Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Odjel za Kulturologiju

POVIJEST HRVATSKE KULTURE II

Strukturalizam Krste Papia u filmu Lisice i djela Frane

imunovia

www.maturski.org

Strukturalizam i kolektivna svijest

Strukturalizam je filozofski pravac koji sve izraze ovjekova duha, pa tako i likovnu i
filmsku umjetnost, sagledava kao refleksiju prekognitivnih i nesvjesnih kolektivnih struktura.
Struktura je uvijek objektivizacija socijalnog totaliteta, neovisno o tome koji oblik ona
poprimila.1 Prema Leviju Straussu, u primitivnom drutvu je nagonska, primordijalna,
ivotinjska misao osloboena od svih vanjskih sila i pritisaka koji bi mogli utjecati na nju.
Upravo takvo drutvo biva oslikano u imunovievim strukturalnio- pejsanim djelima, te u
filmovima Krste Papia. Ovdje u se osvrnuti na jedno od remek djela hrvatske
kinematografije njegov film Lisice, iz 1969. godine.
Kolektivna svijest je suma mentalnih sadraja svih pojedinaca unutar neke drutvene
zajednice, bilo da je rije o obitelji, naciji, etniciteti i sl. Kolektivna svijest, ili radije bih se
izrazila kolektivno nesvjesno, tj. kolektivna nesvijest je entitet u konstantnom nastajanju i
nestajanju, a tako je treba i promatrati. Zato kolektivna nesvijest radije nego svijest? Stoga
to svaka osvijetena individua uvijek nastoji bjeati iz kolektiva; primjeri takvih individua su
slikar Frano imunovi i redatelj Krsto Papi, koji u svojim djelima prikazuju surovost i
nijemo predvidljivu predodreenost mase koja uvijek pada pod maem tzv. sudbine. Utjecaj
drutva na pojedinca je neosporiv i gotovo presudan. Veina, odnosno kolektiv, se nikada, ili
vrlo rijetko, uzdigne iznad ustaljenih obrazaca stvarnosti kakvom je programirana njihova
(ne)svijest. U zdravom drutvu je individualni napredak cilj i pokreta drutvene zbilje, dok
su u primitivnim drutvima obiaji i tradicijski sustavi (pa i politiki) nadreeni pojedincu te
mu negiraju razvijanje individualnosti. Film Lisice vjerno doarava takav svijet.
Frano imunovi je roen 1908. godine u Dicmu u Dalmatinkoj Zagori, sin je slavnog
knjievnika Dinka imunovia. Njegova djela ubrajamo u najeminentnije primjere
strukturalnog pejzaizma ne samo hrvatskog poratnog slikarstva, ve i openito. Njegovi
prikazi krajolika Zagore su strogi, kruti i opori, ba kao to je i taj krajolik sam u esenciji
svoje duhovne naravi. Kao to se osvijeteni pojedinac nastoji otrgnuti kolektivu, tako i
imunovi nastoji oznaiti jedan stvarni, pojedinani isjeak prirode, te ga potom u svojim
djelima transformira u jedan gotovo apstraktan obrazac, koji iako je prikazan kao dio prirode,
opstoji sam za sebe u svim realno oslikanim detaljima. Karakteristika njegovih slika su
1

Ante Kusi: Strukturalizam i religija

dinamika, kontrast i dramatika. Tako sredinom 20. st. nastaju njegova djela,

Kamenjar,

1954., Zagora, 1957., Mee u kru, 1959., Stare mee, 1969, Kameni doci, 1969, Sanjane
mee, 1971, Stara privienja, 1973. U slikama prevladavaju dva elementa, zemlja i kamen, te
mjeavina triju boja; smee, crne i bijele. Gledajui slike, dobiva se dojam, da koliko god
krajolik Zagore izgledao jednoliko, suho, i monotono - svugdje isti; toliko se ini da se svaki
taj mali, pojedinani djeli, nekako odlikuje samosvojnom neponovljivou imanentnom svim
biima; kada se gleda kao odvojen dio, svaki djeli krajolika ima vlastitu ivopisnost. Na taj
nain se i svaki pojedinac odlikuje posebnou i potencijalu da se uzmakne svijesti kolektiva,
no najprije treba osvijestiti tu injenicu. Za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti
u Zagrebu, Frano imunovi oslikava vjernost krajolicima Dalmatinske Zagore, a 1936.
godine se usredotoio na prikaze tog pejzaa kao na ishodite svojih slikarskih zamisli,
naslutivi da motivi pustog kamenjara dalmatinske Zagore mogu biti metafora njegovih
egzistencijalnih promiljanja. On je vjeran tom motivu upravo zbog njegove istinske
saivljenosti s njegovom problematikom. imunovi kao senzibilan umjetnik, dakako, ne
doivljava samo fiziku pojavnost krajolika koji prikazuje; sivi, bijeli kamen, smea,
zelenkasta kruta i tvrda zemlja s pukotinama kao i primitivno, represivno mediteransko
drutvo puno potisnute individualnosti i bola koji se manifestira u vidu tih pukotina. Tako te
slike prikazuju i duhovnu dimenziju krajolika, koja uvjetuje specifian nain ivota i mentalni
sklop tamonjih ljudi. Upravo zato se tu transcendira granica realnog pejsaa i svarnih prikaza
dijelova krajolika, pa zbog takve proivljenosti doarani dijelovi se okreu prema njegovom
unutarnjem doivljaju dalmatinskog kra. Pejza se tad dematerijalizira, sa zemaljskih
uzdiemo se do astralnih pejzaa osobna umjetnikova kozmosa.2
Na slikama je dakle, prikazano tlo, pusti kr i zemlja, razmatranje strukture tog tla, te
rastakanje i omekavanje, to je postignuto neto blaim mijeanjem boja. Pored toga,
uporaba jarkih boja netom pred II. svjetski rat, povezuje ga s Van Goghovim radovima. Radi i
crtee ratne tematike, no uvijek se iznova vraa pejzau. Prijelomno djelo u njegovu
stvaralatvu predstavlja slika Doci, kojom naglaava ritminu strukturu slike. Paleta je
reducirana, ali je kolorit i dalje bogat te naglaavan kontrastima, esto u obliku tamnih i
svijetlih mea. Sintezom dolazi do svoga prepoznatljivoga izraza, dovodei tako pejzae na
gotovo apstraktne forme. Njegova zrela djela, tako su spoj tradicionalnog i modernistikog
shvaanja. Kasnije se sve vie okree apstrakciji, a pri kraju stvaralatva i ka simbolici samih
motiva.3 Vidljiva je tenja za mitizacijom pejsaa koji oblikuje ''karaktere'' ljudi; koji
2
3

www.culturenet.hr
Ibid

fatalistino odreuje sudbinu kolektiva. U takvom kolektivu prevladava i cijeni se, napose,
beskarakternost. Stoga u imonovievim slikama isprva nikada nije prikazan ovjek; samo
pusti, tvrdi kamenjar koji ''guta'' svako slobodno pupanje ivota. Prvi su izvjetaji iz
kamenjara - oko 1937 - biljeili koegzistencijski model odnosa ovjeka i predjela: ljudi su
napuili krajolik, seljaci okopavaju polja, ene neto skupljaju, neim se bave, nekamo kreu.
Tada je pejzana slika jo bila preteno konvencionalna, vie ili manje iluzionistika, pa i nije
bilo ozbiljnih problema s impostacijama figura. Nerijetko se motivima poljskoga rada
pridruuju motivi procesija, a one e se, nedugo poslije, prometnuti u zbjegove, da ne kaem:
seobe puka. Gdjekad su neki od tih likova bez pojedinana znaaja - reklo bi se za njih da su
sjeme naroda - odjeveni u folklorno ruho, pa im se tako moe odgonetnuti kolektivni entitet.
Ne da tek jesu, nego da budu kao Netko. "Slikar tona, osobito priroene osjeajnosti pod
ijim se prstima raa spontano transpozicija realnosti. Ta mogunost je sretno sparena,
valjda je to batina oeva, sa potrebom, gotovo romantinom eljom fantazirati i imaginirati
na temelju realnih oblika itav jedan svijet utvara, moda mu je i zbog toga toliko bliz i
avetinjski Goya."4 Frano imunovi je tom kamenjaru na kojemu su nikle sve najbolje
pripovijesti njegova oca i oblikovali se svi njegovi najdojmljiviji likovi, kako muki tako i
enski pristupio s ozbiljnou i dubokim razumijevanjem njegove stvarnosti. Djela Dinka
imunovia su na njega ostavila veliki dojam.
Krsto Papi u svom kultnom filmu Lisice takoer prikazuje zaostale predjele Dalmatinske
zagore, dakle isti taj kamenjar, te zvjersku narav njegovih protagonista koji, na kraju, zvjerski
ispoljavaju ono kolektivno nesvjesno to oblikuje njihovu (ne)svijest. Papi ba kao i
imunovi, samo putem drugog medija, uspjeno koristi puste i surove krajolike dalmatinskog
kra kako bi doarao okrutnost primitivnog i licemjernog drutva koje, ili utapa pojedinca u
svoju ne(svijest), ili na najokrutniji nain negira njegovo postojanje, odnosno, okonava ga.
Andrija, koji siluje mladu nevjestu, je utjelovljenje brutalne i licemjerne vlasti koja koristi svu
svoju mo i ime u narodu ne libei se i najkrvavijih povreda morala. Neto kasnije udbai ga
privode pod sumnjom da je staljinist, mladoenju Antu prebiju mjetani, a silovanu nevjestu
Vinju, protjeraju i ubije jer je osramotila svog mladoenju i njihovo ime. Upravo ono to je
Frano imunovi mogao osjetiti u pisanjima svog oca, je nevjerojatan (za mukarca onog
doba) senzibilitet za ene, njihovu podreenost unato, po njemu, duhovnoj superiornosti.
Dinko imunovi pokazuje izniman senzibilitet za ene u svojim djelima, suosjeajui s
4

Ljubo Babi, U sjeni velikih majstora (Kopije iz Prada i kolekcija crtea Frane imunovia,
u: Ljubo Babi - Cvito Fiskovi, Izabrana djela, Biblioteka Pet stoljea hrvatske
knjievnosti, knj. 124, NZMH, Zagreb 1985, str. 149/150.

patnjom i sudbinom ene u krutom patrijarhalnom mediteranskom drutvu koje negira njezinu
osobnost, pa u konanici i spolnost. Takvu traginu sudbinu je imala i nevjesta Vinja, koja
stradava pod jarmom bezline mase zaluene tradicijskim vrijednostima i plaa Andrijine
grijehe ni kriva ni duna. S druge strane, Dinko imunovi toliko potuje enu da je u svojim
djelima oblikuje kao mitsku podlogu; ene su uvarice ognja i ognjita: u doslovnom i
prenesenom smislu; one su i posredovateljice tradicije. Kroz njih se ovjek oslanja na svoje:
obitelj, rod, narod. ena je Majka: darovateljica ivota i jezika. On je materinski jezik. Ona je
prva hraniteljica. Ona je, djetetu na sisi, jo i vie: hrana sama, pie samo. Ona je Anima i
Psiha, netjelesni sukus bitka: Dua, golubica. imunovievskim jezikom: Srna.5
Takvom senzibilnou Dinko se dojmi i svog sina, koji na svojim djelima tek kasnije unosi
ljudske, odnosno enske figure. Likovi ena u pustome podneblju, pod otvorenim nebom i na
surome kamenu shematizirani su tekom, prapovijesnom sjekirom i ine se vie kao
antropomorfne okamine, nego kao zbiljski ljudi. Nije nimalo izgledno, da e se ijedna od njih
moi prignuti ili, sjedea, podii; da e uspjeti pomaknuti ruku, okrenuti glavu, zakoraiti.
Ima u njima neto od pustoi i opustoenoga to sugerira da potjeu iz pradavnoga
Mrkodola.6 Vidljivo je da su Frani ti motivi i svijest o eni od iznimnog znaenja.
Frano uvijek uzima prepoznatljivi rodni krajolik kao ishodite svojih duhovno estetskih
promiljanja, on transcendira njegovu strukturu uzimajui iz pejsaa pojedinani motiv te ga
izdvaja kao jedinstveni prikaz; tako ga dematerijalizira, te naposljetku uvodi ka sve veoj
apstrakciji koja znaenje pronalazi jedino u okviru najuzvienijih, metafizikih tumaenja.
Dok Krsto Papi, svojim filmom koji vjerno pokazuje demonsku surovost, poruuje da je
guenje individualnog izraaja stravino bolno za one koji ga potiskuju, svjesno ili nesvjesni,
tada oni postaju blii prirodi zvijeri te gube svoju ljudskost. Obojica, autora, slikar i reiser
poruuju: Nikada se utopiti u nesvjesnom kolektivu, ve uzeti od njega to je pojedincu
potrebno za individualni razvoj, te se mijenjati; to je jedini nain za kolektivnu evoluciju. to
je individuum kreativniji u svom djelovanju ka kolektivnoj svijesti, a to je mogue samo uz
kreativnost, to je on ostvareniji; naposljetku i vrijedniji.
*Rad objvaljen na sajtu:

5
6

http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Simun.htm
Ibid

www.maturski.org