254

[6]

ile, I.: Predromaniko crkveno

graditeljstvo otoka Koloepa, Matica
hrvatska, Dubrovnik, 2003.

[7]

Fiskovi, I.. Tri srednjovjekovne

crkvice na Peljecu, Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji (1972.) 19, 1540

[8]

ile, I.: Novi prilozi graditeljskoj

batini poluotoka Peljeca, Dubrovnik
(2000.) XI. 1-2, 242-247

[9]

Karaman, Lj.: Crkvica sv. Mihajla kod

Stona,
Vijesnik
za
historiju
dalmatinsku (1928.) NS XV, 81-102

Zakljuak
O burnoj prolosti i povijesti Stona i
Stonskog rata (Peljeca) svjedoe
njegove brojne crkve od kojih su
mnoge u ruevinama. Ston je u srednjem vijeku, ali i poslije, bio vano
gospodarsko, vjersko i kulturno sredite. Bio je politiko sredite i sjedite zahumske kneevine i vjerojatno prijestolnica dukljanske kraljevine. Ujedno to je bilo i sijelo jedne
od najstarijih biskupija na cjelokupnome hrvatskome etnikom prostoru.
Upravo je uspostavljanje biskupije
bio najvaniji trenutak u razvitku
srednjovjekovnog Stona. Valja znati
da se biskup nastanjivao samo u utvrenim kasnoantikim gradovima,
a takav je vjerojatno bio i ondanji
Stamnes. Biskup je u tim vremenima posjedovao trostruku mo upravnu, sudsku u prouavateljsku.
Upravo je zahvaljujui injenici da
je bio biskupsko (neko vrijeme i episkopsko) sjedite omoguio tomu
gradu u movarama da preivi burna

[10] Karaman, Lj.: O vremenu gradnje sv.

Mihovila u Stonu, Viesti muzealaca i
konzervatora Hrvatske (1960.) IX, 8182
[11] Fiskovi, C.. Ranoromanike freske u
Stonu, Prilozi povijesti umjetnosti u
Dalmaciji (1960.) 12, 33-49
[11] Croatie, Guide Gallimar, Pariz, 1999.

GRAEVINAR 58 (2006) 9