Djurdjevic Bojanic

I. Bojani, Z.
urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih krenjem temeljnih UDK

ljudskih
prava
343.14
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol.
15, broj21.
2/2008,
str. 973-1003.
Primljeno
studenoga
2008.
Izvorni znanstveni rad
Dr. sc. Igor Bojani*

Dr. sc. Zlata urevi**
DOPUTENOST UPORABE DOKAZA

PRIBAVLJENIH KRENJEM TEMELJNIH
LJUDSKIH PRAVA
Nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine normira naelo razmjernosti kao kriterij ocjene zakonitosti dokaza prema
kojem e sudovi ocjenjivati zakonitost dokaza vaui s jedne strane javni interes kaznenog progona za teke oblike kaznenih djela i s druge
strane interes zatite temeljnih prava i sloboda pojedinaca. U radu se
analizira judikatura Europskog suda za ljudska prava o ocjeni zakonitosti dokaza iz perspektive prava na pravini postupak iz l. 6. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava, daje poredbenopravni pregled
upotrebe nezakonitih dokaza s posebnim osvrtom na Njemaku te se
posebno analiziraju odredbe prijedloga ZKP-a o zabrani muenja, o
zakonitosti dokaza pribavljenih radnjom kaznenog djela ija je protupravnost iskljuena te o naelu razmjernosti u ocjeni zakonitosti dokaza
pribavljenih krenjem temeljnih prava obrane, prava na dostojanstvo,
ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota
1. UVOD
Nezakoniti dokazi u kaznenom postupku sloen su i diferencirani kaznenoprocesni pojam iji je sadraj u stalnoj evoluciji i razvoju, i to u manjoj mjeri
zbog vie ili manje estih zakonskih intervencija, a primarno zbog njegove
praktine vrijednosti i kazuistike prirode. Sustav nezakonitih dokaza uvijek
se i u svakoj dravi razvija kroz sudsku praksu. Meutim, zbog njegove isprepletenosti sa zatitom temeljnih ljudskih prava ustavotvorac odnosno zakonodavac nije mogao prepustiti pitanje upotrebe nezakonitih dokaza iskljuivo
sucu, ve je sudakoj diskreciji postavio vie ili manje vrste granice. Minimalni standardi koritenja odnosno zabrane koritenja nezakonitih dokaza
postavljeni su na supranacionalnom nivou kroz meunarodne dokumente o
*
**
Dr. sc. Igor Bojani, izvanredni profesor Pravnog fakulteta Sveuilita u Osjeku
Dr. sc. Zlata urevi, izvanredna profesorica Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
973
I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih krenjem temeljnih ljudskih prava
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.
ljudskim pravima odnosno na ustavnom nivou u unutarnjim pravnim poredcima.

Sustav nezakonitih dokaza u pojedinim dravama ovisi o samoj strukturi
kaznenog postupka (akuzatorni ili mjeoviti), odnosu glavnih kaznenoprocesnih tendencija (za uinkovitou kaznenog progona te za zatitom ljudskih
prava i sloboda), reimu utvrivanja nezakonitosti dokaza (ex lege i ex iudicio)
te stupnju diskrecije sudova u ocjeni zakonitosti dokaza. Zajedniki nazivnik
nezakonitim dokazima u svim dravama njihovo je iskljuenje iz osnovice
za donoenje presude prema pravilu koje se u Njemakoj naziva dokazna zabrana odnosno odreenije zabrana ocjene dokaza (Beweisverwertungsverbot),
a u anglo-amerikim pravnim poredcima ekskluzijsko pravilo (exclusionary
rule). Nezakoniti dokaz je onaj dokaz koji se zbog povrede procesne forme
koja istovremeno predstavlja povredu temeljnih ljudskih prava ne smije koristiti za donoenje presude u kaznenom postupku.
Odluka o tome na kojim se dokazima ne moe temeljiti presuda uvijek
se osniva, bez obzira na to donosi li je zakonodavac ili sudac, na vaganju
dvaju interesa koji imaju rang ustavnopravnih naela. S jedne je strane zatita
temeljnih ljudskih prava i prava obrane koja dravna tijela kao i graani moraju potovati prilikom prikupljanja dokaza a koja imaju meunarodnopravni
i ustavnopravni rang. S druge je strane obveza drave na uinkovit kazneni progon odnosno na prevenciju kaznenih djela i kanjavanje poinitelja.
Treba podsjetiti da je osim obveze zatite temeljnih ljudskih prava i obveza
drave na uinkoviti kazneni progon u okviru Vjea Europe razvijena kao
meunarodna pravna obveza. Radi se o tzv. pozitivnoj obvezi drave prema l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
razvijenoj u judikaturi Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud
ili Sud) prema kojoj drava mora uspostaviti uinkovit pravni sustav koji e
sprjeavati poinjenje kaznenih djela te osigurati otkrivanje i kanjavanje
poinitelja.1 Upravo je zbog povrede te obveze Republika Hrvatska 31. svibnja 2007. osuena u sluaju ei v. Hrvatska2 pred Europskim sudom za
ljudska prava. Stoga pri ureenju sustava nezakonitih dokaza drava mora
nai ravnoteu u kojoj e tititi temeljna prava graana i prava obrane, a
da istovremeno ne ugrozi svoju obvezu uinkovitog kaznenog progona i
kanjavanja poinitelja kaznenih djela.3
1
V. detaljnije Batisti Kos, Vesna (2008) Mjerila Europskog suda za ljudska prava za uinkovitu istragu zlostavljanja motiviranog rasnom diskriminacijom, HLJKPP br. 1, 55-85, 58 i
sl.
2
V. ibid.
3
Vidimo da je zapravo rije o sukobu dviju klasinih glavnih tendencija u kaznenom postupku, koji se u svom najiem obliku javlja upravo kod ocjene zakonitosti dokaza.
974
U pat-poziciji, u kojoj je jedan ustavnopravno zatien interes suoen s

ustavnopravno zatienim suprotnim interesom, izlaz je u odmjeravanju interesa prema naelu razmjernosti. Vaganje pravnih dobara u pravnom poretku
je postupak kroz koji se konkretizira naelo razmjernosti upueno kako zakonodavcu tako i dravnom tijelu. U sluaju utvrenja da se radi o nezakonitom
dokazu, nadleno tijelo e utvrditi da je zatita temeljnog prava pojedinca
prevladala nad obvezom drave da iskoristi taj dokaz za kazneni progon u
cilju njegove uinkovitosti. Daljnje kljuno pitanje za ureenje sustava nezakonitih dokaza jest kome je preputeno vaganje, zakonodavcu ili sudu, te
ako je preputeno sudu, tko postavlja kriterije za vaganje, zakonodavac ili sud.
To su pitanja koja su predmet noveliranja Zakona o kaznenom postupku koje
je trenutno u zakonodavnom postupku.
Nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine (dalje u tekstu: Nacrt) u lanku 10.4 sadrava tri izmjene u odnosu prema lanku 9. ZKP-a
iz 1997. godine kojim su ureeni nezakoniti dokazi. Prva izmjena sadraja u
l. 10. st. 2. t. 1. formalne je prirode i sastoji se u normativnom izdvajanju
u posebnu toku nezakonitih dokaza koji su pribavljeni krenjem Ustavom,
zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog ili
neovjenog postupanja. S obzirom na recentne rasprave o upotrebi dokaza pribavljenih muenjem (v. poglavlje 4.) te uspostavljanja supranacionalne apsolutne zabrane koritenja u kaznenom postupku dokaza pribavljenih
na taj nain (v. poglavlje 2.), opravdano je normativno isticanje te dokazne
zabrane. Druga i trea izmjena propisana je novim odredbama st. 3. l. 10.
kojim se sudovima postavlja kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza pribavljenih
povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava
4
l. 10. Nacrta glasi:

(1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit nain (nezakoniti dokazi).
(2) Nezakoniti su dokazi:
1) koji su pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane
zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja;
2) koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih
prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota,
3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izriito predvieni
ovim Zakonom;
4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.
(3) Ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz toke 2.
stavak 2. ovog lanka:
1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu iskljuena protupravnost;
2) u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni postupak
kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na teinu kaznenog djela.
975
obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog

i obiteljskog ivota (l. 10. st. 2. t. 2.). Ti dokazi prema t. 1. st. 3. l. 10. nee se
smatrati nezakonitim ako su pribavljeni radnjom za koju je prema Kaznenom
zakonu iskljuena protupravnost (v. poglavlje 5.). Najznaajnija izmjena kojom
se uvodi naelo razmjernosti kao kriterij ocjene odreene kategorije dokaza propisana je t. 2. st. 3. l. 10. prema kojoj se dokazi iz l. 10. st. 2. t. 2. ne smatraju
nezakonitim dokazima u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni postupak kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost
i narav, bitno manja od teine kaznenog djela (v. poglavlje 6.).
Radi boljeg razumijevanja na koji nain predloeno rjeenje prati poredbenopravna rjeenja i razvoj jurisprudencije visokih meunarodnih sudova, u
radu se analizira judikatura Europskog suda za ljudska prava o ocjeni zakonitosti dokaza iz perspektive prava na pravini postupak iz l. 6. Europske
konvencije za zatitu ljudskih prava, daje poredbenopravni pregled uporabe nezakonitih dokaza s posebnim osvrtom na kaznenopravnu dogmatiku,
zakonodavstvo, praksu i aktualne strune rasprave o zakonitosti dokaza u
Njemakoj.
2. JUDIKATURA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA O

OCJENI ZAKONITOSTI DOKAZA IZ PERSPEKTIVE PRAVA
NA PRAVINI POSTUPAK
Europski sud za ljudska prava nije priznao pravo na suenje na temelju
zakonitih dokaza ili pravo na suenje na temelju dokaza koja nisu pribavljeni krenjem temeljnih ljudskih prava5 kao posebno konvencijsko pravo. Iako
neki teoretiari smatraju da je zabrana koritenja nezakonitih dokaza opi
element pojma pravinog postupka, Europski sud do sada nije prihvatio
takvo stajalite.6 Nezakonitim pribavljanjem dokaza moe doi do povrede
konvencijskih prava, primjerice prava na potovanje privatnog i obiteljskog
ivota, meutim u tom e sluaju Europski sud utvrditi povredu lanka 8.
Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Europska konvencija ili Konvencija), a ne automatski i povredu lanka 6. koji
jami pravo na pravino suenje. Posljedica drugaijeg stajalita znaila bi
uvoenje konvencijskog ekskluzijskog pravila odnosno impostiranje supranacionalne dokazne zabrane. Ipak 2006. godine Europski sud je u predmetu
Jalloh v. Njemaka uveo prvu dokaznu zabranu u pogledu dokaza pribavljenih
5
V. Ashworth, Andrew (2002) Human Rights, Serious Crime and Criminal Procedure,
London: Sweet & Maxwell, 35.
6
Krapac, Davor (2007) Kazneno procesno pravo prva knjiga: Institucije, Zagreb:
Narodne novine, 129.
976
muenjem, a kasnija je praksa potvrdila da se radi o iznimci koja potvruje

pravilo da su dokazna pravila predmet nacionalnog kaznenog postupka. U
nastavku e se prikazati razvoj judikature Europskog suda za ljudska prava o
ocjeni zakonitosti dokaza u posljednjih dvadeset godina od kljune presude
u predmetu Schenk v. vicarska iz 1988. godine do najrecentnije presude u
predmetu Gfgen v. Njemaka iz lipnja 2008. godine.
Prva i najvanija presuda o nadlenosti Suda da odluuje o povredi Konvencije zbog nezakonitosti dokaza u kaznenom postupku je Schenk v. vicarska
od 12. srpnja 1988. U njoj je Sud rekao ... dok lanak 6. Konvencije jami
pravo na pravino suenje, on ne propisuje pravilo o doputenosti pojedinih dokaza, to je stoga primarno predmet reguliranja nacionalnog prava (
46). S obzirom da naelo pravinosti ne sadrava nijedno specifino pravilo
o doputenosti dokaznih sredstava, ve je to predmet nacionalnog prava, ni
Europski sud nije nadlean za ocjenu zakonitosti pojedinog dokaza, ve je to
primarno u nadlenosti nacionalnih sudova. Europski sud je ipak uspostavio
vezu izmeu zakonitosti dokaza i prava na pravian postupak tako da je rekao
da on ispituje je li nacionalni kazneni postupak u cjelini bio pravian.7 Iako nezakonitost pojedinog dokaza ne dovodi automatski do nepravinog postupka,
Sud ipak moe procijeniti da je povreda Konvencije nezakonitim dokazom
rezultirala nepravinim postupkom. U predmetu Schenk v. vicarska Sud je
postavio sljedee kriterije za procjenu pravinosti postupka: prava obrane u
odnosu na nezakoniti dokaz i okolnost je li nezakoniti dokaz jedini temelj za
osudu.8
U daljnjim predmetima u kojima se bavio pitanjima zakonitosti dokaza iz
aspekta pravinog postupka Europski je sud razradio pretpostavke na temelju
kojih se utvruje nepravinost postupka. Prva grupa pretpostavki vezana su
za procesna jamstva obrane kao to su mogunost provjere vjerodostojnosti dokaznog sredstva i protivljenja njegovoj upotrebi.9 Kako bi osigurao
uinkovitost prava obrane u odnosu na nezakoniti dokaz, Sud je pravo okrivljenika da osporava zakonitost dokaza podveo pod lanak 13. Konvencije koji
jami pravo na uinkovito pravno sredstvo, obvezujui drave da mu tijekom
kaznenog postupka moraju zajamiti uinkovito incidentalno rjeavanje pitanja zakonitosti dokaza.10
7
Ekskluzijsko pravilo utemeljeno na naelu pravinosti postoji i u nekim nacionalnim poredcima. Tako u Ujedinjenom Kraljevstu The Police and Criminal Evidence Act, u paragrafu
78(1) propisuje da sud moe ne dopustiti izvoenje dokaza optube ako procijeni da bi on
mogao imati tetan uinak za pravinost postupka.
8
V. Lubig, Sebastian/Sprenger, Johanna (2008) Beweisverwertungsverbote asu dem Fairnessgebot des Art. 6 EMRK in der Rechtsprechung des EGMR, Zeitschrift fr Internationale
Strafrechtsdogmatik, 9, 433-440, 434.
9
P.G. i J.H. v. Ujedinjeno Kraljevstvo, 77 i 79; Allan v. Ujedinjeno Kraljevstvo, 42, 43
10
Krapac, 2007., 135.
977
Druga grupa pretpostavki odnosi se na kvalitetu dokaza odnosno na njihovu vjerodostojnost i istinitost koje je dovedeno u pitanje samom injenicom da
je dokaz pribavljen krenjem procesne forme. Vaan kriterij bila je okolnost
temelji li se presuda samo na nezakonitom dokazu ili postoje i drugi dokazi u
korist optube. Meutim, u predmetu Khan v. Ujedinjeno Kraljevstvo od 12.
V. 2000.11 Europski sud je utvrdio da je postupak bio pravian iako je jedini
dokaz na kojem se temeljila osuujua presuda bila nezakonita snimka razgovora kojom je povrijeen lanak 8. Konvencije. Sud je rekao da je optuenik
imao odgovarajuu mogunost obrane od tog dokaznog sredstva osporavajui
njegovu vjerodostojnost i upotrebu te da je snimka bila vrlo pouzdana ( 37).
U sluaju kad se radi o jakom dokazu i kad ne postoji rizik da je dokaz nevjerodostojan, potreba za dodatnim dokazima je slabija ( 37).
Ipak, jednom je procesnom pravu obrane Europski sud dao posebnu snagu
za osporavanje pravinosti postupka u kojem je upotrijebljen dokaz pribavljen
njegovim krenjem. Rije je o privilegiju od samooptuivanja odnosno naelu
nemo tenetur se ipsum accusare koje se smatra dijelom naela pravinog postupka usko povezanog s pretpostavkom okrivljenikove nedunosti. Njegovo
znaenje sastoji u pravu okrivljenika na uskratu iskaza i uskratu suradnje s
dravnim tijelima u kaznenom postupku protiv sebe. U tom smislu ustanovio
ga je i Europski sud za ljudska prava u presudama Funke v. Francuska iz 1993.
godine12 kao i Saunders v. Ujedinjeno Kraljevstvo iz 1996. godine U presudi
Saunders navodi se da iako nisu izriito spomenuti u lanku 6. Konvencije,
pravo na utnju i privilegij od samooptuivanja opepriznati su meunarodni
standardi koji se nalaze u sri naela pravinog postupka iz lanka 6. Konvencije, a smisao im je u zatiti optuenika od nedoputene prisile dravnih
tijela.13
Prva presuda kojom je Europski sud ipak uveo ekskluzijsko pravilo, odnosno rekao da e presuda temeljena na nezakonitom dokazu u tom sluaju
uvijek dovesti do nepravinog postupka, donesena je u predmetu Jalloh v.
Njemaka od 11. srpnja 2006. U toj presudi Sud je napravio i korak dalje u
zatiti okrivljenika prema naelu nemo tenetur. U predmetu se radilo o okrivljeniku kojeg su policijski slubenici uhitili zbog sumnje da na ulici prodaje
plastine vreice s drogom koje je prethodno izvadio iz usta. Na temelju naloga dravnog odvjetnika odveli su ga u bolnicu da bi mu tamo dali sredstvo za
11
Ibid., 136.
Funke v. France, presuda od 25. veljae 1993, 44.
13
Sud dalje nastavlja: Privilegij od samooptuivanja pretpostavlja da optuba u kaznenom
predmetu treba dokazati tvrdnje protiv optuenog bez pomoi dokaza pribavljenih metodama
prisile ili presije protiv volje optuenika. U tom smislu pravo je usko povezano s pretpostavkom
nedunosti iz l. 6. st. 2. Konvencije. Saunders v. the United Kingdom, presuda od 17. prosinca
1996., 68.
12
978
povraanje kako bi povratio vreicu s drogom. Nakon to je okrivljenik odbio

primiti to sredstvo, prema njemu su etiri policijska slubenika primijenila
fiziku silu te mu je lijenik silom sondom uvedenom u eludac kroz nos dao
medicinsko sredstvo. Potom je okrivljenik povratio vreicu s 0,22 grama kokaina. Europski sud je utvrdio da se u ovom sluaju zbog tekog zadiranja vlasti u fiziki i psihiki integritet osobe protiv njezine volje radilo o neovjenom
i poniavajuem postupanju u smislu lanka 3. Konvencije ( 83). Nadalje je,
ocjenjujui povredu lanka 6. Konvencije, istaknuo da iako dokaz pribavljen
povredom lanka 8. ne mora biti u konfliktu s naelom pravinosti, posebni
kriteriji vrijede u pogledu dokaza pribavljenog povredom lanka 3. Konvencije koji se odnosi na zabranu muenja, neovjenog i poniavajueg postupanja ( 99). U pogledu dokaza pribavljenih nasilnim radnjama, brutalnou
ili drugim postupcima koji se mogu oznaiti kao muenje, Sud je rekao da
oni nikada ne mogu biti dokaz rtvine krivnje bez obzira na njihovu dokaznu
vrijednost. Time je Europski sud prvi put uveo konvencijsko ekskluzijsko pravilo odnosno apsolutnu zabranu upotrebe dokaza pribavljenih muenjem.14 U
ovom sluaju, iako se ne radi o muenju ve o neovjenom postupanju, Sud
je procijenio da je povrijeeno pravo na pravian postupak ne uvodei opu
dokaznu zabranu za nie stupnjeve povrede lanka 3. od muenja.
Osim toga, Sud je utvrdio da je u ovom predmetu povreda prava na pravian
postupak proizila i iz povrede naela nemo tenetur. Prema judikaturi Europskog suda ono obuhvaa ne samo okrivljenikovu verbalnu komunikaciju ve
i neverbalne oblike djelovanja. Neverbalna suradnja odnosi se na pravo okrivljenika da ne predaje dravnim tijelima dokaze koji bi ga teretili. Dravna
tijela ne smiju zaprijetiti niti primijeniti bilo koji oblik prisile, sankciju ili
mjeru kako bi okrivljenika natjerali da im preda neku ispravu, snimku ili drugi
predmet.15 Zatita ne obuhvaa primjenu prisilnih mjera prema okrivljeniku
radi pribavljanja dokaza koji po svojoj prirodi postoje neovisno o njegovoj
volji, kao to su primjerice dokumenti pribavljeni na temelju sudskog naloga,
uzimanjem uzoraka krvi, urina i tkiva za potrebe DNA testova.16 Sud je smatrao da se u ovom sluaju radilo o primjeni vieg stupnja sile radi pribavljanja
predmeta protiv okrivljenikove volje ( 113) ime je prekren okrivljenikov
privilegij od optuivanja.
Vano je upozoriti da Sud u ovoj presudi viekratno upozorava na nunost
vaganja interesa: interes osobe na zakonito pribavljene dokaze vae se s javnim interesom na postupak i kanjavanje. Pri tome javni interes ne smije
pretegnuti nad povredom postupka koja predstavlja jezgru prava obrane kao
14
15
16
Vie o dokazima pribavljenih muenjem u poglavlju 4.

V. J.B. v. Switzerland, presuda od 3. svibnja 2001., 65-68.
Saunders v. the United Kingdom, presuda od 17. prosinca 1996., 69.
979
npr. naelo nemo tenetur.17 U konkretnom sluaju Sud kae da javni interes za
osiguranje okrivljenikove osude nije takve teine da opravdava upotrebu nezakonitog dokaza jer se radilo o ulinom dileru relativno malih koliina droge
koji je u konanici dobio est mjeseci uvjetne osude ( 107).
U kasnijem istovrsnom predmetu Harutyunyan v. Armenia od 28. lipnja
2007. Sud je ponovio da bez obzira na to kakav uinak izjave pribavljene
muenjem imaju na rezultat kaznenog postupka, upotreba takvih dokaza ini
postupak u cijelosti nepravinim ( 113). U najnovijoj sudskoj praksi Europski je sud ne samo potvrdio da nije spreman proiriti ekskluzijsko pravilo na
druge povrede Konvencije ve i da se ono odnosi samo na dokaze neposredno
pribavljene muenjem, a ne i na iz njih derivirane dokaze. U predmetu Gfgen
v. Njemaka18 sud je odbio primijeniti teoriju plodova otrovne voke na dokaze koji su rezultat povrede lanka 3. Konvencije.
Neki teoretiari kao i suci Europskog suda19 u izdvojenim miljenima upozoravaju da pravinost u smislu Konvencije nije spojiva s ocjenom dokaznog materijala koji proizlazi iz povrede Konvencije.20 Naime, Europski sud,
ocjenjujui pravinost postupka in toto ipak provodi ocjenu zakonitosti pojedinih dokaza te u tom sluaju utvruje potovanje jednog prava na temelju
dokaza kojim je povrijeeno drugo pravo.
3. POREDBENOPRAVNI ASPEKTI POLOAJA NEZAKONITIH

DOKAZA U KAZNENIM POSTUPCIMA
3.1. Sustav nezakonitih dokaza u Njemakoj
Pravilo o vaganju interesa pri ocjeni zakonitosti dokaza razvilo se u
njemakoj sudskoj praksi koja e zbog svoje izgraenosti postati relevantan
poredbenopravni izvor i za nau praksu nakon stupanja na snagu Nacrta
prijedloga ZKP. Nedoputeni naini izvoenja i ocjene dokaza u njemakoj
se teoriji nazivaju dokazne zabrane (Beweisverbot). Razlikuju se dvije grupe
dokaznih zabrana: zabrana izvoenja dokaza (Beweiserhebungsverbot) i zabrana ocjene dokaza (Beweisverwertungsverbot).21 Zabrane izvoenja dokaza
dijele se na: zabranu predmeta dokazivanja koja se odnosi na injenice koje se
17
Lubig / Sprenger, 2008., 435.

Radi se o nastavku njemakog sluaja Daschner koji se opisuje u poglavlju 4.
19
V. odvojeno miljenje suca Loucaidesa u presudi Khan v. Ujedinjeno Kraljevstvo ili suca
Zupania u predmetu Jalloh v. Njemaka.
20
Lubig / Sprenger, 2008., 437.
21
V. Pfeiffer, Gerd (2003) Karlsruher Kommentar zur Strafprozessordnung, Mnchen: C.
H. Beck, 256 i sl.
18
980
ne smiju utvrivati,22 zabranu dokaznog sredstva koja se odnosi na dokaze koje

zakon zabranjuje,23 i zabranu metode dokazivanja koja se odnosi na zabranjeni nain izvoenja dokaza. Temeljno je pravilo da Njemaka ne poznaje ope
ekskluzijsko pravilo, odnosno zabrana ocjene dokaza ne proizlazi automatski
iz zabrane izvoenja dokaza. Zabrana ocjene dokaza odnosno utvrenje da je
rije o nezakonitom dokazu mora biti eksplicitno propisano zakonom ili mora
proizai iz vaganja izmeu javnog interesa progona i pravnih dobara optuenika.
U Njemakoj iznimno mali broj odredaba ZKP-a sadrava zabranu ocjene dokaza. Jedina zakonska apsolutna dokazna zabrana je zabrana ispitivanja okrivljenika prisilnim metodama ( 136a st. 3. StPO), koja vrijedi za svjedoke i vjetake
( 69/3, 72 StPO). Sve druge dokazne zabrane koje rezultiraju nezakonitim
dokazom razvila je sudska praksa neposredno iz Ustava i naela pravne drave.
U Njemakoj je Ustav samostalan izvor za zabranu ocjene dokaza u konkretnim
sluajevima.
Razlog odbacivanja automatske zabrane nezakonito pribavljenog dokaza
jest u drugaijoj svrsi iskljuenja dokaza u njemakom kaznenom procesnom
pravu. Ekskluzijsko pravilo, poteklo iz anglo-amerikog kaznenog procesnog prava, prema kojem se moraju izdvojiti dokazi prikupljeni povredom
procesne forme kojom se kri i neko ljudsko pravo, ima svrhu preventivno
djelovati na tijela kaznenog postupka odnosno disciplinirati slubene osoba.
Nepotovanje zakona pri prikupljanju dokaza dovodi do njihove neupotrebljivosti pa e dravna tijela biti motivirana na postupanje sukladno zakonu.
Njemaka odbija takvu svrhu neuporabljivosti dokaza. Njemaki postupak
nije stranaki postupak, ve jednostrano istraivanje istine od strane suda
i dravnog odvjetnika koji su obvezni otkrivati i okolnosti koje oslobaaju
okrivljenika. Osim toga, svrha njemakog kaznenog postupka je ispitivanje
materijalne istine, sud je duan utvrditi istinito injenino stanje, a dokazne
zabrane postavljaju granice ispitivanju istine u kaznenom postupku. Izgradnja
dokaznih zabrana istovremeno vodi do razgradnje anse da se pronae istina.24
To su razlozi zbog kojih je njemaki Savezni sud odbio i teoriju o plodovima
otrovne voke. Svi dokazi koji se pojave pred sudom u pravilu se trebaju koristiti bez obzira na njihovo porijeklo, a ako su slubene osobe prekrile zakon
prilikom prikupljanja dokaza, to je posebno pitanje koje se treba rjeavati u
posebnom postupku i koje ne treba utjecati na utvrivanje istine u kaznenom
postupku. Zbog povrede zakona protiv slubenih osoba odvojeno e se voditi
stegovni odnosno kazneni postupak.
Ipak, ovo naelno pravilo o koritenju nezakonitih dokaza u kaznenom
postupku njemaka je sudska praksa kod povrede najviih ljudskih prava od22
23
24
Primjerice slubena tajna. V. Krapac, 2007., 346.

Primjerice privilegirani svjedok koji je uskratio iskaz.
Pfeiffer, Karlsruher Kommentar, 2003., 86.
981
bila, a kod povrede drugih prava relativizirala. U tu je svrhu razvijena teorija o

tri pravna kruga: poslovnom, individualnom i intimnom.25 Dokazi pribavljeni
povredom prava u podruju poslovnih aktivnosti u cijelosti su upotrebljivi.
Individualno podruje koje ukljuuje socijalno u pravilu je isto upotrebljivo, no ipak postoje sluajevi u kojima sudovi vau izmeu zatite osobnosti
i interesa funkcionalnog kaznenog progona. Jezgru privatnog ivota (Kernbereich privater Lebensgestaltung) ovjeka predstavlja intimna sfera koja je
potpuno zabranjena za dravne zahvate, a ne samo za pribavljanje dokaza.
Neupotrebljivost dokaza u tim sluajevima slui zatiti ljudskog dostojanstva
(l. 1. Ustava) i slobodnom razvoju osobnosti (l. 2. st. 1. Ustava; BGHSt.
19, 325, 326).26 Ljudsko dostojanstvo temeljna je vrijednost pravnog poretka
zajamena ustavom. Svaki ga ovjek mora kod drugog potovati, i pojedinci i
javna vlast. Ova misao vodilja vlada kaznenim poretkom pravne drave.27
S obzirom na to da je u Njemakoj procjena zakonitosti dokaza gotovo
iskljuivo u nadlenosti sudova, razumljivo je da je nastala opsena judikatura kako kaznenih sudova tako i Ustavnog suda. Takav koncep doveo je i
do upotrebljivosti brojnih dokaza kojima se kri pravo obrane ili neka druga
procesna prava sudionika u postupku. Tako se u Njemakoj sve donedavno
mogao koristiti kao dokaz iskaz okrivljenika koji nije bio upozoren na pravo
na utnju, ako se moglo pretpostaviti da je upoznat s tim pravom i bez danog
upozorenja.28 Isto tako, nije nezakonit dokaz iskaz svjedoka koji nije bio upozoren na uskratu iskaza, jer ta norma ne slui zatiti okrivljenika.29
3.2. Poloaj nezakonitih dokaza u dravama lanicama Europske unije
Mrea nezavisnih strunjaka o temeljnim pravima koju je sastavila Europska
komisija izradila je studiju o poloaju nezakonito pribavljenih dokaza u kaznenom postupku u dravama lanicama Europske unije koja je objavljena krajem
2003.30 Iako su se pitanja za izradu studije odnosila samo na dokaze pribavljene povredom prava na privatnost, eksperti su u svojim odgovorima openito
prikazali sustav ocjene zakonitosti dokaza u svojoj dravi ukljuujui povredu
prava na privatnost. Obuhvaeno je 17 drava lanica Europske unije.
25
26
27
28
29
30
V. Krapac, 2007., 382.

Pfeiffer, 2003., 84.
Ibid., 65.
Ibid., 258.
No, kasnije se taj iskaz ne moe koristiti u eventualnoj istrazi protiv svjedoka.
Opinion on the status on illegally obtained evidence in criminal procedures in the Member States of the European Union (CFR-CDF, 30 XI 2003). http://cridho.cpdr.ucl.ac.be/documents/Avis.CFR-CDF/Avis2003/CFR-CDF.opinion3-2003.pdf
982
Prema toj studiji drave su podijeljene u dvije grupe. U prvoj je grupi

deset drava koje ustavom ili zakonom iskljuuju uporabu nezakonitih dokaza u kaznenom postupku (Belgija, Cipar, panjolska, Grka, Irska, Italija,
Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal), s tim da neke od njih kao to su
Grka i Irska poznaju u praksi izuzetke od ovog naela. U drugoj je grupi sedam drava koje ne iskljuuju automatski dokaze kojima je povrijeeno neko
temeljno pravo, ve preputaju sudu da ocijeni njihovu zakonitost. Kriteriji
koje sud u postupku vaganja uzima u obzir s jedne su strane vanost dokaza
za osudu, vjerodostojnost dokaza, podupiru li ga drugi dokazi, je li dokaz bio
izveden u kontradiktornom postupku, teina povrede temeljnog prava te je li
njime povrijeen okrivljenikov privilegij od samooptuivanja kao i je li rezultat provokacije slubenih osoba.
Poseban poloaj u nekim dravama iz obiju grupa ima nezakoniti dokaz
in favorem okrivljenika. U takvom sluaju primjerice Belgija i Danska koje
obje poznaju ekskluzijsko pravilo doputaju koritenje nezakonitog dokaza.
Stajalite da nezakonito pribavljeni dokazi u korist okivljenika ne trebaju biti
izdvojeni u kaznenom postupku kod nas zastupa Krapac.31
4. DOKAZI PRIBAVLJENI KRENJEM USTAVOM, ZAKONOM
ILI MEUNARODNIM PRAVOM PROPISANE ZABRANE
MUENJA, OKRUTNOG I NEOVJENOG POSTUPANJA
4.1. Vanost odredbe l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta
Prema l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta, nezakoniti su dokazi koji su pribavljeni
krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane
muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja. To je nova odredba u odnosu
prema vaeim l. 9. ZKP-a i ona izriito potvruje i/ili dopunjuje normativne sadraje iz l. 17. st. 3., l. 22., l. 23. i l. 25. st. 1. Ustava Republike
Hrvatske te brojnih meunarodnih dokumenata (npr. l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) kojima se zatiuje ljudsko
dostojanstvo te nepovredivost tjelesne i duevne cjelovitosti ovjeka. Zabrana
muenja, okrutnog i neovjenog postupanja apsolutno je nederogabilna.32
Dokazi pribavljeni krenjem spomenute zabrane ne mogu se uporabiti kao
dokaz u kaznenom postupku (npr. l. 225. st. 10. u vezi sa st. 8. i l. 235. ili l.
265. st. 4. ZKP-a), a samo krenje takve zabrane inkrimirano je kao kazneno
31
Krapac, 2007, 134.

Usp. Krapac, Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Insitucije, III., izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2007., rubna biljeka 590, str. 400. Prema l. 17. st. 3.
Ustava, primjena ustavnih odredbi o zabrani muenja, surovog ili poniavajueg postupanja ili
kanjavanja ne moe se ograniiti niti u sluaju neposredne opasnosti za opstanak drave.
32
983
djelo u l. 126. i 176. KZ-a (iznuda iskaza; muenje i drugo okrutno, neljudsko
ili poniavajue postupanje). S obzirom na estoke rasprave koje su se posljednjih godina vodile u povodu pitanja moe li muenje u iznimnim sluajevima
(prije svega u suprotstavljanju drave suvremenim pojavnim oblicima najteeg
kriminaliteta kao to je terorizam) ipak biti doputeno ili barem ispriano, posebno isticanje nezakonitosti dokaza pribavljenih krenjem zabrane muenja,
okrutnog i neovjenog postupanja smatramo prikladnim rjeenjem, osobito sa
stajalita potrebe za stalnim potvrivanjem temeljnih naela pravne drave. Svu
sloenost ove problematike izvrsno ilustrira sluaj Daschner iz njemake sudske prakse u kojem se kao temeljno pojavilo pitanje iskljuenja protupravnosti
prijetnje muenjem u svrhu spaavanja ivota nedune rtve.33
4.2. Sluaj Daschner
Postupajui s ciljem iznuivanja otkupnine, u rujnu 2002., 28-godinji
mladi pravnik Magnus Gfgen oteo je 11-godinjeg bankareva sina Jakoba
von Metzlera. Poinitelj je uhien, ali nije htio otkriti skrovite otetog djeaka.
Pretpostavljajui da e na taj nain moi spasiti ivot rtve, zamjenik predsjednika frankfurtske policije Wolfgang Daschner zaprijetio je osumnjieniku
mjerama muenja putem policijskog slubenika Ortwina Ennigkeita u jutarnjim satima 1. listopada ako ne otkrije gdje je skriven oteti djeak. Nakon toga
osumnjienik je odao skrovite. Poinitelj je ipak ubio rtvu odmah nakon
otmice. Spaavanje, dakle, vie nije bilo mogue. Gfgen je 28. srpnja 2003.
osuen na kaznu doivotnog zatvora zbog tekog ubojstva. Osuujua presuda temeljila se prvenstveno na njegovu priznanju (bez prijetnje muenjem) na
glavnoj raspravi. Revizija takve odluke odbijena je pred Saveznim sudom u
svibnju 2004. Nije uspjela ni ustavna tuba pred Saveznim ustavnim sudom,
takoer 2004. godine. Ennigkeit je osuen za kazneno djelo prisile iz 240.
st. 1. njemakog KZ-a, a Daschner za navoenje podreenoga na poinjenje
kaznenog djela, prema 357. st. 1. i 240. st. 1. KZ-a. Obojici su utvrene
novane kazne, ali je sud na temelju mnogih ublaavajuih okolnosti izrekao
opomene uz pridraj kanjavanja, sukladno inae rijetko primjenjivanom
59. KZ-a. U srpnju 2005. Gfgen je podnio tubu protiv Savezne Republike
33
Razne aspekte ovog sluaja, prije svega one materijalnopravne naravi, u njemakoj je
literaturi iscrpno obradio Roxin, Kann staatliche Folter in Ausnahmefllen zulssig oder wenigstens straflos sein?, u: Menschengerechtes Strafrecht, Festschrift fr Albin Eser zum 70.
Geburtstag, Verlag C.H. Beck, Mnchen, 2005., str. 461-471. Roxinov prikaz sluaja Daschner,
kao i moguih naina njegova rjeavanja, uzeli smo kao temelj izlaganja o njemu u ovom
radu. S procesnopravnog stajalita navedeni je sluaj detaljno razradio Saliger, Absolutes im
Strafproze? ber das Folterverbot, seine Verletzung und die Folgen seiner Verletzung, Zeitschrift fr die gesamte Strafrechtswissenschaft, vol. 116, br. 1/2004., str. 35-65. U hrvatskoj
literaturi vidi: Krapac, 2007., rubna biljeka 590, str. 401-404.
984
Njemake Europskom sudu za ljudska prava. Predmet tube bila je od Daschnera nareena prijetnja muenjem, a njezin cilj obnavljanje postupka protiv
Gfgena, s obzirom na to da je sud, prema miljenju tuitelja, u nedostatnoj
mjeri uzeo u obzir ometanje strategije njegove obrane. Europski sud za ljudska prava 30. lipnja 2008. odbio je Gfgenovu tubu. Sud je, dodue, izriito
potvrdio da su prema l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (zabrana muenja, neovjenog i poniavajueg postupanja)
Gfgenova prava povrijeena, iako prijetnja muenjem koja je ostvarena prema njemu nije muenje, nego samo neovjeno postupanje. Sud nije utvrdio
povredu prava na pravino postupanje iz l. 6. jer se osuda temelji na kasnijem
(slobodnom) priznanju tekog ubojstva na glavnoj raspravi. Takoer je istaknuo da svako ponaanje kojim se kri l. 3. nije opravdano (nije iskljuena njegova protupravnost) ni za zatitu ivota jednog jedinog ovjeka, ni u sluaju
krajnje nude u kojoj se nalazi cijela drava, ime je, nadalje, kao prikladno
sredstvo za rasvjetljavanje zloina iskljueno i spaavajue muenje. Sud
je objasnio da je Gfgenu, na temelju izriitog priznanja povrede njegovih
ljudskih prava od strane njemakog suda i osude Daschnera i Ennigkeita,
pruena zadovoljtina u dostatnoj mjeri. Prikazano injenino stanje izazvalo
je raspravu o vie pitanja: je li Daschnerovo ponaanje bilo doputeno ili zabranjeno, treba li on zbog toga biti kanjen te smiju li se iskazi osumnjienika
pribavljeni prijetnjom muenjem iskoristiti za dokazivanje njegove krivnje.
4.3. Primjenjivi propisi u sluaju Daschner

Njemaki Zakon o kaznenom postupku u 136a zabranjuje utjecaj na
volju okrivljenika zlostavljanjem te zabranjuje i prijetnju nedoputenim mjerama takve vrste. Iskaz pribavljen na takav nain ne moe se ocjenjivati, pa
ak i ako je okrivljenik na takvo ocjenjivanje naknadno pristao. Takvo procesno ureenje temelji se na njemakom Ustavu i meunarodnim dokumentima.
l. 104. st. 1. re. 1. Ustava glasi: Uhiene osobe ne smiju se ni psihiki ni
tjelesno zlostavljati. Europska konvencija o zatiti ljudskih prava i temeljnih
sloboda, koja u Njemakoj ima zakonsku snagu, u 3. propisuje da nitko
ne smije biti podvrgnut muenju, a 15. st. 2. izriito zabranjuje svako stavljanje izvan snage 3. Takve ideje izraene su i u fundamentalnom naelu
njemakog Ustava, sadranom u l. 1. st. 1. re. 1.: Ljudsko dostojanstvo
je nepovredivo. Poemo li od navednih propisa kao temelja rjeavanja problema, Daschner je u konkretnom sluaju, zahvaljujui ocjeni suda da je intenzitet napada na oteenika blii neovjenom postupanju nego muenju te
brojnim ublaavajuim okolnostima, osuen za navoenje podreenoga na
poinjenje kaznenog djela obine prisile, iako bi prikladnija pravna kvalifikacija bila navoenje na iznudu iskaza iz 343. KZ-a. Prema 136a njemakog
985
ZKP-a, iznueni iskaz nije se mogao uporabiti za dokazivanje otmice i tekog

ubojstva. Budui da je Dashner postupio na opisani nain kako bi spasio ljudski ivot, postavilo se pitanje moe li se njegova osuda smatrati primjerenim rjeenjem. Veina kaznenopravnih teoretiara koji su se izjasnili o ovom
sluaju branili su bezuvjetnu zabranu muenja, a pojedini su ipak otvorili pitanje treba li u ekstremnim iznimnim situacijama odstupiti od takve zabrane.
4.4. Razlozi opravdanja prijetnje muenjem u iznimnim situacijama i

bezuvjetna nepovredivost ljudskog dostojanstva
Neki autori iz podruja javnog prava stali su na stajalite da je Daschner
imao pravo na takvo ponaanje.34 Sam Daschner i njegovi branitelji pozivali
su se na to da zabrana muenja vrijedi samo za kazneni progon, ali ne i za
otklanjanje opasnosti. Drava je duna otklanjati nepravo od svojih graana,
a u okviru toga za odgovor na pitanje gdje je dijete? smije se uporabiti i
prijetnja muenjem. Takvo stajalite ipak nije uvjerljivo jer se kazneni progon i otklanjanje opasnosti u danoj situaciji ne mogu razdvojiti. Time to
bi priznao gdje je mjesto na kojem je skriveno dijete, okrivljenik bi morao
sam sebe raskrinkati kao ubojicu i isporuiti odluujui dokaz protiv sebe.
Prijetnjom muenjem od njega je iznueno samooptuivanje (dokazivanje
vlastite krivnje), a upravo se ono eli sprijeiti odgovarajuim zabranjujuim
propisima. Osim toga, zabranu muenja nije ispravno ograniavati na mjere
kaznenog progona, jer ustavne odredbe, kao i mnogi meunarodni dokumenti,
zabranjuju muenje bezuvjetno i ne ine nikakve iznimke za sluajeve otklanjanja opasnosti. Takva bi se iznimka, bez obzira na to gdje bila propisana, protivila ustavnopravnoj dunosti potovanja ljudskog dostojanstva, jer
muenje i prijetnja muenjem neprijeporno povreuju ljudsko dostojanstvo.
Zbog toga bi takvo doputenje, kad bi i postojalo, bilo nitavo. Opravdavanje
muenja radi zatite ivota mogue je i s argumentacijom koja se oslanja na
okolnost da policija, kad nema drugog sredstva na raspolaganju za spaavanje
ljudi od smrtonosne prijetnje, smije ustrijeliti napadaa, kao to je to doputeno
i privatnoj osobi kroz propise o nunoj obrani i nunoj pomoi. Doputenost
takvog tzv. finalnog spaavajueg hitca koristi se za analogiju s iznudom
iskaza radi spaavanja ivota. Analogija ipak nije odriva jer, kao to je ve
reeno, mnogi propisi izriito iskljuuju iznimke od zabrane muenja, ak i
u situacijama nude. Radnja napadnutoga ili nunog pomagaa kod nune
obrane upravljena je prema radnjama napadaa kojima se ugroavajuju prav34
U tom smjeru, i prije sluaja Daschner, izjasnio se npr. Brugger, May Government Ever
Use Torture? Two Responses From German Law, 48 American Journal of Comparative Law
(2000), str. 661-678.
986
na dobra i od kojih se u prijeko potrebnoj mjeri smije tititi sebe ili drugoga.
Muenjem se, naprotiv, nanose rtvi tjelesne patnje radi iznuivanja iskaza;
takva radnja ne predstavlja samo povredu tjelesne cjelovitosti nego se u njoj
oituje i povreivanje ljudskog dostojanstva koje nadilazi puku obranu od
napada i opravdava kategorinu zabranu muenja. Ovdje, dakako, valja ostati
kod uvodnog primjera u kojem je i sama prijetnja muenjem bila dostatna da
se poinitelj ponuka na iskaz. Ni takva situacija ne daje temelja za drukiju
pravnu ocjenu. Budui da drava zabranjuje muenje, ona ne smije ni prijetiti zabranjenim; ve se i samom prijetnjom razvija ono psihiko djelovanje
koje povreuje osobnu autonomiju, a time i ljudsko dostojanstvo rtve. ak i
neovisno o tome, i sa stajalita rasvjetljavanja injeninog stanja nema smisla
zabraniti muenje, a dopustiti prijetnju njime.
U sluaju Daschner valja raspraviti i kaznenopravne razloge iskljuenja
protupravnosti koji bi eventualno mogli posluiti kao legitimacija prijetnje
muenjem. Mogue je pozivanje na opravdavajuu krajnju nudu ili na nunu
pomo. Prema 34. njemakog KZ-a, koji regulira krajnju nudu kao razlog
iskljuenja protupravnosti (tzv. opravdavajua krajnja nuda), ne postupa protupravno tko poini djelo radi otklanjanja od sebe ili drugoga istodobne opasnosti za ivot, tijelo, slobodu, ast, imovinu ili neko drugo pravno dobro, koja
se nije mogla otkloniti na drugi nain, ako pri vaganju suprotstavljenih interesa, a osobito angairanih pravnih dobara i stupnja opasnosti koja im prijeti,
zatieni interes bitno pretee nad povrijeenim. To ipak vrijedi samo onda
ako je poinjeno djelo bilo prikladno sredstvo za otklanjanje opasnosti. S tim
u vezi, za iskljuenje protupravnosti morala bi se postaviti teza da je interes
zatite ivota rtve bitno vaniji od potovanja zabrane muenja. Moglo bi se
promisliti i o primjeni zakonske odredbe o nunoj pomoi. Prema 32. st. 2.
njemakog KZ-a, radnja koja ispunjava bie kaznenog djela nije protupravna ako je prijeko potrebna da bi se od drugoga odbio istodoban protupravni
napad. U ovom sluaju morala bi se utnja okrivljenika promatrati kao napad na rtvu neinjenjem a prijetnja muenjem kao prijeko potrebna obrambena radnja protiv takvog napada. Spomenuti su propisi ipak neprimjenjivi.
Dvojbeno je ve pitanje moe li se dravna vlast uope pozivati na razloge
iskljuenja protupravnosti, jer mnogi zagovaraju stajalite da kaznenopravni
razlozi iskljuenja protupravnosti vae samo za graane, dok se policija smije
oslanjati iskljuivo na posebne policijskopravne ovlasti. Kad bi se u Daschnerovu sluaju zastupalo i drukije miljenje i kada bismo i policiji dopustili
pozivanje na opravdavajuu krajnju nudu i nunu pomo, navedeni propisi
ne bi doveli do iskljuenja protupravnosti. Neprimjenjivost odredbe o krajnjoj
nudi proizlazi iz zakonskog uvjeta da iskljuenje protupravnosti kroz vaganje
interesa vrijedi samo ako je poinjeno djelo prikladno sredstvo za otklanjanje
opasnosti. Povreivanje ljudskog dostojanstva nije prikladno sredstvo u smislu zakonske odredbe o opravdavajuoj krajnjoj nudi. Neosporno je takoer
987
da muenje predstavlja povredu ljudskog dostojanstva, jer se rtva muenja ne

tretira kao osoba, nego je upravljenost radnje muenja prema postignuu priznanja ini pukim objektom. Ljudsko dostojanstvo je bezuvjetno nepovredivo
i ne moe se vagati s drugim interesima. Nita drugo ne moe se rei ni kad je
u pitanju primjena zakonske odredbe o nunoj pomoi, jer prema 32. KZ-a
ne postupa protupravno samo onaj tko poini djelo koje je nunom obranom
doputeno. Povreivanje ljudskog dostojanstva ne moe biti doputeno u
smislu odredbe o nunoj obrani. Klauzulom doputenosti (Gebotenheitsklausel) njemaki je zakonodavac elio ograniiti pravo na nunu obranu iz socijalno-etikih razloga, a najviim naelima socijalne etike pripada potovanje
ljudskog dostojanstva.35
Iz svega navedenog proizlazi da opravdanje policijske prijetnje muenjem
u konanici uvijek ne uspijeva zbog povrede ljudskog dostojanstva, neovisno o
tome iz koje se norme pokuava izvesti iskljuenje protupravnosti. Moe li se,
meutim, problem povrede ljudskog dostojanstva prevladati tako da se i u policijskom odricanju od muenja ili prijetnje muenjem vidi povreda ljudskog
dostojanstva, koja u Daschnerovu sluaju ili slinim sluajevima nije upravljena protiv ljudskog dostojanstva poinitelja, nego protiv ljudskog dostojanstva rtve, jer drava u takvom sluaju nije uinila sve to je za spaavanje
rtve bilo mogue. Ako se u tome vidi omalovaavanje ljudskog dostojanstva
rtve, povreda ljudskog dostojanstva je neizbjena, neovisno o tome radi li
se o poinitelju ili rtvi. U takvom neizbjenom konfliktu ljudskih dostojanstava preporuuje se davanje prednosti ljudskom dostojanstvu rtve. Takvu
argumentaciju zagovara vie njemakih autora, a i sam se Daschner pozivao
na nju kad je govorio o dunosti drave na otklanjanje neprava od graana.
Iako zvui primamljivo, ipak se ne ini ispravnom. Otmiar neprijeporno
povreuje ljudsko dostojanstvo rtve, kao to to ine mnogi poinitelji kaznenih djela, ali to ne legitimira dravu u njezinim zahvatima u ljudsko dostojanstvo poinitelja jer se njezina moralna nadmo nad poiniteljem kaznenog
djela sastoji upravo u tome da se ona ne slui istim metodama kao i on. Ako je
dravi zabranjena svaka povreda ljudskog dostojanstva, ukljuujui i muenje,
onda je logino zakljuiti da i proputanje mjera muenja s njezine strane ne
predstavlja povredu ljudskog dostojanstva. Drava je obvezana tititi ivot i
ljudsko dostojanstvo graana koliko god je mogue, ali takva zatita uvijek
mora ostati u granicama koje su postavljene za postupanje pravne drave. Pri
odreivanju tih granica, zabrana muenja pozicionirana je na najviem mjestu. Dunost pomoi drave prestaje u trenutku kad se ona moe ispuniti samo
pod cijenu odustajanja od pravne drave. Ne zabrani li se muenje radi otk35
Usp. Roxin, Strafrecht, Allgemeiner Teil, Band I, Grundlagen, Der Aufbau der Verbrechenslehre, 4., vollstndig neu bearbeitete Auflage, Verlag C.H. Beck, Mnchen, 2006., rubna
biljeka 106, str. 707.
988
lanjanja opasnosti od samog poetka, ukljuujui i prijetnju muenjem (manji

intenzitet napada na zatieno pravno dobro), teko je odrediti granice koje bi
mogle sprijeiti irenje takve prakse. To ne vrijedi samo za sluajeve prijetnje
muenjem radi pribavljanja priznanja poinjenja tekog ubojstva kao u ovdje
razmatranom sluaju, ve i za sve sluajeve tekog kriminaliteta (prije svega
organiziranog kriminala i terorizma) u kojima je sigurnost drutva u prvom
planu. Opravdanjem postupanja tijela dravne vlasti u frankfurtskom sluaju
(kao kolskog primjera) brzo bismo doli do drave muiteljice (Folterstaat)
i povratka u neovjenost. Povijesno iskustvo nas ui da bi muenje, bilo ono
doputeno i samo iznimno zbog otklanjanja opasnosti, pogaalo mnogo vie
nedunih i ne bi rezultiralo s manje pogrenih presuda.
4.5. Prijetnja muenjem i ispriavajui razlozi

Osim iskljuenja protupravnosti, u vezi s prijetnjom muenjem otmiaru
koji odbija otkriti mjesto na kojem dri oteto dijete koje je u ivotnoj opasnosti, valja raspraviti pitanje njegove krivnje ili postojanja tzv. ispriavajuih
razloga. Daschner se teko moe pozivati na zabludu o protupravnosti jer je
ona ovdje bila lako otklonjiva: ve bi telefonski poziv glavnom dravnom
odvjetniku bio dostatan. Zanimljiva je ideja o izvanzakonskoj ispriavajuoj
krajnjoj nudi (ili izvanzakonskoj krajnjoj nudi koja iskljuuje kaznenu odgovornost), jer bi se mogla zagovarati teza da u iznimnim graninim sluajevima
apsolutna zabrana muenja mora biti sauvana, ali da kanjavanje poinitelja
(spasitelja) koji je prekrio takvu zabranu moe biti besmisleno. S tim u vezi
nerijetko su raspravljane ticking time bomb situacije, tj. sluajevi u kojima
policija uhiuje postavljaa bombe, ali on ne eli odati mjesto gdje je bomba postavljena, unato tome to prijeti njezina eksplozija i to su ugroene
tisue ljudi. Prekitelj apsolutne zabrane muenja koji bi takvu metodu pribavljanja iskaza primijenio prema uhieniku radi dobivanja njegova priznanja i
spaavanja brojnih nedunih ljudi mogao bi se pozivati na to da je u konkretnom sluaju postupao s uvjerenjem da je njegovo postupanje odano zatiti
najviih pravnih dobara, da je odabrao jedini s visokim stupnjem vjerojatnosti
uspjean put spaavanja te da je rije o tako posebnoj situaciji koja se teko
moe ponoviti i da njezina ekskulpacija zbog toga nee oslabiti generalnopreventivni uinak zabrane. Izvanzakonsko iskljuenje kaznene odgovornosti
u navedenim pretpostavkama ini se ipak diskutabilnim, jer u sluajevima u
kojima se radi o fundamentalnim normama kao to je zabrana muenja zakon u
odreivanju granica izmeu prava i neprava mora ostati vrst i nesavitljiv. Kad
je rije o pitanju mora li poinitelj u socijalno-etiki graninim sluajevima
biti kanjen, pravda ipak ne bi trebala imati srce od kamena, ve bi mogla
pokazati blagost kao to to obino ini u situacijama nude i konfliktnim si989
tuacijama. Roxin smatra da izvanzakonska ekskulpacija u sluaju Daschner

nije odriva. U sluaju otmiara koji je uhien pri dogovorenoj predaji novca,
ali koji taoca dri skrivenog, nije rije o posebnom graninom sluaju, ve
o sluaju koji u tom podruju nije netipian. Od prijetnje muenjem nije se
mogao oekivati ni poseban uspjeh niti je ona bila jedino preostalo sredstvo
spaavanja djeakova ivota. Od poetka je, naime, bilo nevjerojatno da oteti
djeak moe preivjeti. Da je to bio sluaj, otmiar bi i bez prisile morao imati
vei interes za odavanje mjesta na kojem je djeak skriven. Budui da mu je
plan ionako propao, odavanjem skrovita samo bi poboljao svoj poloaj jer
bi izmakao kazni za dovreno, a moda i za pokuano teko ubojstvo. Njegovo protivljenje otkrivanju skrovita bilo mu je jednako priznanju poinjenja
ubojstva, koje je priznanje elio sprijeiti. Ako takvu situaciju poinitelj nije
mogao shvatiti, to je malo vjerojatno jer je apsolvirao studij prava, policija
ga je morala upozoriti na njegov poloaj umjesto posezanja za muenjem. S
obzirom na navedeno, ne bi trebalo dovoditi u pitanje rjeenje da se visokopozicionirani policijski sluebenik koji je naredio muenje ne moe pozivati na
izvanzakonsku ispriavajuu krajnju nudu, ali je na njegovoj strani mnogo
ublaavajuih okolnosti. Mora mu se dati za pravo da je vjerovao da se naao
u traginoj konfliktnoj situaciji. Promatrano iz njegove pozicije, u konkretnom su sluaju bile suprotstavljene dvije pravno najvie vrijednosti - ivot i
ljudsko dostojanstvo - od kojih je mogao sauvati samo jednu. U tako tekom
poloaju on je odabrao pogrean put, a pogreno je procijenio i stvarno stanje
stvari. Unato takvoj pogrenoj procjeni prava i injeninog stanja, radilo se
o motivaciji poinitelja koja je bila usmjerena na spaavanje ivota i iznimno napregnutom stanju u kojem je morao donijeti odluku. Sve to upuuje na
zakljuak da je ovdje rije o manje tekom sluaju poinjenja inae tekih
kaznenih djela,36 za koja se propisuju blai kazneni okviri i omoguuje primjena minimalne kaznenopravne represije.
4.6. Neki procesnopravni prigovori iz sluaja Daschner

Na kraju valja jo istaknuti Roxinov komentar stajalita prema kojemu se u
sluaju Daschner moglo razmisliti i o obustavljanju postupka protiv otmiara
s obzirom na intenzitet krenja temeljnih naela pravne drave od strane policije. Na taj bi se nain, po njemu, ipak otilo predaleko. Prema praksi Saveznog suda i Saveznog ustavnog suda, takvu mogunost valja potvrditi samo u
ekstremnim iznimnim sluajevima, a ovdje razmatrani sluaj to nije. Krenje
se dogodilo u ranijem stadiju istrage i ono je dolo do izraaja samo u jed36
990
Usp. Roxin, 2005., str. 469-470.
nom pojedinanom iskazu koji se ne moe ocjenjivati (nije uporabljiv). Takvo

krenje samo po sebi ne inhibira cjelokupno daljnje postupanje. Nedostatak
je trebao biti otklonjen propisanom poukom, a time bi i pravnodravno procesuiranje ponovo bilo uspostavljeno. U svakom sluaju, iznueni se iskaz
ne moe ocjenjivati, kao to se ne mogu ocjenjivati ni kasnija priznanja bez
prisile, ako osumnjienik nije izriito upozoren na neuporabljivost njegovih
prijanjih navoda. Budui da je takva kvalificirana pouka pri sljedeim
ispitivanjima otmiara izostala, njegovi se navodi nisu mogli ocjenjivati. Sud
je ipak odluio da se zbog iskaza optuenika poznata dokazna sredstva (prije
svega pronalaenje mrtvog djeteta i rezultati obdukcije) smiju iskoristiti za
dokazivanje njegove krivnje. To je izvedeno na temelju vaganja teine zadiranja u optuenikova prava i teine predbacivanog djela, koje je ovdje dovelo
do uporabljivosti dokaza. Takvo je vaganje upitno jer ovdje je rije o povredi
ljudskog dostojanstva, kod koje bi svako vaganje trebalo biti uskraeno. Osim
toga, ispravno bi bilo da se daljnje djelovanje zabrane dokaza ne smije initi
ovisnim o vaganju, nego se openito mora potvrditi. Ako se iskaz okrivljenika
ne smije iskoristiti kao dokaz, a smije se kao dokaz uporabiti na temelju njegova iskaza pronaeni le, onda je rije o zaobilaenju (izigravanju) propisa
o dokazima na kojima se ne moe temeljiti sudska odluka, jer bi se iznueni
iskaz na taj nain posredno ipak mogao uporabiti. Osuda optuenika bila je
mogua i bez procesnopravnih prigovora, jer je bilo dostatno drugih dokaznih
sredstava, ukljuujui i priznanje djela nakon kvalificirane pouke.37
5. NEZAKONITI DOKAZI I RAZLOZI ISKLJUENJA
PROTUPRAVNOSTI
5.1. Doputenost dokaza pribavljenih radnjom koja iskljuuje
protupravnost iz l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta
Prema l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta, ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih
prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost
osobnog i obiteljskog ivota, ako su takvi dokazi pribavljeni radnjom za koju
je prema kaznenom zakonu iskljuena protupravnost. S obzirom na nain na
koji je struktuiran l. 10. Nacrta, postupanje suda pri traenju odgovora na
pitanje koji su to sluajevi na koje se uope moe primijeniti l. 10. st. 3. t.
1. Nacrta predstavlja iznimno sloenu zadau. Sud bi, naime, najprije morao
utvrditi da odreeni nain pribavljanja dokaza (povreda Ustavom, zakonom
ili meunarodnim pravom zajamenih prava obrane, prava na dostojanstvo,
37
Usp. Roxin, 2005., str. 471.
991
ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota) ispunjava

bie odreenog kaznenog djela (nije dovoljna obina povreda procesne norme), a nakon toga ispitati jesu li u konkretnom sluaju ostvarene pretpostavke
nekog kaznenim zakonom propisanog razloga iskljuenja protupravnosti. Iz
takvog postupanja morali bi se istodobno iskljuiti sluajevi nezakonitih dokaza na kojima se sudske odluke, zbog naina njihova pribavljanja, sukladno
l. 10. st. 2. t. 1., 3. i 4. Nacrta, nikada ne smiju temeljiti (dokazi pribavljeni
krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane
muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja; dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su kao takvi izriito predvieni
Zakonom o kaznenom postupku te dokazi za koje se saznalo iz takvih nezakonitih dokaza), ali i oni dokazi kod kojih je njihova naelna neuporabljivost
relativizirana posebnom odredbom l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta, prema kojoj se, u
postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni
postupak, dokazi pribavljeni povredom prava obrane, prava na dostojanstvo,
ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota nee smatrati nezakonitima ako je povreda prava s obzirom na jakost i narav bitno
manja od teine kaznenog djela.
to se tie naina pribavljanja dokaza, od odredaba posebnog dijela Kaznenog zakona (dalje u tekstu: KZ), sa stajalita praktine vanosti, ovdje bi dola
u obzir sljedea kaznena djela protiv slobode i prava ovjeka i graanina:
naruavanje nepovredivosti doma (l. 122. KZ-a), protuzakonita pretraga
(l. 123. KZ-a), povreda tajnosti pisama i drugih poiljaka (l. 130. KZ-a)
i neovlateno snimanje i prislukivanje (l. 131. KZ-a). Iznuivanje iskaza
(l.126. KZ-a) i zlostavljanje u obavljanju slube ili javne ovlasti (l. 127.
KZ-a) valja iskljuiti jer se u takvim sluajevima radi o nezakonitim dokazima
iz l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta. Glede razloga iskljuenja protupravnosti propisanih kaznenim zakonom, relevantne su odredbe o nunoj obrani (l. 29. KZ-a)
i krajnjoj nudi kao razlogu iskljuenja protupravnosti (l. 30. st. 1. KZ-a).
Kad je rije o postupanju organa vlasti, valja uzeti u obzir i zakonitu uporabu
sredstava prisile (l. 32. KZ-a). Vano je istaknuti da primjena l. 10. Nacrta
nije ograniena samo na postupanje tijela dravne vlasti u pribavljanju dokaza (policije, dravnog odvjetnika ili istrani suca) nego vrijedi i za privatne
osobe. Pitanje je samo mogu li se i u kojoj mjeri tijela dravne vlasti uope
pozivati na ope razloge iskljuenja protupravnosti (nunu obranu i krajnju
nudu). Pravila ponaanja tijela dravne vlasti u vezi s pribavljanjem dokaza
poblie su ureena posebnim zakonskim propisima (prije svega ZKP-om) i
ako se takva ponaanja ostvaruju u granicama propisanih ovlasti, nadlenosti
i formi, iskljuena je njihova protupravnost. Prekoraenja takvih granica u
pravilu dolaze pod udar KZ-a i tada se otvara pitanje mogunosti pozivanja
na nunu obranu (u pravilu na nunu pomo) ili krajnju nudu koja iskljuuje
protupravnost. Problemom mogunosti pozivanja tijela dravne vlasti na
992
nunu obranu i krajnju nudu intenzivno se bavi njemaka kaznenopravna

dogmatika. Stoga u nastavku valja istaknuti njezina temeljna stajalita u vezi
s tim problemom.
5.2. Pravo pozivanja tijela dravne vlasti na nunu obranu
to se tie nune obrane, najvie pozornosti izazivaju tumaenja posebnih propisa koji se odnose na ovlasti policije na uporabu vatrenog oruja,
koji s jedne strane sadravaju znaajna ogranienja naspram ovlasti koje
imaju privatne osobe kad postupaju u nunoj obrani, a s druge strane istodobno pridravaju pravo pozivanja na ope razloge iskljuenja protupravnosti, ukljuujui i nunu obranu. Kritika takvih propisa nerijetko se zapravo
svodi na pitanje jesu li policijske ovlasti preuske, dok mogunost pozivanja
na nunu obranu ini upitnim postojanje ograniavajuih propisa policijskih
zakona o uporabi vatrenog oruja. Rjeavanju problema pristupa se na razliite
naine, a mogua rjeenja, iako se u pravilu odnose na ovlasti uporabe vatrenog oruja, treba shvatiti kao smjernice za sve sluajeve u kojima se postupanje tijela dravne vlasti ocjenjuje kao prekoraenje ovlasti, ukljuujui
dakle i nedoputene radnje pribavljanja dokaza. Tako, primjerice, neki autori
smatraju da odredbe o pridraju pozivanja na nunu obranu trebaju ostati bez
uinka i da postupanje policije mora ostati u reduciranim granicama prava na
obranu iz policijskih zakona. Iz toga jasno proizlazi da privatne osobe, osobito
kad je rije o zatiti ivota, imaju vee ovlasti nego policija. Takvom se pristupu prigovara da u odreenim situacijama moe oslabiti povjerenje graana
u funkcioniranje pravnog poretka jer se nemogunost uporabe vatrenog oruja
(npr. pucanjem u nogu ili ruku nenaoruanog izgrednika koji ini kanjivo
djelo sa zaprijeenom minimalnom kaznom manjom od jedne godine zatvora
ili novaanom kaznom) moe tumaiti kao odustajanje drave od ostvarivanja
njezine zatitne zadae. Osim toga, zakonom propisana mogunost pridraja
prava na nunu obranu ne moe se tretirati kao nepostojea. S obzirom na
takve prigovore, zagovara se i kompromisno rjeenje prema kojemu pridraj
prava na nunu obranu treba ograniiti samo na pravo samozatite policajaca
(nuna obrana u uem smislu), ali ne i na nunu pomo. I takav pristup nema
uporita u posebnim propisima o pridraju prava na nunu obranu. Postoji
i miljenje da bi postupanje policije koje nadilazi ovlasti iz policijskih propisa o uporabi vatrenog oruja, ali ipak ostaje u granicama ope odredbe o
nunoj pomoi iz 32. st. 2. njemakog KZ-a, trebalo biti opravdano, dok
bi zbog radnji kojima se kre posebni policijski propisi poinitelj odgovarao
stegovno. Takvo rjeenje problema u skladu je s naelom jedinstva pravnog
poretka kod razloga iskljuenja protupravnosti prema kojem je mogue da se
odreeno ponaanje sa stajalita kaznenog prava tolerira, ali se ne odobrava sa stajalita policijskog ili slubenikog prava. Ono je ipak dvojbeno jer
993
utjecaj policijskopravnih zabrana, kao i mogunost stegovnog kanjavanja,

ve u dostatnoj mjeri ometaju uporabu pridraja pozivanja na nunu obranu.
U njemakoj kaznenopravnoj literaturi ipak je prevladavajue miljenje da
se i tijela dravne vlasti mogu pozivati na opu zakonsku odredbu o nunoj
obrani (osobito o nunoj pomoi) koja dopunjuje sadraje propisane posebnim propisima. Vanost tih posebnih propisa ne oituje se u ograniavanju
opih ovlasti, ve ih treba promatrati kao prirune, konkretizirajue upute
koje saimaju ono to je prijeko potrebno i doputeno kod nune obrane u normalnom sluaju. Uvaava se samo injenica da tijela dravne vlasti (u pravilu
policija) u usporedbi s privatnim osobama imaju vee mogunosti (prije svega
s obzirom na strunu osposobljenost i opremljenost) za odbijanje protupravnih napada.38 Zbog toga je opravdano zahtijevati od njih tedljivije postupanje
prema napadaevim pravnim dobrima, ali to ne iskljuuje mogunost da u
pojedinanom sluaju ponaanje koje nadilazi ovlasti iz posebnih propisa nije
protupravno u smislu opih odredbi o nunoj obrani.
5.3. Pravo pozivanja tijela dravne vlasti na krajnju nudu koja
iskljuuje protupravnost
Pitanje mogu li se tijela dravne vlasti pozivati na krajnju nudu koja
iskljuuje protupravnost ili su pak ograniena na posebna ovlatenja takoer
je prijeporno kao i mogunost njihova opravdanja nunom obranom. Protivnici mogunosti pozivanja na tu vrstu krajnje nude strahuju od njezine
zlouporabe i istiu nedostatnu odreenost zakonske odredbe o opravdavajuoj
krajnjoj nudi ( 34. njemakog KZ-a) kao ovlaujue norme za zadiranje u
tua prava od strane tijela vlasti. Suprotno je stajalite da takvu argumentaciju valja ozbiljno shvatiti, ali isto tako i prihvatiti mogunost pozivanja na
opravdavajuu krajnju nudu u rijetkim, nesvakidanjim i iznimnim situacijama, koje zbog posebnosti instituta krajnje nude i nije mogue konkretnije
opisati u zakonskom tekstu. Pri tome se polazi od toga da je zakonodavac
u posebnim propisima, kao to su npr. propisi o uhienju, oduzimanju predmeta, pretrazi ili prislukivanju, ve uzeo u obzir mogui konflikt izmeu
javnog interesa za zadiranje u tua prava i interesa za zatitom temeljnih ljudskih prava (prije svega privatnosti) te da se takvo vaganje interesa ne smije
obezvrijediti pozivanjem na opu odredbu o opravdavajuoj krajnjoj nudi,
pri emu bi se primijenili drukiji kriteriji. Stoga se o primjeni 34. KZ-a
treba razmiljati samo u onim situacijama gdje zakonodavac odreeni konflikt
interesa nije predvidio. Tako bi, primjerice, bilo doputeno putanje na slobodu pritvorenika iznueno prijetnjom ubojstva rtve otmice. Zatita ivota
rtve otmice bitno je znaajniji interes od putanja na slobodu pritvorenika
38
994
Usp. Roxin, 2006., rubne biljeke 113-115, str. 711-712.
izvan zakonskih uvjeta, pa ak i u sluaju osumnjienih za teka kaznena

djela. Takvu mogunost iznimno doputaju i protivnici ideje o pozivanju
tijela dravne vlasti na opravdavajuu krajnju nudu.39 Pozivanje na naelo
pretenijeg interesa kojim se objanjava krajnja nuda koja iskljuuje protupravnost posebno je dolo do izraaja u poznatom sluaju otmice Hansa-Martina Schleyera iz njemake sudske prakse. U povodu njegove otmice, istrani
sudac njemakog Saveznog suda naredio je prema 148. njemakog ZKP-a
ogranienje posjeta zbog opasnosti od teroristikih napada pritvorenim pripadnicima grupe Baader-Meinhoff i od takvog ogranienja izuzeo je posjete branitelja. Protiv takve iznimke alio se glavni savezni dravni odvjetnik.
Pozivajui se na opu pravnu ideju sadranu u 34. KZ-a, prema kojoj se
mora prihvatiti povreda odreenog prava ako se njome moe spasiti vie pravno dobro, Savezni je sud uvaio albu i istaknuo da je u iznimnim situacijama,
na temelju vaganja angairanih pravnih dobara, doputena i povreda prava
obrane, u ovom sluaju prava pritvorenih okrivljenika na slobodnu pisanu i
usmenu komunikaciju s njihovih braniteljem (BGHSt 27, 260-266). Ovdje
se, dakle, radi o povredi procesnog prava (koja ne predstavlja kazneno djelo)
radi sprjeavanja opasnosti za vie pravno dobro (ivot otete rtve), jer je prema navodima alitelja samo prekid svake komunikacije izmeu pritvorenika
i otmiara (ukljuujui i komunikaciju preko branitelja) mogao sprijeiti pomaganje otmiarima davanjem informacija u sluaju Schleyer ili sudjelovanje
pritvorenika u poinjenju teroristikih napada.40
Prethodno prikazana stajalita iz njemake kaznenopravne dogmatike i sudske prakse prihvatljiva su i kao smjernice i za hrvatsko kazneno pravo u kojem
se spomenuti problemi do sada nisu poblie raspravljali. Kad je rije o pravu
na nunu obranu, treba uzeti u obzir injenicu da je ono ve u znaajnoj mjeri
ogranieno odgovarajuim odredbama Zakona o policiji (prije svega o uporabi
sredstava prisile). Pozivanje na krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost u
pravilu treba iskljuiti, ako je iskljuenje protupravnosti ureeno posebnim propisom. Tako npr. policija nema pravo na nadzor i tehniko snimanje telefonskih
razgovora izvan uvjeta propisanih u l. 180. st. 1. t. 1. ZKP-a.41 Odstupanja su
mogua samo ako se radi o otklanjanju izvanredne opasnosti koju zakonodavac nije imao u vidu kad je propisivao ovlasti policije.42
39
Ibidem, rubna biljeka 104, str. 774.

Usp. Roxin, Hchstrichterliche Rechtsprechung zum Allgemeinen Teil des Strafrechts,
100 Entscheidungen fr Studium und Examen, C.H. Becksche Verlagsbuchandlung, Mnchen,
1998., str. 36-37 i 171 (primjer br. 27, Kontaktsperre-Fall).
41
V. recentnu odluku Ustavnog suda o zakonitosti posebnih izvidnih mjera U-III/
857/2008.
42
Usp. Novoselec, Opi dio kaznenog prava, Zagreb, 2007., str. 210. Kao primjer takve
iznimne situacije, slino navedenim primjerima iz njemake sudske prakse, navodi se sluaj
ukidanja pritvora i putanja pritvorenika na slobodu, izvan zakonom propisanih uvjeta, ako je
to jedini nain spaavanja ivota talaca.
40
995
6. NEZAKONITI DOKAZI I NAELO RAZMJERNOSTI

Nacrt je u odredbi l. 10. st. 3. t. 2. nastavio tendenciju normativizacije
pravila o zakonitosti dokaza propisujui sadraj naela razmjernosti pri ocjeni
zakonitosti dokaza. Naime, iako bi se na prvu ruku moglo zakljuiti da Nacrt prijedloga ZKP-a iz 2008. predstavlja znaajnu promjenu reima ocjene
zakonitosti dokaza u kaznenom postupku, vidjet emo da se izmjena sastoji u
postavljanju sudovima zakonskog kriterija za ocjenu zakonitosti dokaza koji
se utvruju ex iudicio, dok reim nezakonitih dokaza ex lege odredbom l. 10.
nije promijenjen. Radi jasnijeg uoavanja promjena ukratko se izlae ureenje
nezakonitih dokaza prema ZKP-a iz 1993. i pozitivnom ZKP-u iz 1997.
6.1. Nezakoniti dokazi prema ZKP-u iz 1993. i ZKP-u iz 1997.

Do ZKP-a iz 1997. godine nezakoniti dokazi, odnosno prema tadanjoj
terminologiji nevaljani dokazi,43 bili su izriito propisani Zakonom, imali su
ekskluzijski uinak (l. 78., l. 259. st. 4., l. 269. st. 3., 323. st. 3., 360. st.
5. ZKP-a iz 1993.)44 te su predstavljali apsolutno bitnu povredu samo ako se
presuda na njima temeljila te ako je bilo oito da s obzirom na druge dokaze
ne bi bila donesena ista presuda (l. 354. st. 1. t. 8. ZKP iz 1993.). Osim nezakonitih dokaza propisanih ex lege, dugostupanjski sudovi mogli su u povodu albe utvrditi da je dokaz pribavljen povredom prava obrane, a to je bilo ili
je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donoenje presude te ukinuti
presudu zbog relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka (l. 354.
st. 2. ZKP-a iz 1993). Dakle, prvostupanjski sudovi bili su ovlateni izdvajati
samo one iskaze okrivljenika, svjedoka ili vjetaka za koje je zakon izriito
propisao da se na njima ne moe temeljiti sudska odluka. Uz izuzetak ovlasti
albenih sudova da odluuju o povredi prava obrane, nezakoniti dokazi bili su
za sudove procesne povrede odreenih odredaba ZKP-a, dok je procjena koja
povreda temeljnih ljudskih prava i koje teine predstavlja nezakoniti dokaz
bila preputena u cijelosti zakonodavcu.45
Koncept zatite temeljnih ljudskih prava, naela pravinog postupka i zabrane temeljenja presuda na nezakonitim dokazima javio se u nas prvi put u
ZKP-u iz 1997. godine. Bila je to posljedica konstitucionalizacije dokaznih
zabrana u odredbi l. 29. st. 2. Ustava RH prema kojoj dokazi pribavljeni na
43
V. Bayer, Vladimir (1995) Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja, Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, 252-257.
44
NN br. 34/93.
45
Uz iznimku drugostupanjskih sudova koji su procjenjivali postojanje povrede prava
obrane kao relativno bitnu povredu.
996
nezakonit nain ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Prvi put je u l.

9. st. 2. ZKP-a normiran pojam nezakonitih dokaza iz aspekta zatite ljudskih
prava. Naime, ZKP iz 1997. podijelio je nezakonite dokaze na tri grupe: 1.
dokazi koji su nastali krenjem temeljnih ljudskih prava i prava obrane; 2.
dokazi pribavljeni procesnom povredom na kojima se prema izriitoj odredbi
ZKP-a ne moe temeljiti presuda; 3. dokazi koji proizlaze iz drugih nezakonitih dokaza. Dok je druga grupa obuhvaala otprije poznate nezakonite dokaze
ex lege pribavljene povredama odredaba kaznenog postupka koje su izriito
predviene ZKP-om, prva i trea grupa bili su posve nove vrste nezakonitih
dokaza. U prvoj grupi nalazili su se dokazi koji su pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava obrane, prava na
dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog
ivota. Ti su dokazi mogli postati neuporabljivi ex judicio, to znai da je sud
u konkretnom sluaju morao utvrditi da je pojedini dokaz pribavljen krenjem
navedenih temeljnih ljudskih prava i prava obrane. Treu grupu ine dokazi
za koje se saznalo iz drugih nezakonitih dokaza, i to bez obzira je li prilikom
njihova pribavljanja potovana propisana procedura ili ne. Zakonske odredbe
o neuporabljivosti dokaza koji su proizali iz nezakonitih dokaza legislativno su provele doktrinu plodova otrovne voke (fruit of the poisonous tree
doctrine).46 Zakon je i ojaao procesni uinak nezakonitih dokaza otklanjai
ugraeni relativitet47 povrede izostavljanjem negativnog uvjeta njezina nastanka koji je glasio da povreda postoji osim ako je, s obzirom na druge
dokaze, oito da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda i tako je
sankcionirao upotrebu nezakonitih dokaza kao apsolutno bitnu povredu procesnog prava.
6.2. Ocjena zakonitosti dokaza ex judicio

Posebna vanost novog reima ocjene zakonitosti dokaza bila je u uvoenju
nezakonitih dokaza ex judicio odnosno davanje sudovima ovlasti da proire
pojam nezakonitih dokaza i na sluajeve koji nisu izriito propisani zakonom. Ta ovlast sudova odnosila se na tri grupe prava: prava obrane, prava na
dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog
ivota. Njezin je uinak trebala boto bolja zatita ljudskih prava. Njezin je
46
Doktrina je nastala u anglo-amerikom pravu a odreuje da nisu nezakoniti samo dokazi
koji su pribavljeni na zakonom nedoputeni nain, ve i oni za koje se iz njih saznalo, tzv.
izvedeni, derivativni dokazi (the tainted evidence). V. Krapac, D. (1995) Engleski kazneni postupak, Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, 87.
47
Krapac D. (1989) Osnovna prava ovjeka i graanina i naela krivinog postupka, Zbornik PFZ, vol. 39., br. 5-6, 845.
997
uinak dakako bio ogranien samo na one povrede tih prava koje ve zakon
nije izriito propisao kao nezakonite dokaze. Sucima nije bilo doputeno da
otklone uinak nezakonitosti dokaza koji je pribavljen povredom prava obrane
a koji je ZKP izriito predviao kao nezakonit dokaz. U sluaju preklapanja
prednost je imala druga grupa nezakonitih dokaza iz l. 9. st. 2. ZKP-a.
Nakon deset godina primjene tog zakona analiza sudske prakse pokazuje da
su se sudovi mahom koristili tom ovlau da bi utvrdili da odreene procesne
povrede ne predstavljaju nezakonit dokaz te su u velikoj veini odluka odbijali
zahtjeve za izdvajanjem rezultata radnji kod kojih povreda ZKP-a predstavlja
navodnu povredu prava na obranu, dostojanstvo i privatnost, ali ekskluzijsko
pravilo nije bilo izriito propisano zakonom.48 Isto tako se moe zakljuiti da
sudska praksa nije razvila posebne kriterije za ocjenu zakonitosti dokaza u
sluajevima gdje ga nije postavio zakonodavac.49 Sigurno je da je razlog tome i
okolnost to zakonski propisi vrlo detaljno propisuju sluajeve nezakonitih dokaza odnosno sudska aktivnost ocjene zakonitost dokaza visoko je normirana.
Stupanj zakonske ureenosti problematike nezakonitih dokaza u korelaciji
je sa stupnjem razvijenosti judikature o zakonitosti dokaza. U pravnim poredcima s razraenom judikaturom o zakonitosti dokaza, kao to je to primjerice
Njemaka, zakonski propisi su oskudni i naelne su prirode. U pravnim poredcima poput Hrvatske, u kojima sudska praksa nije razvila posebne kriterije
za ocjenu zakonitosti dokaza, propisi o nezakonitosti dokaza vrlo su brojni.
Naravno, zakljuak vrijedi i vice versa tvrdnjom da zbog detaljnog zakonskog
ureenja zakonitosti svakog pojedinog dokaza sudovi nisu nali potrebnim
razvijati vlastite kriterije ocjene zakonitosti.
6.3. Sustav nezakonitih dokaza prema Nacrtu

Analiza lanka 10. Nacrta pokazuje nam dvije novine u sustavu nezakonitih dokaza u nas. Prvo, nastala je nova kategorizacija u sustavu nezakonitih
dokaza. Drugo, uveden je zakonski kriterij sudovima za ocjenu zakonitosti
dokaza kojima se kre odreena ljudska prava. Nezakoniti dokazi mogu se
podijeliti na etiri kategorije s obzirom na njihov izvor i pravnu snagu:
a) Prva kategorija (l. 10. st. 2. to. 1. Nacrta) se odnosi na dokaze pribavljene muenjem, okrutnim ili neovjenim postupanjem koji predstavljaju
apsolutnu dokaznu zabranu kao meunarodnopravnu obvezu proizalu iz naj48
Primjerice sve osim jedne od 24 sudske odluke svrstane pod sudsku praksu uz l. 9. st. 2.
kao dokazi koji ne spadaju u pojam nezakonitog dokaza glase da se ne radi o nezakonitom dokazu i da se izdvajanje odbija. V. Krapac, Davor (2008) Zakon o kaznenom postupku, Zagreb:
Narodne novine, str. 82-91.
49
V. Krapac, 2007., 384.
998
novije judikature Europskog suda kao i iz Konvencije UN o zabrani muenja.

Zabrana muenja ima poseban meunarodnopravni status pa je opravdano da
ju je zakonodavac kao apsolutni imperativ u zatiti ljudskih prava posebno
normativno izdvojio.
b) Drugu kategoriju kategoriju (l. 10. st. 2. t. 3. Nacrta) predstavljaju
dokazi pribavljeni krenjem procesnih pravila ZKP-a koji su izriito propisani Zakonom. Rije je o dokazima kod kojih zakonodavac ima diskreciju
odluivanja hoe li zbog povrede odreenog temeljnog prava zajamenog
procesnom formom propisati ekskluzijsko pravilo. Zakonodavac odluku donosi prema naelu razmjernosti vaui interes zatite odreenog temeljnog
prava pojedinca te interes javnog progona i kanjavanja poinitelja kaznenih
djela. Jedino pravo koje nije u ovlasti ustavodavca pa ni zakonodavca jest
zabrana muenja, okrutnog i neovjenog postupanja. U Nacrtu je zadran
detaljan pristup normiranju nezakonitih dokaza u kaznenom postupku te je
krenje velikog broja temeljnih prava, ukljuujui prava obrane, prava na dostojanstvo i prava na privatnost, sankcionirano ekskluzijskim pravilom. Riej
je o apsolutno bitnim povredama kod kojih sudovi nemaju ovlast procjene,
ve im ustanove da je procesna povreda poinjena, duni su izdvojiti dokaz
odnosno ukinuti presudu koja se temeljila na takvom dokazu.
c) Treu kategoriju (l. 10. st. 2. t. 3. u vezi sa st. 3. t. 2. Nacrta) predstavljaju
dokazne zabrane zbog krenja temeljnih prava zajamenih meunarodnim
pravom, ustavom i zakonom koje nemaju apsolutni karakter, a ocjena njihove
zakonitosti preputena je sudovima. Rije je o dokazima nastalim povredom
prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast, te prava na nepovredivost
osobnog i obiteljskog ivota kojih nezakonitost nije izriito propisana zakonom, ve se kao i prema postojeem ZKP-u utvruje ex judicio sukladno
naelu razmjernosti ili je nezakonitost iskljuena zbog protupravnosti.50 Novina koju je za ovu kategoriju dokaza uveo Nacrt jest propisivanje kriterija na
temelju kojih e suci procjenjivati zakonitost dokaza kojim je prekreno neko
od navedenih prava.
Materijalnopravne pretpostavke koje je zakonodavac odredio kao dobra
koja sudac mora vagati pri ocjeni hoe li izdvojiti odreeni dokaz ili ne jesu:
ca) S jedne strane mora se raditi o tekom obliku kaznenog djela za koje se
provodi redoviti kazneni postupak. Kod teih oblika kaznenih djela jai je javni interes kaznenog progona i kanjavanja poinitelja. Zamjerka koja se moe
staviti jest da se nasuprot povredi jednog od temeljnih ljudskih prava stavlja
tei oblik bilo kojeg kaznenog djela za koje se vodi redoviti kazneni postupak,
a ne samo teih kaznenih djela ili djela zaprijeenih najteim kaznama.
50
O toj odredbi detaljnije u poglavlju 5.
999
cb) S druge strane procjenjuje se jaina povrede prava. Ona s obzirom

na jakost i narav mora biti bitno manja od teine kaznenog djela. Taj kriterij
specifira drugu stranu vage na kojoj se nalazi povreda prava pojedinca. Istie
se da povreda mora biti bitno manja od teine kaznenog djela. Kaznena djela
nisu odgovarajua mjerila za postupanje drave, pa ni onda kad se regulira
njezina protupravna djelatnost. Povreda prava treba se vagati s javnim interesom kaznenog progona, a ne s povredom odnosno tetom koju je rtvi nanijelo
kazneno djelo.
cc) U pogledu vrste prava koja ne zahtijevaju apsolutno ekskluzijsko pravilo Nacrt je preuzeo odredbe pozitivnog ZKP-a. Iako se ne radi o novini,
potrebno je upozoriti na upitnost relativiziranja prava na dostojanstvo koje
se u mnogim pravnim poredcima smatra najviim ljudskim pravom koje ima
apsolutni karakter. To je sluaj, primjerice, i u Povelji ljudskih prava Europske
unije51 koja na elu piramide prava postavlja pravo na ljudsko dostojanstvo
(l. 1.) kao fundamentalno ljudsko pravo koje je ugraeno i u mnogobrojna
druga prava i mora se potovati u svakom odnosu ili postupku tijela Unije ili
drave. Osim toga, teko je zamisliti situaciju u kojoj drava vrijea ljudsko
dostojanstvo a da se ne radi o neovjenom ili poniavajuem postupanju ili
kazni zabranjenoj l. 3. Europske konvencije. Za razliku od prava na dostojanstvo za koje bi trebalo uvesti apsolutno ekskluzijsko pravilo, vaganje povreda
prava obrane i prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota radi ostvarenja uinkovitog kaznenog postupka prihvaeno je u mnogim europskim pravnim sustavima.
Sve navedeno mora se ocijeniti iz aspekta da se odnosi samo na one dokaze
koje zakon izriito ne predvia kao nezakonite. S obzirom na visok stupanj
normiranosti zakonitih dokaza u ZKP-u, navedene e se odredbe primjenjivati u ogranienom opsegu. Stoga nisu prihvatljive ocjene da su nove odredbe
o zakonitosti dokaza relativizirane naelom razmjernosti. Ono je i do sada
postojalo u domeni u kojoj nezakoniti dokazi nisu bili izriito zakonski regulirani, ali zakon nije odreivao kriterije za primjenu tog naela. Takoer treba
jo jednom istaknuti da ova odredba nema nikakvog utjecaja na apsolutne
zakonske zabrane, ve djeluje iskljuivo u podruju gdje one ne postoje.
Takoer je neprihvatljiva tvrdnja da uvoenje razmjernosti prilikom ocjene
zakonitosti dokaza relativizira ustavnu zabranu iz l. 29. st. 3. Ustava prema
kojoj se dokazi pribavljeni na nezakonit nain ne mogu uporabiti u sudskom
postupku. Nezakoniti dokazi su dokazi kojima se kre odreene procesne forme kojima se tite temeljna ljudska prava, meutim svako krenje procesne
forme ne moe dovesti do iskljuenja dokaza iz postupka. To bi predstavljalo
drastino krenje naela razmjernosti osobito u sluaju kad bi zbog manje pro51
1000
OJ 2000 C 364, p. 1.
cesne pogreke morala biti osloboena osoba koja je oigledno kriva.52 Zbog
toga je zakonodavac vaganjem razliitih interesa duan odrediti sadraj pojma
nezakonitog dokaza, pri emu radi bolje procjene zatite jednog ili drugog
interesa u konkretnom sluaju svoje ovlasti moe prenijeti i na suca.
cd) Otvara se i pitanje slinosti i razlike mogunosti relativizacije nezakonitih dokaza iz aspekta materijalnog kaznenog prava (l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta)
i iz aspekta procesnog kaznenog prava (l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta). Zajednike su
im povrede prava poinjene prigodom pribavljanja dokaza. U prvom sluaju
(l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta) povreda prava mora ispunjavati bie kaznenog djela i mora se utvrditi postojanje razloga iskljuenja protupravnosti koji takvu
povredu ini doputenom. Pri tome nije bitna teina kaznenog djela u povodu
kojeg se vodi kazneni postupak. Ako je rije o krajnjoj nudi koja iskljuuje
protupravnost, poinjena povreda mora biti radnja otklanjanja istodobne ili
izravno predstojee opasnosti od sebe ili drugoga, koja se na drugi nain nije
mogla otkloniti, te mora biti manje zlo od zla koje je prijetilo (opasnost da
poinjenje kaznenog djela nee biti dokazano i da poinitelj za to djelo nee
biti kanjen). Ispunjenje bia kaznenog djela mora predstavljati preteniji od
interesa zatite temeljnih ljudskih prava i sloboda prilikom pribavljanja dokaza. Ideja pretenijeg interesa dominantna je i u drugom sluaju (l. 10. st.
3. t. 2. Nacrta), ali na drukiji nain. Ovdje se radi o vaganju povrede prava
poinjene u pribavljanju dokaza, koja moe, ali i ne mora predstavljati kazneno djelo, i kaznenog djela odreene teine za koje se provodi redoviti kazneni
postupak. Poinjena povreda mora biti bitno manja od teine kaznenog djela.
d) etvrtu kategoriju (l. 10. st. 2. t. 4. Nacrta) nezakonitih dokaza predstavljaju dokazi izvedeni iz nezakonitih dokaza kojih sadraj i pravna snaga nije
izmijenjena, pa se dokazi za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza bez obzira
na to jesu li oni utemeljeni ex lege ili ex judicio uvijek izdvajaju.
7. ZAKLJUNA OCJENA PREDLOENIH PROMJENA
ODREDBE O NEZAKONITIM DOKAZIMA
1. Nezakonitost dokaza pribavljenih krenjem zabrane muenja, okrutnog
i neovjenog postupanja (l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta):
Posebno isticanje nezakonitosti dokaza pribavljenih krenjem Ustavom,
zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog
i neovjenog postupanja u odredbi o nezakonitim dokazima valja ocijeniti
kao dobar potez predlagatelja promjena ZKP-a jer se time jasno jo jednom
potvruje vrsto stajalite hrvatskog prava da ne postoje okolnosti koje mogu
52
Kaplan, John (1974) The Limits of the Exclusionary Rule, Stanford Law Review, Vol.
26, No 5, 1027-1055, 1036.
1001
opravdati ili barem ispriati krenje nekih temeljnih ljudskih prava. U konkretnom sluaju to je pravo na ljudsko dostojanstvo koje je rangirano kao najvie
pravno dobro i koje ne bi smjelo biti podvrgnuto nikakvom vaganju interesa,
ukljuujui i vaganje sa stajalita kaznenog procesnog prava iznimno vanog
interesa za efikasnou kaznenog progona i interesa zatite okrivljenikovih
prava i sloboda. Analiza sluaja Daschner iz njemake sudske prakse pokazala
je da bezuvjetna nepovredivost ljudskog dostojanstva ne smije biti dovedena
u pitanje ni kad je rije o spaavanju ivota nedune rtve te da je to jedini
ispravan put svake drave koja eli ostati vjerna temeljnim pravnodravnim
naelima. Bilo kakva iznimka, pa i u sluaju prijetnje muenjem, bila bi velik
rizik od moguih zlouporaba i izlazak na vrlo sklizak teren.
2. Doputenost dokaza pribavljenih povredom prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota,
ako su takvi dokazi pribavljeni radnjom za koju je prema Kaznenom zakonu
iskljuena protupravnost (l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta):
Ova nova odredba o iznimno doputenim nainima pribavljanja dokaza
namee sudovima vrlo sloenu zadau koja zahtijeva da se najprije utvrdi da
su pribavljanjem dokaza ispunjena obiljeja odreenog kaznenog djela i da su
ostvarene sve pretpostavke nekog razloga iskljuenja protupravnosti, a istodobno da se ne radi o svim drugim sluajevima nezakonitosti dokaza iz l. 10.
Nacrta. Kaznenopravna teorija doputa mogunost pozivanja tijela dravne
vlasti na ope razloge iskljuenja protupravnosti (u pravilu na nunu pomo
i krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost) samo u iznimnim sluajevima
jer su pravila njihova ponaanja, ukljuujui i doputeno zadiranje u temeljna ljudskih prava (npr. kod uporabe vatrenog oruja, uhienja, oduzimanja
predmeta, pretrage, nadzora i tehnikog snimanja) poblie regulirana posebnim propisima u okviru kojih je zakonodavac ve uzeo u obzir i uravnoteio
konflikt izmeu javnog interesa i zatite individualnih prava. Prijeporno je
to se doputa iskljuenje protupravnosti u sluajevima pribavljanja dokaza
povredom ljudskog dostojanstva, kojeg je zatita kod nezakonitosti dokaza
pribavljenih povredom zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja
neupitna. Konano, s obzirom na to da su naini pribavljanja dokaza u l. 10.
st. 3. t. 1. Nacrta odreeni isto kao i u l. 10. st. 3. t. 2., otvara se i problem
mogueg preklapanja tih dviju odredba.
3. Doputenost dokaza pribavljenih povredom prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota,
u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni
postupak kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja
u odnosu na teinu kaznenog djela (l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta):
Odredba normira naelo razmjernosti u ocjenjivanju zakonitosti dokaza u
kaznenom postupku. U tom pogledu u nas je do sada postojala pravna prazni1002
na, a ni sudovi nisu do sada izgradili teoriju o vaganju s jedne strane povrede
temeljnog ljudskog prava, a s druge strane javnog interesa za kazneni progon i kanjavanje poinitelja kaznenih djela. Sudovi tumaenjem ove norme
mogu konstruirati ekskluzijsko pravilo samo tamo gdje ga zakonodavac nije
izrijekom ustanovio, to znai da se ovom odredbom ne dovodi u pitanje nezakonitost dokaza koja su izriito propisana ZKP. U odnosu prema dobrima
koja se vau, s meunarodnopravnog i poredbenopravnog aspekta upitno je
relativiziranje prava na ljudsko dostojanstvo od dravne vlasti. Predlaemo
da se koritenje dokaza nastalih krenjem temeljnih ljudskih prava ogranii za
teka ili najtea kaznena djela, a ne da se upotrebljavaju za sva kaznena djela
za koja se vodi redoviti kazneni postupak. Isto tako nije odgovarajua odredba o vaganju procesnih povreda s posljedicama kaznenog djela zbog kojeg
se vodi postupak. Na kraju treba istaknuti da bi navedena odredba, s obzirom
na praksu naih sudova da u pravilu proglaavaju zakonitim dokazima sve
povrede koje nisu izriito zakonom propisane kao nezakoniti dokazi, u praksi
trebala posluiti ne samo za jaanje tenje za uinkovitou kaznenog progona ve i za jau zatitu ljudskih prava i prava obrane u kaznenom postupku.
Summary
ADMISSIBILITY OF EVIDENCE OBTAINED
BY INFRINGING FUNDAMENTAL HUMAN RIGHTS
The Draft Criminal Procedure Act of 2008 introduces the principle of proportionality as a
new criterion in assessing the legality of evidence. According to this principle, courts will assess the legality of evidence by weighing, on one hand, public interest in criminal prosecution
for grave criminal offences, and, on the other hand, interest in the protection of the individuals fundamental rights and freedoms. The paper provides a comparative law overview of the
admissibility of illegal evidence, with special emphasis on Germany. The author analyses the
jurisprudence of the European Court of Human Rights concerning the assessment of the legality
of evidence from the perspective of the right to a fair and public hearing referred to in Article
6 of the European Convention on Human Rights, and particularly analyses the provisions of
the Draft CPA concerning the prohibition of torture, the legality of evidence obtained through
a criminal offence whose unlawfulness has been excluded, and the principle of proportionality
in assessing the legality of evidence obtained by infringing the fundamental right to defence,
the right to dignity, repute and honour, and the right to the inviolability of personal and family
life.
1003

Djurdjevic Bojanic

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Djurdjevic Bojanic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

I. Bojani, Z.

urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih krenjem temeljnih UDK

Izvorni znanstveni rad

Dr. sc. Igor Bojani*

DOPUTENOST UPORABE DOKAZA

ljudskim pravima odnosno na ustavnom nivou u unutarnjim pravnim poredcima.

U pat-poziciji, u kojoj je jedan ustavnopravno zatien interes suoen s

l. 10. Nacrta glasi:

obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog

2. JUDIKATURA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA O

muenjem, a kasnija je praksa potvrdila da se radi o iznimci koja potvruje

povraanje kako bi povratio vreicu s drogom. Nakon to je okrivljenik odbio

Vie o dokazima pribavljenih muenjem u poglavlju 4.

3. POREDBENOPRAVNI ASPEKTI POLOAJA NEZAKONITIH

Lubig / Sprenger, 2008., 435.

ne smiju utvrivati,22 zabranu dokaznog sredstva koja se odnosi na dokaze koje

Primjerice slubena tajna. V. Krapac, 2007., 346.

bila, a kod povrede drugih prava relativizirala. U tu je svrhu razvijena teorija o

V. Krapac, 2007., 382.

Prema toj studiji drave su podijeljene u dvije grupe. U prvoj je grupi

Krapac, 2007, 134.

4.3. Primjenjivi propisi u sluaju Daschner

ZKP-a, iznueni iskaz nije se mogao uporabiti za dokazivanje otmice i tekog

4.4. Razlozi opravdanja prijetnje muenjem u iznimnim situacijama i

da muenje predstavlja povredu ljudskog dostojanstva, jer se rtva muenja ne

lanjanja opasnosti od samog poetka, ukljuujui i prijetnju muenjem (manji

4.5. Prijetnja muenjem i ispriavajui razlozi

tuacijama. Roxin smatra da izvanzakonska ekskulpacija u sluaju Daschner

4.6. Neki procesnopravni prigovori iz sluaja Daschner

Usp. Roxin, 2005., str. 469-470.

nom pojedinanom iskazu koji se ne moe ocjenjivati (nije uporabljiv). Takvo

Usp. Roxin, 2005., str. 471.

ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota) ispunjava

nunu obranu i krajnju nudu intenzivno se bavi njemaka kaznenopravna

utjecaj policijskopravnih zabrana, kao i mogunost stegovnog kanjavanja,

Usp. Roxin, 2006., rubne biljeke 113-115, str. 711-712.

izvan zakonskih uvjeta, pa ak i u sluaju osumnjienih za teka kaznena

Ibidem, rubna biljeka 104, str. 774.

6. NEZAKONITI DOKAZI I NAELO RAZMJERNOSTI

6.1. Nezakoniti dokazi prema ZKP-u iz 1993. i ZKP-u iz 1997.

nezakonit nain ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Prvi put je u l.

6.2. Ocjena zakonitosti dokaza ex judicio

6.3. Sustav nezakonitih dokaza prema Nacrtu

novije judikature Europskog suda kao i iz Konvencije UN o zabrani muenja.

O toj odredbi detaljnije u poglavlju 5.

cb) S druge strane procjenjuje se jaina povrede prava. Ona s obzirom

You might also like