Univerzitet u Bihacu

Pedagoski fakultet
Odsjek za bosanski jezik i knjizevnost

Tema: Definicije i karakteristike putopisa

Profesor:
Rizo Dzafic

Student:
Korda Dusica

Putopis je prozna knjizevna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja
povod za umjetnicko oblikovanje zapazanja, dojmova i razmisljanja o svemu sto je putopisca
zaokupilo na putovanju.
Enciklopedijska natuknica putopis definira ovako:
knjizevna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o predjelima kroz koje putuje. Putopis
nije samo nabrajanje onoga sto je putopisac vidio vec se u njemu ocituje i umjetnicka sklonost,
stav prema zivotu, osjecajni svijet, ukus, kultura onoga koji pise.
Putopisac istodobno prikazuje i svoj predmet i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralackog
nemira, ogledalo umjetnikove intime, svjedocanstvo njegova ukusa.
Govoreci o knjizevnim vrstama koje ujedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetnickim
oblikovanjem, Milivoj Solar kaze: Medju takvim knjizevno-znanstvenim vrstama od posebne
je vaznosti takodjer putopis. S jedne strane, on moze predstavljati doprinos geografiji ili
etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu knjizevnu vrstu u kojoj je putovanje i opis
proputovanih predjela ili zemalja povod za sire umjetnicko oblikovanje zapazanja, dojmova i
razmisljanja o svemu onom sto putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis
priblizava eseju ili pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed dogadjaja koji
se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova.
U sirem znacenju opcekulturna, knjizevna, vjersko-religiozna, znanstvena i popularnoznanstvena
vrsta teksta u kojoj autor izlaze svoje putnicko iskustvo. Njegov se razvoj moze pratiti s jedne
strane na opcekulturnom podrucju s obzirom na povijest putovanja, migracija i razmjene,
trgovine, hodocasca, zemljopisnih otkrica, antropoloskih istrazivanja, turizma, dokolice te
politicku i diplomatsku povijest, a s druge strane na uze knjizevnomu, gdje se, uz spomenute
smjernice, putopis promatra unutar institucije knjizevnosti kao estetska jezicna tvorevina, odn.
prema knjizevnim kriterijima.
S knjizevnoznanstvenoga je stajalista putopis temeljni zanr sirega podrucja kulture putovanja i
povlastena vrsta komparatistickih imagoloskih istrazivanja. Visefunkcionalan i hibridan prema
svojem kulturnom polozaju i znacenju, putopis je cesto i zanrovski kontaminiran pa se oblikuje i
u privatnijim zanrovima dnevnicima, pismima, autobiografskim zapisima i memoarima.

Putovanje je temeljna covjekova djelatnost. Prvi covjek koji je posao svojim susjedima u posjetu
i uspio odande da donese pricu o drugacijim obicajima bio je ujedno prvi posrednik. Naravno,
on jos uvijek nije bio putopisac, mada je, pod uvjetom da je znao ili htio da pise, to sasvim
sigurno mogao postati. Kada je o pismenosti rijec vaznost teme putovanja u knjizevnosti jasna je
svakome tko je procitao makar i jednu valjanu knjigu. U stvari, neki, poput Michela Bitora,
smatraju da je cak potrebna citava posebna disciplina iterologija koja bi se pozabavila
problemima ljudskog premjestanja, pomicanja i kretanja - jednom rijecju, putovanja.
Putopis predstavlja knjizevni rod, vrstu i znanstvene i popularne literature, slobodno umjetnicko
prepricavanje dozivljenog, protkano piscevim osvrtima na savremena i prosla zbivanja. Ovisno o
karakteru, putopis je cesto izvor raznih zemljopisnih, povijesnih, etnoloskih i drugih zanimljivih
podataka. Putopisac moze da postuje nacela znanosti, objektivnost, istinitost i cinjenice, ali
putopis moe predstavljati i cistu fikciju.
Primjerice, najzanimljivije romane o proslovjekovnoj Americi napisao je stranac, Karl Maj, u
zatvoru, a da nikada prije toga nije bio u Americi. Kao knjizevni rod putopis je veoma star.
Elementi putopisa mogu se naci jos u cuvenoj Homerovoj Odiseji, u djelima Herodota (koji je
bio jedan od najveih putnika svoga vremena) i u Cezarovim opisima Galije. Brodski dnevnici
koje su vodili znameniti moreplovci iz razdoblja Velikih geografskih istrazivanja (Kolumbo,
Vespucci, Humbolt ...), koji su u potrazi za novim zemljama i bogatstvima cesto prelazili velike
udaljenosti, predstavljaju pravo putopisno i geografsko blago. Nerijetko su dijelovi originalnih
putopisa kasnije ugradjivani u avanturisticke romane...
Putopis zaokruzuje putovanje, dopunjava ga, osmisljava i cini kompletnim. Putopis nije samo
nacin da sredimo i zabiljezimo svoje utiske, nego i da od putovanja napravimo kreativni cin, da
od necega sto smo vidjeli i dozivjeli stvorimo nesto novo, konstruktivno i jedinstveno.
Ipak najpoznatiji putopisi na svetu su putopisi Marka Pola koji je istrazio i putovao po celom
svetu. Ipak neko kaze da to sto on prica nije istina,mada za to ne postoje pravi provjereni dokazi.
Marko Polo je jedan od najslavnijih Evropljana,on je prvi koji je istrazio cijelu Aziju.On je prvi
svjetski putnik koji je putovao morem. On je istrazio cijeli Istok i Zapad. Cim se spomene
njegovo

ime

zna

se

da

je

to

sinonim

za

avanturu,

otkrica,

putovanja i naravno putopise. Cak tokom cijelih sest vjekova on je pobudjivao sveopcu ocaranost

i cak je interesantno da njegove price redovno podsticu mastu brojnih historiografa da stvaraju
mnoge legende i pa cak i lazne mitologije.
Jedna prica kaze da su Venecijanca, po imenu Marko Polo, na samrti nagovarali da prizna da je,
sve sto je vidio u svom ivotu i u putovanjima pricao, samo gomila bajki. On je odgovorio
Nisam ispricao ni polovinu od onoga sto sam vidio.
Putopis moze biti napisan knjizevnoumjetnickim, znanstvenopopularnim ili novinarskim
(publicistickim) stilom.
Znanstveni tip putopisa. Pojavljuje se uglavnom u obliku deskriptivnih pasaza i segmenata u
historiografsko-geografskim i etnografskim radovima.
Hodocasnicki. Za tekstove ove vrste mora se pretpostaviti da ih ima mnogo nepoznatih,
neistrazenih, u rukopisima, jer je hodocascenje, hadziluk, bio u dugom vremenu cest oblik
susreta nasih ljudi svih triju vjera s dalekim svijetom, a medju njima je bilo mnogo vicnih
knjizi. Kao primjer, ovdje se moze navesti putopis na turskom jeziku Hadzi Jusufa Livnjaka (17.
stoljece) u Meku, poznatog i kao autora nekoliko alhamijado pjesama, te putopis mitropolita
Save Kosanovica (1839-1903) Put na Sinaj.
U administrativnim i diplomatsko-politickim (pa i obavjestajnim) izvjestajima putopisne naravi
najmanje je knjizevnoga, sto je i razumljivo s obzirom na formulaicnost i shematicnost jezika
takvih spisa, ali ih vrijedi zabiljeziti zbog njihove dokumentarno-historijske vrijednosti i
mogucnosti da posluze kao knjizevna gradja. Najbrojniji medju njima su redoviti izvjestaji s
apostolskih vizitacija, slani iz Bosne u Rim.
U

ovaj

tip

putopisa

moze

se

svrstati

zanimljiva,

mjestimicno

knjizevno

vrijednaSefaretnama Osmana Sehdi-efendije (18. stoljece) na turskom jeziku, u kojoj je opisan

autorov diplomatski put u Moskvu 1758. godine.
Od poslijeratnih bosanskohercegovackih putopisaca valja apostrofirati Ivu Andrica, Tvrtka
Kulenovica, Aliju Isakovica, Stojana Vucicevica, Zuku Dzumhura, Stanislava Simica, Skendera
Kulenovica, Camila Sijarica, Voju Colanovica, Vitomira Lukica, Andjelka Vuletica, Jana Berana,
Boru Draskovica, Mladena Oljacu, Maka Dizdara, Hamzu Humu, Dragana Janjica, Hatidzu
Krnjevica Vladimira Balvanovica, Rusmira Mahmutcehajica, Slavka Santica

Primjeri Evlije Celebije:

Govoreci o Zvorniku kaze:"Svi njegovi stanovnici su Bosanci.Nosnja im je dolama i potijesne
serhatske caksire.To je trgovacki svijet koji govori bosanski.Klima je prijatna.Oko grada ima
mnogo

vinograda

basca."

-Opisujuci Stolac u Hercegovini,kaze:"Sve su kuce okrenute prema zapadu.Kako se na uscu

potoka Dola u Bregavu nalazi deset vodenica ove kasabe,njih pokrece voda potoka Dola.Sve
rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu.Zaledje varosi cine brda
doline (rijeke) Dola.Narod nosi kalpake i bijele turbane.Govore bosanski.To su,medjutim,pravi
ratnici,veliki prijatelji stranaca i ljudi od rijeci."