KREUTZEROVA SONATA

I
A ja vam kaem: Tko god s poudom pogleda enu, ve je s njome uinio preljub u srcu. (Matej 5, 28)
Kau mu uenici: "Ako je tako izmeu mua i ene, bolje je ne eniti se." A on im ree: "Ne shvaaju
toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za enidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe
materine rodie. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobie. A ima nesposobnih koji sami sebe
onesposobie poradi kraljevstva nebeskoga. Tko moe shvatiti, neka shvati."
(Matej 19, 10-12)

Bijae to u rano proljee. Putovali smo ve drugi dan. U vagon su ulazili i iz njega
izlazili oni putnici to ne putovahu daleko, ali je troje putovalo, isto kao i ja, ak od polazne
stanice: runa i starija gospoa, puaica, iznurena lica, u polumukom ogrtau i kapici, njen
znanac, razgovorljiv mukarac etrdesetih godina, s prikladnim novim stvarima, i, napokon,
onizak gospodin osobenjaka vladanja, ustrih kretnji, jo mlad, ali kovrave, oito prije
vremena posijedjele kose i neobino blistavih oiju, to su brzo prelazile s premeta na
predmet. Nosio je skupocjen, ali ve iznoen ogrta s astrahanskim ovratnikom i visoku
astrahansku kapu. Pod ogrtaem, kad bi se raskopao, ukazivao bi se kaput na struk i ruska
izvezena koulja. Neobino je jo u tog gospodina bilo i to to pokatkad isputae neke
neobine glasove nalik na iskaljavanje ili na zapoet i prekinut smijeh.
Taj gospodin je cijelim putem paljivo izbjegavao da razgovara i da se upoznaje s
putnicima. Na sve nagovore susjeda odgovarae kratko i odreito pa je, ili itao, ili gledajui
kroz prozor, puio, ili, izvadivi hranu iz svoje stare torbe, pio aj ili jeo.
inilo mi se da teko podnosi svoju usamljenost i ja ga htjedoh nekoliko puta nagovoriti, ali
svaki put kad bi se nai pogledi sreli, to se deavalo esto jer smo sjedili jedan nasuprot
drugom, on se okretao i posizao za knjigom ili gledao kroz prozor.
Uvee drugog dana, dok je vlak stajao na nekoj velikoj stanici, nervozni gospodin sie
po kipuu vodu i skuha sebi aj. A gospodin s prikladnim novim stvarima, advokat, kako
sam kasnije doznao, sa svojom susjetkom, gospoom u polumukom ogrtau, koja je puila,
izae da popiju aj na stanici.
Dok su gospodin i gospoa izbivali, u vagon ue nekoliko novih osoba, a meu njima
visok, obrijan starac zbaburana lica, oito trgovac, u ogrtau od tvorovine i suknenoj kapi s
velikim titom. Trgovac sjedne nasuprot mjestu na kome su sjedili gospoa i advokat i
odmah se uputi u razgovor s mladiem koji je nalikovao na trgovakog pomonika, a bijae
uao u vagon na istoj stanici.
Sjedio sam nasuprot i, jer je vlak stajao, mogao sam za ono vrijeme dok nitko ne
prolazae djelomino uti njihov razgovor. Trgovac najprvo saopi da putuje na svoje
imanje koje je udaljeno tek jednu stanicu; zatim, kao uvijek, poee govoriti, prvo o
cijenama u trgovini, govorahu o tome kako danas u Moskvi trguju pa zatim okrenue
govoriti o Nienovogorodskom sajmu. Pomonik uze priati o tome kako je neki, obojici
poznati bogati trgovac, banio na sajmu, ali mu starac ne dade da dovri, ve sam poe
priati o nekadanjim pijankama u Kunavinu, u kojima je i on sudjelovao. Oito se ponosio
svojim ueem u njima i, vidljivo se radujui, ispria kako je on s tim istim znancem u

pijanstvu uinio u Kunavinu tako neto da je to morao apatom ispriati, pri emu
pomonikov kikot ispuni cio vagon, a i starac se nasmija pokazavi dva uta zuba.
Ne nadajui se da u uti bilo ta zanimljivo, ustadoh da se proetam peronom do
polaska vlaka! Na vratima sretoh advokata i damu koji su u hodu o neem ivahno
razgovarali.
Neete stii ree mi druevni advokat sad e drugi put zvoniti.
I, zaista, nisam doao ni do posljednjih vagona, kad se razlegnu zvonce. Kad se vratih,
gospoa i advokat jo jednako ivahno razgovarahu. Stari trgovac je utke sjedio njima
nasuprot, mrko gledajui preda se i ponekad negodujui stiskao zube.
I onda je ona otvoreno saopila svome suprugu smijeei se govorae advokat
dok sam prolazio pored njega da ne moe, a i da ne eli ivjeti s njim, jer da...
I on nastavi dalje priati o neemu to nisam mogao uti. U stopu za mnom prooe jo
neki putnici, proe kondukter, utra nosa, i dugo odzvanjae buka od koje nisam mogao
uti razgovora. Kad sve utihnu, i ja opet zauh advokatov glas, razgovor bijae oito preao
s konkretnog sluaja na openita shvatanja.
Advokat govorae o tome kako pitanje rastave u braku zanima sad evropsko javno
miljenje i kako se kod nas sve ee i ee javljaju isti takvi sluajevi. Zamijetivi da se
uje samo njegov glas, advokat prekide prianje i obrati se starcu.
U stara vremena toga nije bilo, nije li tako? ree on prijazno se smijeei.
Starac htjede neto odgovoriti, ali u taj trenutak vlak krenu i starac, skinuvi kapu, poe
se krstiti i apatom moliti. Advokat, pogledavi u stranu, utivo ekae. Zavrivi svoju
molitvu i triput se prekrstivi, starac pravo i vrsto ustakne svoju kapu, udobnije se smjesti i
poe govoriti.
Bilo je, gospodine, i nekad, samo manje ree on. Danas i ne moe biti bez
toga. Svi su previe naobraeni.
Vlak je, jurei sve bre i bre, gromotao na mjestima gdje su tranice spojene, i kako
sam slabo uo, a bijae vrlo zanimljivo, primaknuh se blie. Moj susjed, nervozni gospodin
blistavih oiju, oito se zanimae i, ne ustajui, prislukivae.
A emu kodi obrazovanost? smijeei se jedva ujno ree dama. Zar je bolje
eniti se, kao u staro doba, kad enik i nevjesta nisu ak ni vidjeli jedno drugo? nastavi
ona odgovarajui, po navici mnogih gospoa, ne na rijei svoga subesjednika, nego na rijei
za koje je mislila da e ih on reci. Nisu znali, vole li se, mogu li se voljeti, nego su
polazili bilo za koga, i muili se cio ivot; po vaem je, dakle, to bolje? govorila je ona
obraajui se oito meni i advokatu, ali najmanje starcu s kojim se razgovarala.
Svi su previe naobraeni ponovi trgovac prezirno gledajui gospou i ne
odgovarajui na njeno pitanje.
Volio bih znati kako vi dovodite u vezu obrazovanost i nesuglasje u braku
smijeei se jedva ujno ree advokat.
Trgovac htjede neto rei, ali ga gospoa prekine.
Da, prolo je to vrijeme ree ona. Ali joj advokat ne dade govoriti.
Ali, dopustite mu da izrazi svoje misli.
Od obrazovanosti su sve gluposti odluno ree starac.
Vjenavaju one koji se ne vole, a poslije se ude to ive u neslozi pouri se
gospoa pogledavajui na advokata i na mene pa ak i na pomonika koji je, ustavi i
nalaktivi se na naslon, smijeei se sluao razgovor. Ta samo ivotinje se mogu pariti
kako gazda eli, a ljudi imaju svoje sklonosti, simpatije govorila je oito elei da

uvrijedi trgovca.
Krivo govorite, gospoo ree starac ivotinja je ivotinja, a ovjeku je dan
zakon.
Ali kako se moe ivjeti s nekim ovjekom ako nema ljubavi? i dalje je urila
gospoa da iznese svoje poglede koji su joj se inili potpuno novi.
Prije se nije o tome razglabalo ozbiljnim tonom ree starac istom su danas to
uveli. Za bilo to ona e odmah: Ja odlazim. Pa i kod seljaka ue to isto u modu. Na,
kae, evo ti tvoje koulje i gae, a ja odoh s Vanjkom, on je kudraviji od tebe. I sad se ti
razaberi. A ena se mora ponajprije bojati.
Pomonik pogleda i advokata, i gospou, i mene, oito suspreui osmijeh, spreman da
se naruga ili da se suglasi s trgovevim rijeima, ve prema tome kako budu primljene.
A koga da se boji? ree ona.
Koga, svoga mu-u-ua! Eto koga da se boji.
Eh, prijatelju, prola su ta vremena ak nekako zlobno ree gospoa.
Ne, gospoo, ta vremena ne mogu proi. Kako je ona, Eva, ena, bila stvorena od
rebra mukarca, tako e i ostati do svretka svijeta ree starac strogo i pobjedonosno
zatrese glavom da pomonik odmah zakljui da je pobjedu odnio trgovac i glasno se
nasmije.
To vi, mukarci, tako rasuujete govorae gospoa ne prekidajui i pogledajui
nas sami ste sebi dali slobodu, a enu biste drali zatvorenu u sobi. Sebi, naravno, sve
doputate.
Nitko nita ne doputa, samo to od mukaraca ne e biti nikakve prinove u kui, a
ensko ena napuknut sud nastavi izlagati trgovac. Uvjerljiva trgoveva intonacija
oito je pobijedila sluaoce, i ak se gospoa osjeala svladana, ali se jo nije predavala.
Tono, ali ja mislim da ete priznati da je ena ovjek i da ima osjeaje kao i
mukarac. Ali ta moe ona ako ne voli mua.
Ne voli! strogo ponovi trgovac nabravi obrve i usne. Ve e zavoljeti!
Taj neoekivani argument osobito se svidje pomoniku i on ispusti neki zvuk
odobravanja.
Nee zavoljeti progovori gospoa a kad nema ljubavi, ne moe se silom
iznuditi.
No, to ako ena iznevjeri mua? ree advokat.
To se ne smije dogoditi ree starac treba pripaziti.
Ali ako se to desi, ta onda? Pa ipak se deava.
Negdje se deava, ali ne kod nas ree starac. Svi uutjee. Pomonik se uzvrpolji,
primakne se jo blie i, ne elei vjerojatno da zaostane za drugima, smijeei se poe:
Pa, eto, jednom naem momku desio se isto skandal. Isto ne moe pravo da shvati.
Isto nabasao na takvu nekakvu enu, drolju. I poela vragovati. A mali ozbiljan i pametan.
Prvo s nekim pisarom. A on ju je isto lijepim savjetovao. Nikako da se smiri. Svakakve je
gadarije inila. Novac mu poela krasti. I tukao ju je. Ali badava ona sve gora. S
oprotenjem, splela se s nekrtenim idovom! ta je on mogao? Posve je napustio. I ivi
onako samaki, a ona se vucara.
Zato to je on budala ree starac. Da ju je on odmah na poetku pritegao i
samo strogo drao, ostala bi ona, vjeruj. Ne smije dati slobodu u poetku. Ne vjeruj konju u
polju, ni eni u domu.
U taj as ue kondukter i zatrai karte za iduu stanicu. Starac dade svoju kartu.

 E, da, za vremena treba pritegnuti enski rod, inae propade sve.

Ali zar niste ba vi malo prije priali kako se oenjeni ljudi provode na sajmu u
Kunavinu? rekoh ne izdravi.
To je neto sasvim drugo ree trgovac i vie ne progovori.
Kad se razlegnu zviduk, trgovac ustade, izvue ispod klupe svoj torbak, zakopa se i,
pridigavi kapu, izie kroz odjelak s konicom.

II
Tek to starac izie, zapodjenu se iv razgovor.
Starozavjetni iica ree pomonik.
Pravi ivi Domostroj ree gospoa. Kakvo divljako gledanje na enu i na
brak!
Da, da, daleko smo mi od evropskog pogleda na brak pripomenu advokat.
Glavno to ne razumiju ti ljudi gospoa e jest to da brak bez ljubavi nije brak,
da samo ljubav posveuje brak i da je samo onaj brak pravi kojega posveuje ljubav.
Pomonik sluae i smjekae se nastojei da upamti to je mogue vie od tih pametnih
razgovora kako bi se time kasnije posluio.
Usred gospoina izlaganja razlegoe se iza mene nekakvi zvukovi nalik na isprekidani
smijeh ili jecanje, i, ogledavi se, opazimo mog susjeda, sijedog, povuenog gospodina,
blistavih oiju koji se za razgovora, to ga je oito zanimao, neprimjetno bio primakao.
Stajao je poloivi ruke na naslon sjedita i oito bio vrlo uzbuen: lice mu bijae crveno i
na obrazu mu podrhtavae jedan mii.
Kakva to ljubav ... ljubav ... ljubav ... posveuje brak? ree on
zamuckujui.
Videi da je subesjednik uzbuen, gospoa nastojae da mu odgovori to obzirnije i
podrobnije.
Istinska ljubav ... Postoji li ta ljubav izmeu mukarca i ene, mogu je i brak
ree gospoa.
Dobro, ali ta treba razumijevati pod istinskom ljubavlju? nespretno se smijeei
i nekako uplaeno ree gospodin blistavih oiju.
Svatko zna ta je ljubav gospoa e oito elei da prekine razgovor s njim.
Pa, eto, ne znam gospodin e. Treba objasniti ta vi razumijevate ...
ta? To je vrlo jednostavno ree gospoa, ali se zamisli. Ljubav? Ljubav je
potpuno pretpostavljanje jednoga ili jedne svima drugima ree ona.
A koliko traje to pretpostavljanje? Mjesec dana? Dva dana, pola sata? izusti sijedi
gospodin i nasmije se.
Ali, molim vas, vi, ini mi se, ne govorite o istom.
Kojeta, ba o istom.
Gospoa kae zauze se advokat pokazujui na gospou da brak mora niknuti,
u prvom redu, iz sklonosti, ljubavi, ako hoete, i da, samo u tom sluaju ako postoji ona,
brak predstavlja neto, da tako kaem, sveto. Zatim, da svaki brak koji ne poiva na
prirodnim sklonostima ljubavi, ako hoete, ne predstavlja nikakvu moralnu obavezu.
Jesam li dobro shvatio? obrati se on gospoi.
Gospoa pokretom glave odobri objanjenje svojih misli.

 Tada... nastavi izlaganje advokat, ali se onaj gospodin, kome su sad oi gorjele,
oito jedva uzdravao i, ne davi advokatu da dovri, poe:
Dopustit ete, ba ja govorim o istom, o pretpostavljanju jednoga ili jedne drugima,
ali samo pitam: koliko traje to pretpostavljanje.
Koliko dugo traje? Vrlo dugo, ponekad cijeli ivot ree gospoa slijeui
ramenima.
Ali je to samo u romanima, a u ivotu nikad. U ivotu to pretpostavljanje jednoga
drugima traje godine i godine, to je ve vrlo rijetko, ee traje mjesece i mjesece, ali
najee koju sedmicu, dan ili sat govorae on, oito znajui da sve zapanjuje svojim
miljenjem, i bijae time zadovoljan.
Ah, molim vas! Ta nemojte... Ipak, dopustite u jedan glas progovorie sve troje.
ak pomonik ispusti nekakav zvuk negodovanja.
Jest, jest, znam nadvikivae nas sijedi gospodin vi govorite o onome to
mislite da postoji, a ja govorim o onome to jest. Svaki mukarac osjea to to vi nazivate
ljubavlju prema nekoj lijepoj eni.
Ah, strano je to to vi govorite; ali, zar ne postoji meu ljudima taj osjeaj koji se
naziva ljubavlju i koji traje, ne mjesece i godine, ve cijeli ivot?
Ne, ne postoji! Ako ve i doputamo da mukarac i pretpostavlja cijeli ivot neku
enu svima drugima, onda e ta ena, vrlo vjerojatno, pretpostaviti nekoga drugoga, i tako
je uvijek bilo i jest na ovome svijetu ree on, izvadi dozu za cigarete i zapali.
Ali moe postojati i uzajamna naklonost ree advokat.
Ne, to je nemogue usprotivi se on isto kao to je nemogue da se u jednim
kolima graka nau zajedno dva obiljeena zrna. A, osim toga, ne radi se tu o
nevjerojatnosti, radi se, vjerojatno, o prezasienosti. Ljubiti cijeli ivot jednu ili jednoga
sasvim je isto kao kad bi se reklo da e jedna svijea gorjeti cijeli ivot govorio je on
udno uvlaei dim.
Ali vi neprekidno govorite o tjelesnoj ljubavi. Zar vi ne priznajete ljubav koja se
osniva na jedinstvu ideala, na duhovnom srodstvu? ree gospoa.
Duhovno srodstvo! Zajedniki ideali ponovi on isputajui one svoje glasove.
Ali onda ne treba spavati zajedno (oprostite na neprilinu izrazu). I tako zbog zajednikih
ideala ljudi spavaju zajedno ree on i nervozno se nasmija.
Ali, dopustite ree advokat injenice protivurijee onome to vi govorite.
Vidimo da brakovi postoje, da cijelo ovjeanstvo ili bar njegova veina ivi branim
ivotom, i mnogi asno i dugo ive u braku.
Sijedi gospodin se opet nasmije.
Vi kaete da se brak osniva na ljubavi, i kad ja izraavam sumnju u postojanje bilo
kakve ljubavi osim ulne, vi mi dokazujete da ljubav postoji zbog toga to postoje brakovi.
Pa brak je danas samo obmana.
Ali, dopustite ree advokat ja samo kaem da su brakovi postojali i da postoje.
Postoje! Samo zbog ega oni postoje? Oni su postojali i postoje kod onih ljudi koji u
braku vide neto tajanstveno, tajanstvo to ih vezuje pred bogom. Kod njih oni postoje, a
kod nas ih nema. Kod nas se ljudi vjenaju, ne videi u braku nita osim odnoaja, i dolazi
ili do obmane, ili do nasilja. Obmana se jo lake podnosi. Mu i ena tek obmanjuju ljude
da ive u zajednikom braku, a zapravo ive u mnogoenstvu i mnogomutvu. To je gadno,
ali se jo moe podnositi; ali kad, a to se najee dogaa, mu i ena preuzmu spoljanu
obavezu da zajedno proive cijeli ivot, a ve drugi mjesec mrze jedno drugo, ele da se

rastanu i ipak ive zajedno, onda dolazi do tog uasnog pakla zbog kojega se propijaju,
strijeljaju, ubijaju i truju sebe i jedno drugo brzao je on sve vie, ne dajui nikom da ga
prekine i padajui sve vie i vie u vatru. Svi uahu. Vladae neka neprijatnost.
Jest, svakako, ima kritinih epizoda u branom ivotu ree advokat elei
prekinuti pretjerano uan razgovor.
Vi me, ini mi se, poznate? tiho i nekako mirno ree sijedi gospodin.
Ne poznam, nisam imao ast.
Mala je to ast. Ja sam Pozdniev, onaj koji je doivio tu kritinu epizodu na koju
ciljate, epizodu u kojoj je ubio svoju enu ree on pogledavi svakog od nas.
Nitko nije znao ta bi rekao, svi uahu.
Ali, svejedno ree on ispustivi opet svoj zvuk. Uostalom, oprostite! Ali...
neu vam smetati.
Ta, molim vas... ree advokat, sam ne znajui ta moli.
Ali se Pozdniev, ne sasluavi ga, brzo okrene i ode na svoje mjesto. Gospodin i
gospoa aputahu. Sjedio sam do Pozdnieva i utio ne mogavi smisliti ta bih rekao. Bilo
je pretamno za itanje pa zato zatvorih oi kao da namjeravam zaspati. Tako smo se utke
vozili do idue stanice.
Na stanici onaj gospodin i gospoa prijeoe u drugi vagon, o emu su se jo prije
dogovorili s kondukterom. Pomonik se smjestio na klupi i zaspao. Pozdniev je neprestano
puio i pio aj to ga je skuhao na proloj stanici.
Kad otvorih oi i pogledah u njega, on mi se odjednom obrati odluno i ljutito:
Moda vam je neugodno sjediti sa mnom kad znate tko sam? Ja mogu otii.
Nije, nikako, molim vas.
Pa, izvolite li? Ali je jak
I natoi mi aja.
Oni govore ... samo lau... on e.
O emu vi to? upitam ja.
Jo nekako o istom: o onoj njihovoj ljubavi i o onom ta je ona. Niste li pospani?
Nimalo.
Ako elite, ispriat u vam kako me ta ista ljubav dovela do toga to mi se desilo.
Molim, ako vam nije teko.
Nikako, meni je teko utjeti. Ta pijte aj ... ili je moda prejak?
aj je zbilja bio kao pivo, ali sam ispio au. U taj as je prolazio kondukter. On ga
isprati utke ljutitim pogledom i poe priati istom onda kad ovaj izie.

III
Dakle, ispriat u vam... Ali elite li vi to zbilja? Ponovih da zaista elim. On
zautje, protre lice rukama i zapoe:
Kad ve priam, moram poeti od sama poetka: moram ispriati kako i zato
sam se oenio i kakav sam bio do enidbe.
Do enidbe sam ivio kako svi ive, mislim u naem staleu. Ja sam vlastelin i
svrio sam sveuilite, a bio sam i predstavnik plemstva. Do enidbe sam ivio kao to svi
ive, tj. razvratno, i kako svi ljudi naeg stalea ive razvratno, bijah uvjeren da ivim kako
valja. Sebe drah za dobriinu, za potpuno udoredna ovjeka. Nisam bio zavodnik, nisam

imao neprirodnih ukusa, nisam to smatrao za glavni cilj ivota, kao to su to inili mnogi
moji vrnjaci, ve sam se predavao razvratu pametno, dolino, zbog zdravlja. Izbjegavao
sam one ene koje bi me mogle vezati bilo djetetom ili svojom privrenou. Uostalom,
moda je i bilo djece, pa i privrenosti, ali sam postupao kao da ih nema. I ne samo da sam
to smatrao udorednim, ve sam se time ponosio.
On zautje, ispusti onaj svoj zvuk kao to je inio uvijek kad mu je, oito, nailazila nova
misao.
A to i jest najgadnije! uzviknu on. Razvrat nije neto fiziko, nikakva fizika
prljavtina nije razvrat, ve razvrat, pravi razvrat poinje istom onda kad se ovjek oslobodi
udorednih obaveza prema eni s kojom stupa u fizike odnoaje. I to oslobaanje
pripisivao sam sebi kao vrlinu. Sjeam se kako sam jednom trpio to nisam stigao platiti
eni koja mi se podala, vjerojatno zato to me je zavoljela. Umirio sam se tek onda kad sam
joj poslao novac pokazavi time da me moralno nita ne vee s njome. Ne klimajte glavom
kao da se slaete sa mnom odjednom povie on na mene. Dobro ja to poznam. Svi vi,
i vi, vi, ako niste, u najboljem sluaju, iznimka, imate iste onakve poglede kakve sam ja
imao. Pa, svejedno, oprostite mi nastavi on ali je rije o tome to je to uasno, uasno,
uasno!
ta je uasno? upitah.
Taj vrtlog zabluda u kojem ivimo to se tie ena i odnosa prema njima. Jest, ne
mogu mirno govoriti o tome, ali ne zato to sam doivio tu epizodu, kako je on rekao, ve
zato to su se nakon te epizode meni otvorile oi, i ja sam sve ugledao u potpuno drugom
svjetlu. Sve je naopako, sve je naopako!
On zapali cigaretu i, uprijevi se laktovima o svoja koljena, poe govoriti.
U tami nisam vie mogao razaznati njegova lica, tek se kroz drndanje vagona razlijegao
uvjerljiv i prijatan glas.

IV
Dakle, tek prepativi toliko koliko sam ja prepatio, jedino zahvaljujui tome, shvatio
sam gdje je korijen svega, shvatio sam kako je moralo biti i zato uoio sav uas onoga to
jest.
Eto, ujte, kako i kada je poelo ono to je bilo uzrokom te moje epizode. Poelo je onda
kad mi je bilo nepunih esnaest godina. Dogodilo se to kad bijah jo u gimnaziji, a moj
stariji brat student prve godine. Nisam jo poznavao ene, ali kao i sva druga nesretna djeca
iz naega stalea nisam vie bio nevin djeak: ve je bila druga godina otkako su me djeaci
pokvarili; ve me je muila ena, ne poneka, ve ena kao neto zamamno, ena, svaka ena,
golotinja ene. Samou sam provodio u gadaluku. Muio sam se kao to se mue devedeset i
devet stotnina naih djeaka. Bojao sam se, patio, molio i padao. Ve sam bio raskalaen i u
mislima i u stvarnosti, ali posljednji korak jo ne bijah uinio. Propadao sam ne dotiui se
jo drugog ljudskog bia. Ali bratov prijatelj, student veseljak, takozvani valjan deko, tj.
najvei nitkov, koji nas je nauio i piti i kartati se, nagovori nas da se poslije pijanke
odvezemo onamo. Poosmo. Brat, koji bijae takoer nevin, izgubi nevinost iste noi. I ja,
petnaestogodinji djeak, oskvrnuh sebe sama i pripomogoh oskvrnjenje ene ne shvaajui
ono to radim. Ta ni od koga starijega ne uh da je to to sam inio loe. A i danas nee
nitko to da uje. Istina, to postoji u zapovijedi, ali su zapovijedi potrebne samo zato da se

ima na ispitu ta odgovarati popu, pa ni onda nisu neophodno potrebne, mnogo manje nego
pravilo o upotrebi veznika ut u pogodbenim reenicama.
I tako od starijih ljudi, do kojih sam miljenja drao, nisam uo da je to moda loe.
Naprotiv, uo sam od ljudi koje sam cijenio da je to ak dobro, uo sam da e se moje borbe
i muke stiati nakon toga, uo sam to i itao, uo sam da stotnina onih napora koji se utroe
na lijeenje sifilisa predstavlja vrlinu, junatvo. I tako, jednom rijeju, osim dobra, u tome
nisam mogao vidjeti nita drugo. Opasnost od zaraze. Ali i ona je bila predviena. Brina
vlada vodi brigu o tome. Ona pazi na pravilan rad javnih kua i osigurava gimnazijalcima
razvrat. I lijenici koji su za to plaeni paze na to. Tako i treba. Oni tvrde da razvrat koristi
zdravlju, i oni stvaraju istinski, pravi razvrat. Poznajem majke koje se na taj nain brinu o
zdravlju svojih sinova. A i nauka ih alje u javne kue.
Kako nauka? rekoh.
Pa tko su lijenici? Slubenici nauke. Tko razvraa mlade tvrdei da to koristi
zdravlju? Oni. A poslije s uasnom ozbiljnou lijee sifilis.
A zato ne bi lijeili sifilis?
Zato to odvana ne bi bilo ni traga sifilisu da se jedna stotnina onih napora koji se
utroe na lijeenje sifilisa utroe na iskorjenjivanje razvrata. Meutim ti napori nisu
upotrijebljeni da se razvrat iskorijeni, ve da se proiri i uini bezopasnim. Ali nije rije o
tome. Rije je o tom da sam ja, kao i devet desetina mladia, ako ne i vie, ne samo iz moga
stalea nego iz svih, ak i seljakih, doivio taj uas: nisam posrnuo zato to sam, moda,
podlegao prirodnoj zavodljivosti ljepote neke ene. Ne, nikakva ena me nije zavela, ve
sam posrnuo zato to su ljudi iz sredine u kojoj sam ivio vidjeli u tom posrnuu, jedni
najzakonitije i za zdravlje najkorisnije zadovoljenje, drugi najprirodniju, ne samo
oprostivu, ve ak i nevinu razonodu mladia. Nisam ni shvaao da je to posrnue, nego sam
se jednostavno predavao tim, koje zadovoljstvima, koje potrebama to su svojstvene, kako
mi je to bilo utuvljeno, odreenoj dobi, predavao se tom razvratu, kao to sam pio i puio.
Ali, ipak je bilo u tom prvom posrnuu neto osobito i dirljivo. Sjeam se kako sam se
odmah na samom mjestu, prije nego to sam iziao iz sobe, rastuio, toliko rastuio da sam
elio plakati, plakati nad svojom izgubljenom nevinou, nad zauvijek umrlim odnosima
prema eni. Tako je, prirodni, obini odnos prema eni zauvijek umro. istih odnosa prema
eni otada nisam imao, niti sam mogao imati. Postao sam ono to zovu razvratnikom. A biti
razvratnik znai biti u onom istom fizikom stanju koje nalikuje na stanje morfiniste,
pijanca, puaa. Kako ni morfinist, ni pijanica, ni pua nisu vie normalni ljudi, tako i
ovjek koji je posjedovao nekoliko ena zbog svoga zadovoljstva nije normalan, nego je
zauvijek pokvaren ovjek razvratnik. Kako se moe pijanca i morfinista odmah poznati
po licu, po vladanju, moe se isto tako poznati i razvratnika. Razvratnik se moe
suzdravati, boriti se, ali obinoga, istinskog odnosa prema eni, bratskog odnosa, nikad u
njega nee biti. Razvratnika se moe odmah poznati po tome kako pogleda, promotri mladu
enu. I tako sam postao razvratnik, a to sam i ostao, i to me je ba i upropastilo.

V
Jest, tako je to. Zatim je ilo sve dalje, dalje, bilo je stranputica svake vrste. Boe
moj! kad se sjetim svih svojih gnusoba te vrste, uas me spopada! Takav bijah ja, a drugovi
su mi se jo rugali zbog moje takozvane nevinosti. A kad uje tek o zlatnoj mladei, o

oficirima, o Parianima! I sva ta gospoda, i ja, kad mi, tridesetogodinji razvratnici to na

dui imamo najraznovrsnijih uasnih zloina prema enama, kada mi, tridesetogodinji
razvratnici ulazimo, ponekad, valjano umiveni, obrijani, namirisani, u istu rublju u fraku
ili uniformi u salon ili na bal kakvi emblemi istoe divota!
Razmislite malo kako bi trebalo da bude i kako jest. Trebalo bi biti: kad se mojoj sestri
ili kerki priblii takav gospodin, ja, poznavajui njegov ivot, moram pristupiti k njemu,
pozvati ga u stranu i tiho mu rei: Prijatelju, znam ja dobro kako ti ivi, kako i s kim
provodi noi. Tebi nije ovdje mjesto. Ovdje su neokaljane, nevine djevojke. Odlazi! Tako
bi trebalo biti; ali, naprotiv, kad takav gospodin dolazi i plee s mojom sestrom ili kerkom,
obujmivi je, mi se radujemo samo ako je on bogat i ako ima veza. Moda e se on nakon
Rigolbocheove udostoji ti i moje kerke. Ako su ak ostali i tragovi, moda bolesti ta
smeta. Danas dobro lijee. I ja, uistinu, znam za nekoliko djevojaka iz viega drutva koje su
roditelji s ushienjem dali sifilitiarima. Oh, kakve li gnusobe! Ali e doi vrijeme kad e
biti raskrinkana ta gnusoba i la.
I on nekoliko puta ispusti onaj svoj neobian zvuk i prihvati se aja. aj bijae vrlo jak, i
nije bilo vode da ga se razblai. Osjeao sam da su me nekako osobito razbudile dvije ae
koje sam popio. Sigurno je i na njega djelovao aj jer je postajao sve uzbueniji i uzbueniji.
U govoru je sve vie i vie zapijevao i glas mu je postajao sve izraajniji. Neprestano je
mijenjao pozu, as skidao kapu, as je usticao, a njegovo lice se udno mijenjalo u toj
polutami u kojoj smo sjedili.
I, eto, tako sam je ivio do svoje tridesete godine ne odriui se ni na trenutak
namjere da se oenim i stvorim najuzvieniji, isti obiteljski ivot, i zbog toga sam se
ogledao za djevojkom koja bi odgovarala tome cilju nastavi on. Kaljao sam se u znoju
razvrata i istodobno se ogledao za djevojkama koje bi svojom istoom bile dostojne mene.
Mnoge sam odbacivao ba zato to nisu bile dovoljno iste za mene; napokon naoh takvu
za koju sam smatrao da je dostojna sebe. To bijae jedna od dviju keri nekada vrlo bogata,
ali propala penzenskog vlastelina.
Jedne veeri, poto smo se provozali u amcu i vraali kui nou, po mjeseini, ja sam
sjedio pored nje i zanosio se njenom skladnom prilikom, koja je bila obavijena jerseyem, i
njenim uvojcima, pa odjednom zakljuili da je to ona. Uinilo mi se te veeri da ona shvaa
sve, sve to ja osjeam i mislim, a da ja osjeam i mislim o najuzvienijem. Zapravo se
radilo samo o tome da je jersey izvanredno pristajao njenu licu, a isto tako i uvojci, i da sam
poslije dana provedena u njenoj blizini zaelio jo veu blizinu.
udnovato kako esto imamo jasnu iluziju da je lijepo isto to i dobro. Ljepotica pria
gluposti, a ti slua i ne vidi gluposti, ve vidi mudrost. Ona pria i ini gadosti, ti vidi
neto milo. Kad, pak, ne pria ni gluposti, ni gadosti, ali je lijepa, odmah vjeruje da je
neobino pametna i udoredna.
Vratih se kui oduevljen i zakljuiti da je ona iznad moralna savrenstva i stoga
dostojna da bude moja ena, te je sutradan zaprosih.
Kako je sve to zamreno! Od tisuu mukaraca koji se ene, mukaraca iz naeg stalea,
a na nesreu i iz naroda, jedva bi se naao jedan koji ne bi bio oenjen ve deset puta prije
braka, a ak i sto ili tisuu puta, kao kakav Don Juan.
(Ima sad, istina, kako ujem i vidim, nevinih mladih ljudi koji osjeaju i znaju da to nije
ala, ve neto veliko. Neka im bog pomogne! Ali u moje vrijeme ne bi se naao takav ni u
deset tisua.) I svi to znaju i pretvaraju se kao da to ne znaju. U svim romanima su potanko
opisani osjeaji junaka, jezerca, grmovi pored kojih oni prolaze; ali, opisujui njihovu veliku

ljubav prema nekoj djevojci, ne spominje se nita o tome to je bilo s njim, s tim
zanimljivim junakom: ni rijei o njegovim pohodima javnim kuama, o sobaricama,
kuharicama, tuim enama. Ako i postoje takvi neprilini romani, onda ih se ne daje u ruke
onima koje bi u prvom redu morale sve to znati ne daju ih djevojkama. U poetku se
grade pred djevojkama kako su uvjereni da taj razvrat, koji sainjava polovicu ivota naih
gradova, pa ak i sela, da taj razvrat uope ne postoji. Kasnije se tako naviknu na to
pretvaranje da, napokon, kao Englezi, ponu sami iskreno vjerovati da smo svi udoredni
ljudi i da ivimo u udorednom svijetu. I siromane djevojke vjeruju u to sasvim ozbiljno.
Tako je vjerovala i moja nesretna ena. Sjeam se kako sam joj, ve kao zarunik pokazao
svoj dnevnik iz kojega je mogla doznati bar neto o mojoj prolosti, u prvom redu o
mojoj posljednjoj vezi, a o kojoj je mogla doznati i od drugih, zbog ega sam i osjetio
potrebu da joj sam kaem. Sjeam se njezine uasnutosti, oaja i smetenosti kad je to
saznala i razumjela. Osjetio sam da me je onda namjeravala ostaviti. I da me je bar
ostavila!...
On ispusti svoj zvuk, zauti i popi jo jedan gutljaj aja.

VI
Ali, uostalom, tako je bolje, tako je bolje! uzviknu on. To sam zasluio! Ali
nije rije o tom. Htjedoh rei da su prevarene jedino nesretne djevojke majke to,
meutim, znaju, osobito majke koje su odgojili njihovi muevi znaju to odlino. I gradei se
da vjeruju u istou mukaraca, one zapravo postupaju sasvim drugaije. One znaju kakvom
udicom treba loviti mukarca za sebe i za svoje keri.
I mi, mukarci, jedino ne znamo, i ne znamo zato to neemo da znamo, ene, pak,
znaju, i to odlino znaju da najuzvienija, poetska ljubav, kao to je mi nazivamo, ne zavisi
od udorednih odlika, ve od fizike sklonosti, a uz to jo i od naina eljanja, boje, kroja
odijela. Pitajte iskusnu koketu, koja je odluila osvojiti ovjeka, ta bi radije riskirala: ili da
se, u prisuu onog koga zavodi, otkrije njena laljivost, surovost, pokvarenost, ak i
razbludnost, ili da se pojavi pred njim u loe saivenoj i runoj haljini svaka e se uvijek
odluiti za prvo. Ona zna da mi samo laemo o uzvienim osjeajima, a potrebno nam je
samo tijelo, i zato nam oprata sve svinjarije, ali nakazni, neukusni, runi kroj odijela ne
moe nam oprostiti. Koketa osjea to svjesno, ali svaka nevina djevojka osjea to nesvjesno,
kao to to osjeaju ivotinje.
Odatle i ti ogavni jerseyi, ti jastuii ostraga pod suknjama, ta gola ramena, ruke, gotovo
i grudi. ene, osobito one koje su prole muku kolu, odlino znaju da su razgovori o
uzvienom tek razgovori, a da je mukarcu potrebno tijelo i sve ono to ga pokazuje u
najprimamljivijem obliku; i tako se i postupa. Ta ako odbacimo tu naviku na sav taj gadaluk,
koja je postala naom drugom prirodom i pogledamo na ivot viih klasa, onakav kakav jest,
sa svom njegovom bestidnou, vidjet emo jednu veliku javnu kuu. Ne slaete se?
Dopustite, dokazat u vam nastavi on ne dajui mi da doem do rijei. Vi kaete da
ene u naem drutvu imaju drugaije ivotne interese nego ene u javnim kuama, a ja vam
kaem da nije tako, i dokazat u vam. Ako se ljudi razlikuju po ivotnim ciljevima, po
unutarnjem sadraju ivota, ta e se razlinost svakako odraziti i na vanjtini, i vanjtina e
biti razliita. Ali pogledajte njih, nesretnice, prezrene, i najotmjenije svjetske gospoe; ista
odjea, isti krojevi, isti mirisi, ista golotinja ruku, ramena, grudi i stezanje isturene zadnjice,

ista strast za kameniima, skupocjenim blistavim stvarima, iste razonode, plesovi i muzika,
pjevanje. Isto tako i one, tako i ove mame istim sredstvima. Nikakve razlike. Strogo uzevi,
treba samo rei da su one koje se bave prostitucijom samo kratko vrijeme obino
prezrene, dok su one koje se bave dulje cijenjene.

VII
I, eto, tako su mene ti jerseyi i uvojci i jastuii ulovili. Lako me je bilo uloviti zato
to bijah odgojen u onakvim prilikama u kakvima, kao krastavci u klilu, niu zaljubljeni
mladii. I naa obilna hrana, koja uzbuuje, uz potpuno fiziko besposlienje, nije nita
drugo no sistematsko raspaljivane poude. udili se, ne udili se, to je tako! Ta ni ja sam
donedavna nisam nita od toga primjeivao. A sad sam primijetio. I upravo me to mui to
to nitko ne zna, ve govore takve gluposti kao ta gospoa.
Evo, ovog proljea su kraj kue seljaci podizali eljezniki nasip. Obina hrana naeg
seljaka je kruh, kvas, luk; on je ivahan, svje, zdrav, radi lagan poljski posao. Dolazi na
eljeznicu i hrana mu je kaa i funta mesa. Ali zato on izgubi isto toliko mesa vozei
esnaest sati take od trideset pudi. I njemu to upravo odgovara. A mi, koji pojedemo dvije
funte mesa, divljai, ribe, i svakojaka jela i pia, koja griju kamo to odlazi? Na ulne
ekscese. I ako odlazi onamo, sigurnosni ventil je otvoren sve je u redu; ali, zatvorite li
ventil, kao to sam ja povremence zatvarao, odmah e se pojaviti uzbuenje koje e,
proavi kroz prizmu naeg izvjetaenog ivota, postati istinska zaljubljenost, ponekad ak
i platonska. I zaljubio sam se kao to se svi zaljubljuju. I sve je bilo tu: i uzbuenje, i
ganue, i poezija. Zapravo je ta moja ljubav bila proizvod, s jedne strane, rada mame i
krojaa, s druge suvika hrane koju sam derao ivei u neradu. Da nije bilo, s jedne
strane, vonji u amcima, da nije bilo tih stasova, koji su djelo krojaa, itd., ve da je moja
ena imala na sebi neukusnu kunu haljinu i da je sjedila kod kue, a da sam ja, s druge
strane, ivio kako ivi normalan ovjek, koji jede toliko koliko mu je potrebno za rad, i da je
moj sigurnosni ventil bio otvoren a on se sluajno ba nekako u to vrijeme zatvorio ne
bih se zaljubio: i svega toga ne bi bilo.

VIII
I sve se nekako podudaralo: i moje raspoloenje, i lijepa haljina, a i vonja na amcima
je dobro uspjela. Dvadeset puta nije uspjelo, a sad je uspjelo. Upravo kao klopka. Ne rugam
se. Pa sad se brakovi i sklapaju, kao klopke. Ta ta je prirodno? Djevojka je dozrela, treba je
udati. To je, ini se, vrlo jednostavno kad djevojka nije nakaza i kad ima mukaraca koji se
ele eniti. Tako je i bilo u davnini. Djevojka odraste, roditelji sklope brak. Tako se
postupalo, tako se postupa u cijelom ovjeanstvu: kod Kineza, Indijanaca, muslimana, kod
nas u narodu; tako se postupa u ljudskom rodu, u najmanju ruku u devedeset i devet
njegovih dijelova. Samo jedna stotnina, ili jo manje, nas razvratnika zakljuismo da to ne
valja i izmislismo neto novo. A ta je to novo? Novo je to to djevojke ekaju, mukarci
idu, kao na trg, i biraju. A djevojke ekaju i razmiljaju, ali ne smiju rei: Prijatelju, mene!
Ne, ne, mene! Ne, nju, ve mene: pogledaj, kakva imam ramena, i sve ostalo. A mi,
mukarci, prolazimo, zajedno i vrlo smo zadovoljni. Znam, kau, ali se ne dam. Prolaze,

pogledaju, vrlo su zadovoljni to je to sve za njih stvoreno. Pazi, ne pripazi li hop, i

gotovo!
A kako moe biti drugaije? rekoh ja. Nee valjda ene prositi?
ta ja znam kako moe biti; samo, ako je ravnopravnost, neka bude ravnopravnost.
Ako dre da je prosidba neto to ponizuje, onda je ovo jo tisuu puta gore. Ondje su prava
i anse jednake, a ovdje je ena ili robinja na trgu, ili meka u klopci. Recite nekoj majci ili
samoj djevojci tu istinu da se ona bavi samo lovom na enike. Boe, kakva uvreda! A,
meutim, one sve i rade samo to, i drugo nita i ne mogu raditi. I to je zbilja uasno
nekada se na tom poslu mogu vidjeti sasvim mlade, jadne, nevine djevojke. I kad bi se, bar,
sve to otvoreno radilo, ali se samo obmanjuje, Ah, porijeklo vrsta, kako je to zanimljivo!
Ah, Liza se mnogo zanima za slikarstvo! A hoete li doi na izlobu? Kako je to pouno! A
trojke, a kazalite, a simfonija? Ah, kako je to sjajno! Moja Liza luduje za glazbom! A zato
i vi nemate iste takve poglede? A na amcima! ... Ali je misao ista: Uzmi, uzmi
mene, moju Lizu! Ne nju, ve mene! De, bar pokuaj!... O, gnusobo, lai! dovri on i,
ispivi ostatak aja, poe spremati ae i posue.

IX
Znate poe on stavljajui u torbu aj i eer ta vlast ena, od koje pati svijet,
sve to proistie iz toga.
Kakva vlast ena? rekoh ja. Prava, veinu prava imaju mukarci.
Jest, jest, to je ba to upadne mi on u rije. To je ba to, to to hou da vam
kaem, to i objanjava tu neobinu pojavu da je, s jedne strane, potpuno tono da je ena
preko svake mjere poniena, a s druge strane, da ona ipak vlada. Ba kao i idovi, koji se za
svoje ponienje osveuju mou svoga novca, tako rade i ene. Dakle, vi elite da mi
budemo samo trgovci. Lijepo, mi, trgovci, vladat emo vama, govore idovi. Dakle, vi
elite da mi postanemo samo predmet strasti, lijepo, mi emo vas kao predmet strasti i
podjarmiti, govore ene. Nema ena zbog toga manje prava to ne moe glasati ili biti
sudac baviti se tim poslovima ne znai imati nekakva prava nego zbog toga to ne
moe u spolnom openju biti jednaka mukarcu, imati pravo da uzme mukarca i da se
suzdrava po svojoj elji, da po svojoj elji izabere mukarca, a ne da bude birana. Vi kaete
da je to gnusno. Lijepo! To e rei, ni mukarac ne bi smio imati tih prava. Danas je ena
liena toga prava koje ima mukarac. I da bi nadoknadila to pravo, ona djeluje na
mukarevu ulnost, pomou ulnosti pokorava ga tako da on sam formalno odabire, a
zapravo odabire ona. I kad jednom zavlada tim sredstvom, ona ga odmah zloupotrebljava i
prigrabljuje stranu vlast nad ljudima.
A gdje vam ta izvanredna vlast? upitah ja.
Gdje je vlast? Pa svagdje, u svemu. Proite duanima svakog velikog grada. Tu su
milijuni, u to su uloeni neprocjenjivi napori ljudi, a pogledajte ima li u devet desetina tih
duana neto to bi sluilo mukarcima? Svu rasko ivota trae i podravaju ene. Prebrojte
sve tvornice. Ogromna veina izrauje nepotrebne ukrase, koije, namjetaj, igrake za ene.
Milijuni ljudi, pokoljenja robova ginu na tom robijakom poslu u tvornicama samo radi
enskih prohtjeva, ene, kao carice, dre u ropstvu i na tekom poslu devet desetina ljudskog
roda. A sve zbog toga to su poniene, liene onih prava to ih imaju mukarci. I one se, eto,
osveuju djelujui na nau ulnost, lovei nas u svoje mree. Da, samo zato. ene su stvorile

od sebe takvo orue koje toliko djeluje na ulnost da mukarac ne moe biti miran u drutvu
ene. im mukarac pristupi nekoj eni, odmah podlegne njezinim arima i izgubi pamet. I
prije sam se uvijek osjeao neprijatno, gadno, kad bih ugledao damu u balskoj haljini, ali sad
mi je zaista strano, vidim, zaista vidim neto opasno za ljude i protuzakonito, i najradije bih
pozvao policajca, zatraio zatitu od opasnosti, zahtijevao da se odnese, ukloni opasni
predmet.
Vi se smijete! zavie on na mene a to nije nikakva ala. Uvjeren sam da e doi
vrijeme, i moda e ljudi vrlo brzo to shvatiti i uditi se kako je moglo postojati drutvo u
kojem su bili doputeni postupci to su naruavali drutveni mir kao, na primjer, takvo
ukraavanje tijela koje izaziva ulnost i koje je doputeno enama u naem drutvu. Pa to je
isto kao postaviti na etalitima, na putovima, razliite zamke jo gore! Zato je
zabranjena hazardna igra, a nije zabranjeno da se ene pojavljuju u prostitutskoj odjei? Ona
je opasnija tisuu puta.

X
I, eto, tako su mene ulovili. Bio sam, kako se to kae, zaljubljen. Nisam samo nju
smatrao za vrhunac savrenstva, nego sam i sebe za vrijeme zaruka takoer smatrao za
vrhunac savrenstva. Jer, nema tog nitkova koji, traei, ne bi naao nitkova u bilo kojem
pogledu goreg od sebe, i koji zato ne bi mogao nai povoda da bude ponosan i zadovoljan sa
samim sobom. Sa mnom je bilo isto tako: nisam se enio zbog novca koristi nikakve
nisam oekivao nisam se, kao veina mojih znanaca, enio zbog novca ili veza bio
sam bogat, a ona siromana. To je prvo. Drugo, ime sam se ponosio bijae to to su se drugi
enili u namjeri da i dalje ive u mnogoenstvu, kako su ivjeli i prije braka, ja sam, pak, bio
vrsto odluio da poslije vjenanja ivim u monogamiji, i zbog toga sam se neobino
ponosio pred samim sobom. Da, bijah uasna svinja, a vjerovah da sam aneo.
Nisam bio dugo zaruen. Sad ne mogu bez stida misliti na to vrijeme prije svoje
enidbe! Kakva gadost! A govore o duhovnoj ljubavi, ne o ulnoj. Pa, ako je ljubav
duhovna, duhovna veza, onda ta duhovna veza mora doi do izraaja u rijeima,
razgovorima, prianju. Nita od svega tog nije bilo. Kad bismo ostajali nasamo, bijae
uasno teko razgovarati. To bijae upravo Sizifov posao. Tek to izmisli ta e rei, i
kae, opet mora zautjeti, smiljati. Nismo imali o emu razgovarati. Sve to se moglo rei
o naem buduem ivotu, o ureenju, o planovima, bilo je reeno, a ta dalje? Ta da smo bili
ivotinje, bar bismo znali da nam ne prilii govoriti; a onako, naprotiv, morali smo govoriti,
a nismo imali o emu, jer nas je zanimalo ono to se ne rjeava u razgovoru. A povrh svega
jo taj odvratan obiaj da se jedu slatkii, da se neobino prodrljivo gutaju poslastice i sve
te odurne pripreme za svadbu: dogovori o stanu, spavaonici, krevetima, kunim haljinama,
ogrtaima, rublju, toaletama. Vi ete razumjeti da, ako se netko eni po Domostroju, kako je
rekao taj starac, perine, prija, krevet nisu nita doli sitnice to prate sveti sakrament. Ali
kod nas, gdje od deset onih koji stupaju u brak jedva jedan ne samo to ne vjeruje u sveti
sakrament, nego ne vjeruje ak ni u to da je ono to on ini nekakva obaveza, gdje od sto
mukaraca jedva jedan nije bio ve prije oenjen, i gdje e se od pedesetorice nai jedva
jedan koji nije unaprijed odluio da iznevjeri svoju enu u svakoj zgodnoj prilici, gdje
veina smatra da je odlazak u crkvu samo nekakav poseban uvjet za posjedovanje neke ene
zamislite, kakvo uasno znaenje poprimaju zbog svega toga te sitnice. ini se da se i

radi samo o tome. ini se da sve to nalikuje na prodaju. Razvratniku prodaju nevinu
djevojku, i tu prodaju okruuju odreenim formalnostima.

XI
Oenio sam se, kako se svi ene, i zapoe hvaljeni medeni mjesec. Kako je ve i sam
naziv odvratan! ljutito proita on. Jedanput sam u Parizu obilazio sve atore za
razonodu i uoh da pogledam, kako je pisalo vani, bradatu enu i vodenog psa. Pokazalo se
da je to zapravo mukarac enskoj haljini s dekolteom i pas koji je u morovoj koi plivao u
jednoj kadi. Sve to bijae posve nezanimljivo; ali, kad sam izlazio, pokaziva me utivo
isprati i, obraajui se publici na ulazu, pokaza na mene i ree: Eto, upitajte gospodina
isplati li se vidjeti? Uite, uite, franak po osobi! Bilo me je stid da kaem da se ne isplati
vidjeti, i onaj to je pokazivao, vjerojatno je raunao na to. Tako je, vjerojatno, i s onima
koji osjete svu odvratnost medenog mjeseca i nee da razoaraju druge. Ja takoer nisam
razoarao nikoga, ali sad ne vidim zbog ega ne bih govorio istinu. ak smatram da je
neophodno govoriti istinu o tome. To je tako neugodno, sramotno, gadno, alosno i, to je
glavno, dosadno, neopisivo dosadno! To nalikuje na ono to sam osjeao kad sam se uio
puiti, kad mi je dolazilo da povraam i tekla slina, a ja sam gutao i gradio se kao da mi je
vrlo prijatno. Uitak u puenju, isto kao i ovaj, ako se pojavi, pojavljuje se kasnije: supruzi
moraju odgojiti u sebi taj porok da bi im mogao pruiti nasladu.
Kako porok? rekoh ja. Ta vi govorite o najprirodnijoj ljudskoj osobini.
Najprirodnijoj? ree on. Najprirodnijoj? Nije tako, rei u vam, naprotiv, da
sam doao do uvjerenja da to nije ... prirodno. Tako je, nimalo to nije ... prirodno. Upitajte
djecu, upitajte nepokvarenu djevojku. Moja sestra se vrlo mlada udala za ovjeka,
razvratnika, koji je bio dvostruko stariji od nje. Sjeam se kako smo bili zaueni kad je
ona, blijeda i uplakana, jo iste noi kad se vjenala, pobjegla od njega i, drui cijelim
tijelom, rekla da ona nizato, nizato ne moe ak ni rei ono to je on zahtijevao od nje.
Vi kaete: prirodno! Prirodno jest. A veselo je, lagodno, prijatno i nije sramotno u
poetku; ali je ovdje i gorko, i sramotno, i bolno. Ne, to je neprirodno! I nepokvarena
djevojka, uvjerio sam se, uvijek to mrzi.
Kako bi se rekoh kako bi se odrao ljudski rod?
Tako je, samo da ne propadne ljudski rod ree on ljutito i ironino kao da je
oekivao tu dobro poznatu i zlonamjernu napomenu. Propovijedaj uzdravanje od
raanja djece samo zato da bi engleski lordovi mogli uvijek imati prepune trbuhe to se
smije. Propovijedaj uzdravanje od raanja djece zato da bi ivot bio lagodniji i to se
smije; ali samo natukni da se treba uzdravati od raanja djece u ime udorea gospode,
kakva galama: da ne bi ljudski rod izumro zbog toga to jedna desetina ili dvije ne ele vie
biti svinje. Uostalom, oprostite. Smeta mi to svjetlo, mogu li ga prekriti? ree on
pokazujui na svjetiljku. Rekoh da mi je svejedno, i onda on brzo, kao i sve to je radio,
stade na sjedite i vunenom zavjesom prekri svjetlo.
Ipak rekoh ja kad bi se svi toga drali kao zakona, ljudski rod bi izumro.
On ne odgovori odmah.
Vi kaete kako e se odrati ljudski rod? ree on sjednuvi opet meni nasuprot, i
iroko razmaknuvi noge i nagnuvi se dobrano naprijed, opre se o njih laktima. A zato
da se odri ljudski rod? ree on.

 Kako zato? Pa nas inae ne bi bilo.

A ta emo mi?
Kako ta emo? Pa da ivimo.
A zato da ivimo? Ako nema nikakva cilja, ako nam je ivot zbog ivota dat,
nemamo zato da ivimo. I ako je tako, onda imaju Schopenhaueri i Hartmanni, pa i svi
budisti potpuno pravo. A ako postoji cilj ivota, onda je jasno da ivot mora prestati kad se
ostvari taj cilj. Tako i jest govorae on vidljivo uzbuen, oito drei mnogo do svoje
misli. Tako i jest. Pazite: ako je cilj ovjeanstva srea, dobrota, ljubav, ili to elite,
ako je cilj ovjeanstva ono to je reeno u proroanstvima da e se svi ljudi sjediniti u
ljubavi, da e prekovati koplja u srpove, itd., ta onda prijei da se taj cilj ostvari? Prijee
strasti. Od strasti je najjaa, najgora, najupornija spolna, tjelesna ljubav, i zbog toga,
ako se unite strasti, i meu njima najgora, najjaa, tjelesna ljubav, onda e se proroanstvo
ispuniti, svi e se ljudi sjediniti, cilj ovjeanstva bit e ostvaren i ono nee imati zato da
ivi. Duh ovjeanstva ivi, pred njima se nalazi ideal, i to, razumije se, ne ideal zeeva ili
svinja da se rasplode to je mogue vie, ne ideal majmuna ili Pariana da se to je mogue
profinjenije slue uicima spolne strasti, ve ideal dobrote koji se moe ostvariti
suzdravanjem i istoom. Prema njima su uvijek stremili i streme ljudi. I vidjet ete ta iz
toga slijedi.
Slijedi da je tjelesna ljubav sigurnosni ventil. Ako dananje ljudsko pokoljenje nije
ostvarilo cilja, nije ga ostvarilo samo zato to u njima vladaju strasti, i najjaa meu njima,
spolna strast. Ali ako i postoji spolna strast, postoji zasigurno i novo pokoljenje, i postoji
mogunost da se taj cilj ostvari u novom pokoljenju. Ne ostvari li se ni tada, doi e opet
novo pokoljenje, i tako e biti sve dok se ne ostvari cilj, ne ispuni proroanstvo, ne sjedine
svi ljudi. A inae, ta bi se desilo? Ako drimo da je Bog stvorio ljude radi ostvarenja
odreenog cilja, onda bi ih stvorio ili smrtnima, bez spolne strasti, ili besmrtnima. Kad bi
oni bili smrtni, ali bez strasti, ta bi se desilo? Oni bi proivjeli svoj vijek i, ne ostvarivi
cilja, umrli; a da se ostvari cilj, bog bi morao stvoriti nove ljude. I kad bi oni bili besmrtni,
drat emo (iako je tee jednim te istim ljudima, nego novim pokoljenjima, ispravljati
pogreke i pribliavati se savrenstvu), drat emo da bi oni nakon mnogo tisua godina
ostvarili taj cilj, i emu bi oni onda bili potrebni? Najbolje je upravo onako kako jest... Ali,
moda se vama ne svia ovaj nain izraavanja, moda ste vi evolucionist. Ali i onda izlazi
na isto. Najvia vrsta ivotinja su ljudi koji, da bi se odrali u borbi s drugim ivotinjama,
moraju se zbiti zajedno kao roj pela, a ne beskonano se ploditi; moraju isto kao i pela,
odgajati bespolne, tj. opet moraju teiti ka suzdravanju, a nikako ne ka raspaljivanju strasti,
emu je usmjereno cijelo ustrojstvo ivota. On zautje. Ljudski rod e izumrijeti? Pa
zar moe netko ma kako god gledao na svijet sumnjati u to? Ta to je isto tako pouzdano kao
i smrt. Ta po svim crkvenim uenjima doi e konac svijeta, i po svim naunim uenjima to
isto je neizbjeno. I zar je onda udno to po moralnom uenju izlazi na isto.
On je dugo utio poslije toga, popio je jo malo aja, popuio do kraja cigaretu i izvadio
iz torbe novce te ih stavio u svoju staru prljavu dozu za cigarete.
Razumijem ta vi mislite rekoh ja neto slino propovijedaju kvekeri.
Tako je, tono, i oni imaju pravo ree on. Spolna je strast, ma kako ona
bila prikrivena, strano zlo, protiv kojeg se treba boriti, a ne raspirivati je, kao to ine kod
nas. Rijei Evanelja da je svaki koji gleda enu sa eljom ve uinio preljub s njome ne
odnose se samo na tue ene, nego i najprije na svoju enu.

XII
U naem je, pak, svijetu upravo obratno: ako je ovjek, kao neenja, jo i mislio na
suzdravanje, sigurno je da svaki koji se oeni dri da suzdravanje sad vie nije potrebno.
Ta ona putovanja poslije vjenanja, boravci nasamo, koje s doputenjem roditelja provode
mladenci ta to nije nita drugo nego doputenje razvrata. Ali moralni zakon se sam
osveuje kad ga netko prekri. Koliko god sam nastojao da stvorim medeni mjesec, nikako
mi to nije polazilo za rukom. Neprestano je bilo gadno, sramotno i dosadno. Ali uskoro
postade jo i nepodnoljivo teko. Poelo je to vrlo brzo. Treeg ili etvrtog dana, ini mi se,
zatekoh enu alosnu, poeh je pitati to joj je, stadoh je grliti to je, po mome miljenju,
bilo jedino to je ona mogla eljeti, a ona otkloni moju ruku i zaplae. Zato? Nije znala rei.
Ali joj bijae muno, teko. Vjerojatno joj njeni izmueni ivci doapnue istinu o prljavosti
naih odnosa; ali to ona nije umjela rei. Poeh je ispitivati, a ona mi tek onda ree da joj je
teko bez majke. Uinilo mi se da to nije istina. Poeh je salijetati ne spominjui majke.
Nisam shvatio da joj je prosto bilo teko, a majka bijae samo izgovor. Ali se ona odmah
uvrijedila zato to nisam spominjao majku, kao da joj ne vjerujem. Prekorih je zbog
kapricioznosti i odjednom se cijelo njezino lice izmijeni, mjesto alosti pojavi se bijes, i ona
me poe najotrijim rijeima prekoravati zbog egoizma i surovosti. Pogledah je. Cijelo njeno
lice odavae hladnou i neprijateljstvo, gotovo mrnju prema meni. Sjeam se kako sam se
zgrozio kad to primijetih. Pa kako, ta je ovo, mislio sam. Ljubav veza dua, a mjesto
toga ovo! Ta ne moe biti, nije to ona! Pokuah da je smekam, ali naioh na tako
neprobojan zid hladna, una neprijateljstva da se nisam uspio ni snai, kad bijes obuze i
mene, i mi izgovorismo jedno drugom cijelo udo neprijatnih rijei. Dojam te prve svae
bijae straan. Ja sam to nazivao svaom, ali to nije bila svaa, ve je to bilo samo otkrie
onoga ponora koji je zapravo leao izmeu nas. Zaljubljenost je bila iezla im su bila
zadovoljena ula, i mi smo se nali jedno nasuprot drugom u naem zbiljskom meusobnom
odnosu, tj. kao dvoje potpuno stranih egoista koji ele da jedno pomou drugog osjeti to
vie zadovoljstva. Nazvah svaom ono to se desilo meu nama; ali to ne bijae svaa, to
bijae samo posljedica prekida pohotljivosti, izbijanje na vidjelo novih zbiljskih odnosa.
Nisam shvaao da taj hladni i neprijateljski odnos bijae, zapravo, na normalni odnos,
nisam to shvaao zato to smo taj neprijateljski odnos u poetku vrlo brzo zaboravili zbog
ponovne pojave proiene pohotljivosti, tj., zaljubljenosti.
I miljah da smo se posvadili i pomirili i da toga vie nee biti. Ali tog istog prvog
medenog mjeseca vrlo brzo je ponovno nastupio period zasienosti, opet prestadosmo biti
potrebni jedno drugom, i opet izbi svaa. Druga svaa prenerazila me jo vie od prve.
Sigurno da prva nije bila sluajna, nego je tako moralo biti, a tako e biti, miljah. Druga
svaa me je jo vie prenerazila jer ju je prouzrokovao najnevjerojatniji povod. Neto zbog
novaca, koje nikad nisam alio i koje sigurno nikako nisam mogao aliti zbog ene. Sjeam
se samo kako je ona nekako izvrnula sluaj, kako je, toboe, neka moja napomena izrazila
moju elju da vladam njome pomou novca na kojem, navodno, osnivam svoje neosporno
pravo; sjeam se da je to bilo neto nemogue, glupo, podlo, neto to nije bilo svojstveno ni
meni, ni njoj. Razbjesnih se, poeh je prekoravati zbog netaktinosti, ali i ona mene i
poe opet isto. I u rijeima i u izraaju njena lica i oiju opazih to isto surovo, hladno
neprijateljstvo koje me je prije toliko zaprepastilo. Svaao sam se, sjeam se, s bratom, s
prijateljima, s ocem, ali nikada meu nama nije bilo takva osobitog, unog bijesa kakav je

tada izbio. Ali proe neko vrijeme, i opet te meusobne mrnje nesta, jer ju je potisla
zaljubljenost, to jest pohotljivost, i ja sam se neprestano tjeio milju da su te dvije svae
bile greke koje se mogu oprostiti. Ali izbi trea, etvrta, i shvatih da to nije sluajnost, nego
da tako mora biti i da e tako biti, i ja se uplaih onoga to me oekuje. Uz to me je jo
muila uasna pomisao da samo ja ivim sa enom tako strano, nipoto, nipoto onako
kako sam oekivao, a da u drugim brakovima toga nema. Onda jo nisam znao da je to opa
sudbina, ali da svi, isto kao i ja, misle da je to jedino njihova nesrea, prikrivaju tu, jedino
njihovu, sramotnu nesreu, ne samo pred drugima, nego i pred samim sobom, ne priznajui
to sami sebi.
Poelo je to prvih dana i trajalo podugo, i neprestano bivalo sve jae i ee. U dubini
due osjetih, ve prvih sedmica, da sam pao u klopku, da se nije dogodilo ono to sam
oekivao, da enidba ne samo da nije srea, nego velik teret, ali ja to, kao i svi, nisam htio
sebi priznati (ne bih sebi ni sad priznao da nije sve svreno) i skrivao sam ne samo pred
drugima, nego i pred sobom. Sad se udim kako nisam vidio svoj pravi poloaj. To sam
mogao vidjeti po tome to su svae poinjale zbog takvih povoda da se poslije, kad bi se
zavrile, ne bismo mogli ni sjetiti zato je dolo do njih. Svijest nije uspijevala prirediti
dovoljan broj povoda za neprijateljstvo, koje je neprekidno trajalo meu nama. Ali je jo
tee bilo to je nedostajalo prijedloga za pomirenje. Ponekad je bilo rijei, objanjenja, ak
suza, ali, ponekad... oh! i sad mi se to gadi poslije najunijih rijei, odjednom pogledi
bez rijei, osmjesi, poljupci, zagrljaji... Fuj! kako je to gadno! Kako nisam onda mogao
vidjeti svu gnusobu toga...

XIII
Uoe dva putnika i stadoe se smjetati na klupi podalje od nas. On uae dok su se
oni smjetali, ali im utihnue, on produi, oito ne izgubivi ni na trenutak niti svojih misli.
A to je najvanije i najodvratnije poe on u teoriji se smatra da je ljubav neto
idealno, uzvieno, a praktiki je ljubav neto gadno, svinjsko, neto o emu je i govoriti i
sjeati se gorko i sramno. Ta nije uzalud priroda uinila to gadnim i sramotnim. A ako je
gadno i sramotno, mora se tako i shvatiti. A kad tamo, naprotiv, ljudi se grade kao da je to
gadno i sramotno, divno i uzvieno. Kakvi bijahu prvi znaci moje ljubavi? Prepustih se
ivotinjskim zadovoljenjima, i ne samo da ih se nisam stidio, ve sam se nekako ponosio
zbog toga to sam se mogao predati tim fizikim zadovoljenjima, ne mislei pri tome nimalo
ne samo o njenu duhovnom ivotu, nego ak ni o njenu fizikom ivotu. udio sam se od
kuda ta uzajamna nesnoljivost, a to je bilo potpuno jasno: ta nesnoljivost ne bijae nita
drugo nego protest ljudske prirode protiv ivotinje koja je gui.
udio sam se naoj meusobnoj mrnji. A to i nije moglo biti drugaije. Ta mrnja
ne bijae nita drugo nego uzajamna mrnja sudionika u zloinu i zbog nagovaranja, i
zbog sudjelovanja u zloinu. Zar to nije zloin kad je ona, nesretnica, zatrudnjela ve prvog
mjeseca, a naa svinjska veza je i dalje trajala. Vi mislite da se udaljujem od prie? Nimalo!
Ja vam upravo priam kako sam ubio svoju enu? Na sudu me pitaju ime sam i kako ubio
enu? Budale! Misle da sam je ubio noem, onda, peti listopada. Nisam je ubio onda, ve
mnogo prije. Upravo onako kako oni danas ubijaju, svi oni, svi...
A ime? upitah.
Eto to je i udno to nitko nee da shvati ono to je tako jasno i oito, ono to bi

morali znati i propovijedati lijenici, ali o emu oni ute. To je sve neobino jednostavno.
Mukarac i ena su stvoreni ba tako kao i ivotinje, tako da poslije tjelesne ljubavi poinje
bremenitost, zatim dojenje takva stanja u kojima je eni, isto kao i njenu djetetu, tjelesna
ljubav tetna. ena i mukaraca je isti broj. ta iz toga slijedi? ini mi se da je jasno. I ne
treba velike mudrosti da se iz toga izvede zakljuak koji izvode i ivotinje, tj. da je potrebno
suzdravanje. Ali nije tako. Nauka je uspjela pronai nekakve leukocite koji jure po krvi i
kojekakve nepotrebne gluposti, a ovo nije mogla shvatiti. U krajnjem sluaju neete
uti da ona o tome govori.
I tako ena ima samo dva izlaza: prvi, da uini sebe nakazom, da niti ili po potrebi
unitava u sebi sposobnost da bude enom, tj. majkom, zato da bi se mukarac mogao mirno
i neprestano naslaivati; ili drugi izlaz, koji nije ak ni izlaz, nego prosto, surovo, oito
naruavanje prirodnih zakona, koje se vri u svim takozvanim asnim porodicama. A
zapravo rije je o tome da ena, protivno svojoj prirodi, mora biti istovremeno i trudnica i
dojilja, i ljubavnica, mora se spustiti tako nisko, kao to se ne sputa ni jedna ivotinja. I
ponestaju joj snage za to. I zato meu nama ima histerinih, nervoznih ena, a u narodu
goropadnica. Vidite, meu djevojkama, onim istim, nema goropadi, ve samo meu
enama, i to meu enama koje ive s mukarcima. Tako je kod nas. Isto je tako i u Evropi.
Sve bolnice za histerine pune su ena koje naruavaju zakon prirode. Ali goropadnice i
pacijenti Charcota su prave luakinje, a suludih ena je pun svijet. Pomislite kakav se to
veliki in odigrava u eni kad zanese ili kad doji roeno dijete. Raste ono to produuje na
ivot, zamjenjuje nas. I taj sveti in se prekida i to ime? Strano je i pomisliti! I priaju o
slobodi, o pravima ene. To je isto kao kad bi ljudoderi tovili zarobljenike za jelo i
uvjeravali ih da se brinu o njihovim pravima i slobodi.
Sve je to bilo novo i zaprepastilo me.
Pa zar je tako? Ako je tako, onda rekoh ja slijedi iz toga da se enu moe
ljubiti samo jedanput u dvije godine, a mukarac ...
Mukarcu je to potrebno prihvati on. I o tome su ljubazni reci nauke uvjerili
sve ljude. Ja bih tim vraevima zapovijedio da vre dunosti tih ena koje su, po njihovu
miljenju, potrebne mukarcima, i ta bi onda rekli? Uvjerite ovjeka da mu je potrebna
votka, duhan, opijum, i sve e mu to postati potrebno. To e rei da Bog nije shvatio to je
potrebno i zbog toga je, ne upitavi vraeve, uredio sve tako loe. Vidite, dakle, da ovako
nije u redu. Mukarcu je potrebno i neophodno, tako su oni zakljuili, da zadovoljava svoju
strast, a kad tamo, ondje se isprijeio porod i dojenje djece, koji ometaju zadovoljenje te
potrebe. Kako se moe tome doskoiti? Treba se obratiti vraevima, oni e to urediti. Oni su
se i dosjetili. Oh, kad e biti svrgnuti ti vraevi sa svojim obmanama? Ve je vrijeme! Eto
do ega je to dovelo: silaze s uma i ubijaju se, i sve zbog toga. A kako i moe biti drugaije?
ivotinje, ini se, znaju da potomstvo produuje njihov rod, i dre se nekoga zakona u tom
odnoaju. Samo ovjek to ne zna, i nee da zna. I vodi brigu samo o tom kako bi mogao to
vie uivati. I tko je to? Car prirode, ovjek. Vidite, ivotinje se sjedinjuju samo onda kad
mogu stvoriti potomstvo, a pogani car prirode uvijek, samo da moe uivati. I osim toga
unosi tu majmunsku rabotu u biser-stvaranje, u ljubav. I u ime te ljubavi, to jest opaine,
ubija koga? polovicu ljudskog roda. Sve ene koje bi morale pomagati u kretanju
ovjeanstva k istini i srei, on u ime svoga zadovoljstva pretvara, ne u pomonice, ve u
neprijatelje. Vidite li tko posvuda koi napredak ovjeanstva? ene. A zbog ega su one
takve? Upravo zbog svega toga. Tako je to, tako ponovi on jo nekoliko puta i poe se
vrpoljiti, vaditi cigarete i puiti elei, oito, da se malo primiri.

XIV
Eto, i ja sam ivio kao takva svinja nastavi on opet prijanjim tonom. Najgore
bijae to to sam, ivei takvim gadnim ivotom, bio uvjeren da zato to ne grijeim s
drugim enama, da zato ivim asnim porodinim ivotom, da sam udoredan ovjek i da
nisam ni za to kriv, i da je za nae svae kriva ona, njen karakter.
Ona, naravno, nije bila kriva. Bila je ista kao i sve, kao veina. Odgojena bijae kao to
zahtijeva poloaj ene u naem drutvu i kako stoga odgajaju bez iznimke sve ene imunih
klasa i kako se moraju odgajati. Priaju o nekakvom novom enskom obrazovanju. Samo
prazne rijei: obrazovanje ene je upravo onakvo kakvo mora biti dok postoji onakvo
neprikriveno, ve javno, openito gledanje na enu.
I obrazovanje ene e uvijek odgovarati gledanju mukaraca na nju. Ta svi mi znamo
kako mukarac gleda na enu: Wein, Weiber und Gesang, tako ak kau pjesnici. Uzmite
svu poeziju, cijelo slikarstvo, kiparstvo, poam od ljubavnih pjesama i nagih Venera i Frina,
vidjet ete da je ena predmet zadovoljenja; ona je takva na Trubi i na Graevki i na
dvorskom balu. I pogledajte tu lukavost avola: eto, naslada, zadovoljstvo, pa nek se onda
zna da je zadovoljstvo, da je ena samo poslastica. Ali, nije tako, prvo su ti vitezi tvrdili da
oni oboavaju enu (oboavaju, a ipak gledaju na nju kao na predmet naslade), sad pak
uvjeravaju da potuju enu. Jedni joj ustupaju mjesto, diu rupie; drugi priznaju njena
prava da se bavi svim poslovima, da sudjeluje u upravi, itd. Neprestano to ine, ali gledanje
na nju i dalje je isto. Ona je predmet naslade. Njeno tijelo je sredstvo naslade. I ona zna to.
To je isto kao i ropstvo. Ta ropstvo nije nita drugo nego kad nekolicina ivi od prisilnog
rada mnogih. I zato, kako ropstva ne bi bilo, potrebno je da ljudi vie ne ele ivjeti na raun
prisilnog rada drugih, da to smatraju za grijeh ili sramotu. A, meutim, oni promijene
vanjski oblik ropstva, udese tako da se vie ne mogu kupovati robovi i uobraavaju i
uvjeravaju se da ropstva vie nema, i ne vide, i ne ele vidjeti, da ropstvo i dalje postoji, jer
ljudi isto onako vole i smatraju za dobro i pravedno izrabljivati rad drugih. I budui da oni
odmah smatraju to za dobro, uvijek e se nai ljudi koji su jai i lukaviji od drugih i koji e
znati da to uine. Isto je i s emancipacijom ene. Ropstvo ena je samo u tome to ljudi ele
i smatraju da je vrlo dobro izrabljivati je kao predmet naslade. I oni, eto, oslobaaju enu,
daju joj razliita prava, jednaka mukarcu, ali i dalje gledaju na nju kao na predmet naslade;
tako je i odgajaju i u djetinjstvu i drutvenim miljenjima. I tako je ona, ona ista poniena,
razvratom pokvarena robinja, dok je mukarac onaj isti razvratni robovlasnik.
Putaju ene na sveuilita i u upravu, i gledaju na nju kao na predmet naslade. Nauite
je da tako gleda na samu sebe kako smo je i nauili, i ona e uvijek ostati nie bie. Ili e uz
pomo nitkova lijenika spreavati zaee, to jest bit e prava prostitutka, ne poniena do
ivotinje, ve do stvari, ili e biti ono to jest u najvie sluajeva duevno bolesna,
histerina, nesretna, kakve ve sve mogu biti kad nemaju prilike da se duevno razviju.
Gimnazije i sveuilita ne mogu to izmijeniti. To moe izmijeniti samo promjena
gledanja mukarca na enu i ena na sebe same. To e se promijeniti tek onda kad ena bude
smatrala za najvii poloaj poloaj djevice, a ne, kao to se sad smatra za to najvie stanje
ovjeka stidom, sramotom. Dok toga nema, ideal svake djevojke, ma kakvo bilo njeno
obrazovanje, bit e ipak taj da nastoji privui to vie mukaraca, to vie mujaka kako bi
mogla imati vei izbor.

A to to jedna zna vie matematike, a druga svirati na harfi, nee nita izmijeniti, ena je
sretna i postie sve to moe poeljeti kad opini mukarca. I zato je glavni zadatak ene
znati opinjavati njega. Tako je bilo, i tako e biti. Tako je to u djevojakom ivotu djevojke
naeg stalea, tako je i kasnije i u ivotu ene. Djevojci je to potrebno zbog izbora, a udatoj
eni zbog vladanja nad muem.
Jedino to to prekida, ili bar na neko vrijeme potiskuje, to su djeca, i to samo onda kad
ena nije bolesna, tj. kad sama doji. Ali tu se opet upleu lijenici.
Moja ena, koja je htjela sama dojiti i koja je dojila ostalo petero djece, bila je neto
bolesna kad se rodilo prvo. Ti lijenici, koji su je ciniki svlaili i posvuda pipali, za to sam
im morao zahvaljivati i platiti novcem, ti dragi lijenici su utvrdili da ne smije dojiti, i ona je
u poetku bila liena tog jedinog sredstva koje ju je moglo spasiti od koketiranja. Dojila je
dojilja, to jest, mi smo iskoristili nevolju, neimatinu i neznanje ene, odvukli je od njena
djeteta k naem i za to joj natakli kokonik s vrpcama. Ali nije rije o.tome. Rije je o tome
da je ba onda kad je bila osloboena trudnoe i dojenja u njoj osobito snano izbila enska
koketerija, koja je bila zaspala. I u meni, u vezi s tim, osobito snano izbie muke
ljubomore, koje su me neprekidno muile u toku mog cijelog branog ivota jer one moraju
muiti sve one mueve koji ive sa enom onako kako sam ja ivio, to jest nemoralno.

XV
Sve vrijeme koje sam proveo u braku neprekidno me je muila ljubomora. Ali je bilo
perioda kad sam osobito mnogo patio od toga. I jedan od tih perioda bijae kad su joj
lijenici, poslije roenja prvog djeteta, zabranili da doji. U to vrijeme sam bio osobito
ljubomoran zato to je, u prvom redu, moja ena osjeala onaj nemir, svojstven majci, koji
je morao biti izazvan bezrazlonim naruavanjem pravilna toka ivota; u drugom redu zato,
to sam, opazivi kako je lako odbacila moralnu obavezu majke, pravilno, iako nesvjesno,
zakljuio da e ona tako isto lako odbaciti i supruansku obavezu, to vie to bijae potpuno
zdrava i to je bez obzira na zabranu drugih lijenika, kasnije roenu djecu dojila sama i to
ih je othranila dobro.
Vi, ini se, lijenike ne volite rekoh zamijetivi osobito ljutit ton njegova glasa
svaki put im bi ih samo spomenuo.
Nije rije o tome volim ih ili ne volim. Oni su unitili moj ivot, kao to unitili i
unitavaju ivote tisua, stotine tisua ljudi, i ja ne mogu a da ne povezem posljedice s
uzrokom. Razumijem da oni ele, isto kao i advokati i mnogi drugi zaraivati novac, i ja bih
im drage volje dao polovicu svog prihoda, i svatko bi im, kad bi samo shvatio to oni rade,
drage volje dao polovicu svog imutka samo da se ne mijeaju u va porodini ivot, da vam
se ne pribliuju. Nisam, istina, skupljao podatke, ali znam desetke sluajeva njih je sva
sila gdje su oni ubili ili dijete u majinoj utrobi, tvrdei da majka ne moe roditi, a majka
kasnije divno raa, ili majke nekakvim tobonjim operacijama. Ali nitko ne broji ta
ubojstva, kao to se nisu brojala ni ubojstva inkvizicije zato to se smatralo da su ona radi
sree ovjeanstva. Ne mogu se izbrojati zloinstva to ih oni poinjaju. Ali svi ti zloini
nisu nita u usporcenju s tim moralnim truleom materijalizma koji oni unose u svijet,
osobito preko ena. Neu ni da kaem da ljudi, kad bi se pridravali njihovih uputa,
zahvaljujui zarazama kojih ima posvuda, ne bi nikako smjeli teiti zblienju, ve
razdvajanju: svi bi morali, prema njihovu nauavanju, sjediti potpuno sami i ne isputati iz

usta brizgalice s karbolnom kiselinom (uostalom, otkrili su da i ona ne valja). Ali to jo nije
najgore. Najgori je otrov razvraanje ljudi, osobito ena.
Danas se vie ne moe rei: Ti ivi nevaljalo, ivi bolje, nitko to ne moe rei, ni
sebi, ni drugom. A, ako ivi nevaljalo, onda su tome uzrok nenormalna ivana stanja ili
neto slino. I treba poi k njima, a oni e propisati neki lijek, koji ete za trideset i pet
kopejaka dobiti u ljekarni, i vi ete ga uzeti. Bit e vam jo gore, onda opet lijekovi, i opet
lijenici. Krasno!
Ali nije rije o tome. Samo sam rekao da je ona sama divno dojila djecu i da me je
jedino to noenje i dojenje djece spaavalo od muka ljubomore. Da nije bilo toga, sve bi se
dogodilo prije. Djeca su spaavala i mene i nju. Za osam godina rodila je petero djece. I sve
je dojila sama.
A gdje su sad vaa djeca? upitah ja.
Djeca! uplaeno ponovi on.
Oprostite, moda vam je teko sjeati se?
Ne, nije. Moju djecu je uzela svastika i urjak. Nisu mi ih dali. Dao sam im imanje,
ali ih oni meni nisu dali. Ta ja sam zapravo luak. Sad idem od njih. Vidio sam ih, ali nee
da mi ih dadu. A ja bih ih odgojio tako da ne bi bili onakvi kakvi su bili njihovi roditelji. A
moraju biti takvi. E, pa ta se moe. Razumljivo je da mi ih nee dati i povjeriti. Pa i ne
znam ima li u mene snage da ih odgojim. Mislim da ne bih. Ja sam ruevina, invalid. Ipak je
neto u meni. Znam. Jest, tono je da znam ono to nitko nee tako brzo saznati.
Jest, djeca ive i rastu isto onako divlje kao i svi oko njih. Vidio sam ih, triput sam ih
vidio. Nikako im ne mogu pomoi. Nikako. Sad putujem kui na jug. Imam dolje kuicu i
vrt.
Jest, nee brzo ljudi saznati ono to ja znam. Ima li mnogo eljeza i kakvi su metali na
suncu i zvijezdama to se moe bre doznati; ali ono to otkriva nau prljavtinu, to je
teko, vrlo teko...
Vi bar sluate, i na tome sam vam zahvalan.

XVI
Sjetili ste me, eto, djece. Kako li se strano lae i o djeci. Djeca su blagoslov boji,
djeca su radost. Sve je to la. Sve je to bilo nekada, ali sad nema nita slino. Djeca su
patnja, i nita vie. Veina majki to jasno i osjea i ponekad nehotice govori i otvoreno o
tome. Pitajte veinu majki iz naeg stalea imunih ljudi, one e vam rei da ne ele imati
djecu zato to se boje da djeca mogu bolovati i umrijeti, da ne ele dojiti, ako su ih ve
rodile, da se ne bi morale vezati i muiti se. Uitak koji im prua ljepota djeteta, njihove
ruice, noice, cijelo tjelece zadovoljstvo koje daje dijete manje je od patnje koje one
podnesu suvino je i rei, zbog bolesti ili gubitka djeteta, ve i od same bojazni da bi se
mogla razboljeti i umrijeti. Ocijenivi povoljnosti i nepovoljnosti, izlazi da je nepovoljno i
stoga nepoeljno imati djecu. One to otvoreno, smjelo govore, uvjerene da ti osjeaji
proizlaze iz ljubavi prema djeci, dobra i pohvalna osjeaja, kojim se ponose. One ne
primjeuju da takvim rasuivanjem potpuno nijeu ljubav, a potvruju samo svoj egoizam.
Ljepota djeteta daje im manje zadovoljstva, nego patnje to ih izaziva strah zbog njega, i
zato nije potrebno to dijete koje bi one voljele. One ne rtvuju sebe zbog ljubljena bia, nego
rtvuju zbog sebe ono to bi tek imalo biti ljubljeno bie.

Jasno je da to nije ljubav, nego egoizam. Ali kad treba osuditi njih, majke imunih
porodica, zbog tog egoizma ne moe dii ruku kad se sjeti svega onoga to one prepate
u naem gospodskom ivotu zbog zdravlja djece, zahvaljujui opet tim istim lijenicima.
Kad se sjetim samo, ak i sada, ivota i stanja ene u prvo vrijeme kad je imala troje,
etvoro djece i kad je bila potpuno zaokupljena njima obuzme me uas. Mi nismo uope
ivjeli. Bijae to neka vjeita opasnost, spaavanje od nje, ponovno iskrsavanje opasnosti,
ponovni oajni napori i ponovno spaavanje i uvije takvo stanje kao na brodu koji tone.
Ponekad mi se inilo da je to bilo namjerno i da se ona pretvarala da se brine o djeci samo
zato kako bi mene svladala. Tako su se na privlaan, jednostavan nain rjeavala sva pitnja u
njenu korist. Ponekad mi se inilo da je sve, to je tada inila i govorila inila i govorila s
nekom namjerom. Ali nije bilo tako, ona je sama strano patila i neprekidno se muila
brinei se o djeci i njihovu zdravlju. To su bile muke za nju, a i za mene. Ali je ona morala
stradavati. I elja za djecom, ivotna potreba za dojenjem, maenjem i zatitom djece
postojala je, kako postoji i kod veine ena, ali je postojalo i ono to ne postoji kod ivotinja
razmiljanje i rasuivanje. Koko ne strahuje pred onim to se moe dogoditi njenu
piletu, ne poznaje sve one bolesti koje ga mogu snai, ne poznaje sva ona sredstva koja,
kako to ljudi zamiljaju, mogu spasiti od bolesti i smrti. I za nju, za koko, djeca nisu patnja.
Ona radi za svoje pilie ono to joj je priroeno i to je veseli; djeca su za nju veselje. I kada
se pile razboli, njene brige su potpuno odreene: ona ga grije, hrani. I radei to, zna da radi
sve to je potrebno. Izdahne li pile, ona se ne pita zato je umrlo, ni kamo je otilo, zakvocat
e, onda e prestati i ivjet e dalje po starom. Ali kod naih nesretnih ena, i moje, nije bilo
tako. Osim o bolestima i o tome kako treba lijeiti, o tome kako treba odgajati i njegovati,
ona je posvuda sluala i itala bezbroj mnogo pravila, koja bijahu vrlo razliita i koja se
neprekidno mijenjahu. Treba hraniti tako, time; ne, ne tako, ne time, ve ovako; oblaiti,
napajati, kupati, polagati na spavanje, voditi na etnju, na zrak za sve to bismo mi,
pogotovo ona, saznali svaki tjedan nova pravila. Kao da se djeca raaju od jue. I ako nije
nahranjeno, okupano, kako treba, i u pravo vrijeme, dijete e se razboljeti, pa izlazi da je
kriva ona jer nije postupila onako kako treba.
Tako je dok je dijete bilo zdravo. I to je muenje. Ali istom kad se razboli, onda je
gotovo. Pravi pakao. Smatraju da se bolest moe izlijeiti i da postoji odreena nauka i
odreeni ljudi lijenici, i da oni to znaju. Ne znaju svi, ve samo oni najbolji. Dijete je,
eto, bolesno i treba nabasati na tog najboljega, na toga koji e ga spasiti, i dijete je spaeno, a
ne ulovi li tog lijenika ili ako ne ivi u tom mjestu u kome ivi taj lijenik dijete je
izgubljeno. I to nije osamljeno vjerovanje, nego vjerovanje svih ena iz njena drutva, i sa
svih strana ona uje samo to: Jekaterini Semjonovnoj je umrlo dvoje djece zato to nisu u
pravo vrijeme pozvali Ivana Zaharia, a Mariji Ivanovnoj je Ivan Zahari spasio najstariju
djevojicu; Petrovi su se u pravo vrijeme, po savjetu lijenika, razmiljeli po svratitima i
ostali ivi, a da se nisu razmiljeli djeca bi pomrla. A ona je bila boleljivo dijete, preselili
su se, po savjetu lijenika, na jug i spasili dijete. Kako da se ne mui i ne uzbuuje
cijeloga ivota kad ivot djece, uz koju je ona nagonski vezana, ovisi o tome hoe li ona na
vrijeme doznati ta e o tome rei Ivan Zahari. A ta e rei Ivan Zahari ne zna nitko,
najmanje on sam, zato to on vrlo dobro zna da nita ne zna i da ne moe ni u emu pomoi,
ve samo onako petlja nasumce, tek da ne prestane vjerovati da neto zna. Ta da je ona bila
ivotinja u pravom smislu, ne bi se toliko muila; da je, pak, bila ovjek u pravom smislu,
onda bi vjerovala u Boga i govorila bi i mislila kako govore vjernice: Bog dao, Bog i uzeo,
sve je u bojoj ruci. Ona bi mislila da je ivot njene djece, isto kao i ivot i smrt svih ljudi,

izvan ljudske vlasti, i da je jedino u bojoj vlasti, i onda je ne bi muilo to to je u njenoj

vlasti bilo da sprijei bolest i smrt djece, ali ona nije tako uinila. I zbog toga je njen poloaj
bio ovakav: imala je najkrhkija, slaba bia, izloena beskrajnim nesreama. Prema tim
biima ona osjea nagonsku, ivotinjsku privrenost. Osim toga, ta bia su joj povjerena, a
istovremeno su sredstva kojima se ta bia mogu odrati nama nepoznata, dok su poznata
posve stranim ljudima, kojih se usluge i savjete moe dobiti jedino za veliki novac, i to ne
uvijek.
Sav ivot nakon roenja djece bio je za enu, a stoga i za mene, ne radost, ve muka.
Kako da se ne mui? Ona se i muila neprekidno. Ponekad, jedva to bismo se umorili
poslije kakve ljubomorne scene ili, prosto, svae, i naumili poivjeti, proitati, porazmisliti;
tek to se prihvati nekoga posla, odjednom te obavijeste da Vasja povraa, da je Masa imala
krvavu stolicu, ili da Andrjua ima osip, i, naravno, ivot prestaje. Kamo treba otrati, po
koje lijenike, kako odijeliti djecu? I sad dolaze na red klistiri, temperature, miksture i
lijenici. To se jo i ne svri, ve pone neto drugo. Pravoga, vrstog porodinog ivota nije
ni bilo. Postojalo je samo, kako sam vam rekao, neprekidno spaavanje od uobraenih i
stvarnih opasnosti. Tako je, dakako, sad u veini porodica. U mojoj porodici bijae to
osobito oito. ena je bila edoljubiva i lakovjerna.
I tako djeca, ne samo da nisu popravljala na ivot, ve su ga trovala. Osim toga, djeca
bijahu za nas novi povod za sukobe. Otkako dooe na svijet djeca, i to postajahu vea, to
su ee upravo djeca bila i sredstvo i predmet sukoba. Nisu bila samo predmet sukoba, ve
su bila i orue u borbi; mi kao da smo se djecom borili jedno protiv drugog. Svaki je imao
svog ljubimca orue. Ja sam se najvie borio Vasjom, najstarijim, a ona Lizom. Osim
toga, kad su djeca poodrasla i njihovi se karakteri oblikovali, desilo se da su oni postali
saveznici, koje je svatko od nas htio privui na svoju stranu. Oni su, nesretnici, pri tom
strano patili, ali mi, u naem neprekidnom ratovanju, nismo ni pomiljali na njih.
Djevojice su drale uza me, a najstariji djeak, koji je bio nalik na nju, njen ljubimac, esto
bijae neprijateljski raspoloen prema meni.

XVII
Eto, tako smo ivjeli. Odnosi postajahu sve neprijateljskiji i neprijateljskiji, i na
koncu je dolo do toga da vie rije nesuglasje uzrokovalo neprijateljstvo, ve je
neprijateljstvo uzrokovalo nesuglasje: nisam bio suglasan s onim to bi ona rekla ve prije
no to je progovorila, a i ona isto tako.
etvrte godine preutno je bilo utvreno da ne moemo shvatiti jedno drugo, da se ne
moemo slagati jedno s drugim. Ve smo bili prestali pokuavati da se uope sloimo. O
bilo emu najjednostavnijem, osobito o djeci, mi smo neprekidno ostajali svatko pri svome
miljenju. Kako se sad sjeam, do miljenja, koje sam branio, nisam nipoto toliko drao da
ih se ne bih mogao odrei; ali je ona bila protivnog miljenja, i popustiti znailo bi
popustiti njoj. A to nisam mogao. Ona takoer. Vjerojatno je uvijek drala da je prava meni,
a ja sam, opet, u svojim oima, bio uvijek svet njoj. Oboje smo bili gotovo osueni na utnju
ili na takve razgovore koje, uvjeren sam, mogu voditi ivotinje: Koliko je sati, vrijeme je
spavati. ta je danas za ruak? Kamo emo? ta pie u novinama? Treba pozvati lijenika.
Mau boli grlo. Bilo je dovoljno da se svega za jednu vlas skrene s tog razgovora, koji je
bio neobino ruan, pa da plane bijes. Izbijale su prepirke i izrazi mrnje zbog kave,

stolnjaka, koije, zbog poteza u vintu sve ono to ni za jedno, ni za drugo nije moglo biti
nimalo vano. U meni je, u svakom sluaju, esto kipjela strana mrnja prema njoj.
Promatrao sam je, ponekad, kako pije aj, mae nogom ili prinosi licu ustima, pue u licu,
sre tekuinu, i mrzio sam je upravo zbog toga, kao da se radi o veoma runu postupku.
Nisam primjeivao onda da su se periodi neprijateljstva nizali u meni potpuno pravilno i
jednolino, istovremeno s periodima onog to smo mi nazivali ljubavlju. Period ljubavi,
period je mrnje; snaan period ljubavi dugaak period mrnje, slabiji izljev ljubavi
kratak period mrnje. Onda nismo shvaali da su ta ljubav i mrnja bili jedan te isti
ivotinjski osjeaj, tek na njegovim suprotnim krajevima. Tako ivjeti bilo bi uasno da smo
shvaali svoj poloaj; ali, mi ga nismo shvaali, niti smo ga uoavali. U tome je i spas i
muenje ovjeka to on, kad ivi nevaljalo, moe sam sebe obmanuti tako da ne vidi strahote
svoga poloaja. Tako smo postupali i mi. Ona je pokuavala da nae zaborav u napornim,
uvijek hitnim poslovima oko domainstva, oko pokustva, svoje i djeje odjee, obuavanja,
zdravlja djece. Ja sam nalazio svoj zaborav u slubi, lovu, kartanju. Oboje smo neprekidno
bili neim zaokupljeni. Oboje smo osjeali da vie mrzimo jedno drugo to smo vie
zaokupljeni. Tebi je lako mrtiti se mislio sam o njoj a ti si me cijelu no muila tim
scenama, a ja imam sjednicu. Lako je tebi ne samo da je mislila, nego je i govorila
a ja cijelu no nisam spavala zbog djeteta.
Tako smo mi ivjeli neprekidno u magli, ne videi poloaja u kojem se nalazimo. I da se
nije desilo ono to se desilo, i ja bih tako ivio do smrti, i na umoru bih mislio da sam
proveo lijep ivot, ne ba osobito lijep, ali ne lo, kao i svi ostali; ne bih shvaao taj bezdan
nesree i tu gnusnu la u kojoj sam se praakao.
I mi smo bili dva robijaa koji mrze jedno drugo, vezani istim lancem, truju ivot jedno
drugom i nastoje da to ne vide. Onda jo nisam znao da devedeset i devet stotnina
supruanstva ive u istom takvom paklu u kakvom sam i ja ivio, i da to ne moe biti
drugaije. Onda to jo nisam znao ni o drugima, ni o sebi.
udnovato je kakvih podudaranja ima u valjanu i ak nevaljalu ivotu! im roditeljima
postane zajedniki ivot nesnosan, javlja se i potreba za gradskim uvjetima odgoja djece. I
tako se javlja potreba za prijelazom u grad.
On uutje i dvaput ispusti one udne glasove koji su sad ve potpuno nalikovali na
suzdrani jecaj. Ulazili smo u stanicu.
Koliko je sati? upita on. Pogledah: bijae dva sata.
Niste li se umorili? upita on
Nisam, ali ste vi umorni?
Gui me. Oprostite, proetat u se, popit u vode.
I on, njiui se, uputi se kroz vagon. Sjedio sam sam razmiljajui o svemu to mi je
rekao i tako sam se bio zamislio da nisam ni primijetio kad se vratio na druga vrata.

XVIII
Jest, neprestano se udaljujem poe on. O mnogome drugaije mislim, na
mnogo ta gledam drugaije, i sve bih to elio ispriati. Dakle, tako smo se nastanili u gradu.
U gradu nesretni ljudi lake ive. U gradu moe ovjek doivjeti sto godina a da ne spozna
da je ve odavno umro i sagnjio. Nema ovjek vremena da prouava sebe, toliko je zauzet.
Poslovi, drutveni odnosi, zdravlje, umjetnost, zdravlje djece, njihov odgoj. Sad treba

primati te i te, sad posjetiti te i te; ili treba vidjeti ovu, uti toga ili tu. Ta u gradu svakako
postoji jedna ili ak dvije-tri uvene osobe koje treba svakako vidjeti. Ili treba lijeiti sebe,
ovoga ili onoga, ili opet ti uitelji, instruktori, guvernante, i ivot je prazan da ne moe biti
prazniji. Dakle, tako smo ivjeli i manje trpjeli zbog zajednikog ivota. Osim toga, u prvo
vrijeme, postojae jedno sjajno zanimanje smjetanje u novom gradu, u novom stanu i,
takoer putovanja iz grada u selo, i iz sela u grad.
Preivjeli smo jednu zimu, i druge zime zbio se ovaj sluaj koji nitko nije zamijetio i
koji se inio sasvim beznaajnim, ali koji je, pak, prouzrokovao sve to to se dogodilo.
Ona je bila bolesna i nitkovi su joj zabranili da raa i pouili je kako e izbjei trudnoi.
Meni je to bilo odvratno. Borio sam se protiv toga, ali je ona lakoumnom tvrdoglavou
branila svoje stanovite, i ja sam se pokorio; posljednje opravdanje svinjskog ivota djeca
bilo je oduzeto, i ivot je postao jo gnusniji.
Seljaku i radniku su djeca potrebna, iako mu je teko da ih podigne na noge, ali su mu
ona potrebna, i zato njegovi supruanski odnosi imaju opravdanje. Nama, pak, ljudima koji
imaju vie djece, vie djece nije potrebno, oni su suvina briga, izdatak, sunasljednici, oni su
teret. I mi niim vie ne moemo opravdati na svinjski ivot. Ili se umjetno oslobaamo
djece, ili gledamo na djecu kao na nesreu, posljedicu neopreznosti, to je jo gadnije.
Opravdanja nema. Ali smo toliko moralno pali da ak ne osjeamo ni potrebu da se
opravdamo. Veina dananjeg obrazovanog svijeta predaje se tome razvratu bez i najmanje
grinje savjesti.
Kakva grinja kad savjesti meu nama nema, osim, ako se moe tako nazvati, savjesti
drutvenog miljenja i kriminalnog zakona. A ovdje ni jedan, ni drugi nisu narueni: pred
drutvom se ne treba stidjeti, svi to rade i Marija Pavlovna i Ivan Zahari. A zar da se
poveava broj siromaha ili da sebi onemogui drutveni ivot? Stidjeti se pred kriminalnim
zakonom ili bojati ga se, takoer nije potrebno. To samo posrnule djevojke i soldatue
bacaju djecu u ribnjake i zdence; njih, naravno, treba strpati u zatvor, a u nas se sve obavlja
na vrijeme i valjano.
Tako smo ivjeli jo dvije godine. Sredstvo nitkova oito je poelo djelovati; ona je
fiziki ojaala i proljepavala se, kao posljednja ljepota ljeta. Ona je to osjeala i bavila se
sobom. I ta njena nekako izazovna ljepota uznemirivala je ljude. Ona je bila u punoj snazi
tridesetogodinje ene koja ne raa, uhranjena i razdraena. Njena pojava je izazivala nemir.
Kad je prolazila izmeu mukaraca, privlaila je na se njihove poglede. Bila je kao odmoren,
uhranjen, zapreni konj kome su skinuli uzde. Nije bilo nikakve uzde, kao to je nema ni
kod devedeset i devet stotnina naih ena. I ja sam to osjeao, i bilo mi je strano.

XIX
On odjednom ustane i premjesti se do prozora.
Oprostite progovori on i, upiljivi pogled kroz prozor, utke tako prosjedi tri
minute. Zatim uzdahne i opet sjedne nasuprot meni. Lice mu je bilo sasvim izmijenjeno, oi
alosne i nekakav udan osmijeh nabirae mu usne. Malo sam umoran, ali u ispriati.
Jo ima dosta vremena, jo ne svie. Tako poe on, opet zapalivi cigaretu. Ona se
zaoblila otkako je prestala raati i ta bolest vjena patnja zbog djece poe prolaziti: ne
ba da je poela prolaziti, ve ona kao da se bijae oporavila poslije omame, oporavila se i
opazila da postoji cio boji svijet pun veselja, na koji je ona zaboravila i u kojem ona nije

znala ivjeti, boji svijet kojega ona uope nije shvaala. Ne smijem propustiti! Proi e
vrijeme, nikad vie toga! Zamiljam sebi da je tako mislila ili, bolje, osjeala, a i nije
mogla misliti i osjeati drugaije: odgojili su je tako da je bila uvjerena da u svijetu postoji
tek jedno, vrijedno panje ljubav. Udala se, u ljubavi je nala mnogo toga, ali nikako ono
to joj je bilo obeano, to je oekivala, nego jo i mnoga razoaranja, patnje i jo tu
neoekivanu muku djecu. Ta muka ju je iscrpila. I, eto, zahvaljujui uslunim
lijenicima, doznaje da moe proi i bez djece. Obradovala se, provjerila to i ponovo
oivjela samo radi onoga to je poznavala radi ljubavi. Ali ljubav s muem, koji je bio
zatrovan ljubomorom i kojekakvim manama, nije bilo ono pravo. Poela je zamiljati neku
drugu, istu, novu ljubav, u svakom sluaju sam bar ja tako mislio. I poela se ogledati kao
da neto oekuje. Vidio sam to i nisam mogao a da se ne uznemirim, esto se deavalo da je
ona, razgovarajui sa mnom, kao uvijek, pomou drugih, to jest razgovarajui sa stranima,
ali, obraajui se meni, smjelo tvrdila, uope ne mislei da je prije jedan sat govorila
protivno, tvrdila napola ozbiljno da je materinstvo obmana, da se ne isplati rtvovati svoj
ivot za djecu kad postoji mladost i kad se moe uivati u ivotu. Bavila se djecom manje,
ne tako gorljivo kao prije, ali se zato sve vie i vie bavila sobom, svojom vanjtinom, iako
je to skrivala, i svojim zadovoljenjima, i ak svojim usavravanjem. Opet se s velikim
ushitom prihvatila glasovira koji je prije bila potpuno napustila. S time je sve i poelo.
Opet je okrenuo svoje umorne oi prema prozoru, ali je odmah, oito se svladavi,
nastavio:
Jest, doao je taj ovjek. On se zbuni i dva puta izpusti kroz nos one svoje
neobine glasove.
Vidio sam da mu je bilo teko spominjati toga ovjeka, sjeati se, govoriti o njemu. Ali
se on svladao i, kao da je slomio tu prepreku koja mu je smetala, odluno nastavi:
Bijae to podao ovjeuljak, u mojim oima, po mome miljenju. Ne zbog uloge
koju je odigrao u momu ivotu, ve zbog toga to je on zaista bio takakv. Uostalom, to to je
on bio lo, samo je dokazivalo kako je ona bila neuraunljiva. Da nije doao on, doao bi
drugi, tako je moralo biti! On opet zasut je. Jest, to je bio glazbenik, violinist; ne
profesionalni, ve poluprofesionalni glazbenik, napola svjetski ovjek.
Njegov otac bio je vlastelin, susjed moga oca. On otac je propao, i djeca tri
djeaka svi su se snali; jedino tog najmlaeg su poslali svojoj kumi u Pariz. Ondje su ga
predali u konzervatorij, jer bijae muziki talent, i on je odatle iziao kao violinist i svirae
na koncertima. Bijae to ovjek... Htjede oito rei neto loe o njemu, ali se suzdra i
brzo doda: ta ja znam kako je on ivio, znam samo da je te godine doao u Rusiju i da je
doao k meni.
Bademaste vlane oi, crvene nasmijeene usne, usukani brii, oeljan po posljednjoj
modi, lice obino ljepukasto ene takve ljude nazivaju zgodnima, inae slabo
razvijen, iako ne tako loe, osobito razvijene stranjice, kao u ene, kao u Hotentota, kau.
Oni su, kau, takoer muzikalni. Bio je to ovjek preslobodan do skrajnosti, ali osjetljiv i
uvijek spreman da se zaustavi pri najmanjem otporu, koji je pazio na vanjsko dostojanstvo i
imao u sebi neto pariko, to se ogledalo na cipelama s dugmetima i kravati jarke boje i
mnogoemu drugom, to pripremaju inostranci u Parizu i to zbog svoje osobitosti i novine
uvijek djeluje na ene. U manirima izvjetaena vanjska veselost. Imao je obiaj, znate, da o
svemu govori u iluzijama i odlomcima, kao da vi sve to znate, sjeate se i moete sami
dopuniti.
Eto, on i ta njegova glazba bili su uzrokom svemu. Na sudu je bilo postavljeno kao da se

sve dogodilo iz ljubomore. Nije se to uope dogodilo, to jest, ne da se to nije dogodilo, nego
nije tako. Na sudu su zakljuili da sam ja prevaren mu, i da sam ubio branei svoju
okaljanu ast (tako se to kae po njihovu). I zato su me oslobodili. Na sudu sam pokuao
objasniti smisao svega, ali su oni smatrali da elim rehabilitirati ast ene.
Njeni odnosi s tim glazbenikom, ma kakvi god oni bili, ne znae za me nita, a i za nju
takoer. Za mene predstavlja neto samo ono to sam vam ispriao, to jest moja
pokvarenost. Sve se desilo zbog toga to je meu nama leao taj strani prizor o kojem sam
vam govorio, ta strana napregnuta uzajamna mrnja gdje je bio potreban samo jedan povod
pa da doe do krize. Svae meu nama postadoe u posljednje vrijeme neto uasno i bile su
osobito neobine, jer su se jo izmjenjivale s tim napregnutim ivotinjskim nagonom.
Da nije doao on, doao bi drugi. Da nije ljubomora bila izlika, bilo bi neto drugo.
Ostajem pri tome da svi mukarci koji ive tako, kao to sam ja ivio, moraju ili ivjeti
razbludno, ili se rastaviti, ili ubiti sama sebe ili svoje ene, kako sam to ja uinio. Ako je tko
tome i izbjegao, onda je to rijetka iznimka. Ta ja sam, prije no to sam to onako sam
dovrio, ve nekoliko puta namjeravao poiniti samoubistvo, a i ona se trovala.

XX
Jest, tako smo ivjeli i neposredno poslije toga.
ivjeli smo kao da je primirje i kao da nema nikakvih uzroka zbog kojih bi ono moglo
biti narueno; odjednom poe razgovor o tome kako je neki pas dobio na izlobi ja kaem
medalju. Ona kae: Ne medalju, ve pohvalu. Poinje svaa. Poinje skakanje s
predmeta na predmet, prijekori: Pa da, odavno to znam, uvijek je tako: Ti si rekao...
ne, nisam rekao onda ja laem! ... Osjea da e, eto sad odmah, izbiti takva strana
svaa, da e zaeljeti ubiti sebe ili nju. Zna da e sad poeti i boji se toga kao ive vatre, i
zato bi se htio suzdrati, ali mrnja obuzima cijelo tvoje bie. Ona u istu takvu poloaju
hotimice vae svaku tvoju rije dajui joj pogreno znaenje: svaka njena rije puna je
otrova; gdje zna da me najvie boli, tu i ubada, to dalje, to gore. Ja viem: Umukni! ili
to slino. Ona izleti iz sobe, bjei u djeju. Pokuavam je zadrati da dovrim i dokaem i
hvatam je za ruku. Ona se pretvara da sam joj nanio bol i vie: Djeco, va me otac tue! Ja
viem: Ne lai! Ta nije to prvi put! vie ona, ili neto slino. Djeca joj
pritravaju. Ona ih umiruje. Ja kaem: Ne pretvaraj se. Ona kae: Tebi je sve
pretvaranje; ubit e ovjeka i rei e da se pretvara. Sad sam te prozrela. Ti to i hoe!
O, bar da crkne! viem ja. Sjeam se kako su me uasnule te strane rijei. Nikako se
nisam nadao da bih mogao izustiti tako strane, grube rijei, i udim se da su one mogle
prijei preko mog jezika. Izgovaram te strane rijei i odlazim u kabinet, sjedim i puim.
ujem kako ona izlazi u predsoblje i kako se sprema da ode. Pitam je, kamo. Ona ne
odgovara. Ah, nek je avo nosi, kaem ja sam sebi, vraam se u kabinet, opet lijeem i
puim. Na pamet mi padaju tisue raznih planova o tome kako da joj se osvetim, kako da je
se oslobodim i kako da popravim sve to i da uinim kao da nita nije bilo. Sve mislim o
tome i puim, puim, puim. Mislim pobjei od nje, nestati, otputovati u Ameriku. Toliko
sam zabrazdio da sam matao o tome kako u je se osloboditi, i kako e to biti divno, kako
u nai drugu, divnu enu, potpuno novu. Oslobodit u je se, jer e ona umrijeti: ili u se
razvesti, i razmiljam i domiljam se kako bih to uinio. Vidim da se zapleem, da ne mislim
ono to treba i da zato i puim.

A ivot u kui tee dalje. Dolazi guvernanta, pita: Gdje je madame? Kad se vraa?
Lakaj pita da li da donese aj. Dolazim u blagovaonicu; djeca, osobito najstarija, Liza, koja
ve shvaa, upitno i neprijateljski gleda u mene. Pijemo, utei, aj. Nje jo nema. Prolazi
cijelo vee, nje nema, i dva se osjeaja izmjenjuju u dui: mrnja na nju zbog toga to mui
mene i svu djecu svojim izbivanjem koje e se svriti tako da e napokon doi, bojazan da
ne bi dola i neto sebi uinila. Najradije bih poao za njom. Ali gdje da je traim? Kod
sestre? Ali je glupo doi i traiti je. Bog bio s njom; ako hoe da mui, neka se sama mui.
Uostalom, ona to i eka. A idui put e biti jo i gore. A to ako nije kod sestre, ve neto
ini sebi ili je ve uinila?... Jedanaest, dvanaest, jedan sat! Ne idem u spavaonicu; glupo je
ondje sam leati i ekati, neu lei ni ovdje. Moram se neim zabaviti, pisati pismo, itati;
nita ne mogu. Sjedim sam u kabinetu, muim se, bjesnim i oslukujem. Tri, etiri sata
nje nikako nema. Pred zoru zaspim. Budim se nje nema.
Sve u kui tee po starom, ali su svi u nedoumici i svi upitno i prijekorno gledaju mene,
uvjereni da sam svemu ja kriv. A u meni se jo vodi ista borba bijes zbog toga to me ona
mui i briga za nju.
Oko jedanaest sati dolazi njena sestra kao njen izaslanik. I poinje ono uobiajeno:
Ona je u uasnu poloaju. I to je to! Pa nita se nije dogodilo. Kaem da je u nje
karakter nemogu i dodajem da ja nisam nita uinio.
Ta ne moe to tako dalje kae sestra.
To ovisi o njoj, a ne o meni kaem ja. Ja neu uiniti prvi korak. Ako se
treba razii, razii emo se.
Svastika odlazi ne postigavi nita. Odluno sam bio rekao, govorei s njom, da neu
uiniti prvi korak, ali im je ona otila i ja izaao i ugledao djecu, alosnu, uplaenu, odmah
sam bio spreman da uinim prvi korak. I rado bih ga uinio, ali nisam znao kako. Opet
hodam, puim, poslije doruka ispijam votku i vino i postiem ono to podsvjesno elim: ne
vidim glupost i gnusobu svog poloaja.
Oko tri ona dolazi. Kad smo se sreli, ona nita ne govori. Mislim da se smirila,
poinjem govoriti kako sam bio izazvan njenim prekoravanjem. Ona, jo onako ozbiljna i
izmuena lica, kae da je dola ne da se objanjava ve da uzme djecu, i da ne moemo
zajedno ivjeti. Poinjem govoriti da nisam kriv ja, ve da me je ona uzrujala. Ona ozbiljno,
sveano gleda u mene i zatim kae:
Ne govori vie, pokajat e se!
Kaem da ne mogu trpjeti komedije. Onda ona uzvikuje neto to ja ne mogu razabrati i
tri u svoju sobu. Za njom se uje zvuk kljua: zakljuala se. Kucam. Nema odgovora, i ja
bijesno odlazim. Za pola sata dotri Liza u suzama.
ta je? Zar se neto desilo?
Mama se ne uje!
Idemo. Tresem vratima iz sve snage. Brava je slabo zakljuana i oboje se pole otvaraju.
Prilazim krevetu. Ona u suknji i visokim cipelama lei u neobinom poloaju na krevetu,
bez svijesti. Na stoliu prazna boica s opijumom. Privodimo je svijesti. Opet suze i, na
koncu, pomirenje. Ali kakvo pomirenje: u svakoga je ostala ona stara mrnja jednog prema
drugom, pojaana jo razdraljivou zbog te boli to ju je nanijela ta svaa i koju u cijelosti
jedno pripisuje drugom. Ali treba nekako dovriti sve to, i ivot tee kao i prije. Eto, takve
svae, i jo gore, izbijale su neprestano, ili jedanput na tjedan, ili jedanput na mjesec, ili
svaki dan. I uvijek jedno te isto. Jedanput sam ve bio izvadio putnicu za inozemstvo
sukob je trajao dva dana ali je opet dolo do polovinog objanjenja, do polovinog

pomirenja i ja ostadoh ...

XXI
U takvim smo, eto, bili odnosima kad se pojavio taj ovjek. Taj ovjek je doao u
Moskvu zvao se Truhaevski i pohodio me. To je bilo prije podne. Primio sam ga.
Nekad smo jedno drugome govorili ti. On je pokuao, lavirajui u govoru izmeu ti i
vi, da ostanemo na ti, ali sam odluno naglasio vi, i on je odmah pristao. Nije mi se
nimalo svidio ve na prvi pogled. Ali, zaudo, nekakva udnovata sudbonosna sila
prisiljavala me da ga ne odbijem, da ga ne udaljim, ve da ga, naprotiv, pribliim, to je
moglo biti jednostavnije od toga da porazgovorim s njim hladno, oprostim se, ne upoznavi
ga sa enom. Ali, da, upravo sam nekako namjerno poeo govoriti o njegovu sviranju, rekao
sam, kako su mi priali, da je ostavio violinu. On mi ree da sad, naprotiv, svira vie no
prije. On se prisjetio da sam i ja nekad svirao. Rekoh mu da vie ne sviram, ali da moja ena
dobro svira.
udnovato! Moj odnos prema njemu pri naem sastanku, ve prvog dana, prvog
trenutka, bijae takav kakav je mogao biti istom nakon onoga to se dogodilo. U tom mome
odnosu prema njemu bila je neka napetost: razabirao sam svaku rije, svaki izriaj, koji je
rekao on ili ja, i pridavao im vanost.
Predstavih ga eni. Odmah je zapodjeo razgovor o glazbi, i on se ponudi da e svirati s
njom. ena je, kao i uvijek u posljednje vrijeme, bila vrlo otmjena i zamamna, sablanjivo
lijepa. On joj se oito svidio na prvi pogled. Osim toga, ona se obradovala tome to e moi
svirati uz pratnju violine, a to je ona neobino voljela, pa je zbog toga ak naimala violinistu
iz kazalita, i na njezinu licu se opaala ta radost. Ali, pogledavi me, ona je odmah shvatila
ta ja osjeam i izmijenila svoj izraaj i poe ona igru uzajamna obmanjivanja. Prijazno sam
se smjekao gradei se da mi je to vrlo drago. Gledajui enu onako kako svi bludnici
promatraju lijepe ene, on se gradio da ga zanima samo predmet razgovora, upravo ono to
ga vie uope nije zanimalo. Ona je nastojala da bude naoko ravnoduna, ali onaj njoj dobro
poznati namjeteni smijeak Ijubomornika i njegov poudni pogled oito su je uzbuivali.
Vidio sam da su joj ve na prvom sastanku oi nekako osobito zablistale, i, vjerojatno zbog
moje ljubomore, izmeu njega i nje odmah je potekla, da se tako izrazim, elektrina struja
koja izaziva istovjetnost izraza, pogleda i osmijeha. Kad bi ona crvenjela, i on bi crvenio,
kad se ona smijeila, i on se smijeio. Porazgovorismo o glazbi, o Parizu, o razliitim
besmislicama. On ustade s namjerom da ode i stajae, smijeei se, sa eirom na uzdrhtalu
bedru, gledajui as nju, as mene, kao da eka ta emo uiniti. Sjeam se tog trenutka
upravo zato to sam mogao i da ga ne pozovem, i u tom sluaju se ne bi nita desilo. Ali
pogledah njega, pa nju. Nemoj ni pomisliti da sam ljubomoran zbog tebe rekoh joj u
mislima ili da se bojim tebe rekoh u mislima njemu i pozvah ga da doe jednom
uvee s violinom, kako bi svirao sa enom. Ona me pogleda u udu, zarumeni se i, kao da se
uplaila, poe odbijati, govoriti da ne svira ba dobro. To njeno odbijanje jo me vie
razdrai, i jo jae navalim. Sjeam se tog udnog osjeaja koji me je obuzimao kad sam
promatrao njegov potiljak, njegov bijeli vrat, to odudarae od crne razdijeljene kose, dok je
svojim skakutavim, nekakvim ptijim hodom izlazio iz naeg stana. Nisam mogao a da ne
priznam sebi da me je nazonost toga ovjeka muila. Od mene zavisi, mislio sam, da
postupim tako da ga vie nikada ne vidim. Ali, postupiti tako znailo bi priznati da ga se

bojim. Ne, ja ga se ne bojim. To je bilo odvie poniavajue, govorah sebi. I odmah nakon
toga, u predsoblju, znajui da e me ena uti, stadoh ga moliti da jo veeras doe s
violinom. On obea i ode.
Navee doe s violinom, i oni su svirali. Ali sviranje nije teklo kako valja, nije bilo nota
koje su im bile potrebne, a koliko je i bilo, ena nije mogla svirati bez pripreme. Ja sam
neobino volio glazbu i bijah im sudionikom sviranju, namjetah mu stalak za note, okretah
strane. Oni su mnogo toga odsvirali, nekakve pjesme bez rijei i Mozartovu sonatu. On je
svirao sjajno i imao u najveem stepenu ono to se nazivalo tonom. Osim toga je imao
istanan, plemenit ukus koji nikako ne odgovarae njegovu karakteru.
Bio je, razumije se, mnogo jai od ene i pomogao joj je, a, istovremeno, utivo hvalio
njeno sviranje. Vladao se vrlo lijepo. inilo se da se ena zanima samo glazbom i bijae
neobino jednostavna i prirodna. Meutim, premda sam se pretvarao da me zanima glazba,
cijelo sam vee, bez prekida, patio od ljubomore.
Od prvog trenutka, kad se sretoe njegov i enin pogled, vidjeh da je ivotinja koja se
nalazila u njima oboma, protiv svih pravila poloaja i svijeta, upitala: Smije li se? i
odgovorila: O, da, svakako. Vidio sam da on nikako nije oekivao da e u mojoj eni, u
moskovskoj dami nai tako privlanu enu, i to ga je neobino radovalo. A nije nimalo
sumnjao u to da ona pristaje. Radilo se samo o tome da im ne bi smetao dosadni mu. Da
sam ja bio ist, ne bih to shvaao, ali sam ja, isto kao i veina, tako mislio o enama dok
nisam bio oenjen, i zato sam itao u njegovoj dui kao u knjizi. Muio sam se osobito zato,
to sam jasno vidio da ona prema meni nije gajila nikakav drugi osjeaj osim neprekidne
razdraenosti, koja bi bila tek ponekad prekinuta uobiajenom pohotom, i to je taj ovjek, i
po svojoj vanjskoj eleganciji i po neem novom i, to je glavno, po neosporno velikom
talentu za glazbu, po tome, kako ih je zbliavalo njihovo zajedniko sviranje, po dojmu, koji
proizvodi na osjetljive ljude glazba, osobito violina, da je taj ovjek morao, ne samo da se
svia, nego je, nesumnjivo, zasigurno morao da je svlada, zguva, previje, usue u ue, uini
od nje sve to mu se prohtije. Nisam mogao da to ne vidim, i uasno patih. Ali, usprkos
tome, ili moda ba zbog toga, nekakva sila me je protiv moje volje nagonila da budem ne
samo utiv, nego i prijazan prema njemu. Jesam li to radio zbog ene ili zbog njega kako bih
pokazao da ga se ne bojim, ili zbog sebe kako bih se zavarao to ne znam, ali, ve od
prvog susreta s njim, nisam mogao biti prost. Morao sam biti prijazan prema njemu kako se
ne bih predao elji da ga odmah ubijem. Za veerom sam mu toio skupocjeno vino,
oduevljavao se njegovim sviranjem, govorio prijazno smijeei se i pozvao ga da idue
nedjelje doe na ruak i da ponovno svira sa enom. Rekoh da u pozvati jo neke svoje
znance, ljubitelje glazbe, da ga sluaju. Na tome se i svrilo.
I Pozdniev je, neobino uzrujan, promijenio poloaj i ispustio onaj svoj osobiti glas.
udnovato je kako je na mene djelovala nazonost tog ovjeka poe on opet, oito
napreui se da bude miran. Vraam se kui s izlobe drugi ili trei dan poslije toga,
ulazim u predsoblje i odjednom osjeam neto teko, kao kamen, pritite srce i ne mogu da
shvatim ta je to. To neto bijae to da sam, prolazei kroz predsoblje, primijetio neto to je
upozoravalo na njega. Tek u kabinetu shvatih to je to bilo i vratih se u predsoblje da bih se
uvjerio. Da, nisam se prevario: bijae to njegova kabanica. Znate, pomodna kabanica. (Sve
to se njega ticalo promatrao sam neobino paljivo, iako nisam bio toga svjestan.) Pitam,
tono, on je tu. Prolazim, ne kroz primau sobu, ve kroz uionicu, u salon. Liza, kerka,
sjedi uz knjigu, i dadilja sa malom pored stola okree nekakav poklopac. Vrata od salona su
zatvorena, i ujem otuda jednolian arpeggio i njegov i njen glas. Oslukujem, ali ne mogu

nita razabrati.
Oito, klavir treba samo da zaglui njegove rijei, moda poljupce. Boe moj, to se
onda uzbudilo u meni. Kad se samo sjetim te zvijeri koja je ivjela u meni, onda me obuzme
uas. Srce se odjednom steglo, prestalo raditi i zatim kucalo, kao eki. Prvi osjeaj, kao i
uvijek u svakom bijesu, bio je saaljenje nad samim sobom. Pred djecom, pred dadiljom!
mislio sam. Mora biti da sam bio uasan, jer me Liza promatrala udnovatim pogledom,
ta da radim? upitah se. Da uem? Ne mogu, bog zna ta u uiniti. Ali ne mogu ni
otii. Dadilja me tako gleda kao da shvaa moj poloaj. Moram ui rekoh sebi i naglo
otvorih vrata. On je sjedio za glasovirom i izvodio taj arpeggio svojim uvinutim, velikim
bijelim prstima. Ona je stajala uz ugao glasovira nad rastvorenim notama. Ona me prva
ugledala ili ula, i pogledala u me. Je li se uplaila i pretvarala se da se nije uplaila, ili se
zbilja nije uplaila, tek nije zadrhtala, nije se pomakla, ve je samo pocrvenjela, i to neto
kasnije.
Vrlo mi je drago to si doao; ne moemo da odluimo ta emo svirati u nedjelju
ree ona takvim tonom kakvim ne bi govorila da smo sami. Ovo, i to, to je rekla mi za
sebe i njega, uzrujalo me. utke sam se pozdravio s njim.
On mi je stisnuo ruku i odmah, smijeei se porugljivo, kako mi se inilo, poeo
objanjavati da je donio note kako bi se spremili za nedjelju, ali da se ne mogu sloiti ta e
svirati: neto tee i klasinije, recimo Beethovenovu sonatu uz violinu ili neka sitna djela?
Sve je bilo tako prirodno i jednostavno da se nisam mogao ni za to prihvatiti, a meutim
sam ipak bio uvjeren da je sve to la, da su se oni dogovorili o tome kako e me prevariti.
Meu najvee muke ljubomornika (a ljubomornici su svi u naem drutvenom ivotu)
idu poznata drutvena pravila koja doputaju najveu i najopasniju intimnost izmeu
mukaraca i ena. Morao bih postati predmetom rugla ljudi kad bih htio sprijeiti tu
intimnost na balovima, intimnost lijenika sa svojom pacijentkinjom, intmnost u umjetnosti,
slikarstvu, a osobito u glazbi. Ljudi se udvoje bave najplemenitijom umjetnou,
glazbom; za to je potrebna izvjesna intimnost, i ta intimnost nema nita neprilino, i samo
glupi ljubomorni mu moe tu vidjeti neto neeljeno. A, meutim, svi znaju da upravo zbog
toga to se bave time, u prvom redu glazbom, dolazi do najveeg broja preljuba u naem
drutvu. Oito sam ih zbunio tom zbunjenou koja se opaala na meni: drugo nisam mogao
nita rei. Bio sam kao izvrnuta boca iz koje voda ne curi zbog toga to je prepuna. Htio sam
ga uvrijediti, istjerati, ali sam osjeao da moram biti ljubazan i prijazan prema njemu. Tako
sam i uinio. Gradio sam se da odobravam sve i opet sam mu rekao, potaknut tim
udnovatim osjeajem koji me je prisiljavao da se vladam prema njemu to prijaznije to mi
je nesnosnija bila njegova nazonost, da to preputam njegovu ukusu, i da to savjetujem i
njoj. On se zadra jo toliko koliko bijae potrebno da se izgladi neprijatan dojam, koji sam
izazvao kad sam, iznenada, uplaena lica banuo u sobu i zautio, i ode pretvarajui se da su
sada odluili ta e svirati sutra. Ja sam, pak, bio potpuno uvjeren da je, u usporeenju s
onim to ih je zanimalo, pitanje o tome ta e svirati, bilo za njih sasvim beznaajno.
Neobino utivo sam ga ispratio u predsoblje. (Kako da ne isprati ovjeka koji je doao
u namjeri da narui mir i uniti sreu cijele porodice!) Stiskao sam osobito prijateljski
njegovu bijelu, mekanu ruku.

XXII

Cijeli taj dan nisam razgovarao s njom, nisam mogao. Njezina blizina izazivala je u
meni takvu mrnju prema njoj da sam se bojao sama sebe. Za rukom me upita pred djecom
kad putujem. Morao sam iduu sedmicu otputovati na skuptinu u kotar. Rekoh joj kada.
Upita me da li mi ta treba za put. Nisam nita odgovorio i utke sam sjedio za stolom i isto
tako sam utke otiao u kabinet. U posljednje vrijeme ona nikad nije dolazila u moju sobu,
osobito ne u to doba. Leim u kabinetu i grizem se. Odjednom zaujem poznati hod. I na
pamet mi pade strana, drska misao da ona, kao Urijeva ena, hoe da sakrije grijeh koji je
ve poinila i da stoga dolazi k meni u ovo neuobiajeno vrijeme. Zar zbilja dolazi k
meni? mislio sam oslukujui kako se pribliuju njeni koraci. Ako dolazi, onda sam, bit
e tako, imao pravo. I u mojoj dui die se neizreciva mrnja prema njoj. Koraci su sve blii,
blii. Nee li proi mimo, u salon? Nee, vrata kripnue, i na vratima se pojavljuje njena
visoka, lijepa pojava, i na licu, u oima plaljivost i dodvoravanje, koje ona eli prikriti,
ali koje ja vidim i kojega znam znaenje. Skoro se zaguih koliko sam zadravao dah i,
gledajui dalje u nju, maim se doze za cigarete i poeh puiti.
Kakav je to red, dolazim k tebi da malo posjedim, a ti pui i onda sjede tik do
mene na divan naslonivi se na me.
Odmakoh se da je se ne dotaknem.
Vidim da si nezadovoljan zato to u svirati u nedjelju? ree ona.
Nimalo nisam nezadovoljan! rekoh.
Misli da ne vidim?
E, onda ti estitam kad vidi. Ja, meutim, nita ne vidim, osim da se ti vlada kao
koketa...
Ali, ako namjerava psovati kao koija, ja odlazim.
Odlazi, ali, znaj, ako ti ne dri do porodine asti, ja, iako ne drim do tebe (neka
te avo nosi), drim do asti porodice.
Ali ta je, ta je posrijedi?
Nosi se, boga radi, nosi se!
Ili se pretvarala da ne shvaa ta je posrijedi ili doista nije shvaala, tek, ona se
uvrijedila i razljutila. Ustala je, ali nije otila ve se zaustavila nasred sobe.
Ti si uistinu postao nemogu poe ona. Ima karakter uz koji ni aneo ne bi
mogao ivjeti i, nastojei, kao uvijek, da me rani to je mogue jae, ona me podsjeti na
moj postupak prema sestri (to bijae onaj sluaj sa sestrom kad sam bio strano uzrujan i kad
sam toliko toga grubog izgovorio sestri). Ona je znala da me to mui, i to mjesto je
povrijedila. Poslije toga me vie uistinu ne moe zauditi ree ona.
Da, uvrijeen, ponien, osramoen i jo okrivljen rekoh sebi i odjednom me obuze
takva strana mrnja prema njoj kakvu jo nikada nisam osjetio.
Prvi put zaeljeh da fiziki izrazim tu mrnju. Skoih i pooh prema njoj: ali, tog istog
trena kad sam skoio, sjeam se, spoznah svoju mrnju i zapitah se da li je dobro prepustiti
se tom osjeaju, i odmah odgovorih da je to dobro, da e je to uplaiti, i odmah, mjesto da se
oduprem toj mrnji, poeh je ak raspaljivati i radovati se tome to ona sve jae i jae plamti
u meni.
Nosi se ili u te ubiti! zavikah pristupivi joj i uhvativi je za ruku. Svjesno sam
pojaavao intonaciju mrnje u svome glasu dok sam to izgovarao. I bit e da sam bio
straan, jer se ona tako uplaila da nije imala snage da ode, ve je samo izustila:
Vasja, zato ti, ta ti je?
Odlazi! zaurlah jo glasnije. Jedino me ti moe ovako razbjesniti. Ne

odgovaram za sebe.
Ne obuzdavajui bijesa, ja sam se opijao njime i elio sam da uinim jo neto neobino
to bi pokazalo najvii stepen tog mog bijesa. Strano sam elio da je tuem, ubijem, ali sam
znao da to ne smijem, i zato sam, da ipak ne bih obuzdao svoj bijes, dohvatio sa stola
pritiskiva i, zaviknuvi jo jednom odlazi, bacio ga na pod pored nje. Pazio sam da je ne
pogodim. Tada je ona pola iz sobe, ali se zaustavila na vratima. I ja sam odmah, da je ona
to jo mogla vidjeti (to sam uinio zato da ona vidi), poeo kupiti sa stola razliite stvari,
svijenjake, tintarnicu i bacati ih na pod viui i dalje:
Odlazi! Nosi se. Ne odgovaram za sebe!
Ona je otila i ja sam se odmah umirio.
Jedan sat kasnije doe dadilja i ree da je ena dobila ivani napad. Doao sam: ona je
jecala, smijala se, nita nije mogla govoriti i drhtala je cijelim tijelom. Nije se pretvarala, ve
je uistinu bila bolesna.
Pred zoru se umiri, i mi se pomirismo pod utjecajem tog osjeaja to ga nazivamo
ljubavlju.
Kad sam joj to jutro poslije izmirenja priznao da sam bio ljubomoran na Truhaevskog,
ona se nije nimalo zbunila i nasmijala se najprirodnije. Tako joj se ak, po njezinim rijeima,
udna inila pomisao da bi mogla osjeati naklonost prema tom ovjeku.
Zar moe estita ena prema takvu ovjeku osjeati ita drugo osim zadovoljstva od
njegove glazbe? Ali, ako hoe, spremna sam da ga vie nikada ne vidim, ak ni u nedjelju,
iako su toliki pozvani. Napii mu da sam bolesna, i gotovo. Samo je gadno da netko moe
pomisliti, u prvom redu on sam, da je opasan. A ja sam preponosna da bih mogla dopustiti
da netko tako misli.
I ona nije lagala, ona je vjerovala u ono to je govorila; nadala se da e tim rijeima
izazvati u sebi prezir prema njemu i pomou njih se zatititi od njega, ali joj to nije uspjelo.
Sve je bilo upereno protiv nje, osobito ta prokleta glazba. Na tom se i svrilo, a u nedjelju se
okupie gosti, i oni opet svirahu.

XXIII
Mislim da je suvino rei da sam bio vrlo tat: ako netko nije tat u naem obinom
ivotu, onda ne treba ni ivjeti. I tako sam u nedjelju nastojao prirediti objed i glazbeno
vee to je mogue ukusnije. Osobno sam nakupovao potrebne stvari za objed i pozvao
goste.
Oko est sati sabrae se gosti, i doe i on u fraku s briljantnim dugmetima neugodna
sjaja. Vladao se previe slobodno, na sve je odgovarao brzo i s osmijehom odobravanja i
razumijevanja, znate, s onim osobitim izraajem koji govori da je sve ono to ste vi uinili
ili rekli upravo oekivao. Sve to bijae na njemu neprilino, sve sam to sad opaao s
osobitim zadovoljstvom, jer me je to sve moralo umiriti i pokazati da je on za moju enu bio
ovjek na tako niskom stupnju na koji se, kako je ona sama govorila, ona nikad ne bi mogla
spustiti. Sad vie nisam smio dopustiti sebi da budem ljubomoran. Prvo i prvo, bijah
izmuen od tih patnji i morao sam se odmoriti, u drugom redu, htio sam da vjerujem
eninim uvjeravanjima, i vjerovao sam. Ali, bez obzira na to to nisam bio ljubomoran, ipak
sam bio neprirodan prema njemu dok nisu poeli svirati. Jo sam jednako pratio njihove
pokrete i poglede.

Ruak je bio kakvi su ve rukovi, dosadan, usiljen. Glazba je poela dosta rano. Oh,
kako se sjeam svih potankosti te veeri; sjeam se kako je on donio violinu, otvorio kutiju,
skinuo pokriva, izvezen rukom neke ene, izvadio je i poeo udeavati. Sjeam se kako je
ena sjela hinjenom ravnodunou pod kojom je, vidio sam, sakrivala veliku bojazan
uglavnom bojazan za svoje umijee kako je sjela, pretvarajui se za glasovir, i poe
uobiajeno la na glasoviru, pizzicato violine, postavljanje nota. Sjeam se kako su oni zatim
pogledali jedno drugo, promatrali goste koji su se smjetali i zatim rekli neto jedno drugom,
i onda je poelo. Ona udari prvi akord. Njegovo lice postade ozbiljno, strogo, simpatino, i
kao da oslukuje svoje zvuke, on prstima oprezno dotae strune i odgovori glasoviru. I
poelo je...
On zautje i nekoliko puta zaredom ispusti one svoje glasove. Htjede nastaviti, ali mu u
nosu neto zaita, i opet zauti.
Svirali su Beethovenovu Kreutzerovu sonatu! Poznajete li prvi presto? Poznajete?
uzvikne on. Uh! ... Strana je to sonata. Pogotovo taj dio. Ali, uope, glazba je neto
strano. ta je ona? Ja ne znam. ta je glazba? Kako djeluje? I zato djeluje tako kako
djeluje? Kau da glazba uznosi duu. Glupost, la! Ona djeluje, strano djeluje, govorim o
sebi, ali nimalo ne uznosi duu. Ona je ni ne uznosi, ni ne ponizuje, ve razdrauje. Kako da
vam kaem? Glazba me prisiljava da zaboravim sebe, svoj pravi poloaj, ona me dovodi u
nekakav drugi, tui poloaj; ini mi se da pod utjecajem glazbe osjeom ono to, zapravo, ne
osjeam, shvaam ono to ne shvaam, mogu ono to ne mogu. Objanjavam to time to
glazba djeluje kao zijevanje, kao smijeh; nisam pospan, ali zijevam gledajui u nekoga koji
zijeva; nemam se emu smijati, ali se smijem sluajui srnijeh.
Ona, glazba, prenosi me, odjednom, neposredno, u isto onakvo duevno stanje u kakvu
se nalazio onaj koji ju je skladao. Moja se dua slijevala s njegovom i, zajedno s njim,
prelazim iz jednog stanja u drugo, ali zato to inim, ne znam. Onaj tko je skladao, recimo
Kreutzerovu sonatu Beethoven dobro je znao zato se nalazi u takvu stanju to ga je
stanje primoralo na izvjesne postupke, i zato je to stanje za njega imalo smisao, za mene
nema nikakva. I zato glazba samo razdrauje, ne vodi niemu. Eto, svira se vojnika
koranica, vojnici e stupati po taktu te koranice, tu je glazba potrebna; sviraju za ples,
pleem, glazba je potrebna, eto, otpjevaju misu, priestim se, glazba je takoer potrebna, ali
u ovom sluaju samo razdrauje, a toga to bi morao raditi u tom razdraenju, nema. I zato
glazba tako strano, tako uasno ponekad djeluje. U Kini o glazbi vodi brigu drava. A tako
i treba da bude. Zar se moe dopustiti da svatko, tko eli, hipnotizira drugoga ili mnoge i
zatim radi s njima ta eli? I, to je glavno, da takav hipnotizer bude bilo kakav nemoralan
ovjek.
I u ije ruke je dopalo to strano sredstvo! Na primjer, ta Kreutzerova sonata, prvi
presto. Zar se smije svirati taj presto u salonu pred damama u dekolteu? Odsvira se,
zatim se otpljee, i onda se jede sladoled i govori o najbeznaajnijoj spletki. Takvi se
komadi mogu svirati samo u posebnim, sveanim, znaajnim prilikama i onda kad je
potrebno izvriti neka vana djela koja odgovaraju toj glazbi. Treba odsvirati i onda uiniti
ono to je pripremila ta glazba. A ovako izazivanje energije koja ne odgovara ni mjestu, ni
dobu, i osjeaja koji se ni u emu ne ispoljava, ne moe a da ne djeluje pogubno. U
najmanju ruku, ta je glazba na mene uasno djelovala; kao da su se preda mnom otkrili
sasvim novi, inilo mi se, osjeaji, nove mogunosti, za koje nisam znao dosada. Evo kako
je to, ni priblino nije tako kako sam prije mislio i ivio, ve evo kako je, kao da mi je neto
govorilo u dui. Sta je bilo to novo to sam doznao, nisam mogao shvatiti, ali me je vrlo

radovala spoznaja da se nalazim u tom novom stanju. One iste osobe, meu njima i enu i
njega, vidio sam u sasvim drugom svjetlu.
Poslije ovoga, oni su odsvirali divan, ali poznat, stari andante s otrcanim varijacijama i
potpuno lo finale. Zatim su svirali na molbu gostiju jednu Ernstovu elegiju, i jo neke
komade. Sve je to bilo dobro, ali sve to nije na mene uinilo ni stoti dio onoga dojma koji je
uinio prvi komad. Sve se to ve odigravalo na pozadini onoga dojma koji je stvorio prvi
komad. Cijelo vee sam bio raspoloen, veseo. Ni enu nisam vidio takvu kakva je bila te
veeri. Te blistave oi, ta ozbiljnost, znaajan izraz, dok je svirala, i nekakva savrena
raznjeenost, blag, alostan i blaen smijeak kad su zavrili. Sve sam to vidio, ali nisam to
tumaio nikako drugaije nego da i ona osjea isto to i ja, da su se pred njom, kao i preda
mnom, otkrili, nekako iskrsli u sjeanju, novi neproivljeni osjeaji. Vee se zavrilo sjajno,
i svi se razili.
Znajui da moram otputovati za dva dana na skuptinu, Truhaevski je, opratajui se,
rekao da se nada da e i prilikom svog idueg dolaska jo jednom prirediti slino
zadovoljstvo kao i dananje veeri. Iz toga sam mogao zakljuiti da on ne misli da moe
posjetiti moju kuu za vrijeme moga izbivanja, i to mi je bilo drago. To je znailo da se vie
neemo vidjeti, jer se neu vratiti do njegova odlaska.
Prvi put sam mu s iskrenim zadovoljstvom stisnuo ruku i zahvalio mu za uitak koji
nam je priredio. On se takoer i sa enom zauvijek oprostio. I njihov rastanak inio mi se
potpuno prirodan i pristojan. Sve je bilo divno. I ja i ena bili smo vrlo zadovoljni tom
veeri.

XXIV
Nakon dva dana otputovah u kotar oprostivi se sa enom u najboljem i
najugodnijem raspoloenju. U kotaru je uvijek bilo posla preko glave, a bio je to osobit
svijet u kome se odvijao sasvim osobit ivot. Dva dana sam po deset punih sati provodio u
uredu. Drugi dan su mi u ured donijeli enino pismo. Odmah sam ga proitao. Pisala je o
djeci, o ujaku, o dadilji, o kupovinama i, izmeu ostalog, kao o neemu najobinijem, o
tome kako je dolazio Truhaevski, donio obeane note i obeao da e opet svirati, ali da je
ona odbila. Nisam se sjeao da je obeao donijeti note: inilo mi se da se on onda zauvijek
oprostio, i zbog toga me je ovo neprijatno iznenadilo. Ali bijae toliko posla da nisam imao
vremena razmiljati o tome, i ja sam tek navee, kad sam doao u stan, drugi put proitao
pismo. Osim to je pisala da je Truhaevski dolazio jo jednom za moga izbivanja, cijeli ton
pisma uinio mi se namjeten. Bijesna zvijer ljubomore zaurla u svojoj jazbini i htjede izii,
ali sam se bojao te zvijeri pa sam joj brebolje zaprijeio izlaz. Kakav je gadan osjeaj ta
ljubomora! rekoh sebi. ta moe biti prirodnije od toga to ona pie?
I legoh u krevet i poeh misliti o poslovima koji me sutra oekuju. Za vrijeme tih
skuptina, u drugom mjestu, nikad nisam mogao brzo zaspati, ali sam ovdje zaspao vrlo
brzo. I kako to biva, znate, odjednom nekakav elektrini udar, i probudi se. Tako sam se i ja
probudio, i probudio sam se mislei na nju, na moju tjelesnu ljubav prema njoj, na
Truhaevskog, i o tome da je izmeu nje i njega sve svreno. Uas i gnjev stegoe mi srce.
Ali stadoh sebe urazumljivati. Kakva glupost govorio sam sebi nema nikakvih
razloga, niega nema, niti je bilo. I kako mogu toliko poniavati nju i sebe pomiljajui na
takve strahote. Neka vrst najamnog violiniste, koji je poznat kao nitarija, a ovamo potena

ena, potivana majka porodice, moja ena! Kakva besmislica! nametalo mi se s jedne
strane. Kako da se to ne dogodi? nametalo mi se s druge strane. Kako da se ne dogodi
ono najjednostavnije i najshvatljivije zbog ega sam se oenio njome, upravo ono zbog ega
sam ivio s njom, to sam jedino traio od nje i to su, prema tome, traili drugi, a i taj
glazbenik? On je ovjek neoenjen, zdrav (sjeam se kako je hrskao hrskavicu u kotletu i
kako je udno obuhvatio crvenim usnama au s vinom), ugojen, ist i ne ba bez principa,
nego, oito s principima da treba iskoristi te uitke koji ti se nude. I povezani su glazbom,
najprofinjenijom ulnom poudom. ta ga moe obuzdati? Nita. Sve ga, naprotiv, privlai.
A ona? Pa tko je ona? Ona je tajna, kakva je bila takva je i ostala. Ja je ne poznam. Poznam
je samo kao ivotinju. A ivotinju nita ne moe, ne mora obuzdati.
Tek sad se sjetih njihova lica kad su one veeri, poslije Kreutzerove sonate, svirali neki
straan komad, ne sjeam se iji, nekakav upravo do razvratnosti pohotan komad. Kako
sam mogao otputovati? govorio sam sebi sjeajui se njihova lica. Zar nije bilo jasno
da se meu njima sve odigralo te veeri? I zar nije bilo oito da te veeri ne samo da meu
njima nije bilo nikakve prepreke, ve su oni, u prvom redu ona, bili nekako zastieni poto
se to desilo meu njima? Sjeam se kako se ona blago, alosno i sretno smijeila briui
znoj s pocrvenjela lica kad sam pristupio glasoviru. Oni su ve onda izbjegavali da gledaju
jedno u drugo, i tek za veerom, kad joj je toio vodu, oni su pogledali jedno u drugo i jedva
primjetno se nasmijeili. S uasom se sjeam toga njihova pogleda s jedva primjetnim
smijekom to sam ga bio ulovio. Da, sve je svreno govorio mi je jedan glas i
istovremeno mi je drugi glas govorio sasvim protivno: To te je neto obuzelo, to ne moe
biti govorio je taj drugi glas. Neprijatno mi je bilo leati u tami, upalih ibicu, i bi mi
nekako uasno u toj maloj sobici sa utim tapetama. Zapalio sam cigaretu i, kao to uvijek
kad se vrti u jednom te istom krugu nerjeivih protuslovlja pui, puio sam cigaretu za
cigaretom, kako bih obmanuo sebe i kako ne bih vidio protuslovlja.
Nisam zaspao svu no, i u pet sati, zakljuivi da vie ne mogu ostati u toj napetosti i da
moram odmah otputovati, ustadoh, probudih podvornika koji mi je bio dodijeljen i poslah ga
po kola. Skuptini poslah biljeku da sam zbog hitnog posla pozvan u Moskvu; zato molim
da me zamijeni jedan lan. U osam sati sam sjeo u tarantas i otputovao.

XXV
Ue kondukter i, primijetivi da naa svijea dogorjeva, ugasi je ne stavljajui nove.
Vani je svitalo. Pozdniev je utio, teko diui cijelo vrijeme dok je kondukter bio u
vagonu. On nastavi svoju priu istom kad kondukter izie i kad se u polu tamnu vagonu ulo
samo zveckanje stakla jureeg vagona i jednolino hrkanje pomonika. U polutami svitanja
vie ga uope nisam vidio. uo sam samo njegov sve nemirniji i nemirniji patniki glas.
Trebalo je prijei trideset i pet vrsta u kolima i osam sati eljeznicom. U kolima se
bijae divno voziti. Bijae hladno, sunano jesenje vrijeme. Znate, ono vrijeme kad na
ulatenoj cesti naplaci ostavljaju tragove. Ceste glatke, svjetlo jako i zrak svje. Vonja u
tarantasu bila je ugodna. Kad je svanulo, i ja krenuh, bi mi lake. Promatrajui konje, polja,
prolaznike, zaboravljah kamo idem. Ponekad mi se inilo da se, jednostavno, vozim i da to
to me je izazvalo uope ne postoji. I bilo mi je ugodno predavati se zaboravu. Kad bih se
sjetio kamo idem, rekao bih sebi: Onda e se vidjeti, ne razmiljaj. Na po puta se, povrh
svega, zbio dogaaj koji me zadra na putu i jo vie rastrese: tarantas se skrhao i trebalo ga

je popraviti. Taj kvar je imao veliko znaenje budui da sam zbog njega stigao u Moskvu ne
u pet sati, kako sam raunao, ve u dvanaest sati, a kui u jedan sat jer nisam ulovio brzi
vlak pa sam morao putovati putnikim. Odlazak po kola, popravak, plaanje, aj u
gostionici, razgovori s podvornikom, sve me je to jo vie rastreslo. Do sumraka je sve bilo
spremno, i ja sam opet nastavio put, a po noi je bilo jo ljepe putovati nego po danu. Na
nebu bijae mlaak, poneto hladno, a uz to divna cesta, konji, veseli koija, i ja sam
putovao i uivao, gotovo ne mislei na ono to me eka, ili sam, moda, upravo uivao to
sam znao ta me eka i opratao ce s radostima ivota. Ali ta moja smirenost, sposobnost da
priguujem svoj osjeaj prestadoe s vonjom na kolima, im sam uao u vagon, poe neto
sasvim drugo. Ta osmosatna vonja u vagonu bijae za me neto uasno to neu zaboraviti
cijeloga svog ivota. Ili stoga to sam, uavi u vagon, ve ivo predstavio svoj dolazak, ili
stoga to eljeznica toliko uzbuuje ljude, ali uglavnom, otkako sjedoh u vagon, vie nisam
mogao vladati svojom matom, i ona je, neprekidno, neobino jasno, nizala slike to su
raspaljivale moju ljubomoru, nizala ih jednu za drugom, jednu cininiju od druge, i to sve o
jednom te istom, o tome to se dogaa ondje za moga izbivanja, o tome kako me ona vara.
Izgarao sam od bijesa, mrnje i nekakva osobita osjeaja opijanja vlastitim ponienjem,
promatrao sam te slike i nisam se mogao otrgnuti od njih; nisam mogao ne gledati u njih,
nisam ih mogao izbrisati, nisam mogao da ih ne izazivam. Osim toga, to sam vie
promatrao te slike svoje uobrazilje, to sam vie vjerovao u njihovo postojanje. Jasnoa s
kojom su slike iskrsavale preda mnom kao da je dokazivala da je ono to sam vidio u mati
bilo stvarnost. Nekakav avo, nekako protiv moje volje, izmiljao je i doaptavao mi
najuasnije misli. Sjetio sam se davnanjeg razgovora s bratom Truhaevskog, i ja sam u
nekakvu oduevljenju kidao svoje srce tim razgovorom dovodei ga u vezu s Truhaevskim
i mojom enom.
To je bilo vrlo davno, ali sam se sjetio toga. Brat Truhaevskog, sjeam se, jednom, na
pitanje o tome da li posjeuje javne kue, odgovorio je da pristojan ovjek nee nikada otii
onamo gdje se moe zaraziti i gdje je, osim toga, prljavo i gadno, kad moe uvijek nai
pristojnu enu. I eto, on, njegov brat, naao je moju enu. Istina, ona nije vie u cvijetu
mladosti, nema jednog zuba na desnoj strani i poneto je podebela zamiljao sam kako je
on mislio ali ta se moe, treba iskoristiti ono to jest. Pa da, on joj ini milost to je
uzima za svoju ljubavnicu govorio sam sebi. Osim toga, ona nije opasna. Ne, to
je nemogue! Na ta ja pomiljam! uasnut, govorio sam sebi. Nema nita, nita
slino. I nema ak nikakvih razloga da zamiljam neto slino. Zar mi ona nije rekla da je
ponizuje i pomisao da mogu biti ljubomoran na nj? Ali ona lae, neprekidno lae!
uzvikivao sam. I poelo je opet... U mome vagonu bijae svega dvoje putnika starica s
muem, oboje vrlo nerazgovorljivi, a i oni izioe na nekoj stanici, i ja ostadoh sam.
Ponaao sam se kao zvijer u krletki: as sam naglo ustajao, prilazio prozorima, as teturajui
hodao, kao da u time poveati brzinu vlaka; ali se vagon, sa svim svojim klupama i
prozorima, tresao upravo kao i ovaj na...
I Pozdniev naglo ustade i korakne nekoliko puta i opet sjedne.
Oh, bojim se, bojim se eljeznikih vagona, uas me obuzima. Da, uas je to! nastavi
on govorei sam sebi. Mislit u o drugom. Eto, recimo, o vlasniku gostione kod koga
sam popio aj. Ali, u taj tren, u oima mate pojavljuje se podvornik dugake brade i
njegov unuk djeak istih godina kao i moj Vasja. Moj Vasja! On e vidjeti kako
glazbenik cjeliva njegovu majku. ta e se odigrati u njegovoj jadnoj dui? ta je nju briga!
Ona voli... I opet je poelo ono isto. Ne, ne... Eto, mislit u o pregledu bolnice. Kako se jue

onaj bolesnik tuio na lijenika. A lijenik ima brkove kao Truhaevski. I kako je on brzo...
oni su me oboje varali kad je on rekao da odlazi. I opet je poelo. Sve o emu god sam
mislio bijae povezano s njim. Uasno sam patio. Patio sam najvie zbog neizvjesnosti, zbog
sumnje, zbog odvojenosti, zbog toga to ne znam moram li je voljeti ili mrziti. Patnje su bile
tako strane da sam, sjeam se, doao na misao, koja mi se vrlo svidjela, da iziem na prugu,
legnem na tranice pod vlak i skonam. Onda se, u najmanju ruku, ne bih vie kolebao, ne
bih sumnjao. Jedino to me je sprijeilo da to uinim bijae aljenje sama sebe, koje je
odmah izazivalo mrnju na nju. Prema njemu sam gajio neki neobian osjeaj mrnju i
saznanje o svome ponienju i njegovoj pobjedi, ali prema njoj stranu mrnju. Ne smijem
ubiti sebe i nju potedjeti; treba da i ona bar malo pati kako bi bar shvatila da sam ja patio
govorio sam sebi. Izlazio sam na svim stanicama da bih se rastresao. Na jednoj stanici
sam u bifeu primijetio da drugi piju i odmah sam i sam popio malo votke. Pored mene je
stajao neki idov i takoer pio. On se raspriao, i ja, samo da ne ostanem sam u svome
vagonu, pooh s njim u njegov vagon treega razreda, prljav, zadimljen i popljuvan
ljuskama od sjemenki. Ondje sam sjeo pored njega, i on je mnogo tota brbljao i priao o
razliitim dogaajima. Sluao sam ga, ali nisam mogao razumjeti ta govori zato to sam i
dalje bio zaokupljen svojim mislima. On je to primijetio i pokuao obratiti panju na sebe;
onda sam ustao i ponovo se vratio u svoj vagon. Treba razmisliti govorio sam sebi je
li istina to to mislim i ima li razloga da se muim. Sjeo sam elei da mirno razmiljam,
ali je odmah, mjesto mirnog razmiljanja, poelo ono isto: mjesto rasuivanja slike i
predstave. Koliko sam se puta tako muio govorio sam sebi (sjeao sam se prijanjih
slinih napada ljubomore) i kasnije se pokazalo da nije nita bilo. Tako u je i sada,
moda ak i zasigurno, nai kako mirno spava; probudit e se, obradovat e mi se, i po
rijeima, i po pogledu, osjetit u da nita nije bilo i da je sve to glupost. O, kako bi to bilo
lijepo! Ali ne, to se preesto dogaalo, i sad nee biti tako govorio mi je neki glas,
i opet je poinjalo iznova. Evo u emu je kazna! Ne bih mladia odveo u sifilistiku bolnicu
kako bih ga oslobodio poude za enom, ve u svoju duu da pogleda te avole koji je
razdiru! Ta bilo je uasno to to sam priznavao sebi neospornu, potpunu vlast nad njezinim
tijelom, kao da je to bilo moje tijelo, i istovremeno sam osjeao da tim tijelom ne mogu
vladati, da ono nije moje i da ona moe njime raspolagati kako hoe, a ona hoe da
raspolae njime onako kako ja neu. I nita ne mogu uiniti ni njemu, ni njoj. On e, kao
Vanjka-kljuar pred vjealima, otpjevati pjesmicu o tome kako su padali poljupci po
eernim ustima i slino. I s njim uvis. A njoj mogu jo manje uiniti. Ako i nije poinila, ali
hoe, a ja znam da hoe, to je jo gore: bolje bi bilo da je uinila, pa da znam, pa da nestane
te neizvjesnosti. Ne bih mogao rei ta sam htio. Htio sam da ona ne eli ono to je morala
eljeti. To bijae potpuno ludo.

XXVI
Na pretposljednjoj stanici kad je kondukter doao da pokupi karte, ja sam, sakupivi
svoje stvari, iziao u pregradak s konicom i spoznaja da je odluka blizu jo me je vie
uzbudila. Postalo mi je hladno, i vilice su mi poele drhtati tako da su mi zubi cvokotali.
Nesvjesno sam s gomilom iziao iz kolodvora, uzeo koiju, sjeo i odvezao se. Vozio sam se
ne mislei ni na to, promatrajui rijetke prolaznike i uvare i sjene, to su ih bacale
svjetiljke i moja kola, as sprijeda, as otraga. Prevalivi pola vrste, posta mi hladno nogama

i sjetih se da sam u vagonu skinuo vunene arape i poloio ih na torbu. Gdje je torba? Je li
tu? Tu je! A gdje je koara. Sjetim se da sam potpuno zaboravio na prtljag, ali, sjetivi se i
izvadivi potvrdu, zakljuili da se ne isplati vraati po njega i produih vonju.
Koliko se god sada nastojim sjetiti, nikako se ne mogu sjetiti mog ondanjeg stanja: ta sam
mislio, ta sam htio nita ne znam. Sjeam se samo da sam bio svjestan da se sprema
neto strano i vrlo vano u mome ivotu. Je li se taj vani dogaaj zbio zbog toga to sam
tako mislio ili to sam to predosjeao ne znam. Moda su i zbog onoga to se poslije toga
desilo svi prethodni trenuci u mom sjeanju mrano osjenani. Dovezao sam se do ulaza.
Bijae jedan sat. Nekoliko fijakerista stajalo je pred ulazom nadajui se muterijama zbog
osvijetljenih prozora (u naem stanu bili su osvijetljeni prozori u salonu i u sobi za
primanje). Ne razmiljajui o tome zato su jo tako kasno osvijetljeni nai prozori, ja sam
se, jo jednako oekujui neto strano, popeo uza stepenice i pozvonio. Otvori mi lakaj,
estiti, vrijedni i vrlo glupi Jegor. Prvo to mi je palo u oi bijae njegova kabanica objeena
na vjealici u predsoblju s drugom odjeom. Morao sam se zauditi, ali se nisam zaudio,
ba kao da sam to oekivao. Dakle je tako rekoh sebi. Kad upitah Jegora tko je ovdje, i
on spomenuo Truhaevskog, pitam ga ima li jo tko. On ree:
Nitko!
Sjeam se kako mi je odgovorio intonirajui tako kao da me eli obradovati i razbiti
sumnju da je tu jo netko. Nitko. Tako je, tako! kao da sam govorio sebi.
A djeca?
Hvala bogu, zdrava su. Odavno spavaju.
Gubio sam dah i nisam mogao zaustaviti drhtanje vilice. Dakle, nije onako kako sam
mislio: mislim nesrea, a ispade sve dobro, po starom. Ali sad zacijelo nije po starom,
nego je tu sve ono to sam sebi predstavljao i mislio, to sam samo sebi predstavljao, sve je
sad tu u stvarnosti. Tu je sad sve to ...
Umalo da nisam zajecao, ali odmah mi avo doapne: Samo plai, predaj se
sentimentalnosti, a oni e se mirno rastati, dokaza nee biti, i ti e vjeno sumnjati i muiti
se. I odmah nestade aljenja samog sebe i pojavi se udan osjeaj neete vjerovati,
osjeaj radosti to e se sada svriti moja muka, to sad mogu kazniti nju, mogu se
osloboditi nje, to mogu dati maha svojoj mrnji. I dao sam maha mrnji postadoh zvijer,
opaka i lukava zvijer.
Nemoj, nemoj rekoh Jegor u koji je htio ui u gostinsku sobu zna to: uzmi
to prije fijakeristu: evo ti potvrde, podigni stvari. Odlazi!
On krene hodnikom po svoj ogrta. Bojei se da ih ne uplai, otpratih ga do njegove
sobice i priekah da se obue. U gostinjskoj sobi, od koje su me dijelile dvije sobe, uo sam
govor i zveket noeva i tanjura. Jeli su i nisu uli zvonce. Samo da sad ne iziu, mislio
sam. Jegor obue svoj kaput s astrahanskim krznom i izie. Pustih ga napolje i zatvorih za
njim vrata, i bi mi neprijatno kad osjetih da sam sam i da sad moram neto uiniti. ta jo
nisam znao. Znao sam samo da je sad sve svreno, da nema nikakve sumnje u njezinu
nevinost i da u je sad kazniti i prekinuti odnose s njom.
Prije sam se jo kolebao, govorio sebi: Moda to nije istina, moda se varam; sad vie
nije tako. Sve je zauvijek odlueno. Bez mog znanja, sama s njim, nou! To je ve potpuno
zaboravljanje svega! Ili jo gore: proraunata smjelost, drskost pri prestupku, drskost koja bi
mogla sluiti kao dokaz nevinosti. Sve je jasno. Nema sumnje. Bojao sam se samo da ne
pobjegnu, ne izmisle novu varku i tako me lie oevidnih dokaza i prilike da izvrim kaznu.
I, u namjeri da ih to prije iznenadim, pooh na prstima prema salonu u kojemu su sjedili, ne

kroz gostinjsku, ve hodnikom i kroz djeju sobu.

U prvoj djejoj sobi djeaci su spavali. U drugoj djejoj sobi dadilja se promekoljila,
umalo se nije probudila, i ja sam zamiljao ta bi ona pomislila kad bi sve doznala, i tako se
raalih nad samim sobom pri toj pomisli da ne mogah zadrati suze pa kako ne bih probudio
djecu, istrah na prstima u hodnik i odoh u svoj kabinet, legoh na svoj divan i zaplakah.
Ja astan ovjek, ja, sin takvih roditelja, jakoji sam cio ivot matao o srei
porodinog ivota, ja mukarac koji je nikada nisam iznevjerio... I evo! Petero djece
imamo, i ona grli jednog glazbenika zato to ima crvene usne! Ne, ona nije ovjek! To je
kuja, gadna kuja! Tik uz sobu djece prema kojoj je hinila ljubav cijelog svog ivota. I onda
pisati ono to je pisala. I tako brzo se baciti oko vrata! A ta ja znam? Moda je to tako bilo
cijelo vrijeme. Moda je ona s lakejima izrodila svu djecu koju smatraju za moju. I sutra bih
doao, a ona bi me doekala, onako poeljana, onakva stasa i nehajnih, gracioznih kretnji
(vidio sam pred sobom cijelo njeno privlano mrsko lice), i ta zvijer ljubomore vjeno bi
sjedila u mome srcu i razdirala ga. Sta e pomisliti dadilja. Jegor. I nesretna Lizoka! Ona je
ve shvaala to. I ta brzina! To pretvaranje! I ta ivotinjska pohota koju tako dobro poznam
govorio sam sebi.
Htio sam ustati, ali nisam mogao. Srce je tako tuklo da se ne mogah drati na nogama.
Udarit e me kap. Ona e me ubiti. Ona to i eli. ta je njoj ubiti? Ali, nee, to bi bilo
previe dobro za nju, i ja joj neu dati to zadovoljstvo. Eto, ja sjedim, a oni ondje jedu i
smiju se i... Da, bez obzira na to to vie nije potpuno svjea, ona mu se nije gadila: ipak nije
bila loa, a to je glavno, u najmanju ruku, nije tako opasna po njegovo dragocjeno zdravlje.
I to je nisam onda zadavio rekoh sebi sjetivi se onog trenutka kad sam je prije tjedan
dana gurao iz kabineta i zatim bacao stvari. ivo sam se sjetio toga stanja u kojemu sam se
onda nalazio; ali ne samo da sam se sjetio, ve sam osjetio istu onakvu potrebu da tuem i
unitavam kako sam to osjeao onda. Sjeam se kako sam htio uiniti bilo ta, i sve misli,
osim onih koje su bile potrebne za taj in, nestale su iz moje glave. Naao sam se u onom
stanju zvijeri ili ovjeka koje izaziva opasnost pod utjecajem fizikog uzbuenja, u stanju
kad ovjek postupa tono, bez urbe, ali ne gubei ni asa, imajui pred sobom samo jedan
odreeni cilj.

XXVII
Prvo to sam uinio bilo je da sam skinuo izme i, ostavi u arapama, priao zidu na
kojemu su, iznad divana, visile puke i bodei, i uzeh kriv, neobino otar damaki bode,
koji nikad nije bio upotrebljavan. Izvukoh ga iz korica. Korice su, sjeam se, pale za divan, i
sjeam se da sam rekao sebi: Treba ih poslije potraiti, inae e se izgubiti. Zatim sam
skinuo ogrta koji sam cijelo vrijeme imao na sebi i, oprezno koracajui, samo u arapama,
uputih se onamo.
I douljavi se tiho, naglo otvorih vrata.
Sjeam se izraaja njihovih lica. Sjeam se tog izraaja zato to je taj izraaj u meni
izazvao munu radost. To bijae izraaj uasa. To sam upravo i elio. Nikada neu
zaboraviti izraaj golema uasa koji je u prvi trenutak izbio na njihovim licima kad me
spazie. On je sjedio, ini mi se, za stolom, ali kad je opazio ili zauo mene, skoio je na
noge i naslonio se leima na ormar. Na njegovu licu je bio jedino potpuno jasan izraaj
uasa. Na njezinu licu bio je taj isti izraaj uasa, ali istovremeno i neki drugi. Da je bio

samo onaj prvi, moda se ne bi desilo ono to se desilo; ali u izraaju njena lica bijae, u
najmanju ruku se meni tako uinilo toga trena, bijae jo ogorenje, nezadovoljstvo zbog
toga to bijae prekinut njen ljubavni zanos i njena srea koju je doivljavala uz njega. Kao
da joj nije bilo potrebno nita drugo nego da sada ne smetaju njezinoj srei. Ovi izraaji
samo su se za trenutak zadrali na njihovim licima. Izraaj uasa na njegovu licu bio je
odmah zamijenjen izraajem pitanja: moe li se lagati ili ne moe? Ako se moe, treba
odmah poeti. Ako se ne moe, onda e poeti neto drugo. Ali ta? On ju je ispitivaki
pogledao. Na njezinu licu izraaj gnjeva i ogorenja bio je zamijenjen, inilo mi se, kad je
pogledala u njega, strepnjom za njega.
Jedan trenutak sam stajao na vratima drei bode za leima. U taj se tren on osmjehnu i
poe upravo smijeno-ravnodunim tonom:
Mi smo malo svirali...
Nisam se nadala istovremeno poe ona potinjavajui se njegovu tonu.
Ali ni jedno ni drugo ne dovrie: obuze me onaj isti bijes koji sam osjetio prije tjedan
dana. Opet sam osjetio tu potrebu da unitavam, da nanosim bol i da uivam u bijesu, i
predah mu se.
Oboje ne dovrie. Poelo je ono ega se on bojao, to je odjednom unitavalo sve to su
oni govorili. Pojurio sam prema njoj, jo jednako skrivajui bode kako me on ne bi
sprijeio da je udarim sa strane pod grudi. Izabrao sam to mjesto jo prije. U taj tren kad sam
pojurio prema njoj, on primijeti i, to nikada nisam oekivao od njega, uhvati me za ruku i
za vie:
Priberite se, ta vam je! U pomo!
Istrgoh ruku i utke se okrenuh prema njemu. Njegove oi susretoe se s mojima, on
odjednom problijedi kao platno, sve do usnica, oi mu nekako osobito zasjae i, to takoer
nisam oekivao, kliznu pod klavir pa kroz vrata. Htjedoh pojuriti za njim, ali na lijevoj ruci
osjetih teret. To bijae ona. Pokuah se otrgnuti. Ona se jo jae objesi i ne putae me. Ta
neoekivana smetnja, taj teret i njen odvratni doticaj jo me vie raspalie. Osjeao sam da
me je bijes potpuno obuzeo i da sam sigurno straan, i to me je radovalo. Zamahnuh svom
snagom lijevom rukom i laktom je pogodih pravo u lice. Ona zavikne i ispusti moju ruku.
Htjedoh trati za njim, ali se sjetih da bi bilo smijeno trati u arapama za ljubavnikom
svoje ene, a ja nisam htio biti smijean, ve htjedoh biti straan. Bez obzira na strano
bjesnilo koje me je obuzimalo, uvijek sam znao kakav dojam izazivam kod drugih, i taj
dojam je ak djelomino upravljao mnome. Okrenuh se prema njoj. Ona bijae pala na
otoman i, pritiui rukama oi koje sam joj bio povrijedio, gledae u mene. Na njenu licu
odraavahu se strah i mrnja prema meni, prema neprijatelju, kao kod takora kad die
miolovku u koju se ulovio. Bar ja nisam nita opaao na njoj, osim toga straha i mrnje
prema meni. To bijae onaj isti strah i mrnja prema meni koji su sigurno bili izazvani
ljubavlju prema drugome. Ali jo bi se, moda, i suspregao i ne bih uinio ono to sam
uinio da je ona utjela. Ali je ona odjednom poela govoriti i hvatati me za ruku u kojoj
bijae bode.
Priberi se! ta ti je? ta ti je? Nita nije bilo, nita, nita ... Kunem se!
Jo bih i oklijevao, ali te posljednje rijei po kojima sam zakljuio obratno, tj. da se
dogodilo sve, traile su odgovor. I odgovor je morao odgovarati tome raspoloenju u kojemu
sam se naao, koje je prelazilo u crescendo i koje se moralo i dalje neprestano poveavati.
Bijes takoer ima svoje zakone.
Ne lai, mrcino! zaurlam i lijevom je rukom uhvatim za ruku, ali se ona istrgne.

A onda, ne isputajui bode, uhvatim je lijevom rukom za grlo, sruim je nauznak i ponem
guiti. Kako joj vrat bijae tvrd... Ona se objema rukama prihvatila za moje ruke, odmiui
ih od grla, i ja, kao da sam upravo to ekao, udarih je bodeom iz sve snage u lijevu stranu,
pod rebra.
Kad ljudi kau da u napadu bijesa ne znaju to rade to je besmislica, la. Sve sam
znao i ni na trenutak nisam gubio svijest, to sam jae raspirivao u sebi taj bijes, to je jae u
meni plamtjelo svjetlo svijesti, uz koje nisam mogao a da ne vidim sve ono to sam radio.
Svaki trenutak sam znao ta radim. Ne mogu rei da sam znao unaprijed to u uraditi, ali,
taj trenutak dok sam radio, ak, ini mi se, neto prije, znao sam ta radim, vjerojatno zbog
toga da bih se mogao pokajati, da bih mogao sebi rei kako se mogu obuzdati. Znao sam da
udaram pod rebra i da e bode ui. U taj trenutak dok sam to radio znao sam da radim
neto strano, neto to nikada nisam radio i to e imati uasne posljedice. Ali to saznanje je
bljesnulo kao munja, i za saznanjem je slijedio in. I in mi je u svijesti bio neobino jasan.
uo sam i sjeam se kratkotrajnog otpora steznika i jo neeg i zatim prodiranje noa u
mekotu. Ona se uhvatila rukama za bode, izranila ih, ali ga nije zadrala. Mnogo kasnije, u
zatvoru, poto se u meni izvrio duevni preobraaj, mislio sam o tim trenucima, sjeao se
onog ega sam se mogao sjetiti, i razmiljao. Sjeam se trenutka, samo jednog trenutka, koji
je prethodio tome inu i u kome sam doao do strane spoznaje da ubijam i da sam ubio
jednu enu, jednu nezatienu enu, svoju enu. Sjeam se uasa te spoznaje, i stoga
vjerujem, i ak se nejasno sjeam da sam bode, zarinuvi ga, odmah izvukao elei
popraviti uinjeno i sprijeiti ono to neminovno slijedi. Trenutak sam stajao nepomino
oekujui ta e se dogoditi, moe li se ta popraviti. Ona skoi na noge, zavie:
Dadiljo, ubi me!
Dadilja koja je ve bila ula buku stajae na vratima. Ja sam jo jednako stajao,
oekujui i ne vjerujui. Ali odjednom ispod njena steznika iknu krv. Istom tada shvatih da
se nita ne moe popraviti, i odmah zakljuih da nije ni potrebno, da upravo to i elim, i da
sam zapravo to i morao uiniti. Saekah da se ona srui, i da dadilja s uzvikom Gospode!
pritri k njoj, i tada istom odbacih bode i izaoh iz sobe.
Ne treba se uzrujavati, treba znati ta radim, rekoh sebi ne pogledavi ni nju ni
dadilju. Dadilja je vikala, zvala djevojku. Proao sam hodnikom i, poslavi djevojku, uputio
se u svoju sobu. ta treba sad uiniti? upitao sam se i odmah shvatio ta. Uavi u kabinet,
smjesta pristupih zidu, skidoh s njega revolver, pregledah ga bijae nabijen i poloih
ga na sto. Zatim izvukoh korice iza divana i sjedoh na divan.
Dugo sam tako sjedio. Nita nisam mislio, nieg se nisam sjeao. uo sam da su se
ondje neto komeali. uo sam kako se dovezao netko, pa onda jo netko. Zatim sam uo i
vidio kako je Jegor moju dopremljenu koaru unio u kabinet. Kao da to bijae nekom
potrebno!
Jesi li uo ta se dogodilo? rekoh. Reci pazikui da obavijesti policiju. On
nita ne ree i ode. Ustadoh, zakljuah vrata i, izvadivi cigarete i ibice, stadoh puiti. Ne
ispuih cigaretu, kad me obuze i srva san. Spavao sam, vjerojatno, dva sata. Sjeam se,
sanjao sam da ivimo u slozi, da smo se bili posvadili, ali se mirimo, i da nam neto pomalo
smeta, ali da ipak ivimo u slozi! Probudi me kucanje na vratima. To je policija
pomislih budei se. Pa ja sam ubio, ini mi se. A moda je to ona, i moda se nije nita
dogodilo? Ponovo zakucae na vratima. Nita nisam odgovarao traei odgovor na pitanje:
Je li se ono dogodilo ili nije? Jest, dogodilo se. Sjetih se otpora steznika i prodiranja noa, i
trnci mi prooe leima. Jest, dogodilo se! Ali sad moram i sebe, rekoh sebi. Ali sam

govorio to i znao da se neu ubiti. Ipak sam ustao i ponovo uzeo revolver. Ali, zaudo:
sjeam se kako sam prije mnogo puta bio pred samoubistvom, kao onoga dana na eljeznici
kad mi se to uinilo lagano, lagano ba zato to sam mislio kako u je time zaprepastiti.
Sada, ne samo da se nipoto nisam mogao ubiti, nego nisam mogao ni pomisliti na to.
Zato bih ja to uinio? pitao sam se, i odgovora nije bilo. Ponovo zakucae na vratima.
Prije treba vidjeti tko kuca. Jo u imati vremena. Odloih revolver i pokrih ga novinama.
Pristupih vratima i povukoh rezu. To je bila enina sestra, dobroduna, glupa udovica.
Vasja! ta je to? ree ona i njoj potekoe suze, koje je vazda imala spremne.
ta eli? grubo upitah. Vidio sam da nije bilo nimalo potrebno ni razlono biti
prema njoj grub, ali nisam mogao nai nikakva druga tona.
Vasja, ona umire! Ivan Fjodorovi je rekao. Ivan Fjodorovi bijae lijenik, njen
lijenik, savjetnik.
Zar je on ovdje! upitah i ponovo iskrsnu u meni sva mrnja prema njoj. Pa ta
onda?
Vasja, hajde k njoj! Ah, kako je to uasno! ree ona.
Da odem k njoj? postavih sebi pitanje. I odmah odgovorih da treba otii k njoj, da se,
vjerojatno, tako uvijek postupa, da mu koji, kao ja, ubija enu, mora neizostavno otii k
njoj. Ako se tako postupa, moram ii rekoh sebi. Ako bude potrebno, jo imam
vremena, pomislih ja o svojoj namjeri da se ustrijelim, i pooh za njom. Sad e biti rijei,
grimasa, ali im se neu podati, rekoh sebi.
ekaj rekoh sestri glupo je ii bez izama, daj da bar obujem popue.

XXVIII
udno! Opet, kad sam iziao iz sobe i krenuo kroz poznate sobe, opet se u meni
javila nada da se nita nije dogodilo, ali smrad tih lijenikih gadarija jodoforma, karbola
prenerazi me. Nije tako, ipak se sve to dogodilo. Prolazei hodnikom mimo djeju sobu,
ugledah Lizanjku. Gledae me uplaenim oima. inilo mi se ak da je tu bilo sve petero
djece i da su sva gledala u mene. Prioh vratima, i sobarica mi otvori iznutra i izie. Prvo to
mi je palo u oi bijae njezina svjetlosiva haljina na stolici, sva crna od krvi. Na naem
dvostrukom krevetu, zapravo ba u mojoj postelji k njoj je bilo lake prii leae ona
uzdignutih koljena. Leala je dosta koso, na samim jastucima, raskopane bluze. Na ranu
bijae neto stavljeno. U sobi vladae teak zadah jodoforma. Najprije i najvie me je
iznenadilo njeno lice, oteeno i plavo po tim otocima, na dijelu nosa i pod okom. Bijahu to
posljedice moga udarca laktom kad je htjela da me zadri. Ne bijae nikakve ljepote, ve
sam u njoj vidio neto gadno. Zaustavih se na pragu.
Pristupi, pristupi joj govorila mi je sestra. Pa da, sigurno hoe da se pokaje,
pomislih. Da joj oprostim? Svakako, ona umire, i moe joj se oprostiti mislio sam
nastojei da budem velikoduan. Prioh sasvim blizu. Ona s mukom podie na me oi, od
kojih jedno bijae podbuhlo, i s naporom, zapinjui u govoru, kaza:
Postigao si svoje, ubio si... I na njenu licu, unato fizikim patnjama, hladna
ivotinjska mrnja. Djecu... ipak tebi... neu dati... Ona (njena sestra) e ih uzeti.
O tome, to je bilo za mene glavno, o svojoj krivici, nevjeri, kao da je mislila da ne
vrijedi govoriti.
Da... uivaj u tome ta si uinio ree ona gledajui na vrata i zajeca. Na vratima

stajae sestra s djecom.

Eto ta si uinio.
Pogledah djecu, nju, oteena i izbijena lica, i prvi put zaboravih na sebe, na svoje pravo,
na svoj ponos, prvi put ugledah u njoj ovjeka. I tako mi se nitavnim uinilo ono to me je
vrijealo sva moja ljubomora, a tako znaajno ono ta sam uinio da sam htio kleknuti,
poloiti lice na njenu ruku i rei: Oprosti, ali se ne usudih.
Ona zautje, zatvori oi nemajui, oito, snage da dalje govori. Zatim njeno izranjeno
lice zadrhta i namrti se. Ona me malko odgurnu.
Zato se sve to dogodilo? Zato?
Oprosti mi rekoh.
Oprosti? Sve je to glupost... Samo da ne umrem! ... uzvikne ona, pridigne se i
grozniavo sjajne oi upilji u mene. Da, ti si postigao svoje!... Mrzim!... Eh! Ah!
oito u bunilu, plaei se neeg, vikae ona. Eto, ubij, ubij, ne bojim se... Samo sve,
sve, i njega. Ode, ode!
Bunilo je neprekidno trajalo. Nije poznavala nikoga. Umrla je istog dana pred podne.
Mene su prije toga, u osam sati, odveli u kvart i odatle u zatvor. I ondje sam, odsjedivi
jedanaest mjeseci, oekujui suenje, razmislio o sebi i svojoj prolosti i shvatio je. Poeo
sam shvaati ve trei dan: treeg dana su me vodili onamo...
I on htjede neto rei ali, nemajui snage da zadri jecanje, zastade. Sakupivi snage, on
nastavi:
Poeo sam shvaati istom onda kad sam je vidio u lijesu...
On zajeca, ali odmah urno nastavi.
Tek onda kad sam ugledao njeno mrtvako lice, shvatih sve ta sam uinio. Shvatih
da sam je ubio ja, ja, da sam ja skrivio to je ona iva, pokretljiva, topla, sad postala
nepomina, votana, hladna, i da se to ne moe popraviti nikada, nigdje, niim. Onaj tko nije
proivio ne moe to shvatiti... Uh! Uh! Uh! uzviknu on nekoliko puta i zautje.
Dugo smo sjedili utei. On je jecao i tresao se preda mnom utei.
Pa, oprostite... On se odvrati od mene i, prilegavi na klupu, pokri se svojim
pledom. Na stanici gdje sam morao izii to je bilo u osam sati izjutra pristupih mu da
se oprostim. Je li spavao ili se pretvarao, uglavnom, nije se micao. Dotakoh ga se rukom. On
se otkri, i bilo je jasno da nije spavao.
Zbogom rekoh pruivi mu ruku. On mi prui ruku i blago se osmjehnu, tako
alosno da bih najradije zaplakao.
Pa, oprostite ponovi on tu rije kojom je zavrio svoje pripovijedanje.
(18871889)
(Preveo JAKA KUAN)